„U Baru često gore automobili. Ja sam za svojih sedam godina u službi ugasio bar dvadesetak. Moj otac, koji je takođe bio vatrogasac i ostavio cijeli radni vijek ovdje, zapamtio je tri ili četiri izgorjela automobila”, kaže naš sagovornik, vatrogasac Nikola Đuranović.

Da bi mogao valjano da radi svoj posao, koji nerijetko uključuje i spašavanje života, Nikoli, ali i drugim vatrogascima, potrebna je nova oprema i alat. To je bio jedan od povoda za štrajk upozorenja koji su nedavno organizovali zaposleni Službe zaštite i spašavanja Bar. Ubrzo im se, dijelom, izašlo u susret, pa su im izmirene dvije, od tri plate, koliko im se dugovalo.

Član Službe zaštite i spašavanja Bar, vatrogasac, predstavnik sindikata ove institucije Bojan Rukavina upoznaje nas s tim šta im je potrebno. „Postoje dvije vrste opreme: radna i zaštitna. Radna se koristi u garaži prilikom redovnih održavanja vozila i prostorija. Problem je što mi radnu opremu koristimo i kada gasimo požare na otvorenom. Ona nema zaštitni faktor od vatre. To je ista ona uniforma koju nose mehaničari, građevinski radnici, ljudi iz Hitne… Majica i pantalone – to nam je oprema… I ona je veoma stara, evo ova moja koliko i moj radni vijek ovdje – gotovo devet godina”.

Da ne bi tako izlazili na teren, traže zaštitnu opremu za požare na otvorenom koja je lagana, sastoji se od mnogo manje materijala, ali ima zaštitni faktor od visokih temperatura. Opština je rekla da će im izaći ususret. Naši sagovornici nisu postavljali rok za nabavku, jer to nije bilo predviđeno budžetom za ovu godinu. „Ukupan budžet predviđen za ovu Službu za 2016. iznosi oko osam hiljada eura. Ova vrsta opreme košta 24.000 eura za sve vatrogasce.” Zato su nam objasnili da su spremni da sačekaju do sljedeće sezone.

Zaštitna oprema za požare u zatvorenom (kuće, stanovi) stara je devet godina. Ona treba da izdrži veće temperature od 800- 900 stepeni. Košta otprilike hiljadu i šesto eura. „S ovom opremom može da se uđe u stan koji gori. Dobra je. To što se u svijetu mijenja svake tri – četiri godine, nije presudno”, konstatuje jedan od vatrogasaca.

Pomak je napravljen, primjećuje Rukavina, samim tim sto je Opština prihvatila njihove zahtjeve i što su obećali da će nešto uraditi. „Dosad nije bilo moguće ni pregovarati o ovim stvarima”.

Razgovarali su i o alatu za razvaljivanje, koji se koristi u slučaju saobraćajnih nezgoda za otvaranje atomobila, razdvajanje lima, provaljivanje vrata, bilo da je u pitanju stan ili vozilo. Naši sagovornici imaju alat koji je star trideset godina, težak i nepomičan i može da radi samo u blizini puta. A već su imali slučajeva da auto sleti i trista metara u provaliju – u takvim okolnostima alat je beskoristan. „Kao fiksiran za požarni kamion, toliko je težak”. Ovaj alat košta od 20.000 do 40.000 eura.

U ovoj stanici radi četrdesetak vatrogasaca-operativaca. Rad se odvija u četiri smjene, koje traju po 12 sati. U svakoj smjeni nalazi se po osam radnika. „Svako od nas ima svoj dio posla. Dobro smo organizovani. Edukujemo se, vježbamo. Entuzijam pomaže da se usavršavamo, učimo, postajemo bolji” , objašnjava Đuranović. Takođe napominje da skoro svi rade još po jedan posao kako bi izdržavali porodice.

Vatrogasci prema zakonu treba da imaju benificirani radni staž, platu uvećanu za 30 posto. Radno vrijeme im je fiskirano i iznosi 176 radnih sati. „Mi imamo mnogo više radnih sati nego što je zakonom predviđeno”, kažu. Samo ovog mjeseca radili su 18 sati prekovremeno. Trenutno tuže Opštinu za neisplaćene sate pred Osnovnim sudom u Baru, dok se prva tužba, koja se odnosila na neisplaćene regrese, već nalazi pred Višim sudom u Podgorici.

Ionako težak posao, nekad umiju da pokvare i novinari prozivkama. „E, vidi gori brdo, nema nikoga, niko požar ne gasi”, piše ponekad u novinama. „A to je nemoguće ponekad ugasiti. Ne možemo svuda stići. Nas je osmoro u smjeni. Šta nas osmoro možemo ako je više požara?” Tada se zovu ljudi koji su možda tek završili dvanaestočasovnu smjenu i krenuli doma.

Tokom ljeta, požara je mnogo više. Ipak najviše je saobraćajnih nesreća, ljudi koji se zaglave u stanu. Često se hvataju zmije. „Ljudi kad ne znaju što će, zovu nas… Skidali smo i mačke, spašavali pse iz poplavljenih podruma, čistili puteve – što nije u opisu našeg posla, ali ko će”. Zimi je manje posla, ali su požari opasniji. Počne grijanje na drva, pale se grijalice koje nisu uključivane godinu dana. Od početka godine su imali oko dvjesta intervencija.

Ovom timu se priključuješ najkasnije sa 25 godina. „Učimo od starijih kolega… Nema škole za ovaj posao. Kreće se od kontejnera, to je inicijacija. Ili, ako je kakav udes da se opere ulica, ništa opasno”. Kako nemaju trening centar ili poligon gdje bi vježbali, iskustvo stiču na terenu sa starijim kolegama. Kasnije, kad se osposobe, vježbaju uglavnom individualno. Razvijena psiho-fizička spremnost se podrazumijeva. „Bolesne nosimo sa petog sprata, ako nema lifta. Kad se ljudi zaglave u stanu ili zaborave ključeve, ulazimo kroz balkone i prozore kako bismo ih oslobodili.To nam je kao trening”, kroz šalu objašnjava Rukavina.

Na pitanje da li se mogu sjetiti nečeg upečatljivog, Đuranović i Rukavina se prisjećaju žene koja je visila dvadeset metara nad provalijom, držeći se za šiblje. To je bilo podno Volujice. Spustili su se konopima, uhvatili je i izvukli. Žena je prošla s lakšim ogrebotinama.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari