Povežite se sa nama

OKO NAS

PARAOLIMPIJSKI ŠAMPION BEZ SIGURNOG KROVA NAD GLAVOM : Čarlijev zakon

Objavljeno prije

na

Prevaziđi prepreke, ojačaj, postani bolji, nađi način da vratiš zajednici iz koje si potekao tako što ćeš je učiniti podnošljivijom, živi svoju strast – ono što često izgovaramo, živi naš sagovornik Božidar Nikolić – Čarli.

Nikolić je istaknuti sportista iz redova OSI populacije. Paraolimpijski je šampion i starstveni navijač barskih odbojkašica kadetkinja. Dugogodišnji je predsjednik i osnivač NVO Udruženje Paraplegičara. Bio je sekretar Saveza za sport i rekreaciju invalida Bar od 1987. do 2003. godine. Od 1977. godine bori se za prava OSI populacije. Danas se građani pokušavaju izboriti za njegovo pravo na dostojanstven i bezbjedan život. Organizovali su humanitarnu akciju kako bi se ovom pedesetosmogodišnjaku obezbijedio sigurniji krov nad glavom.

Akcija je započela krajem juna. Košarkaški trener Đorđije Pavićević je Čarliju poklonio montažnu kućicu. „Đoko mi je darivao kućicu koja je prvobitno sagrađena za potrebe plažnog bara”Kraljevska plaža”. Ona će biti cijela razmontirana u daskama i dijelovima, a ja ću je montirati zajedno sa majstorima kako meni bude odgovaralo za potrebe stanovanja. Trebaće prozori, lamperija i izolacioni materijal, kao i radna snaga da se sve to montira”, kazao je novinarima Čarli.

Prethodne dvije nedjelje, sem radovima oko kuće, naš sagovornik je bio zauzet i izvještavanjem sa turnira Svjetske odbojkaške lige u Tunisu, na kojoj su učestvovali i naši reprezentativci. To je našeg paraolimpijskog šampiona podsjetilo i na njegove početke, i na prvi članak iz 1982 godine, koji je o njemu izašao na cijeloj stranici nekadašnjeg jugoslovenskog sportskog časopisa Tempo.

Koliko je to bilo nevjerovatno govori i činjenica da su mu ljekari tadašnjom dijagnozom predvidjeli da neće doživjeti tridesetu, a kamoli sve što je uslijedilo. “Nijesam mogao da hodam, govorim, pišem. Prvo su predviđali da ću živjeti sedam godina i da neću biti sposoban da se školujem. Onda su pomjerili na 14 godina, ali su govorili da neću biti sposoban za samostalan život i da neću ni srednju završiti. Konačno su pomjerili na 21 godinu, s tim da neći moći da se dalje školujem i radno osposobim, iako završim srednju!”

Čarli je rođen 1959. u Peći. Kao šestomjesečna beba je obolio od dječje paralize. Roditelji su primijetili da ne može da puzi, niti da pokreće ruke i noge. Ubrzo je počeo sa liječenjem na Institutu Dr Simo Milošević u Igalu, gdje bi ostajao po pola godine. Ostatak godine bi provodio u Andrijevici ili Kolašinu, gdje je i završio osnovnu sškolu.

Roditelji su mu se razveli kada je imao tri godine.”Pripao sam majci do sedme godine, da bi me otac sudski dobio od sedme do jedanaeste godine”. Na kraju se vratio majci. Ipak, najzaslužniji za njegovo odrastanje su bili baba i djed. „Sjećam se odlično mog djeda Jovana i babe Milice – Milje! Djed je bio starina za primjer! Pobožan, pošten, smiren čovjek. A baba Milja je bila velika radnica. Radila je u vešeraju bolnice u Andrijevici, brinula o sedmoro djece, o stoci i imanju. Nosila je kuću na svojim plećima.”

Poslije srednje škole u Baru, želio je da upiše studije književnosti jer je volio poeziju. Ipak je želja da se bavi sportom prevagla. „A biti dobar sportista znači i mnogo odricanja!”, objašnjava Čarli.

Njegova sportska karijera počinje 1980 godine. Najzapaženije rezultate je ostvario u atletici. Dok je hodao, kao sportista-invalid, postao je višestruki prvak Crne Gore u atletskom višeboju, a četiri puta je bio i šampion SFRJ u istoj disciplini. Osvajač je četvrtog mjesta u trci na 400 m, na Olimpijadi invalida u Njujorku 1984. godine. Učestvovao je na deset beogradskih maratona, a 1993. je bio osvajač srebrne medalje u polumaratonu. Nerijetko se takmičio i sa fizički zdravim osobama i ostvarivao sjajne rezultate kao atletski gimnastičar širom bivše Jugoslavije. Pobjednik je i 15 kroseva Politike u Beogradu, u kategoriji invalida, u trci na 2000 metara.

Najvažniji aspekt života našeg sagovornika je, naravno, odbojka. Čarli je postao instruktor, trener i sudija za sjedeću odbojku. Kako objašnjava, ovaj sport se razlikuje od odbojke koju mi treniramo u dvije stvari: teren je duplo manji po dužini i mreža je skoro do zemlje. Bio je član Odbojkaške reprezentacije Crne Gore iz sjedeće odbojke.

Čarlijev životopis je uklesan u razvitak barske ženske odbojke od 1983. kada se pridružuje prvoj generaciji odbojkašica OK Mornar Bar i postaje njihov tehniko. Na tom mjestu ostaje do 1996. Legendarni nastavnik fizičkog vaspitanja Osnovne škole „Anto Đedović” iz Bara Petko Begović je odbojkašku sekciju te škole pretočio u prvi barski i crnogorski ženski odbojkaški klub Mornar. „Iz ove škole su ponikli najbolji odbojkaši i najbolje odbojkašice Bara i Crne Gore u to vrijeme”, objašnjava.

„Ako me pitate zašto odbojka, pa, to je ples ili balet sa loptom koji me oduševljava dok se igra na terenu 18×9 ili na plaži ili bilo gdje! I taj period je bio najljepših šesnaest godina u životu”, završava naš sagovornik.

Međutim, vrijeme prolazi i Čarli se već skoro deceniju nalazi u kolicima. Kretanje mu je ograničeno zbog trostrukog diskusa.Van kuće i dvorišta ne može bez kolica. Ipak ovog čovjeka rijetko da šta ograničava. Bije i dalje svoje bitke i osvaja nove rekorde u izdržljivosti, snalažljivosti i građanskom aktivizmu. Jedno teško djetinjstvo je iznjedrilo inadžiju i hrabrog čovjeka koji se nije predao i, zato, ovaj čovjek može poslužiti svima kao primjer koji treba pratiti i poštovati.

Siguran dom je najmanje što mu se duguje.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRŽAVNE INISTITUCIJE BEZBJEDNOST NOVINARA: Lijepa obećanja i nerazjašnjeni napadi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brojni slučajevi ukazuju na ozbiljne sistemske probleme u zaštiti novinara u Crnoj Gori, kao i na nedostatak efikasne pravde za počinioce ovih zločina. Neefikasnost istraga i nekažnjivost su postali ključni problemi koji ugrožavaju slobodu medija u zemlji

 

 

U Crnoj Gori se od 2004. godine dogodilo na desetine napada na novinare i novinarke. Od prijetnji, preko verbalnih i fizičkih napada, a svi oni uslijedili su nakon neriješenog ubistva osnivača i glavnog urednika lista Dan Duška Jovanovića. Samo mali broj je riješen, što jasno ukazuje na izražen problem neadekvatne zaštite i nekažnjivosti zločina nad novinarima. Iako je postojala inicijativa o formiranju posebnih jedinica koje bi pomogle u rasvjetljavanju ovih nepočinstava, ona još nije zaživjela.

Istina, u okviru Sektora za borbu protiv kriminala Uprave policije imenovana su tri inspektora koji se bave slučajevima napada na novinare,  ali za sada nema javno dostupnih podataka da je njihov rad na bilo koji način doprinio pomacima kod  neriješenih slučajeva.Međunarodna praksa pokazuje da specijalizovane jedinice, imajući u vidu specifičnu prirodu slučajeva napada na novinare, mogu efikasnije sprovoditi istrage i procesuirati počinioce.

Medijski ekspert Mark Gruber kaže da bi uvođenje takve prakse bilo odlično pod uslovom, kako je naveo, da se uzme u obzir i opšti kontekst: obučenost policijske jedinice, saradnja s medijima i s tužilaštvom, možda s mehanizmom “brzog odgovora”.

Nekoliko napada na novinare u Crnoj Gori izdvajaju se kao posebno komplikovani – zbog brutalnosti, dugotrajnosti istraga i izostanka pravde.

Istraga o surovom ubistvu Jovanovića traje preko 20 godina i problematična je, jer odgovornosti izmiču ne samo naručioci, direktni izvršioci već i oni koji su je neuspješno vodili. Za saučesništvo u ubistvu osuđen je jedino Damir Mandić, kome je Apelacioni sud u aprilu 2017. potvrdio presudu na 19 godina zatvora, koji se okončava sredinom naredne godine.

Ranjavanje novinarke Olivere Lakić ispred njenog stana 2018. godine, izazvalo je veliku zabrinutost za njenu bezbjednost, ali i bezbjednost svih istraživačkih novinara i novinarki u Crnoj Gori. Ni u tom slučaju pravda nije postignuta, iako je Više državno tužilaštvo (VDT) dostavilo zahtjev za sprovođenje istrage protiv nekoliko osoba. Lakić je i ranije bila napadnuta i prijećeno joj je.

Novinar iz Berana Tufik Softić bio je takođe meta dva napada – 2007. i 2013. godine. Prvi put je palicom pretučen ispred kuće, dok je drugi put bomba postavljena ispred njegovog automobila. Istrage su dugo trajale, ali slučajevi su ostali nerazjašnjeni i zatvoreni zbog nedostatka dokaza.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVI STRATEŠKI PLAN RAZVOJA KOLAŠINA: Prepisivanje spiska želja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgradnja autobuske stanice, tržnog centra sa pijacom i podzemnom parking garažom, rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka… To su samo  neki od projekata koji su iz dva prethodna prepisani u novi Strateški plan razvoja

 

 

Kolašinci već 15 godina nemaju  autobusku stanicu, a toliko dugo slušaju i obećanja lokalnih vlasti da će je dobiti.

Završetak davno započetih radova obećavali su učesnici svih kampanja za lokalne izbore tokom minule decenije i po. Predlog  Prostorno-urbanističkog plana (PUP), na čije se usvajanje još čeka,  dao je formalno mogućnost da se to stanje promijeni. Još nema konkretnih najava na koji način bi se i za koliko vremena taj projekat mogao okončati.

Lokacija na koju svraćaju pojedini međugradski autobusi u stvari je samo stajalište. Prostor koji se u tu svrhu koristi neuređen je, sa dotrajalim asfaltom, bez potrebene infrastrukture i mobilijara, pa ga izbjegavaju mnogi prevoznici. Zbog toga, putnici često čekaju autobus na improvizovanom stajalištu kod starog motela, na magistrali.

Privatno preduzeće Županovac, prije mnogo godina, započelo je gradnju objekta Autobuske, ali nije uspjelo da nađe način da nastavi radove. Izgradnju je omela, kako je ranije saopštavano, prvo ekonomska kriza, a zatim i činjenica da se objekat nije uklapao u predviđene planske dokumente, jer je za sprat viši.

Nakon što je izgorjela stara zgrada, Županovac je 2008. godine na istoj lokaciji započeo gradnju objekta, “koji je podrazumijevao sve karakteristike moderne autobuske stanice sa brojnim sadržajima”. Od svega toga, do sada je ozidana samo višespratna zgrada površine 2.000 metara kvadratnih. Putnicima je na raspolaganju nekoliko drvenih klupa postavljenih napolju, tik uz objekat u izgradnji.

U međuvremenu, inspekcija rada stavila je plombu na vrata trafičice u kojoj su se mogle dobiti informacije o redu vožnje. Telefon za informacije premješten je u obližnju kafanu, pa putnike o vremenu dolasaka i polaska autobusa obavještavaju zaposleni u tom ugostiteljskom objektu. No, ni to nije obaveza preduzeća “Županovac”, s obzirom na to da zvanično Autobuska stanica ne postoji.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAPLIJENE MARIHUANE NE PRESTAJU: Šverceri rade prekovremeno 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako je samo u nekoliko akcija na ilegalnim prelazima u Gusinju i Plavu zaplijenjeno preko stotinu kilograma marihuane, i nekoliko stotina na obalama Skadarskog jezera, nameće se pitanje – koliko onda narkotika tim putevima svakodnevno ulazi u našu državu

 

 

Kada je prije nekoliko dana Uprava policije saopštila da je Granična policija iz Ulcinja pronašla je oko 66 kilograma skanka, a dvije osobe pobjegle ka Albaniji, aktuelizovano je pitanje ilegalnih puteva kojima se marihuana i skank prebacuju u Crnu Goru.

Ovih 66 kilograma pronađeno je u rejonu ulcinjskog sela Sukobin.

Ne tako davno u priobalnom dijelu Skadarskog jezera, na obali kanala riječe Morače, u blizini željezničke stanice Zeta, pronađeno je 57 kilograma marihuane. Pretragom medijskih arhiva, može se pronaći još veliki broj policijskih saopštenja o zaplijenama marihuane koja se iz Albanije unosi ilegalno u Crnu Goru.

Iz policije je saopšteno da su postupali po operativnim saznanjima da se u prostoru sela Sukobin, iz Albanije u Crnu Goru krijumčari opojna droga skank.

“Pretragom terena od strane policijskih službenika i upotrebom službenog drona, policijski službenici su 27. septembra, u ranim jutarnjim časovima pronašli tri torbe sa 119 pakovanja, težine oko 66 kilograma, u kojima se nalazila biljna materija zelene boje nalik na opojnu drogu skank. Policijski službenici su na licu mjesta uočili dva nepoznata lica koja su se dala u bjekstvo u pravcu Republike Albanije”, navedeno je u saopštenju UP.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo