Povežite se sa nama

MONITORING

Cane, drugo pakovanje

Objavljeno prije

na

Nakon što je u Podgorici registrovao NVO Institut za javnu politiku (u dijelu predviđenom za opis djelatnosti stoji – naučna), Vladimir Beba Popović se pojavio u Živoj istini na televiziji Atlas. Tu se, uz korišćenje mnoštva marketinških trikova, aktivno i nedvosmisleno angažovao pokušavajući da doda vjetar u jedra predsjedničkoj kampanji Filipa Vujanovića, pomogne višegodišnju borbu Mila Đukanovića protiv medija koji nijesu pod njegovom kontrolom (Vijesti, Dan, Monitor…) i, o istom trošku, nastavi svoj privatni rat sa ljudima iz srpske političke i medijske zajednice.

Tako je Popović crnogorskim medijima prebacio da su, od izbijanja afere Nacional i otvaranja istrage protiv duvanske mafije u Bariju, znali za tvrdnje kontroverznog švajcarskog biznismena Đerarda Kuoma, da mu je sastanak sa Đukanovićem nudio niko drugi nego lično Miodrag Lekić, tadašnji ministar inostranih poslova u Vladi Crne Gore.

Pride su, zna Beba Popović kako se to radi, prozvani mediji Lekićeva zlodjela skrivali svjesno, znajući još krajem prošlog vijeka da će baš on 2013. godine biti protivkandidat poslovnim partnerima i(li) prijateljima Stanka Caneta Subotića.

A, kako bi rekao Svetozar Marović, ,,prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj”. Ili već tako nekako. I za neprijatelje, sva je prilika, važi isto. Ili ne!?

Uglavnom, direktor RTS Aleksandar Tijanić, čovjek kome možete spočitati sve samo ne to da je loše obaviješten, tvrdi kako je Vladimir Popović Beba ,,ključni medijski savetnik Stanka Subotića Caneta. On stoji iza svake Canetove reči, garderobe, košulje, kravate, fotografije, intervjua, izbora jela i pića…”. I još Tijanić dodaje ponešto o vlastitim motivima. Protiv Vladimira Popovića, kaže, govori ,,budući da sam, sticajem okolnosti, najveći javni protivnik pomenutog Bebe i jedini koji sme da ga pita zašto je Đinđić ubijen kada je Beba u Srbiji bio svemoćan”.

Ta ljubav je obostrana.

I Popović Tijanića drži za visoko kotiranog među inspiratorima i organizatorima ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića. U Živoj istini ga je svrstao rame uz rame sa Vojislavom Koštunicom i Borisom Tadićem. ,,Između Borisa Tadića i Vojislava Koštunice postoje nekoliko zajedničkih stvari: vijeće staraca, roditelji, prijatelji i jedna mržnja prema Zoranu (Đinđiću), koja je različitih povoda, ali je našla zajedničke interese”, kaže Popović.

Valja znati: Vladimir Beba Popović i Aleksandar Tijanić nekadašnji su saradnici. Skupa su, svjedoči Popović u Plejboj-u, za Zorana Đinđića i njegovu DS radili ,,prvu profesionalno urađenu političku kampanju u Srbiji u kojoj je učestvovala agencija Spektra, čiji sam bio direktor”, 1993. Tada se Popović, kaže, upoznao sa predsjednikom DS. I danas se mnogi sjećaju slogana Pošteno Đinđić. Opet, malo njih pamti da su se tokom te kampanje uz Popovića i Tijanića u Spektri okupljali njen tadašnji vlasnik, Đinđićev kum i ministar Slobodana Miloševića – Milan Beko, nekadašnji Idol, marketinški mag i medijski guru Borisa Tadića Srđan Šaper, Slobodan Radulović, odbjegli direktor C-marketa kome je, prema vlastitom svjedočenju, Milan Beko oteo kompaniju i ukrao čast…

Nedugo zatim Popović radi i za Koštunicu: ,,Negde u maju 1994. Centar za politički marketing, VOX, koji sam formirao, uradio je redizajn imidža DSS – od njihovog znaka, stranačkih obeležja, Koštuničinih prvih profesionalnih fotografija do pripremanja njihove osnivačke skupštine…”. Eto kako je završilo.

Nije zgorega podsjetiti se kako je, krajem prošlog vijeka, Aleksandar Tijanić u Podgorici za Đukanovića i Vujanovića radio nešto vrlo slično onome što sad radi Vladimir Popović (Treći kanal TVCG, satanizacija političkih protivnika DPS-a i vlastitih konkurenata…).

Popovićevi oponenti (neki bi rekli – žrtve) ostali su zatečeni, prije svega njegovom agresivnošću, ali i vještinom da vlastite stavove – bez obzira na očite nedosljednosti, predstavi kao nešto u šta se ne smije sumnjati. Tako se i u “slučaju Lekić”, nekadašnjem ministru podmeće šverc cigaretama, dok se istovremeno tvrdi da je priča o švercu – izmišljena.

Iz Lekićevog izbornog štaba uzvraćaju: ,,Crnogorski režim pokušava da relativizuje istorijske činjenice i zaustavi promjene u zemlji angažovanjem Vladimira Bebe Popovića u predsjedničkoj kampanji svog kandidata Filipa Vujanovića”. Nedovoljno. Nije tu Beba samo zbog kampanje.

Vladimir Beba Popović je, naravno, mnogo poznatiji u Beogradu i Srbiji nego ovdje. Ipak, ni tamo nema nikoga ko je do kraja pohvatao konce i povezao sva lica osobe koju mediji opisuju kao ,,nervoznog konobara sa splava Sava”; ,,uspešnog vlasnika i direktora prve beogradske marketinške agencije – Spektra, koja je deo međunarodnog lanca Ogilvi”; ,,svemoćnog šefa srpskog agitpropa”, ,,velikog cenzora”, ili osobu koju je ,,pokojni Đinđić, šest meseci pre streljanja, nogom u dupe izbacio iz Vlade”.

Lično je Popović, koju godinu nakon Đinđićevog ubistva, ocijenio kako je ,,u ovakvoj Srbiji sramota biti bilo šta sem negativac”. Duhovito. ,,Pokazuje mi odmah, ne bez ponosa, hrpu fascikli u kojima su uredno složeni svi tekstovi koji su o njemu objavljeni u poslednje tri godine”, svjedoči, očigledno fasciniran novinar Plejboja. ,,Treba li reći – svi do jednog – negativni! Beba Popović se zbog toga mnogo ne sekira. Naprotiv! Imam utisak da uživa.”

Nedeljnik Vreme pokušava, još 2001. godine (prije ubistva premijera, dakle) da sagleda i drugu dimenziju ,,moćnog čovjeka iz sjenke koji manipuliše srpskim medijima”.

,,Nema jasnih podataka o tome kako je Vladimir Popović ušao u marketinški biznis pravo sa splava Sava gde je radio kao šef sale. Bio je jedan od radnika Milana Beka i nije sa njim delio svojinski kapital. Onda se u jednom trenutku pojavio kao suvlasnik Spektre, a od juna 1997. godine, kako stvari stoje u Privrednom sudu, Popović se vodi kao direktor preduzeća Ogilvy&Mather, Spectra GES.m.b.h, sa sedištem u Beču…”.

Popovićeve kolege iz svijeta marketinga, piše Vreme, nemaju dileme o načinu na koji je Spektra zaradila veliki novac: ,,Milan Beko je otvarao vrata koja su za mnoge od nas bila zatvorena. Oni su prvi postavili sajt Vlade Srbije i krenuli sa internet biznisom u državnim organima… Setite se samo one potpuno besmislene kampanje za Zastavu u Kragujevcu… Možete tri puta da pogađate kome su pomogli da opere novac…”.

Stanko Cane Subotić, na koga ste možda pomislili, ne pominje se u ovom tekstu. Ali se pominje u drugima.

U jednom od tekstova dostupnim na internetu analizira se uticaj koji su na Vladu Zorana Đinđića pokušavali da izvrše Stako Subotić, Filip Cepter (pravo ime Milan Janković) i Miroslav Mišković: ,,Njihovi ljudi od poverenja sedeli su u najužem jezgru moći Zorana Đinđića: Nemanja Kolesar, Đinđićev šef kabineta, prethodno zaposlen kod Miroslava Miškovića, zatim Zoran Janjušević, blizak Filipu Cepteru, koji je nadgledao špijunažu kao savetnik za unutrašnju i spoljašnju bezbednost. I, konačno, Vladimir Beba Popović kao kontakt Stanka Subotića Caneta, u početku šef Vladinog Biroa za komunikacije sa javnošću, istovremeno vlasnik jedne engleske firme za marketing.

Ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović, kome se pripisuje navodna saradnja sa engleskom tajnom službom MI6, jednom prilikom javno je opisao uloge pomenutih oligarha -trijumvirata na „dvoru” Zorana Đinđića, i to nedvosmisleno: Beogradom se vlada od Londona do Beča.

Sukob Popovića i Mihajlovića je, takođe, jedan od ,,antologijskih”. Neki su njihove međusobne optužbe tumačili obostranom frustracijom. ,,Jednog i drugog grize savest što je Zoran ubijen, odnosno zato što nisu sprečili da se ubistvo desi”. Drugi kažu da tu, možda, ima nešto. Tako Božo Prelević, koministar policije u postpetooktobarskoj prelaznoj vladi, 2009. godine govori kako je pravosuđe dužno da odradi svoj dio posla i ispita ove optužbe: ,,Ne znam da li je Beba Popović upoznao Zorana sa mafijom, ali Mihajlovićeve optužbe nadležni moraju odmah da provere! A, taj Beba Popović, pa on je najveća enigma DOS-a… Postavljao se da sve zna, naročito oko šverca cigareta, bio je i sa Draškovićem i sa Koštunicom i ne vidim da je iko dobro prošao posle saradnje s njim…”

Nadležni u Podgorici bi morali obratiti pažnju makar na poslednju rečenicu ovog svjedočenja: ,,Ne vidim da je iko dobro prošao posle saradnje s njim…”

Na ostalima je da prosude: zašto se Beba Popović obreo u u Podgorici? Ko je kome u ovoj priči savjetnik a ko kome poslodavac? Može li se vjerovati čovjeku koji je radio za Miloševića, Draškovića, Đinđića, Koštunicu i Čedomira Jovanovića? Kakvi moraju biti oni koji se oslanaju na osobu koja je sarađivala sa Milanom Bekom, Stankom Subotićem, Ljubišom Buhom Čumetom, Dušanom Spasojevićem…

Beba je tu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo