Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽENA JELUŠIĆ, PROFESORICA:  Neko mora da ode, vlast ili građani

Objavljeno prije

na

Zastiđe je to kako su protesti „očerupani“ pojedinačnim interesima opozicionih partija. A svi pominju „Dogovor o budućnosti“ kao što evropski čelnici čestitaju Crnoj Gori njen „evropski put“.  Ostaje da čekamo jesen, kada se uz „anticipativno“ zaduživanje od još pola milijarde, zbroje rezultati tustičke sezone.

 

MONITOR: Još pristižu čestitke za dan državnosti, pa je nedavno i kraljica Elizabeta II čestitala 13. Jul. predsjedniku države Milu Đukanoviću. Prethodno je dobar broj evropskih državnika u čestitkama Đukanoviću istim povodom pohvalio naš “evropski put”. Diplomatija je diplomatija, ali ima li se šta čestitati ovog jula predsjedniku Đukanoviću?

JELUŠIĆ: Ako gledamo iz ugla članova DPS-a, ima razloga za čestitke. Na drugoj strani „evropski put“ je diplomatska floskula u koju i Evropa sve manje vjeruje. Zašto onda Evropa ne bi čestitala Đukanoviću, kad i sama demonstrira ritual, odnosno kako sistem može da živi upravo zato što se u njega ne vjeruje. Današnja Evropa, sa svojim kontroverzama je savršen saveznik ovdašnjim elitama na vlasti, a njoj samoj su i Crna Gora i Zapadni Balkan duboko ispod radara. Zapravo, himera Evrope ponajviše opstojava među građanima Zapadnog Balkana, koji ne znaju čemu drugom da se okrenu dok njihove zemlje potresaju afere praćene nezamislivom nekažnjivošću.

U najkraćem, nakon 13 godina, u zemlji na „evropskom putu“, apsolutna većina građana smatra da su za karijeru važnije veze od znanja ili iskustva; radikalno se nazaduje i oblastima koje su ključne za povjerenje i osjećaj sigurnosti građana; kolaps društvenog kapitala prati stalno slabljenje ostala dva: ekonomskog (rast javnog duga) i ljudskog (iselila se petina stanovništva). Preskupa država i ogroman broj javnih službenika, partitokratija pri zapošljavanju, jasno pokazuju da je mala Crna Gora lako mogla da se kupi. To se i dogodilo i bez obzira na ocjene posmatrača o izbornim procesima, zasad je neizvodljivo da bilo ko osim onih koji su već na vlasti dobije izbore.

U međuvremenu su ljudima iz vlasti prispjela djeca, došle snahe i zetovi, ponekima čak i unučad, da ne pominjemo svojtu i kumove. Svima treba dati poneki resurs i obezbijediti egzistenciju. Sistem se već i biološki reprodukuje, bez ikakve ideološke zadrške koji bi nasljednike na bilo koji način navodila na preispitivanje. Osim deklarativnog zaklinjanja u EU, koja uzvraća kurtoaznim diplomatskim izjavama.

MONITOR: A nama ?

JELUŠIĆ: I nama treba čestitati za izdržljivost, životni optimizam i činjenicu da svake godine pomjeramo još malo granicu koja nas vjerovatno neće kandidovati za EU, ali možda hoće za Ginisa. Šalu na stranu, problem Crne Gore je to što su građani pristali na duboko neurotični spoj budućnosti i prošlosti koji im nudi vlast, a često i opozicija. Na jednoj strani su evropski put, multikulturalizam i demokratija, na drugoj pozivanje na tradiciju u čijem su središtu nacionalna, vjerska i jezička isključivost. I to jeste suštinski znak da sistem živi zato što se u njega ne vjeruje.

A bilo je mnogo građana koji su u obnovi nezavisnosti vidjeli emancipatorski iskorak i priliku za suočavanje sa stranputicama prošlosti. Koji su vjerovali da Crna Gora, kao mali sistem,  može lakše da se održi na moru globalnih izazova.  Naime, na putu obnove nezavisnosti, sa najavom evropske i NATO integracije, Crna Gora je započela niz reformi. Kao nastavnica sam učestvovala u onoj obrazovnoj i osvjedočila se kako je ona za samo nekoliko godina obesmišljena, reformski postulati napušteni, a sistem iznova centralizovan. Umjesto reforme oblika poučavanja dobili smo novu jezičku kodifikaciju i još gore podjele, a PISA rezultati su ostali trajno loši. Univerzitet se nije na vrijeme uključio u reformu pa je tržišna orijentacija brzo dovela do hiperinflacije diploma. Nakon 13 godina stanje je gore nego 2006, bez obzira na kozmetičke i propagandne akcije.

MONITOR: Afera Koverta, poput mnogih u nizu, mrtva je. Prekrila je priča o crkvama i identitetima. Čudi li vas silina i brzina kojom se ta pitanja uvijek vrate na dnevni red, i bace u zaborav mnoga važna, društvena, ekonomska i politička pitanja?

JELUŠIĆ: Postoji jedan nesumnjivo dobar efekat afere Koverta. Zahvaljujući njoj, crnogorski građanin je najzad mogao da usmjeri odgovornost za loše životne ishode sa sopstvene „neostvarenosti“ na prave krivce: u politici, ekonomiji, institucijama. U svijetlu Koverte su mu postali savršeno jasni i višedecenijski izborni rezultati. Posljedica Koverete je i strah vlasti i pokušaji da se onemogući bilo kakav pristup informacijama, da se novinari prinude da otkriju izvore i da se donesu zakonska rješenja u ozbiljnoj koliziji sa Ustavom Crne Gore. Zato nisam sigurna da su i ta i druge afere baš sasvim „umrle“ i da neće „vaskrsnuti“ u nekim drugim okolnostima. Dokaz su i hapšenja „pipaka hobotnice“ kojima se gasi požar, iako to, s obzirom na efekte dosadašnjih hapšenja, ama baš ništa ne znači.

Međutim, u ovom trenutku je građanima bačena najopasnija identitetska „koska“, koja zadire u pitanje crkvene imovine i dodatno uskovitlava sve prethodne identitetske zađevice. Bez obzira na potrebu da Država donese Zakon o slobodi vjeroispovjesti, nakon toga kako se vlast odnijela prema Svetom Stefanu, Miločeru, Mamuli, crnogorskim prirodnim bogatstvima, građane je danas teže ubijediti da ta ista vlast neće dati Ostrog ili Cetinjski manastir pod koncesiju. Zato ne mislim da je ovakav tajming bezopasan jer Crnoj Gori danas nedostaju oni građani koji su od 2000. učestvovali u reformama raznih sektora i institucija i vjerovali u mogućnost njihove obnove. Nakon 13 godina oni su ili otišli ili su preumorni od „kružnog toka vlasti“.

MONITOR: Nedavno se rodila još jedna afera – tajni snimci Milana Roćena. Šta vama ti snimci govore?

JELUŠIĆ: Snimci su prava slika odnosa vlasti prema resursima zemlje. Uz to su zanimljiv prilog za studiju karaktera i frustracija koje su se razvili u sistemu vlasti. U ponekim snimcima vidimo i gotovo čehovljevski „podvodni tok“ koji ispunjava onom vrstom stida koji osjetite kada se neko obnaži gdje ne bi smio.

Ipak, bez obzira na afere koje nam se događaju, ne smatram da su na vlasti ljudi koji namjerno smišljaju kako da oslabe sopstvenu državu i rasele njene ljude. Problem je što njihove dobre namjere dosežu samo do granice u kojoj se podudaraju sa pojedinačnim interesom, a „logika mreže“ potom dovršava rušilački proces.

MONITOR: Kao profesorka i medijske pismenosti, šta bi rekli o crnogorskim medijima danas? Kako ih vi čitate?

JELUŠIĆ: Nikada nije ni važila Hegelova izjava da je čitanje jutarnjih novina „realistična molitva“ i „razgovor između vlade i naroda“. Racionalnost hladnih posmatrača ne postoji, jer ljudi ionako slijede uvjerenja. Zato su i u našim medijima na djelu sva emocionalno uvjerljiva uprošćavanja i izazivanja animoziteta i strahova.

Međutim, mediji nisu samo informativni programi. Zanimljivija bi bila studija televizijske produkcije u ovih 13 godina od obnove nezavisnosti. Na primjer, koje serije su se snimale i emitovale, od „Budve na pjenu od mora“ do „Božićnog ustanka“ i kako one svjedoče o neurotičnom „zagrljaju“ budućnosti i prošlosti, pa i o našim današnjim problemima. Bio bi ilustrativan i direktni prenos programa kojim su započele Igre malih zemalja Evrope. Sa neviđenom pretencioznošću je uspostavljena „veza“ režima sa mitskim Kadmom, sa Markom Miljanovim koji suče brkove i glumata pisanje, dok kraljica Jelena plete, a Ljubo Ćupić gine na sceni. Totalitarizam se vidi i u samom načinu snimanja: scenu gledamo iz gornjeg rakursa, a političku elitu u ložama iz donjeg, poput olimpskih bogova. Treba samo zamislit prosječnog evropskog gledaoca koji to pokušava da razumije, ako je bilo ko u Evropi i preuzeo taj snimak.

Najzad, analiza produkcije bi možda osvijetlila i aferu Koverta i njene danas zavađene aktere, kojima su mediji služili i služe za legitimisanje tranzicione pljačke u ime „viših interesa“.

MONITOR: Ovih dana svjedočimo  o brojnim ekocidima, i primjerima devastacije prirode. Otpor i građanski aktivizam nerijetko se probudi upravo u odbrani prirodnih bogatstava, ali,  hoće li to biti dovoljno, i da li bi otpor mogao biti veći?

JELUŠIĆ: U simboličkoj ravni, ekocidi o kojima govorite predstavljaju svojevrsni napad na život, tako da se protesti mogu uporediti sa nužnom odbranom i u budućnosti bi mogli biti još veći. Zato je i vlast pribjegla razumnoj samoodbrani i spremna je da popušta. To svakako ne čini zbog ekocida nego zbog sebe same. Ali, problem je u tome što se resursi ograničeni i treba ih sačuvati, a na drugoj strani su prispjela djeca elite na vlasti i svima  treba po parče Crne Gore. Zbog toga je važno imati na umu da je najveći ekonomski i društveni problem Crne Gore upravo ta interesna veza, dovedena do apsurda u posljednjih 13 godina, bez čije demontaže nema ni nezavisne Crne Gore.

MONITOR: A reakcija na sveukupno stanje u zemlji? Protesti su gotovo zaboravljeni..

JELUŠIĆ: Ne bih rekla da su sasvim zaboravljeni, jer ih u svakom trenutku mogu probuditi ekocidi, sve teže preživljavanje ili poređenje preskupih manžetni predstavnika vlasti i prosječne potrošačke korpe. Neko će ipak morati da ode, a zasad to čine građani iseljavajući se. Vlast uzvraća slavljenjem dijaspore, koju je prethodno enormno uvećala.

Zastiđe je i to kako su protesti „očerupani“ pojedinačnim interesima opozicionih partija. A svi pominju „Dogovor o budućnosti“ kao što evropski čelnici čestitaju Crnoj Gori njen „evropski put“.  Ostaje da čekamo jesen, kada se uz „anticipativno“ zaduživanje od još pola milijarde, zbroje rezultati tustičke sezone.

MONITOR: Šta je sa političkom situacijom u Budvi? I koliko je ona slična kotorskom scenariju?

JELUŠIĆ: Kotor i Budva su dokaz da to što je neko opozicija u odnosu na vlast automatski ne znači da je on bitno drugačiji i progresivni akter na političkoj sceni. Uostalom, nakon trideset godina vlast i opozicija nisu binarne opozicije, jer je bilo dosta vremena za „trajnu tetovažu“ obrazaca djelovanja.

Međutim, to ne znači da imamo pravo da sve relativizujemo i zaključimo kako su „svi isti“. Ako su nam nesimpatični neki postupci opozicije u ovim gradovima, treba se prisjetiti da su oni ušli u sistem formiran decenijama, koji nije moguće odjednom promijeniti. Uostalom, DPS i dalje o svemu odlučuje na državnom nivou, a mnoga zakonska i institucionalna rješenja su kreirana prije nego što je u Kotoru i Budvi opozicija došla na vlast. Baš kao i „scenarija“ koja pominjete.

Načelo smjenjivosti je jedini lijek i za ljude i za države, iako demokratija nikad nije odraz meritokratije već samo većine u jednom trenutku. Ali, i do najmanjeg meritokratskog pomaka može doći samo nakon više izbora na kojima se vlast slobodno stiče i gubi, a ne „kovertira“.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo