INTERVJU
BOŽENA JELUŠIĆ, PROFESORICA: Neko mora da ode, vlast ili građani
Zastiđe je to kako su protesti „očerupani“ pojedinačnim interesima opozicionih partija. A svi pominju „Dogovor o budućnosti“ kao što evropski čelnici čestitaju Crnoj Gori njen „evropski put“. Ostaje da čekamo jesen, kada se uz „anticipativno“ zaduživanje od još pola milijarde, zbroje rezultati tustičke sezone.
MONITOR: Još pristižu čestitke za dan državnosti, pa je nedavno i kraljica Elizabeta II čestitala 13. Jul. predsjedniku države Milu Đukanoviću. Prethodno je dobar broj evropskih državnika u čestitkama Đukanoviću istim povodom pohvalio naš “evropski put”. Diplomatija je diplomatija, ali ima li se šta čestitati ovog jula predsjedniku Đukanoviću?
JELUŠIĆ: Ako gledamo iz ugla članova DPS-a, ima razloga za čestitke. Na drugoj strani „evropski put“ je diplomatska floskula u koju i Evropa sve manje vjeruje. Zašto onda Evropa ne bi čestitala Đukanoviću, kad i sama demonstrira ritual, odnosno kako sistem može da živi upravo zato što se u njega ne vjeruje. Današnja Evropa, sa svojim kontroverzama je savršen saveznik ovdašnjim elitama na vlasti, a njoj samoj su i Crna Gora i Zapadni Balkan duboko ispod radara. Zapravo, himera Evrope ponajviše opstojava među građanima Zapadnog Balkana, koji ne znaju čemu drugom da se okrenu dok njihove zemlje potresaju afere praćene nezamislivom nekažnjivošću.
U najkraćem, nakon 13 godina, u zemlji na „evropskom putu“, apsolutna većina građana smatra da su za karijeru važnije veze od znanja ili iskustva; radikalno se nazaduje i oblastima koje su ključne za povjerenje i osjećaj sigurnosti građana; kolaps društvenog kapitala prati stalno slabljenje ostala dva: ekonomskog (rast javnog duga) i ljudskog (iselila se petina stanovništva). Preskupa država i ogroman broj javnih službenika, partitokratija pri zapošljavanju, jasno pokazuju da je mala Crna Gora lako mogla da se kupi. To se i dogodilo i bez obzira na ocjene posmatrača o izbornim procesima, zasad je neizvodljivo da bilo ko osim onih koji su već na vlasti dobije izbore.
U međuvremenu su ljudima iz vlasti prispjela djeca, došle snahe i zetovi, ponekima čak i unučad, da ne pominjemo svojtu i kumove. Svima treba dati poneki resurs i obezbijediti egzistenciju. Sistem se već i biološki reprodukuje, bez ikakve ideološke zadrške koji bi nasljednike na bilo koji način navodila na preispitivanje. Osim deklarativnog zaklinjanja u EU, koja uzvraća kurtoaznim diplomatskim izjavama.
MONITOR: A nama ?
JELUŠIĆ: I nama treba čestitati za izdržljivost, životni optimizam i činjenicu da svake godine pomjeramo još malo granicu koja nas vjerovatno neće kandidovati za EU, ali možda hoće za Ginisa. Šalu na stranu, problem Crne Gore je to što su građani pristali na duboko neurotični spoj budućnosti i prošlosti koji im nudi vlast, a često i opozicija. Na jednoj strani su evropski put, multikulturalizam i demokratija, na drugoj pozivanje na tradiciju u čijem su središtu nacionalna, vjerska i jezička isključivost. I to jeste suštinski znak da sistem živi zato što se u njega ne vjeruje.
A bilo je mnogo građana koji su u obnovi nezavisnosti vidjeli emancipatorski iskorak i priliku za suočavanje sa stranputicama prošlosti. Koji su vjerovali da Crna Gora, kao mali sistem, može lakše da se održi na moru globalnih izazova. Naime, na putu obnove nezavisnosti, sa najavom evropske i NATO integracije, Crna Gora je započela niz reformi. Kao nastavnica sam učestvovala u onoj obrazovnoj i osvjedočila se kako je ona za samo nekoliko godina obesmišljena, reformski postulati napušteni, a sistem iznova centralizovan. Umjesto reforme oblika poučavanja dobili smo novu jezičku kodifikaciju i još gore podjele, a PISA rezultati su ostali trajno loši. Univerzitet se nije na vrijeme uključio u reformu pa je tržišna orijentacija brzo dovela do hiperinflacije diploma. Nakon 13 godina stanje je gore nego 2006, bez obzira na kozmetičke i propagandne akcije.
MONITOR: Afera Koverta, poput mnogih u nizu, mrtva je. Prekrila je priča o crkvama i identitetima. Čudi li vas silina i brzina kojom se ta pitanja uvijek vrate na dnevni red, i bace u zaborav mnoga važna, društvena, ekonomska i politička pitanja?
JELUŠIĆ: Postoji jedan nesumnjivo dobar efekat afere Koverta. Zahvaljujući njoj, crnogorski građanin je najzad mogao da usmjeri odgovornost za loše životne ishode sa sopstvene „neostvarenosti“ na prave krivce: u politici, ekonomiji, institucijama. U svijetlu Koverte su mu postali savršeno jasni i višedecenijski izborni rezultati. Posljedica Koverete je i strah vlasti i pokušaji da se onemogući bilo kakav pristup informacijama, da se novinari prinude da otkriju izvore i da se donesu zakonska rješenja u ozbiljnoj koliziji sa Ustavom Crne Gore. Zato nisam sigurna da su i ta i druge afere baš sasvim „umrle“ i da neće „vaskrsnuti“ u nekim drugim okolnostima. Dokaz su i hapšenja „pipaka hobotnice“ kojima se gasi požar, iako to, s obzirom na efekte dosadašnjih hapšenja, ama baš ništa ne znači.
Međutim, u ovom trenutku je građanima bačena najopasnija identitetska „koska“, koja zadire u pitanje crkvene imovine i dodatno uskovitlava sve prethodne identitetske zađevice. Bez obzira na potrebu da Država donese Zakon o slobodi vjeroispovjesti, nakon toga kako se vlast odnijela prema Svetom Stefanu, Miločeru, Mamuli, crnogorskim prirodnim bogatstvima, građane je danas teže ubijediti da ta ista vlast neće dati Ostrog ili Cetinjski manastir pod koncesiju. Zato ne mislim da je ovakav tajming bezopasan jer Crnoj Gori danas nedostaju oni građani koji su od 2000. učestvovali u reformama raznih sektora i institucija i vjerovali u mogućnost njihove obnove. Nakon 13 godina oni su ili otišli ili su preumorni od „kružnog toka vlasti“.
MONITOR: Nedavno se rodila još jedna afera – tajni snimci Milana Roćena. Šta vama ti snimci govore?
JELUŠIĆ: Snimci su prava slika odnosa vlasti prema resursima zemlje. Uz to su zanimljiv prilog za studiju karaktera i frustracija koje su se razvili u sistemu vlasti. U ponekim snimcima vidimo i gotovo čehovljevski „podvodni tok“ koji ispunjava onom vrstom stida koji osjetite kada se neko obnaži gdje ne bi smio.
Ipak, bez obzira na afere koje nam se događaju, ne smatram da su na vlasti ljudi koji namjerno smišljaju kako da oslabe sopstvenu državu i rasele njene ljude. Problem je što njihove dobre namjere dosežu samo do granice u kojoj se podudaraju sa pojedinačnim interesom, a „logika mreže“ potom dovršava rušilački proces.
MONITOR: Kao profesorka i medijske pismenosti, šta bi rekli o crnogorskim medijima danas? Kako ih vi čitate?
JELUŠIĆ: Nikada nije ni važila Hegelova izjava da je čitanje jutarnjih novina „realistična molitva“ i „razgovor između vlade i naroda“. Racionalnost hladnih posmatrača ne postoji, jer ljudi ionako slijede uvjerenja. Zato su i u našim medijima na djelu sva emocionalno uvjerljiva uprošćavanja i izazivanja animoziteta i strahova.
Međutim, mediji nisu samo informativni programi. Zanimljivija bi bila studija televizijske produkcije u ovih 13 godina od obnove nezavisnosti. Na primjer, koje serije su se snimale i emitovale, od „Budve na pjenu od mora“ do „Božićnog ustanka“ i kako one svjedoče o neurotičnom „zagrljaju“ budućnosti i prošlosti, pa i o našim današnjim problemima. Bio bi ilustrativan i direktni prenos programa kojim su započele Igre malih zemalja Evrope. Sa neviđenom pretencioznošću je uspostavljena „veza“ režima sa mitskim Kadmom, sa Markom Miljanovim koji suče brkove i glumata pisanje, dok kraljica Jelena plete, a Ljubo Ćupić gine na sceni. Totalitarizam se vidi i u samom načinu snimanja: scenu gledamo iz gornjeg rakursa, a političku elitu u ložama iz donjeg, poput olimpskih bogova. Treba samo zamislit prosječnog evropskog gledaoca koji to pokušava da razumije, ako je bilo ko u Evropi i preuzeo taj snimak.
Najzad, analiza produkcije bi možda osvijetlila i aferu Koverta i njene danas zavađene aktere, kojima su mediji služili i služe za legitimisanje tranzicione pljačke u ime „viših interesa“.
MONITOR: Ovih dana svjedočimo o brojnim ekocidima, i primjerima devastacije prirode. Otpor i građanski aktivizam nerijetko se probudi upravo u odbrani prirodnih bogatstava, ali, hoće li to biti dovoljno, i da li bi otpor mogao biti veći?
JELUŠIĆ: U simboličkoj ravni, ekocidi o kojima govorite predstavljaju svojevrsni napad na život, tako da se protesti mogu uporediti sa nužnom odbranom i u budućnosti bi mogli biti još veći. Zato je i vlast pribjegla razumnoj samoodbrani i spremna je da popušta. To svakako ne čini zbog ekocida nego zbog sebe same. Ali, problem je u tome što se resursi ograničeni i treba ih sačuvati, a na drugoj strani su prispjela djeca elite na vlasti i svima treba po parče Crne Gore. Zbog toga je važno imati na umu da je najveći ekonomski i društveni problem Crne Gore upravo ta interesna veza, dovedena do apsurda u posljednjih 13 godina, bez čije demontaže nema ni nezavisne Crne Gore.
MONITOR: A reakcija na sveukupno stanje u zemlji? Protesti su gotovo zaboravljeni..
JELUŠIĆ: Ne bih rekla da su sasvim zaboravljeni, jer ih u svakom trenutku mogu probuditi ekocidi, sve teže preživljavanje ili poređenje preskupih manžetni predstavnika vlasti i prosječne potrošačke korpe. Neko će ipak morati da ode, a zasad to čine građani iseljavajući se. Vlast uzvraća slavljenjem dijaspore, koju je prethodno enormno uvećala.
Zastiđe je i to kako su protesti „očerupani“ pojedinačnim interesima opozicionih partija. A svi pominju „Dogovor o budućnosti“ kao što evropski čelnici čestitaju Crnoj Gori njen „evropski put“. Ostaje da čekamo jesen, kada se uz „anticipativno“ zaduživanje od još pola milijarde, zbroje rezultati tustičke sezone.
MONITOR: Šta je sa političkom situacijom u Budvi? I koliko je ona slična kotorskom scenariju?
JELUŠIĆ: Kotor i Budva su dokaz da to što je neko opozicija u odnosu na vlast automatski ne znači da je on bitno drugačiji i progresivni akter na političkoj sceni. Uostalom, nakon trideset godina vlast i opozicija nisu binarne opozicije, jer je bilo dosta vremena za „trajnu tetovažu“ obrazaca djelovanja.
Međutim, to ne znači da imamo pravo da sve relativizujemo i zaključimo kako su „svi isti“. Ako su nam nesimpatični neki postupci opozicije u ovim gradovima, treba se prisjetiti da su oni ušli u sistem formiran decenijama, koji nije moguće odjednom promijeniti. Uostalom, DPS i dalje o svemu odlučuje na državnom nivou, a mnoga zakonska i institucionalna rješenja su kreirana prije nego što je u Kotoru i Budvi opozicija došla na vlast. Baš kao i „scenarija“ koja pominjete.
Načelo smjenjivosti je jedini lijek i za ljude i za države, iako demokratija nikad nije odraz meritokratije već samo većine u jednom trenutku. Ali, i do najmanjeg meritokratskog pomaka može doći samo nakon više izbora na kojima se vlast slobodno stiče i gubi, a ne „kovertira“.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Komentari
Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
VUK VELEBIT, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Vučić želi da kroz Narodni pokret za državu rebrendira sebe
Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu dio ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države
MONITOR: Godinama se iznose podaci i svjedočenja o korišćenju resursa javnih preduzeća i budžetskog sektora uopšte, ne samo za netransparentne tendere, klijentelizam i kronizam, već i za razna „događanja naroda“. Djeluje predvidljivo da ćemo to gledati ponovo, samo kao „pokret“?
VELEBIT: Nažalost u političkoj stvarnosti Srbije, kao i celog našeg regiona, korišćenje javnih sredstava za partijske svrhe postalo je standard u političkom delovanju predstavnika vlasti. Građani bi trebalo više da budu svesni načina na koji se njihov novac troši u lične ili partijske svrhe nosilaca vlasti. Takav odnos vlasti prema novcu poreskih obveznika predstavlja čistu krađu. Ipak, građani Srbije više nego ranije vide da se novac troši u izgradnju puteva i ulaganje u druge infrastrukturne projekte što je bilo od velikog političkog značaja za Vučića.
MONITOR: Pored javnog djelovanja projekta Otvoreni Balkan, iz Beograda se promovisala i ideja srpskog sveta, politički maglovita i finansijski netransparentna. Kako će ovaj najnoviji Vučićev politički patent −„za državu“, uticati na organizovanje Srba van Srbije koja, formalno, ne priznaje ni faktičko stanje u vezi sa svojim granicama?
VELEBIT: Srbija nema nijedan interes da bude remetilački faktor u regionu. Od Srbije kao najveće države regiona zavisi i politička dinamika i stabilnost u celom regionu. Zato je Srbija danas prepoznata kao nezaobilazan partner kako EU tako i SAD-a u ovom regionu kog je neophodno imati na svojoj strani. Projekat Otvoreni Balkan treba da doprinese upravo regionalnom ekonomskom povezivanju koje će biti ključni faktor političke stabilnosti regiona i pripremanja regiona za ulazak u EU jednog dana. Čuo sam kritike da je Otvoreni Balkan velikosrpska ideja, ali ne vidim kako je to moguće ako je Srbija u manjini u odnosu na ostale države koje bi bile članice ove inicijative. Oni koji su protiv Otvorenog Balkana jer se plaše da bi srpska ekonomija dominirala u odnosu na ostale države onda ne razumem kako su istovremeno za ulazak tih država u EU gde bi konkurencija bila još veća.
MONITOR: Ove ideje o opštenarodnom pokretu da se sačuva država Srbija, tumače se, i kao „kontrola štete“ koja je za vlast nastala pristankom Vučića da u Briselu prihvati (ali ne i potpiše), tzv. Nemačko-francuski sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. O tom pokretu Vučić ne govori sada prvi put. Znači li to da je, ipak, imao nekakvu strategiju u vezi sa pitanjem Kosova i onoga: „Šta poslije?“
VELEBIT: Da se ta ideja o narodnom pokretu pojavila iznenada sada onda bismo mogli da kažemo da je reč o kontroli štete zbog pritiska koji dolazi sa desnice. Međutim, Vučić je još prošle godine najavio realizaciju te ideje ali mislim da je primarni cilj bio da se dugoročno suprostavi ekstremnoj desnici koja bi mogla da postane najozbiljniji politički izazivač. Nemačko-francuski predlog je verovatno samo ubrzao realizaciju ovog projekta, a najavljeni susret u Ohridu je podstakao predsednika Vučića da otpočne kampanju nedelju dana pre odlaska u Ohrid.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
Nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje krize
MONITOR: Prema pisanju medija, parlamentarna većina pregovara o rekonstrukciji Vlade, koja je izgubila povjerenje. Kako to komentarišete?
ZENOVIĆ: Parlamentarna većina ima pravo da Vladi uskrati podršku, a da onda dio te iste većine u nekoj novoj konfiguraciji da podršku za rekonstrukciju te iste Vlade. Ustav to ne zabranjuje, ali postavlja se pitanje legitimnosti, opravdanosti i svrsishodnosti takve političke odluke.
Tu je i pitanje suštine parlamentarizma kao sistema saradnje i ravnoteže triju vlasti, ali i dostojanstva parlamenta koji, na neki način, prelazi preko svoje odluke. To je za jedan vulnerabilni parlamentarizam opasno i može postati praksa u kojoj egzekutivna (izvršna) vlast vrši pritisak i uslovljava zakonodavnu. Premijer u ostavci je u postavgustovskom vremenu pokazao izuzetnu političku vještinu i uspio da, uprkos ograničenom političkom dometu svoje partije, nametne agendu, uobliči put i prve i druge vlade i za kratko vrijeme ostavi svoj politički, pa i državnički pečat. Međutim, insistiranjem da se zadrži status-quo zarad kratkoročnih političih ciljeva i „one man show” liderstvom, Abazović može dovesti u pitanje budućnost ne samo izbornog bilansa građanskog pokreta URA nego i demokratije u Crnoj Gori. Političke odluke pred kojim se nalaze crnogorska država i društvo zahtijevaju širi konsenzus, zato je neophodno da imamo Vladu iza koje stoji parlamentarna većina, a da ta parlamentarna većina bude realna slika demokratskog raspoloženja građana Crne Gore.
MONITOR: Rekonstrukcija tehničke vlade je navodno jedna od opcija kako bi se izbjegla mogućnost da predsjednik države Milo Đukanović raspusti parlament. Koliko je realno da Miodrag Lekić sastavi Vladu, s obzirom na to da su ti pregovori već propali, i šta bi trebalo da bude izlaz iz ove političke krize?
ZENOVIĆ: Zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku je, u formalno-pravnom i materijalnom smislu, upitan i o njemu se Ustavni sud u što skorijem roku treba odrediti, jednako kao i o onome što mu je prethodilo, a odnosi se na ustavna ovlašćenja predsjednika države. Ipak, taj se put čini legitimnijim od rekonstrukcije Vlade koja je izgubila povjerenje. Ovoj Vladi je trebalo dati šansu da zaokruži minimum reformskih i integracijskih procesa, ali nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje ove krize. Kako će do njih doći, ostaje da vidimo. Predsjednik države bi, postupanjem po izmjenama zakona, implicitno priznao sve elemente njegove valjanosti. Partije bi, opet, zavisno od ishoda predsjedničkih izbora i raspoloženja javnog mnjenja, mogle da se odluče na skraćivanje mandata skupštini što bi i bio optimalan način da se ide u nove izbore.
MONITOR: Zašto se izbjegavaju vanredni parlamentarnni izbori?
ZENOVIĆ: Partije post 30-oavgustovske većine su, što zbog lagodne pozicije vlasti, što zbog zauzetih mjesta po dubini, izgubile opozicionu borbenost, dok se partijama posljednje vlade pride zamjera parlamentarna podrška DPS-a. Na sve to pojavio se i novi akter – Evropa sad, na krilima istoimenog socio-ekonomskog programa, koji je otvorio novo polje političke borbe u jednom tranzicionom, osiromašenom društvu. Uspon ovog pokreta mogao bi politički da naudi svim ostalim akterima – i partijama većine, ali i DPS-u. Iz svih tih razloga ne postoji volja da se politička podrška parlamentarnim partijama preispita na vanrednim izborima jer bi u novoj konstelaciji svako mogao da izgubi djelić moći, zakonodavne ili izvršne vlasti.
MONITOR: Kako vidite rezultat na lokalnim izborima u Tuzima?
ZENOVIĆ: Lokalni izbori u Tuzima pokazuju da je pad DPS-a nezaustavljiv i u zajednici na koju je tradicionalno računao, ali i to da je etnifikacija politike među Albancima možda i jača nego kod drugih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Etnička distanca prema Albancima koja je i dalje na neprihvatljivo visokom nivou, polarizovana i etnifikovana politika od strane „prosrpskog” i „procrnogorskog” bloka dijelom doprinose takvoj političkoj reakciji nacionalnih manjina. Uvjeren sam da je važno da gradimo i multikulturno društvo razlika i različitosti, ali i građansko društvo ravnopravnosti, kao i politike koje prevazilaze etničke okvire i rješavaju zajedničke probleme građana ove države. U suštini, to će biti ključan izazov u narednoj fazi demokratske konsolidacije Crne Gore.
MONITOR: Saopštili ste da se predstojeći predsjednički izbori mogu jedino porediti sa onima iz 1997. godine. Po čemu?
ZENOVIĆ: Ovo su prvi predsjednički izbori nakon 1997. godini koji imaju odsudan značaj za političku panoramu i istorijski put Crne Gore. Iz tog razloga, politički i istorijski gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti sa izborima 1997. budući da su ti izbori bili tačka odvajanja, prvi poraz Miloševićevog režima i nacionalno-političke matrice koja je po svojim vrijednostima i ciljevima bila u autističnom sudaru sa svijetom. To je bio i početak „novog” DPS-a koji se transformisao, ponudio drugačiju, emancipatorsku koncepciju države i društva i obećao evropsku budućnost. Ipak, politička stvarnost pokazala se drugačijom. Ratnička država zamijenjena je policijskom, u multikulturalnom pejzažu Crne Gore opet nije bilo mjesta za sve, ratni zločini gurnuti pod tepih, institucije ostale u sjenci svemoći jedne partije. Ekonomija se liberalizovala, ali su od toga koristi vidjeli jedino junaci prvobitne akumulacije kapitala, krupni kapital upitnog porijekla i partijska „avangarda” koja je privatizaciju društvenih resursa vidjela kao polugu „ortačkog kapitalizma”. Evropske integracije su, bez ijednog objektivnog razloga, ostale samo fasadna dekoracija za sistem koji je sebe utemeljio u partitokratiji i korupciji. Crnoj Gori je vraćen suverenitet na referendumu, ali su država i institucije urušavani, a građani obespravljeni uz indukovanu političku polarizaciju koja zatire građansko društvo. Harizmatska vladavina Đukanovića je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima u ime koje je odnijela pobjedu i 1997. i 2006. godine. U tom strukturnom smislu ovi izbori nalikuju, iako je uloga i pozicija Đukanovića, u smislu procesa demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, dijametralno suprotna ondašnjoj.
Zato bi ovi izbori mogli da budu završetak istorijskog kruga, podvlačenje računa od te 1997. naovamo, epilog političko-društvene drame Crne Gore i politički kraj njenog protagoniste.
MONITOR: Kako vidite to što avgustovski pobjednici nemaju zajedničkog kandidata, i kako to može uticati na konačan rezultat izbora?
ZENOVIĆ: Avgustovci su se, nažalost, suštinski ujedinili samo oko jednog: suprotstavljanja DPS-u. Za vođenje države i društva nakon prve demokratske smjene vlasti, ispostavilo se, potrebno je mnogo više saglasja i konsenzusa, stabilne vlasti, jasnih programskih opredjeljenja. Mislim da je ova neujedinjenost parlamentarne većine, uprkos činjenici da bi zajednički kandidat odnio sigurnu pobjedu, izraz potrebe da se u novoj konfiguraciji političke moći jasno markira pojedinačna partijska snaga i kapitalizuje pobjeda nad DPS-om. Gramšijevski govoreći, na mjesto rastočene hegemonijske vladavine DPS-a partije žele da nametnu i kreiraju svoju ideološko-idejnu političku matricu.
MONITOR: Da li bi ovi izbori i njihov ishod mogli uticati na odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora?
ZENOVIĆ: Vrlo izvjesno će rezultat predsjedničkih izbora odrediti dalju političku dinamiku budući da će političke pozicije svih aktera biti izmijenjene, ali i da će budući predsjednik države imati ustavno-pravne mehanizme da utiče na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Izborni rezultat može ili ohrabriti parlamentarne stranke da izađu na izbore prethodno skrativši mandate Skupštini ili, što nije isključeno, dalje odlažu izbore i traže nove konfiguracije izvršne vlasti u postojećem skupštinskom sazivu.
MONITOR: Ustavni sud će ove sedmice odlučivati o izbornim sporovima, među kojima su i oni zbog kojih još nijesu proglašeni rezultati lokalnih izbora u Podgorici, Plavu i Pljevljima. Očekujete li da će to odblokirati te procese, imajući u vidu da taj sud i dalje nije kompletan?
ZENOVIĆ: Uvjeren sam da, ako je nešto bez ograde donio 30. avgust, onda je to osjećaj nesputane lične autonomije i političke za najširi krug građana. Isto tako vjerujem da, premda su sudije birane po partijskom ključu, da će, upravo na tragu te autonomije, na svakoj narednoj sjednici, uprkos tom politizovanju prava, prevladati kod sudija Ustavnog suda osjećaj za pravdu i pravičnost kojima se uče cio svoj radni i veliki dio životnog vijeka, pravnička kultura i vrlina za koju su najodgovorniji i koje su najpozvaniji da baštine poštovanje prema ustavu, koji, uz sve moguće valere tumačenja, ipak u svakoj odredbi nosi jasan normativni i pozitivistički rezon. Zato nemam ni najmanju dilemu da će rezultati biti proglašeni u najskorijem roku, a vlast uspostavljena prema ustavnim i demokratskim principima koje poznaje cio civilizovani svijet.
Milena PEROVIĆ
Komentari
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
VLADA PREUZIMA PROFITABILNE PRIVATNE POSLOVE: Pare preče od zakona
PROFILI RUSKIH DPS INVESTITORA U CRNOJ GORI: Obavještajci kao slučajni biznismeni
-
Izdvojeno2 sedmiceANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS2 sedmicePRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmiceĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS1 sedmicaULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU2 sedmiceBETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA3 sedmiceVeliki prelom
-
Izdvojeno2 sedmiceOPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo