Povežite se sa nama

OKO NAS

CRNOGORSKA ŠUMARSKA MAFIJA UZOR SICILIJANSKOJ: Sve perfidnije metode pljačke

Objavljeno prije

na

sume---drvoprerada-3

Veliki krug pilane privatnog preduzetnika iz Berana Radomira Anđića zarastao je u korov. Anđić objašnjava da mu je zabranjen pristup državnim šumama i pored toga što je 2011. godine kod Investiciono-razvojnog fonda podigao kredit od pedeset hiljada eura u namjeri da u pilani proširi proizvodnju i uposli nove radnike. Ističe da poslije svega nije u stanju da plaća rate kredita i da je bio prinuđen da potpuno zatvori pilanu.

“Ovim poslom sam počeo da se bavim prije 25 godina. Prije pet godina sam podigao kredit kako bih osavremenio proizvodnju. Tada su mi garantovali da ću iz državnih šuma moći da nabavljam sirovinu. Međutim, od toga nije bilo ništa, jer su svih ovih godina pristup državnim šumama imala samo privilegovana lica i privilegovani koncesionari”, tvrdi Anđić.

On kaže da bi mu pravo na koncesije na samo pet hiljada kubika čamovine omogućilo da pokrene mašine i zaposli četrdeset radnika.

Za razliku od Anđića, većina oštećenih drvoprerađivača ne smije ni da priča javno. Strah i šumarska mafija. Dvije su riječi kojima bi mogla da se ispriča priča o šumama i koncesijama na sjeveru Crne Gore.

Privatni drvoprerađivači sa sjevera objašnjavaju da je računica jasna. Povlašćenim koncesionarima čamove šume se dodjeljuju za 12 do 15 eura po kubiku. Na sječu i vuču potrošiće još toliko. Cijena kubika neobrađenih trupaca prije svega na Kosovu, a potom i u Albaniji i Srbiji, iznosi 110 eura.

Privatnici tvrde da čitava drvna industrija ove susjedne države počiva na sirovini iz Crne Gore, odnosno da je na Kosovu izgrađeno toliko industrijskih pogona za preradu drveta, kao da je u pitanju zemlja najbogatija šumom, mada šume na Kosovu nigdje nema.

„Pođite samo putem preko Kule i spustite se do Peći i vidjećete koliko je samo na tom poptezu izgrađeno fabrika. Sve one su oslonjene na sirovinu iz Crne Gore”, – kažu crnogorski drvoprerađivači.

Neki od njih objašnjavaju da su posljednje mjere kada je uveden porez na izvoz oblovine od trinaest eura po kubiku iz privatnih šuma i dvadeset i pet iz koncesionih, dovele do toga da se preko Kule trenutno izvoz smanji, ali vjeruju da ta mjera neće trajati dugo i da će šumarska mafija tome doskočiti.

„Šumarska mafija u Crnoj Gori ne samo da postoji, nego bi na njenom primjeru, kako je organiozovana da joj se ne uđe u trag, mogla da se uči i sicilijanska. O mafiji na Siciliji sve znamo. Znaju se i imena. O šumarskoj mafiji u Crnoj Gori ništa se ne zna. Zna možda nekoliko ljudi, a oni su loši svjedoci, i dobro je da živu glavu izvuku” , kaže jedan čovjek od struke.

On tvrdi da je šumarska mafija, u smilu u kojem se danas o njoj može govoriti, nastala odvajanjem šumarstva od drvoprerade 1990. godine i da se opasno razvila.

„Ona je od tada do današnjih dana samo rasla, tako da je sada vrlo moćna u državi, i ne može se sa njom lako izaći na kraj. Vrlo su nezgodni. Beskrupulozni. Nagrđuju ne samo šumarstvo i drvopreradu nego i šire. Njima je vrijednost novac, i možete im bilo šta govoriti, kuditi ih ili milovati, njima je svejedno. Samo im nemojte udariti po džepu”, priča sagovornik Monitora.

Prema njegovom mišljenju, vrh mafije treba tražiti u šumarstvu, a koncentričnim krugovima povezan je sve do dna – do krajnjih manipulanata.

„U to kolo uvezani su i pojedinci iz politike, finansijke policije, javne policije, carine, šumskih uprava po gradovima”, kaže ovaj čovjek.

Prema njegovim riječima, sve je u tolikoj mjeri uvezano, da je teško razbiti.

„Ali kada bi se htjelo, to i ne bi bilo tako teško. Treba, recimo, pogledati godišnji etat koji je javni dokument, i uporediti ga s prijavljenom sječom i stanjem na terenu. U praksi, u svakoj državi pljačka je jednačina sa jednom nepoznatom. A ovdje, kod šumarske mafije, su dvije jednačine sa dvije nepoznate. Međutim, dobar matematičar može da dođe do rezultata”, priča ovaj stručnjak.

Privilegovani u šumarstvu, objašnjava on dalje, dobijaju na panju najbolja odjeljenja za po deset eura po kubiku, a mogu odmah da ih prodaju po sedamdeset, i to nerijetko i rade.

„Ima ona narodna – iz šume se niko nije vratio praznih ruku. A oni su stalno u šumi”, dodaje.

Jedan od rijetkih koji je prvi javno, prije mnogo godina, upotrijebljavao termin šumarska mafija, bio je posljednji direktor Gornjeg Ibra, prije uvođenje stečaja, Hasan Kurtagić. On je kazao kako je i stečaj u Gornji Ibar uveo „moćni šumarski lobi da bi spriječio privatizaciju”.

„Gornji Ibar je 1989. preradio 72.000 kubika čamovine, a nakon mog dolaska za direktora mogli smo obezbijediti samo minimum sirovina. Brojke sve govore. Prve godine mog dolaska imali smo 12.000 oblovine, iduće dvije godine, uz moje veliko angažovanje i izvozne aranžmane, po dvadesetak hiljada kubika, da bi u 2001. godini ta količina pala na desetak hiljada, a u 2002. samo na 6.000 kubika trupaca, i to truleži. Možete misliti gdje je završavala ona razlika od 70 do šest hiljada kubika. U privatnim džepovima”, kaže Kurtagić.

On je tada tvrdio i da se crnogorskim šumskim blagom bave na nezakonit način ljudi kojima to najmanje pripada.

“Ljudi koji su shvatili da se u uslovima tranzicije može uraditi mnogo toga nezakonitog, a nikada neće biti sankcionisano. Ljudi koji su vidjeli svoju ličnu istorijsku poziciju da mogu postati bogati preko noći i obezbijediti svoju pra, pra, praunučad. To i čine, ja to neću dokazivati, jer je to vidljivo golim okom”, kaže Kurtagić.

U međuvremenu, mnoga predviđanja ovog čovjeka pokazala su se tačnim. Do ujedinjenja drvoprerade i šumarstva kroz Vladin program revitalizacije nije došlo, i taj program nije uspio, uprkos velikom novcu koji je u njegovu implementaciju uložen. Gornji Ibar je propao. Građevinska mafija uzurpirala je zemljište ovog privrednog giganta u centru Rožaja. Situacija u šumarstvu i u većini drugih gradova u drvopreradi je katastrofalna.

Kurtagić je u razgovoru za Monitor rekao da stoji iza svega što je pričao ranije i da je spreman sve da ponovi.

“Od riječi do riječi. Žao mi je što sam bio u pravu. Volio bih da nijesam. Iako više nijesam u tom poslu, pratim ovu oblast i koliko ja vidim ništa se nije promijenilo osim što su metode pljačke perfidnije. Šume su na upravljanje date ljudima koji ih čuvaju kao zečevi kupus. U susret izborima na jesen šumarske pljačke imaće razmjere kakve do sada nikada nijesu imale”, kaže Kurtagić.

On je svojevremeno tvrdio i da je, nakon glasnije izrečenih stavova o tome da crnogorskim šumama vladaju moćni lobiji, prijećeno i njemu i porodici. Možda upravo zbog sličnih stvari danas nije lako pronaći još nekoga ko bi govorio o šumarskoj mafiji.

“Zovite toga i toga. On je ranije mnogo podataka iznosio, ako ga nijesu slomili. Mafija slama ljude”, kaže jedan od sagovornika Monitora.

Čovjek na koga nas upućuje nije spreman da priča. Nijesu ni mnogi drugi privatnici iz struke. Obično se slamaju na mrvicama u koncesijama. Spremni su na uvo da potvrde da šumarska mafija postoji, ali ne i javno.

U kom pravcu istraživati problem šumarske mafije? Sagovornik s početka priče upućuje na ispitivanje imovine ljudima iz šumarske struke. Neki su bili vrlo siromašni prije nego što su preuzeli poslove u šumarstvu. Danas su među najbogatijim ljudima u Crnoj Gori.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

CENTAR ZA AUTIZAM: JOŠ JEDNO SKUPO NEISPUNJENO OBEĆANJE BIVŠE VLASTI: Umjesto u Centar, milioni otišli u Beograd

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je najavljeno je da će u Centar biti uloženo 1,5 miliona,  otvoren je sa manje od 100.000 eura. Uz obećanje da je problem odlaska djece na liječenje u Srbiju riješen. Tokom tri godine od otvaranja, institucijama u Beogradu, za smetnje iz domena koji pokriva Centar, plaćeno je preko 1,6 miliona eura

 

Za izgradnju Centra za autizam iz budžeta će biti opredijeljeno 1,5 miliona eura, izjavio je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović, krajem 2017.

Prvi nacionalni Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju Ognjen Rakočević otvoren je 30. marta 2018. Zvanična informacija je glasila da su prostor površine 410 m² za aktivnosti Centra i medicinsku, didaktičku i drugu opremu u vrijednosti od 64.000 eura ustupili Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje. Za opremanje Centra, od donacija je skupljeno još 10.000 eura, kazao je tada ministar. O milion i po eura više nije bilo pomena. Na pitanja koliko je novca za Centar izdvojeno, što je bilo sa najavljenih 1,5 miliona i ostala, koja smo poslali bivšem ministru Hrapoviću, nijesmo dobili odgovore. Odgovore nam nijesu poslali ni iz Ministarstva zdravlja.

Iz Kliničkog centra Crne Gore, u sastavu kojeg Centar djeluje, dobili smo podatke koliko je od strane Ministarstva i putem donacija do sada uloženo. Ukupno 49.510 eura, od čega je Ministarstvo zdravlja iz budžeta opredijelilo 17.000 eura, a donacije su iznosile skoro duplo, 32.400 eura (vidi boks).

Slični centri u regionu koštali su znatno više. Isto u martu, ali 2019. u Osjeku je otvoren Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Investicija je koštala 2,6 miliona eura, a dobijen je savremeni regionalni centar za djecu iz Hrvatske i šire. Zgrada Centra za autizam u Albaniji na internetu se promoviše kao primjer moderne albanske arhitekture. Sadržaji koji se nude djeci i opremljenost ova dva centra su neuporedivi sa skromnim uslovima u podgoričkom centru.

,,Vodila sam dijete u Centar i osoblje se baš trudi, ali mi je uvijek čudna sama zgrada u kojoj ima jedna velika hala i tu je sve ispregrađivano i prostorije su male i zbijene”, kaže za Monitor majka jedne od korisnica Centra.

Prostor u kome je Centar smješten je u stvari donacija Zavoda za zapošljavanje. Gradnja je počela 2006, a prvobitna namjena prostora je bila osnivanje fabrike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Iz Zavoda su prilikom otvaranja istakli da su u izgradnju i opremanje uložili preko dva miliona eura. Vlada je našla revolucionarno rješenje, pa je u prostoru za fabriku otvorila instituciju za najugroženije.

Ministar Hrapović je obećavao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. A na otvaranju Centra tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

Tri godine nakon ovih obećanja stvari stoje ovako: ,,Moja ćerka ide kod logopeda u Centar, ali samo jednom mjesečno. Mnogi roditelji su prinuđeni da idu u Beograd. Fond refundira troškove za tamošnje tretmane, ali roditelji plaćaju sve ostalo – smještaj, hranu i to duži period”, kaže majka korisnice Centra.

Otac djeteta sa autizmom kaže da stručnjaci u Centru daju maksimum, ali da nedostaje kadra: ,,Prije je bilo sat, sada se smanjilo kod psihologa na 45 minuta, a kod logopeda 30 minuta i to jedanput nedjeljno. Morali smo dva mjeseca da budemo u Beogradu jer su tamo tretmani svakodnevni. Fond je to platio, ali smo mi morali da plaćamo stan i sve ostalo.Nije mi jasno da ne mogu kod nas da se zaposle logopedi, a ne da se ide u Beograd”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZBOG MASOVNOG KRIVOLOVA TRAŽI SE MORATORIJUM NA LOV: Vukovi čuvaju ovce  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora saglasni su da je postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno loš. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je  uvođenje moratorijuma na lov od pet godina

 

U proteklih mjesec dana objelodanjeno je čak pet slučajeva u kojima su, zbog krivolova, stradale zakonom zaštićene životinjske vrste u Crnoj Gori. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u blizini Tehničkih fakulteta u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je za uvođenje moratorijuma na lov u trajanju od pet godina.

Stanje u oblasti lovstva u Crnoj Gori već duže je alarmantno do te mjere da je ubijanje nelovnih, pa čak i zaštićenih vrsta, postalo svakodnevica, smatraju iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP). ,,Zabrana lova, na kojoj insistiramo, jedino  može omogućiti dovoljno vremena za sprovođenje efikasne zakonodavne i institucionalne reforme lovstva, kao i revizije liste zaštićenih vrsta i trajanja lovnih sezona”, kazali su iz te organizacije za Monitor.

Postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno je loš, iz više razloga, ističe za Monitor građanski aktivista Aleksandar Dragičević. ,,Lovačka udruženja, koja upravljaju lovištima, odokativno određuju kakvo je stanje divljači i njene brojnosti u šumama. Tako, mogu da tvrde da ima 700  zečeva i da će te godine odstrijeliti 200, iako stanje u šumi može biti drugačije – 300, 500 ili 1000. To niko ne može znati, jer niko divljač nije ni pobrojao koristeći se naučnim metodama”, navodi on. Mi ne znamo kojim  vrstama u Crnoj Gori prijeti izumiranje, a kojih ima  previše.

Iz CZIP-a dijele stav sa Dragičevićem. Oni ukazuju  da su lovačkom savezu i organizacijama, koje čine 38 NVO i tri javna preduzeća, lovišta data na upravljanje bez obaveze plaćanja naknade državi.

Podaci o brojnosti svih vrsta divljači mogu se pronaći u Programu razvoja lovstva Crne Gore za period od 2014. do 2024. godine. ,,Međutim, ti podaci potiču iz planskih i izještajnih dokumenata korisnika lovišta. Primjećuju se brojne nelogičnosti, što izaziva sumnju u tačnost podataka. Da bi se sproveo adekvatan monitoring i utvrdilo nulto stanje divljači – lov mora biti privremeno zabranjen. Podaci, koji će biti osnova za planove upravljanja lovištima i formiranja lovnih osnova, moraju poticati od strane stučnih institucija”, ističu iz CZIP.

Dragičević smatra da je  sadašnje stanje, u kom su lovišta data na upravljanje isključivo lovačkim društvima, isto kao da je dato  vuku da čuva stado. ,,Svjedoci smo da godinama  nema nikakvog uređenja i da su lovci, najčešće, istovremeno i krivolovci. To najjasnije vidimo po broju procesuiranih slučajeva. Obično se za one koji budu procesuirani, ispostavi da su članovi lovačkih udruženja, pa ih onda odatle naknadno izbacuju, kao da nisu do tada znali čime se bave”.

Andrea JELIĆ
foto: Ado SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ SUĐENJA ZA DVOSTRUKO UBISTVO NA STAROM AERODROMU U PODGORICI: Osam godina patnje zbog gubitka dva sina i nemara pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni sud Crne Gore krajem prošle godine naložio Apelacionom sudu da ponovo pokrene postupak u kojem je prvobitno Mašana Čogurića osudio na 20 godina zatvora zbog ubistva braće Danijela i Davorina Ćulafića

 

Pravda je spora, ali dostižna. Kada je riječ o crnogorskom pravosuđu, pravda je prilično spora, dok je dostižnost veoma upitna. To pokazuje i slučaj Borislava Ćulafića iz Murina, koji je 2014. godine prilikom pucnjave u kafiću Moskva na Starom Aerodromu izgubio dva sina – tridesetogodišnjeg Davorina i dvadesetčetvorogodišnjeg Danijela.

Živote ovih mladića je, nakon kraće svađe, okončao dvadesetogodišnji Cetinajnin Mašan Čogurić ispalivši u njih tri hica i pobjegavši sa mjesta zločina. Iako je iz svih tužilačkih i sudskih spisa jasan slijed događaja – jedan mladić naoružan pištoljem lišio je života dva druga mladića, od kojih je jedan bio naoružan metalnim boksem, Borislavu Ćulafiću, unesrećenom ocu koji je ostao bez potomstva, nije jasno kako ni nakon četiri godine nema pravosnažne presude u tom predmetu. Posljednja presuda Vrhovnog suda donesena je krajem prošle godine i njome je poništena drugostepena presuda i slučaj ubistva braće Ćulafić vraćen je na ponovni postupak Apelacionom sudu. Ćulafić za Monitor tvrdi da je cijelo suđenje bilo „obična farsa“ sa podmetnutim dokazima (između ostalih i boks) i tužilačkim opstrukcijama kako bi se stvorio uvid da je bilo riječi o Čogurićevoj samoodbrani.

Čogurića je Više državno tužilaštvo teretilo za krivično djelo teško ubistvo u prekoračenju granica nužne odbrane u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U prvostepenom postupku pred podgoričkim Višim sudom dva puta je osuđen na 13 godina zatvora zbog ubistva i sedam mjeseci zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja. U drugom stepenu, pred Apelacionim sudom, preinačena je kazna zatvora na 20 godina zatvora, dok su optužbe za nedozvoljeno držanje oružja odbačene, jer je, po nalazu tog suda, zastarjelo krivično gonjenje za to krivično djelo.

Vrhovni sud je na kraju potvrdio da je zastarjelo krivično gonjenje za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, što znači da je Čogurić gotovo pravosnažno oslobođen ovog krivičnog djela. Najviša sudska instanca vratila je predmet Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

Iz presude Vrhovnog suda vidi se nemar sudija, zbog loših rečeničnih formulacija i protivrječnosti, dok se predstavnik tužilaštva nije ni interesovao da zastupa optužnicu i oštećene pred najvišom sudskom instancom. Nemar tužilaca, koji su zastupali optužnicu, vidi se i u odnosu prema unesrećenoj porodici, zbog čega je otac ubijenih Borislav Ćulafić pisao i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT). Ćulafić je VDT-u podnio prigovor na postupanje Veselina Vučkovića, državnog tužioca u Vrhovnom državnom tužilaštvu, koji nije prisustvovao na nekoliko ročišta pred Apelacionim sudom (a nije poslao zamjenu), dok je u jednom trenutku prekinuo komunikaciju sa porodicom oštećenih. Vrhovno državno tužilaštvo obavijestilo ga je da je prigovor proslijeđen Tužilačkom savjetu, koji još o tome nije odlučivao.

Ćulafić je i tokom postupka pred Višim sudom (bezuspješno) tražio izuzeće postupajućeg višeg državnog tužioca Miloša Šoškića, zbog, kako je tvrdio, opstrukcija postupka. Neobično je da Vrhovnom sudu nije pisao Vučković, koji je zastupao optužnicu pred Apelacionim sudom, već Šoškić. Neobično je i to što Šoškić nije tražio potvrđivanje ili strožu presudu, već da se predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni psotupak, što je Vrhovni sud i učinio, s obzirom da su isto zahtijevale obje strane – i tužilaštvo i odbrana.

Otac ubijene braće sumnja da je Šoškić „sinhronizovano“ sa bivšim kolegom tužiocem, sada advokatom Danilom Mićovićem, traži vraćanje na ponovno suđenje u Apelacioni sud. Šoškić je u prvostepenom postupku tražio maksimalnu kaznu od 40 godina, a isti zahtjev ponovio je pred Vrhovnim sudom zbog čega je i tražio vraćanje predmeta drugostepenom sudu.

Ćulafić je za Monitor rekao da očekuje da neće biti povećanja na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora, niti da će biti potvrđena kazna od 20 godina za dva oduzeta života. On smatra da je presudom Vrhovnod suda „nacrtano“ da kazna bude 13 godina zatvora kao prvostepena presuda Višeg suda u Podgorici, a sumnja da kazna može biti manja ili oslobađajuća.

„I za laika, ’presuda’ Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine je veoma ’čitljivo štivo,  poznatog rukopisa’ crnogorskog sudstva.  Presudu potpisuju predsjednica vijeća Vesna Medenica i članovi vijeća – sudije Petar Stojanović, Stanka Vučinić, Vesna  Vučković  i Svetlana Vujanović. U dostavljenoj mi presudi, dan prije nove 2021. godine, otvoreno se ’crta’ preporuka ili naredba da je 13 godina ’prava presuda’, koja bi, vjerovatno, zadovoljila izvršioca zločina, rođake, kumove, kolašinske trgovce nekretninama i kolašinske svemoćne vlasnike nekretnina – prodavce  skupocenih utrina i davno zapuštenih vrletnih proplanaka s prodajnom cijenom kao u Monaku. Glavnih nalogodavaca ’nezavisnim’ sudijama u Višem i  Apelacionom  i Vrhovnom sudu“, kazao je Ćulafić.

On tvrdi da se sudije Vrhovnog suda u navedenoj presudi slažu sa vijećem sudija Višeg suda Vladimirom Novovićem, Vesnom Moštrokol, Brankom Bošković, Natalijom Boričić i Miljanom Pavlićević, kao i sa vijećem sudija (drugostepenog) Apelacionog suda Sekom Piletić, Milićem  Međedovićem i Ratkom Ćupićem.

„Poslednju nadu za pravičnom presudom imao sam u Vrhovnom sudu. Nakon ove presude  i predlozima da sudije Apelacionog suda ponovo sude i ’isprave prethodne  greške’ ukazane ovom presudom, uz date smjernice za konačno ’očekivanu presudu po želji izvršioca zločina’, ja ovlašćeni predstavnik, otac braće Ćulafić, obavijestiću javnost da li ću i dalje prihvatiti da učestvujem u simuliranim suđenjima, odnosno proceduralnim iživljavanjima nada mnom od strane navedenih sudova i navedenih imena sudija i takozvanih postupajućih tužilaca Miloša Šoškića i pred Apelacionim sudom Veselina Vučkovića, i pristrasnih vještaka koji negiraju stvarnost – nešto što postoji, od kojih nijesam dužan da trpim mentalnu torturu“, pojašnjava Ćulafić.

Borislav Ćulafić tvrdi da se iz obdukcionog nalaza jasno vidi da u slučaju ubistva njegovih sinova ne može biti riječ o napadu na Čogurića. To se, kako pojašnjava, može vidjeti iz ulaznih i izlaznih rana od ispaljenih projektila, koje pokazuju da su njegovi sinovi bili bočno okrenuti prema napadaču.

S obzriom na to da je riječ o velikoj porodičnoj i ljudskoj tragediji, bilo bi lijepo da predstavnici pravosuđa, ukoliko stvarno postoje pravno-proceduralne prepreke, makar pokažu više senzibiliteta i empatije prema žrtvama i nihovoj porodici. Kako Ćulafić navodi u jednom prigovoru VDT-, u kojem ga obavještava da Vučković nije prisustvovao važnom ročištu – „a radi se o likvidaciji dva rođena brata, usred bijela dana, neoženjena i bez potomstva i još dva ljudska bića, majka i ja – otac, pa neka smo iz neke ’seoske zabiti’ sa krajnjeg sjeveroistoka Crne Gore, nas četvoro smo ljudska bića, ostavljena bez osnovnih ljudskih prava – prava na život i prava na potomstvo.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo