Povežite se sa nama

INTERVJU

ARIS MOVSESIJAN, PREDSJEDNIK NOVE STRANKE U SRBIJI: Vučić na vrhu piramidalne šeme

Objavljeno prije

na

SNS je najveća stranka u Evropi po broju članova. Tu niko nikom ne veruje i takva jednopartijska država, kreirana od cigala interesa, najbliža je piramidalnoj šemi. Opšte je mjesto da piramidalne šeme ne mogu vječno da traju. Tako je i sa SNS-om. Ti ljudi žive za danas, bez želje da pogledaju u budućost, gdje postoji kraj takvom poretku

 

MONITOR: U Srbiji, stranke koje ne učestvuju u vlasti zbunjuju potencijalno biračko tijelo čestim insistiranjem da nisu svi „prava opozicija“.  Još postoji  i podjela na „bojkot opoziciju“ i onu koja je izašla na prošlogodišnje parlamentarne izbore. Kakav je Vaš stav o tome?

MOVSESIJAN: Kada je režim koji drži sve poluge vlasti populistički, onda se građani iz pozicije tog režima dele na „nas“ i „njih“: gde se svi koji nisu saglasni s takvim poretkom i kritički se odnose prema takvom načinu vladavine, tretiraju kao neprijatelji ili čak izdajnici. Takav odnos se onda prenosi i na političke partije koje nisu deo režima. Problem je u Srbiji nastao zato što se takva podela, verovatno usled vremena trajanja ovog režima, spustila i na međusobni odnos političkih partija u opoziciji. Tako  se podela na „nas“ i „njih“ može videti i tamo gde joj nije mesto. Svako ko na taj način radi, pravi grešku, pokušavajući da se protiv populizma bori populizmom.

Takođe, princip ovakvog populističkog režima je u tome da se uništi politika, zbog čega često Vučićev režim nazivam „nepolitičkim“. Zato se zalažem sa kreiranjem jasnih politika i jasno političko profilisanje političkih partija. Na tim politikama moguće je  zasnovati udruživanje ili čak neophodno ukrupnjavanje političkih organizacija, što bi rezultiralo jasnijom slikom političkog neba Srbije. Na taj način će i građani lakše prepoznati opciju koja im odgovara.

MONITOR: Vaša stranka je, početkom godine, izašla sa stavom da jedino opozicija,  u jednoj koloni, može da se suprotstavi režimu. U međuvremenu, opozicione partije i pokreti su išli na dva kolosjeka u pregovorima s vlastima oko izbornih uslova, a neki se već udružuju i najavljuju zajednički izlazak na izbore, dok drugi još nemaju odluku o tome. Šta će izabrati Nova stranka?

MOVSESIJAN: Neko je u jednom trenutku proglasio da su izborni uslovi glavna tačka političke borbe u Srbiji. Od tada se mesecima, čak godinama, bavimo nemogućom misijom: da od autokrate dobijemo izbore, primerene nekoj zemlji zapadne demokratije. Paradoksalno je očekivati da autokrata postane manje autokrata. Dalje, očekivalo se da će evroparlamentarci izvršiti pritisak na režim da poboljša te izborne uslove, koji su zakonski solidno regulisani, ali se ti zakoni ne sprovode ili se krše tokom svakih izbora. I tu je došlo do apsurda jer su neka od rešenja koja su ponuđena od strane dela opozicije bila skoro pa nemoguća i nigde primenjena do sada. Da je opozicija sela i zajedno kroz dijalog iznedrila kvalitetna rešenja u okviru postojećih zakona, rezultat bi bio daleko bolji.

Sve ovo je još jedan pokazatelj da u Srbiji nedostaje dijalog. Ne dijalog koji je sam sebi svrha, nego onaj koji predstavlja proces kroz koji se dolazi do jedinstvenog fronta u političkoj borbi protiv populističkog režima. Sada imamo situaciju koju smo imali pred prve višestranačke izbore jer je parlament faktički jednostranački. To je dovelo i do toga da se sva sredstva za finansiranje političkih stranaka sliju samo u jednu kasu. Da bi došlo do promene, neophodno je maksimalno jedinstvo opozicije, koje se jedino može postići kroz dijalog. Što se tiče Nove stranke i mene, ostaćemo dosledni i insistiraćemo na tome.

MONITOR: Dosta je bilo nezadovoljstva u vezi s posredovanjem evroparlamentaraca koji su rekli da su dijalog i njihovo posredovanje, završeni. Neki su se i povukli iz tih razgovora i neće učestvovati u primjeni dogovorenog. Ima li Nova stranka interes da učestvuje u procesu primjene onoga na šta je vlast pristala?

MOVSESIJAN: Platforma koju je iznedrila grupa stranaka, zajedno s Novom strankom, bila je bazirana na postojećim zakonima. Ono što je prihvaćeno jeste kompromis koji, naravno, nije idealno rešenje, čak pokazuje koliko režim ne uviđa ključne tačke problema. Ipak, mi smo delegirali da ljudi od struke, oni koji se bave medijskim zakonima, pravima, pa i novinarstvom, kao nezavisni stručnjaci učestvuju u radu tela koje je određeno za nadzor rada medija do izbora. U suštini, nisu u pitanju političari i političke stranke koje će učestvovati u tom procesu, nego ljudi iz nevladinog sektora i ljudi iz struke.

MONITOR: Ove dogovore potpuno je zasjenilo najnovije produbljivanje afera i slučajevi „Jovanjica“, „Belivuk“, „Dijana Hrkalović“ „Pandorini papiri“… Kako Vam izgleda pravosudni efekat prvobitno medijski plasiranih inkriminišućih sadržaja?

MOVSESIJAN: Kada imate ovakav politički poredak i kada poništite granice između osnovnih stubova društva, dobijete društvo u kome kriminal pronalazi slobodan put između institucija i lagano se u njih inkorporira. Izbrisana je granica između zakonodavne i izvršne vlasti, a sledstveno tome, vrlo brzo inficirano je i pravosuđe. Logično je da je novinarstvo takođe uletelo u vrtlog korupcije i da se ceo sistem ovog režima pretvorio u propagandu, koja u naletima podseća na rijaliti. Posledica takvog stanja jeste činjenica da je jedan deo opozicionih političara bukvalno preuzeo na sebe posao novinara. Tako imamo svakodnevne konferencije za novinare, na kojima se otkriva i ukazuje na mnogobrojne afere koje pritiskaju društvo i vode u teror. Problem je u tome što, ionako zaplašen narod, takvim gestom neretko dodatno zaplašimo. Posebno kada u ishodištu građani uvide da se nijedna afera ne razreši i ne dobije sudski epilog. To stvara dodatnu sliku nadmoći kulta ličnosti, izgrađenog oko Aleksandra Vučića.

Građanima Srbije potrebno je dati nadu koja uklanja strah od promena, tako izraženu osobinu u ovim krajevima.

MONITOR: Od kako je Aleksandar Vučić postao najmoćniji političar u Srbiji, povremeno se njegovi bliski saradnici, oglašavaju sa informacijama o planovima da se na njega izvrši atentat. Ovih dana je o tome govorila i premijerka Ana Brnabić. Kako Vama to izgleda?

MOVSESIJAN: I? Zar to nije isto kao i sve afere koje se svakodnevno otkrivaju? To je način vladavine Aleksandra Vučića i njegovog propagandnog tima. Svakodnevnim zatrpavanjem vestima prikriva se stanje u frižiderima građana Srbije, loš standard i tajni ugovori i finansije. Manji deo društva živi bolje nego što je živeo do sada, dok većina građana preživljava od danas do sutra. Najilustrativnija mi je slika Srbije, scena s otvaranja auto-puta Miloš Veliki, gde na bini imate neviđen kič, u prvim redovima funkcionere i privilegovane s preskupom firmiranom odećom, kao da su iz Holivuda ispali, a u pozadini siromašan narod koji, radujući se što se otvara auto-put, igra kolo. Ti ljudi, dovedeni kao dekor, moguće je da nikad neće proći auto-putem koji se tada otvarao. E, to je slika srpskog društva. Raslojavanje po auto-putu.

MONITOR: Vide li se, kroz svu tu „dinamiku“ u vrhovima vlasti, interesne grupe koje pretenduju da ugroze poziciju Aleksandra Vučića ili se radi o nečemu drugom?

MOVSESIJAN: SNS je najveća stranka u Evropi po broju članova. Normalno je da tu niko nikom ne veruje i da je takva jednopartijska država, kreirana od cigala interesa, najbliža nekoj piramidalnoj šemi. Opšte je mesto da piramidalne šeme ne mogu večno da traju. Tako je i sa SNS-om. Ti ljudi žive za danas, bez želje da pogledaju u budućost, gde postoji kraj takvom poretku. S druge strane, tu su ljudi koji će živeti pored nas i kada sve ovo prođe. Zato koncept opozicije ne sme da bude usmeren na osvetu i revašizam prema velikom delu onih koji su danas moderni robovi, pritisnuti životnim problemima. Kada se bude izvukla prva cigla iz tog piramidalnog sistema, poleteće mnogi na sve strane, bežeći od, sada novog straha, a to je da se piramida ne sruši baš na njih. Za sada propaganda režima sama kreira lažne neprijatelje u svojim redovima, što očigledno ništa ne znači u stvarnosti.

MONITOR: Spekuliše se da će sljedeći ambasador u Beogradu biti  Kristofer Hil, koji je  bio i u timu Ričarda Holbruka, američki izaslanik za Kosovo, kasnije i ambasdor u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji… Da li je to  poruka američkog državnog vrha kada se radi o politici nove administracije SAD-a prema Srbiji i Zapadnom Balkanu?

MOVSESIJAN: Dovoljno je pogledati da se odustalo od Vašingtonskog sporazuma, da bi se video zaokret u politici SAD-a u odnosu na Srbiju. Nakon poraza Trampa na izborima u SAD-u, kao da je krenula lavina slabljenja populističkih lidera i u Evropi, pa i svetu. Da sam na mestu Vučića, bio bih zabrinut. Za sada se on oseća lažno spokojan, jer postoje važniji igrači pod svetlima promena koje slede.

MONITOR: Da li su ideje, o kojima je govorio Aleksandar Vulin, kada je objašnjavao šta je to „srpski svijet“, izvodljive i koliko su opasne za druge, pa i za Crnu Goru, a koliko i za Srbiju?

MOVSESIJAN: Vulin svojim izjavama služi da u sistemu vlasti Aleksandra Vučića, njega učini faktorom stabilnosti. Danas ta skaska dovodi do povećanja netrpeljivosti prema susedima, ali i do znatnog povratka izražene ksenofobije u Srbiji.

Nova stranka se zalaže za jasnu regionalnu saradnju, bez koje nema budućnosti, demokratizacije društva i, ako već hoćete, ulaska u EU. Na primer, čemu naoružavanje vojske država u regionu, što se te države naoružavaju kao da će sutra međusobno voditi rat? Zar nije u interesu stabilnosti i dobrosusedstva, zajednički graditi odbrambene sisteme i usmeriti se na probleme u bezbednosti koje samo zajedno možemo rešiti? Ili, makar ih bolje rešavati. Poplave, požari, zemljotresi i slične katastrofe ili vanredne situacije pokazale su da je saradnja u saniranju ovakvih problema preko potrebna i mnogo važnija nego da se naoružavate za neke komšijske ratove, do kojih neće ni doći. Ni organizovani kriminal, koji ne prepoznaje granice u regionu, ne može biti problem pojedinačnih država. To je takođe naš zajednički problem, za koji sigurno možemo zajedno pronaći i rešenje. Zato, preporučujem tri leka: dijalog, dijalog i dijalog.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo