Izbjeglice u najvećem kolektivnom centru na sjeveru Crne Gore, naselju Rudeš u Beranama, broje posljednje dane u privremenom smještaju. Oni se nadaju da će se već na proljeće useliti u nove stanove, koji će za njih biti izgrađeni na obližnjoj lokaciji.

„Vjerujemo da će ovo biti posljednja zima u ovim kućicama. Elementarno pitanje, trajni smještaj, biće riješeno poslije dvije i po decenije”, kaže predsjednik Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori Mićo Marjanović.

On za Monitor objašnjava da su ovih dana u toku intenzivne pripreme terena za početak izgradnje zgrada za izbjeglice, u okviru međunarodnog programa za rješavanje stambenih problema raseljenika na prostorima bivše Jugoslavije.

„U Beranama će biti sagrađene četiri zgrade sa skoro stotinu stanova”, kaže Marjanović.

Prema njegovim riječima, novac za ovaj veliki projekat odavno je obezbijeđen, ali su lokalne uprave u crnogorskim opštinama u kojima žive izbjeglice, odugovlačile s donošenjm prostorno–planske dokumentacije koja je bila uslov za početak izgradnje stambenih zgrada.

„Znam sasvim sigurno da je i u Beranama to moglo da se počne prije četiri-pet godina, ali nije bilo dovoljno razumijevanja. Nova lokalna uprava je prije dvije godine pitanje izbjeglica postavila vrlo visoko na ljestvici gorućih problema u gradu i donijela neophodnu dokumentaciju. Da to nije urađeno, ni danas ne bi mogli pristupiti realizaciji projekta”, priča Marjanović.

Četiri nove zgrade s oko stotinu stanova nalaziće se odmah pored sadašnjeg velikog kolektivnog centra, a stanarima koji su se morali iseliti iz baraka gdje će početi gradnja, Opština Berane plaćaće kiriju u privatnom smještaju sve do završetka projekta.

„Četiri miliona eura obezbijedila je Evropska unija posredstvom Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj. To je garancija da će posao teći brzo” kaže Marjanović.

Crna Gora je postala utočište za izbjeglice i raseljena lica devedesetih godina, kada su počeli ratovi u susjednoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i nešto kasnije na Kosovu. Broj izbjeglica dostigao je vrhunac 1999. godine, kada se ovdje slilo 160 hiljada ljudi. Samo kroz Berane prošlo je više od šezdeset hiljada nevoljnika.

Većina se kasnije vratila kućama ili su se iselili u treće zemlje, ali njih oko tri i po hiljade ostali su do danas u Beranama, što je više nego u svih ostalih devet sjevernih crnogorskih opština zajedno.

„Berane je izbjeglicama ineteresantno zbog blizine Kosova. Zato ih je u ovom gradu najviše. Do sada smo trajni smještaj imali za trideset porodica u zgradama koje je gradio njemački HELP, kao i još trideset u naselju Riversajd. Izgradnjom još stotinu stanova ne rješava se u potpunosti stanarsko pitanje izbjeglica koji su se opredijelili da trajno ostanu u Beranama. Zato Evropska banka mora planirati nove projekte za Berane”, kaže Marjanović.

Većina izbjeglica sve do skoro nije posjedovala lična dokumenta, osim izbjegličke karte, a s njom sve su institucije u našoj državi za njih bile zatvorene.

Neposjedovanje crnogorskog državljanstva i ličnih dokumenata značilo je, takođe, da se ne mogu registrovati na biroima rada, što je preduslov za pronalašenje posla. Nijesu mogli dobiti vozačku dozvolu. Isključeni iz zvaničnih struktura nijesu mogli dobijati ni kredite za otpočinjanje samostalnog posla jer, naravno, banke ne daju kredite licima bez ličnih dokumenata.

Mnogi smatraju da je Crna Gora proračunato otezala s rješavanjem pitanja izbjeglica i davanja crnogorskog državljanstva, jer nije željela da uvodi nove glasače u tijesno podijeljeno biračko tijelo.

„Mnogi od ovih problema do danas nijesu riješeni. Tako, na primjer, najveći broj izbjeglica trenutno nema pravo ni na zdravstveno osiguranje, što je apusurdno”, kaže Marjanović.

On objašnjava da su dobijanjem legitimacije interno raseljenih lica, izbjeglice dobile i probleme koji mogu potrajati do godinu dana.

„Naime, kada dobiju ovu legitimaciju, izbjeglice ne mogu da uživaju zdravstvenu zaštitu u Crnoj Gori, sve dok se ne odjave u zemljama svog porijekla. To se ne može uraditi preko noći. Za mnoge od njih veliki je problem ujutru obezbijediti novac za kilogram hljeba, a ne za višekratno putovanje do zemalja svog porijekla kako bi dobili bilo kakav dokument” kaže Marjanović.

Tako predsjednik Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori objašnjava da se rješavanjem stambenog pitanja ne rješavaju svi izbjeglički problemi. On priča da se pod hitno mora prići rješavanju i pitanja izbjegličkih penzija koje su minimalne.

„To je regionalno pitanje. To je neophodno da se rješava na nivou ministara inostranih poslova bivših jugoslovenskih republika iz kojih izbjeglice dobijaju penzije. Bilo odakle da dolaze, izbjeglicama su po pravilu penzije najniže moguće i ne mogu im biti ni za struju, a kamoli šta drugo”, kaže Marjanović.

Prema njegovim riječima, ostalo je i neriješeno pitanje kako i na koji način riješiti enormna dugovanja za struju u kolektivnim centrima na sjeveru, zbog kojih je većina izbjeglica u mraku.

„Urgentan problem koji treba početi rješavati je kolektivni centar Vrulja u Gusinju, gdje izbjeglice već sedamnaest godina žive u skoro nehumanim uslovima. Treba prinuditi lokalne uprave u drugim crnogorskim opštinama da pristupe izradi i usvajanju planske dokumentacije, kako bi međunarodna zajednica mogla da sprovodi projekte kao u Beranama i Nikšiću”, kaže Marjanović.

U lokalnoj upravi u Beranama rješavanje stambenog statusa izbjeglica, odnosno izgradnju stotinu stanova, vide i kao šansu za domicilno stanovništvo koje je u stanju socijalne potrebe.

„Kada budu izgrađeni stanovi, Opštini će ostati sadašnji kolektivni centar, gdje će moći da stambeno zbrinjava građane u stanju socijalne potrebe. Berane će biti grad na sjeveru države koji će imati najviše socijalnih stanova”, kaže portparol Opštine Nebojša Babović.

Predsjednik Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori ističe da izbjeglice i u Beranama i u čitavoj državi žive na ivici egzistencije i da je potrebno posvetiti veću pažnju ovoj populaciji.

„Izbjeglice koje su opredijeljene da u Beranama ostanu da žive čine deset odsto ukupnog stanovništva. Dobro je da se rješava stambeno pitanje. Ali je teško gledati kako neki od nas kopaju po kontejnerima u potrazi za hranom. To je nehumano”, kaže Marjanović.

On ističe kako čak i poslije skoro dvije i po decenije od početka ratova i prvog talasa velikih migracija, integracija izbjeglica u novonastalim državama i dalje najčešće znači težak rad za dnevnicu od desetak eura. Cijepanje drva s jeseni, ili čišćenje snijega zimi. Ako i toga ima.

Novi stanovi za ove ljude biće, ipak, trag nade da humanost nije umrla s ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Tufik SOFTIĆ

Komentari