Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE: POSLJEDNJA VUNOVLAČARA NA SJEVERU: Vuna je zakon

Objavljeno prije

na

VUNOVLACARA-2-MASINA---

Vunovlačaru Vesković, koja odolijeva vremenu i modnim trendovima, daleke 1934. godine u Berane je dopremio Rade Vesković. Danas je, s vremena na vrijeme, pokrene njegov sin Milorad-Miško Vesković (71), koji je, kako kaže, u ovom poslu od svoje sedme godine.

„Pomagao sam ocu, i to onda kada se radilo u tri smjene bez prekida. Morali smo da radimo svi iz porodice da bi udovoljili mušterijama. Danas, ja sam radim, održavam i pazim vunovlačaru”, – priča Miško.

On se nada da će i njega jednog dana imati ko da zamijeni, tek toliko da vunovlačara opstane.

„Kada ja više ne budem mogao, imam jednog unuka koji baš i ne obožava školu pa, ako bude htio, eto mu posla”, – kaže Miško kroz smijeh.

Vunovlačara Vesković u Beranama tako prede već više od osam decenija bez prekida.

Prema Miškovim riječima, mašine u ovoj nadaleko poznatoj zanatskoj radnji startovale su početkom prošlog vijeka. Koliko su prije toga radile, nije poznato.

„Donešena je iz Mađarske, najprije u Osijek. Poslije toga je do Peći dopremljena vozom. A onda je nekoliko ljudi iz Berana, krenulo prema Peći s velikim zapregama, saonicama, koje su vukli konji i volovi, i preko Čakora po velikom snijegu, mašinu su dopremili u Berane”, – kaže Miško.

Tako je vunovlačara iz Mađarske poslije izvjesnog vremena isntalirana na vodenici koju je pokretao potok koji prolazi pored kuće Veskovića u Beranama.

„Transmisijom, odnosno velikim kaišem, korištena je energija koja je stvarana tako što je voda pokretala kolo vodenice, a potom je „prenošena” gore na sprat gdje je pokretala mašinu vunovlačare. Tako se radilo sve dok nije došla struja”, – priča Miško, prisjećajući se početaka.

A u to vrijeme ovaj značajni industrijski pogon radio je u tri smjene sa po tri radnika.

„Radilo se neprekidno da ljudi ne bi čekali, mada, dešavalo se da čekaju i po petnaest dana da bi im vuna bila prerađena”, – kaže Miško.

On se sjeća i da je vuna za preradu s raznih strana dotjerivana na takozvane tovare, i da se po nekada cijeli dan radilo samo za jednog vlasnika.

„Počev od Žabljaka, pa do Pljevalja, a onda od Nikšića do Morače, i dovde. Bilo je vune, koliko ti duša hoće. Poneko dovozio vunu i iz Podgorice”, – kaže Miško.

On priča kako ga je upravo ovih dana čovjek iz Kotora telefonom kumio i molio da mu preradi pet kilograma vune da bi je stavio u jastuke.

„Ne može čovjek da zaspi bez vunenog jastuka. Vuna je izuzetno zdrava. Uvijek na sebi moramo imati dio vunene odjeće”, – savjetuje ovaj stari vunovlačar.

On priča i kako je njegov prijatelj iz Beograda, čija su djeca su imala probleme s uhom i grlom, muku mučio da dođe do jednog poznatog ljekara.

„Kada je konačno ljekara pregledao djecu, preporučio im je da sintetičke jastuke zamijene vunenim. Od tada, njihovi problemi su nestali kao rukom odneseni”, – kaže Vesković.

Vunovlačar Milorad Vesković pokušava i na drugim primjerima da ukaže na vrijednost i ljekovitost vune i vunene odjeće.

„Vidite, gorštaci kose na četrdeset stepeni celzijusa, odjeveni u vunenu odjeću. Znoje li se? Naravno da ne. Volio bih da mi neko to naučno objasni”, – kaže Miško.

On smatra da upravo nedostatak vune u odjevnim predmetima savremenog doba pogoduje tome da ljudi sve više obolijevaju od raznih bolesti.

„Vuna je zakon. Ima svojstva koja čuvaju kožu, bubrege, koštani sistem, prostatu”, – dodaje Miško.

Vunovlačara Vesković radi i za pozorišta. Tako je za predstavu Crnogorskog narodnog pozorišta, u kojoj glumi Petar Božović, Miško izradio dušek od čak petnaest kilograma vune.

On priča kako je za te potrebe jedva pronašao vunu, koju takođe isporučuje pozorištu Duško Radović iz Beograda, gdje od nje prave lutke.

„Dobio sam od njih nekoliko zahvalnica”, – ponosan je Miško na saradnju sa umjetnicima.

Dok u mašinu stavlja vunu stalne mušterije iz rožajskog mjesnog centra Bogaje, on kaže kako je, na žalost, vune sve manje.

„Prema mojoj procjeni, svake godine se donese na preradu sedamdeset odsto manje u odnosu na prethodnu godinu. Manje je i ovaca, ali, i ono vune što se može preraditi i iskoristiti, ljudi, vjerovali ili ne, bacaju”, – priča Miško.

On kaže da se dešava da ljudi donesu vunu i ne dođu po nju po dvije, tri godine. Pokazuje na nekoliko džakova vune obilježenih imenom vlasnika, uz uredno zapisanu težinu.

Pa ipak, iz vunovlačare Vesković najavljuju da će do kraja ove godine početi s proizvodnjom naslona za stolice od vune.

„Ljudi sjede po sedam-osam sati u plastičnim i ko zna kakvim stolicama. Nije ni čudo da se razbolijevaju. Taj posao sam planirao da započenem sa jednim rođakom. Otkupljivaćemo vunu sa svih strana”, – priča Miško.

Mašine Veskovića, kupljene u Mađarskoj prije skoro devedeset godina, funkcionišu kao sat. Uvijek podmazane i uredne prije stavljanja u pogon.

„Moraju se tako održavati, jer iz njih izlazi vuna meka i topla, kao najtoplija duša ljudska”, – kaže Miško s poetskim osjećajem za posao koji radi. Zatim s drvenog valjka skida urolovanu vunu i pažljivo smješta nazad u džak u kojem je donesena u pramenovima postriženim s ovaca. Iako je stada sve manje, ovaj najstariji industrijski pogon na sjeveru Crne Gore još uvijek odolijeva vremenu i modernim tehnologijama.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo