Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽENA JELUŠIĆ, PROFESORICA:  Neko mora da ode, vlast ili građani

Objavljeno prije

na

Zastiđe je to kako su protesti „očerupani“ pojedinačnim interesima opozicionih partija. A svi pominju „Dogovor o budućnosti“ kao što evropski čelnici čestitaju Crnoj Gori njen „evropski put“.  Ostaje da čekamo jesen, kada se uz „anticipativno“ zaduživanje od još pola milijarde, zbroje rezultati tustičke sezone.

 

MONITOR: Još pristižu čestitke za dan državnosti, pa je nedavno i kraljica Elizabeta II čestitala 13. Jul. predsjedniku države Milu Đukanoviću. Prethodno je dobar broj evropskih državnika u čestitkama Đukanoviću istim povodom pohvalio naš “evropski put”. Diplomatija je diplomatija, ali ima li se šta čestitati ovog jula predsjedniku Đukanoviću?

JELUŠIĆ: Ako gledamo iz ugla članova DPS-a, ima razloga za čestitke. Na drugoj strani „evropski put“ je diplomatska floskula u koju i Evropa sve manje vjeruje. Zašto onda Evropa ne bi čestitala Đukanoviću, kad i sama demonstrira ritual, odnosno kako sistem može da živi upravo zato što se u njega ne vjeruje. Današnja Evropa, sa svojim kontroverzama je savršen saveznik ovdašnjim elitama na vlasti, a njoj samoj su i Crna Gora i Zapadni Balkan duboko ispod radara. Zapravo, himera Evrope ponajviše opstojava među građanima Zapadnog Balkana, koji ne znaju čemu drugom da se okrenu dok njihove zemlje potresaju afere praćene nezamislivom nekažnjivošću.

U najkraćem, nakon 13 godina, u zemlji na „evropskom putu“, apsolutna većina građana smatra da su za karijeru važnije veze od znanja ili iskustva; radikalno se nazaduje i oblastima koje su ključne za povjerenje i osjećaj sigurnosti građana; kolaps društvenog kapitala prati stalno slabljenje ostala dva: ekonomskog (rast javnog duga) i ljudskog (iselila se petina stanovništva). Preskupa država i ogroman broj javnih službenika, partitokratija pri zapošljavanju, jasno pokazuju da je mala Crna Gora lako mogla da se kupi. To se i dogodilo i bez obzira na ocjene posmatrača o izbornim procesima, zasad je neizvodljivo da bilo ko osim onih koji su već na vlasti dobije izbore.

U međuvremenu su ljudima iz vlasti prispjela djeca, došle snahe i zetovi, ponekima čak i unučad, da ne pominjemo svojtu i kumove. Svima treba dati poneki resurs i obezbijediti egzistenciju. Sistem se već i biološki reprodukuje, bez ikakve ideološke zadrške koji bi nasljednike na bilo koji način navodila na preispitivanje. Osim deklarativnog zaklinjanja u EU, koja uzvraća kurtoaznim diplomatskim izjavama.

MONITOR: A nama ?

JELUŠIĆ: I nama treba čestitati za izdržljivost, životni optimizam i činjenicu da svake godine pomjeramo još malo granicu koja nas vjerovatno neće kandidovati za EU, ali možda hoće za Ginisa. Šalu na stranu, problem Crne Gore je to što su građani pristali na duboko neurotični spoj budućnosti i prošlosti koji im nudi vlast, a često i opozicija. Na jednoj strani su evropski put, multikulturalizam i demokratija, na drugoj pozivanje na tradiciju u čijem su središtu nacionalna, vjerska i jezička isključivost. I to jeste suštinski znak da sistem živi zato što se u njega ne vjeruje.

A bilo je mnogo građana koji su u obnovi nezavisnosti vidjeli emancipatorski iskorak i priliku za suočavanje sa stranputicama prošlosti. Koji su vjerovali da Crna Gora, kao mali sistem,  može lakše da se održi na moru globalnih izazova.  Naime, na putu obnove nezavisnosti, sa najavom evropske i NATO integracije, Crna Gora je započela niz reformi. Kao nastavnica sam učestvovala u onoj obrazovnoj i osvjedočila se kako je ona za samo nekoliko godina obesmišljena, reformski postulati napušteni, a sistem iznova centralizovan. Umjesto reforme oblika poučavanja dobili smo novu jezičku kodifikaciju i još gore podjele, a PISA rezultati su ostali trajno loši. Univerzitet se nije na vrijeme uključio u reformu pa je tržišna orijentacija brzo dovela do hiperinflacije diploma. Nakon 13 godina stanje je gore nego 2006, bez obzira na kozmetičke i propagandne akcije.

MONITOR: Afera Koverta, poput mnogih u nizu, mrtva je. Prekrila je priča o crkvama i identitetima. Čudi li vas silina i brzina kojom se ta pitanja uvijek vrate na dnevni red, i bace u zaborav mnoga važna, društvena, ekonomska i politička pitanja?

JELUŠIĆ: Postoji jedan nesumnjivo dobar efekat afere Koverta. Zahvaljujući njoj, crnogorski građanin je najzad mogao da usmjeri odgovornost za loše životne ishode sa sopstvene „neostvarenosti“ na prave krivce: u politici, ekonomiji, institucijama. U svijetlu Koverte su mu postali savršeno jasni i višedecenijski izborni rezultati. Posljedica Koverete je i strah vlasti i pokušaji da se onemogući bilo kakav pristup informacijama, da se novinari prinude da otkriju izvore i da se donesu zakonska rješenja u ozbiljnoj koliziji sa Ustavom Crne Gore. Zato nisam sigurna da su i ta i druge afere baš sasvim „umrle“ i da neće „vaskrsnuti“ u nekim drugim okolnostima. Dokaz su i hapšenja „pipaka hobotnice“ kojima se gasi požar, iako to, s obzirom na efekte dosadašnjih hapšenja, ama baš ništa ne znači.

Međutim, u ovom trenutku je građanima bačena najopasnija identitetska „koska“, koja zadire u pitanje crkvene imovine i dodatno uskovitlava sve prethodne identitetske zađevice. Bez obzira na potrebu da Država donese Zakon o slobodi vjeroispovjesti, nakon toga kako se vlast odnijela prema Svetom Stefanu, Miločeru, Mamuli, crnogorskim prirodnim bogatstvima, građane je danas teže ubijediti da ta ista vlast neće dati Ostrog ili Cetinjski manastir pod koncesiju. Zato ne mislim da je ovakav tajming bezopasan jer Crnoj Gori danas nedostaju oni građani koji su od 2000. učestvovali u reformama raznih sektora i institucija i vjerovali u mogućnost njihove obnove. Nakon 13 godina oni su ili otišli ili su preumorni od „kružnog toka vlasti“.

MONITOR: Nedavno se rodila još jedna afera – tajni snimci Milana Roćena. Šta vama ti snimci govore?

JELUŠIĆ: Snimci su prava slika odnosa vlasti prema resursima zemlje. Uz to su zanimljiv prilog za studiju karaktera i frustracija koje su se razvili u sistemu vlasti. U ponekim snimcima vidimo i gotovo čehovljevski „podvodni tok“ koji ispunjava onom vrstom stida koji osjetite kada se neko obnaži gdje ne bi smio.

Ipak, bez obzira na afere koje nam se događaju, ne smatram da su na vlasti ljudi koji namjerno smišljaju kako da oslabe sopstvenu državu i rasele njene ljude. Problem je što njihove dobre namjere dosežu samo do granice u kojoj se podudaraju sa pojedinačnim interesom, a „logika mreže“ potom dovršava rušilački proces.

MONITOR: Kao profesorka i medijske pismenosti, šta bi rekli o crnogorskim medijima danas? Kako ih vi čitate?

JELUŠIĆ: Nikada nije ni važila Hegelova izjava da je čitanje jutarnjih novina „realistična molitva“ i „razgovor između vlade i naroda“. Racionalnost hladnih posmatrača ne postoji, jer ljudi ionako slijede uvjerenja. Zato su i u našim medijima na djelu sva emocionalno uvjerljiva uprošćavanja i izazivanja animoziteta i strahova.

Međutim, mediji nisu samo informativni programi. Zanimljivija bi bila studija televizijske produkcije u ovih 13 godina od obnove nezavisnosti. Na primjer, koje serije su se snimale i emitovale, od „Budve na pjenu od mora“ do „Božićnog ustanka“ i kako one svjedoče o neurotičnom „zagrljaju“ budućnosti i prošlosti, pa i o našim današnjim problemima. Bio bi ilustrativan i direktni prenos programa kojim su započele Igre malih zemalja Evrope. Sa neviđenom pretencioznošću je uspostavljena „veza“ režima sa mitskim Kadmom, sa Markom Miljanovim koji suče brkove i glumata pisanje, dok kraljica Jelena plete, a Ljubo Ćupić gine na sceni. Totalitarizam se vidi i u samom načinu snimanja: scenu gledamo iz gornjeg rakursa, a političku elitu u ložama iz donjeg, poput olimpskih bogova. Treba samo zamislit prosječnog evropskog gledaoca koji to pokušava da razumije, ako je bilo ko u Evropi i preuzeo taj snimak.

Najzad, analiza produkcije bi možda osvijetlila i aferu Koverta i njene danas zavađene aktere, kojima su mediji služili i služe za legitimisanje tranzicione pljačke u ime „viših interesa“.

MONITOR: Ovih dana svjedočimo  o brojnim ekocidima, i primjerima devastacije prirode. Otpor i građanski aktivizam nerijetko se probudi upravo u odbrani prirodnih bogatstava, ali,  hoće li to biti dovoljno, i da li bi otpor mogao biti veći?

JELUŠIĆ: U simboličkoj ravni, ekocidi o kojima govorite predstavljaju svojevrsni napad na život, tako da se protesti mogu uporediti sa nužnom odbranom i u budućnosti bi mogli biti još veći. Zato je i vlast pribjegla razumnoj samoodbrani i spremna je da popušta. To svakako ne čini zbog ekocida nego zbog sebe same. Ali, problem je u tome što se resursi ograničeni i treba ih sačuvati, a na drugoj strani su prispjela djeca elite na vlasti i svima  treba po parče Crne Gore. Zbog toga je važno imati na umu da je najveći ekonomski i društveni problem Crne Gore upravo ta interesna veza, dovedena do apsurda u posljednjih 13 godina, bez čije demontaže nema ni nezavisne Crne Gore.

MONITOR: A reakcija na sveukupno stanje u zemlji? Protesti su gotovo zaboravljeni..

JELUŠIĆ: Ne bih rekla da su sasvim zaboravljeni, jer ih u svakom trenutku mogu probuditi ekocidi, sve teže preživljavanje ili poređenje preskupih manžetni predstavnika vlasti i prosječne potrošačke korpe. Neko će ipak morati da ode, a zasad to čine građani iseljavajući se. Vlast uzvraća slavljenjem dijaspore, koju je prethodno enormno uvećala.

Zastiđe je i to kako su protesti „očerupani“ pojedinačnim interesima opozicionih partija. A svi pominju „Dogovor o budućnosti“ kao što evropski čelnici čestitaju Crnoj Gori njen „evropski put“.  Ostaje da čekamo jesen, kada se uz „anticipativno“ zaduživanje od još pola milijarde, zbroje rezultati tustičke sezone.

MONITOR: Šta je sa političkom situacijom u Budvi? I koliko je ona slična kotorskom scenariju?

JELUŠIĆ: Kotor i Budva su dokaz da to što je neko opozicija u odnosu na vlast automatski ne znači da je on bitno drugačiji i progresivni akter na političkoj sceni. Uostalom, nakon trideset godina vlast i opozicija nisu binarne opozicije, jer je bilo dosta vremena za „trajnu tetovažu“ obrazaca djelovanja.

Međutim, to ne znači da imamo pravo da sve relativizujemo i zaključimo kako su „svi isti“. Ako su nam nesimpatični neki postupci opozicije u ovim gradovima, treba se prisjetiti da su oni ušli u sistem formiran decenijama, koji nije moguće odjednom promijeniti. Uostalom, DPS i dalje o svemu odlučuje na državnom nivou, a mnoga zakonska i institucionalna rješenja su kreirana prije nego što je u Kotoru i Budvi opozicija došla na vlast. Baš kao i „scenarija“ koja pominjete.

Načelo smjenjivosti je jedini lijek i za ljude i za države, iako demokratija nikad nije odraz meritokratije već samo većine u jednom trenutku. Ali, i do najmanjeg meritokratskog pomaka može doći samo nakon više izbora na kojima se vlast slobodno stiče i gubi, a ne „kovertira“.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

RADE RADOVANOVIĆ, NOVINAR I DRAMSKI PISAC IZ BEOGRADA: Vučićev režim je totalitarni režim profašističkog tipa

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji je tako anomična situacija da je teško reći šta je i ko je istinska politička opozicija totalitarnom režimu Aleksandra Vučića, a ko kolaborant koji u ovakvom sistemu parazitira glumeći opoziciju i koristeći privilegije kojih se dočepao

 

MONITOR: Poslije vanrednog stanja u Srbiji, zavedenog zbog pandemije korona virusa, započelo je vanredno političko stanje – predizborna kampanja za parlamentarne izbore zakazana za 21. juni. Po čemu je kampanja karakteristična?

RADOVANOVIĆ: Čitav ovaj period nakon ukidanja vanrednog stanja, ne samo zbog izbora koje veći deo opozicije bojkotuje, karakterišu sve veće napetosti i podele u Srbiji, koje podstiče pre savega Aleksandar Vučič koristeći do apsurda sve čime raspolaže… Svoju vladu, u kojoj su premijerka Ana Brnabić i ministri puki izvršioci njegove, vladareve volje. Svoju skupštinu, koju bojkotuje većina opozicionih poslaniuka. Svoju policiju i vojsku, koja je tokom vanrednog stanja, do zuba naoružana, čuvala bolnice!? Svoje navijačke i druge paraformacije spremne da izvrše što vođa i vođini narede… od paljenja baklji po krovovima zgrada i proizvođenja zastrašujuće buke i urlika … i to u vreme policijskog časa!… do spremnosti da se sukobe sa pristalicama opozicije ili građanima koji protestuju iz raznih razloga. Kroz medije koje apsolutno kontroliše, a takvih je ogromna većina u Srbiji, Vučić po potrebi dozira dnevni nivo napetosti, šireći strah i strepnju kako mu već njegovi štabovi preporuče. I to je to neko osnovno stanje i osećanje, koje je ujedno i neprekidna izborna kampanja Vučićeve SNS i njegovih koalicionih partnera i onih koji bi da se pod dogovorenim uslovima kvalifikuju za status „konstruktivne“ parlamentarne opozicije.

MONITOR: Da li treba bojkotovati izbore s obzirom na to da vlasti, kako tvrde analitičari, kontrolišu cjelokupan izborni sistem i cjelokupan izborni proces?

RADOVANOVIĆ: Ukupna atmosfera u društvu je takva da se ne može govoriti, niti može biti – fer i slobodnih izbora u Srbiji. Ne samo zato što ovakva totalitarna vlast kontroliše ceo izborni proces, kroz koji će krasti i nameštati sve što joj odgovara, nego što u ovakvoj situaciji još uvek postojeće pandemije, u kojoj broj novozaraženih varira iz dana u dan, nikakvih normalnih izbora ne može ni biti. Ali, Srbija već poodavno nije normalna država…

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR MLAČ, NOVINAR IZ LJUBLJANE: Kraj epidemije kao spas od recesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada Slovenije je prva u Evropi proglasila kraj epidemije korona virusa da  bi spasila privredu, ali na snazi su ostale mnoge mjere lične zaštite

 

MONITOR: Slovenija je prošle sedmice prva u Evropi proglasila kraj epidemije korona virusa. Zašto se Vlada na to odlučila?

MLAČ: Vlada je svoju odluku donijela. Šta je rukovodilo u tome stvar je nagađanja. Ostaje činjenica da je to učinila prva u Evropi. Po svemu sudeći Vlada je željela spasiti privredu i izbjeći recesiju, koja prijeti cijelom svijetu. A, i po nečem je Slovenija ipak prva u Evropi.

MONITOR: Kakve su mjere ostale na snazi?

MLAČ: Na snazi su ostale sve mjere lične zaštite. Istina pušten je u promet gradski i sav unutarnji saobraćaj, otvorene su trgovine i ugostiteljski objekti, željeznica vozi… Sve to uz poštivanje strogih mjera lične zaštite – od dezinfekcije ruku, dezinfekcije stolica i stolova, sjedala u autobusima i drugim sredstvima prevoza, kabina za presvlačenje u trgovinama robom, dezinfekcije probane, a nekupljene robe, nošenja zaštitnih maski… Otvorene su i škole i dječija obdaništa, a nastavnici i vaspitači brigu brinu kako održati propisan razmak između učenika i razmak između mališana. Teško im je.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DAMJANOVIĆ, NEZAVISNI POSLANIK: Efikasnost i dijalog uslov za izlazak iz ekonomske i političke krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pandemija je samo demaskirala neodrživ ekonomski model, koji se zasnivao na prihodima od turizma, stranim direktnim investicijama, visokom nivou sive ekonomije,  ali i na nelegalnim aktivnostima krijumčarenja narkotika pod pokroviteljstvom dijela državnih struktura, odnosno šverca duvana i drugih akciznih proizvoda

 

Ekonomsko-socijalne posljedice pandemije neće biti lakše od zdravstvenih, niti će kriza trajati kraće od zdravstvene krize, koja ipak, kako kažete, jenjava ovih posljednjih nedjelja i kod nas, ali i u najvećem dijelu svijeta, kaže Aleksandar Damjanović na pitanje koliko će nastupajuća ekonomska kriza biti ozbiljna i trajna.

„Crna Gora je po mnogim parametrima i prije pandemije bila u ekonomskim problemima, kako u dijelu lošeg životnog standarda većine građana, niskih plata i penzija, te ogromnih socijalnih razlika, tako i u odnosu na makroekonomske pokazatelje poput javnog duga, nedovoljnog privrednog rasta i sl. Pandemija je samo demaskirala neodrživ ekonomski model, koji se zasnivao na prihodima od turizma, stranim direktnim investicijama, visokom nivou sive ekonomije,  ali i na nelegalnim aktivnostima krijumčarenja narkotika pod pokroviteljstvom dijela državnih struktura, odnosno šverca duvana i drugih akciznih proizvoda.

Za svega dva mjeseca pokazano je na kakvim se temeljima zasnivao tzv. privredni rast, čije efekte su uglavnom koristile malobrojne strukture bliske vrhu crnogorskih vlasti.

MONITOR: Kako ocjenjujete dva paketa državnih mjera usvojenih radi suzbijanja ekonomskih posljedica epidemije korona virusa i tzv. zatvaranja?

DAMJANOVIĆ: Uz činjenicu da je Vlada primijenila modele podrške privredi, slične državama regiona, odnosno EU, stiče se utisak da su „paketi“ stizali jedni druge u najavama ali su dosta tromo realizovani, imajući u vidu da se polovinom maja daju subvencije za mjesec april, a da gro zabranjenih djelatnosti ne funkcioniše još od polovine marta. Takođe, pravni osnov podrške ostaje upitan, jer Vlada nije podnijela ni jedan jedini zakonski predlog, sem izmjena zakona o finansiranju političkih subjekata u dijelu „relaksacije“ trošenja sredstava tekuće rezerve u izbornoj godini.

Nepouzdana statistika, loše evidencije, kao i nekonzistentnost pojedinih mjera otvaraju prostor za zloupotrebe podrške, pa imamo slučajeva da recimo firma za obezbjeđenje sa 250 zaposlenih koja je cijelo vrijeme radila normalno traži i dobije subvencije, ili štamparija sa 40-ak zaposlenih koja se „ubila“ od posla radeći prevashodno za potrebe države. Na drugoj strani nema subvencija za pojedine preduzetnike koji su se bavili prevozom specifičnih roba, a bili su bez posla. Ili subvencije samo za one sa biroa „koji aktivno traže posao“, da bi se što manje novca izdvojilo.

Donijeta je zabrana prinudne naplate samo za javni sektor, ne i za banke koje su uredno skidale građanima novac, moratorijum za klijente banaka, ne i za klijente tzv. faktoring kompanija, prvo odlaganje naplate poreza i doprinosa, pa usred te mjere djelimično subvencioniranje itd. Neophodna je mnogo veća efiksanost i cjelishodnost mjera, i u tom dijelu ne smije biti odlaganja tzv. trećeg paketa za koji je predsjednik Vlade saopštio još 25. aprila da će biti predstavljen u roku od 15 dana. Još uvijek čekamo i te mjere.

MONITOR: Postoje li neki „alati“ (kreditne garancije, na primjer) koje Vlada nije koristila dovoljno ili na pravi način?

DAMJANOVIĆ: Veliki broj mjera Vlada još uvijek nije iskoristila, nije smjela, nije htjela ili nije umjela. Nema garantnog fonda koji bi „natjerao“ banke da zajedno sa državom ponude povoljne kredite privredi, jer prosto IRF, koji je intenzivirao svoju kreditnu aktivnost nema dovoljno neophodnih kapaciteta za novonastale potrebe. CBCG je pokazala pasivnost i nedostatak autoriteta u odnosu na poslovne banke, pa je za sada sve ostalo uglavnom na kreditnom moratorijumu. Šta je sa limitiranjem, odnosno otpisom kamata, otpisom dijela kreditnih obaveza, dugoročnim reprogramiranjem i „prepakovanjem“ dospjelih kredita. Nepostojanje monetarnih mehanizama  ne može biti alibi za nečinjenje.

Zašto država nije prevremeno isplatila kompletan dug ugroženom dijelu privatnog sektora, zašto nije zaustavljeno avansiranje onom dijelu privrede koji je normalno funkcionisao. Nema poreskih olakšica u dijelu poreza na dobit i imovinu itd. Prosto, moralo se i mora mnogo brže, mnogo preciznije i mnogo pravednije. Treba uvijek podsjećati da je jedan dio privrede funkcionisao nikad bolje, pa i u tom dijelu ima prostora da se pokaže solidarnost, ne naravno donacijama već poreskom preraspodjelom.

MONITOR: Vlada naglasak stavlja na kapitalne investicije. Ipak, ona najveća, prioritetna dionica auto-puta, uveliko kasni… Šta to znači?

DAMJANOVIĆ: Prolongiranje završetka auto-puta za najmanje polovinu trajanja prvobitno predviđenog roka, osim što će povećati cijenu inače  preskupog projekta, dovešće nas u situaciju da će isteći grejs period i da ćemo otpočeti otplatu rata iz državnog budžeta, a projekat još neće biti gotov. Uz to, ne nazire se ni u naznakama nastavak dionice od Mateševa ka granici sa Srbijom, a o dijelu puta od Podgorice ka Baru da i ne govorimo. Pozivam odgovorne da saopšte koliko će nas koštati i „ostatak“ auto-puta i kada će biti kompletiran auto-put kroz Crnu Goru, imajući u vidu da su radovi počeli prije pet godina, i da se još uvijek radi na prvoj „prioritetnoj“ dionici. Posljedice projekta na javne finansije i budžet biće veoma ozbiljne, a pandemija će samo usložiti problematične finansijske aspekte ove investicije.

MONITOR: Uz zdravstvenu i ekonomsku, mi prolazimo i kroz ozbiljnu političku krizu. Kako je korona uticala na dešavanja na ovdašnjoj političkoj sceni?

DAMJANOVIĆ: Na prvi pogled čini se da je pandemija korona virusa za trenutak konzervirala političke procese, odnosno podjele i probleme. Međutim, jasno se naziru  pokušaji zloupotrebe djelova vlasti, prisvajanje „benefita“ relativno dobrog zdravstvenog odgovora, kao i stvaranja klime da podrška privredi isključivo zavisi od DPS-a i njegovih satelita. Daleko je to od turobnih činjenica da je mjera organizovanog kriminala u državi najveći broj ubistava u odnosu na broj stanovnika u Evropi, ili da je mjera evropskog puta Crne Gore najsporije pregovaranje od svih država koje su pregovarale za članstvo u EU. Ili da su u v.d. stanju Sudski savjet, tužilaštvo, Ustavni sud, ASK, da je predsjednik DIK-a biran isključivo glasovima vlasti.

Nema izbornog zakonodavstva koje bi garantovalo fer i slobodne izbore, srušena je institucija parlamenta koji je postao ruglo vlasti, odnosno ogledalo institucionalnog ambisa. Povrh svega, nema nagovještaja da je vlast spremna da povuče nakaradni zakon o tzv. slobodi vjeroispovijesti koji je posijao opasne podjele u društvu. Naprotiv, hapse se i privode crkveni velikodostojnici, onemogućava slobodno ispoljavanje vjerskih ubjeđenja, uz ogromne tenzije među građanima koje samo što ne eksplodiraju. Ako ovo ne vide najodgovorniji predstavnici vlaste i ne pokrenu dijalog da se ovi problemi što prije rješavaju, bojim se da vlast ide opasnim putem, putem koji nosi puno rizika i nepoznanica i koji nikom neće donijeti dobrog, jer reče naš narod „zlo dobroga donijeti neće“.

MONITOR: Kad će izbori i, mogu li biti regularniji od onih iz 2016-e?

DAMJANOVIĆ: Krajnji rok za redovne parlamentarne izbore je 18. oktobar. U ovom trenutku ne postoje elementarni uslovi za normalan, fer i slobodan izborni proces. Okolnosti su mnogo gore nego što su bile 2016. god. Sve češće i otvorenije kritike od strane relevantnih predstavnika međunarodne zajednice ukazuju da postoji zabrinutost u centrima moći za pravac u kom se kreće Crna Gora.

Opozicija i civilni sektor ukazuju na sve sistemske defekte koji onemogućavaju slobodan politički život. Zato očekujem da se vlast uozbilji i otvori dijalog o političkoj i ekonomskoj stabilnosti, kako bi se i izborni proces sproveo slobodno i bez arsenala zloupotreba u režiji DPS-a i satelita. Trajanje dijaloga i dogovor oko primjene novih izbornih rješenja mogu, uz politički dogovor, pomjeriti rok za državne i lokalne izbore, što bi imalo smisla ukoliko bi se ostvario cilj, a to je stvaranje normalnog političkog, odnosno izbornog ambijenta. Ako ne bude dogovora,odnosno ako se jednostrano definiše izborni proces onda su sve opcije otvorene a opozicija ima pravo i obavezu da svim institucionalnim i dozvoljenim sredstvima zaustavi „puzajuću diktaturu“ koja je zagospodarila državom.

MONITOR: Imate li ideju kako će na izbore Klub nezavisnih poslanika, odnosno, gdje vidite sebe u predstojećoj kampanji?

DAMJANOVIĆ: Pet poslanika Posebnog kluba poslanika međusobno odlično politički sarađuju, i odgovorno rade svoj posao u onom što se naziva crnogorski parlament. Rano je govoriti o načinu učešća u izbornoj kampanji, ali će svakako on biti primjeren interesima opozicije i potrebi da u Crnoj Gori nakon 30 godina dođe do neophodnih političkih i društvenih promjena. Tom cilju ću, kao i do sada, podrediti svoj politički angažman, naravno prije svega najtješnje sarađujući sa kolegama iz Kluba poslanika, a kao član SNP-a, u dogovoru sa rukovodstvom partije, zastupajući u Skupštini i  stavove SNP-a, čiji sam Program i stvarao, čija načela i principe zastupam od prvog dana od kada obavljam funkciju poslanika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo