Povežite se sa nama

INTERVJU

AN MADLEN, DOCENTKINJA NA NACIONALNOM INSTITUTU ZA ORIJENTALNE JEZIKE I CIVILIZACIJU U PARIZU: Jugoslovensko iskustvo je potrebno Evropi

Objavljeno prije

na

Od kolonijalističkog perioda, zatim razvoja kapitalizma i trgovine, mi živimo u multikulturnim društvima – trebalo bi da naučimo kako da od toga stvorimo prednost a ne oblik društvene segregacije

 

Naša sagovornica An Madlen je među najboljim poznavaocima mučne tranzicije postjugoslovenskih društava. Provela je više godina na terenu, a u Crnoj Gori je živjela i radila krajem 90-ih. Doktorirala je i postala stručnjakinja za savremenu istoriju srednjeevropskog i južnoevropskog političkog i kulturnog prostora. Radi na Nacionalnom institutu za orijentalne jezike i civilizaciju (INALCO) i u Istraživačkom centru Evropa-Evroazija, u Parizu.

MONITOR: EU ovih dana ima puno problema u snabdijevanju vakcinama i obuzdavanju pandemije sa novim sojevima koronavirusa. Francuska je primijenila prilično rigorozne mjere. Kako vi vidite te probleme s kojima se suočava vaša zemlja, EU i svijet?

MADLEN: Čitav svet prolazi kroz istu krizu, ali ono što je paradoksalno i istovremeno logično, jeste da se ona različito proživljava od jednog do drugog mesta na planeti. U Evropi, pa čak i u okviru EU, regulisanje zdravstvene krize i reakcije građana se veoma razlikuju: ono što je u Francuskoj prihvaćeno bez problema (na primer, pisanje potvrde samom sebi da bi se izašlo iz kuće) u Beču ili Beogradu bi izgledalo apsurdno.

Krizom je posebno pogođen savremeni urbani način života u megapolisima. Veoma stroge mere zavedene u Francuskoj (na primer policijski čas od 18 sati, ili zatvaranje od 30. oktobra – restorana, kafea, bioskopa, pozorišta i svih kulturnih institucija, a sada i zatvaranje granica), oneobičavaju gradski centar kao Pariz više no život u nekim mestima u unutrašnjosti Francuske.

Kašnjenje vakcinacije u EU se ispoljava kao problem kvantiteta, izbora vakcine i centralizacije odlučivanja koje je neprilagođeno krizi. U ovom momentu, zabrinjavajuće je što se vidi da naše vlasti nisu u stanju da reše ovaj problem.

MONITOR: U Francuskoj se, uprkos epidemiji, i dalje protestuje. „Žuti prsluci“ ne odustaju. Da li je njihova upornost znak da će se u Francuskoj artikulisati nove političke snage?

MADLEN: Zanimljivo je videti koliko su u Crnoj Gori i u drugim delovima Balkana žuti prsluci bili medijatizirani. U Francuskoj već godinama postoje različiti pokreti protesta i koji, kao ni drugde, ne uspevaju da se afirmišu kao snage promene.

Pred krizu koronavirusa, aktivnosti pokreta protiv penzione reforme potpuno su paralisale javni saobraćaj, bolnice, univerzitete i škole u čitavoj Fancuskoj tokom više meseci i ono što je sada najsnažnije je mobilizacija protiv projekta Zakona o opštoj bezbednosti (koji dovodi u pitanje važne forme slobode informisanja) i protiv takozvanog zakona „protiv separatizma” predstavljenog kao borba protiv radikalnog islamizma. Formacije levice su i dalje glavne snage organizacije protesta, ali su one izrazito podeljene i često nemoćne.

MONITOR: Angela Merkel je još prije nekoliko godina rekla da je projekat multikulturalizma u Evropi „propao“. Kako ste vi to razumjeli i kakva je vaša ocjena dometa „politike multikulturalizma“?

MADLEN: U pariskoj aglomeraciji u kojoj živim kao i u mnogobrojnim gradovima sveta, multikulturalizam je svakodnevna realnost, hteli to ili ne političarke i političari. Negirati ovu realnost za mene je revoltirajuće. Od kolonijalističkog perioda, zatim razvoja kapitalizma i trgovine, mi živimo u multikulturnim društvima. Trebalo bi da naučimo kako da od toga stvorimo prednost a ne oblik društvene segregacije.

Unitarizam republikanske dogme nastavlja da stvara probleme u Francuskoj: jedinstvo Republike je legalističko i principijelno, ali je mnogo teže govoriti o kulturnom jedinstvu. Dakle, „komunitarizam“ koji se spočitava onima koji imaju strano poreklo i za koje se kaže da ne bi hteli da se integrišu u francusko društvo je bauk kojim lako mašu oni kojima je potrebno da odrede svoj vlastiti identitet.

MONITOR: Bavite se i temom nacionalizma. Zašto je on buknuo nakon pada Berlinskog zida i, što je još uočljivije, veoma je moćan u svom ekstremnijem vidu i danas, kako u zemljama Istočne Evrope tako i u onima koje su nastale raspadom SFRJ?

MADLEN: Nacionalizam je izraz kojim se nazivaju raznovrsne pojave: politika FIDES-a u Mađarskoj ili PIS-a u Poljskoj koju često označavamo nacionalističkim i neliberalnim (ali koju neki politikolozi, kao Frederik Zalevski, radije kvalifikuju kao „konzervativnu revoluciju”), ne izgleda mi da je iste prirode kao sposobnost Miloševića i Tuđmana da mobilišu mase u 90-im godinama. Kolaps socijalističkog sistema, njegove društvene organizacije i načina mišljenja je fenomen koji je danas teško razumeti. U to vreme takođe, ovim događajima je stvoren osobit momenat zamagljenosti i omamljenosti i bilo je jednostavnije govoriti o „etničkom ratu” i „povratku starih mržnji” nego osuđivati odgovornost političkih aktera. U mojoj knjizi „Balkan kroz francusko iskustvo”, objavljenoj pretprošle godine, analiziram način na koji su Francuzi proživeli kraj komunističkih režima na istoku Evrope i raspad Jugoslavije, debate koje su rastrzale francusko društvo i uticale na realne političke, humanitarne i vojne intervencije.

MONITOR: Da li su ex-yu nacionalizmi, nacionalizmi koji podrazumjevaju identitetsko utemeljenje na „naciji“ ili na „narodu“ povezanom idejom krvne a ne društvene i ustavno-zakonodavne veze? Posebno u slučaju ako ih uporedimo sa francuskim ili američkim nacionalizmom?

MADLEN: Ja smatram da je etno-nacionalizam prisutan u svim nacionalizmima, ali se on ispoljava na različite načine. Počev od 1990. godine, društvene nauke su se suočile sa teškoćama da svet opišu u socio-ekonomskim terminima i kategorija identiteta se nametnula.

MONITOR: Radili ste u Crnoj Gori, Sloveniji, Srbiji, Kosovu… Kako vidite političke i društvene procese koji se danas u njima odvijaju?

MADLEN: Živela sam i radila u Sloveniji, Crnoj Gori, na Kosovu i u Srbiji između 1995. i 2001. godine. U to vreme, izgledalo je da je priča s Jugoslavijom završena a istovremeno kao da je vreme bilo zaustavljeno, teritorije potpuno odvojene jedne od drugih. Danas, uprkos nacionalističkim politikama zemalja-sukcesora, njihovog odbijanja da se suoče sa prošlošću, ljudi nisu slepi. Knjige kruže, nezavisna istraživanja se poduzimaju. Postoji, na primer, međunarodna konferencija u Puli koja svake prestupne godine okuplja više od stotinak istraživača, među kojima ima i puno mladih rasutih po Evropi koji se bave istorijom jugoslovenskog perioda.

Nije moguće izbrisati prošlost, ali je danas teže preneti drugima iskustvo i znanje o njoj. Mojim studentima u Parizu koji u Inalcu studiraju jezike i civilizaciju postjugoslovenskog prostora takođe nedostaju reperi da shvate šta se dogodilo pre 20 i više godina.

MONITOR: Kakvo je vaše mišljenje o dometima „tranzicione pravde“ poslije ex-yu ratova uzimajući u obzir s jedne strane njen međunarodni segment – preko ICTY-ja, a sa druge nacionalni – uključujući i aktuelni Sud za zločine OVK? Koliki je značaj obrazovanja za razumjevanje ovih problema?

MADLEN: Smatram da je to ključno. Postoji neodložna potreba za prenošenjem istine o ratnim zločinima, naročito onda kada je države negiraju. Čak je i u Francuskoj zaboravljen značaj koji se 1990-ih i 2000-ih davao međunarodnoj pravdi u rešavanju savremenih sukoba. Ali ne bi trebalo suviše računati da će se time baviti zvanične institucije, na građanima je da preuzmu inicijativu. Ne može se više tražiti da sudovi deluju umesto onih koji su politički odgovorni.

 

Makron ne može biti lider EU

MONITOR: Angela Merkel odlazi s „kormila Evrope“ ove godine. S obzirom na to da će neko od njenih nasljednika teško naslijediti i njen lični uticaj u EU, da li će Emanuel Makron stati na čelo EU? 

MADLEN: Emanuel Makron ima problem legitimiteta u Francuskoj, jer je 2017. došao na vlast nenadano, zbog krize desnice i zbog kolapsa Socijalističke partije koja je decenijama bila moćna iako nije uspela da redefiniše levi politički program od pada komunizma u Evropi 1989. godine.

„Republika u pokretu” (Makronova stranka) nije uspela da se lokalno ukoreni i autoritarne tendencije predsednika, lični pristup rukovođenju i česte promene političkog pravca stvorile su prazninu oko njega. Teško je zamisliti da on preuzme nekakvo liderstvo u Evropi.

 

Nijesmo mnogo naučili iz prošlih kriza

MONITOR: Edgar Moren je proljetos u intervjuu Mondu govorio o svojim velikim životnim iskustvima i iskušenjima, uključujući i aktuelnu pandemiju. Izrazio je nadu u jačanje solidarnosti na globalnom planu kao njene „trajne posljedice“. Istorijski, da li li su nam velike globalne kataklizme „pokazale put“ ka boljem čovječanstvu ili se „sve promIjenilo a ostalo isto“?

MADLEN: Aktuelna zdravstvena kriza je jedan moćan izvor za ubrzavanje promena. Još smo usred nje i teško je zamisliti kako će svet izgledati „posle”, na nesreću, nismo zajednički naučili mnogo iz prošlih kriza, možda samo da lakše živimo s neizvesnošću. Sigurno je da se priroda ne može zanemarivati i da su izazovi nesumnjivo u izlazu iz produktivizma i rasipanja resursa. Od marta 2020. godine nisam bila u Crnoj Gori niti u nekoj od zemalja „regiona”, ali razgovori koje vodim sa prijateljima i kolegama navode me na misao da građani koji su prošli kroz postsocijalističke promene imaju veći kapacitet prilagođavanja, da imaju važne stvari iz svog iskustva da prenesu drugim Evropljanima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo