Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽENA JELUŠIĆ, PROFESORICA:  Neko mora da ode, vlast ili građani

Objavljeno prije

na

Zastiđe je to kako su protesti „očerupani“ pojedinačnim interesima opozicionih partija. A svi pominju „Dogovor o budućnosti“ kao što evropski čelnici čestitaju Crnoj Gori njen „evropski put“.  Ostaje da čekamo jesen, kada se uz „anticipativno“ zaduživanje od još pola milijarde, zbroje rezultati tustičke sezone.

 

MONITOR: Još pristižu čestitke za dan državnosti, pa je nedavno i kraljica Elizabeta II čestitala 13. Jul. predsjedniku države Milu Đukanoviću. Prethodno je dobar broj evropskih državnika u čestitkama Đukanoviću istim povodom pohvalio naš “evropski put”. Diplomatija je diplomatija, ali ima li se šta čestitati ovog jula predsjedniku Đukanoviću?

JELUŠIĆ: Ako gledamo iz ugla članova DPS-a, ima razloga za čestitke. Na drugoj strani „evropski put“ je diplomatska floskula u koju i Evropa sve manje vjeruje. Zašto onda Evropa ne bi čestitala Đukanoviću, kad i sama demonstrira ritual, odnosno kako sistem može da živi upravo zato što se u njega ne vjeruje. Današnja Evropa, sa svojim kontroverzama je savršen saveznik ovdašnjim elitama na vlasti, a njoj samoj su i Crna Gora i Zapadni Balkan duboko ispod radara. Zapravo, himera Evrope ponajviše opstojava među građanima Zapadnog Balkana, koji ne znaju čemu drugom da se okrenu dok njihove zemlje potresaju afere praćene nezamislivom nekažnjivošću.

U najkraćem, nakon 13 godina, u zemlji na „evropskom putu“, apsolutna većina građana smatra da su za karijeru važnije veze od znanja ili iskustva; radikalno se nazaduje i oblastima koje su ključne za povjerenje i osjećaj sigurnosti građana; kolaps društvenog kapitala prati stalno slabljenje ostala dva: ekonomskog (rast javnog duga) i ljudskog (iselila se petina stanovništva). Preskupa država i ogroman broj javnih službenika, partitokratija pri zapošljavanju, jasno pokazuju da je mala Crna Gora lako mogla da se kupi. To se i dogodilo i bez obzira na ocjene posmatrača o izbornim procesima, zasad je neizvodljivo da bilo ko osim onih koji su već na vlasti dobije izbore.

U međuvremenu su ljudima iz vlasti prispjela djeca, došle snahe i zetovi, ponekima čak i unučad, da ne pominjemo svojtu i kumove. Svima treba dati poneki resurs i obezbijediti egzistenciju. Sistem se već i biološki reprodukuje, bez ikakve ideološke zadrške koji bi nasljednike na bilo koji način navodila na preispitivanje. Osim deklarativnog zaklinjanja u EU, koja uzvraća kurtoaznim diplomatskim izjavama.

MONITOR: A nama ?

JELUŠIĆ: I nama treba čestitati za izdržljivost, životni optimizam i činjenicu da svake godine pomjeramo još malo granicu koja nas vjerovatno neće kandidovati za EU, ali možda hoće za Ginisa. Šalu na stranu, problem Crne Gore je to što su građani pristali na duboko neurotični spoj budućnosti i prošlosti koji im nudi vlast, a često i opozicija. Na jednoj strani su evropski put, multikulturalizam i demokratija, na drugoj pozivanje na tradiciju u čijem su središtu nacionalna, vjerska i jezička isključivost. I to jeste suštinski znak da sistem živi zato što se u njega ne vjeruje.

A bilo je mnogo građana koji su u obnovi nezavisnosti vidjeli emancipatorski iskorak i priliku za suočavanje sa stranputicama prošlosti. Koji su vjerovali da Crna Gora, kao mali sistem,  može lakše da se održi na moru globalnih izazova.  Naime, na putu obnove nezavisnosti, sa najavom evropske i NATO integracije, Crna Gora je započela niz reformi. Kao nastavnica sam učestvovala u onoj obrazovnoj i osvjedočila se kako je ona za samo nekoliko godina obesmišljena, reformski postulati napušteni, a sistem iznova centralizovan. Umjesto reforme oblika poučavanja dobili smo novu jezičku kodifikaciju i još gore podjele, a PISA rezultati su ostali trajno loši. Univerzitet se nije na vrijeme uključio u reformu pa je tržišna orijentacija brzo dovela do hiperinflacije diploma. Nakon 13 godina stanje je gore nego 2006, bez obzira na kozmetičke i propagandne akcije.

MONITOR: Afera Koverta, poput mnogih u nizu, mrtva je. Prekrila je priča o crkvama i identitetima. Čudi li vas silina i brzina kojom se ta pitanja uvijek vrate na dnevni red, i bace u zaborav mnoga važna, društvena, ekonomska i politička pitanja?

JELUŠIĆ: Postoji jedan nesumnjivo dobar efekat afere Koverta. Zahvaljujući njoj, crnogorski građanin je najzad mogao da usmjeri odgovornost za loše životne ishode sa sopstvene „neostvarenosti“ na prave krivce: u politici, ekonomiji, institucijama. U svijetlu Koverte su mu postali savršeno jasni i višedecenijski izborni rezultati. Posljedica Koverete je i strah vlasti i pokušaji da se onemogući bilo kakav pristup informacijama, da se novinari prinude da otkriju izvore i da se donesu zakonska rješenja u ozbiljnoj koliziji sa Ustavom Crne Gore. Zato nisam sigurna da su i ta i druge afere baš sasvim „umrle“ i da neće „vaskrsnuti“ u nekim drugim okolnostima. Dokaz su i hapšenja „pipaka hobotnice“ kojima se gasi požar, iako to, s obzirom na efekte dosadašnjih hapšenja, ama baš ništa ne znači.

Međutim, u ovom trenutku je građanima bačena najopasnija identitetska „koska“, koja zadire u pitanje crkvene imovine i dodatno uskovitlava sve prethodne identitetske zađevice. Bez obzira na potrebu da Država donese Zakon o slobodi vjeroispovjesti, nakon toga kako se vlast odnijela prema Svetom Stefanu, Miločeru, Mamuli, crnogorskim prirodnim bogatstvima, građane je danas teže ubijediti da ta ista vlast neće dati Ostrog ili Cetinjski manastir pod koncesiju. Zato ne mislim da je ovakav tajming bezopasan jer Crnoj Gori danas nedostaju oni građani koji su od 2000. učestvovali u reformama raznih sektora i institucija i vjerovali u mogućnost njihove obnove. Nakon 13 godina oni su ili otišli ili su preumorni od „kružnog toka vlasti“.

MONITOR: Nedavno se rodila još jedna afera – tajni snimci Milana Roćena. Šta vama ti snimci govore?

JELUŠIĆ: Snimci su prava slika odnosa vlasti prema resursima zemlje. Uz to su zanimljiv prilog za studiju karaktera i frustracija koje su se razvili u sistemu vlasti. U ponekim snimcima vidimo i gotovo čehovljevski „podvodni tok“ koji ispunjava onom vrstom stida koji osjetite kada se neko obnaži gdje ne bi smio.

Ipak, bez obzira na afere koje nam se događaju, ne smatram da su na vlasti ljudi koji namjerno smišljaju kako da oslabe sopstvenu državu i rasele njene ljude. Problem je što njihove dobre namjere dosežu samo do granice u kojoj se podudaraju sa pojedinačnim interesom, a „logika mreže“ potom dovršava rušilački proces.

MONITOR: Kao profesorka i medijske pismenosti, šta bi rekli o crnogorskim medijima danas? Kako ih vi čitate?

JELUŠIĆ: Nikada nije ni važila Hegelova izjava da je čitanje jutarnjih novina „realistična molitva“ i „razgovor između vlade i naroda“. Racionalnost hladnih posmatrača ne postoji, jer ljudi ionako slijede uvjerenja. Zato su i u našim medijima na djelu sva emocionalno uvjerljiva uprošćavanja i izazivanja animoziteta i strahova.

Međutim, mediji nisu samo informativni programi. Zanimljivija bi bila studija televizijske produkcije u ovih 13 godina od obnove nezavisnosti. Na primjer, koje serije su se snimale i emitovale, od „Budve na pjenu od mora“ do „Božićnog ustanka“ i kako one svjedoče o neurotičnom „zagrljaju“ budućnosti i prošlosti, pa i o našim današnjim problemima. Bio bi ilustrativan i direktni prenos programa kojim su započele Igre malih zemalja Evrope. Sa neviđenom pretencioznošću je uspostavljena „veza“ režima sa mitskim Kadmom, sa Markom Miljanovim koji suče brkove i glumata pisanje, dok kraljica Jelena plete, a Ljubo Ćupić gine na sceni. Totalitarizam se vidi i u samom načinu snimanja: scenu gledamo iz gornjeg rakursa, a političku elitu u ložama iz donjeg, poput olimpskih bogova. Treba samo zamislit prosječnog evropskog gledaoca koji to pokušava da razumije, ako je bilo ko u Evropi i preuzeo taj snimak.

Najzad, analiza produkcije bi možda osvijetlila i aferu Koverta i njene danas zavađene aktere, kojima su mediji služili i služe za legitimisanje tranzicione pljačke u ime „viših interesa“.

MONITOR: Ovih dana svjedočimo  o brojnim ekocidima, i primjerima devastacije prirode. Otpor i građanski aktivizam nerijetko se probudi upravo u odbrani prirodnih bogatstava, ali,  hoće li to biti dovoljno, i da li bi otpor mogao biti veći?

JELUŠIĆ: U simboličkoj ravni, ekocidi o kojima govorite predstavljaju svojevrsni napad na život, tako da se protesti mogu uporediti sa nužnom odbranom i u budućnosti bi mogli biti još veći. Zato je i vlast pribjegla razumnoj samoodbrani i spremna je da popušta. To svakako ne čini zbog ekocida nego zbog sebe same. Ali, problem je u tome što se resursi ograničeni i treba ih sačuvati, a na drugoj strani su prispjela djeca elite na vlasti i svima  treba po parče Crne Gore. Zbog toga je važno imati na umu da je najveći ekonomski i društveni problem Crne Gore upravo ta interesna veza, dovedena do apsurda u posljednjih 13 godina, bez čije demontaže nema ni nezavisne Crne Gore.

MONITOR: A reakcija na sveukupno stanje u zemlji? Protesti su gotovo zaboravljeni..

JELUŠIĆ: Ne bih rekla da su sasvim zaboravljeni, jer ih u svakom trenutku mogu probuditi ekocidi, sve teže preživljavanje ili poređenje preskupih manžetni predstavnika vlasti i prosječne potrošačke korpe. Neko će ipak morati da ode, a zasad to čine građani iseljavajući se. Vlast uzvraća slavljenjem dijaspore, koju je prethodno enormno uvećala.

Zastiđe je i to kako su protesti „očerupani“ pojedinačnim interesima opozicionih partija. A svi pominju „Dogovor o budućnosti“ kao što evropski čelnici čestitaju Crnoj Gori njen „evropski put“.  Ostaje da čekamo jesen, kada se uz „anticipativno“ zaduživanje od još pola milijarde, zbroje rezultati tustičke sezone.

MONITOR: Šta je sa političkom situacijom u Budvi? I koliko je ona slična kotorskom scenariju?

JELUŠIĆ: Kotor i Budva su dokaz da to što je neko opozicija u odnosu na vlast automatski ne znači da je on bitno drugačiji i progresivni akter na političkoj sceni. Uostalom, nakon trideset godina vlast i opozicija nisu binarne opozicije, jer je bilo dosta vremena za „trajnu tetovažu“ obrazaca djelovanja.

Međutim, to ne znači da imamo pravo da sve relativizujemo i zaključimo kako su „svi isti“. Ako su nam nesimpatični neki postupci opozicije u ovim gradovima, treba se prisjetiti da su oni ušli u sistem formiran decenijama, koji nije moguće odjednom promijeniti. Uostalom, DPS i dalje o svemu odlučuje na državnom nivou, a mnoga zakonska i institucionalna rješenja su kreirana prije nego što je u Kotoru i Budvi opozicija došla na vlast. Baš kao i „scenarija“ koja pominjete.

Načelo smjenjivosti je jedini lijek i za ljude i za države, iako demokratija nikad nije odraz meritokratije već samo većine u jednom trenutku. Ali, i do najmanjeg meritokratskog pomaka može doći samo nakon više izbora na kojima se vlast slobodno stiče i gubi, a ne „kovertira“.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo