Zapošljavajući ih preko ugovora o djelu, DPS je godinama hiljade ljudi   pretvarao u zavisnike i  sigurne glasače. Nova Vlada je ukinula ugovore o djelu i prije njihovog isteka u većini ministarstava. Razlog – nijesu zakoniti

Tiho, u sjenci velikih priča, prošla je odluka nove Vlade o ukidanju svih ugovora o djelu. Iza suve formulacije ugovor o djelu, čije značenje mnogi ne razumiju, skriva se model kako je DPS godinama držao ljude na uzici. Pretvarao ih u zavisnike.

Rad po ugovoru o djelu nije radni odnos. Ugovor o djelu je regulisan odredbama Zakona o obligacionim odnosima i kao takvog ga ne prepoznaje Zakon o radu. DPS ne bi ni bio to što jeste, da od 2012. godine nije našao model zapošljavanja ,,preko ugovora o djelu, ugovora o privremenim i povremenim poslovima i ugovora o dopunskom radu”. Na taj se način izbjegavalo zapošljavanje na neodređeno vrijeme.

Pocedura je bila jednostavna. Organ državne uprave na sjednici užeg kabineta Vlade traži saglasnost za zapošljavanje određenog broja osoba na već pominjani način. Nakon dobijene saglasnosti ministar ili direktor, na lijepe oči, bez oglasa ili provjere sposobnosti, dovode svoje ljude. Tako, jednoga jutra, u državnom organu osvanu nova, nasmijana lica.

Ali, osmijeh je često tu da prikrije tugu. Službenicima i namještenicima koji su potpisivali ugovore o djelu nije išao puni radni staž. Način obračuna ugovora bio je takav da je uposlenik  sa visokom stručnom smjenom imao za godinu rada staž 4 mjeseca, a sa srednjom 2. Mnogi rukovodioci nijesu ni to ispoštovali. Zaposleni preko ugovora o djelu  iz Narodne biblioteke Đurađ Crnojević, na primjer,  bili su na birou, nije im tekao radni staž, a evidentirani su kao korisnici budžetskih primanja u svojim ustanovama.

Zapošljeni preko ugovora o djelu nijesu  imali prava na plaćene odmore i odsustva, bolovanja, materinstvo i posebnu zaštitu žena, nadoknade za smrt članova porodice, prekovremeni i noćni rad, zaštitu od diskriminacije… Sve zajedno: nijesu imali prava regulisana Zakonom o radnom pravu. I što je možda najteze – ovi ugovori vukli su se unedogled po 7- 8 godina. Nezakonito.

Da organi Drzavne uprave ne bi smjeli  da koriste ovaj vid ugovora ukazvala je i Državna revizorska komisija.  –Organi drzavne uprave ne treba da zaključuju ugovore o djelu i ugovore o privremenim i povremenim poslovima za sistematizovana radna mjesta -Organi drzavne uprave ne treba da zaključuju ugovore o djelu, ugovore o privremenim i povremenim poslovima za poslove koji zahtijevaju posebno znanje i stručnost, kao i sa licima koji imaju visoku stručnu spremu, već samo za najjednostavnije poslove, u nivou niskokvalifikovanih.

Preporuke DRI  nije imao ko da čuje. DPS je imao svoj cilj, važniji od svih stavova DRI, važniji od zakona i od samog Ustava – na jednog, kako – tako zaposlenog, računala su se  četiri glasa na izborima.

U protekle četiri godine po osnovu ovih ugovora isplaćeno je 31,5 miliona eura. To je 8,6 miliona više od iznosa planiranih godišnjim budžetima. U tri ministarstva – ekonomije, vanjskih i unutrašnjih poslova-  kao i dvije samostalne uprave – za nekretnine i za statistiku- najvise je trošeno za ovaj način angažovanja radnika.

Nova Vlada je ukinula ugovore o djelu i prije njihovog isteka u većini ministarstava. Razlog – nijesu zakoniti. Oko 5000 ljudi ostalo je bez posla. U većini slučajeva nije im isplaćena zarada za januar koji su odradili. Njihovi predmeti predati su Agenciji za mirne sporove.

Ovakva zapošljavanja bila su samo jedan od nezakonitih načina na koji je DPS   održavao mehanizme režima u punom pogonu.To nije bio incident, niti prestup, već  logika sistema. Njegova svrha. Operacija je bila djelo samog vrha režima. Valja ponoviti: iza ovih ugovora stajala je Vlada, ministar finansija i resorni ministar.

Svoje potpise su, naravno,  stavljali i oni koji nisu bili u situaciji da se raspituju koja će im sve prava biti uskraćena. Zahvalni, suvišni ljudi.

Stela  O. KOVAČ  

Komentari

Kako smo plaćali omiljenu zanimaciju bivše vlade

Predstavnicima bivše vlade službena putovanja su bila omiljena zanimacija.  Godišnje je građane koštala oko 5 miliona eura. Mimo očekivanja,  nije najviše trošilo Ministarstvo vanjskih poslova, već Ministarstvo javne uprave. Oko 200.000 eura godišnje. Omiljeno boravište – Kina.

I drugi su se trudili. Službenici Ministarstva finansija su letjeli poput Petra Pana. Ljubljana – Beč – Budimpešta – Tirana, bez svraćanja kući. Do Beča,  kao da skoknu do zavičaja,  dva puta mjesečno, deset dana najmanje. Sve plaćeno, i dnevnica 79 eura.

Ameriku su naročito često obilazili iz MUP-a. (A i iz sudstva i tužilaštva.) Uobičajene su bile petnaestodnevne šetnje naših odličnika Bostonom, Los Anđelesom, Njujorkom. Nijesu od Amerike zazirali ni iz spominjanog Ministarstva javne uprave.  Svi koji su prelijetali okean dobijali su 112,50 eura  po danu uz sve plaćene troškove.

U uredbi o naknadi troškova putovanja u javnom sektoru piše: ... Ako je na službenom putovanju u inostranstvo obezbijeđena ishrana (ručak i večera), dnevnica se umanjuje za 60 posto. Ako je na službenom putovanju u inostranstvo obezbijeđen jedan obrok (ručak ili večera), dnevnica se umanjuje za 40 posto. Ako je obezbijeđen prevoz, smještaj, ishrana i određena novčana naknada od organizatora koji je uputio pozivno pismo, zaposlenom ne pripada naknada troškova službenog putovanja u inostranstvo.

Uredbu su svi uredno ignorisali. Ugledni putnici su mimo plaćenih skupih hotela, birane hrane i pića, taksija i ostalih zgoda, dobijali pune dnevnice. Tu ne treba zaboraviti ni skupocjene poklone organizatorima, domaćinima. Zlatni vezovi na maramama sa crnogorskim motivima, na primjer. Dešavalo se da se nekome ministru ide u Pariz. Ne poziva ga niko i on, šta će, organizuje Marco Polo i Congress travel, povede suprugu za Dan zaljubljenih o trošku države u grad svjetlosti. Dirljivo.

Računovodstva su sve to morala nekako peglati. Za finansijske akrobacije pomogala su im interna pravila u javnom sektoru, koja su išla naruku putnicima o državnom trošku.

Sve to je  važilo  za Petra Ivanovića i Milutuina Simovića koji su trenutno u žiži javnosti, a jednako i za ostale ministre i njihove saradnike.

Nedavno su saradnici svečano i uz suze ispratili sa funkcije Svetlanu Vuković, direktoricu Uprave za kadrove. Ona je godinama obilazila Kinu po nekoliko puta godišnje, tamo ostajala 20 do 30 dana. Dnevnica za Kinu, uz sve plaćene troškove, bila je 86 eura. Ona i cijeli ekspertski timovi imali su od organizatora plaćene i honorare za predstavljanje sebe i naše zemlje.

Na kružnom putovanju Kina – Indonezija – Bali – Makao – Kina pridružio im se, jednom prigodom, Ivan Brajović, tadašnji predsjednik Skupštine sa suprugom. Porodica je temelj.

Niko sa svh tih putovanja nije dostavljao izvještaj, a DRI je uredno ćutao.

Neka ministarstva su toliko trošila da su pare preusmjeravane sa drugih pozicija, kako bi se pokrile rupe, jer je njihov rukovodeći kadar „morao” sedmično na put. Dešavalo se da odjednom nestanu svi – ministarar, direktor direktorata, državni sekretar…

Sjećate se kako je u Bogotu 2019. odletio devetočlani tim Ministarstva kulture da prisustvuje konferenciji Komiteta UNESCO za nematerijalnu baštinu. Desetodnevni boravak u glavnom gradu Kolumbije sa tranzitima kroz Evropu koštao je oko 80.000 eura.

Godina pandemije virusa korona, 2020, donijela je smanjenje putovanja. I uštede. Od planiranih 5,4 miliona eura potrošeno je 1,7 miliona.

I ova godina je počela slično. Za službena putovanja predviđeno je malo. Od 5.000 do 30.000 eura godišnje po ministarstvu.

Nova vlada, dosad, štedi na putovanjima. Pratićemo.

****

Nedavno je ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović prozvao bivšeg ministra Petra Ivanovića da je za dnevnice uzeo 5.500 eura.  I to za jedan dan za putovanje u pet država. Da bi ta i slične tvrdnje bile kredibilne svako ministarstvo i institucija Vlade trebalo bi da javno otvore svoj dnevnik blagajne. To je kompujterski program u kojem su zabilježena sva putovanja službenika po datumima i podignuti avansi iz trezora za ta putovanja.

Ministar Stijović treba da pokaže putne naloge na kojima je ispisano gdje je, kada i kako putovao Ivanović. Za svako putovanje nužan je zahtjev Državnom trezoru za stalni avans koji je te 2013. znosio 1.500 eura. Više od toga nije moguće podići. Onda ide nalog za isplatu tog novca. Ivanović, nije mogao skupiti 5.500 eura  dnevnica, jer najveća iznosi 150 eura,  i to opravdati za samo dan. Ako je neko to ipak uradio morao je imati potpis ovlašćene osobe iz državnog trezora. Ako se to desilo, to se mora znati. A ne treba se zalijetati.

Stela O. KOVAČ

Komentari