Povežite se sa nama

Uncategorized

Anom i ministrom protiv zakona

Objavljeno prije

na

Kada se Ana Kolarević, advokatica i premijerova sestra, sa timom mladih advokata prošlog petka pojavila pred Upravnim sudom, svima je u sudnici bilo jasno da je podgorička kompanija Urion namjerila da zakon stavi na svoju stranu i osvoji još jedan vrijedan tender u oblasti nabavke medicinske opreme.

Ta kompanija, iako registrovana za inženjerske djelatnosti, godinama dobija milionske poslove u oblasti nabavki ljekova i medicinske opreme. Konkurentske kompanije uzalud svo to vrijeme upozoravaju da se radi o privilegovanoj firmi sa dobrim leđima koja nezasluženo i mimo zakona iz budžeta odnosi milione eura godišnje.

Među naručiocima poslova koje dobija Urion, prema evidenciji Direkcije za javne nabavke, prednjače Fond zdravstva i Klinički centar. Direktor Kliničkog centra Milan Mijović prije par godina dodijelio je direktoru Uriona Veliboru Ćukoviću nagradu u ime te zdravstvene institucije zbog donacije aparata vrijednog 15 hiljada eura, što je tek mali dio onoga što Urion dobije na tenderima Kliničkog centra. Istovremeno, Mijoviću nije bilo strano da odbije donacije koje su dolazile od drugih kompanija.

Ukoliko krajem oktobra Upravni sud donese odluku u korist Uriona, biće to svojevrsna propusnica toj podgoričkoj kompaniji da bez ispunjenih uslova pokupi dio kolača od ukupno 14 miliona eura koliko su vrijedne nabavke koje će Fond zdravstva organizovati za potrebe laboratorija u Crnoj Gori u naredne četiri godine.

Kolarevićeva, poznata po brojnim uspjesima pred crnogorskim sudovima, za koje tvrdi da ti uspjesi nemaju veze sa činjenicom da je njen brat premijer i šef vladajuće partije u zemlji u kojoj je pravosuđe pod partijskom kontrolom, kao zastupnica Uriona proljetos je oborila tender Fonda. Ona sada pred Upravnim sudom zastupa tu kompaniju u procesu protiv Komisije za kontrolu javnih nabavki koja je u junu ove godine donijela rješenje da Urion ne zadovoljava uslove tražene na tenderu Fonda za nabavku RTG filmova, a potom i odbila žalbu Uriona na to rješenje kao neosnovanu.

Komisija je u svojim rješenjima konstatovala da Urion nije priložio dokaz da je u Privrednom sudu registrovan za djelatnost trgovine ljekovima što je bio uslov tendera.

Kolarevićeva je pred Upravnim sudom pokušala da ospori ispravnost odluke Komisije, tvrdeći da je inženjerska djelatnost navedena u Privrednom sudu kao pretežna ,,samo jedna od djelatnosti kojom se kompanija bavi”. Komisija je međutim u svojim rješenjima jasno navela da Urion ,,nije dostavio nijedan drugi akt kojim dokazuje da je registrovan za neku drugu djelatnost osim za pretežnu, odnosno inženjersku”.

Kolarevićeva je pred Upravnim sudom insistirala da se radi isključivo o ,,pravnom pitanju”, pokušavajući da stvar sa kršenja zakona skrene u zonu njihovog pravnog tumačenja. Ona je kazala da je Urion već dobijao poslove iz te oblasti a da se zakoni u međuvremenu nijesu mijenjali.

Predstavnik Komisije za kontrolu nabavki ponovio je da je stvar jednostavna i da Urion prosto nije ispunio uslove tendera i Zakona o javnim nabavkama. Dodjela posla toj kompaniji bila bi otuda nezakonita. On je podsjetio Kolarevićevu da se Zakon o javnim nabavkama promijenio u januaru ove godine i da je Urion u skladu sa tim zakonom i uslovima tendera morao dokazati da je registrovan za trgovinu ljekovima što ta kompanija nije uradila.

„Godinama se tehničkim specifikacijama prilagođenim u korist Uriona i pažljivim odabirom članova komisija koji odlučuju o izboru pobjednika na tenderu daje prednost Urionu. Sada je aktuelan tender Fonda za zdravstvo, vrijedan 14 miliona eura. Iako ima izvršnu odluku Komisije da je ponuda Uriona nepravilna, Fond odugovlači dodjelu posla i kupuje vrijeme za Urion. Zašto?”, kaže za Monitor Angelina Vuković, izvršna direktorica kompanije Osmi red.

,,Napada se autoritet Državne komisije i iscrpljuje stalnim odlaganjem da se primijene njihove izvršne odluke. Ako se čitav tim u Fondu i Ministarstvu zdravlja stavio u funkciju jedne privatne firme pri čemu se ne zazire od grubih povreda zakona, onda je jasno da je tu prisutan veliki interes određenih ljudi”, tvrdi Vuković.

Ona odavno upozorava da je Urion privilegovan na tenderima Fonda za zdravstvo i da uživa zaštitu Ministarstva zdravstva. Direktorica Osmog reda i ranije je ukazivala da je ta kompanija 2006. godine od državnih agencija dobila rješenje za promet medicinskih sredstava iako je tada imala tri zapošljena i nije zadovoljavala uslove za promet medicinske opreme. ,,Kada smo ministru Miodragu Radunoviću ukazali da se radi o kršenju zakona on ih je zaštitio i zataškao čitav slučaj”, kaže Vukovićeva.

Ona podsjeća da je Urion u posljednja četiri nadmetanja dobio posao iako su konkurentske firme imale bolji proizvod i povoljniju cijenu i do 150 hiljada eura, kao što je bio slučaj na tenderu Svjetske banke. ,,Dešava se da je čak odbijena i donacija Farmalaba a kupuje proizvod Uriona za 30 hiljada eura. Istovremeno, razlog za diskvalifikaciju konkurencije uvijek se pronađe”.

Prema podacima Direkcije za javne nabavke Urion godišnje od javnih zdravstvenih ustanova dobije poslove vrijedne više miliona eura. Samo tokom 2009. godine ta kompanija je na tenderima dobila poslove od oko šest miliona eura, iako nije bila registrovana za trgovinu ljekovima i medicinskom opremom, već za inženjerske poslove. Naredne 2010. godine Urion je samo od Fonda za zdravstvo, prema podacima Direkcije za javne nabavke, dobio blizu četiri miliona eura. Monitor je već pisao da 2008. godine, kada je dobio svoj najvredniji posao od oko osam miliona eura, Urion nije ispunjavao zakonom određene uslove za dobijanje dozvole za promet medicinske opreme i materijala.

Vlasnik kompanije je prema evidenciji Privrednog suda Milan Ćuković. Na ranije pitanje novinara da li poslove dobija zahvaljujući vezi u vladajućoj partiji Ćuković je odgovorio da poslove dobio samo zahvaljujući referencama.

Upravni sud, najavljeno je, odlučiće o tužbi Uriona do sredine sljedećeg mjeseca. Do tada će, sve su prilike, Fond zdravstva odugovlačiti dodjelu posla.

U konačnom, zbog privilegovanih kompanija i njihovih zaštitnika, Ministarstva zdravlja i Fonda za zdravstvo, ne trpi samo budžet. Mediji su upozoravali da crnogorske zdravstvene ustanove još čekaju RTG filmove.

Kada se tim Ana Kolarević pred Upravnim sudom pozvao na javni interes, tvrdeći da je za dobro građana da Urion dobije posao, u sudnici se začuo smijeh i negodovanje.

Da se nasmiješ. Ili zaplačeš.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo