Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽENA JELUŠIĆ, PROFESORICA:  Neko mora da ode, vlast ili građani

Objavljeno prije

na

Zastiđe je to kako su protesti „očerupani“ pojedinačnim interesima opozicionih partija. A svi pominju „Dogovor o budućnosti“ kao što evropski čelnici čestitaju Crnoj Gori njen „evropski put“.  Ostaje da čekamo jesen, kada se uz „anticipativno“ zaduživanje od još pola milijarde, zbroje rezultati tustičke sezone.

 

MONITOR: Još pristižu čestitke za dan državnosti, pa je nedavno i kraljica Elizabeta II čestitala 13. Jul. predsjedniku države Milu Đukanoviću. Prethodno je dobar broj evropskih državnika u čestitkama Đukanoviću istim povodom pohvalio naš “evropski put”. Diplomatija je diplomatija, ali ima li se šta čestitati ovog jula predsjedniku Đukanoviću?

JELUŠIĆ: Ako gledamo iz ugla članova DPS-a, ima razloga za čestitke. Na drugoj strani „evropski put“ je diplomatska floskula u koju i Evropa sve manje vjeruje. Zašto onda Evropa ne bi čestitala Đukanoviću, kad i sama demonstrira ritual, odnosno kako sistem može da živi upravo zato što se u njega ne vjeruje. Današnja Evropa, sa svojim kontroverzama je savršen saveznik ovdašnjim elitama na vlasti, a njoj samoj su i Crna Gora i Zapadni Balkan duboko ispod radara. Zapravo, himera Evrope ponajviše opstojava među građanima Zapadnog Balkana, koji ne znaju čemu drugom da se okrenu dok njihove zemlje potresaju afere praćene nezamislivom nekažnjivošću.

U najkraćem, nakon 13 godina, u zemlji na „evropskom putu“, apsolutna većina građana smatra da su za karijeru važnije veze od znanja ili iskustva; radikalno se nazaduje i oblastima koje su ključne za povjerenje i osjećaj sigurnosti građana; kolaps društvenog kapitala prati stalno slabljenje ostala dva: ekonomskog (rast javnog duga) i ljudskog (iselila se petina stanovništva). Preskupa država i ogroman broj javnih službenika, partitokratija pri zapošljavanju, jasno pokazuju da je mala Crna Gora lako mogla da se kupi. To se i dogodilo i bez obzira na ocjene posmatrača o izbornim procesima, zasad je neizvodljivo da bilo ko osim onih koji su već na vlasti dobije izbore.

U međuvremenu su ljudima iz vlasti prispjela djeca, došle snahe i zetovi, ponekima čak i unučad, da ne pominjemo svojtu i kumove. Svima treba dati poneki resurs i obezbijediti egzistenciju. Sistem se već i biološki reprodukuje, bez ikakve ideološke zadrške koji bi nasljednike na bilo koji način navodila na preispitivanje. Osim deklarativnog zaklinjanja u EU, koja uzvraća kurtoaznim diplomatskim izjavama.

MONITOR: A nama ?

JELUŠIĆ: I nama treba čestitati za izdržljivost, životni optimizam i činjenicu da svake godine pomjeramo još malo granicu koja nas vjerovatno neće kandidovati za EU, ali možda hoće za Ginisa. Šalu na stranu, problem Crne Gore je to što su građani pristali na duboko neurotični spoj budućnosti i prošlosti koji im nudi vlast, a često i opozicija. Na jednoj strani su evropski put, multikulturalizam i demokratija, na drugoj pozivanje na tradiciju u čijem su središtu nacionalna, vjerska i jezička isključivost. I to jeste suštinski znak da sistem živi zato što se u njega ne vjeruje.

A bilo je mnogo građana koji su u obnovi nezavisnosti vidjeli emancipatorski iskorak i priliku za suočavanje sa stranputicama prošlosti. Koji su vjerovali da Crna Gora, kao mali sistem,  može lakše da se održi na moru globalnih izazova.  Naime, na putu obnove nezavisnosti, sa najavom evropske i NATO integracije, Crna Gora je započela niz reformi. Kao nastavnica sam učestvovala u onoj obrazovnoj i osvjedočila se kako je ona za samo nekoliko godina obesmišljena, reformski postulati napušteni, a sistem iznova centralizovan. Umjesto reforme oblika poučavanja dobili smo novu jezičku kodifikaciju i još gore podjele, a PISA rezultati su ostali trajno loši. Univerzitet se nije na vrijeme uključio u reformu pa je tržišna orijentacija brzo dovela do hiperinflacije diploma. Nakon 13 godina stanje je gore nego 2006, bez obzira na kozmetičke i propagandne akcije.

MONITOR: Afera Koverta, poput mnogih u nizu, mrtva je. Prekrila je priča o crkvama i identitetima. Čudi li vas silina i brzina kojom se ta pitanja uvijek vrate na dnevni red, i bace u zaborav mnoga važna, društvena, ekonomska i politička pitanja?

JELUŠIĆ: Postoji jedan nesumnjivo dobar efekat afere Koverta. Zahvaljujući njoj, crnogorski građanin je najzad mogao da usmjeri odgovornost za loše životne ishode sa sopstvene „neostvarenosti“ na prave krivce: u politici, ekonomiji, institucijama. U svijetlu Koverte su mu postali savršeno jasni i višedecenijski izborni rezultati. Posljedica Koverete je i strah vlasti i pokušaji da se onemogući bilo kakav pristup informacijama, da se novinari prinude da otkriju izvore i da se donesu zakonska rješenja u ozbiljnoj koliziji sa Ustavom Crne Gore. Zato nisam sigurna da su i ta i druge afere baš sasvim „umrle“ i da neće „vaskrsnuti“ u nekim drugim okolnostima. Dokaz su i hapšenja „pipaka hobotnice“ kojima se gasi požar, iako to, s obzirom na efekte dosadašnjih hapšenja, ama baš ništa ne znači.

Međutim, u ovom trenutku je građanima bačena najopasnija identitetska „koska“, koja zadire u pitanje crkvene imovine i dodatno uskovitlava sve prethodne identitetske zađevice. Bez obzira na potrebu da Država donese Zakon o slobodi vjeroispovjesti, nakon toga kako se vlast odnijela prema Svetom Stefanu, Miločeru, Mamuli, crnogorskim prirodnim bogatstvima, građane je danas teže ubijediti da ta ista vlast neće dati Ostrog ili Cetinjski manastir pod koncesiju. Zato ne mislim da je ovakav tajming bezopasan jer Crnoj Gori danas nedostaju oni građani koji su od 2000. učestvovali u reformama raznih sektora i institucija i vjerovali u mogućnost njihove obnove. Nakon 13 godina oni su ili otišli ili su preumorni od „kružnog toka vlasti“.

MONITOR: Nedavno se rodila još jedna afera – tajni snimci Milana Roćena. Šta vama ti snimci govore?

JELUŠIĆ: Snimci su prava slika odnosa vlasti prema resursima zemlje. Uz to su zanimljiv prilog za studiju karaktera i frustracija koje su se razvili u sistemu vlasti. U ponekim snimcima vidimo i gotovo čehovljevski „podvodni tok“ koji ispunjava onom vrstom stida koji osjetite kada se neko obnaži gdje ne bi smio.

Ipak, bez obzira na afere koje nam se događaju, ne smatram da su na vlasti ljudi koji namjerno smišljaju kako da oslabe sopstvenu državu i rasele njene ljude. Problem je što njihove dobre namjere dosežu samo do granice u kojoj se podudaraju sa pojedinačnim interesom, a „logika mreže“ potom dovršava rušilački proces.

MONITOR: Kao profesorka i medijske pismenosti, šta bi rekli o crnogorskim medijima danas? Kako ih vi čitate?

JELUŠIĆ: Nikada nije ni važila Hegelova izjava da je čitanje jutarnjih novina „realistična molitva“ i „razgovor između vlade i naroda“. Racionalnost hladnih posmatrača ne postoji, jer ljudi ionako slijede uvjerenja. Zato su i u našim medijima na djelu sva emocionalno uvjerljiva uprošćavanja i izazivanja animoziteta i strahova.

Međutim, mediji nisu samo informativni programi. Zanimljivija bi bila studija televizijske produkcije u ovih 13 godina od obnove nezavisnosti. Na primjer, koje serije su se snimale i emitovale, od „Budve na pjenu od mora“ do „Božićnog ustanka“ i kako one svjedoče o neurotičnom „zagrljaju“ budućnosti i prošlosti, pa i o našim današnjim problemima. Bio bi ilustrativan i direktni prenos programa kojim su započele Igre malih zemalja Evrope. Sa neviđenom pretencioznošću je uspostavljena „veza“ režima sa mitskim Kadmom, sa Markom Miljanovim koji suče brkove i glumata pisanje, dok kraljica Jelena plete, a Ljubo Ćupić gine na sceni. Totalitarizam se vidi i u samom načinu snimanja: scenu gledamo iz gornjeg rakursa, a političku elitu u ložama iz donjeg, poput olimpskih bogova. Treba samo zamislit prosječnog evropskog gledaoca koji to pokušava da razumije, ako je bilo ko u Evropi i preuzeo taj snimak.

Najzad, analiza produkcije bi možda osvijetlila i aferu Koverta i njene danas zavađene aktere, kojima su mediji služili i služe za legitimisanje tranzicione pljačke u ime „viših interesa“.

MONITOR: Ovih dana svjedočimo  o brojnim ekocidima, i primjerima devastacije prirode. Otpor i građanski aktivizam nerijetko se probudi upravo u odbrani prirodnih bogatstava, ali,  hoće li to biti dovoljno, i da li bi otpor mogao biti veći?

JELUŠIĆ: U simboličkoj ravni, ekocidi o kojima govorite predstavljaju svojevrsni napad na život, tako da se protesti mogu uporediti sa nužnom odbranom i u budućnosti bi mogli biti još veći. Zato je i vlast pribjegla razumnoj samoodbrani i spremna je da popušta. To svakako ne čini zbog ekocida nego zbog sebe same. Ali, problem je u tome što se resursi ograničeni i treba ih sačuvati, a na drugoj strani su prispjela djeca elite na vlasti i svima  treba po parče Crne Gore. Zbog toga je važno imati na umu da je najveći ekonomski i društveni problem Crne Gore upravo ta interesna veza, dovedena do apsurda u posljednjih 13 godina, bez čije demontaže nema ni nezavisne Crne Gore.

MONITOR: A reakcija na sveukupno stanje u zemlji? Protesti su gotovo zaboravljeni..

JELUŠIĆ: Ne bih rekla da su sasvim zaboravljeni, jer ih u svakom trenutku mogu probuditi ekocidi, sve teže preživljavanje ili poređenje preskupih manžetni predstavnika vlasti i prosječne potrošačke korpe. Neko će ipak morati da ode, a zasad to čine građani iseljavajući se. Vlast uzvraća slavljenjem dijaspore, koju je prethodno enormno uvećala.

Zastiđe je i to kako su protesti „očerupani“ pojedinačnim interesima opozicionih partija. A svi pominju „Dogovor o budućnosti“ kao što evropski čelnici čestitaju Crnoj Gori njen „evropski put“.  Ostaje da čekamo jesen, kada se uz „anticipativno“ zaduživanje od još pola milijarde, zbroje rezultati tustičke sezone.

MONITOR: Šta je sa političkom situacijom u Budvi? I koliko je ona slična kotorskom scenariju?

JELUŠIĆ: Kotor i Budva su dokaz da to što je neko opozicija u odnosu na vlast automatski ne znači da je on bitno drugačiji i progresivni akter na političkoj sceni. Uostalom, nakon trideset godina vlast i opozicija nisu binarne opozicije, jer je bilo dosta vremena za „trajnu tetovažu“ obrazaca djelovanja.

Međutim, to ne znači da imamo pravo da sve relativizujemo i zaključimo kako su „svi isti“. Ako su nam nesimpatični neki postupci opozicije u ovim gradovima, treba se prisjetiti da su oni ušli u sistem formiran decenijama, koji nije moguće odjednom promijeniti. Uostalom, DPS i dalje o svemu odlučuje na državnom nivou, a mnoga zakonska i institucionalna rješenja su kreirana prije nego što je u Kotoru i Budvi opozicija došla na vlast. Baš kao i „scenarija“ koja pominjete.

Načelo smjenjivosti je jedini lijek i za ljude i za države, iako demokratija nikad nije odraz meritokratije već samo većine u jednom trenutku. Ali, i do najmanjeg meritokratskog pomaka može doći samo nakon više izbora na kojima se vlast slobodno stiče i gubi, a ne „kovertira“.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo