Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE: STOTINU STANOVA ZA IZBJEGLICE: Trag nade za ljude bez nade

Objavljeno prije

na

izbjeglice---kolektivni-centar-Rudes-Berane

Izbjeglice u najvećem kolektivnom centru na sjeveru Crne Gore, naselju Rudeš u Beranama, broje posljednje dane u privremenom smještaju. Oni se nadaju da će se već na proljeće useliti u nove stanove, koji će za njih biti izgrađeni na obližnjoj lokaciji.

„Vjerujemo da će ovo biti posljednja zima u ovim kućicama. Elementarno pitanje, trajni smještaj, biće riješeno poslije dvije i po decenije”, kaže predsjednik Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori Mićo Marjanović.

On za Monitor objašnjava da su ovih dana u toku intenzivne pripreme terena za početak izgradnje zgrada za izbjeglice, u okviru međunarodnog programa za rješavanje stambenih problema raseljenika na prostorima bivše Jugoslavije.

„U Beranama će biti sagrađene četiri zgrade sa skoro stotinu stanova”, kaže Marjanović.

Prema njegovim riječima, novac za ovaj veliki projekat odavno je obezbijeđen, ali su lokalne uprave u crnogorskim opštinama u kojima žive izbjeglice, odugovlačile s donošenjm prostorno–planske dokumentacije koja je bila uslov za početak izgradnje stambenih zgrada.

„Znam sasvim sigurno da je i u Beranama to moglo da se počne prije četiri-pet godina, ali nije bilo dovoljno razumijevanja. Nova lokalna uprava je prije dvije godine pitanje izbjeglica postavila vrlo visoko na ljestvici gorućih problema u gradu i donijela neophodnu dokumentaciju. Da to nije urađeno, ni danas ne bi mogli pristupiti realizaciji projekta”, priča Marjanović.

Četiri nove zgrade s oko stotinu stanova nalaziće se odmah pored sadašnjeg velikog kolektivnog centra, a stanarima koji su se morali iseliti iz baraka gdje će početi gradnja, Opština Berane plaćaće kiriju u privatnom smještaju sve do završetka projekta.

„Četiri miliona eura obezbijedila je Evropska unija posredstvom Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj. To je garancija da će posao teći brzo” kaže Marjanović.

Crna Gora je postala utočište za izbjeglice i raseljena lica devedesetih godina, kada su počeli ratovi u susjednoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i nešto kasnije na Kosovu. Broj izbjeglica dostigao je vrhunac 1999. godine, kada se ovdje slilo 160 hiljada ljudi. Samo kroz Berane prošlo je više od šezdeset hiljada nevoljnika.

Većina se kasnije vratila kućama ili su se iselili u treće zemlje, ali njih oko tri i po hiljade ostali su do danas u Beranama, što je više nego u svih ostalih devet sjevernih crnogorskih opština zajedno.

„Berane je izbjeglicama ineteresantno zbog blizine Kosova. Zato ih je u ovom gradu najviše. Do sada smo trajni smještaj imali za trideset porodica u zgradama koje je gradio njemački HELP, kao i još trideset u naselju Riversajd. Izgradnjom još stotinu stanova ne rješava se u potpunosti stanarsko pitanje izbjeglica koji su se opredijelili da trajno ostanu u Beranama. Zato Evropska banka mora planirati nove projekte za Berane”, kaže Marjanović.

Većina izbjeglica sve do skoro nije posjedovala lična dokumenta, osim izbjegličke karte, a s njom sve su institucije u našoj državi za njih bile zatvorene.

Neposjedovanje crnogorskog državljanstva i ličnih dokumenata značilo je, takođe, da se ne mogu registrovati na biroima rada, što je preduslov za pronalašenje posla. Nijesu mogli dobiti vozačku dozvolu. Isključeni iz zvaničnih struktura nijesu mogli dobijati ni kredite za otpočinjanje samostalnog posla jer, naravno, banke ne daju kredite licima bez ličnih dokumenata.

Mnogi smatraju da je Crna Gora proračunato otezala s rješavanjem pitanja izbjeglica i davanja crnogorskog državljanstva, jer nije željela da uvodi nove glasače u tijesno podijeljeno biračko tijelo.

„Mnogi od ovih problema do danas nijesu riješeni. Tako, na primjer, najveći broj izbjeglica trenutno nema pravo ni na zdravstveno osiguranje, što je apusurdno”, kaže Marjanović.

On objašnjava da su dobijanjem legitimacije interno raseljenih lica, izbjeglice dobile i probleme koji mogu potrajati do godinu dana.

„Naime, kada dobiju ovu legitimaciju, izbjeglice ne mogu da uživaju zdravstvenu zaštitu u Crnoj Gori, sve dok se ne odjave u zemljama svog porijekla. To se ne može uraditi preko noći. Za mnoge od njih veliki je problem ujutru obezbijediti novac za kilogram hljeba, a ne za višekratno putovanje do zemalja svog porijekla kako bi dobili bilo kakav dokument” kaže Marjanović.

Tako predsjednik Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori objašnjava da se rješavanjem stambenog pitanja ne rješavaju svi izbjeglički problemi. On priča da se pod hitno mora prići rješavanju i pitanja izbjegličkih penzija koje su minimalne.

„To je regionalno pitanje. To je neophodno da se rješava na nivou ministara inostranih poslova bivših jugoslovenskih republika iz kojih izbjeglice dobijaju penzije. Bilo odakle da dolaze, izbjeglicama su po pravilu penzije najniže moguće i ne mogu im biti ni za struju, a kamoli šta drugo”, kaže Marjanović.

Prema njegovim riječima, ostalo je i neriješeno pitanje kako i na koji način riješiti enormna dugovanja za struju u kolektivnim centrima na sjeveru, zbog kojih je većina izbjeglica u mraku.

„Urgentan problem koji treba početi rješavati je kolektivni centar Vrulja u Gusinju, gdje izbjeglice već sedamnaest godina žive u skoro nehumanim uslovima. Treba prinuditi lokalne uprave u drugim crnogorskim opštinama da pristupe izradi i usvajanju planske dokumentacije, kako bi međunarodna zajednica mogla da sprovodi projekte kao u Beranama i Nikšiću”, kaže Marjanović.

U lokalnoj upravi u Beranama rješavanje stambenog statusa izbjeglica, odnosno izgradnju stotinu stanova, vide i kao šansu za domicilno stanovništvo koje je u stanju socijalne potrebe.

„Kada budu izgrađeni stanovi, Opštini će ostati sadašnji kolektivni centar, gdje će moći da stambeno zbrinjava građane u stanju socijalne potrebe. Berane će biti grad na sjeveru države koji će imati najviše socijalnih stanova”, kaže portparol Opštine Nebojša Babović.

Predsjednik Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori ističe da izbjeglice i u Beranama i u čitavoj državi žive na ivici egzistencije i da je potrebno posvetiti veću pažnju ovoj populaciji.

„Izbjeglice koje su opredijeljene da u Beranama ostanu da žive čine deset odsto ukupnog stanovništva. Dobro je da se rješava stambeno pitanje. Ali je teško gledati kako neki od nas kopaju po kontejnerima u potrazi za hranom. To je nehumano”, kaže Marjanović.

On ističe kako čak i poslije skoro dvije i po decenije od početka ratova i prvog talasa velikih migracija, integracija izbjeglica u novonastalim državama i dalje najčešće znači težak rad za dnevnicu od desetak eura. Cijepanje drva s jeseni, ili čišćenje snijega zimi. Ako i toga ima.

Novi stanovi za ove ljude biće, ipak, trag nade da humanost nije umrla s ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ SUĐENJA ZA DVOSTRUKO UBISTVO NA STAROM AERODROMU U PODGORICI: Osam godina patnje zbog gubitka dva sina i nemara pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni sud Crne Gore krajem prošle godine naložio Apelacionom sudu da ponovo pokrene postupak u kojem je prvobitno Mašana Čogurića osudio na 20 godina zatvora zbog ubistva braće Danijela i Davorina Ćulafića

 

Pravda je spora, ali dostižna. Kada je riječ o crnogorskom pravosuđu, pravda je prilično spora, dok je dostižnost veoma upitna. To pokazuje i slučaj Borislava Ćulafića iz Murina, koji je 2014. godine prilikom pucnjave u kafiću Moskva na Starom Aerodromu izgubio dva sina – tridesetogodišnjeg Davorina i dvadesetčetvorogodišnjeg Danijela.

Živote ovih mladića je, nakon kraće svađe, okončao dvadesetogodišnji Cetinajnin Mašan Čogurić ispalivši u njih tri hica i pobjegavši sa mjesta zločina. Iako je iz svih tužilačkih i sudskih spisa jasan slijed događaja – jedan mladić naoružan pištoljem lišio je života dva druga mladića, od kojih je jedan bio naoružan metalnim boksem, Borislavu Ćulafiću, unesrećenom ocu koji je ostao bez potomstva, nije jasno kako ni nakon četiri godine nema pravosnažne presude u tom predmetu. Posljednja presuda Vrhovnog suda donesena je krajem prošle godine i njome je poništena drugostepena presuda i slučaj ubistva braće Ćulafić vraćen je na ponovni postupak Apelacionom sudu. Ćulafić za Monitor tvrdi da je cijelo suđenje bilo „obična farsa“ sa podmetnutim dokazima (između ostalih i boks) i tužilačkim opstrukcijama kako bi se stvorio uvid da je bilo riječi o Čogurićevoj samoodbrani.

Čogurića je Više državno tužilaštvo teretilo za krivično djelo teško ubistvo u prekoračenju granica nužne odbrane u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U prvostepenom postupku pred podgoričkim Višim sudom dva puta je osuđen na 13 godina zatvora zbog ubistva i sedam mjeseci zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja. U drugom stepenu, pred Apelacionim sudom, preinačena je kazna zatvora na 20 godina zatvora, dok su optužbe za nedozvoljeno držanje oružja odbačene, jer je, po nalazu tog suda, zastarjelo krivično gonjenje za to krivično djelo.

Vrhovni sud je na kraju potvrdio da je zastarjelo krivično gonjenje za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, što znači da je Čogurić gotovo pravosnažno oslobođen ovog krivičnog djela. Najviša sudska instanca vratila je predmet Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

Iz presude Vrhovnog suda vidi se nemar sudija, zbog loših rečeničnih formulacija i protivrječnosti, dok se predstavnik tužilaštva nije ni interesovao da zastupa optužnicu i oštećene pred najvišom sudskom instancom. Nemar tužilaca, koji su zastupali optužnicu, vidi se i u odnosu prema unesrećenoj porodici, zbog čega je otac ubijenih Borislav Ćulafić pisao i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT). Ćulafić je VDT-u podnio prigovor na postupanje Veselina Vučkovića, državnog tužioca u Vrhovnom državnom tužilaštvu, koji nije prisustvovao na nekoliko ročišta pred Apelacionim sudom (a nije poslao zamjenu), dok je u jednom trenutku prekinuo komunikaciju sa porodicom oštećenih. Vrhovno državno tužilaštvo obavijestilo ga je da je prigovor proslijeđen Tužilačkom savjetu, koji još o tome nije odlučivao.

Ćulafić je i tokom postupka pred Višim sudom (bezuspješno) tražio izuzeće postupajućeg višeg državnog tužioca Miloša Šoškića, zbog, kako je tvrdio, opstrukcija postupka. Neobično je da Vrhovnom sudu nije pisao Vučković, koji je zastupao optužnicu pred Apelacionim sudom, već Šoškić. Neobično je i to što Šoškić nije tražio potvrđivanje ili strožu presudu, već da se predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni psotupak, što je Vrhovni sud i učinio, s obzirom da su isto zahtijevale obje strane – i tužilaštvo i odbrana.

Otac ubijene braće sumnja da je Šoškić „sinhronizovano“ sa bivšim kolegom tužiocem, sada advokatom Danilom Mićovićem, traži vraćanje na ponovno suđenje u Apelacioni sud. Šoškić je u prvostepenom postupku tražio maksimalnu kaznu od 40 godina, a isti zahtjev ponovio je pred Vrhovnim sudom zbog čega je i tražio vraćanje predmeta drugostepenom sudu.

Ćulafić je za Monitor rekao da očekuje da neće biti povećanja na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora, niti da će biti potvrđena kazna od 20 godina za dva oduzeta života. On smatra da je presudom Vrhovnod suda „nacrtano“ da kazna bude 13 godina zatvora kao prvostepena presuda Višeg suda u Podgorici, a sumnja da kazna može biti manja ili oslobađajuća.

„I za laika, ’presuda’ Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine je veoma ’čitljivo štivo,  poznatog rukopisa’ crnogorskog sudstva.  Presudu potpisuju predsjednica vijeća Vesna Medenica i članovi vijeća – sudije Petar Stojanović, Stanka Vučinić, Vesna  Vučković  i Svetlana Vujanović. U dostavljenoj mi presudi, dan prije nove 2021. godine, otvoreno se ’crta’ preporuka ili naredba da je 13 godina ’prava presuda’, koja bi, vjerovatno, zadovoljila izvršioca zločina, rođake, kumove, kolašinske trgovce nekretninama i kolašinske svemoćne vlasnike nekretnina – prodavce  skupocenih utrina i davno zapuštenih vrletnih proplanaka s prodajnom cijenom kao u Monaku. Glavnih nalogodavaca ’nezavisnim’ sudijama u Višem i  Apelacionom  i Vrhovnom sudu“, kazao je Ćulafić.

On tvrdi da se sudije Vrhovnog suda u navedenoj presudi slažu sa vijećem sudija Višeg suda Vladimirom Novovićem, Vesnom Moštrokol, Brankom Bošković, Natalijom Boričić i Miljanom Pavlićević, kao i sa vijećem sudija (drugostepenog) Apelacionog suda Sekom Piletić, Milićem  Međedovićem i Ratkom Ćupićem.

„Poslednju nadu za pravičnom presudom imao sam u Vrhovnom sudu. Nakon ove presude  i predlozima da sudije Apelacionog suda ponovo sude i ’isprave prethodne  greške’ ukazane ovom presudom, uz date smjernice za konačno ’očekivanu presudu po želji izvršioca zločina’, ja ovlašćeni predstavnik, otac braće Ćulafić, obavijestiću javnost da li ću i dalje prihvatiti da učestvujem u simuliranim suđenjima, odnosno proceduralnim iživljavanjima nada mnom od strane navedenih sudova i navedenih imena sudija i takozvanih postupajućih tužilaca Miloša Šoškića i pred Apelacionim sudom Veselina Vučkovića, i pristrasnih vještaka koji negiraju stvarnost – nešto što postoji, od kojih nijesam dužan da trpim mentalnu torturu“, pojašnjava Ćulafić.

Borislav Ćulafić tvrdi da se iz obdukcionog nalaza jasno vidi da u slučaju ubistva njegovih sinova ne može biti riječ o napadu na Čogurića. To se, kako pojašnjava, može vidjeti iz ulaznih i izlaznih rana od ispaljenih projektila, koje pokazuju da su njegovi sinovi bili bočno okrenuti prema napadaču.

S obzriom na to da je riječ o velikoj porodičnoj i ljudskoj tragediji, bilo bi lijepo da predstavnici pravosuđa, ukoliko stvarno postoje pravno-proceduralne prepreke, makar pokažu više senzibiliteta i empatije prema žrtvama i nihovoj porodici. Kako Ćulafić navodi u jednom prigovoru VDT-, u kojem ga obavještava da Vučković nije prisustvovao važnom ročištu – „a radi se o likvidaciji dva rođena brata, usred bijela dana, neoženjena i bez potomstva i još dva ljudska bića, majka i ja – otac, pa neka smo iz neke ’seoske zabiti’ sa krajnjeg sjeveroistoka Crne Gore, nas četvoro smo ljudska bića, ostavljena bez osnovnih ljudskih prava – prava na život i prava na potomstvo.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KREDIT U ŠVAJCARCIMA, ISKUSTVO ŽRTVE: Proces, apsurdniji od Kafkinog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Računi 113 klijenata Hipo Alpe Adrija banke (HAAB), sadašnje Adiko banke, blokirani su zbog kredita u švajcarskim francima i oni su prinuđeni da toj banci isplate još preko million eura sudskih troškova, nakon što je prije nekoliko dana Viši sud potvrdio presudu Osnovnog suda u Podgorici. Za Monitor o svom iskustvu govori jedna od žrtava prevare

 

Nakon što je prije nekoliko dana Viši sud potvrdio presudu Osnovnog suda u Podgorici, klijentima Hipo Alpe Adrija banke (HAAB), sadašnje Adiko banke, zbog kredita u švajcarskim francima blokirani su računi i oni su prinuđeni da toj banci  isplate još preko million eura sudskih troškova. Život jedne od žrtava prevare, čije je ime poznato redakciji Monitor, preko noći se pretvorio u pakao.

„Mislila sam da ću, tog sasvim običnog dana davne 2007. godine, kada sam poslije posla svratila do jedne od filijala HAAB-a da se raspitam o uslovima za kredit, konačno obezbijediti krov nad glavom. Računala sam na to da mogu da se oslonim na bankarske stručnjake. Nisam ni slutila da pravim životnu grešku”, kaže sagovornica Monitora.

Po zanimanju diplomirana ekonomistkinja i računovotkinja, prihvatila je savjet da podigne kredit indeksiran u švajcarskim francima (CHF) u iznosu od 82.500 CHF sa rokom otplate od 276 mjeseci ili 23 godine, po kamatnoj stopi na nivou tromesječnog libora za CHF (promjenljivoj kamatnoj stopi). ,,Iz HAAB-a su me ubijedili kako im je to tada bila najbolja opcija za klijente koji traže stambene kredite i da je baš taj popularan i kod mnogih bankara, zbog odličnih uslova. Povjerovala sam i tako je horor počeo”.

U toku prva tri mjeseca, rata je iznosila koliko je i dogovoreno – 385 eura. ,,Nakon toga, počinje drastično da skače. Prvo na 395, pa na 440, pa onda skoro na 500 eura. U kratkom vremenskom periodu, mjesec ili dva, rata je iznosila 360 eura. Tih godina prosječne plate su bile veće, pa je nekako bilo i podnošljivo. No, ubrzo su se, zbog ekonomske krize, smanjile i počinjem da krpim kraj s krajem da isplatim dugove. Plaćala sam rate, gledala da preživim i možete zamisliti šok kada sam saznala da mi je račun blokiran i da ću morati da isplatim još preko 8.000 eura za nešto sa čim nisam ni bila upoznata. Nikakvo upozorenje pred blokadu računa nije stiglo”.

Nakon što se njih 113 našlo u istoj, beznadežnoj situaciji i pred svršen čin, kontaktirao ih je Centar za zaštitu potrošača (CEZAP) 2013. godine i ponudio logističku i pravnu pomoć u borbi za njihova prava. „Tada smo potpisali punomoćja advokatu i CEZAP-u u prostorijama tog centra i ne upoznavši advokata”, objašnjava sagovornica Monitora.

U sporu pred Osnovnim sudom u Podgorici 113 klijenata HAAB banke tražilo je da se utvrdi djelimična ništavost ugovora o kreditima indeksiranim u francima. Skupština Crne Gore je 2015. izglasala Zakon o konverziji kredita u francima u eure, čime je ispunjen  zahtjev klijenata i kojim im je omogućeno da konvertuju kredite po fiksnoj kamatnoj stopi. Tada su, po drugi put, povjerovali da je njihovim nedaćama kraj.

Izvršena je konverzija, a advokat koji je zastupao klijente odrekao se tužbenog zahtjeva. To advokati HAAB-a nisu prihvatili, pa je Osnovni sud presudio da sudske troškove prvi put snose klijenti, drugi put da se podijele, a treći ponovo – klijenti.

Dva puta je Viši sud vraćao presudu, a prije nekoliko dana je potvrdio, što je dovelo do toga da sada njih 113 treba da plati oko milion eura sudskih troškova, svako od osam do deset hiljada eura.

„Nakon što je Zakon stupio na snagu, iz HAAB-a su izvršili konverziju, iako, kako se navodi u novom ugovoru, smatraju da Zakon nije u skladu sa Ustavom Crne Gore iz više pravnih razloga, kao i da ga treba poništiti. Iz banke su, sa tim ciljem, i preduzeli neke radnje, ali mi do danas o njihovom ishodu ništa ne znamo. Ne znamo ni do kad će nas ovaj zakon „štititi”. Ja sam izgubila život i sebe u ovom procesu”, kaže Monitorova sagovornica.

Ona trenutno obavlja pet poslova iz oblasti računovodstva, od čega su četiri honorarno. I pored toga, kaže, na grbači je drugih. Radi u Podgorici, a živi u Nikšiću, pa tako svakoga dana samo dva sata potroši u prevozu. Vikendi i praznici za nju ne postoje, a ni godišnji odmor – koristi ga da se posveti poslovima sa strane. Uspjela je da prijevremeno otplati oko 16.000 eura jer je mukotrpno radila. I štedjela – do iznemoglosti.

Pred njom je otplata duga od oko 23.000 eura. ,,Ne mogu da podignem kredit kod neke druge banke, jer već imam jedan koji mi opterećuje polovinu plate, koliko je i dozvoljeno zakonom. Blokada računa ostaviće trag u mojoj kreditnoj istoriji i negativno uticati na uslove prilikom budućih zaduživanja. Moraću da se za pomoć obratim porodici i prijateljima, pa ću im kasnije vraćati novac. I pored svega toga, spadam među one „srećnije”. Da li se neko pita kako ovo preživljavaju ljudi sa djecom, koji nemaju taj ‘luksuz’ da rade sa strane”.

Prije nekoliko dana, u otvorenom pismu javnosti, 113 klijenata HAAB banke ogolilo je probleme koji su, kako navode, čak 120 porodica doveli do ruba egzistencije. „Bankarski službenici su namjerno i smišljeno navodili ljude na kredite u švajcarskim francima, iz ličnih interesa i zbog velikih bonusa koje su za to dobijali. Nakon što smo potpisali punomoćja advokatu i CEZAP-u, nikada nas nisu obavijestili o slučaju, niti smo bili pitani o daljim koracima. Zato smo se šokirali kada smo saznali da su nam računi blokirani i da stižu novi nenadani nameti”.

Kako još navode u pismu, advokat se odrekao tužbenog zahtjeva u njihovo ime nakon osam održanih ročišta i dobijenog sudskog spora, i tim postupkom im nanio materijalnu štetu. ,,O presudama nismo bili obaviješteni, jer je advokat prećutao sav postupak i time nas oštetio za pomoć koja nas je sljedovala u redovnim pravnim putevima. Ne možemo da ne pomislimo da je ovo slučaj za Specijalno državno tužilaštvo (SDT) i tipičan primjer organizovanog kriminala”.

S obzirom na teško materijalno stanje, opterećenost kreditima, kao i blokadu računa, klijenti nekadašnje HAAB banke, sada nemaju odakle da isplate potraživanja suda. Jedva da isplaćuju i kredite koji su i bili predmet suđenja. „Molimo sve nadležne institucije da u što hitnijem roku reaguju i zaštite nas dalje pljačke. U suprotnom bićemo primorani da sa porodicama izađemo na ulice i potražimo bolje sjutra za nas i naše porodice van granica Crne Gore”, navode oni u pismu.

Sagovornica Monitora kaže da je ovo iskustvo učinilo da izgubi povjerenje u banke, sudove i advokate. „Kada potpisujete ugovor za kredit, nemate vremena ni da ga pročitate. Zbrzaju vas i ne znate ni šta potpisujete. Nemate mnogo mogućnosti za prepravke ugovora. I onda vas sistem usisa. Jedan advokat mi je nudio da uđem u dalji proces suđenja. Bio je ubijeđen u pozitivan ishod po mene. Odbila sam, jer više ne vjerujem nikome”.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ODLAGANJE ISKORIŠTENIH BATERIJA U CRNOJ GORI DALEKO OD EVROPSKIH STANDARDA I PRAKSE: Opasni otpad se vraća hranom i vazduhom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milioni komada baterija koje se koriste u domaćinstvu, umjesto izvoza i reciklaže, završe u smeću. ,,Kada alkalne baterije odložite u kontejner sa običnim, komunalnim otpadom, čitav sadržaj poprima karakteristike opasnog. Ovo povećava rizik od zagađenja i povećava cijenu upravljanja otpadom”, upozorava biolog Vuk Iković

 

Majkl Bader se prije 14 godina iz Njemačke doselio u Crnu Goru. Otvorio je apartmane u uvali Utjeha između Bara i Ulcinja. Od Evropske unije (EU)  2012. godine, prvi je od ukupno 12 osoba u Crnoj Gori dobio sertifikat Ecolabel , kao ekspert koji je upućen i sprovodi ekološke standarde. 

Bader je primijetio je da gosti ostavljaju za sobom veliki broj potrošenih baterija, pa se, s obzirom da je riječ o opasnom otpadu i vođen iskustvom iz Njemačke obratio Komunalnom preduzeću u Baru, pitajući gdje da ih donese. Rekli su mu da nemaju uslova za to. 

,,Kako ne postoji sistem odlaganja i reciklaže baterija stavio sam kutiju u koju ih gosti i ja odlažemo. Navikle su se na to i komšije, pa umjesto da ih bacaju, ostavljaju baterije kod mene”, kaže Bader u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitor

Nekoliko puta godišnje on je odlazio u Njemačku i tamo nosio baterije. 

,,Tamo, u svakom gradu postoji reciklažni centar za opasni otpad – gume, kompjutere, baterije, bijelu tehniku i drugo. Tamo se takav otpad besplatno preuzima. Organizovan je sistem da u prodavnicama preuzimaju upotrebljene baterije”, priča Bader. 

Majkl Bader

Osam godina kasnije, na ponovljeno Baderovo pitanje, CIN-CG/Monitora od barskih komunalaca stigao je sličan odgovor: ,,U Pravilniku o klasifikaciji otpada i katalogu otpada – akumulatori i otpadne baterije su klasifikovani kao opasni otpad i s obzirom da nijesmo registrovani za obavljanje takve vrste djelatnosti, nemamo uslove za sakupljanje i dalji tretman”.

Iako u Crnu Goru godišnje uđe i utroši se oko 50 tona baterija, svega nekoliko stotina kilograma preko ovlašćenih kompanija vrati se u inostranstvo na reciklažu ili bezbjedno odlaganje. 

Najveći dio završi u komunalnom otpadu, što predstavlja  ogroman rizik po životnu sredinu i zdravlje ljudi. Distributeri i prodavci, uprkos zakonskoj obavezi prepisanoj iz Evropske unije, uglavnom ne preuzimaju istrošene baterije na mjestima gdje se nabavljaju nove, a rijetki su i reciklažni centri koji to rade – pokazalo je istraživanje CIN-CG/Monitora.

Kao i u EU zakonodavstvu tako i u domaćem, baterije se tretiraju kao opasni otpad. One mogu da sadrže opasne materije – olovo, kadmijum i živu. Teški metali imaju dalekosežne negativne efekte na životnu sredinu i zdravlje ljudi. Procesom raspadanja i razgradnje teški metali odlaze u zemlju, ali i u podzemne vode, i potom u lanac ishrane. Sa druge strane, ukoliko se spale, teški metali dospijevaju u vazduh u vidu sitnih čestica, a dalje opet u zemljište i vode.

Baterije, akumulatori, čađ, otpad od boja, lakova i ljepila, motorna ulja, pecticidi…, neki su od opasnih otpada sa kojima smo često u kontaktu, podsjeća biolog Vuk Iković iz Organizacije KOD.

Vuk Iković

,,Kod nas nije organizovano razdvajanje otpada. Tako, često dolazi do miješanja opasnog sa neopasnim otpadom. Kada alkalne baterije ili ambalažu od motornog ulja odložite u kontejner sa običnim, komunalnim otpadom, čitav sadržaj tog kontejnera poprima karakteristike opasnog. Ovo povećava rizik od zagađenja i povećava cijenu upravljanja otpadom”, kaže Iković za CIN-CG/Monitor.

On podsjeća da se kazne za miješanje otpada i nepravilno odlaganje kreću od 1.000 do 40.000 eura. Ekološka inspekcija, međutim, nema precizne podatke o izrečenim kaznama, koje se, sudeći prema odgovoru na pitanja CIN-CG/Monitor, uglavnom odnose na nezakonito prikupljanje i postupanje sa akumulatorima za motorna vozila i druge namjene.  

,,Ekološka inspekcija shodno Zakonu o upravljanju otpadom pokreće prekršajne postupke. I u prethodnom periodu je bilo prekršajnih postupaka koji su se odnosili, između ostalih vrsta otpada, i na nezakonito upravljanje otpadnim baterijama-akumulatorima (sakupljanje bez dozvole, predaja otpada neovlašćenom sakupljaču, nepropisno skladištenje na lokaciji sakupljanja itd.), ali evidencija se ne vodi na način da bismo mogli da izdvojimo broj postupaka posebno po vrstama otpadama”, kazala je za CIN-CG/Monitor Veselinka Zarubica, glavna ekološka inspektorka Odsjeka za ekološku inspekciju Uprave za inspekcijske poslove.

Tokom 2018. i 2019. godine, prema podacima Uprave carina (UC), uvezeno je više od 1,3 miliona primarnih baterija. Razlika između primarnih i sekundarnih baterija je što sekundarne baterije mogu da se dopune, dok je primarnim znatno kraći rok upotrebe. Podaci Monstata se donekle razlikuju od UC i govore da je 2018. uvezeno više od 700.000 primarnih baterija, 2019. godine 875 hiljada, a od januara do novembra prošle godine 716 hiljada. Akumulatora za motorna vozila i druge namjene se uveze znatno više: 2018. – 4,7 miliona, 2019. – 4,4 miliona, a od početka do novembra protekle godine 3,5 miliona. 

Izvjesno je da dio baterija namijenjenih domaćinstvu stiže i mimo carinske procedure i prodaje se izvan zvaničnih tokova na pijacama i buvljacima. Monstat nema podatke, niti procjenu o tome koliko jednokratnih baterija godišnje potroši jedno domaćinstvo, kao ni o količini baterija i akumulatora koji završe na otpadu, saopštili su za CIN-CG/Monitor. Zato je moguće samo poređenje. Specijalizovani portal Balkan Green Energy News, koji prati teme održivog razvoja i ekologije, navodi statističke podatke koji pokazuju da u Srbiji četvoročlano domaćinstvo godišnje potroši 20 baterija. 

U Crnoj Gori sa gotovo 200.000 domaćinstava to bi moglo da znači da godišnje na otpadu završi oko četiri miliona baterija s opasnim materijama, ili oko 50 tona. 

Vasilije Seferović, izvršni direktor DOO Čistoća Herceg Novi, kazao je za CIN-CG/Monitor da godišnje sakupe oko 330 kilograma baterija. Ali, preciziraju, to su isključivo baterije koje iskoristi Čistoća u procesu rada. Selekciju baterija iz ukupne količine otpada koja se prikuplja ne obavljaju, a nisu za to ni registrovani.

Da svijest o odlaganju opasnog otpada nije dovoljno razvijena pokazuju i podaci Odjeljenja za upravljanje otpadom Čistoće d.o.o. Podgorica. Od januara do kraja oktobra prošle godine, na šest reciklažnih dvorišta kojima gazduju, odloženo je svega 62 kilograma baterija. 

„Privremeno se skladište na  reciklažnim dvorištima, u posudama koje su specijalno namijenjene za ove vrste otpada. Nakon popunjavanja kapaciteta, predaju se firmama koje imaju licencu za upravljanje ovom vrstom otpada, od resornog ministarstava”, rekli su iz podgoričke Čistoće za CIN-CG/Monitor

Iz barske firme Hemosan koja se bavi sakupljanjem opasnog otpada, kažu da je u 2020. godini preuzeto 291 kilogram baterija. One se privremeno skladište, a potom izvoze u zemlje EU. 

,,U akciji koju smo organizovali zajedno sa trgovinskim lancem Idea i Fakultetom za poslovnu ekonomiju i pravo (iz Bara), sakupljali smo stare baterije 2019. a prošle godine sa distributerom S plus”, kaže direktor Hemosana Zoran Nikitović. 

U ovoj kompaniji nemaju tačnu cijenu izvoza, jer su baterije otpremljene sa ostalim opasnim otpadom. Procjenjuju, ipak, da bi se na nivou Crne Gore moglo sakupiti 15 tona baterija, a izvoz bi koštao do 20.000 eura. 

,,U Austriji baterije uništavaju, dok ih u Njemačkoj recikliraju”, kaže Nikitović.

Na tržište EU nekoliko stotina hiljada tona industrijskih i prenosnih baterija dospije svake godine. Približno – 800 hiljada tona automobilskih, 190 hiljada tona industrijskih i 160 hiljada tona potrošačkih baterija.

U slučaju da ne postoji održivo krajnje tržište za proizvode recikliranja, ili ako detaljna procjena uticaja na okolinu, poljoprivredu i društvo utvrdi da recikliranje nije najbolje rješenje, države EU mogu da odlažu otpadne prenosne baterije koje sadrže kadmijum, živu ili olovo, na odlagališta ili u podzemna skladišta. 

Upravljanje ovom vrstom otpada u Crnoj Gori uređeno je Zakonom o upravljanju otpadom.  

,,Po zakonu, otpadne baterije i akumulatori koji, u skladu sa katalogom otpada, nisu komunalni otpad, predaju se privrednom društvu ili preduzetniku koji obavlja djelatnost sakupljanja, prerade ili zbrinjavanja posebnih vrsta otpada. Otpadne baterije i akumulatori koje čine komunalni otpad, predaju se na mjesta koja su predviđena za ovu vrstu otpada u okviru odvojenog sakupljanja komunalnog otpada , ili na mjesta predviđena za sakupljanje ovih vrsta otpada kod distributera”, objašnjava glavna ekološka inspektorka Zarubica.

Prema riječima Zarubice, u praksi, samo sakupljanje otpadnih akumulatora funkcioniše. 

,,Većina akumulatora se kroz otkup sekundarnih sirovina vrati na reciklažu. Takođe, značajna količina otpadnih akumulatora se sakupi preko akcija distributera akumulatora koji daju određeni popust prilikom kupovine novog akumulatora ukoliko se vrati stari”, napominje glavna ekološka inspektorka. 

To što se korišteni akumulatori, predaju prodavcu, pri čemu se dobija popust na kupljeni novi i za Seferovića je jedan od dobrih primjera sprovođenja reciklaže.

Zarubica potvrđuje da sakupljanje baterija koje se koriste u električnim i elektronskim uređajima nije značajno unaprijeđeno.

,,Razlog je je prevashodno to što se ova vrsta otpada stvara u malim količinama koje nisu interesantne sakupljačima sekundarnih sirovina. Određene količine sakupe se kroz sistem za selektivno sakupljanje otpada koji su uspostavila neka privredna društva”. 

Dozvolu za izvoz opasnog otpada je u ovoj godini za sada dobio samo Hemosan, prema podacima sa sajta Agencije za zaštitu životne sredine. Tokom prošle godine, pored ove kompanije, dozvole su imale Valgo Montenegro (za izvoz zemljišta i kamena koji sadrži opasne supstance), Matej – Cetinje (za otpadna mineralna ulja) i SS Alga Nikšić (za otpadne olovne baterije punjene kisjelinom).

,,U toku prošle godine izdate su dozvole za izvoz 3.000 tona akumulatora i baterija”, kaže za CIN-CG/Monitor Bojan Bašanović iz Agencije za zaštitu životne sredine. Najčešće, otpadni akumulatori izvoze se u Austriju, Sloveniju, Srbiju,  Bugarsku i Republiku Češku. Prema aktuelnoj klasifikaciji ni Agencija nema podatak koliko se odnosi na baterije za domaćinstvo. 

Iz Agencije napominju da u Crnoj Gori zvanično ne postoji nijedna firma koja se bavi obradom (preradom) akumulatora i olovnih baterija. Iz Hemosana objašnjavaju da postupak reciklaže podrazumijeva fizički proces tretmana istrošenih baterija i obično se sastoji iz „sortiranja, magnetne separacije, rastavljanja i mljevenja (drobljenja)“. Metalni ostaci mogu da se prerade različitim procesima, pirometalurškim ili hidrometalurškim. Proizvodi ovih procesa su legure metala ili rastvori koji sadrže jone metala.

U Nacionalnoj strategiji za implementaciju i primjenu pravne tekovine EU u oblasti životne sredine 2016-2020. ističe se da ,,u sistemu upravljanja otpadom, u Crnoj Gori još nijesu u potpunosti primijenjeni osnovni principi na kojima se zasniva upravljanje otpadom u EU, iako su integrisani u Nacionalnu 25. strategiju upravljanja otpadom i Nacionalni plan za upravljanje otpadom”. 

U ovom dokumentu navodi se da nijesu poštovani zahtjevi utvrđeni Direktivom 93/86/EEZ (označavanje baterija) iz 1993. godine, a djelimično jesu Direktivom 2006/66/EZ (baterije i akumulatori) iz 2006. 

Najvažniji cilj direktive iz 2006. godine je da ,,države članice, s obzirom na uticaj na okolinu, preduzimaju potrebne mjere kako bi se, što je više moguće, vršilo odvojeno sakupljanje otpadnih baterija i akumulatora i kako bi se smanjilo odlaganje baterija i akumulatora kao miješanog komunalnog otpada s ciljem postizanja visokog nivoa recikliranja svih otpadnih baterija i akumulatora”. Propisane su i najniže stope sakupljanja koje treba da postignu države članice: 25 odsto do 26. septembra 2012, 45 odsto do 2016. godine. 

Crna Gora praktično još nije ni počela. Da bi hitno trebalo da se nešto preduzme, govore i podaci koje je u decembru prošle godine Ministarstvo održivog razvoja i turizma objavilo u Nacionalnom planu implementacije Minimatske konvencije o živi za period 2021-2025. U njemu se navodi da je glavni izvor ispuštanja žive nezakonito odlaganje komunalnog otpada (940 kg žive godišnje) i odlaganje otpada (692 kg žive godišnje).

Uredbom o načinu i postupku osnivanja sistema preuzimanja, sakupljanja i obrade opasnih baterija i akumulatora, iz juna 2012. godine distributeri imaju brojne obaveze koje očigledno ne poštuju. Na prodajnom mjestu trebalo bi da besplatno preuzimaju otpadne prenosive baterije i akumulatore, bez obzira na njihovo porijeklo i bez uslovljavanja kupovinom nove prenosive baterije ili akumulatora. Posude za odvojeno sakupljanje i privremeno skladištenje preuzetih otpadnih prenosivih baterija i akumulatora morale bi da budu postavljene i vidno označene.

 ,,Zakonom o upravljanju otpadom, propisana je obaveza za uvoznike/proizvođače proizvoda od kojih nastaju posebne vrste otpada da se uključe u organizovani sistem preuzimanja, sakupljanja i obrade. Nažalost, ovi sistemi nijesu organizovani”, kaže Zarubica. 

,,Pojma ti mi nemamo o tome”, začudili su se u Idea prodavnici u Podgorici kada smo ih pitali možemo li kod njih da ostavimo istrošene baterije. U prodavnici Voli su rekli da moramo pričati sa menadžmentom, pa su onda uputili na njihov Upravni odbor. Odgovori na pitanja CIN-CG/Monitor nisu stigli. 

U toku prošle godine, istraživanje velika švedske kompanije IKEA pokazalo je da, ako se baterije ne unište na pravi način, imaju nemjerljiv i dugoročan uticaj na okolinu zbog sadržaja koji posjeduju. Odlučeno je da se do oktobra 2021. iz upotrebe i prodaje uklone sve alkalne baterije i zamjene onima na punjenje, koje su znatno manje štetne po životnu sredinu. 

I Bader sve manje baterija nosi u Njemačku. 

,,U kući i apartmanima zamijenio sam sve baterijama na punjenje. Jeste da je investicija, ali se vremenom isplati. A tako čuvamo prirodu i zdravlje”. 

 

U Hrvatskoj dolaze na poziv 

I regulativa u Srbiji predviđa da se u prodajnom objektu od krajnjeg korisnika preuzimaju istrošene baterije i akumulatori, a dalje ih trgovac predaje sakupljaču ili nekom drugom ko obavlja skladištenje i tretman. 

,,Treba da znate da je za baterije kao velike zagađivače, država propisala ekološku taksu koja je uključena u cijenu novih baterija, tako da svaki put kada kupite nove baterije, dio cijene koju ste platili za te baterije, bude namijenjen sakupljanju, odlaganju i reciklaži tih istih baterija kada jednog dana postanu otpad”, upozoreno je sa sajta koji se bavi i online prodajom baterija u Srbiji.

U pojedinim prodavnicama široke potrošnje se organizuju akcije prikupljanja, a to sporadično čine i neke lokalne samouprave. Najširu mrežu sakupljanja istrošenih baterija organizuje kompanija Delhaize, a u više od 70 maloprodajnih objekata Maxi i Tempo širom Srbije se mogu predati baterije. Samo prošle godine su prikupili 1,4 tone.

U Hrvatskoj je na snazi je direktiva kojom se zabranjuje plasiranje na tržište određenih baterija ili akumulatora sa sadržajem žive ili kadmijuma iznad utvrđenog praga. Cilj je smanjenje količine opasnih materija koje završe u prirodi. Na području Hrvatske postoji više mogućnosti kako se građani mogu osloboditi iskorišćenih baterija. Mogu ih sami donijeti u reciklažna dvorišta, odnosno na specijalizovana mjesta ovlašćenih sakupljača (trgovine, servisi, trgovački centri…). Omogućen je besplatan odvoz, nakon poziva na besplatan broj, SMS poruke, elektronske pošte ili unosom naloga na internetskim stranicama ovlašćenih sakupljača otpada.

 

U slučaju da procuri, čuvajte kožu i oči

U slučaju da baterija procuri, preduzmite mjere da tečnost iz baterije ne dođe u kontakt sa kožom ili sa očima. U suprotnom moraćete da zatražite ljekarsku pomoć, upozorenje je sa jednog od sajtova iz Srbije za online prodaju baterija. Baterije, kako se navodi, u sebi sadrže različite hemikalije od kojih neke mogu biti agresivne, ili opasne po zdravlje. 

,,Držite ih dalje od djece, čime ćete otkloniti opasnost da ih progutaju i da dođe do trovanja. Nemojte baterije stavljati u vatru. Neke baterije pri sagorijevanju mogu da proizvedu toksične gasove i isparenja. Nemojte puniti baterije koje nisu predviđene za punjenje. Nemojte baterije otvarati ili rastavljati, neke od supstanci kojima su baterije napunjene (na pr. litijum) mogu da budu eksplozivne pri kontaktu sa vazduhom”, navodi se u upozorenju.

Na pitanje šta da se radi sa potrošenim baterijama, sa ovog sajta preporučuju da se ne bacaju sa ostalim smećem, jer u sebi sadrže teške metale koji u velikoj meri mogu da zagade zemljište i vodu, a na taj način dospiju i u hranu i ugroze zdravlje. 

“Istrošene baterije, bez obzira koje su vrste ili namjene, odnesite u neku od specijalizovanih prodavnica. Većina takvih prodavnica ima ovlašćenje da sakuplja istrošene baterije i da ih predaje u reciklažne centre”, upozoravaju na ovom sajtu.

Predrag NIKOLIĆ
Andrea JELIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo