Povežite se sa nama

MONITORING

Cane, drugo pakovanje

Objavljeno prije

na

Nakon što je u Podgorici registrovao NVO Institut za javnu politiku (u dijelu predviđenom za opis djelatnosti stoji – naučna), Vladimir Beba Popović se pojavio u Živoj istini na televiziji Atlas. Tu se, uz korišćenje mnoštva marketinških trikova, aktivno i nedvosmisleno angažovao pokušavajući da doda vjetar u jedra predsjedničkoj kampanji Filipa Vujanovića, pomogne višegodišnju borbu Mila Đukanovića protiv medija koji nijesu pod njegovom kontrolom (Vijesti, Dan, Monitor…) i, o istom trošku, nastavi svoj privatni rat sa ljudima iz srpske političke i medijske zajednice.

Tako je Popović crnogorskim medijima prebacio da su, od izbijanja afere Nacional i otvaranja istrage protiv duvanske mafije u Bariju, znali za tvrdnje kontroverznog švajcarskog biznismena Đerarda Kuoma, da mu je sastanak sa Đukanovićem nudio niko drugi nego lično Miodrag Lekić, tadašnji ministar inostranih poslova u Vladi Crne Gore.

Pride su, zna Beba Popović kako se to radi, prozvani mediji Lekićeva zlodjela skrivali svjesno, znajući još krajem prošlog vijeka da će baš on 2013. godine biti protivkandidat poslovnim partnerima i(li) prijateljima Stanka Caneta Subotića.

A, kako bi rekao Svetozar Marović, ,,prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj”. Ili već tako nekako. I za neprijatelje, sva je prilika, važi isto. Ili ne!?

Uglavnom, direktor RTS Aleksandar Tijanić, čovjek kome možete spočitati sve samo ne to da je loše obaviješten, tvrdi kako je Vladimir Popović Beba ,,ključni medijski savetnik Stanka Subotića Caneta. On stoji iza svake Canetove reči, garderobe, košulje, kravate, fotografije, intervjua, izbora jela i pića…”. I još Tijanić dodaje ponešto o vlastitim motivima. Protiv Vladimira Popovića, kaže, govori ,,budući da sam, sticajem okolnosti, najveći javni protivnik pomenutog Bebe i jedini koji sme da ga pita zašto je Đinđić ubijen kada je Beba u Srbiji bio svemoćan”.

Ta ljubav je obostrana.

I Popović Tijanića drži za visoko kotiranog među inspiratorima i organizatorima ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića. U Živoj istini ga je svrstao rame uz rame sa Vojislavom Koštunicom i Borisom Tadićem. ,,Između Borisa Tadića i Vojislava Koštunice postoje nekoliko zajedničkih stvari: vijeće staraca, roditelji, prijatelji i jedna mržnja prema Zoranu (Đinđiću), koja je različitih povoda, ali je našla zajedničke interese”, kaže Popović.

Valja znati: Vladimir Beba Popović i Aleksandar Tijanić nekadašnji su saradnici. Skupa su, svjedoči Popović u Plejboj-u, za Zorana Đinđića i njegovu DS radili ,,prvu profesionalno urađenu političku kampanju u Srbiji u kojoj je učestvovala agencija Spektra, čiji sam bio direktor”, 1993. Tada se Popović, kaže, upoznao sa predsjednikom DS. I danas se mnogi sjećaju slogana Pošteno Đinđić. Opet, malo njih pamti da su se tokom te kampanje uz Popovića i Tijanića u Spektri okupljali njen tadašnji vlasnik, Đinđićev kum i ministar Slobodana Miloševića – Milan Beko, nekadašnji Idol, marketinški mag i medijski guru Borisa Tadića Srđan Šaper, Slobodan Radulović, odbjegli direktor C-marketa kome je, prema vlastitom svjedočenju, Milan Beko oteo kompaniju i ukrao čast…

Nedugo zatim Popović radi i za Koštunicu: ,,Negde u maju 1994. Centar za politički marketing, VOX, koji sam formirao, uradio je redizajn imidža DSS – od njihovog znaka, stranačkih obeležja, Koštuničinih prvih profesionalnih fotografija do pripremanja njihove osnivačke skupštine…”. Eto kako je završilo.

Nije zgorega podsjetiti se kako je, krajem prošlog vijeka, Aleksandar Tijanić u Podgorici za Đukanovića i Vujanovića radio nešto vrlo slično onome što sad radi Vladimir Popović (Treći kanal TVCG, satanizacija političkih protivnika DPS-a i vlastitih konkurenata…).

Popovićevi oponenti (neki bi rekli – žrtve) ostali su zatečeni, prije svega njegovom agresivnošću, ali i vještinom da vlastite stavove – bez obzira na očite nedosljednosti, predstavi kao nešto u šta se ne smije sumnjati. Tako se i u “slučaju Lekić”, nekadašnjem ministru podmeće šverc cigaretama, dok se istovremeno tvrdi da je priča o švercu – izmišljena.

Iz Lekićevog izbornog štaba uzvraćaju: ,,Crnogorski režim pokušava da relativizuje istorijske činjenice i zaustavi promjene u zemlji angažovanjem Vladimira Bebe Popovića u predsjedničkoj kampanji svog kandidata Filipa Vujanovića”. Nedovoljno. Nije tu Beba samo zbog kampanje.

Vladimir Beba Popović je, naravno, mnogo poznatiji u Beogradu i Srbiji nego ovdje. Ipak, ni tamo nema nikoga ko je do kraja pohvatao konce i povezao sva lica osobe koju mediji opisuju kao ,,nervoznog konobara sa splava Sava”; ,,uspešnog vlasnika i direktora prve beogradske marketinške agencije – Spektra, koja je deo međunarodnog lanca Ogilvi”; ,,svemoćnog šefa srpskog agitpropa”, ,,velikog cenzora”, ili osobu koju je ,,pokojni Đinđić, šest meseci pre streljanja, nogom u dupe izbacio iz Vlade”.

Lično je Popović, koju godinu nakon Đinđićevog ubistva, ocijenio kako je ,,u ovakvoj Srbiji sramota biti bilo šta sem negativac”. Duhovito. ,,Pokazuje mi odmah, ne bez ponosa, hrpu fascikli u kojima su uredno složeni svi tekstovi koji su o njemu objavljeni u poslednje tri godine”, svjedoči, očigledno fasciniran novinar Plejboja. ,,Treba li reći – svi do jednog – negativni! Beba Popović se zbog toga mnogo ne sekira. Naprotiv! Imam utisak da uživa.”

Nedeljnik Vreme pokušava, još 2001. godine (prije ubistva premijera, dakle) da sagleda i drugu dimenziju ,,moćnog čovjeka iz sjenke koji manipuliše srpskim medijima”.

,,Nema jasnih podataka o tome kako je Vladimir Popović ušao u marketinški biznis pravo sa splava Sava gde je radio kao šef sale. Bio je jedan od radnika Milana Beka i nije sa njim delio svojinski kapital. Onda se u jednom trenutku pojavio kao suvlasnik Spektre, a od juna 1997. godine, kako stvari stoje u Privrednom sudu, Popović se vodi kao direktor preduzeća Ogilvy&Mather, Spectra GES.m.b.h, sa sedištem u Beču…”.

Popovićeve kolege iz svijeta marketinga, piše Vreme, nemaju dileme o načinu na koji je Spektra zaradila veliki novac: ,,Milan Beko je otvarao vrata koja su za mnoge od nas bila zatvorena. Oni su prvi postavili sajt Vlade Srbije i krenuli sa internet biznisom u državnim organima… Setite se samo one potpuno besmislene kampanje za Zastavu u Kragujevcu… Možete tri puta da pogađate kome su pomogli da opere novac…”.

Stanko Cane Subotić, na koga ste možda pomislili, ne pominje se u ovom tekstu. Ali se pominje u drugima.

U jednom od tekstova dostupnim na internetu analizira se uticaj koji su na Vladu Zorana Đinđića pokušavali da izvrše Stako Subotić, Filip Cepter (pravo ime Milan Janković) i Miroslav Mišković: ,,Njihovi ljudi od poverenja sedeli su u najužem jezgru moći Zorana Đinđića: Nemanja Kolesar, Đinđićev šef kabineta, prethodno zaposlen kod Miroslava Miškovića, zatim Zoran Janjušević, blizak Filipu Cepteru, koji je nadgledao špijunažu kao savetnik za unutrašnju i spoljašnju bezbednost. I, konačno, Vladimir Beba Popović kao kontakt Stanka Subotića Caneta, u početku šef Vladinog Biroa za komunikacije sa javnošću, istovremeno vlasnik jedne engleske firme za marketing.

Ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović, kome se pripisuje navodna saradnja sa engleskom tajnom službom MI6, jednom prilikom javno je opisao uloge pomenutih oligarha -trijumvirata na „dvoru” Zorana Đinđića, i to nedvosmisleno: Beogradom se vlada od Londona do Beča.

Sukob Popovića i Mihajlovića je, takođe, jedan od ,,antologijskih”. Neki su njihove međusobne optužbe tumačili obostranom frustracijom. ,,Jednog i drugog grize savest što je Zoran ubijen, odnosno zato što nisu sprečili da se ubistvo desi”. Drugi kažu da tu, možda, ima nešto. Tako Božo Prelević, koministar policije u postpetooktobarskoj prelaznoj vladi, 2009. godine govori kako je pravosuđe dužno da odradi svoj dio posla i ispita ove optužbe: ,,Ne znam da li je Beba Popović upoznao Zorana sa mafijom, ali Mihajlovićeve optužbe nadležni moraju odmah da provere! A, taj Beba Popović, pa on je najveća enigma DOS-a… Postavljao se da sve zna, naročito oko šverca cigareta, bio je i sa Draškovićem i sa Koštunicom i ne vidim da je iko dobro prošao posle saradnje s njim…”

Nadležni u Podgorici bi morali obratiti pažnju makar na poslednju rečenicu ovog svjedočenja: ,,Ne vidim da je iko dobro prošao posle saradnje s njim…”

Na ostalima je da prosude: zašto se Beba Popović obreo u u Podgorici? Ko je kome u ovoj priči savjetnik a ko kome poslodavac? Može li se vjerovati čovjeku koji je radio za Miloševića, Draškovića, Đinđića, Koštunicu i Čedomira Jovanovića? Kakvi moraju biti oni koji se oslanaju na osobu koja je sarađivala sa Milanom Bekom, Stankom Subotićem, Ljubišom Buhom Čumetom, Dušanom Spasojevićem…

Beba je tu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo