Ministar može glasati u vožnji, pa naknadno objašnjavati zašto bi se kao privrednik protivio sopstvenoj odluci. Oni koji od te odluke treba da žive, nemaju tu privilegiju. Njima zarada, održivo radno mjesto i saldo troškova na kraju mjeseca predstavljaju sastavni dio istog života

Ministar poljoprivrede Vladimir Joković je gledaocima TV Vijesti objasnio kako se može istovremeno biti za projekat Euro model i protiv njega. Kao ministar, kaže, podržava najavljeni program povećanja zarada. Kao poslodavac ne bi ga podržao, zabrinut za opstanak (njegove) kompanije koja zapošljava četrdesetak ljudi. Za predložene izmjene šest zakona koji čine okosnicu Euro modela  glasao je na elektronskoj sjednici Vlade, u vožnji, „po inerciji“.

Tako smo dobili rijetko neposredan opis načina na koji se odlučuje o našim penzijama, platama, troškovima poslovanja i javnim finansijama. Sve skupa, u pitanju je više od milijardu eura godišnje.

Sličnu sposobnost razdvajanja djelova iste cjeline pokazuju i sindikati. Iz Unije slobodnih sindikata podržavaju najavljeno povećanje zarada, a protive se ukidanju doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Praveći se da ne razumiju kako su u ponuđenom programu te dvije stvari neodvojivo povezane. Veće zarade mogu se tražiti i uz drugačiji način finansiranja, ali bi to onda bio drugačiji program.

Iz Bangkoka je stigla vijest da je ministar finansija Novica Vuković o Euro modelu razgovarao sa predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda. Uz poruke o evropskoj budućnosti, većim zaradama i kvalitetnijim radnim mjestima, Ministarstvo je saopštilo i da analizira uticaj programa, istovremeno pripremajući prijedlog budžeta za 2027. godinu.

Dobro ste razumjeli: obećanja su podijeljena, predložene izmjene zakona poslate parlamentu na usvajanje, a sagledavanje posljedica predloženog još traje. I to se radi paralelno sa finalizacijom budžeta za narednu godinu.

Pokret Evropa sad prenio je ministrove afirmativne poruke, izostavljajući dio o analizama koje nijesu završene. U partijskom predstavljanju programa za tu informaciju nije bilo mjesta. Građanima je ponuđena sigurnost ishoda, bez neizvjesnosti postupka kojim bi do tog zaključka tek trebalo doći. Dok resor zadužen za državnu kasu još računa ono što je politički već predstavljeno kao završen posao. Tuđe kase (poslodavci, zapošljeni, penzioneri, korisnici socijalnih davanja…) su, izgleda, tuđa briga.

Iz Unije poslodavaca Vladi su dostavili prijedlog sa 13 mjera za inplementaciju predloženog programa. Zapravo, za njegovu modifikaciju i djelimično odlaganje. U tom paketu posebno mjesto zaslužuje zahtjev da najmanje dvije godine nema povećanja postojećih ili uvođenja novih državnih i lokalnih poreskih nameta. Može biti da, u velikoj većini, nijesmo ni svjesni koliko je zatraženi „moratorijum“ važan za ovdašnju realnu ekonomiju.

Preduzeće koje danas ugovara posao, uzima kredit, zapošljava ili ulaže u opremu mora imati razumnu sigurnost da mu vlast sjutra neće promijeniti računicu, uvodeći novu finansijsku obavezu, da bi nadoknadila budžetski prihod kojeg se juče odrekla. Kada se pravila mijenjaju prema potrebama državne kase i političkog trenutka, ulaganja se odlažu, zapošljavanje postaje rizičnije, a dio novca ostaje “zamrznut” sa strane, da se njime preduprijedi sljedeće iznenađenje. Cijenu takvog upravljanja plaćaju i oni kojima je reforma obećana kao dobitak.

Dok čekamo računicu za narednu godinu, stigla je ona o sadašnjem standardu. Potrošačke cijene u septembru bile su 5,2 odsto veće nego godinu ranije. To poskupljenje prethodi primjeni Euro modela i ne može mu se pripisivati, ali pokazuje okolnosti u kojima se obećava novo povećanje primanja. Cijene već rastu, bez čekanja da se završe analize.

Joković je, u pomenutom gostovanju, ponudio i preporuku za slučaj novih poskupljenja: „ne morate baš sve kupovati u Crnoj Gori“. Ministar poljoprivrede tako građane upućuje da svoj standard brane kupovinom van zemlje, dok njegova Vlada obećava jačanje domaće privrede. Ostaje da se objasni kako će domaći proizvođači i trgovci iz povećanog prometa finansirati veće zarade ako kupci, po ministrovom savjetu, novac budu trošili preko granice. I koliko građana uopšte ima mogućnost da na taj način odgovori na skuplji život.

Ministar može glasati u vožnji, pa naknadno objašnjavati zašto bi se kao privrednik protivio sopstvenoj odluci. Oni koji od te odluke treba da žive, nemaju tu privilegiju. Njima zarada, održivo radno mjesto i saldo troškova na kraju mjeseca predstavljaju sastavni dio istog života.

Zoran RADULOVIĆ

Za sjednicu parlamenta na Cetinju nema tehničkih uslova, za promjenu imena kotorskog bazena nema većine, dok se za veličanje zlikovca Ratka Mladića našlo i riječi i vremena. I Svetozaru Maroviću vrijeme je saveznik, ovih dana nastupa apsolutna zastara izvršenja njegove zatvorske kazne. Naizgled različite priče povezuje odnos političke klase  prema državi, njenim zakonima i odgovornosti

Andrija Mandić zakazao je početak jesenjeg zasjedanja Skupštine Crne Gore u Podgorici umjesto na Cetinju, uz obrazloženje iz njegovog kabineta da u Prijestonici nema odgovarajućih audio-vizuelnih uslova za rad. Iz Skupštine Prijestonice tvrde da oprema funkcioniše, dok zakon propisuje da se prve sjednice redovnih zasjedanja održavaju na Cetinju.

To nije prvi put. U martu, dok je državni parlament zasjedao na Cetinju, njegov predsjednik bio je u posjeti Skupštini Republike Srpske. Prošle jeseni, prvom sjednicom skupštinskog zasijedanja na Cetinju predsjedavao je Boris Pejović,   Mandić je bio „službeno odsutan“. Boravio je u Nikšiću, na okruglom stolu o kandidaturi Nikšića za Evropsku prijestonicu kulture 2030. Početak prethodnog, proljećnog zasijedanja parlamenta, Mandić je zakazao i održao u Podgorici, nakon što ga je Skupština Prijestonice proglasila „nepoželjnim“,  zbog odnosa prema gradu i njegovim stanovnicima.

Mandić je, u međuvremenu, dolazio na Cetinje, pa pitanje nije može li tamo stići, nego koliko je spreman da obaveze državne funkcije koju vrši pretpostavi svojim političkim stavovima i ličnom komforu.

Istovremeno, rasprava o njegovom razrješenju ostaje van predloženog dnevnog reda. Nakon što je parlamentarna većina, nedolaskom u parlament, opstruirala održavanje vanredne sjednice na tu temu, ignorisan je i zahtjev podnosilaca inicijative da se rasprava i glasanje dogovore na Kolegijumu Skupštine. Jednako, propala je mogućnost opozicije da nametne tu tačku dnevnog reda na redovnom zasijedanju pošto im je za taj potez bila neophodna podrška „opozicionog“ DNP Milana Kneževića. Koji je (da li samo formalno?) i dalje u parlamentarnoj koaliciji sa Mandićevom NSD.

Po svoj prilici, to se neće promijeniti ni nakon što je Knežević, na kratko, prekinuo  turneju po Srbiji na kojoj pomaže Vučiću u namicanju glasova, da bi pred ovdašnjom policijom objasnio veličanje pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Na zahtjev Višeg državnog tužilaštva.

Poziv za davanje izjave nije ni optužnica niti presuda, ali politička odgovornost ne mora čekati ishod krivičnog postupka. Posebno kada Knežević insistira da osoba osuđena za genocid  nije ratni zločinac nego – heroj. Njegovi politički saveznici već sada trebaju odgovoriti smatraju li slavljenje osuđenog zločinca prihvatljivim ponašanjem svog partnera, ili je osuda zločina, zločinaca i onih koji ih veličaju, obavezna samo dok ne ugrožava njihove interese i/ili skupštinsku većinu.

U Kotoru, prema riječima Vladimira Jokića, nema potrebne većine za promjenu imena gradskog bazena, pa je to pitanje za lokalnu vlast stavljeno ad acta. Bazen je 2021. preimenovan. Umjesto antifašiste Nikše Bućina sada nosi ime vaterpoliste Zorana Džimija Gopčevića, čija je stražarska uloga u logoru Morinj bila predmet javnih optužbi i tužilačke istrage. I ako Gopčević nije optužen, Hrvatska je problem naziva bazena u Kotoru stavila na listu najvećih problema dvije susjedne države. Od kojih jedna treba podršku druge da bi realizovala ključni spoljnopolitički cilj, članstvo u EU. Problem ostaje, ukoliko se hrvatske vlasti ne predomisle. A, sva je prilika, neće.

Slučaj Svetozara Marovića pokazuje kako izgledaju pravda i odgovornost kada se na njih čeka. Dovoljno dugo da zatvorska kazna od tri godine i devet mjeseci, na koju je Marović osuđen 2016. kao vođa OKG iz Budve, dođe u fazu apsolutne zastare od izvršenja. Nakon višegodišnjeg „skrivanja“ u Beogradu, nekadašnji čelnik DPS-a, predsjednik Skupštine Crne Gore i prvi poslednji predsjednik državne zajednice SCG, od nedjelje će biti slobodan čovjek. Komotan da dođe u Crnu Goru i, zašto da ne, preuzme neku funkciju na način na koji se one dijele za vrijeme i poslije DPS vladavine. Pošto je  i „ove“ ponečim zadužio.

Uglavnom, za Cetinje nema uslova, za promjenu imena nema većine, za izvršenje kazne ponestaje vremena. Samo za očuvanje vlasti i odnosa u kojima odgovornost stalno izmiče kontroli ničega ne fali. I nikad nije dosta.

Zoran RADULOVIĆ

Vlast koja građane oslobađa obaveze odlučivanja traži da joj prepuste  kontrolu nad vlastitim životima. Da mrtvi zadovoljni  uživaju u podaničkoj dokolici

Sa raznih nivoa vlasti, redovno stiže slična poruka: nije na građanima, da glavoboljaju o tome kako se donose zakoni i odluke, na osnovu kojih podataka i o čijem trošku. Javna rasprava – gubljenje vremena. Taj će teret nadležni preuzeti na sebe i, ukoliko je baš neophodno, podijeliti sa Evropskom komisijom. Naše je da primimo obavještenje.  I budemo zahvalni.

Krug obuhvaćenih tom praksom se širi.

Poslanici u parlamentu nijesu dobili priliku da raspravljaju i glasaju o odgovornosti predsjednika Skupštine Andrije Mandića zbog saučešća povodom smrti ratnog zločinca osuđenog za genocid. Uskraćen im je kvorum. On je proglasio pobjedu, sačuvao funkciju, Spajić većinu, Demokrate pozicije,  javnost pošteđena rasprave.

Ostalo je upitno čak i navodno većinsko raspoloženje vladajućih poslanika da ne prisustvuju sjednici. Možemo biti sigurni samo u ono što ne znamo. A ne znamo koliko poslanika (ne)podržava Mandića, koliko njih dijeli stav Milana Kneževića da je  zločinac Mladić zapravo heroj.

Ministar finansija ne zna detalje ekonomskog programa o kome se izjašnjava Vlada a koji, iz temelja mijenja javne i lične finansije velike većine građana.  Premijer ima razumijevanje za tu neobaviještenost. Kao da u tome nema ništa neobično.

Objavljeni su iznosi budućih povišica. Umjesto odgovora na pitanje odakle, imamo spisak očekivanja: veću potrošnju i zaposlenost, manje sive ekonomije, povratak dijaspore, nove poreske prihode i oduzimanje nezakonito stečene imovine. Premijer tvrdi da je sve pažljivo proračunato. Građanima  ostaje obaveza da  na nekom drugom mjestu potraže informacije: ko je model osmislio, koje su alternative razmatrane, Koliko on koga košta i šta slijedi ako očekivani prrihodi izostanu.

Sličnu brigu za javni interes vlast je demonstrirala na projektu Velje brdo. Građanima je obećan kvadrat za hiljadu eura, dok ugovorena izgradnja prvih stanova košta oko 2.808 eura po kvadratu, bez PDV-a, zemljišta i komunalnih troškova. Pogodilo se, pa je i taj “plan” – takođe bez opterećujućih detalja – predstavljen uoči nekih izbora.

Ko je dokon, može da razmišlja i računa. Ko će platiti razliku u proizvodnoj i prodajnoj cijeni kvadrata na Veljem brdu i koliki će biti konačni račun tog projekta? Ko je uporedio ovu zamisao sa drugim načinima da se pomogne podstanarima? Da li odluka da se minimalna plata poveća sa 600 na 1.000 a prosječna, prema Spajićevim najavama, sa 1.040 na +1.400 mijenja računice izvođača. Odnosno, može li Euro model učiniti da Velje brdo postane još skuplje (isto važi i za ugovorenu dionicu autoputa Mateševo – Andrijevica) i ko će da plati dodatne troškove?

Ponekad nije dostupna ni informacija o tačkama dnevnog reda o kojima Vlada odlučuje na sjednicama. Novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama usvojen je 27. decembra prošle godine, a primjenjuje se od 8. jula ove. Vlast je imala šest mjeseci da se pripremi.  Institut alternativa je od početka primjene Zakona do 24. septembra evidentirao 37 tačaka dnevnog reda Vlade bez objavljenog naziva: 24 na redovnim i 13 na telefonskim sjednicama. Amin.

Na sjednici 30. jula bilo je sedam tih tajnih tačaka. „Među telefonskim sjednicama, najveći broj zabilježen je 28. avgusta, kada su četiri tačke objavljene samo pod oznakom ‘interno’“, navodi Institut Alternativa. Rekord redovnih sjednica postavlljen je 24. septembra: osam tačaka bez naziva.

Zakon zahtijeva objavljivanje naziva tačaka i kada se o njima raspravlja iza zatvorenih vrata. Povjerljivost materijala, upozorava Institut, nije opravdanje da se sakrije i predmet odlučivanja. Ali,  građanima bi, izgleda, trebalo da bude dovoljno što znaju da se Vlada sastala. Ili razmijenila poruke i lajkove.

U raznim postupcima izvršnih i zakonodavnih vlasti u minule tri godine, u kontinuitetu se od  građana traži povjerenje – unaprijed. Ukidanjem doprinosa iz bruto plata taj pristup mogao bi dobiti novu propagandnu snagu. Nećemo prestati da finansiramo državu. Ali će veza između našeg rada, javnog novca i odgovornosti vlasti postati manje vidljiva. Plata će u političkoj reklami sve više izgledati kao poklon premijera. Penzija kao izraz njegove pažnje. Naš novac, njihova velikodušnost.

Važno je sačuvati spoznaju da sve to mi finansiramo. I zato imamo pravo da znamo  i učestvujemo. Vlast koja građane oslobađa obaveze  odlučivanja traži da joj prepuste  kontrolu, nad vlastitim životima. Da mrtvi zadovoljni  uživaju u podaničkoj dokolici.

Zoran RADULOVIĆ