Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Šampioni Evrope kao nikšićki rudari

Objavljeno prije

na

Priča o ovom neobičnom sportskom heroju iz Kotora, zvuči kao bajka. Vaterpolo klub Primorac osnovan je davne 1922. godine. Danas slovi za zaštitni znak sporta, Kotora i Crne Gore. Prošle godine su osvojili tri trofeja: šampion Eurolige, Superkupa i Kupa Crne Gore. No, čini se da im je sve uzalud. Mjesecima ne primaju plate, plivaju u hladnom i ,,zamućenom” bazenu i žive na rubu egzistencije. Posljedica teškog finansijskog stanja u Primorcu, naćerala je vrhunskog igrača Mlađana Janovića da karijeru nastavi u italijanskom Savonu, dok je Vjekoslav Pasković, najbolji vaterpolista Crne Gore za 2009, prešao u Budvansku rivijeru.

Uprkos svemu, Primorac početkom ove godine slavi protiv Vašaša u Budimpešti drugu pobjedu u B grupi Eurolige i na taj način se približava četvrtfinalu najjačeg evropskog vaterpolo takmičenja. Uslijedio je i novi trijumf Primorca od 3:10 protiv Mladosti usred Zagreba. Beštije, vjerni navijači Primorca, još snažnije bodre svoje ljubimce.

,,Najstariji vaterpolo klub u Crnoj Gori uporno opstaje. U najtežim trenucima, nalik feniksu, iskazuje nevjerovatnu snagu i borbenost, mimo svih nedaća i neprijatelja, postiže rezultate na svjetskom nivou. Mnogobrojni su primjeri odbačenosti kotorskog kluba, međutim, ogromno srce igrača i trenera, naročito u godini na izmaku, prebrodilo je sa izuzetnim uspjehom probleme, a najveću zahvalnost duguju vjernim navijačima”, stoji na sajtu Primorca.

SO Kotora je prošle godine usvojila zaključke koji se odnose na pomoć Primorcu: ,,Neophodno je izvršiti sanaciju i rekonstrukciju zatvorenog plivačkog bazena, pri čemu je nužno i uključivanje institucija centralne vlasti. Biće procijenjeno na koji način je moguće pribaviti očigledno nedostajuća sredstva za uspješno funkcionisanje kotorskog Primorca – prvog crnogorskog kluba na evropskom tronu.”

Iz sredstava stalne budžetske rezerve, SO Kotor je izdvojila po 5.000 eura Primorcu i reprezentaciji Crne Gore kao nagradu igračima i stručnom štabu.

Naš sagovornik iz Kotora, Momir Čolović iznosi svoj stav i reagovanje: ,,'Ko je dužan da obezbijedi strategijskog sponzora? Može li Kotor sam biti finansijer kluba? Ne! Vlast iz Podgorice je uništila Jugooceaniju i kompletnu ekonomsku moć grada. Veliko kulturno blago koje Kotor ima, nije valorizovano na pravi način. Sport, kao dragulj ovog grada i države, bezdušno se razara. Iz Podgorice su u Kotor dovedene nekompetentne osobe i raspoređene na najodgovornije funkcije. Ignorišu se domaći stručnjaci. Grad je prepušten partijskim poslušnicima, nedoraslim da se nose sa svakim danom većim problemima. Kakav je interes države za Primorcem? Kad ne može da ga preseli u Podgoricu, interes je da se Primorac likvidira”!

Vaterpolistima i stručnom štabu Primorca ostala je neriješena isplata pet zaostalih plata (za period od jula do decembra 2009. godine). Za osvojenu Euroligu duguje im se 70.000 eura, za Superkup 15.000 eura (po pravilniku kluba) i za osvojeni Kup Crne Gore 15.000 eura. Reprezentativcima – juniorima, za osvojeno prvo mjesto 2008. i drugo mjesto 2009. na evropskim prvenstvima obećane su od strane Ministarstva kulture, sporta i medija stipendije po 200 eura mjesečno. Reprezentativcima iz Primorca su, iz ,,punih usta” uoči lokalnih izbora u Kotoru, obećavani i placevi.

,,Primorac ima status nikšićkih rudara – u štrajku. I doslovno su u vodi, do guše. Kako je onim momcima što su oženjeni, čime da hrane đecu? Oni koji idu na fakultet, kako da plate školarinu? Samo jedna slaba igra stavlja u drugi plan sav dosadašnji uspjeh i trud”, kaže Čolović.

Novljani i Budvani bez problema

Jedan od glavnih konkurenata Primorca, hercegnovski CKB Jadran ima budžet, kako nezvanično saznajemo, od preko milion eura. Taj novac obezbjeđuju pojedini ministri DPS-a preko lojalnih biznismena. Najbolje plaćeni igrač CKB Jadrana je crnogorski reprezentativac Boris Zloković sa 150.000 eura, dok ostali igrači dok ostali imaju od 30.000 do 100.000 eura po sezoni. Za razliku od Primorca, Jadran, ,,pod zaštitom” DPS-a, imun je od posljedica finansijske krize. Vlada Crne Gore je obezbijedila i četiri miliona eura za rekonstrukciju i održavanje bazen.
Slično je i u Budvi, jer se o Budvanskoj rivijeri brine Svetozar Marović. ,,Primorac je zaista najviše ugrožen iz samo jednog razloga: nije miljenik vladajuće partije”, zapisao je jedan on-lajn forumaš.

RANKO PEROVIĆ, TRENER VK „PRIMORCA”
Šlauf od obećanja

MONITOR: Od kad nijeste primili plate i zbog čega?
PEROVIĆ: Opštepoznato je da su plate u Primorcu neredovne i da ta situacija traje već tri godine. U prošloj cijeloj sezoni smo bili sa šest-sedam mjeseci zaostatka, što se nakon osvajanja Eurolige anuliralo. Isplaćeno nam je sve, uz čvrste garancije da ćemo 2010. godine dobijati redovna primanja i da ćemo živjeti normalno. Međutim, sada se ponovo nalazimo u istoj ili sličnoj situaciji od prošle godine. Imamo zaostatak od četiri-pet plata, za igrače i nas iz stručnog štaba. Obećanja su razna, u koja mi, uprkos svemu, ipak vjerujemo. S tim što morate znati, da je, u takvim uslovima, jako teško raditi i na bilo koji način valjano funkcionisati.

MONITOR: Što na sve ovo kažu igrači i kako im održavate pažnju da postižu visoke rezultate?
PEROVIĆ: S obzirom na proteklu godinu, koja je uz veliku muku ipak isplaćena, imaju povjerenje da će na kraju dobiti zasluženi novac. Vjerujte, nije lako živjeti bez plata. Neko manje, dok neko više osjeća tu egzistencijalnu ugroženost. Mislim da je to jedna vrhunska ekipa, ne samo u igračkom nego i u ljudskom smislu. Složni su i funkcionišu kao pravi vrhunski tim. Eto, nadamo se da ćemo u skoroj budućnosti dobiti neke pare i da ćemo se moći koncentrisati samo na vaterpolo.

MONITOR: Kako motivišete strance u Primorcu?
PEROVIĆ:Treba reći da se radi o Borisu Pavloviću i Anđelu Šetku iz Hrvatske, Mađarima Adamu Stajnmecu i Gergeli Kišu, te Amerikanacu Toniju Azavedu. Otkad sam postao trener, insistirao sam da se dovode stranci, kao vrhunski igrači u ekipu Primorca. Kiš ima osvojene tri olimpijade, koje govore same za sebe – dovoljno. I oni ne žive lako u ovoj situaciji, ali, eto… imaju povjerenja. Oni sa nama žive ‘situaciju’ i nadaju se najboljem. Nadam se da ćemo biti nagrađeni za svoje rezultate i da će i nas već jednom neko pogledati.

MONITOR: No, problem Primorca nije samo u novcu, zar ne?
PEROVIĆ: Problem Primorca, kao kluba, jeste i bazen, čija je funkcionalnost svedena na veoma niske grane. Doduše, postoji obećanje Opštine Kotor, da će renovirati bazen, da bude dostojan evropskog prvaka. I Vaterpolo klub Kataro takođe trenira u istom bazenu, tako da je iskorišćenost maksimalna. Svlačionice, teretana, svjetlo, kao i voda u bazenu, naš su veliki i svakodnevni problem. Zaista zaslužujemo bolji bazen.

Marija ČOLPA

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo