Bila je to tek još jedna godina koja je počela januarom. Iako se, na osnovu dogovora vlasti i PZP-a iz vremena donošenja Ustava, očekivalo da će izbori biti krajem 2009, vlada je na početku godine odlučila da Skupštini predloži skraćenje mandata. Pred Crnom se Gorom, rekli su, nakon aplikacije za članstvo u Evropskoj uniji, nalaze ,,brojne i značajne obaveze”. Zato, a i zbog odlučne bitke sa svjetskom ekonomskom krizom vladi treba ,,puni mandat”. Osmi parlamentarni izbori nakon uvođenja višestranačkog sistema u Crnoj Gori održani su po starom Zakonu o izboru odbornika i poslanika. Po Ustavu, davno ga je trebalo promijeniti, nije usaglašen ni dan – danas. Puno se govorilo o udruženom radu opozicije. Besplodno.
Državno tužilaštvo u januaru je podiglo optužnicu protiv devet bivših pripadnika MUP-a zbog deportacije bosanskih izbjeglica 1992. godine. Proces se vuče, kao što se prije njega vukla i istraga. ,,Odluka o deportaciji nije mogla biti donijeta bez znanja tadašnjeg državnog vrha Crne Gore”, svjedočio je ovih dana Branko Bujić, bivši načelnik Centra bezbjednosti u Baru. Državni vrhovi ranije su posvjedočili kako – nijesu znali. Po svemu što se dosad vidi, zadatak u ovom slučaju je: osuditi niže činovnike i ne dotaći svijetle likove njihovih pretpostavljenih. Nije lako, ali ne treba sumnjati u naše pravosuđe.
Tokom februara odvijala se uobičajena predizborna borba protiv korumpiranih pojedinaca, divljih graditelja i ostalih devijacija. Saznalo se za narodni običaj prema kojem partija na vlasti miljenike imenuje u upravne i slične odbore, a oni, iz ljubavi, daju partiji deset odsto novaca koje tamo zarađuju. Učiteljica Alia Šoškić svjedočila je kako direktor njene škole propituje saradnike za koga će glasati. Vlada je, nakon što je objavljeno da su članovi Odbora direktora Željeznice Crne Gore sebi za dvije godine podijelili više od milion eura otpremnina, zaključila da to nije lijepo. Opozicioni su se lideri sastajali i rastajali.
U podgoričkom Višem sudu u martu je počelo suđenje optuženima za ratni zločin u logoru Morinj, gdje su od oktobra 1991. do avgusta ’92. zlostavljani hrvatski ratni zarobljenici i civili.
Predizbornu kampanju obilježile su svađe među nekadašnjim partijskim drugovima: DPS protiv SNP-a, Demokratski centar protiv Pokreta za promjene, Srpska nacionalna lista i Narodnjačka koalicija protiv Nove srpske demokratije. I obrnuto. Na meti vlasti posebno je bio Pokret za promjene. Lider te partije Nebojša Medojević rekao je da „običnom građaninu treba dosta hrabrosti da dođe na tribinu PzP-a jer to mu je rizičnije nego da švercuje heroin”.
Na izbore je 29. marta izašlo oko 66 odsto birača što je za naše prilike prilično slaba izlaznost. Bilo je šesnaest izbornih lista – pola nije ušlo u parlament. Zabilježen je visok procenat rasutih glasova – između 12 i 15 odsto.
Koalicija ,,Evropska Crna Gora – Milo Đukanović” još jednom je osvojila apsolutnu vlast. Ubilježili su oko tri i po hiljade više glasova nego na izborima u septembru 2006. U odnosu na prethodne izbore SNP je imao znatno bolji, Pokret za promjene i NOVA bitno gori izborni rezultat. Đukanovićeva koalicija ,,Evropska Crna Gora”, koju čine DPS, SDP, Bošnjačka stranka i HGI, u Skupštini je zauzela 48 mjesta. Socijalistička narodna partija dobila je 16, Nova srpska demokratija osam, a Pokret za promjene pet poslanika. Četiri mjesta osvojile su četiri albanske partije. Narodna stranka postala je vanparlamentarna.
Na lokalnim izborima u Budvi i Nikšiću takođe je vlast osvojila DPS-ova koalicija, njihov kandidat pobijedio je i na izborima za gradonačelnika Tivta. U Budvi su osvojili preko 70 odsto glasova. U Herceg Novom je predstavnik SNP-a Dejan Mandić ostao na mjestu predsjednika opštine.
Uoči izbora su objavljeni neki od rezultata Nacionalnog izvještaja o razvoju po mjeri čovjeka, koje su uradili UNDP i Institut za strateške studije i prognoze. Kompletan izvještaj predstavljen je oktobru. U Crnoj Gori je apsolutno siromašno 10, 8 odsto građana – svaki deseti živi sa manje od 162 eura mjesečno. Prosječne penzije neznatno premašuju granicu siromaštva, dok je minimalna mjesečna penzija – u iznosu od 71,6 eura – manja od polovine iznosa koji je označen kao granica siromaštva.
Jaz između bogatih i siromašnih sve je dublji. Koeficijent nejednakosti 2004. godine bio je – šest, dok je sada 9,8. To znači da je nejednakost uvećana za 60 odsto. Prihodi 20 odsto najbogatijih stanovnika Crne Gore 18,84 puta su veći od prihoda 20 odsto najsiromašnijih. U odnosu na jug, sjever Crne Gore još je siromašniji nego što je bio prije nekoliko godina. Istraživanje UNDP-a je pokazalo da su najugroženiji Romi, raseljeni i penzioneri. Vlast se oko toga nije nasjekirala. Možda će pred neke naredne izbore trebati malo više vreća brašna, ali – kad je beg bio cicija.
U aprilu je konstituisan parlament, taj mjesec obilježila su i nagađanja oko sastava nove vlade. Glavna dilema bila je da li će, ili neće u njoj biti mjesta za Svetozara Marovića. Stručnjaci za struje u DPS-u smatraju da bi se Đukanović rado odrekao ratnog druga ,ali Igor Lukšić u partijskoj aparaturi ne stoji tako dobro kao u premijerovom srcu.
Partijska borba, sva prilika, nije bila laka. Vlada je formirana 72 dana nakon izbora. Dobili smo po šesti put istog premijera i istu, samo malo veću, vladu. Prethodna je imala dva potpredsjednika i 14 ministara, nova ima sedamnaest ministara i tri potpredsjednika. Jedan od njih je Svetozar Marović.
U julu je Evropski komesar za proširenje Olli Ren crnogorskom premijeru uručio Upitnik Evropske komisije što je početak postupka odlučivanja o prihvatanju kandidature Crne Gore za članstvo u EU. Ren je objasnio da Upitnik za Crnu Goru sadrži 2178 pitanja na 368 stranica.
Na kraju tog mjeseca Vrhovno državno tužilaštvo podiglo je optužnicu sa predlogom za određivanje pritvora protiv osam pripadnika bivše Vojske Jugoslavije zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Kaluđerskom lazu kod Rožaja 1999. godine. Sudski postupak je počeo u martu, ali je prekinut nakon što je došlo do izmjena u sastavu specijalnog sudskog vijeća. Ponovo je nastavljeno u septembru.
Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i njegov Miljan diplomatski kadar su na početku avgusta napali urednika i fotoreportera dnevnika Vijesti Mihaila Jovovića i Borisa Pejovića. Pejović je pokušavao da fotografiše Mugošin nepropisno parkirani automobil. Cijela mašinerija je upregnuta da opere Mugoše i krivicu za ovaj događaj svali na ekipu Vijesti. Ipak su se pojavili i ljudi koji nijesu spremni da lažu, Mugošina nervoza raste. Sve je nasilniji.
Premijer Đukanović je u povodu slučaja Mugoša otkrio da, pored fizičkog postoji i ,,medijsko nasilje”. Premijer i gradonačelnik zbili su redove i na predizborni skup na Žabljaku otišli u istom automobilu. Na izborima je pobijedio kandidat vlasti. Iz SNP-a su ocijenili da su u izborni proces na Žabljaku bili uključeni organizovani kriminalci. Neko vrijeme se govorilo da će opozicione partije bojkotovati lokalne izbore u Kotoru, Mojkovcu. Kotor su bojkotovali, pobijedila je kandidatkinja vlasti. Izbori na Cetinju su, zbog proceduralne greške oko njihovog raspisivanja, odloženi. SNP je na izbore u Mojkovcu izašla i izgubila. Opoziciona strategija i dalje se pravi. Najavljivan je bojkot, formiranje demokratskog fronta, razne stvari, ništa od toga nije uobličeno, još manje usaglašeno. Nekadašnji predsjednik Socijaldemokratske partije Žarko Rakčević najavio je formiranje građanskog foruma.
Četiri godine nakon ubistva policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića podgorički Viši sud je, početkom avgusta, donio presudu u kojoj nema osobe koja je povukla oroz. Krivično vijeće sudije Lazara Akovića osudilo je na po trideset godina zatvora Sašu Boretu, Ljuba Bigovića i Ljuba Vujadinovića. Milan Čila Šćekić, kome se na teret stavljalo da je rafalima, na kućnom pragu u avgustu 2005. pokosio policijskog inspektora, oslobođen je optužbe zbog – nedostatka dokaza. Njemu je kao članu zločinačkog udruženja izrečena kazna od tri godine. To je u međuvremenu odslužio. Zbog zločinačkog udruživanja na 20 godina zatvora osuđen je i Alan Kožar, dok je Dušanka Vujović iz Herceg Novog osuđena na dvije godine zatvora zbog neovlašćenog držanja oružja.
Jesen je obilježio protest cetinjskih gimnazijalaca. Zaslužili su godišnji plus u Monitorovom barometru.
Evropska komisija u svom Izvještaju o napretku, objavljenom u oktobru, naglasila je da je potrebna politička volja kako bi se postigli rezultati u reformama, posebno kada je u pitanju borba protiv korupcije. Zakone koje nam propisuje Evropa, fakat, prilično savjesno usvajamo, pitanje je šta će se desiti ako neko pogleda kako se primjenjuju.
Odgovore na Upitnik Evropske komisije premijer Milo Đukanović predao je 9. decembra evropskom komesaru za proširenje Oliju Renu. Sastavljeni su u 12 knjiga na 4.433 strane. Šta tamo piše – ne znamo, odgovori su državna tajna. Mnogi tvrde da je razlog za tajanstvenost to što su odgovori frizirani.
Ministri inostranih poslova Sjevernoatlanskog saveza donijeli su, takođe početkom decembra, odluku o prijemu Crne Gore u Akcioni plan za članstvo u NATO. Negdje ranije vlast je odlučila da će vojnici iz Crne Gore biti dio NATO trupa u Avganistanu.
U oktobru donijeta, 19. decembra stupila je na snagu odluka Savjeta ministara EU kojom se građanima Srbije, Crne Gore i Makedonije ukidaju vize za putovanja u zemlje šengena. Vlast je to ubilježila kao sopstveni veliki domet, to da su nam oni isti vize i zaradili, prećutala je. Prosječna plata u Crnoj Gori u novembru je bila 456 eura. Sa tim se parama ne ide u Evropu.
Mnogi smatraju da osionost koju je vlast rasipala tokom ove godine znači početak njihovog kraja. Premijer je najavio povlačenje iz politike, drugo po redu. Dako ga ovaj put bog čuje.
Na najnovijoj listi 100 najbogatijih regiona beogradskog Nedeljnikai dalje su Ivan Ubović, Dragan Bokan, Komnen Laković i Risto Drekalović. U odnosu na prethodnu godinu, nedostaju Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Zvaničnim listama, istovremeno, hronično nedostaju neka moćna ovdašnja imena. Njihova metodologija ne vidi tajne račune
Beogradski Nedeljnik objavio je novu listu stotinu najbogatijih u regionu. U odnosu na prošlogodišnju, broj ovdašnjih milijunaša smanjio se. Prošle godine na listi ih je bilo sedam, sada su ostala četvorica.
Prema Nedeljniku, najbogatiji Crnogorac i dalje je Ivan Ubović, zvanični vlasnik kompanije Bemax. Njegovo, odnosno bogatstvo firme, procjenjuje se na 430.916.634 eura, što je mladog Ubovića postavilo na 70. mjesto najbogatijih u regionu. Prošle godine bogatstvo Ubovića je prema ovoj listi bilo veće. Procijenjeno je tada na preko 482 miliona, zbog čega se našao na 52. mjestu.
Najbogatiji Crnogorac ima drugačiju priču od mnogih regionalnih bogataša. Krajnje neobičan put do milionera. Do prije par godina bio je tek student. Onda je kupio jednu od najmoćnijih građevinskih kompanija u Crnoj Gori i preko noći postao milioner. Kako, ne zna ni njegov otac, Ranko Ubović, nedavno uhapšen zbog sumnje da je prao novac za vođu kavačkog klana Radoja Zvicera.
Tokom saslušanja u tužilaštvu krajem prošle godine, Ranko Ubović, koji se smatra stvarnim vlasnikom Bemaxa, negirao je da je kompanija njegova i kazao da ne zna odakle njegovom sinu, tek svršenom studentu, novac da je kupi. Objasnio je da ga to nije pitao jer „nije želio da se u to petlja“. Samo mu je , kazao je, preporučio da kupi Bemax, i bio mu pri ruci.
Ivan Ubović je u julu 2022. kupio Bemax od Veselina Kovačevića, tadašnjeg zvaničnog vlasnika kompanije. I Kovčević je nedavno uhapšen.
Mladi Ubović je od Kovčevića kupio Bemax za 750 hiljada eura, što je manje od jedan odsto tadašnje vrijednosti firme iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je bila i neraspoređena dobit iz ranijih godina od 141 milion eura. Dobar roditeljski savjet zlata vrijedi.
Na Nedeljnikovoj listi najbogatijih i ove godine je kompanija Voli, odnosno njen vlasnik Dragan Bokan, sa bogatstvom procijenjenim na 421.114.020 eura. Prošle godine Bokanovo bogatstvo, odnosno vrijednost Volija, procijenjeno je na 413 miliona. Za razliku od Ubovića i Bemaxa, u međuvremeno je poraslo. Bokan se na ovogodišnjoj listi našao tik iza Ubovića, na 71. mjestu.
Među najbogatijima regiona opet je i vlasnik Hard Discount Lakovića, Komnen Laković, na 91. mjestu, sa bogatstvom procijenjenim na 311.427.170 eura. I vrijednost Lakovićevog lanca porasla je, pošto je prošle godine procijenjena na 234 miliona eura. Konačno, tu je i vlasnik kompanije KIPS Risto Drekalović, sa bogatstvom od 297.927.624 eura, koje ga je dovelo na 94. mjesto ovogodišnje liste. I ono je uvećano. Prošle godine vrijednost KIPS-a procijenjena je na 260 miliona.
Listi, u odnosu na prošlogodišnju, nedostaju tri domaće kompanije, odnosno bogataša: Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Pejović se tada kao vlasnik Uniproma našao na 81. mjestu, Đukanović sa Invest novom i Prvom bankom na 84. mjestu), a Franca i njihov Mesopromet, na 100-tom mjestu. Đukanovićevo bogatstvo tada je procijenjeno na 285 miliona, Pejovića na 296 miliona, a France na 218 miliona.
Ove godine posljednje, stoto mjesto, zauzeo je Milan Beko, odnosno Luka Beograd sa 265.000.000 eura. Bogatstvo 100 najbogatijih u regionu uvećano je za godinu dana za čak – dvije milijarde eura.
Na Listi je najviše, čak 48 biznismena iz Srbije, dok je prethodne dvije godine prednjačila Hrvatska. Vlasnik Delta holdingaMiroslav Mišković ponovo je najbogatiji poslovni čovjek u regionu. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na 3.011.403.812 eura. Nešto malo manje ima porodica Kostić, koja je preuzela upravljanje MK grupom.
“Četvorica najbogatijih Crnogoraca vrijede koliko sam Filip Cepter. Nesumnjivo, veličina tržišta igra presudnu ulogu u bogatstvu vlasnika kompanija”, npomenuli su iz Nedeljnika.
Naznačili su da su i ovu Listu sačinili eksperti dvije renomirane konsultantska firme koji rade na Njujorškoj berzi. Koristili su najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University (i komparativnih kompanija) a u analizu su uključili i rezultate tržišnih transakcija u regionu i svijetu. Korišćena je finansijska metodologija i niz alatki koje dopuštaju da se dođe do što realnije vrijednosti kompanija, saopštili su.
Koliko god bile renomirane konsultantske firme koje izrađuju liste najbogatijih, te liste imaju jednu falinku. Njihove metodologije ne vide tajne račune. Otuda, na zvaničnim listama, kada je Crna Gora u pitanju, hronično nedostaju neka moćna imena, o čijem na oko vidnom bogatstvu decenijama nema zvaničnih podataka.
Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase. Do danas nema institucionalnog odgovora, kako su oni to i postali. Pa ni kako su stasali domaći tajkuni, kumovi i prijatelji, milioneri zahvaljujući političkim konekcijama. Odgovor nije stigao ni nakon pada višedecenijske vlasti DPS u avgustu 2020. Pet godina kasnije, nema čak ni novog zakona o oduzimanju nelegalno stečenog bogatstva.
O bogatstvu ovdašnjih milionera koje ne prepoznaju zvanične liste, ne šuška se samo decenijma po kuloarima, već su tu i brojni medijski članci, i svjedočenja.
Jedno od najpoznatijih je ono bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića. On je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004., pisao da mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Napisao je i da mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Zauzvrat Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.
O švercu cigareta i bogaćenju, govorio je nešto kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji šef trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio dobar dio priče. Koja do danas nije institucionalno potvrđena. Što se tiče institucija, jedini Đukanovićev višak trenutno je kolekcija skupih satova.
Đukanović se prije više od decenije našao među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima. Koju su metodologiju koristili autori te liste, ne zna se, ali njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko 160 milina eura. Istovremeno, prema zvaničnim registrima, Đukanović je živio kao obični državni službenik. Dok je i golom oku bilo jasno da postoji opasan nesklad između zvaničnog i stvarnog.
Zvanično, još nema odgovora ni na neke afere novijeg datuma. Tajni Đukanovićevi poslovi, iskočili su i u okviru svjetske afere Pandorini papiri. Nalazi velike, globalne istrage Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICFJ) nazvane Pandorini papiri, objelodanjeni su 3. oktobra 2021. godine. Radi se o oko 12 miliona dokumenata o poslovnim tajnama 35 aktuelnih i bivših svjetskih lidera. Dokumenta razotkrivaju sakrivena bogatstva, izbjegavanje poreza, ali i pranje novca nekih od najmoćnijih ljudi na svijetu. Nazivani su – “finansijski zemljotres“.
Ti podaci pokazuju da su Đukanović i njegov sin Blažo formirali kompleksnu mrežu trustova i kompanija na offshore destinacijama, da su poslovnu dokumentaciju čuvali u Švajcarskoj, da su iznajmljivani fiktivni direktori i vlasnici kompanija, londonski i panamski advokati, te da su kćerke firme otvarane u Londonu, ali i u Crnoj Gori. Na sve to Đukanović je saopštio da se radi o kompanijama koje nijesu poslovale ni dan. Tužilaštvo ni na to još nema odgovor.
I tako, iz godine u godinu, od liste do liste, u raskoraku između zvaničnog i stvarnog.
Teritorijalno širenje protesta zbog izgradnje PPOV, uz širenje liste zahtjeva DNP-a prema koalicionim partnerima, postaju alat za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija
Poslije prazničnog zatišja, situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Botunu ušla je u novu fazu. Složeniju.
Na samom gradilištu, uz stalno obezbjeđenje, jedan bager angažovan je na pripremnim (tzv. zemljanim) radovima. Svjedoči o ubjeđenju čelnika Opštine Podgorica, kao investitora projekta, da su problem nezadovoljnih mještana riješili ili ih, makar, “pacifikovali” do mjere koja ne ugrožava izgradnju PPOV.
Demonstrirana je odlučnost vlasti, lokalne i državne, da provodi odluke koje trenutno nijesu popularne, ali su neophodne. Razloge te nužnosti – od rješavanja jednog od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori do adekvatnog odnosa prema projektima koje finansira EU, kao pomoć u procesu pristupanja – nepotrebno je detaljnije elaborirati. Bilo je o tome već priče.
Na drugoj strani, raste nezadovoljstvo sumnjičavih prema tom projektu. Protestne blokade saobraćajnica izlile su se, poput poplava, sa teritorije opštine Zeta. Trenutno je fokus demonstranata na raskršću puteva između Cetinja, Podgorice i Nikšića. Prethodno je na meti bila saobraćajnica koja vodi ka Aerodromu Golubovci.
Nezvanični glasnogovornici protesta najavljuju da bi blokade mogle stići i u druge djelove zemlje. Ako se “onaj” bager ne ugasi, a najavljeni/obećani pregovori ne nastave. I uprkos tome što se čini da nema niti može biti kompromisa između stanovnika Botuna/Zete koji “po svaku cijenu” traže izmještanje projektovanog postrojenja sa planirane lokacije, i zvaničnika Glavnog grada i Vlade koji insistiraju, jednako odlučno, da je to jedina lokacija na kojoj PPOV može biti izgrađen.
O čemu se, sa tih pozicija, može razgovarati i dogovarati ostaje nejasno. Čak i nakon najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će inicirati novu rundu pregovora između strana koje personifikuju njegov dugogodišnji koalicioni partner Milan Knežević sa jedne i premijer Milojko Spajić, odnosno gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, sa druge strane. U sadašnjim okolnostima, Mandićeva najava djeluje više kao pokušaj kupovine vremena nego kao stvarna potraga za rješenjem.
Ljestvica je, u međuvremenu, podignuta. Milan Knežević je, na izmaku prošle godine, najavio da će njegova DNP donijeti odluku u napuštanju “krvave vlade” i vladajuće koalicije u Glavnom gradu ili će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i poslanika. Umjesto najavljenog, stigla je proširena lista zahtjeva.
DNP će, saopšteno je nakon sjednice predsjedništva partije, pred Vladu iznijeti niz inicijativa koje uključuju pitanje ustavne definicije srpskog jezika, izmjene ili dopune državnih simbola Crne Gore, liberalizaciju sticanja dvojnog državljanstva… Pomenut je i kolektor. Ukoliko njihove inicijative u Vladi ne naiđu na podršku većine oni će napustiti vlast.
Analitičari u tom ultimatumu prepoznaju dosta nedosljednosti i nedorečenosti.
Prvo, zahtjevi DNP su u suprotnosti sa Sporazumom o formiranju vladajuće većine, ali i njegovom dopunom poznatom kao Barometar 26. Tamo stoji kako će se potpisnici suzdržavati “od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele”. Odnosno, da će se “fokusirati na državno jedinstvo i saradnju u oblasti EU integracija, ostavljajući polarizujuća pitanja koja bi mogla ugroziti proces pristupanja Crne Gore u EU posebnom mehanizmu razrješenja… Takva pitanja uključuju identitetske teme i druga pitanja koja mogu izazvati etničke ili vjerske tenzije ili destabilizovati nacionalnu bezbjednost Crne Gore”.
Proizilazi da Knežević i njegovi sljedbenici udaraju u temeljne principe na kojima je formirana aktuelna većina. Ili će ti principi biti redefinisani, ili će Knežević i njegov DNP… šta? Preći u opoziciju? Ili, napuštajući ministarska mjesta a čuvajući ona dobijena “po dubini”, postati tihi partner vladajuće većine. Odričući se odgovornosti a koristeći benefite te pozicije.
Ovonedjeljni ultimatum dovoljno je neodređen da ostavlja otvorenim obje mogućnosti. Iz saopštenja DNP ne znamo rokove u kojima Vlada, a valjda i parlament, moraju prihvatiti najavljene inicijative. Ni šta tačno one podrazumijevaju. Pitanja jezika, simbola, državljanstva nijesu problematizovana od juče. I svima je poznata procedura za njihovo razrješenje, baš kao i procjena da postojeće raspoloženje u parlamentu i među biračima, ne obaćava ishod koji priželjkuje DNP.
Za razliku od Kneževića, Mandić zauzima drugačiju poziciju. Iako formalno podržava zahtjeve DNP, on insistira da „nije vrijeme“ za njihovo otvaranje. Zvanično, prioritet su EU integracije. Suštinski, jasno je da bi otvaranje fronta koji zahtijeva Knežević moglo biti unaprijed izgubljena bitka. Ukoliko bi se vodila na način propisan Ustavom Crne Gore.
Umjesto toga, Mandić najavljuje borbu da vladajuća koalicija na izborima 2027. dobije novi mandat. Nadajući se, vjerovatno, i nešto drugačijem rasporedu snaga u parlamentu, sa većim uticajem srpskih nacionalnih partija.
Pokazalo se da strategija predsjednika parlamenta ima pobornike i među Kneževićevim najbližim partijskim saradnicima. Nakon pomenute sjednice Predsjedništva DNP oglasio se njegov član, poslanik Dragan Bojović, obavještavajući partijske drugove da podnosi ostavku na sve političke funkcije, ali da zadržava poslanički mandat. “Svako ko Srbe danas ponovo nagovara da se nađu u opoziciji i na političkim marginama – nije im prijatelj”, naveo je Bojović u svojoj ostavci.
Eto novog izazova za Milana Kneževića. A još nije svojim partijskim drugovima, postizbornim koalicionim partnerima ni javnosti objasnio zašto se partija koju predvodi ponaša suprotno u institucijama i na barikadama. Da podsjetimo, PPOV u Botunu ne bi bilo moguće legalno graditi da poslanici i podgorički odbornici DNP nijesu podržali niz propisa (Prostorni plan Crna Gore… budžet Glavnog grada za 2026.) koji su prethodno morali biti usvojeni.
DNP, odnosno njen predsjednik, predvodi proteste protiv realizacije projekta koji je ta partija, prethodno, institucionalno omogućila. Dok su glasali, pred njima su bile zastavice EU, na protestima i u naknadnim zahtjevima insistira se na nacionalnim obrascima ugroženosti, obespravljenosti, sveopšte zavjere.
Dio analitičara kaže da nije riječ o nesnađenosti ili slučajnoj grešci, nego o političkoj strategiji. Sjedjenje na dvije stolice, u najkraćem.
Prema toj interpretaciji Knežević ne predvodi proteste uprkos tome što je DNP glasao za odluke koje su omogućile izgradnju PPOV u Botunu, nego – baš zato. Pokušavajući da političku odgovornosti zamijeni legitimacijom “s narodom”, u nadi da će to biti dovoljno da se zaboravi prethodno glasanje ali i sva obećanja o suštinskoj izmjeni klijentelističko-nepotističkog sistema vladavine koje su naslijedili od prethodnika. Pa nadogradili i unaprijedili.
U tom kontekstu, protesti postaju alat za proizvodnju trajne krize. Za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija. Koje, gle čuda, priželjkuje i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je Knežević najmiliji gost.
Zato je, između ostalog, Kneževiću važno da za sporenja u Botunu, u istom kontekstu, optuži šefa delegacije EU u Podgorici i predstavnika turske firma koja je izabrana za izvođača radova na izgradnji PPOV. Kad se pronađu strani neprijatelji biće lakše normalizovati model u kojem nijedna odluka nije konačna, nijedna odgovornost lična, a svaka započeta reforma može okončati pred zidom barikada i blokada.
Odatle do botunizacije Crne Gore i njenog evropskog puta samo je par koraka.
Spajićeva Vlada neće moći da evidentirane finansijske izazove ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona
Za raspravu o budžetu za narednu godinu, u plenumu Skupštine Crne Gore odvojeno je 180 minuta (tri sata). Brzinom od 21 milion eura u minutu, Vladin prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu usvojen je bez detaljnije rasprave i bilo kakvih intervencija.
Država će, prema objašnjenju ministra finansija Novice Vukovića, dogodine na raspolaganju imati 3,79 milijardi eura koje će prikupiti kao redovne prihode (porezi, akcize, carine…), depozite prenijete iz ove godine i planirana zaduženja. Skoro polovinu očekivanog novca donijeće porez na dodatu vrijednost (PDV).
Obratimo, ipak, malo više pažnje na stavke: prenijeti depoziti i planirana zaduženja.
Nakon što je Skupštini upućen prijedlog zakona o budžetu za narednu godinu, a prije glasanja o tom prijedlogu, Vlada je u državnu kasu, preko dva zaduženja, upumpala oko 500 miliona eura. Prvo je na domaćem tržištu realizovana emisija državnih obveznica vrijedna 50 miliona, a onda je sa međunarodnim bankama ugovoren i kreditni aranžman od oko 450 miliona eura.
Novac je, prema tvrdnjama iz Ministarstva finansija, uzajmljen radi “upravljanja likvidnošću, refinansiranja postojećih obaveza i stvaranja fiskalne rezerve za 2026. i 2027. godinu”. Po zvaničnom tumačenju, riječ je o “tehničkim operacijama” koje su bile u skladu sa ovlašćenjima iz budžeta za 2025. godinu i nijesu zahtijevale dodatnu odluku Skupštine.
Suma ovogodišnjih zaduženja dostigla je iznos od 1,5 milijarde, što znači da je za nekih 100 miliona eura prekoračena granica zaduženja utvrđena rebalansom budžeta za 2025. Prema tom dokumentu, država je skorašnju pozajmicu od pola milijarde mogla koristiti za pokrivanje deficita i obezbjeđenje rezerve za narednu godinu. Samo što u budžetu usvojenom prethodnog vikenda tog novca nema, pošto je struktura prihoda i rashoda ostala ista kao i prije uzajmljenih 500 miliona.
Prema Vladinim zvaničnicima, pošto budžet ne prikazuje stanje gotovine već planirane novčane tokove, novo zaduženje ne mora biti direktno vidljivo u Zakonu o budžetu za 2026. Kroz dokumenta, ono će biti registrovano tek u izvještajima o izvršenju budžeta (kraj 2025. i početak naredne godine) i budućim izvještajima o javnom dugu. Tada će postati evidentno da je država zimus značajno povećala iznos ukupnog zaduženja. Istovremeno će se pokazati i da je najveći dio tog novca već potrošen na izmirenje budžetskih obaveza iz odlazeće godine.
Ministar finansija svjedoči da plan zaduženja za narednu godinu ostaje neizmijenjen u odnosu na novembarski Prijedlog. Obrazlažući Vladin prijedlog Odluke o zaduženju, Vuković je najavio uzimanje do 500 miliona eura kredita kojim će se pokrivati budžetski deficit i, dijelom, planirane kapitalne izdatke. Uz to, Odlukom je predviđena mogućnost dodatnog zaduženja od milijardu eura za stvaranje fiskalne rezerve i dodatne dvije milijarde za konkretne projekte.
“Ostavljanje mogućnosti da se zadužimo još jednu milijardu eura ne znači da ćemo se i zadužiti, već stvaramo pravni osnov da, ukoliko situacija na tržištu bude povoljna, stvorimo depozite za naredni period u cilju rasterećenja budžeta i pravovremenog obezbjeđivanja velikih iznosa za otplate koje dospijevaju”, kazao je Vuković.
Ako vam se čini da ste već ranije čuli fraze o stvaranju depozita i pravovremenom obezbjeđivanju novca za otplatu dospjelih kredita – u pravi ste. To je, u mandatu Vlade Milojka Spajića, postao redovan dio novembarsko-decembarskog budžetskog repertoara. I svaki put se pokaže da su glasnogovornici izvršne vlasti bili preveliki optimisti. Odnosno, da uzeti novac “otiče” i kroz redovnu (tekuću) budžetsku potrošnju.
Tako će, po svoj prilici, biti i naredne godine. Pošto je prilično izvjesno da će popis budžetskih troškova biti duži od planiranog.
Možda Vlada neće prihvatiti izmjenu odredbi Opšteg kolektivnog ugovora o povećanju koeficijenta sa 90 na 100 eura, koji su već dogovorili reprezentativni sindikati i poslodavci, a što bi državu moglo koštati 80 – 100 miliona.
Možda će nastaviti da ignoriše obaveze koje proizilaze iz ljetos usvojenog Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je predviđeno da se tokom 2026. godine isplate novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima preduzeća iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj. Nedavne procjene, na osnovu nekompletnih podataka, govorile su da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. U usvojenom budžetu za narednu godinu tog novca nema. Umjesto njega, stiglo je objašnjenje da je taj Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa Vladom, te da oni još ne znaju koliko novca treba da obezbijede i kome da ga daju.
Možda izvršna vlast ostane ravnodušna i prema obavezama koje prizilaze iz prošlonedjeljnih izmjena Zakona o radu. Njima je porodiljsko odsustvo produženo sa 12 na 18 (za drugo dijete), odnosno 24 mjeseca (za treće i svako naredno dijete). Ne postoji proračun o očekivanom iznosu novih rashoda ali on, svakako, ne može biti neprimjetan.
Ali, “možda” mora imati granicu. Ni Spajićeva Vlada neće moći da sve navedene finansijske izazove, a oni nijesu jedini, ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona.
Iz NVO sektora već se čula ideja da se neki novac za uštedu i preusmjeravanje može pronaći među 24 miliona namijenjena radu parlamentarnih partija. (Vlada je, amandmanom na vlastiti Prijedlog budžeta, Skupštini preusmjerila još jedan million iz planirane budžetske rezerve). Drugi su, skupa sa Milanom Kneževićem, problematizovali više od devet miliona eura namijenjenih za službena putovanja. A treći mogućnost za uštede vide tamo gdje su one najmanje poželjne: u kapitalnom budžetu.
Već i prve analize kapitalnog budžeta za 2025. i 2026. godinu pokazuje da značajan broj investicija u državnim planovima postoji samo formalno, bez stvarnog nauma države da krene u realizaciju obećanog. Riječ je o zamrznutim projektima koji se iz godine u godinu ponavljaju sa simboličnim iznosima od hiljadu, pet ili deset hiljada eura. Pa se, bez tendera za izvođača, potpisanog ugovora ili radova na terenu, prenose u narednu godinu.
Karakteristični primjeri takvih investicija najvidljiviji su u obrazovanju. Projekti izgradnje osnovnih škola u City kvartu i na Zabjelu u Podgorici, te na Karabuškom polju u Tuzima, kao i više vrtića (Berane, Stari aerodrom i Zabjelo u Podgorici) već tri-četiri godine postoje samo u tabelama najavljenih kapitalnih investicija.
U sektoru javne bezbjednosti, identičan tretman ima “projekat izgradnje i rekonstrukcije administrativnih objekata za potrebe MUP-a i Policije Crne Gore”. I on se godinama prenosi iz budžeta u budžet, sa opredijeljenim iznosom od 10.003 eura (realizacija 0,00). Slične primjere možemo naći i u pravosuđu, zdravstvu i kulturi.
U ovogodišnjem kapitalnom budžetu ostalo je finansiranje izgradnje tržnice u Mojkovcu, iako je u međuvremenu utvrđeno da su iz te opštine posao kandidovali uz lažnu tvrdnju da imaju gotov glavni projekat. Tako jačaju sumnje da kod odabira i realizacije kapitalnih projekata nije problem novac koliko njihova vidljivost, odnosno, procjena da li se rokovi izgradnje poklapaju sa trajanjem mandata onih koji o njima odlučuju i na tome žele politički profitirati.
Ponuđeni budžet je, ipak, naišao na razumijevanje i podršku skoro pa svih poslanika vladajuće većine. Valjda s više pažnje budu odlučivali kada pred njih stigne Vladin prijedlog rebalansa budžeta za 2026. Ni do toga neće mnogo trebati.
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FELJTON3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice