Povežite se sa nama

INTERVJU

AN MADLEN, DOCENTKINJA NA NACIONALNOM INSTITUTU ZA ORIJENTALNE JEZIKE I CIVILIZACIJU U PARIZU: Jugoslovensko iskustvo je potrebno Evropi

Objavljeno prije

3 godine

na

Od kolonijalističkog perioda, zatim razvoja kapitalizma i trgovine, mi živimo u multikulturnim društvima – trebalo bi da naučimo kako da od toga stvorimo prednost a ne oblik društvene segregacije

 

Naša sagovornica An Madlen je među najboljim poznavaocima mučne tranzicije postjugoslovenskih društava. Provela je više godina na terenu, a u Crnoj Gori je živjela i radila krajem 90-ih. Doktorirala je i postala stručnjakinja za savremenu istoriju srednjeevropskog i južnoevropskog političkog i kulturnog prostora. Radi na Nacionalnom institutu za orijentalne jezike i civilizaciju (INALCO) i u Istraživačkom centru Evropa-Evroazija, u Parizu.

MONITOR: EU ovih dana ima puno problema u snabdijevanju vakcinama i obuzdavanju pandemije sa novim sojevima koronavirusa. Francuska je primijenila prilično rigorozne mjere. Kako vi vidite te probleme s kojima se suočava vaša zemlja, EU i svijet?

MADLEN: Čitav svet prolazi kroz istu krizu, ali ono što je paradoksalno i istovremeno logično, jeste da se ona različito proživljava od jednog do drugog mesta na planeti. U Evropi, pa čak i u okviru EU, regulisanje zdravstvene krize i reakcije građana se veoma razlikuju: ono što je u Francuskoj prihvaćeno bez problema (na primer, pisanje potvrde samom sebi da bi se izašlo iz kuće) u Beču ili Beogradu bi izgledalo apsurdno.

Krizom je posebno pogođen savremeni urbani način života u megapolisima. Veoma stroge mere zavedene u Francuskoj (na primer policijski čas od 18 sati, ili zatvaranje od 30. oktobra – restorana, kafea, bioskopa, pozorišta i svih kulturnih institucija, a sada i zatvaranje granica), oneobičavaju gradski centar kao Pariz više no život u nekim mestima u unutrašnjosti Francuske.

Kašnjenje vakcinacije u EU se ispoljava kao problem kvantiteta, izbora vakcine i centralizacije odlučivanja koje je neprilagođeno krizi. U ovom momentu, zabrinjavajuće je što se vidi da naše vlasti nisu u stanju da reše ovaj problem.

MONITOR: U Francuskoj se, uprkos epidemiji, i dalje protestuje. „Žuti prsluci“ ne odustaju. Da li je njihova upornost znak da će se u Francuskoj artikulisati nove političke snage?

MADLEN: Zanimljivo je videti koliko su u Crnoj Gori i u drugim delovima Balkana žuti prsluci bili medijatizirani. U Francuskoj već godinama postoje različiti pokreti protesta i koji, kao ni drugde, ne uspevaju da se afirmišu kao snage promene.

Pred krizu koronavirusa, aktivnosti pokreta protiv penzione reforme potpuno su paralisale javni saobraćaj, bolnice, univerzitete i škole u čitavoj Fancuskoj tokom više meseci i ono što je sada najsnažnije je mobilizacija protiv projekta Zakona o opštoj bezbednosti (koji dovodi u pitanje važne forme slobode informisanja) i protiv takozvanog zakona „protiv separatizma” predstavljenog kao borba protiv radikalnog islamizma. Formacije levice su i dalje glavne snage organizacije protesta, ali su one izrazito podeljene i često nemoćne.

MONITOR: Angela Merkel je još prije nekoliko godina rekla da je projekat multikulturalizma u Evropi „propao“. Kako ste vi to razumjeli i kakva je vaša ocjena dometa „politike multikulturalizma“?

MADLEN: U pariskoj aglomeraciji u kojoj živim kao i u mnogobrojnim gradovima sveta, multikulturalizam je svakodnevna realnost, hteli to ili ne političarke i političari. Negirati ovu realnost za mene je revoltirajuće. Od kolonijalističkog perioda, zatim razvoja kapitalizma i trgovine, mi živimo u multikulturnim društvima. Trebalo bi da naučimo kako da od toga stvorimo prednost a ne oblik društvene segregacije.

Unitarizam republikanske dogme nastavlja da stvara probleme u Francuskoj: jedinstvo Republike je legalističko i principijelno, ali je mnogo teže govoriti o kulturnom jedinstvu. Dakle, „komunitarizam“ koji se spočitava onima koji imaju strano poreklo i za koje se kaže da ne bi hteli da se integrišu u francusko društvo je bauk kojim lako mašu oni kojima je potrebno da odrede svoj vlastiti identitet.

MONITOR: Bavite se i temom nacionalizma. Zašto je on buknuo nakon pada Berlinskog zida i, što je još uočljivije, veoma je moćan u svom ekstremnijem vidu i danas, kako u zemljama Istočne Evrope tako i u onima koje su nastale raspadom SFRJ?

MADLEN: Nacionalizam je izraz kojim se nazivaju raznovrsne pojave: politika FIDES-a u Mađarskoj ili PIS-a u Poljskoj koju često označavamo nacionalističkim i neliberalnim (ali koju neki politikolozi, kao Frederik Zalevski, radije kvalifikuju kao „konzervativnu revoluciju”), ne izgleda mi da je iste prirode kao sposobnost Miloševića i Tuđmana da mobilišu mase u 90-im godinama. Kolaps socijalističkog sistema, njegove društvene organizacije i načina mišljenja je fenomen koji je danas teško razumeti. U to vreme takođe, ovim događajima je stvoren osobit momenat zamagljenosti i omamljenosti i bilo je jednostavnije govoriti o „etničkom ratu” i „povratku starih mržnji” nego osuđivati odgovornost političkih aktera. U mojoj knjizi „Balkan kroz francusko iskustvo”, objavljenoj pretprošle godine, analiziram način na koji su Francuzi proživeli kraj komunističkih režima na istoku Evrope i raspad Jugoslavije, debate koje su rastrzale francusko društvo i uticale na realne političke, humanitarne i vojne intervencije.

MONITOR: Da li su ex-yu nacionalizmi, nacionalizmi koji podrazumjevaju identitetsko utemeljenje na „naciji“ ili na „narodu“ povezanom idejom krvne a ne društvene i ustavno-zakonodavne veze? Posebno u slučaju ako ih uporedimo sa francuskim ili američkim nacionalizmom?

MADLEN: Ja smatram da je etno-nacionalizam prisutan u svim nacionalizmima, ali se on ispoljava na različite načine. Počev od 1990. godine, društvene nauke su se suočile sa teškoćama da svet opišu u socio-ekonomskim terminima i kategorija identiteta se nametnula.

MONITOR: Radili ste u Crnoj Gori, Sloveniji, Srbiji, Kosovu… Kako vidite političke i društvene procese koji se danas u njima odvijaju?

MADLEN: Živela sam i radila u Sloveniji, Crnoj Gori, na Kosovu i u Srbiji između 1995. i 2001. godine. U to vreme, izgledalo je da je priča s Jugoslavijom završena a istovremeno kao da je vreme bilo zaustavljeno, teritorije potpuno odvojene jedne od drugih. Danas, uprkos nacionalističkim politikama zemalja-sukcesora, njihovog odbijanja da se suoče sa prošlošću, ljudi nisu slepi. Knjige kruže, nezavisna istraživanja se poduzimaju. Postoji, na primer, međunarodna konferencija u Puli koja svake prestupne godine okuplja više od stotinak istraživača, među kojima ima i puno mladih rasutih po Evropi koji se bave istorijom jugoslovenskog perioda.

Nije moguće izbrisati prošlost, ali je danas teže preneti drugima iskustvo i znanje o njoj. Mojim studentima u Parizu koji u Inalcu studiraju jezike i civilizaciju postjugoslovenskog prostora takođe nedostaju reperi da shvate šta se dogodilo pre 20 i više godina.

MONITOR: Kakvo je vaše mišljenje o dometima „tranzicione pravde“ poslije ex-yu ratova uzimajući u obzir s jedne strane njen međunarodni segment – preko ICTY-ja, a sa druge nacionalni – uključujući i aktuelni Sud za zločine OVK? Koliki je značaj obrazovanja za razumjevanje ovih problema?

MADLEN: Smatram da je to ključno. Postoji neodložna potreba za prenošenjem istine o ratnim zločinima, naročito onda kada je države negiraju. Čak je i u Francuskoj zaboravljen značaj koji se 1990-ih i 2000-ih davao međunarodnoj pravdi u rešavanju savremenih sukoba. Ali ne bi trebalo suviše računati da će se time baviti zvanične institucije, na građanima je da preuzmu inicijativu. Ne može se više tražiti da sudovi deluju umesto onih koji su politički odgovorni.

 

Makron ne može biti lider EU

MONITOR: Angela Merkel odlazi s „kormila Evrope“ ove godine. S obzirom na to da će neko od njenih nasljednika teško naslijediti i njen lični uticaj u EU, da li će Emanuel Makron stati na čelo EU? 

MADLEN: Emanuel Makron ima problem legitimiteta u Francuskoj, jer je 2017. došao na vlast nenadano, zbog krize desnice i zbog kolapsa Socijalističke partije koja je decenijama bila moćna iako nije uspela da redefiniše levi politički program od pada komunizma u Evropi 1989. godine.

„Republika u pokretu” (Makronova stranka) nije uspela da se lokalno ukoreni i autoritarne tendencije predsednika, lični pristup rukovođenju i česte promene političkog pravca stvorile su prazninu oko njega. Teško je zamisliti da on preuzme nekakvo liderstvo u Evropi.

 

Nijesmo mnogo naučili iz prošlih kriza

MONITOR: Edgar Moren je proljetos u intervjuu Mondu govorio o svojim velikim životnim iskustvima i iskušenjima, uključujući i aktuelnu pandemiju. Izrazio je nadu u jačanje solidarnosti na globalnom planu kao njene „trajne posljedice“. Istorijski, da li li su nam velike globalne kataklizme „pokazale put“ ka boljem čovječanstvu ili se „sve promIjenilo a ostalo isto“?

MADLEN: Aktuelna zdravstvena kriza je jedan moćan izvor za ubrzavanje promena. Još smo usred nje i teško je zamisliti kako će svet izgledati „posle”, na nesreću, nismo zajednički naučili mnogo iz prošlih kriza, možda samo da lakše živimo s neizvesnošću. Sigurno je da se priroda ne može zanemarivati i da su izazovi nesumnjivo u izlazu iz produktivizma i rasipanja resursa. Od marta 2020. godine nisam bila u Crnoj Gori niti u nekoj od zemalja „regiona”, ali razgovori koje vodim sa prijateljima i kolegama navode me na misao da građani koji su prošli kroz postsocijalističke promene imaju veći kapacitet prilagođavanja, da imaju važne stvari iz svog iskustva da prenesu drugim Evropljanima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

1 dan

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

1 dan

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

1 sedmica

na

12 Aprila, 2024

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo