Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA NENEZIĆ, FULBRIGHT STIPENDISTICA I ISTRAŽIVAČICA NA INSTITUTU ZA POLITIČKU KOMUNIKACIJU UNIVERZITETA MISSOURI U KOLUMBIJI: Rješenje je u otklonu od retrogradnih politika

Objavljeno prije

na

Vidim dva moguća rješenja za izlazak iz krize. Formalnu  rekonstrukciju pojedinih resora na više ministarstava usljed jasne činjenice da se uvezivanje nesrodnih oblasti  nije pokazalo funkcionalnim, a zatim otvaranje prostora za političare-eksperte, koji nijesu lideri partija, ali jesu prepoznati u oblastima u kojima djeluju. Na ovaj način privremeno bi se odgovorilo apetitima političkih subjekata i produžio „život“ Vladi

 

MONITOR: Opet politička kriza, nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici i smjene ministra Vladimira Leposavića.  Kako vidite razgovore parlamentarne većine koji teku, ali i moguće ishode?

NENEZIĆ: Nakon posljednjih parlamentarnih izbora i smjene režima DPS-a čini se da smo nastavili živjeti iste političke krize, sa istim političkim akterima, uz rotaciju političkih pozicija. Vlast je osvojena ali, cijeneći po djelovanju političkih aktera koji su dostigli ovaj višedecenijski cilj, čini se da zatečeni ostvarenim i ne znaju šta bi sa njom.

U takvoj situaciji, potpuno očekivano, vidimo povratak najačih političkih subjekata na one pozicije koje su potvrđeno siguran i najlagodniji prostor za djelovanje, bez straha od političke odgovornosti, a to je nacionalizam i jačanje nacionalističkog izraza u političkom diskursu.

Dodatno, imajući u vidu ideološku udaljenost činilaca vladajuće većine, među kojima ne postoji ni minimun političke saglasnosti oko osnovnih političkih pravaca djelovanja u vođenju unutrašnje i spoljne politike, kriza je očekivana i neminovna posljedica. Jasno je da je za većinu političkih subjekata  vladajuće većine put ka ozdravljenju crnogorskog društva, i izgradnji osnova za izlazak iz procesa decenijske tranzicije ka funckionalnoj demokratiji, preveliki zalogaj, politički neisplativ, u smislu konkretnih aktivnosti koje zahtjevaju vrijeme, znanje ali i kratkoročno žrtvovanje određenih partijskih interesa.

Demokratski front (DF), i pored toga što je pojedinačno najači politički subjekt vladajuće većine, a njen nosilac izborne liste na čelu izvršne vlasti, nije uspio da nametne svoju politiku kao dominantnu. Pokazalo se da DF nije poželjan partner ni domaćim, ni međunarodnim partnerima usljed nespremnosti da napravi otklon od prevaziđene nacionalističke retrogradne politike.

Ono što je dodatno osvijetlilo udaljenost DF-a od javno proklamovane spremnosti za jedan umjereniji politčki izraz i približavanje ka ideološkoj politici centra, koji je u jednom periodu jačao i njihov koalicioni kapacitet, je djelovanje struktura okupljenih oko njihovog nocioca izborne liste, sada crnogorskog premijera g-dina Krivokapića koji je, uvažavajući značaj istorijskog trenutka pobjede nad DPS-om nakon višedecenijske vladavine, ipak pokazao da je poželjniji partner onima čija politika djelovanja može biti prevashodno okarakterisana kao pro-građanska i pro-demokratska.

Jačanje Demokrata i URA-e, između ostalog, je posledica i ovakvog djelovanja DF-a, a dobar znak za crnogorsko društvo zato što onemogućava ustaljeno proigravanje dvije čvrsto utemeljene nacionalističke politike oličene u djelovanju DPS-a i DF-a i smanjuje im željeni manevarski prostor.

Vjerujem da je već sada jasno, kako DPS-u, tako i DF-u, da dalje djelovanje u crnogorskom političkom prostoru ne mogu ostvariti bez saradnje sa ovim političkim subjektima, čime je njihova startna pregovaračka pozicija ojačana u odnosu na predizborni period.

Međutim, u takvom odnosu snaga posljedično otvara se pitanje potencijalnog kolacionog kapaciteta obje strane, u odnosu na njihova ideološka opredjeljenja i vjerujem da će se u toj areni voditi dalje politčke „bitke“, odnosno da će od njih zavisiti rezultati političkih pregovora činilaca sadašnje vladajuće većine.

MONITOR: DF je, nakon sastanka partija parlamentarne većine, odbio mogućnost rekonstrukcije Vlade na čijem bi čelu ostao premijer Krivokapić, poručivši da, ako ne bude saglasnosti o novom kabinetu, najkasnije do kraja godine treba organizovati nove izbore. Koliko su izbori realni?  

NENEZIĆ: Imajući u vidu jasan i čvrst stav premijera Krivokapića da neće odstupiti od ideje ekspertske vlade, kao ni biti na čelu Vlade političara, a sa druge strane ništa manje čvrst i legitiman zahtjev DF-a da kao najači politički subjekt direktno učestvuju u izvršnoj vlasti, vidim dva moguća rješenja. Prvo, formalnu rekonstrukciju pojedinih resora na više ministarstava usljed jasne činjenice da uvezivanje nesrodnih oblasti radi formalnog smanjenja administracije, se nije pokazalo funkcionalnim, a zatim otvaranje prostora za političare-eksperte, koji nijesu lideri partija, ali jesu prepoznati u oblastima u kojima djeluju.

Na ovaj način privremeno bi se odgovorilo apetitima političkih subjekata i produžio „život“ Vladi, dok bi DF dobio određeni manevarski prostor koji bi dalje mogao komunicirati sa svojim biračima, a koji je u konačnom za njih svakako bolji od pat pozicije u kojoj se sada nalaze. Vjerujem i da bi Demokrate i URA pokazali spremnost da podrže ovakvo riješenje.

MONITOR: Šta je po Vama put za prevazilaženje krize?

NENEZIĆ: Nacionalizam, nacionalistička ideologija ili bolje reći indentitetska politika, je sada gotovo neophodan uslov da politička stranka stekne i ojača svoj legitimitet i osigura parlamentarni status. To je nažalost referencijalni okvir koji kreira višedecenijski crnogorski politički establišment. Nemogućnot stranaka da odgovore na nagomilane probleme, nedostatak vizije i političke strategije kako riješiti ekonomsko sociijalne probleme i povećati životni standard građana vuku najače političke subjekte u ono što prepoznajemo kao nacionalizam, ili politiku indentiteta, a čije posljedice već dugo živimo. Ipak, otklon se prepoznaje kod uslovno rečeno mlađih političkih subjekata, Demokrata i URA-e, čiju politiku djelovanja dominantno oblikuju političari mlađe generacije pa je posljedično politički izraz umjereniji.

Dugoročno posmatrano, vjerujem da je upravo tu rješenje i vidim ga u smjeni generacija i zauzimanju prostora od strane nosilaca modernih i progresivnih ideja koji će napraviti otklon od retrogradnih politika koje su nas i dovele u ovu, naizgled, bezizlaznu situaciju.  Ono što je u tom smislu zabrinjavajući fenomen je silina napada i otpora ka ovim promjenama od višedecenijskih političkih lidera, i sa jedne, i sa druge strane političkog spektra, čija silina i agresivnost oblikuju sadašnji politički diskurs.

Vjerujem da je vrijeme političkih uhljebljenika, i politike kao primarnog zanimanja i izvora prihoda, lidera bez ikakvih prethodnih profesionalnih rezultata, koji se kao takvi kriju iza profitnih, a razarajućih političkih ideologija i manipulacija iza nas ili bar da se nazire kraj. Ako smo u stanju učiti iz političke prošlosti, a vjerujem da nove generacije političara pokazuju jasniji senzibilitet ka tome, možemo uspostaviti kritički odnos prema pojavama koje oblikuju djelovanje sadašnjih političkih subjekata, a koje uvijek vodi u podjele, raslojavanje, pobjednike i gubitnike.

MONITOR: Podjele i nacionalne tenzije nakon avgusta rastu. Zašto?

NENEZIĆ: Ono čemu svjedočimo je rasplamsavanje nacionalizama do tačke usijanja, u cilju očuvanja ili osvajanja vlasti.

To jeste politički profitabilno jer ne zahtijeva politički program, viziju, strategiju već podrazumijevaju često neutemeljena obećanja i odgovore koji izazivaju snažne, najčešće negativne emocionalne reakcije. Ništa ne košta, a u kratkoročnom političkom smislu donosi mnogo. Bar do onog trenutka dok ne preuzmete vlast.

Međutim, ono što raduje i što pokazuju istraživanja javnog mnjenja je da kritična masa potrebna za promjenu državnopravnog statusa u Crnoj Gori ne postoji, iako je to bila nepoznanica za sve nakon održanih izbora. Ako postoji nešto što možemo nesporno okarakterisati kao uspjeh ove Vlade onda je to ovaj podatak. Raduje zato što ruši argument kojim se „sluđuje“ umorno, obespravljeno i osiromašeno crnogorsko društvo, u kostantnom strahu od „neprijatelja“. Sada, sa 70 % građana i građanki Crne Gore koji, po posljednjem istraživanju CEDEM-a, smatraju da je ovo pitanje riješeno i da ga ne treba mijenjati, i ovaj prostor je zatvoren. Očito je da DPS i DF sada moraju pronaći drugi manevarski prostor, a posljednje pomiriteljske izjave i pružena ruka saradnje koja se sve češće može čuti iz redova DPS-a potvrđuje ovu tezu.

MONITOR: Premijer je opet ponovio da očekuje da će Crna Gora biti u EU do 2024. Koliko je ta projekcija realna? Imajući u vidu i nestabilnost Vlade.  Ali i mnoge ključne reforme koje izostaju.

NENEZIĆ:  Da smo pratili ranija politička obećanja Crna Gora bi već odavno bila punopravna članica EU. U ekspozeu g-dina Markovića bila je zapisana 2019. godina kao krajnji rok. Ipak, nažalost, vidimo da nakon 9 godina pregovora nismo mnogo odmakli, i jasno je da je osnovni uzrok tome bio nedostatk političke volje da se tadašnje političke elite uhvate u koštac sa ključnim pitanjima korupcije i organizovanog kriminala, koja jesu ključni kočničari napretka. Pitanje je i da li je bilo za očekivati od DPS-a da sasijeku granu na kojoj sjede. Ipak, nova Vlada, i najveći dio vladajuće većine nemaju ove hipoteke te o nedostatku političke volje bilo bi neosnovano govoriti. Ipak, pitanje političke podrške vladajuće većine, nedostatak administartivnih kapaciteta i insitucionalne memorije neophodne za nastavak i ubrzanje procesa jesu pod znakom pitanja.

Činjenica da još uvijek nemamo čak ni pregovarače za ključna poglavlja 23 i 24 snažno upozoravaju, međutim ono što bih rekla da je suštinski problem je nedostatak autoriteta na poziciji ključnih nosilaca pregovaračkog procesa. Nisam siguna da u ovoj fazi, u ovoj konstalaciji političkih snaga i odnosa možemo konstatovati spremnost svih političkih subjekata vladajuće većine. Sporazum koji su potpisali lideri tri pobjedničke liste jesu dobar osnov i vodilja, i u toj strukturi prepoznajem jasnu opredijeljenost, što se ne može reći i za trećeg konstituenta vladajuće većine, DF.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

SVETLANA BROZ, DIREKTORICA NVO GARIWO U SARAJEVU: U RS se dijeli oružje grđanima kao ’91

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ideje Velike Srbije i Velike Hrvatske, bazirane na teritorijalnim pretenzijama prema BiH, življe su nego ikada ranije. Evropa i svijet gledali su na krvavi raspad Jugoslavije bez komentara, osim svijetlih likova poput Alexandra Langera, pisca i člana Parlamenta Evrope koji se ubio u znak protesta protiv beskrupuloznog ćutanja Evrope i njenih institucija. Pitanje je samo hoće li ponovo ćutati

 

MONITOR: Na nedavno održanom sastanku ministara inostranih poslova zemalja članica EU, u izvještaju koji je podnio Žozep Borelj, posebno je naglašena zabrinutost u vezi sa situacijom na Zapadnom Balkanu. Poznajete različite sredine tog prostora – kako Vama izgleda Zapadni Balkan danas?

BROZ: Izgleda mi, kao i više od poslednje tri decenije, kao bure baruta – što uopšte ne čudi. Zamislite Nemačku da su njoj posle Drugog svetskog rata saveznici ostavili na vlasti nacional-socijalističku partiju i sve Hitlerove saradnike. Ta partija je i danas zakonom zabranjena, a dvadeset tri od dvadeset četiri u Nirnbergu suđena ratna zločinca osuđena su na smrt nakon suđenja koja su trajala tri i po godine. Ovde se dogodilo upravo suprotno: nakon ratova od 1995. do 1999. sve nacionalne (čitaj: nacional-socijalističke) partije koje su organizovale ratove i vodile ih, ostale su na vlasti do danas. A suđenja za ratne zločine u ICTY trajala su gotovo trideset godina. Sve u ime ljudskih prava okrivljenih, koji su ubili više od 100.000 građana i raselili samo u BiH 2,5 miliona. Ideolozi tih zločina u najvećem broju i danas vladaju prostorima Zapadnog Balkana, kao članovi najjače mafije organizovanog kriminala u Evropi, birani od strane preplašenih građana, s blagoslovom iste te EU.

MONITOR: Mogu li se stvari na Zapadnom Balkanu uopšte poboljšati za „obične ljude“, bez pritisaka i uslovljavanja od stane međunarodnih civilnih i vojnih organizacija, EU, SAD?

BROZ: Goloruki građani ne mogu izaći na kraj sa onima koji imaju svu vlast, novac, trenirane i plaćene ubice za ratove koje su vodili i koje ponovo žele voditi. Dovoljno bi bilo kada bi sve te međunarodne institucije skupile sav dokazni materijal koji imaju, jer ovde se nalaze više od trideset godina, a prate i registruju pomno sve kriminalne radnje, i omogućile tužiocima i sudijama da pravedno sude, odnosno da imamo nezavisno sudstvo. Ali, kako to nisu uradili za ove tri decenije, izgleda da im permanentna nestabilnost Zapadnog Balkana odgovara. Dokle će im odgovarati, ne znam.

Sećam se davnašnjeg razgovora sa generalnim sekretarom OSCE-a, koji mi je na apel da ta organizacija pomogne regiji Zapadnog Balkana da se oslobodi organizovanog kriminala, rekao da će svaka država morati to sama da uradi. Od tada do danas ništa se nije promenilo. Kriminalci vladaju, a narod opljačkan ćuti u strahu da može biti i gore.

MONITOR: Kao da se BiH i dalje tretira kao „ničija i svačija“, vječiti resurs za moguće teritorijalne kompenzacije?

BROZ: Ideje Velike Srbije i Velike Hrvatske, bazirane na teritorijalnim pretenzijama prema BiH, življe su nego ikada ranije. Beskrupulozni politikanti spremni su uvek, pa i sada, žrtvovati bezbroj svojih građana zarad njihovog ostvarenja. U Republici Srpskoj dele ovih dana oružje građanima, isto kao i 1991.

Evropa i svet gledali su na krvavi raspad Jugoslavije bez komentara, osim svetlih likova poput Alexandra Langera, pisca i člana Parlamenta Evrope koji se ubio u znak protesta protiv beskrupuloznog ćutanja Evrope i njenih institucija. Pitanje je samo hoće li ponovo ćutati?

MONITOR: Važeći Ustav BiH i izborno zakonodavstvo ocijenjeno je kao diskriminativno u više presuda Evropskog suda za ljudska prava. To je zakonska regulativa, a kakve su životne okolnosti ljudi u BiH danas – da li je došlo do napretka u njihovom zbližavanju?

BROZ: Dejtonski Ustav BiH, određuje etničku državu u dvadeset prvom veku, što ide naruku fašistima koji vladaju podelama, zastrašivanjem, ucenama i potkupljivanjem, a istovremeno se plaše građanske države koja bi ih odvela tamo gde im je mesto: pravo u zatvor. U celoj regiji prisutno je divljanje fašizma koji uvek podrazumeva isticanje sopstvenih simbola krvi i tla, što istovremeno znači negiranje drugih i drugačijih, a kao znak lojalnosti od podanika i sledbenika traže iskazivanje netrpeljivosti i mržnje prema drugima. Oni koji misle svojom glavom ne pristaju na to, ulaze u mešovite brakove i/ili napuštaju BiH i traže svoje mesto u civilizovanom svetu.

Oni koji još žive u BiH u shizoidnom su  rascepu između straha od drugih (koji izaziva i mržnju) i poštovanja i ljubavi prema drugima.

Sve je to posledica u celoj regiji nezapočetog procesa suočavanja s prošlošću na državnom nivou, ni nakon trideset godina, koji podrazumeva sagledavanje sopstvene odgovornosti za nedavnu prošlost i traženje oproštaja od žrtava. To fašitički orijentisanim politikantima ne odgovara jer samo na strahovima gajenoj mržnji mogu dalje vladati i izazivati nove sukobe da bi prikrili sve svoje pljačke, ubistva i nesposobnosti da svoje zemlje vode putem progresa i saradnje.

MONITOR: Da li su političke promjene koje su se dogodile u Zagrebu i Sarajevu, nagovještaj da je moguće da na vlast dođu i političke opcije bez izraženog etno-nacionalističkog amblema?

BROZ: U Zagrebu je očigledno da je bivša vast toliko ozlojedila građane da su birali novu političku opciju koja se do sada nije stigla (a ni želela) uprljati kriminalom. U Sarajevu je motiv birača bio isti: uskratiti glas onima koji su predugo vladali a rezultati im nisu bili dobri uz mnogo korupcionaških skandala. Ali, većina onih koji vode nove opozicione stranke došli su iz redova glavnih nacionalnih stranaka, pa treba sačekati da se njihovi novi rezultati sagledaju.

MONITOR: Ima onih koji ocjenjuju da odnosi u našem regionu nikad nisu bili gori, od vremena prestanka ratova 90-ih. Kako ih Vi vidite, ko su profiteri takvog stanja?

BROZ: Klerofašističke i političke kriminogene strukture su bili jedini profiteri od raspada Jugoslavije, i ostali do danas.

MONITOR: Prošle su decenije od raspada i ratova u bivšoj Jugoslaviji. S obzirom na okolnosti u kojima su rasli oni koji nas neminovno nasljeđuju, i u privatnom i u javnom i posebno političkom životu, možemo li napraviti pozitivan zaokret?

BROZ: Teško je to očekivati od mladih koje su se formirali u neetičnim i nemoralnim uslovima onih koji su u većini nacionalisti. Ono malo što je imalo sreću da nema konzervativne roditelje otišlo je glavom bez obzira čim je uzmoglo. Bilo bi divno, ali teško da je realno, da se oni vrate iz inostranstva i naprave taj neophodan pozitivan zaokret u svim zemljama Zapadnog Balkana. Ja ih, kao nepopravljivi optimista stalno pozivam i čekam.

 

Stidim se što se ćuti pred razularenim Dodikom

MONITOR: Politička situacija  u BiH je sve neizvjesnija od kad  funkcineri RS-a, a prije svega Milorad Dodik, sprovode opstrukciju u radu institucija na nivou države. Povod je odluka bivšeg Visokog predstavnika Valentina Incka da u Krivični zakon unese odredbu zabrane negiranja genocida. Može li se očekivati da novi Visoki predstavnik Kristijan Šmit iskoristi svoja ovlašćenja i prekine ovu situaciju?

BROZ: Stidim se što sam državljanin BiH kad vidim kako cela država ćuti pred jednim očigledno razularenim čovekom koji urla da treba ukinuti Zakon o zabrani negiranja genocida. Desetinama puta ga je lično negirao javno iako je genocid ICTY svojim presudama, koje ostaju za istoriju, utvrdio. Ono čega se pametan stidi, pojedine političke maloumnike čini ponosnim.

Taj čovek već skoro tri godine na funkciji člana Predsjedništva BiH, negira državu BiH i radi na njenoj disoluciji. I niko ga do sada nije sankcionisao. Ako g. Šmit ne bude stavio u funkciju ovlasti koje ima i ne spreči disoluciju zemlje, kao i poniženje građana, a malo vremena ima, ostaće i on na crnoj stranici istorije BiH.

Jedini rezultat rata u BiH, osim 100.000 mrtvih, stotina hiljada ranjenih, 2,5 miliona raseljenih, miliona ubijenih duša koje srećem rasute po svetu sa tugom i čežnjom za zgarištem koje su morali napustiti, u ugaslim očima, je enormno bogaćenje šačice bandita koji se predstavljaju kao političari i duhovne vođe svojih pastvi i – Republika Srpska. Međunarodno priznata članica UN-a, država koja se zvala Republika Bosna i Hercegovina, doživela je agresiju prvo od režima u Beogradu, a potom i od režima u  Zagrebu, izgubila je u Dejtonskom mirovnom sporazumu atribut Republika, a njenih 49 posto teritorije dobilo je ime Republika Srpska! Pitam se da li je to bila nagrada za genocid i zašto se neki izbezumljeno bore da sačuvaju tu tvorevinu baš tog naziva?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

MONITOR:  Za sada samo URA insistira na ekspertskoj Vladi koja je dogovorena Sporazumom iz avgusta prošle godine  trojice lidera pobjedničkih lista. Šta bi značilo kršenje tog dogovora, i ulazak lidera parlamentarne većine u Vladu?

PERIĆ: Možda to nije bila zamisao na početku, ali sada je već jasno da je teza o ekspertskoj vladi zapravo brana da jedna koalicija uđe u Vladu na ministarskom nivou. Ne treba nikakva posebna elaboracija da to u praksi nije ekspertska Vlada i da njeni rezultati ne daju za pravo da se može tako karakterisati. Da je zaista espertska ona bi u hodu rješavala probleme, a ne gomilala nove.

Da je ona pokazala drugačiji stil upravljanja, da je pokrenula opštedruštveni dijalog, da nije ignorisala javnost – posebno stručnu, da je pružila jasan plan razvoja, tada bi njena pozicija bila snažnija. Takođe, da su premijer i ministri razumjeli da treba da ponude viziju i za nju obezbijede podršku – od parlamenta pa sve do najšire javnosti – tada bi stvari izvjesno bile drugačije.

Ovako samo isticanje modela koji nije dao rezultat je neuvjerljivo i očito pokazuje da je pozadina nešto drugo. Mislim da ta vrsta kalkulisanja dugoročno nikome ne donosi ništa.

MONITOR: Međunarodna afera Pandorini papiri podsjetila nas je na rezultate 30 godina vladavine DPS-a, odnosno Mila Đukanovića, ali i nedostatak nezavisnih institucija, kao što je tužilaštvo. Kolika je odgovornost nove parlamentarne većine za to što još čekamo na drugačije tužilaštvo?

PERIĆ: Koliko su institucije obesnažene govori podatak da krucijalne impulse u borbi protiv korupcije dobijamo iz civilnog sektora. To u ovom slučaju daje dodatni kredibilitet MANS-u, ali govori nam i koliko je naše ne samo pravosuđe, već cio državni aparat zapušten. Nova parlamentarna većina kao da se trudi da se uklopi u taj opšti utisak.

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”. Ovu agoniju koja je tek počela mogu da zaustave jedino građani stalnim zahtijevanjem da političari daju ideje i rješenja koja će sprovoditi. Ovo što  vidimo je gola inercija koja nas vodi ka novom tavorenju, uz novi momenat dodatno podijeljenog društva.

MONITOR:   Ove sedmice završen je i Izvještaj o dešavanjima na Cetinju, tokom ustoličenja mitropolita. Očekujete li da bi taj dokument mogao dodatno da utiče na pitanje rekonstrukcije Vlade, jer je premijer Krivokapić najavio da će pokrenuti pitanje odgovornosti vrha policije?

PERIĆ: Izostaje šire sagledavanje tog dešavanja, razumijevanje svih njegovih slojeva i djelova zajednice koji su u njemu učestvovali i, što je najvažnije, pouke koju možemo izvući. U realnosti ovo pitanje je postalo instrument bitke dokazivanja unutar vlasti koje bio ,,značajniji” i ,,hrabriji”.

Imali smo situaciju u kojoj je jedino dobro to što nije bilo žrtava, i u kojoj su svi ključni akteri mogli učiniti mnogo više, dok je neodgovornosti bilo na svim stranama. Ne očekujem da će se to naći niti u jednom izvještaju, a to bi bila blagotvorna promjena u načinu razmišljanja.

Dakle, izvještaj može imati dimenziju prepucavanja unutar vladajuće strukture, ali teško da će nam dati istinski uvid u ono što se dešavalo.

MONITOR: Hoće li afera Pandorini papiri biti zaboravljena, kao brojne u nizu?

PERIĆ: Da li će ova afera biti zaboravljena kao i mnoge ranije, zavisi od dva faktora. Prvo, da li ćemo kroz papire dobiti i konkretnije dokaze o nezakonitim radnjama i, drugo, da li će se tužilaštvo, a potom i sudstvo reformisati. Oba odgovora moraju biti pozitivna da bi ova afera dobila kredibilan sudski epilog.

Ipak, naglasimo da je neodrživa etička pozicija predsjednika države koji je osnivao pravne entitete koji se često kreiraju sa namjerom, između ostalog, izbjegavanja plaćanja poreza. Argument da u trenutku osnivanja nekog trasta nije bio na državnoj funkciji je neozbiljan. On je tada i sada na čelu partije koja je u tom trenutku davala i premijera i predsjednika države, partije koja se zalaže za privlačenje stranog kapitala i koja je zahtijevala da građani plaćaju porez u svojoj zemlji – a ovi trastovi se osnivaju u velikom broju slučajeva upravo iz suprotnih razloga.

MONITOR:  Ministar finansija Milojko Spajić nastavlja sa obećanjima. Ove sedmice Socijalni savjet izglasao je podršku programu Evropa sad, koji bi prema riječima ministra Spajića omogućio građanima znatno  bolji standard od početka sljedeće godine. Opozicija upozorava da smo pred finansijskim kolapsom. Gdje je istina?

PERIĆ: Bilo bi dobro da se prisjetimo počev od devedestih godina koje su sve to bombastične najave o dramatičnom napretku u par mjeseci ispunile. Enormne bankraske kamate? Masovna vaučerska privatizacija? Bogaćenje na berzi? Znam da to ne zvuči atraktivno, ali vjerujem da rezultati dolaze kao posljedica dugotrajnog i predanog rada.

Volio bih da se ostvare najave iz tog ministrovog plana, ali iz ove perspektivne ne razumijem kako. Ostaje mi zaista nejasno kako u ambijentu u kome je za godinu dana porastao broj nezaposlenih, pao broj zaposlenih, uvećan državni dug, u kom je parlament trenutno u stanju da ne usvaja zakone, gdje nije i pored najava otvorena mogućnost za prijem novca iz inostranstva putem najvećih globalnih elektronskih servisa… kako u tom ambijentu zabilježiti tako velik skok. Može se, naravno, računati i da će se, ako se suzbije siva ekonomija koju je za osobom ostavila prethodna vlast, doći do dodatnih prihoda, ali da to može pokriti ove projekcije – nisam siguran. No, bio bih jako zadovoljan da se pokaže da nijesam shvatio veliku viziju, samo upozoravam na rizik koji je po meni očit.

Naravno, mogu se javne finansije napregnuti do pucanja kako bi neko obećanje bilo na kratak rok ispunjeno, ali koja je cijena? Uz to ući u takvu reformu bez jasnih i provjerljivih obrazloženja je prilično upitno sa stanovišta odgovornosti.

Marketinški gledano ovo jeste snažno rješenje za onog ko ga predlaže, svojevrsna win-win situacija: ako neko iz vladajuće većine odbije da glasa za zakone koji bi omogućili ove mjere – on će biti kriv što blagostanje izostaje, ako pak napregnete javne finansije da biste izgurali ovaj program, onda dobijate nekoliko savršenih mjeseci za političku kampanju, recimo formiranja nekog političkog subjekta koji bi iznjedrila Vlada koja sebe naziva ekspertskom.

MONITOR:  Šta je izlaz iz aktuelne političke situacije?

PERIĆ: Moramo pronaći konačno iskustva na koja ćemo se oslanjati i definisati vrijednosti oko kojih ćemo se okupljati. Takođe, moramo otvoriti javni dijalog na sve teme koje pritiskaju zajednicu. Siguran sam da bismo jednog dana došli do nekog rješenja – do tada, mi ćemo tumarati i sva naša djelanja će biti plod stihije. Izbor je na nama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

MONITOR: Ostaje i ahiva sjećanja na „prvih 30 godina“?

ZAJOVIĆ: Proizvele smo 300  kratkih filmova o našim akcijama sa Grupom za video aktivzam, oko 300 izdanja onoga što zovemo kontraarhiva, kontrasjećanja, alternativna istorija, deset izdanja ŽUC mreža međunarodnih skupova, 6-7 hiljada terenskih obrazovnih radionica, zakonodavnih inicijativa… Jako je bitna ta isprepletenost različitih aktera i akterki – multiperspektivnost, isprepletenost različitih aktera i akterki. Spojile smo s jedne strane feministički aktivizam, unele smo feministički antimilitarizam, što je nepoznato. I politiku pravljenja savezništava. Nije nam bilo bitno da li je neko muškarac ili žena, iako smo mi ženska grupa. Od početka smo bile sa svim buntovnicima, pobunjenicima protiv rata-dezerterima. To rodno nam nije bilo važno. Preokrenule smo i to rodno a ne samo nacionalno. Sve smo preokretale, uz tu jednu mučninu i tegobu, da stalno preokrećemo, uznemirujemo, stvaramo, kreiramo i da to bude jedan uzbudljiv proces. Umetnici, porodice žrtava, žene najvišeg akademskog nivoa sa ženama koje su završile samo četiri razreda, LGBT zajednica i svi smo na jednom istom mestu, zajednički prepoznati u jednoj drugosti, što kaže Žole iz Škarta – mi ne pratimo modu. Ko prati modu uvek je u zaostatku… Kultura kontrapunkta, ostajanja na mestu i produbljivanje toga je za mene jedino važno.

MONITOR: Za tih 30 godina mnogo toga se desilo pa i promijenilo u našem dijelu Evrope, ali i globalno. Neki lideri su došli i otišli, razgrađivane su i stvarane države, vođeni su ratovi… Kako biste vi, ukratko, opisali kontekst u kojem 30 godina djeluje ŽUC?

ZAJOVIĆ: Evropa danas nije ono što je bila pre 30 godina. Ja pod Evropom podrazumevam ono što je Evropa odozdo, Evropa drugosti, solidarna, Evropa pokreta…  To je moja Evropa koja je ostala ista. I zbog toga mi je bilo važno čak i ono što je formalna integracija u EU. Ali postoji razlika između onoga što je bila institucionalna Evropa pre 30 godina i sada. Mi smo tada mogle da računamo na neke oslonce iz institucionalnih okvira. Recimo Aleksander Langer koji je 1994. napravio Rezoluciju o političkom azilu dezertera i političkih pobunjenika protiv rata – uglavnom koristeći iskustvo Srbije, kao podršku marginalizovanim i nepriznatim pobunjenicima, ili Luizu Morgantini… Ja sad ne mogu da nabrojim nikoga iz Evropskog parlamenta ko je izrastao iz mirovnog, antimilitarističkog ili feminističkog pokreta i koji zaista radi u skladu za imperativom o mogućnosti drugačije Evrope. Tada je bilo odgovornijih u evropskim institucijama i mogli smo u njima da imamo saveznike.

MONITOR: Bila je jasna podrška?

ZAJOVIĆ: Da. Tu nije bio samo GSS, već i druge partije koje su nam bile manje bliske. Postojala je jedna kohezija, jedna odgovornost, jedan stid – „blam“ da se paktira sa režimom. Stalno je postojao jedan antirežimski blok, ali se ne može reći da je postojao i jasan antiratni blok i zbog toga smo, djelimično, u ovome u čemu smo sada. U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na jednom nivou, ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji, ali je postojala jedna atmosfera zajedništva u odnosu na režim i postojali su mediji, bio je ANEM, bio je veliki broj mreža, podrška sa Zapada. Bila je drugačija Evropa. Intelektualna elita nije kolaborirala sa režimom.

Ali, Evropa je promenjena, pogotovo posle ove krize sa izbeglicama koja je pokazala da postoji jedan trajniji beleg Evrope, a to je rasizam i duboko ukorenjeni antisemitizam, sada je to i islamofobija.

A i kriteriji su se snizili tako da EU u ime stabilnosti danas podržava lažne demokrate, diktatore, tako da se sve svelo na standardizaciju, štancovanje zakona. Tu je i jedna bestidnost intelektualne elite pa i kulturne elite, onih koji u Srbiji, nominalno – u ime EU integracija, bestidno kolaboriraju sa Vučićem. I ne radi se tu o izgradnji nekakvog srpskog identiteta i srpske duhovnosti…Ti razni očevi nacije – izluđeni, pauperizovani narod guraju u kolektivno saučesništvo sa zločinom, a oni se čistih ruku izvlače, oni su ugledni članovi društva. To su, kako kaže Zlatko Paković „duhovnici genocida“ koje podržava SPC i patrijarh Porfirije im dodeljuje ordenje.

Ne može se ići u budućnost ako, kako kaže Breht, ispod ruševina stare kuće postoji podrum pun leševa… Ogromna energija se troši u falsifikovanje prošlosti i sakrivanje zločina. Iskustva mnogih zemalja pokazuju da je nemoguće okrenuti novi list ako se ne pogleda lice prošlosti i ako mi sami ne povratimo ljudskost priznavanjem patnje i žrtava drugih. To se tačno videlo pre neki dan tokom komemoracije za zločin u kasarni u Topčideru. Nema saosećanja ni sa srpskim žrtvama, to je jedna moralna amnezija, nešto veoma loše za sam srpski narod, to potpuno odsustvo empatičnosti prema svojima.

MONITOR: Još jedan pogled unazad: kad je osnovan ŽUC, te jeseni se rasplamsao rat u Hrvatskoj… Kriza je već postojala, a rasplet je bio krvav…

ZAJOVIĆ: Rat se dugo pripremao, u Memorandumskoj Srbiji. Ovo sada je kontinuitet moralno sličnog kulturnog obrasca – mada ne može imati iste posledice. Tada su elite na vlasti imale krizu legitimiteta i rešile su to proizvođenjem kriza, navodnom ugroženošću naroda, srpskog, hrvatskog… Problemi su se tako etnifikovali, što se i danas radi…

MONITOR: Napravili su parcelizaciju Jugoslavije.

ZAJOVIĆ: To je danas i veliki problem Evrope, koja sad sve svodi na etničku dimenziju. To je bio problem i tada i sada. Etnifikovanjem socijalnih, klasnih, ideoloških i drugih problema, išlo se na ruku režimima koji su nastajali od Jugoslavije. To je nesreća za čitav region, posebno za BIH.

MONITOR: Da li je bilo mogućnosti za nešto drugo?

ZAJOVIĆ: Bilo je, naravno, moguće. Mi koji smo bili deo drugačije Jugoslavije, jedne kulture drugosti, pluraliteta i koji nismo imali veze sa etabliranim strukturama države i Partije, znali smo da je moguće. Ipak je najveća odgovornost režima u Srbiji na čiju se stranu stavila JNA. Neću time da aboliram neke druge, ali Srbija je bila i najbrojnija i uz sebe je tada imala jednu destruktivnu silu…

Ja sam se pitala kao aktivistkinja – kako smo se toj autokratskoj vlasti suprotstavljali?  Stalo mi je da se zna da je postojao veliki otpor u Srbiji, Vojvodini i drugde, da to nije bilo ograničeno na Beograd, na razne inicijative, Žene u crnom, Beogradski krug itd., već da je postojala ogromna masa ljudi nepriznatih, prećutanih i marginalizovanih koji su pružali aktivan otpor ratu, bez nekih velikih pacifističkih znanja. I zato ove godine želimo da slavimo te činove i važne datume, pravimo mapu antiratnog otpora, u koju spadaju građanske inicijative, pobune dezertera, prigovarača savesti… To je obaveza za nas koji imamo jedno kontrasećanje, kontraarhivu, nasuprot veličanja i obožavanja zločina i zločinaca i toga da su oni jedini autoriteti, sveprisustva SPC koja ih slavi i sve im oprašta jer su ktitori njihovih hramova…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo