Prevaziđi prepreke, ojačaj, postani bolji, nađi način da vratiš zajednici iz koje si potekao tako što ćeš je učiniti podnošljivijom, živi svoju strast – ono što često izgovaramo, živi naš sagovornik Božidar Nikolić – Čarli.
Nikolić je istaknuti sportista iz redova OSI populacije. Paraolimpijski je šampion i starstveni navijač barskih odbojkašica kadetkinja. Dugogodišnji je predsjednik i osnivač NVO Udruženje Paraplegičara. Bio je sekretar Saveza za sport i rekreaciju invalida Bar od 1987. do 2003. godine. Od 1977. godine bori se za prava OSI populacije. Danas se građani pokušavaju izboriti za njegovo pravo na dostojanstven i bezbjedan život. Organizovali su humanitarnu akciju kako bi se ovom pedesetosmogodišnjaku obezbijedio sigurniji krov nad glavom.
Akcija je započela krajem juna. Košarkaški trener Đorđije Pavićević je Čarliju poklonio montažnu kućicu. „Đoko mi je darivao kućicu koja je prvobitno sagrađena za potrebe plažnog bara”Kraljevska plaža”. Ona će biti cijela razmontirana u daskama i dijelovima, a ja ću je montirati zajedno sa majstorima kako meni bude odgovaralo za potrebe stanovanja. Trebaće prozori, lamperija i izolacioni materijal, kao i radna snaga da se sve to montira”, kazao je novinarima Čarli.
Prethodne dvije nedjelje, sem radovima oko kuće, naš sagovornik je bio zauzet i izvještavanjem sa turnira Svjetske odbojkaške lige u Tunisu, na kojoj su učestvovali i naši reprezentativci. To je našeg paraolimpijskog šampiona podsjetilo i na njegove početke, i na prvi članak iz 1982 godine, koji je o njemu izašao na cijeloj stranici nekadašnjeg jugoslovenskog sportskog časopisa Tempo.
Koliko je to bilo nevjerovatno govori i činjenica da su mu ljekari tadašnjom dijagnozom predvidjeli da neće doživjeti tridesetu, a kamoli sve što je uslijedilo. “Nijesam mogao da hodam, govorim, pišem. Prvo su predviđali da ću živjeti sedam godina i da neću biti sposoban da se školujem. Onda su pomjerili na 14 godina, ali su govorili da neću biti sposoban za samostalan život i da neću ni srednju završiti. Konačno su pomjerili na 21 godinu, s tim da neći moći da se dalje školujem i radno osposobim, iako završim srednju!”
Čarli je rođen 1959. u Peći. Kao šestomjesečna beba je obolio od dječje paralize. Roditelji su primijetili da ne može da puzi, niti da pokreće ruke i noge. Ubrzo je počeo sa liječenjem na Institutu Dr Simo Milošević u Igalu, gdje bi ostajao po pola godine. Ostatak godine bi provodio u Andrijevici ili Kolašinu, gdje je i završio osnovnu sškolu.
Roditelji su mu se razveli kada je imao tri godine.”Pripao sam majci do sedme godine, da bi me otac sudski dobio od sedme do jedanaeste godine”. Na kraju se vratio majci. Ipak, najzaslužniji za njegovo odrastanje su bili baba i djed. „Sjećam se odlično mog djeda Jovana i babe Milice – Milje! Djed je bio starina za primjer! Pobožan, pošten, smiren čovjek. A baba Milja je bila velika radnica. Radila je u vešeraju bolnice u Andrijevici, brinula o sedmoro djece, o stoci i imanju. Nosila je kuću na svojim plećima.”
Poslije srednje škole u Baru, želio je da upiše studije književnosti jer je volio poeziju. Ipak je želja da se bavi sportom prevagla. „A biti dobar sportista znači i mnogo odricanja!”, objašnjava Čarli.
Njegova sportska karijera počinje 1980 godine. Najzapaženije rezultate je ostvario u atletici. Dok je hodao, kao sportista-invalid, postao je višestruki prvak Crne Gore u atletskom višeboju, a četiri puta je bio i šampion SFRJ u istoj disciplini. Osvajač je četvrtog mjesta u trci na 400 m, na Olimpijadi invalida u Njujorku 1984. godine. Učestvovao je na deset beogradskih maratona, a 1993. je bio osvajač srebrne medalje u polumaratonu. Nerijetko se takmičio i sa fizički zdravim osobama i ostvarivao sjajne rezultate kao atletski gimnastičar širom bivše Jugoslavije. Pobjednik je i 15 kroseva Politike u Beogradu, u kategoriji invalida, u trci na 2000 metara.
Najvažniji aspekt života našeg sagovornika je, naravno, odbojka. Čarli je postao instruktor, trener i sudija za sjedeću odbojku. Kako objašnjava, ovaj sport se razlikuje od odbojke koju mi treniramo u dvije stvari: teren je duplo manji po dužini i mreža je skoro do zemlje. Bio je član Odbojkaške reprezentacije Crne Gore iz sjedeće odbojke.
Čarlijev životopis je uklesan u razvitak barske ženske odbojke od 1983. kada se pridružuje prvoj generaciji odbojkašica OK Mornar Bar i postaje njihov tehniko. Na tom mjestu ostaje do 1996. Legendarni nastavnik fizičkog vaspitanja Osnovne škole „Anto Đedović” iz Bara Petko Begović je odbojkašku sekciju te škole pretočio u prvi barski i crnogorski ženski odbojkaški klub Mornar. „Iz ove škole su ponikli najbolji odbojkaši i najbolje odbojkašice Bara i Crne Gore u to vrijeme”, objašnjava.
„Ako me pitate zašto odbojka, pa, to je ples ili balet sa loptom koji me oduševljava dok se igra na terenu 18×9 ili na plaži ili bilo gdje! I taj period je bio najljepših šesnaest godina u životu”, završava naš sagovornik.
Međutim, vrijeme prolazi i Čarli se već skoro deceniju nalazi u kolicima. Kretanje mu je ograničeno zbog trostrukog diskusa.Van kuće i dvorišta ne može bez kolica. Ipak ovog čovjeka rijetko da šta ograničava. Bije i dalje svoje bitke i osvaja nove rekorde u izdržljivosti, snalažljivosti i građanskom aktivizmu. Jedno teško djetinjstvo je iznjedrilo inadžiju i hrabrog čovjeka koji se nije predao i, zato, ovaj čovjek može poslužiti svima kao primjer koji treba pratiti i poštovati.
Siguran dom je najmanje što mu se duguje.
Aleksandra DRAGOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU1 sedmica