Povežite se sa nama

FOKUS

ŽRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA ANONIMNO O NASILJU KOJE SU PRETRPJELE: STRAH OD OSUDE DRUŠTVA JE JAČI

Objavljeno prije

4 godine

na

Studentkinja Jelena Radulović na internetu i društvenim mrežama postavila je upitnik, koji je za samo nekoliko dana popunilo više od 130 djevojaka i žena koje su pretrpjele neki oblik seksualnog nasilja

 

„Kao studentkinja silovana sam sa 19 godina više puta od momka kojeg sam poznavala, ali nijesam htjela da izlazim sa njim. Presrijetao me je ispred zgrade sa drugaricama prije predavanja, zvao da samo razgovaramo u vožnji autom gdje bi vozio van grada i prisilno me zlostavljao. Jednom sam mu uspjela pobjeći iz auta pa sam se vraćala pješke po mraku osam kilometara. Desilo se da me udari više puta, posebno prilikom obljube. Trajalo je pola godine. Sa 22 godine mi se desilo da me druga osoba, policajac veoma krupne građe, koji je taksirao na divlje, jednom seksualno napastvuje. Tada sam uspjela vrištanjem i plakanjem da se odbranim jer me je dovezao do parkinga zgrade gdje sam živjela. Ali mi je zadao dva udarca u rebra i u lice šakom, govorivši mi da sam luda i da ne mislim valjda da hoće da me siluje i pokazao mi značku da je tu da me zaštiti ako treba. Ovo je bilo umirivanje jer je bio svjestan da mora da me pusti s obzirom na to da ne pristajem i da smo usred grada. Treći put, moj momak sa kojim sam se zabavljala dvije i po godine i kada sam htjela da raskinem sa njim – silovao me je više puta jer nije htio da prihvati raskid, od silovanja do prijetnji da će me ubiti.“

Riječ je o anonimnom svjedočenju jedne od preko 130 žena iz Crne Gore koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a koje se našlo u upitniku studentkinje Fakulteta političkih nauka Jelene Radulović. Kada je nedavno na internetu i društvenim mrežama okačila desetak pitanja otvorenog tipa o seksualnom uznemiravanju, nije očekivala da će kroz nekoliko dana odgovoriti preko stotinu žena. Nakon što su srbijanska glumica Milena Radulović i bivše učenice škole glume Miroslava Aleksića progovorile o nepočinstvima bivšeg učitelja, njihova hrabrost inspirisala je žene u regionu da otvoreno govore o seksualnom zlostavljanju koje su trpjele. Jelena Radulović je željela da i žrtvama u Crnoj Gori omogući platformu gdje bi mogle progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, pa makar i anonimno.

„Kad sam krenula s ovim, namjera mi je bila da pružim priliku svim ženama koje su prezivjele bilo kakav vid seksualnog nasilja/uznemiravanja da to iznesu anonimno ili ne, da makar na taj način sebi malo olakšaju. Nisam očekivala da će odziv biti toliki iako sam nesvjesno znala da slučajeva ima mnogo. Starosna struktura je takođe segment koji me je iznenadio jer su upitnik popunile i djevojke od petnaestak godina ali i starije gospođe koje navode da sada već uveliko imaju djecu i unuke, te da pričaju svoju priču da bi zaštitile generacije koje dolaze“, kazala je Radulovićeva za Monitor.

Ona kaže da joj je žao što nije ostavila prostor za kontakt, kako joj je kasnije sugerisala profesorica Olivera Komar, ali su tada žrtve već u velikom broju ispričale svoje priče. Istakla je, da sumnja u institucije koje bi te slučajeve potencijalno trebalo da procesuiraju. Većina onih koje su ispunile upitnik nijesu   prijavile svoj slučaj. Pojedine su, tvrde, to učinile ali su nadležne institucije skoro uvijek zakazale.

Žena sa početka priče se požalila institucijama za treći slučaj koji je doživjela. Ostale nije jer ju je bilo strah. „Prijavila sam treći pomenuti slučaj. Policija ga je privela, zvali su me na telefon dok su ga držali i pitali šta želim da urade. Rekla sam da želim da mi više nikada ne prilazi i tako je i bilo. Za prva dva slučaja nijesam smjela od roditelja, jer su oni čak i znali da me neko ’spopada oko zgrade’, ali su vaspitavali da sam ja kriva ako mi se nešto dešava zbog ponašanja, izazivanja ’jer ako se bavim svojim poslom, niko me neće dirati’“.

Posljedice ovih događaja po nju su bile teške. „Imala sam osjećaj sramote i straha jer sam par puta srela te silovatelje. Mislim da me nijesu ni poznali jer je bilo poslije deset godina. Jedan sam vidjela da ima dvoje djece i ženu. Ja izbjegavam svakog muškarca kod kojeg osjetim trun nasilništva makar iz priče, odmah raskidam te veze. Nepovjerljiva sam, teško ostvarujem kontakte, kruta sam i neslobodna u komunikaciji, posebno u muškom društvu, zbog čega teško ostvarujem nova prijateljstva. Kajem se što nijesam tad znala drugačije da odreagujem. Tugujem što nijesam nikog imala da me zaštiti od porodice da ove tužne uspomene nijesu dio mog života i mojih misli. Scene silovanja u filmovima ne podnosim i priče iz života, mnogo me uznemiruju i vraćaju slike prošlosti.“

Radulovićeva kaže da su priče različite, dok je nju najviše šokiralo što su nasilnici često i članovi porodice, kumovi, prve komšije i drugovi iz djetinjstva. Primjetno je, ukazuje i umanjivanje nasilja koje su žene preživjele, ukoliko nije konkretno riječ o silovanju,  jer žrtve pretpostavljaju da je „nekome drugome gore“ uz pomisao da one „makar“ nijesu silovane. Neke žene nisu imale ni podršku  porodice, pogotovo ako je nasilje proživljeno u djetinjstvu, govoreći da one „umišljaju“ ili su to „dječaci za koje je takvo ponašanje normalno u pubertetu“.

Prema upitniku zabrinjavajući je broj žrtava – mladih djevojaka koje trpe seksualno nasilje od svojih partnera, koji ih emocionalnom ucjenom prisiljavaju da rade ono što ne bi. Pojedine žrtve su navele da je njihovo „ne“ ili „prestani“ bilo bezvrijedno i da su nasilnici nastavljali sa nasiljem.

„Ovih dana planiram da detaljno proučim pojedinačne slučajeve, kojih je trenutno preko 130, i da nađem neke zajedničke komponente. I lično i u sklopu jedne ekipe mladih ljudi koja samoinicijativno radi zajedno na kampanji #nisisama planiram da nastavim da skrećem pažnju na ovaj problem i brojne druge probleme žena u društvu koje su izgleda uvijek skrajnute ustranu (uz brojne druge), dokle god ima prečih kao što su razna politička, partijska, identitetska i jezička od kojih evo decenijama zapostavljamo sve ostale“, pojašnjava Radulović.

Uprava policije je tokom prošle godine podnijela 22 krivične prijave u vezi sa krivičnim djelima silovanje i nedozvoljene polne radnje. Tokom 2019. godine taj broj je bio malo veći – 27. Crnogorska tužilaštva su u posljednje dvije godine procesuirala pedesetak prijava. Neka osnovna državna tužilaštva, poput onih u Beranama, Plavu i Baru nijesu za dvije godine obradila nijedno krivično djelo ove vrste, pokazuju podaci do kojih je došao Monitor. Prema istim podacima, svaki slučaj koji je tužilaštvo izguralo do suda, završilo je osuđujućom presudom.

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori iz 2020. godine, koju su uradile Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i Prima, pokazuje da je u slučajevima od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, svega dva posto počinilaca kažnjeno, a samo jedan je dobio kaznu zatvora. Od njih je samo 12 odsto seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

Izvršna direktorica nevladine organizacije (NVO) SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić Nataša Međedović Pištalo za Monitor kaže da različita istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje zločin koji se najređe prijavljuje. Procjenjuje se, tvrdi ona, da na jedan slučaj prijavljenog silovanja dolazi između 15 i 20 neprijavljenih. Njena organizacija je kroz svoje servise pomoći i podrške za žene i djecu žrtve nasilja imala 25 prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja.

„Strah od zlostavljača, stid, samookrivljivanje, neinformisanost su dio razloga zbog kojih se seksualno nasilje ne prijavljuje. Atmosfera u zajednici je takva da se o temi seksualnog nasilja ćuti, a žrtve će, umjesto razumijevanja i podrške, mnogo češće biti izložene stigmatizaciji okruženja. Medijsko izvještavanje je najčešće senzacionalističko i žrtve izlaže osudi i dodatnoj viktimizaciji“, navodi Međedović Pištalo.

Psihološkinja Ana Jaredić, zaposlena u Centru za ženska prava, za Monitor pojašnjava da je specifičnost seksualnog nasilja što zbog predrasuda u društvu žrtva ima osjećaj krivice, preispituje se čime je doprinijela da se to desi, njena slika o sebi se urušava. Plaši se reakcije najbližih, pita se da li će ih osramotiti, da li će im nanijeti bol ako saznaju što se desilo.

„Mnoge žene kad se prvi put nekome obrate, dožive minimizovanje problema od najbližih osoba ili čak osudu. Razlozi zbog kojih ne prijavljuju su takođe i strah od osude šire sredine, strah od nasilnika i suočavanja sa njim, ali i nepovjerenje u institucije“, kazala je Jaredić.

Postupanje institucija kod žrtava seksulanog zlostavljanja, kaže Međedović Pištalo, najčešće izaziva uznemirenje i nesigurnost. Ona smatra da institucije sistema treba da imaju specijalno obučene stručnjake koji znaju kako da razgovaraju sa žrtvama i da imaju imaju razumijevanja za njihovo ponasanja i odluke. „U suprotnom,  postupanje u institucijama dodatno psihički iscrpljuje i traumatizuje žrtve.“

Naše sagovrnice ukazuju da slučaj učitelja glume Miroslava Aleksića treba da postane podsticaj da učimo i mi u Crnoj Gori kako da bolje reagujemo na svaku sumnju seksualnog nasilja. Hrabre žene koje su progovorile uključile su alarm za sve nas. Naše je da ga čujemo i ne oglušimo se.

 

Najviše žrtava silovao je muškarac kojem vjeruju

Psihološkinja Ana Jaredić smatra da je seksualno nasilje i dalje „veliki tabu“ u Crnoj Gori. Broj prijavljenih slučajeva je, kaže, veoma mali, kao i broj osoba koje se javljaju za pomoć. Njihovoj organizaciji žene se najčešće javljaju za psihološku pomoć kako bi prevazišle traumu i posljedice koje su iz nje nastupile.

„Među njima ima i onih koje su seksualno nasilje pretrpjele prije više godina i sve to vrijeme se trudile da same prevaziđu poteškoće izazvane traumom. Princip našeg rada je da žena sama odluči da li će podnijeti prijavu za nasilje i kada. Naš savjet je da to bude kada stekne dovoljno lične snage da prođe kroz sudski postupak i sve ono što ga prati, a što je često dodatno viktimizujuće“, pojasnila je Jaredić.

Ona kaže da u patrijarhalnoj sredini kakva je naša, postoje brojne predrasude kada je u pitanju silovanje ili neki drugi oblik seksualnog nasilja. Fokus se, umjesto na počinioca, stavlja na žrtvu, pa se postavljaju pitanja tipa „kako je bila obučena”, „zbog čega je bila baš na tom mjestu, u to vrijeme”, „zašto je ćutala”, „zašto se nije branila”…

„Među žrtvama su osobe svih starosnih dobi i svih društvenih slojeva i u preko 80 odsto slučaja žene su silovane od muškarca kojeg poznaju i kome vjeruju. Kroz slučajeve koje smo imale priliku da pratimo, uviđamo da je neophodna sveobuhvatna podrška žrtvi kako bi ona kroz zakonske procedure prošla sa što manje posljedica i istrajala u dostizanju pravde. To, osim kontinuirane psihološke podrške, podrazumijeva i pratnju u svojstvu povjerljivog lica kroz sve procedure, zastupanje pred sudom, kao i pripreme za sve procedure. To je način na koji naša organizacija obezbjeđuje podršku“, kazala je za Monitor Ana Jaredić

 

Javne ličnosti mogu mnogo da promijene

U SOS centru smatraju da objelodanjivanje seksualnog zlostavljanja od strane žena koje su javne ličnosti i prijavljivanje zlostavljača svakako može pozitivno uticati. Pokret „Me too“ (#MeToo ) je od 2017. godine, kada su prve žrtve javne ličnosti progovorile o seksualnom zlostavljanju, na globalnom nivou doveo do značajnih promjena. Javni istup Milene Radulović je odjeknuo u zemljama regiona i ohrabrio i druge žene da istupe i zatraže da zlostavljači odgovaraju.

„Za dugoročne promjene jedan od preduslova je da zlostavljači budu adekvatno kažnjeni, žrtve zaštićene od nove viktimizacije, a u javnom prostoru fokus bude na ukazivanju na ozbiljnost problema i otklanjanju nedostataka sistema“, navode iz te NVO.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

SPOJENI SUDOVI NASILJA U PARLAMENTU: Dalje nećeš moći

Objavljeno prije

3 dana

na

17 Januara, 2025

Objavio:

Politički motivisano nasilje u Crnoj Gori nije novina, ali je novo što se argumentacija sile  sa ulice, preselila u plenarne skupštinske sale i direktne TV prenose. Nudeći javnosti uzbuđenje rijalitija

 

 

Krajem prošle nedjelje, u zgradi SO Budva, svjedočili smo¸novoj u nizu demonstracija fizičko-političkog nasilja u Crnoj Gori (vidjeti boks). Zavrtanje ruke oponentima, u doslovnom smislu, sve češće i intenzivnije postaje dominantan oblik odbrane i(li) nametanja vlastitih političkih stavova.

Politički motivisano nasilje u Crnoj Gori nije novina, ali je novo to što se argumentacija sile  sa ulice, preselila u plenarne skupštinske sale i direktne TV prenose. Nudeći javnosti uzbuđenje rijalitija

“Sram vas bilo muške kukavice, ulizice kriminalnih klanova”, obratila se političkim protivnicima Dragana Kažanegra Stanišić, odbornica novog saziva SO Budva, potpredsjednica Demokrata i, možda najbitnije u aktuelnom kontekstu, sekretarka u Ministarstvu unutrašnjih poslova. “Takve kao vi otresem pogledom kao prašinu sa cipela”.

Teško je pronaći dvije rečenice koje ljepše i preciznije odslikavaju aktuelni duh tolerancije, privrženost demokratskim standardima i nepokolebljivu odanost principima vladavine prava među predstavnicima ovdašnje političke elite.

U oštru  konkurenciju manifestacija duha nasija treba uvrstiti i ovonedjeljno obraćanje poslanika DPS Nikole Rakočevića. On je, u ime parlamentarne opozicije, najavio: “Sprječavamo redovan politički život u parlamentu, dok se ne počne poštovati Ustav koji je zgažen od parlamentarna većine. Samim tim nema ni usvajanja budžeta na sjednici parlamenta koja je zakazana za 21. januar“. Da se izbjegnu nedoumice, Rakočević precizira da nije riječ o bojkotu, već o naumu da se  spriječi održavanje sjednica Skupštine Crne Gore.  “Do kraja ovog mandata, dok god on trajao, crnogorska opozicija neće bojkotovati Skupštinu, jer je bojkotom prepuštamo parlamentarnoj većini koja je pokazala svoju neodgovornost u odnosu na građane. Same ih nećemo ostaviti u parlamentu.“

Ništa nije samoniklo. Opozicija je na demonstraciju nezadovoljstva silom  krenula  prije nepun mjesec, kada se parlamentarna većina odlučila da, suprotno proceduri i sopstvenoj praksi, skrati mandat jednoj sutkinji Ustavnog suda zaključujući da je ona ispunila uslov za odlazak u penziju. Dok je javnost pokušavala odgonetnuti motive te odluke, u pomoć je sa objašnjenjem priskočio Milan Knežević. “Da je protivno zakonu Dragana Đuranović ostala na funkciji sudije Ustavnog suda, jutros bi Zoran Lazović i Milivoje Katnić bili pušteni da se brane sa slobode”, kazao je predsjednik DNP, nakon što je u Ustavnom sudu izostao neophodni, četvrti, glas za usvajanje žalbe advokata dvojice uhapšenih , nekadašnjih visokih funkcionera tužilaštva i policije.  Istu argumentaciju kasnije smo našli i u saopštenjima Demokrata.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CETINJE, PONOVLJENA TRAGEDIJA: Kontinuitet neodgovornosti

Objavljeno prije

1 sedmica

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne ? Osim što niko od nadležnh i dalje ne vidi odgovornost, mjere koje Vlada najavljuje  da će preduzeti, iznesene su prilično ad hok, i bez konsultacije struke i društva

 

 

Dvanaest osoba: dvoje djece, tri žene i sedam muškaraca ubio je na Cetinju mještanin Aco Martinović (45), prvog januara ove godine. Još četiri je teško ranio, od kojih je jedna osoba preminula 9. januara. Ubica je iz pištolja u nelegalnom posjedu pucao na pet različitih lokacija u gradu, međusobno udaljenih od nekoliko desetina metara do 2-3 kilometra. Potom je pred ponoć, kada je konačno lociran i opkoljen od pripadnika policije, izvršio samoubistvo. Motivi zločina nijesu poznati. Ubica je mahom pobio bliske rođake,  kumove i prijatelje.

Nepojmljivi zločin  počinjen je prije nepune dvije i po godine, nakon što je Vuk Borilović (34) u cetinjskom naselju Medovina, 12. avgusta 2022. godine, hicima iz lovačke puške ubio 10 i ranio šest osoba – mahom svojih komšija. Borilović je ubijen nakon razmjene vatre sa pristiglim policajcima i mještanima. Naknadne analize pokazale su da je smrtonosne rane zadobio iz policijskog oružja.  To je, uglavnom, sve što smo od ovdašnjih zvaničnika saznali za prethodne dvije godine i četiri mjeseca.

Nameću se brojne paralele između ova dva zločina i načina na koji su postupali pripadnici crnogorske policije.

Borilovićeve žrtve ubijene su iz lovačkog oružja, uredno prijavljenog i registrovanog. U zimu 2022. godine Borilović je napao kolegu s posla, povrijedio ga, oštetio mu automobil i kamenovao kuću. Priveden je u policiju ali mu oružje nije oduzeto, iako su Uprava policije i MUP imali zakonski osnov za takvu odluku.

Oružje je ostalo u posjedu budućeg masovnog ubice i  nakon što je  osuđen zbog  napada.  Presuda nije postala pravosnažna, ali je bila dovoljna da mu se u zakonom propisanom postupku oduzme oružje kojim je, koji mjesec kasnije, ubio desetoro. Niko zbog tog propusta nije odgovarao.

Iz Uprave policije su tada ponudili poduku: “Ne treba dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu izvršenje ovog teškog zločina sa bilo kakvim protivpravnim ponašanjima iz prethodnog perioda.” Olako smo prešli preko iskazane nebrige i neodgovornosti.

Aco Martinović je na svoje žrtve pucao iz neregistrovanog pištolja koji je, prema prvim informacijama iz UP i Ministarstva, donio iz kuće nakon višesatnog boravka u kafani Velestovo. Uz oružje, uzeo je i više od 100 metaka. Mediji su, u međuvremenu, problematizovali te tvrdnje nadležnih, zbog “nepoklapanja vremenske linije događaja”. Zaključili su da Martinović nije mogao otići do kuće, uzeti (skriveno?) oružje, pa se  vratiti u Velestovo i započeti seriju ubistava  za ono vrijeme za koje su čelni ljudi policije  tvrdili da je to uradio. Šest minuta.

Za pravo im je, ali naknadno, dao Lazar Šćepanović, vršilac dužnosti direktora Uprave policije. Od njega smo čuli da nijesu tačne višednevne izjave čelnika sektora bezbjednosti o momentu kada je Martinović iz lokala krenuo po oružje. Te tvrdnje su bazirane na izjavama svjedoka a ne na osnovu pregledanih nadzornih kamera, pojasnio je Šćepanović zabludu policije, potvrđujući da prezentovana satnica ne odgovara stvarnom toku događaja. “Novi prikupljeni dokazi ukazuju da je Velestovo napustio ranije”, kazao je nedavno postavljeni v.d. direktora UP.

Aco Martinović je osuđivan zbog nasilničkog ponašanja, a  kod njega je krajem 2022. pronađeno oružje i municija u ilegalnom posjedu. Prvostepena presuda protiv Martinovića za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materijala donijeta je tek dvije godine kasnije, u novembru 2024. Ubica se, u međevremenu, ponovo naoružao. Uz čiju pomoć? Hoćemo li to jednom saznati?

Još je zločin u Medovini ogolio  činjenicu da na Cetinju nema dovoljno policajaca. U vrijeme zločina  bilo ih je  12. “Naknadno je angažovano još 10 policijskih službenika”, saopštili su tada nadležni.  Pripadnici Posebne jedinice policije iz Podgorice na Cetinje su stigli nakon što je tragedija u Medovini okončana. Uz 11 žrtava.

Prvog januara policajaca je bilo manje.  Lazar Šćepanović je kazao je da su u trenutku izvršenja zločina na Cetinju bile angažovane “tri patrole, jedan operativac, jedan službenik dežurne službe i dežurni starješina”. Sve skupa – devet ljudi.

Ne jednom smo, tokom nekoliko prethodnih godina, čuli kako je Cetinje postalo jedno od važnih punktova organizovanog kriminala . Prema podacima koje je saopštio ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović  na Cetinju je više od 120 pripadnika organizovanih kriminalnih grupa. U Prijestonici su, tokom prošle godine, dvije osobe ubijene aktiviranjem eksplozivne naprave, jedna egzekucija izvedena je snajperom (jedna je spriječena, tvrde nadležni) dok su dva pripadnika OKG sa Cetinja ubijena u  zasjedi na putu ka Podgorici, iako su u to vrijeme morali biti u tzv. kućnom pritvoru.

Sve to nadležnima nije bio dovoljan znak da policijske snage na Cetinju, ali ne samo tamo, treba osnažiti. Brojem, obukom i opremom. Crnoj Gori, prema važećoj sistematizaciji, nedostaje 1.500 policajaca, sa tendencijom da se taj manjak  uveća. Pa ipak, bivši direktor UP Zoran Brđanin početkom decembra navodi kako u vladinom prijedlogu budžeta za 2025. (još nije usvojen) nema novca za zapošljavanje novih policajaca, ali ni za opremu i obnovu uniformi sada aktivnih. Iz Vlade su te primjedbe – ignorisali.

Tri dana nakon novog masovnog ubistva na Cetinju, na sjednici Vijeća za nacionalnu bezbjednost odlučeno je da će se izvršiti “hitan prijem u radni odnos oko 200 svršenih akademaca Policijske akademije”. Oko 200  školovanih policajaca čeka zapošljenje dok se zvaničnici za svaki propust izgovaraju nedostatkom ljudstva. Nezvanično, riječ je o potencijalnoj političkoj (ne)podobnosti kandidata. Novim vlastima je, navodno, sumnjivo što su otškolovani policajci danilovgradsku Akademiju upisali u vrijeme DPS vladavine.

Ministar Šaranović se, poslije Martinovićevog samoubistva, zahvalio policiji na efikasnoj akciji  i poručio Cetinjanima “da se vrate normalnom funkcionisanju”. Poslije se zbog toga izvinjavao.

Dok je trajala šestosatna potraga za ubicom, Šaranović je, u prisustvu najbližih saradnika, javnosti tumačio da je u pitanju situacioni događaj (ubistvo u afektu, odnosno, na mah)koji zbog nepredvidljivosti abolira MUP i UP od  odgovornosti. To je trajalo sve dok  nije problematizovana odgovornost makar od trenutka kada je Martinović napustio Velestovo i krenuo u potragu za ostalim žrtvama.

Ministar je ostao dosljedan tvrdnji da on nema nikave odgovornosti, “ni objektivne ni subjektivne”.Sa time se, očito, saglasio i premijer Milojko Spajić.

I to je već viđeno. Prethodni ministar MUP-a Filip Adžić je nakon zločina u Medovini odbijao svaku primisao o ostavci, pravdajući se kako on nije zadužen za operativni rad policije. „Ono što zavisi od mene je da unaprijedim materijalni i tehnički status pripadnika UP. U tom dijelu mislim da smo uradili sve što smo mogli u ovom kratkom periodu”, objašnjavao je.  Kada se ispostavilo da u OB Cetinje ni službeni sat ne funkcioniše ispravno, zaćutao je. Koliko sjutradan otišao je da pred kamerama spaljuje švercovane cigarete. Nije mu smetalo to što nije zadužen za „operativni rad”.

U vrijeme zločina Vuka Borilovića, pad tadašnje Vlade Dritana Abazovića bio je izvjestan (Skupština joj je izglasala nepovjerenje osam dana nakon ubistava u Medovini) , pa ostavke nijesu tražene. Odgovornost jeste. Građani Cetinja SDT-u podnijeli i krivičnu prijavu protiv dvojice visokopozicioniranih funkcionera UP.

Neformalna studentska grupa Kamo ***sutra organizovala je proteste na kojima se traži ostavka Šaranovića i Alekse Bečića, potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost i predsjednika Demokrata.Iz te partije krenuli su u agresivnu odbranu svojih kadrova spočitavajući nezadovoljnima kako“poziv na proteste nije glas naroda”. To je, ustvrdili su, glas Mila Đukanovića, Bemaxa, Aca Mijajlovića, kavačkog, škaljarskog i drugih klanova… Ministar Šaranović se dosjetio još jedne olakšavajuće okolnosti. Podsjetio je da je on jedini ministar unutrašnjih poslova koji je 14 mjeseci imao direktora policije (Zorana Brđanina) kome niko nije vjerovao.

Ni to nije posve tačno. Nešto manje od sedam mjeseci, Brđanin nije vodio UP zbog nezakonite smjene.  Četiri mjeseca prošlog proljeća UP je kao v.d. direktor upravljao Aleksandar Radović. Njega je na tu funkciju progurao premijer, uz protivljenje koalicionih partnera iz Demokrata. Čak je ministar policije najavljivao tužbu protiv Vlade. Koliko su samo te igre naškodile funkcionalnosti  crnogorske policije?  Da li je neko i za to odgovoran?

Nadležni su propustili i da se pozabave posljedicama zločina u Medovini. Neki dan smo saznali da se, desetak dana nakon tog zločina, tadašnjem premijeru Abazoviću i gradonačelniku prijestonice Nikoli Đuraškoviću obratila  grupa psihološkinja i psihoterapeutkinja nudeći pomoć. U pismu koje su potpisale Maruška Drašković, Ljubomirka- Ljupka Kovačević, Verica Mirović, Ervina Dabižinović i Julijana Cicović Maslovar, one navode da  „s obzirom na naše znanje i iskustvo osjećamo se odgovornima da djelujemo na ublažavanju psiholoških posledica koje će imati većina  učesnika/ca  dešavanja  na Cetinju i  pružimo konkretnu psihološku podršku  u dužem trajanju onima  kojima je potrebna“.

U skici programa prevencije ozbiljnih psiholoških problema, autorke navode kategorije učesnika tragičnog događaja kojima je neophodno pružiti pomoć. Među njima su stanovnici Medovine, medicinsko osoblje i policajci koji su se našli na licu mjesta; djeca –očevici i mještani; porodica počinitelja zločina i porodica osobe koja je tada slovila kao osumnjičena za ubistvo počinitelja…

Dio tog popisa navodimo samo da bi, svi skupa, lakše shvatili razmjere posla koji se morao uraditi. Ali nije. Iz Ministarstva zdravlja (tadašnji ministar bio je Dragoljub Šćekić) odgovorili su kako „trenutno nemaju opredijeljena sredstva za navedene aktivnosti“.  Ni lokalna vlast u Prijestonici nije se našla od ruke inicijatorkama programa. Riječ je bila o  nepunih deset hiljada eura.

Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne ? Osim što niko od nadležnh i dalje ne vidi odgovornost mjere koje Vlada najavljuje  da će preduzeti, iznesene su prilično ad hok, i bez konsultacije struke i društva.  Kontinuitet neodgovornosti već je imao ogromnu cijenu.

Zoran RADULOVIĆ

 

Propadanje Cetinja

U SFRJ Cetinje je nosilo tutulu grada heroja koja se dodjeljivala za zasluge u Narodnooslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945. Maleno Cetinje dalo je čak 49 narodnih heroja.

Grad velike istorije, živio je  od industrije. Krajem 80-ih godina , tadašnja tri najveća  poslodavca Obod, Košuta i Tara, imali su zajedno preko 7.000 radnih mjesta.  U vrijeme kada su ab revolucionari  stigli na vlast, na Cetinju je bilo je oko 11.000 zaposlenih.  Danas ih je po  zvaničnoj statistici oko četiri hilajde.   Smanjivao se i broj stanovnika.  Početkom 90 -tih           Cetinje  je imalo 19 946 stanovnika.  Na popisu  2011, -16757. Danas dvije hiljade manje. .  Prosječna starost stanovnika Cetinja sada iznosi 43,28 godina (2011. godine 40,3 godina)

Podaci iz 2022,  pokazuju da je u Prijestonici  najveći poslodavac Komunalno  preduzeće sa – 77 zaposlenih.   Među deset najvećih cetinjskih firmi po broju radnika su  2022-te:   Gradska kafana sa 35  radnika, Javna ustanova Lovćen Bečići i Sportski centar sa po 32, Montenegro bonus sa 28…

“Prirodni priraštaj u Prijestonici bio je u kontinuitetu negativan tokom perioda 2011-2019.  Prijestonica je pogođena i kontinuiranim negativnim migracionim seldom”, navodi se u Strategiji zapošljavanje Prijestonice 2021 2024.

U  dokumentu se objašnjava: “Značajan broj zaposlenih svakodnevno putuje do posla u neku drugu opštinu”.

M.PEROVIĆ

 

Lekcije iz svijeta

Najviše masovnih pucnjava dešava se sa one strane Atlantika. SAD prednjače u ovoj crnoj statistici. Od početka ove godine već je bilo šest, u kojima su stradale četiri osobe, a ranjene 33. Masovna pucnjava se definiše kao incident u kojem su ranjene ili ubijene četiri ili više osoba. Nasilje vatrenim oružjem čvrsto je ukorijenjeno u američkom društvu, ali to je i izrazito političko pitanje koje suprotstavlja zagovornike kontrole oružja i one koji strastveno brane  pravo na posjedovanje istog.

Prema podacima Gun Violence Archive, u SAD-u je tokom 2024. godine zabilježeno više od 500 masovnih pucnjava. U posljednje četiri godine u prosjeku  skoro dvije dnevno. Najsmrtonosniji takav napad desio se u Las Vegasu 2017, kada je poginulo više od 50 ljudi, a ranjeno 500. Ipak, većina masovnih pucnjava ima manje od 10 žrtava. Prema istraživanju Small Arms Survey iz 2018, procjenjuje se da u SAD postoji 390 miliona komada vatrenog oružja u opticaju. To je 120,5 na svakih 100 stanovnika, daleko više od bilo koje druge zemlje.

Postoji mnogo faktora koji doprinose ovakvim napadima, a istraživanja pokazuju da je veća stopa javnih masovnih pucnjava u Americi djelimično povezana sa manje restriktivnim zakonima o oružju i većim procentom civilnog posjedovanja oružja. Primjera radi, Kina je između 2000. i 2022. godine imala tri javne masovne pucnjave, dok Japan nije imao nijedan takav incident. Bilans smrti od vatrenog oružja u Japanu jedva da je dvocifren. Stručnjaci smatraju da su niske stope ovih incidenata u Kini i Japanu vjerovatno rezultat stroge kontrole oružja, ali su tu i drugi faktori vezani za samo društvo, vaspitanje…

I druge zemlje koje su prolazile kroz ovakve priče smatraju da je ključ bezbjednosti u kontroli vatrenog oružja.

Francuska je imala dosta masovnih pucnjava, ali su one najčešće bile vezane za militantne grupe. Ta zemlja ima stroge zakone o posjedovanju oružja, ali je arsenal oružja koji su islamistički militanti koristili tokom koordinisanih napada na Pariz u novembru 2015, pokazao  koliko je teško zaustaviti protok ilegalnog oružja preko poroznih granica Evrope. Posjedovanje oružja vojnog ranga zabranjeno je. Oni koji žele posjedovati oružje sa odvojivim okvirom kapaciteta većim od tri metka moraju prolaziti godišnje provjere mentalnog i fizičkog zdravlja. Lovci su dužni da registruju svoje oružje i polažu jednodnevni teorijski ispit.

I njemačka vlada je pooštrila zakone o posjedovanju oružja nakon napada u proteklim godinama,  i nakon što su  vlasti otkrile ekstremističku mrežu koja je planirala oružani državni udar prošle godine. Uvedene su provjere svakih pet godina za vlasnike oružja.

Nakon što je 14 studenata ubijeno u učionici škole u Montrealu 1989. godine, novi zakoni Kanade su zahtijevali kurseve o sigurnosti, provjere prošlosti i povećane kazne za određene zločine povezane sa oružjem. Kada je 2020. napadač ubio 13 ljudi u Novoj Škotskoj, Kanada je zabranila više od 1.500 modela jurišnog oružja, te postavila ograničenja na razornu moć metaka.

D. LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BUDŽETSKE I DRUGE IGRE: Privremeno, do daljnjeg

Objavljeno prije

3 sedmice

na

27 Decembra, 2024

Objavio:

Ako je parlament, kao što sada izgleda, otišao na raspust onda ćemo u novu godinu ući uz privremeno budžetsko finansiranje. Redovni rashodi poput penzija, plata, socijalnih davanja i stalnih troškova budžetskih jedinica ne bi trebalo da se dovode u pitanje. Obećane povišice su neizvjesne. Ili nemoguće do usvajanja planiranog budžeta

 

 

Kako sada stvari stoje, Crna Gora će u 2025. godinu ući bez usvojenog Zakona o budžetu.

Formalno: zbog najavljene odlučnosti opozicije da spriječi rad parlamenta, sve dok se vladajuća većina predvođena premijerom „ne urazumi“ i povuče odluku o prestanku mandata sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović. Ustavni puč, kako kažu. Suštinski, vlast i opozicija i na ovaj način žele sebi dati na značaju u očima javnosti. Da je drugačije, već bi našli način da se dogovore ili, iz perspektive većine, spriječe opoziciju da provodi, aktuelnim jezikom ovdašnje politike, parlamentarni puč.

A možda i neće, pošto je i poslanicima u parlamentu ostalo nejasno da li je predsjednik Skupštine Andrija Mandić zaključio, ili samo prekinuo, sjednicu na kojoj je trebalo glasati o predloženom budžetu.

Poslanik Socijaldemokrata Boris Mugoša tvrdi da je dogovor većine bio da sjednica, nakon njihovog protesta, prekine tako što će se dati pauza. „Ipak, vođa većine (Andrija Mandić – prim. Monitora) je odlučio da je zaključi što implicira da budžet neće biti usvojen. Međutim, ako vođa odluči može da zakaže sjednicu i narednih dana“.

Što bi rekli, može da bude ali ne mora da znači. Razmotrimo,  mogućnost da će država do daljnjeg funkcionisati po modelu privremenog finansiranja. Njega smo prvi put isprobali u prvom kvartalu 2021., nakon što Vlada Zdravka Krivokapića zbog kasnog formiranja i potrebe da ovlada materijom nakon decenijske vladavine DPS, nije pripremila prijedlog zakona o budžetu u propisanom roku (15. novembar). A onda nijesu baš ni žurili sa tim poslom.  Sada znamo da to znači da će budžetski potrošači svakog mjeseca dobijati „do 1/12 (jedne dvanaestine) stvarnih izdataka u prethodnoj fiskalnoj godini“. Što i jeste i nije problem.

Redovni rashodi poput penzija, plata, socijalnih davanja i stalnih troškova budžetskih jedinica ne bi trebalo da se dovode u pitanje. Pod uslovom da za tu isplatu postoji novac u državnoj kasi, odnosno, da nijesu neophodna zaduženja za njihovo finansiranje. Izvršna vlast tvrdi da nijesu. Redovne troškove će, najavili su, pokrivati planiranim budžetskim prihodima. Eventualna razmimoilaženje u dinamici priliva i odliva neophodnih sredstava (početak godine, tradicionalno, donosi nešto manje prihoda u državnu kasu) mogu se uravnotežiti novcem koji će se prenijeti iz ove godine.

Doduše, postoji mogućnost da se, nakon redovnog januarskog usklađivanja penzija sa rastom plata i cijena, pokaže kako su budući mjesečni troškovi fonda PIO osjetno veći od pomenute dvanaestine ovogodišnjih izdataka. U tom slučaju Vlada bi morala pronaći model za transfer nedostajućeg novca Fondu PIO mimo pravila o privremenom budžetskom finansiranju. Ili bi mogla da pokuša politički profitira tvrdnjom da je opozicija odgovorna za izostanak, odnosno kašnjenje, najavljene povišice za penzionere. Koja će prema sadašnjim proračunima biti manja od obećnih 50-60 eura.

Upravo su se na taj problem fokusirali u Vladi, pa je iz premijerovog kabineta, nakon neslavnog završetka sjednice parlamenta, stiglo saopštenje u kome se navodi: „Eventualna blokada parlamenta i privremeno finansiranje podrazumijeva da Ministarstvo finansija svim budžetskim korisnicima odobrava na mjesečnom nivou istu sumu novca kao u prethodnoj godini, što sprečava povećanje penzija po programu Evropa Sad 2, kao i povećanje srazmjernih penzija, od januara 2025. godine“.

Sličan problem može biti otplata dugova i, eventualno, najavljene kapitalne investicije. Ukoliko privremeno stanje potraje. Novca za finansiranje tih izdataka nema, niti ga može biti u državnoj kasi bez novih zaduženja. „Nedostajuća sredstva za 2025. godinu, kada govorimo o dugovima iz ranijih perioda, bez kamate, su 820 miliona. Imamo i kapitalne projekte”, predočio je ministar finansija Novica Vuković na predstavljanju predloženog budžeta. Uz kamate, za vraćanje duga valja obezbijediti oko milijardu eura. Bez usvojene Odluke o zaduživanju Crne Gore za 2025. godinu, Vlada ne može pozajmljivati novac ni kod banaka (krediti), ni na tržištu kapitala (obveznice). Kako je otplata dugova obaveza čije redovno izvršenje ne smije biti dovedeno u pitanje, jasno je da aktuelna situacija ne može potrajati.

„Neusvajanje budžeta za 2025. godinu takođe bi onemogućilo zaduženje za vraćanje starih dugova“, konstatuju iz premijerovog kabineta. „U tom slučaju država ne bi mogla da servisira obaveze, u iznosu od oko 800 miliona eura, prema domaćim i međunarodnim kreditorima, koji stižu na naplatu. Time bi bonitet Crne Gore bio ugrožen, što bi moglo voditi i smanjenju kreditnog rejtinga“.

I to govori da aktuelna situacije ne može (pre)dugo trajati. Radi se o roku koji se više mjeri nedjeljama nego mjesecima.

Šta ćemo, onda, kada budžet za 2025. godinu bude usvojen?

Odgovor na to pitanje potražimo u dijelu kapitalnog budžeta, pošto nam on govori o realnosti obećanog razvoja kroz nove investicije, i podizanje kvaliteta života jačanjem postojeće i izgradnjom nove infrastrukture, škola, bolnica…

Premijer Milojko Spajić je, predstavljajući predloženi budžet za narednu godinu, najavio kako kapitalni budžet za naredne tri godine iznosi 900 miliona eura. Samo, na dolazeću godinu ne otpada trećina iznosa, nego 280 miliona. Pod uslovom da se krene u izgradnju (pripremne radove) naredne dionice autoputa, za koju je planiran izdatak od 100,2 miliona. Ili više od trećine obećnog ukupnog kapitalnog budžeta.

Uprava za saobraćaj dobiće približno trećinu preostalog novca i on će, u dobroj mjeri, biti utrošen na već započete radove. Ipak, jedva da će poneki od njih biti završen tokom naredne godine, čak i po idealnom scenariju koji je osmislila Vlada.

Za izradu projektne dokumentacije za Jadransko-jonski autoput (procijenjena vrijednost 30 miliona) biće izdvojena samo šestina tog novca (pet miliona). Za Zapadnu obilaznicu oko Podgorice još manje. Procjena vrijednosti planiranih radova je 24,5 miliona, predviđena ulaganja u narednoj godini iznose približno osminu tog novca (3,05 miliona). Konačno, i za dionicu autoputa od Mateševa do Andrijevice planirano je izdvajanje manje od šestine ukupno procijenjenih troškova. Pa bi, tom dinamikom, posao koji je proiritet svih prioriteta bio završen tek za nekih šest godina – 2030. Ili 2031. godine.

To je realniji dio kapitalnog budžeta. Pošto on obuhvata 340 projekata ukupne vrijednosti 3,67 milijardi eura, jasno je da planirani novac nije ni približno dovoljan za njihovu realizaciju.

Slikovit primjer: za izgradnju Univerzitetsko-kliničkog centra u Podgorici, jedne od najznačajnijih investicija u crnogorsko zdravstvo u ovoj deceniji, potrebno je (makar) 199 miliona. U planu za narednu godinu – jedan milion. Tom dinamikom, bolnicu ćemo dobiti za 200 godina. Bolnica u Pljevljima – 40 miliona treba, dva miliona mogu dobiti naredne godine… Sa školama i vrtićima još je tužnija priča. Za novi grad na Veljem brdu namijenjeno je 10 miliona, iako taj projekat ne postoji  u važećim planovima, a revizori su mu dali „uslovno pozitivno mišljenje“, uz napomenu da je u pitanju tek malo bolje razrađena ideja. Uz mnoštvo nepoznanica.

Ministarstvo finansija, jedva uvijeno, potvrđuje da su se u kapitalnom budžetu našli i projekti koji nijesu spremni za realizaciju.     „Ministarstvo finansija je pripremilo prijedlog isključivo ‘zrelih kapitalnih projekata’, tj. onih koji imaju riješenu eksproprijaciju i gotov glavni projekat, sa ‘Liste prioritetnih kapitalnih projekata’ koje je ocijenila Komsija u skladu sa utvrđenim kriterijumima. Osim navedenog utvrđena je i ‘Lista projekata od izuzetnog značaja za državu’ sa akcentom na: Izradi glavnih projekata za Jadransko-jonski autoput i brzih saobraćajnica, Izgradnji Univerzitetskog kliničkog centra i drugih kapitalnih projekata koji imaju snažan uticaj na ekonomski razvoj opština iz sjeverne regije”, piše u njihovom saopštenju.

Bez navođenja projekata koji su, u istoj fazi (ne)pripremljenosti prenijeti iz prošle godine u ovu, a iz ove u narednu. S priličnom izvjesnošću da će se priča nastaviti.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo