Nakon što je tužilaštvo podiglo optužni prijedlog protiv dijela Savjeta zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora za generalnog direktora, on je odlučio da im uzvrati –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, neugodna pitanja, istina i bakrači. Zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis

Boris Raonić, dva puta nezakonito izabrani generalni direktor RTCG, slikovito  je ove sedmice demonstrirao kako izgleda  javni servis koji se to samo pravi da jeste. Domaći, balkanski model. Za koji svi znamo da to baš i nije, a napredak mjerimo po tome koliko liči na to što treba da bude.

Nakon što je obznanjeno da je Osnovno tužilaštvo u Podgorici podiglo optužni prijedlog protiv više članova Savjeta RTCG zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora na čelo te kuće u junu prošle godine, on je odlučio da im odgovori, kako drugačije, nego –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, nezavisni stručnjaci, neugodna pitanja, istina i bakrači. Sjedneš lijepo, zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis.

No i Raonić zna da RTCG treba da liči na javni servis, pa na prvo pitanje novinara hoće li podnijeti ostavku nakon optužnog prijedloga, prigodno uzdahne: „Prvo pa muško.Drago mi je da ste se odlučili za takav pristup.U nekim drugim vremenima bi vjerovatno rekli – nijesmo se tako dogovorili“.  Pošto se nisu dogovorili, slijedi pola sata priče o uspjesima Raonića i  opstrukcijama „medijskih i političkih struktura protiv RTCG“, koje i novinar lično primjećuje. Pa o tome kako RTCG već sad može „rame uz rame sa evropskim javnim servisima“. Idila.

Napokon, opet pitanje o optužnom prijedlogu. “Ne postoji šansa da će bilo koji sud potvrditi ovaj optužni prijedlog”, saopštava  sigurno  Raonić, diplomirani pravnik od 2018. godine, zbog čega, a ne samo zbog konflikta interesa kako to želi predstaviti, nije mogao biti zakonito izabran na čelo RTCG  u avgustu 2021.  Novinar normalno – ništa.  Ni pomena o tome da  Raonić,  da su se sprovodili zakoni,  nije mogao biti tu gdje je sve do  2028. godine, kada bi ispunio tadašnji uslov od deset godina radnog iskustva u odgovarajućoj spremi. Vlada mu je, u međuvremenu, priskočila i smanjila uslov na – pet godina.

Nije Raoniću samo to išlo na ruku. Srećna zvijezda ili neka druga sila, tek optužni prijedlog tužilaštva o kom pravnik Raonić samouvjereno danas govori iz fotelje  RTCG, zakasnio je taman toliko da ga neometano izaberu i treći put na čelo Javnog servisa u septembru ove godine.

ODT je predmet formirao 3. juna 2023. godine, zbog neizvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda u Podgorici, kojom je utvrđeno da je Raonić u avgustu 2021. godine izabran nezakonito jer je bio u konfliktu interesa kao član Savjeta Agencije za elektronske medije (AEM). Proces je vođen po tužbi Nikole Markovića, jednog od kandidata, koji takođe nije mogao biti izabran na čelo RTCG zbog uslova o radnom iskustvu u odgovarajućoj spremi. Predmet se šetao skoro  godinu i po dana, od ODT do SDT, pa opet nazad. ODT ga je još izviđao u vrijeme kada je Raonić i treći put izabran na tu poziciju. Ni Raoniću danas eto nije jasno zašto je to toliko trajalo.

Presuda zbog čijeg neizvršenja tužilaštvo sada tereti dio članova i predsjednika Savjeta, postala je pravosnažna 10. maja 2023. godine, odlukom Višeg suda, koji je Savjetu RTCG  tada naložio da postupi u skladu sa njom.  Savjet je, međutim, 1. juna iste godine, većinom glasova, za generalnog direktora RTCG ponovo izabrao nezakonito izabranog Raonića, čemu se javno usprotivila samo Marijana Camović Veličković, članica Savjeta i predsjednica SMCG.

Da je Savjet i tada Raonića  izabrao nezakonito,  utvrdio je Osnovni sud u Podgorici  u prvostepenoj presudi u aprilu ove godine.  Po ocjeni suda,  Raonić nije mogao ni drugi put  biti izabran, jer je Savjet morao cijeniti da li ispunjava  uslove u trenutku kada je konkurs raspisan. A ne, kako bi Boris volio a Savjet i uradio, nakon što je podnio ostavku na funkciju u AEM-u.

Raonić tvrdi da je sve urađeno zakonito: „Vi imate odluku suda, pravosnažnu, po tužbi Nikole Markovića koja kaže da se može birati novi direktor od svih prijavljenih kandidata, uključujući i mene”.  Pa ono, može se birati, al se ne može izabrati ako ne ispunjava uslove, a Raonić nije. Što zbog konflikta interesa, što zbog radnog iskustva.  Novinar, opet – ništa.

„Ne postoji pravni stručnjak koji mi nije rekao u prethodnom periodu da je ovo budalaština“, nastavlja Raonić dalje o optužnom prijedlogu.  Koji su do sada javno kritikovali samo njegovi branioci advokati Danilo Milović i Nebojša Aasanović. Na RTCG u zadnja dva dana.

Generalni direktor RTCG potom kaže da on poštuje pravosnažne presude, al da  mu je ova nelogična. Valjda poštuje samo one koje su mu logične.  “Ukoliko se sjutra, kada ja odem odavde, prijavi, recimo, pet direktora lokalnih javnih emitera, to po ovoj presudi suda znači da svi oni moraju da daju ostavke, a samo jedan će biti izabran. Ostala četiri će ostati bez posla”, pojašnjava.  Raonić, pritom,  egzistencijalno i materijalno obezbijeđen, ne bi baš ostao bez posla da je napustio funkciju u AEM-u prije kandidature.  Ostao bi direktor Građanske alijanse (GA), u okviru koje funkcioniše Škola demokratskog rukovođenja, kroz koju su kroz decenije prošle gotovo sve partije vlasti i opozicije. Ili što bi  Raonić rekao: „Sreo sam bukvalno svakog ko nešto znači u Crnoj Gori“.

Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) nije  našla ništa sporno u tome što su tri člana Savjeta koji je prvi put izabrao nezakonito Raonića – Milica Špajak,  Amina Murić i  Bojan Baća  bili u poslovnim vezama sa GA.  Murić je i danas  u GA,  Špajak je  programska direktorka NVO Inicijativa mladih za ljudska prava, koja je prema registru nevladinih organizacija jedan od dva osnivača GA, dok je  Baća u vrijeme prvog izbora  bio član Savjeta GA. Podnio je ostavku neposredno pred drugi nezakoniti Raonićev izbor. O tome Boris i Marko, kako je svog zaposlenog pri kraju emisije Raonić počeo da zove, nijesu razgovarali.

Raonić je, umjesto toga,  iznio Marku „nevjerovatno tešku optužbu“.

„Ja imam dokaze da su  brojni ljudi, čak  i postupajući tužioci u ovim predmetima  radili negativne i nezakonite stvari. Tužioci koji su bili postupajući, više ih je bilo, su imali bliske kontakte sa organizovanim kriminalnim grupama..U narednim danima ćemo iznositi te informacije“, kazao je Raonić.  Zašto ih RTCG, kao javni servis rame uz rame s evropskim servisima,  nije iznosila prije optužnog prijedloga, što joj je medijska obaveza, nijesu objašnjavali.  Ostalo je nejasno i zašto bi navodni tužioci u spregama s kriminalom htjeli da sruše Raonića, obzirom da  RTCG prethodno nije ni pomenula da postoje.

Raonić je, sve u svemu, poslao  poruku da ko god tvrdi da je nezakonito na čelu RTCG, spada u kategoriju kriminalaca, zavidnih, korumpiranih i prodanih. Dok je uz njega  „najbolje što Crna Gora ima“. Tu su  i novinari RTCG koji mu kažu da nikad „nijesu bili tako slobodni“. On im, zauzvrat, oprašta sitne greške.  Kao da se ne daj Bože miješa u  uređivačku politiku, primijetio je i da je u Markovoj emisiji bilo grešaka, ali oprostio mu je.  Ne oprašta jedino zaposlenima koji ga lažno optužuju. O istinitosti optužbe sudi on.  To je ta sloboda.

„Mnogi su u Crnoj Gori optuživani za teške stvari od strane tužilaštva, pa se pokazalo da to možda nije bilo tako“, kazao je direktor RTCG, podsjećajući na slučaj državni udar. U odnosu na to ovo je kikiriki, zaključio je.

Kikiriki su, kad je u pitanju Raonić, do sada bile i sudske presude koje su ukazivale na njegove nezakonite mandate. Iako su se smijenile i vlasti i tužilački vrh.

Milena PEROVIĆ

Rezultati nedavnih lokalnih izbora i, još više, nesposobnost da se nakon podjele mandata dođe do neophodne većine,  razlog su za opravdanu glavobolju i u državnom vrhu. U Podgorici i Budvi se (bezuspješno) pregovara, kotorski izbori nijesu završeni, a dolaze Berane, Nikšić… Šavnik su svi zaboravili

Dva mjeseca nakon održavanja lokalnih izbora u Podgorici i mjesec od proglašenja njihovih konačnih rezultata, Glavni grad dobio je novi parlament. Partijski mandati su personalizovani i novoizabrani odbornici su zauzeli svoja mjesta. Ali još nema nagovještaja o tome ko bi od njih mogao biti dio većine, a ko opozicija. A vrijeme curi. Ukoliko odgovor na to pitanje ne dobijemo do kraja godine, Podgorici predstoje novi izbori.

Jelena Borovinić Bojović, sada već bivša predsjednica Skupštine Glavnog grada, inicirala je u ime koalicije Za budućnost Podgorice sastanak predstavnika partija i pokreta koji su nakon prethodnih lokalnih izbora bili dio gradskih vlasti. Do proljetošnjeg razlaza. Pozivu se  nijesu odazvali predstavnici koalicije Pokret za Podgoricu-URA, pa sve opcije za dogovor i dalje ostaju otvorene.

Podsjetimo, iz koalicije koju personifikuju predsjednik države Jakov Milatović i  bivši premijer Dritan Abazović ignorisali su i poziv  koji je na njihovu adresu stigao iz DPS-a. Tada su se izgovorili radom na postizbornoj platformi koju će ponuditi potencijalnim koalicionim partnerima. Ove nedjelje su, umjesto susreta sa zvaničnicima ZBCG i koalicije Demokrata i PES-a, istu predstavili javnosti. Ključno u tom dokumentu je da u njemu ne piše kako Luka Rakčević mora biti gradonačelnik Podgorice. Iako je ponovljeno da ostaju pri stavu kako je Rakčević najbolji od svih mogućih kandidata. Ali su, izgleda, i oni svjesni da im postizborna matematika ne daje za pravo da u predstojeće pregovore ulaze sa pozicije sve ili ništa.

Na postizbornu računicu prema kojoj mjesto prvog čovjeka Podgorice pripada koaliciji PES-Dedmokrate podsjetio nas je, još jednom, ove nedjelje nosilac njihove liste i ministar energetike Saša Mujović. „Obavještavamo crnogorsku javnost da PES ostaje decidan u svom stavu da samo oni politički subjekti koji imaju konstruktivan pristup u formiranju funkcionalne gradske vlasti mogu biti naši partneri i da gradonačelnika, a shodno demokratskim principima, treba da delegira lista Pokreta Evropa sad i Demokratske Crne Gore”, istakao je Mujović u partijskom saopštenju uoči sastanka sa predstavnicima ZBCG.

Zvanično, od mjesta gradonačelnika Podgorice nijesu odustali ni u DPS-u. “Moraju se vraćati demokratski principi u politički život Crne Gore. Oni koji su ostvarili najbolji rezultat imaju pravo i prvopozvani su da predlože predsjednika Opštine. U ovom slučaju to je DPS, a naš nosilac liste je bio Nermin Abdić“, kazao je Danijel  Živković. Predsjednik DPS-a najavljuje novi poziv Milatoviću i njegovoj koaliciji.

Nezvanično, DPS je Milatoviću i njegovim (budućim) partijskim saborcima ponudio širu koaliciju, koja obuhvata i naredne predsjedničke izbore.

Istovremeno, sa druge strane stiže upozorenje. “Da li će neko da formira vlast sa DPS-om ili neće, na to treba oni da odgovore“, kazao je poslanik SNP Bogdan Božović komentarišući mogućnost da se Milatović i Abazović okrenu koaliciji sa DPS-om i drugim, manjim partijama koje su opozicija vladajućoj većini na državnom nivou. „To bi definitivno promijenilo stvari na državnom nivou. Vjerujem da bi odmah nakon toga uslijedile neke inicijative u Skupštini Crne Gore, a koje bi se ticale možda i statusa predsjednika Crne Gore ukoliko bi formirao vlast sa DPS-om i opozicijom.”

Sličan scenario već je najavljivao Milan Knežević, pa se čini da u vladajućoj koaliciji ozbiljno razmišljaju o načinu na koji bi mogli „skratiti mandat“ predsjedniku države ukoliko on iznevjeri njihova očekivanja po pitanju (ne)saradnje sa DPS-om. Odnosno, kako neki od njih vole da kažu, tekovine 30. avgusta.

Na Milatoviću je da preračuna šta je najbolje za njegovu političku budućnost, ali i za ispunjenje onoga što nam je, kao predsjednik države, obećao. A iz Brisela stižu vijesti koje bi se mogle protumačiti kao moguća najava toga da je predsjednik počeo da detaljnije promišlja i u tom pravcu.

„Okupljanje građanskog i evropskog centra, koji će diktirati tempo društvenih promjena do ulaska Crne Gore u EU, ideja je koja je veća od svakog pojedinca ili partije“, poručio je Milatović preko društvene mreže X, upozoravajući kako rezultati niza lokalnih izbora pokazuju zabrinjavajuću tendeciju fragmentacije i slabljenja tih snaga („građanskog i evropskog centra“). “Shodno navedenom, smatram da je u narednom periodu neophodno prevazići nesuglasice i zajednički krenuti ka ostvarivanju najvažnijeg vanjskopolitičkog cilja – članstvu Crne Gore u EU do 2028. godine. To podrazumijeva zajednički dogovor oko ključnih principa državne politike, koji će se temeljiti na saradnji i sinhronizovanom djelovanju u narednom periodu – posebno između predsjednika države i predsjednika Vlade.”

Iz Kabineta premijera (Spajić je na službenom putu u Singapuru) ubrzo je stigao odgovor u kome pozdravljaju inicijativu predsjednika države, ali  sa dozom cinizma i uzdržanosti. „U tom kontekstu, od izuzetne je važnosti da svi nosioci javnih funkcija djeluju u okviru svojih ovlašćenja, kako bi ispunjavanjem obaveza propisanih Ustavom dali vjetar u leđa ostvarenju zajedničkog cilja. Stoga, nakon godinu dana uspješnog rada 44. Vlade, raduju i konstruktivni signali od strane Predsjednika Crne Gore“, navodi se u saopštenju i na kraju konstatuje  kako je cilj jasan – Crna Gora 28. članica EU do 2028. godine. „Nezavisno od ishoda najavljene inicijative Predsjednika Milatovića, Vlada Crne Gore će, podržana parlamentarnom većinom, ovome kao i do sada, ostati čvrsto posvećena“.

Nastavak slijedi. Možda obrise tog raspleta naslutimo prije nego se razriješe neke političke dileme na lokalnom nivou.

Za razliku od Podgorice, gdje smo stigli makar do konstituisanja lokalnog parlamenta, izbori u Kotoru, održani istog dana kada i  u Glavnom gradu, još nijesu završeni. Nema naznaka da bi se to moglo dogoditi u bliskoj budućnosti. Zapelo je u Ustavnom sudu gdje nijesu u stanju da donesu odluku (rezultat glasanja 3:3) o žalbama koje im je uputio DPS. Tako je nastala pat pozicija, nalik onoj koju već 25 mjeseci imamo u Šavniku, gdje još nijesu završeni lokalni izbori započeti u oktobru 2022.

Šavnički scenario, donekle modifikovan, mogli bi dobiti i u Budvi. Tamo su drugi ovogodišnji lokalni izbori završeni. Glasovi su prebrojani, mandati podijeljeni, a početne pozicije ostale su nepromijenjene. Budvani već drugu godinu, od kada je presjednik Opštine Milo Božović u Spužu, nemaju funkcionalnu vlast. Uz rastuću bojazan da je neće dobiti ni nakon ovih izbora.

Nekadašnji  saveznici iz DF-a produbljuju rovove razmjenjujući optužbe za nepotizam, korupciju i saradnju sa pojedincima i grupama iz kriminalnog miljea. Da li će neka viša sila (iz Beograda) uspjeti da ih pomiri, hoće li  se neko okrenuti DPS-u koji čeka priliku da se vrati u vlast najbogatije opštine u Crnoj Gori ili će svi skupa ponovo na izbore?

U Beranama, gdje se lokalni izbori održavaju za desetak dana, izgleda da nemaju takvih problema. Zato je kampanja poslužila za dodatno raspirivanje nacionalnih tenzija, u šta smo se mogli uvjeriti i na skorašnjoj rukometnoj utakmici između Berana i Lovćena.

Nakon Berana, naredni redovni lokalni izbori održaće se u Nikšiću (do kraja marta). Kako su prethodni održani pod sloganom Bitka za Nikšić, uz adekvatan narativ i tenzije, nema sumnje da će i nastavak biti uzavreo. Ako ništa drugo, to nam obećava predsjednik opštine Marko Kovačević i njegova sklonost ka verbalnim izlivima netolerancije i, po mnogim ocjenama, mržnje prema političkim protivnicima ali i svima onima koji ne dijele njegove definicije vjere, nacije i domovine.

Moglo bi se desiti da prije Nikšićana na birališta izađu građani Rožaja. Vanredno. Pošto je, sredinom novembra, zbog nedostaka kvoruma odložena sjednica SO u kojoj Bošnjačka stranka ima natpolovičnu većinu odbornika. Ali se oni, izgleda, ne slažu sa politikom stranke na državnom nivou (ulazak u vladajuću koaliciju i vladu Milojka Spajića).

A nakon Nikšića stižu redovni lokalni izbori u Herceg Novom, na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Ukoliko ih, opet, ne preteknu vanredni izbori u Bijelom Polju. Do njih bi moglo doći ukoliko BS ispuni ljetošnji ultimatum i raskine lokalnu koaliciju sa DPS-om. Ako je još uvijek na snazi zahtjev koji su pred buduće koalicione partnere postavili iz  ZBCG.

Na kraju, još jedna ilustracija stanja u lokalu i potencijalnih posljedica ukoliko se lokalna trvenja prenesu na državni nivo. Milan Knežević je najavio kako njegova DNP neće glasati za prijedlog zakon o budžetu za 2025. godinu ukoliko do kraja godine ne da dođe do razgraničenja „nespornih teritorija“ opština Zeta i Podgorica. To, možda, neće ugroziti izglasavanje predloženog budžeta , pošto i bez četiri poslanika DNP vlast ima potreban 41 glas u parlamentu, ali dodatno ukazuje  da tenzije i unutar vladine većine – rastu. Rezultati nedavnih lokalnih izbora i, još više, nesposobnost da se nakon podjele mandata dođe do neophodne većine,  razlog su za opravdanu glavobolju i u državnom vrhu.

Zoran RADULOVIĆ  

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Počinje u Moskvi, nastavlja se u Budvi pa doseže, preko Kolašina, do obronaka Bjelasice. Konstanta u priči je Milo Đukanović

Nakon nedavnog, verbalnog i fizičkog, napada na novinarku Pobjede Anu Raičković, kontroverzni kolašinski biznismen Zoran Bećirović nalazi se u pritvoru, skupa sa Mladenom Mijatovićem. Njegovi poslovi ne stoje. Država nastavlja da ih pomaže.

U  predloženom zakonu o budžetu za narednu godinu, u dijelu kapitalnog budžeta, imamo najavu više planiranih državnih investicija u poslove koji se direktno dotiču i Bećirovićevih poslovnih interesa na Bjelasici. Za izgradnju garaže za potrebe skijališta Kolašin 1450 i 1600, koja se gradi u podnožju Bećirovićevog skijališta (Ski centar Kolašin 1450), na zemlji koju je država otkupila od njega, nakon što je on postao njen vlasnik u sumnjivom stečajnom postupku (vidjeti dalje u tekstu), država će naredne godine uložiti milion, deset hiljada i jedan euro (podatak iz prijedloga zakona o budžetu za 2025: 1,010,001.00 eura).

Dodatno, izgradnja hidrotehničke infrastrukture za potrebe Ski centra Kolašin 1600 i Kolašin 1450 sa osnježavanjem  mogla bi nas koštati 2.000.001eura. Pod uslovom da se prethodno riješi spor sa mještanima koji se protive ideji da, potencijalno, ostanu bez vode da bi skijališta sa njihovih izvorišta punila akumulacije za vještačko osnježivanje staza. Na popisu kapitalnih investicija koji će se realizovati naredne godine nalazi se i projekat “glavni kolektor i fekalna kanalizacija Ski centar Kolašin 1400” vrijedan pola miliona eura. Okruglo.

Ima još. Opština Kolašin i kompanije Ski rizort Kolašin 1450 i 1600 (Bećirović je suvlasnik u obije) potpisali su ljetos Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi sa komunalnim opremanjem građevinskog zemljišta na lokacijama u neposrednoj blizini dva skijališta. Suština Ugovora, objašnjavaju verzirani, je ta da Bećirović gradi infrastrukturu koju je trebalo da finansira i izgradi Opština, a da zauzvrat bude oslobođen plaćanje komunalnih naknada za planirane objekte na Bjelasici. Prema važećim planskim dokumentima tamo će se graditi oko 50 hotela i nekoliko desetina vila, a Bećirović se  pomenutim Ugovorom zaštitio i od eventualnog povećanja cijene komunalija u budućnosti.

Kada se sa Bjelasice siđe u Kolašin, tu je još pregršt takvih poslova. Njihova se vrijednost, uglavnom, ne mjeri stotinama hiljada i milionima eura, ali daleko od toga da su nevažni. Makar za izgradnju imidža dobrotvora koji Bećirović stiče u lokalnoj zajednici ukrašavajući grad u vrijeme praznika, obećavajući finansiranje popravke krova na školskoj sali, najavom namjere da rekonstruiše kancelarije Uprave za nekretnine… A nije sve ni trošak. “Opstruirajući proces zaštite kuće Marića u Kolašinu (aktuelna vlast u Opštini je  izjavila žalbu na rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara) , lokalna uprava je omogućila Bećiroviću da taj objekat – potencijalno kulturno dobro – kupi na licitaciji od povjerioca Holdco east za 85.000 eura“, navodi naš sagovornik iz Kolašina.

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Sve  počinje u Moskvi a nastavlja se u Budvi.

“Uspješni biznismen iz Moskve, prijatelj važnih prijatelja koji je profesionalnu karijeru započeo kao vozač kombija u budvanskom Montenegroekspresu, ne odgovara na optužbe da je budvanski hotel Avala kupio zahvaljujući presudi sudskog vijeća u kome je bila Ana Kolarević, njegova buduća advokatica, a imovinu Ski Centra Bjelasica uz pomoć prijatelja, Aninog brata Mila Đukanovića”, pisali smo u Monitoru prije punih 12 godina. “Zoran Bećirović, takođe, nikada nije komentarisao navode da je, kao suvlasnik firme Millennium, ostao dužan oko 800 hiljada eura državi, novinarima i urednicima nekadašnjeg dnevnog lista Republika. Šuti Bećirović i kada se pomene Aquapark DOO, firme čije je milionske kredite, umjesto stvarnih vlasnika – Miloša Marovića, Dragoljuba Dvojakovića i njegovog sada pokojnog brata Dragana Bećirovića – otplaćivala budvanska Opština”.

Malo o detaljima. Priča o privatizaciji budvanskog hotela Avala i kolašinske Bjanke 2003/4. godine, koji su plaćeni 3,2 odnosno 1,56 miliona, odavno je prerasla državne granice. Osim domaćeg tužilaštva, istraživanjem tih privatizacija, zbog sumnjivog porijekla novca i spornih (su)vlasničkih odnosa, bavili su se i britanski sud i ruski Istražni komitet.

Londonska kompanija  Bepler & Jakobson (B&J) postala je vlasnik hotela odlukom Višeg suda, iako je ponuda bila drugorangirana, a dokazi o ispunjenju kriterijuma lažirani. Konkretno: ponuđači B&J izmislili su navodno svoje hotele na zapadu Mediterana, kako bi ispunili kvalifikacione uslove tendera (iskustvo, novčani obrt…). Ni to što se radilo o kompaniji bez poslovnog isksutva, sa osnivačkim kapitalom od par desetina/stotina funti, nije uticalo na odluku privatizacionih i sudskih vlasti.

Dosta godina kasnije, nakon što je među suvlasnicima B&J pukla tikva  zastupnik većinskog vlasnika Igor Lazurenko na suđenju u Londonu izjavljuje kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog prijateljskih veza sa tadašnjim premijerom Đukanovićem, a još pet odsto zbog insajderskih informacija iz HTP Budvanska rivijera (vlasnici Avale prije privatizacije). Još jednu, tzv. zlatnu akciju Bećirović je, prema svjedočenju nekadašnjeg poslovnog partnera, dobio nakon sudske odluke da Savjet za privatizaciju mora potpisati ugovor sa njihovom kompanijom, iako je bila drugorangirana na tenderu.

“Shvatio sam da je Bećirović poznat i dobro povezan u Crnoj Gori, koja je mala zemlja sa malim krugom moći. U stvari, on je bio veoma blizak sa Milom Đukanovićem. Crna Gora je takođe veoma siromašna zemlja i nisam stekao utisak da je Bećirović bogat…”, rekao je Lazurenko na sudu u Londonu, 2013. godine. Đukanović je dio svakog ljeta provodio u tada već obnovljenoj i na divlje dograđenoj Avali.

Prije svađe zbog poslova u Budvi i podjele imovine, B&J je 2007. proširila imovinu u Kolašinu kupujući najveći dio imovine Ski centra Bjelasica  u stečaju. Tako su 147.000 kvadrata zemljišta skijališta Jezerine na obroncima Bjelasice, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do, tabač snijega… prodati za 550 hiljada.

Skijalište Jezerine na obroncima Bjelasice Ćoćo je dobio po cijeni koju je sam ponudio, nedugo  nakon javnog apela tadašnjeg poslanika Mila Đukanovića Privrednom sudu da ubrza prodaju Ski centra u stečaju. Blažo Jovanić i njegovi saradnici iz Suda nijesu dangubili. Iz Privrednog suda je prethodno nestala dokumentacija koja je, kako je tvrdila sutkinja Nataša Bošković, dokazivala da je stečaj u Ski centru uveden nezakonito. To je današnje skijalište Kolašin 1450.

“Kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u preduzeću Ski centar Bjelasica, dug je bio manji od pet procenata od ukupne imovine kojom je firma raspolagala. Podnijeta je žalba Vrhovnom sudu protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja Privrednog suda u Podgorici zbog bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju stečaju i likvidaciji i Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud uskoro je u cijelosti uvažio žalbu”, tvrdi bivši sekretar tog preduzeća Boško Vlahović. Posao je ipak završen, na zadovoljstvo Bećirovića, njegovih partnera i promotera.

Dodatno, Privredni sud je, smatrali su predstavnici radnika, omogućio kupcu da ne poštuje ugovor o prodaji u dijelu investicija. Kupac je bio obavezan da u imovinu investira 3,5 miliona eura za period od tri godine. Novi vlasnik umjesto toga podiže kredit od 2,5 miliona eura kod Prve banke dajući u zalog novokupljenu imovinu. “Caldero trading limited podiže kredit kod Prve banke po kamati od osam odsto koji zatim daje kćerci kompaniji Ski resort Kolašin1450 po kamati od 18 odsto (10 odsto Caldero i osam odsto Prvoj banci) što je klasično izvlačenje novca iz kćerke kompanije. Caldero trading limited nije registrovan kao banka i ne može davati kredite”, objašnjavali su predstavnici radnika u Monitoru 2014. Uzalud.

Zoran Bećirović je, potom, bio i vlasnik dva najluksuznija hotela u Kolašinu.  Bjanku je kupio od  države i ona je, rekonstruisana, i dalje u vlasništvu njegovih firmi. Novoizgrađeni hotel Lipka prešao je u međuvremenu u vlasništvo Prve banke, na ime obezbjeđenja kredita koji nije vraćen. Većinski vlasnik Prve banke je, ako neko ne zna, Aco Đukanović  brat ranije pomenutih Ane i Mila.

Došlo je  vrijeme za širenje posla na obroncima Bjelasice.

Bećirović i njegov novi poslovni partner Baškim Uljaj, biznismen iz Albanije, postali su zakupci 272 hiljade kvadrata u neposrednoj blizini skijališta Kolašin 1600, 2018. godine, u mandatu vlade Duška Markovića. Zakupci su bili jedini zainteresovani učesnici u postupku koji je započela prethodna, Đukanovićeva, vlada. Na zakupljenom zemljištu Bećirović i Uljaj, u narednih 90 godina, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa dobijati 10 eurocenti po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Godišnje to garantuje prihod od 27 hiljada fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Država će, prema tom Ugovoru, njihov biznis pomoći gradnjom skijališta  sa  šestosjednom  žičarom i sistemom za pravljenje vještačkog snijega (planirana vrijednost radova devet miliona) i  puta od (Bećirovićevog) skijališta Kolašin 1450 do Kolašina 1600 (dva miliona eura). O trošku poreskih obveznika već je završena trafo-stanica Jezerine, preko koje će se oba skijališta snabdijevati strujom. Slučaj je udesio pa i autoput prolazi u blizini budućeg ski centra. A kao što smo pomenuli,  iskrsla je tu još po neka državana obaveza. Što bi se reklo, dobar investitor para vrijedi.

A udesilo se i ovo: Zoranov sin Luka Bećirović, Milov sin Blažo Đukanović, skupa sa Markom Gvozdenovićem, sinom Branimira Gvozdenovića, bivšeg ministra u više DPS vlada (pokrivao  resor urbanizma) osnivači su firme Kolašin Valleys koja se bavi prodajom stanova, vila i aprtmana koji se grade na kolašinskim skijalištima. Ima neka tajna veza, kaže pjesma.

Zoran RADULOVIĆ