Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Crnogorski epilog

Objavljeno prije

na

U Ljevorečkim Tuzima – selu Uvač je 1. februara sahranjen Borislav Milošević, stariji brat Slobodana Miloševića. Uz nekoliko bivših i sadašnjih crnogorskih i srpskih političara, sahrani su prisustvovale i delegacije Dume i Ministarstva odbrane Ruske Federacije (RF).

Borislav Milošević je posljednih dvadesetak godina stalno živio u RF-u. Iako mu je ambasadorski mandat u Moskvi trajao relativno kratko, od 1998. do januara 2001, tamo je uživao doživotni VIP status.

Karijeru je počeo 1950-ih, najprije kao studentski aktivista na beogradskom Pravnom fakultetu. Izgleda da se istakao, odmah se zaposlio u aparatu CK SKJ. Po potrebi službe je usavršio ruski jezik, kasnije i francuski. Specijalnost su mu bili odnosi sa Komunističkom partijom SSSR-a.

Prevodio je Titu tête-à-tête razgovore sa šefovima država ili partija SSSR-a Brežnjevom, Bugarske Živkovom, Poljske Gjerekom, ČSSR-a Husakom, liderima komunističkih partija Italije i Francuske Berlinguerom i Maršeom, itd. Nedavno je objasnio da je, po naredbi, putovao u Moskvu i starao se o egzistencijalnom statusu Titove prve supruge Pelagije Belorusove (1904-1968).

U klasičnu diplomatsku službu Milošević je stupio 1969. kao savjetnik ambasadora u SSSR-u Veljka Mićunovića (1916-1982) – crnogorskog generala, autora bestselera Moskovske godine.

Milošević je aktivan u pregovorima o prodaji licenci sovjetskog naoružanja. U Moskvi je do 1974. Vraća se u Beograd, postaje izvršni sekretar Odjeljenja za međunarodne odnose CK SKJ. Ambasador je u Alžiru 1985-1989. Početkom 1990-ih napušta diplomatsku službu.

U Parizu i Moskvi preuzima ogranake Inex-Intereporta, kvazifirme koju su utemeljile i kontrolisale tajne službe sa ekskluzivnim pravom trgovine u SSSR-u i kasnije RF-u. Njegovi aranžmani od tada su vezani i za povjerljive transakcije sa srpskim državnim novcem.

Naime, 9. oktobra 1997. osniva of-šor firmu Neokom na Kipru. MUP Srbije je 2001. podnio krivičnu prijavu protiv njega, Mihalja Kertesa i još dvojice saradnika Slobodana Miloševića.

Osporena je transakcija sa helikopterima vrijedna 3,36 miliona dolara. Borislav Milošević je navodno uzeo proviziju od 700.000 dolara. On nije dematovao da je preko svog Neokoma trgovao helikopterima, ali je 2007. kazao: „Ja od tih poslova, koji su bili u interesu države, kunem vam se, nisam uzeo ni dinara”. Izgleda da su mu povjerovali; afera nije imala sudski epilog.

Ambasadu SRJ u Moskvi je od juna 1993. vodio otpravnik poslova Milan Roćen a ambasador Danilo Ž. Marković je imenovan tek 1994, no Milošević je bio glavni „oficir za vezu” Kremlja i Andrićevog venca.

Kada je njegov mlađi brat 1995. i 1998. u Moskvi imao susrete sa ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom, bio je prevodilac. „Ja sam pomagao Titu, zašto ne bih pomogao svog brata”, izjavio je.

Onda je postao ambasador i „legalizovao” status u Moskvi. Angažovao se 1999. u pokušaju uvlačenja RF-a u sukob Srbije i NATO-a oko Kosova.

„Sve vreme sam bio u kontaktu sa oba generalštaba: i sa ovim u Moskvi i sa onim u Beogradu”, kazao je za ruski časopis Odnako. „Videlo se da je Rusija slaba, da ne može da pomogne Jugoslaviji. A i da neće”.

Petooktobarska smjena vlasti i mogućnost krivičnog progona su razlozi zbog kojih godinama nije dolazio u Srbiju. „Što se Moskve tiče, bezbedan sam, ali tu bezbednost treba zaslužiti”, objasnio je Borislav funkcioneru srpske tajne službe Zoranu Mijatoviću pokazujući mu tokom jednog sastanka u Moskvi na svoje ruske tjelohranitelje (Opelo za državnu tajnu, 2004).

Snahu Mirjanu Marković i sinovca Marka sa porodicom je zbrinuo u RF-u. Dobili su status političkih izbjeglica, čime je i pravno onemogućeno njihovo izručenje Srbiji.

Pomogao je bratu u procesu pred Haškim sudom, iako ga nikad tamo nije posjetio. Nikolaja Rižkova, Jevgenija Primakova i Leonida Ivašova je „pripremio” za svjedoke odbrane. Zbog bolesti nije prisustvovao Slobodanovoj sahrani.

Kasnije je Milošević rekao da bi možda bilo bolje da je njegov brat prihvatao sve što su „svetski moćnici” od njega tražili: „Makar bi danas bio živ, a Srbija bi bila tu gde jeste, ni manja, ni veća, ni bogatija”. Svoje intervjue i članke je objavio na ruskom u knjizi Balkanskij izlom. Bio je posrednik u nekim ruskim investicijama u Srbiji.

Pozlilo mu je početkom oktobra 2012. u Reževićima. Vlada Crne Gore je angažovala helikopter MUP-a da ga transportuju na kliniku u Beogradu. Po njegovoj želji, sahranjen je u postojbini.

Miloševići su davnim porijeklom iz sela Lopate, odakle su se odselili desetak kilometara dalje u Uvač – Ljevorečke Tuzi. Đed po ocu Borislava i Slobodana, Simeun Mirkov, bio je oficir crnogorske vojske.

Njihov otac Svetozar Milošević, rođen 1907, završio je Bogosloviju na Cetinju, koja je, paradoksalno, u tom međuratnom vremenu bila infiltrirana vatrenim simpatizerima ilegalne KPJ. Nije se zamonašio, već oženio učiteljicu Stanislavu Koljenšić iz Bjelopavlića. U Nikšiću, gdje je Borislav rođen 1936, predavao je katihizis.

Potom je upisao Bogoslovski fakultet u Beogradu i dobio premještaj u Požarevac, gdje je 1941. rođen Slobodan. Porodica je tu provela rat. Interesantno, Svetozar je na Bogoslovskom fakultetu diplomirao 1942. u generaciji sa Gojkom Stojčevićem, koji je kasnije postao patrijarh srpski Pavle.

Nakon rata, Svetozar i Stanislava su se razveli. Stanislava sa đecom ostaje u Požarevcu. Svetozar se vraća u Crnu Goru, zapošljava kao profesor ruskoga jezika u Titogradu.

Najviše citirana verzija zbog čega je Svetozar 1962. izvršio samoubistvo je prethodno samoubistvo jednog njegovog učenika zbog dobijene slabe ocjene. Sahranjen je u rodnom selu. Nadgrobni spomenik, kako na njemu piše, podigli su mu sinovi i njegova sestra Darinka.

Možda iz razloga što je duže rastao uz oca, Borislav mu je bio privrženiji. Jedincu (iz drugog braka), koji je rođen 1978, dao je ime Svetozar. U svakom slučaju, sa Crnom Gorom je neprekidno održavao veze – emotivne, rodbinske, političke. Nacionalno se izjašnjavao kao Crnogorac. U CK SKJ i diplomatiji je na dužnosti uvijek kandidovan kao crnogorski kadar.

Svega dan po obnovi nezavisnosti Crne Gore, Borislav je dao izjavu Jutarnjem listu: „Treba podržati odluku građana Crne Gore na referendumu i trezveno gledati na stvari. Državna zajednica ionako nije bila sposobna za život. Bio je to teški invalid”. Tada je Slobodan već bio pokojnik.

Uoči raspada SFRJ, braća Miloševići čak ni ljetnje odmore nijesu provodili u Crnoj Gori, već u Hrvatskoj – Slobodan u vojnom odmaralištu u Kuparima, dok je Borislav 1990. kupio apartman u Novalji, na ostrvu Pag.

Od cjelokupne familije je samo Slobodanova kćerka Marija Milošević, pokušala da obnovi đedovinu. Optužena zbog pucnjave u vili Mir na Dedinju, kada su joj 1. aprila 2001. uhapsili oca, sklonila se u Crnu Goru i nastanila na Cetinje gdje uglavnom i sada živi.

Otkupila je u Ljevorečkim Tuzima, zaseoku Čestogaz, dio imanja koji su Svetozar i njegova sestra Darinka svojevremeno prodali. Đedu je dala pomen u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Marija se protivila 2006. da se njen otac sahrani u Požarevcu: „Ne slažem se da se tata bilo gde drugde sahranjuje osim u Lijevoj Rijeci, gde počiva njegov otac Svetozar i svi preci”.

Novinar Slavoljub Đukić, biograf Slobodana Miloševića, objasnio je da on „svoju dedovinu nije obilazio, niti je pokazivao interesovanje za svoje poreklo”.

„Deklarisao se kao Srbin, nasuprot roditeljima i bratu, Crnogorcima”, primijetio je Đukić, „ali nikada nije rekao ‘mi Srbi’ ili ‘mi Crnogorci’; samo je jednom javno rekao da su Srbi i Crnogorci dva oka u glavi”.

Knez Lazar ili Vuk Branković?

Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Amfilohije (Radović) šokirao je besjedom nad odrom Borislava Miloševića. Pokojniku je čak dva puta pogrešno izgovorio ime („Branislav”).

Žurio je, zapravo, da objavi da je Slobodan Milošević – karijerni komunista, šef raznih komiteta, ili u amfilohijevskim rječnikom notorni „bezbožnik” – „sebe upisao neizbrisivim slovima u knjigu vječnoga života” i da mu je „život i djelo u duhu velikomučenika kosovskog Lazara”.

Pred okupljenim se „ispovijedio” da ga je Slobodan zvao za svjedoka pred Haškim sudom. Iako je u to vrijeme, kao šef Sinoda („crkvene vlade”) vedrio i oblačio, neimenovani „nadležni” u SPC-u su mu navodno kazali da to „za mene kao mitropolita ne bi bilo dobro”.

„Boli me što mi nijesu dali da svjedočim”, kazao je.

Da su ga puštili, Amfilohije bi u Hagu bivšeg srpskog lidera možda branio tezom da je bio „izdajnik”? Onomad ga je upravo tako kvalifikovao. U Tuzima Ljevorečkim ga je oplakao, a za života proglašavao „živim mrtvacem”!

U knjizi Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, zborniku sa 2. bogoslovsko-filosofskog simpozijuma održanog na Cetinju 1996, zapisane su Amfilohijeve riječi:

„Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u defter, u svoju knjigu žrtava. Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević” (str. 265-266).

„Ja sam Crnogorac”

Zbog čega su se Borislav i Slobodan drukčije nacionalno izjašnjavali? Odgovor iz prve ruke je saopšten u Borislavljevom vjerovatno posljednjem intervjuu emitovanom na beogradskoj TV Happy 22. septembra prošle godine.

TV HAPPY: Kako je moguće, Boro, da ste Vi postali Crnogorac, a Vaš brat Slobodan najveći Srbin?
MILOŠEVIĆ: Pa vidite, ja sam Crnogorac, i Slobodan, od oca i majke Crnogoraca. Ja rođen u Nikšiću, a Slobodan u Požarevcu. Slobodan je rastao u srpskoj sredini. I prirodno je. On je počeo da se bavi politikom, kako bi se reklo, još u studentskim danima, bio sekretar univerzitetskog komiteta svojevremeno. Imao je 22-23 godine kad je postao svojevrstan političar. I znate kako je bilo u SFRJ, bile su kadrovske liste, ja sam ostao Crnogorac, bio sam dva puta ambasador – oba puta je Podgorica davala svoju saglasnost; i za druge moje poslove u aparatu CK SKJ je Podgorica davala saglasnost.

TV HAPPY: A je li moguće da Vas Slobodan šalje za ambasadora u Moskvi, a Vi kažete svom bratu: „Ne mogu, moram da čujem šta kaže Crna Gora?”
MILOŠEVIĆ: To je više moj sin mene nagovorio da prihvatim, jer bilo je za mene i drugih alternativnih poslova. Ali, rekao sam: „Neka Podgorica to potvrdi, onda ja hoću”. I Milo je tada bio glavni, i on je to potvrdio. I bio sam u Crnoj Gori i njega sam video, i Filipa Vujanovića… Tako da sam ja Crnogorac. Ali, ne znači to da se ja sa svim tačkama crnogorske politike sada slažem. Ne slažem se, recimo… ne moram da pričam sa čime se ne slažem, to je, ovaj, to vas ne interesuje, ni publiku to ne interesuje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ROMI I DISKRIMINATORNI ZAKON O IZBORU ODBORNIKA I POSLANIKA: Od margine do margine  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o izboru odbornika i poslanika diskriminiše Rome. Na izjašnjenje nadležnih na inicijativu NVO Romska organizacija mladih (ROM) Koračajte sa nama – Phiren amenca za donošenje izmjena i dopuna tog zakona, kojima bi se obezbijedilo njihovo učešće u političkom životu Crne Gore, moraće da čekaju još. Manipulacija tom zajednicom traje decenijama

 

,,Sve dok romska zajednica ne bude imala autentičnog predstavnika u  Skupštini Crne Gore, domu gde se kroji njihova sudbina, ako se tamo ne čuje njihov glas, ne možemo očekivati suštinske promjene od kojih će ona  dugoročno imati koristi”, kaže za Monitor Serđan Baftijari, jedan od osnivača NVO Romska organizacija mladih (ROM) Koračajte sa nama – Phiren amenca i student na master studijama na Centralnoevropskom univerzitetu u Beču.

Iz Phiren amence krajem prošle godine podnijeli su inicijativu Skupštini Crne Gore za donošenje izmjena i dopuna Zakona o izboru odbornika i poslanika kako bi se obezbijedilo učešće u raspodjeli mandata izbornih lista za izbor poslanika romske manjinske nacionalne zajednice. Kako su objasnili, sadašnja verzija zakona diskriminiše Rome.

Ta se inicijativa oslanja na odredbe Okvirne Konvencije za zaštitu nacionalnih manjina kojom se zemlje ugovornice, među kojima je i Crna Gora, obavezuju da će jemčiti prava nacionalnim manjinama i ravnopravnost pred zakonom. Ta konvencija zabranjuje bilo koji oblik diskriminacije u oblasti ekonomskog, socijalnog, političkog i kulturnog života, i obavezuje države potpisnice da usvajaju odgovarajuće mjere u te svrhe.

Crna Gora, imajući u vidu kako je romska zajednica godinama tretirana na svim nivoima, ne ispunjava preuzete obaveze. Ne poštuje ni Ustav, koji propisuje da su zajamčena prava pripadnicima manjinskih naroda i drugih manjinskih zajednica na autentičnu zastupljenost u Skupštini Crne Gore i skupštinama lokalnih samouprava u kojima čine značajan dio stanovništva, shodno principu afirmativne akcije.

Prema sadašnjem Zakonu o izboru odbornika i poslanika izborne liste pripadnika manjinskih naroda ili zajednice stiču pravo na raspodjelu mandata ukoliko su osvojile najmanje 0,7 odsto ukupno važećih glasova na izborima. Još niži cenzus određen je za hrvatsku nacionalnu manjinu, zbog malog broja Hrvata koji žive u Crnoj Gori (6021). Ta lista treba da osvoji 0, 35 odsto od ukupno važećih glasova.

Isto pravilo ne važi i za Rome, kojih u Crnoj Gori, prema zvaničnim statističkim podacima – posljednjem popisu stanovništva, ima tek nešto više – 6251. ,,Prema svim istraživanjima, Romi  žive na margini društva. Ukoliko bude postojala volja nadležnih organa da rade na ostvarivanju ciljeva koji su predviđeni novom Strategijom za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine, a koja prepoznaje problem anticiganizma, realno je za očekivati da će položaj romske zajednice biti znatno bolji”, ističe Baftijari.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KORONA VIRUS: Omikron u naletu

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je ove nedjelje zabilježen rekordni skok oboljelih od korona virusa od početka pandemije. Stručnjaci kažu da je ovo do sada najzarazniji soj virusa, ali da je blaži od dosadašnjih. Zdravstvene vlasti su revidirale mjere, a peti talas se tek očekuje tokom januara

 

Omikron je uveliko došao u Crnu Goru. U srijedu je zabilježen rekordni broj oboljelih, od početka pandemije, u jednom danu čak 1.507, dan prije 1.200 novooboljelih.

Ovo je bio alarm za Ministarstvo zdravlja i Institut za javno zdravlje pa su predložili nove mjere za borbu protiv kovida. One su predviđale i zabranu rada restorana, kafića, kafeterija i sličnih ugostiteljskih objekata već od 30. decembra do 12. januara. Međutim da bi se ispoštovali ugostitelji i barem dijelom ublažili gubici, apel struke opet nije uvažen. Radno vrijeme restorana, kafića, ostalih ugostiteljskih objekata i hotela 31. decembra na 1. januar ograničava se do 1 sat poslije ponoći, a ostalim danima do 22 sata. Zabranjena su i okupljanja na otvorenom, kao i svadbe, žurke, festivali… Novina je i što će se od 2. januara za ulazak u Crnu Goru, osim potvrde o vakcinaciji ili odležanoj bolesti zahtijevati, u oba slučaja, obavezan i negativan PCR ili brzi antigenski test.

Ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić kazao je da je donijeta teška odluka, koja može imati veliki uticaj na privrednike koji su investirali novac u pripremu za Novu godinu. Ocijenio je i da će država zbog izostanka proslave Nove godine imati gubitak od preko 30 miliona eura. Smatra da je nađen najbolji kompromis i da su usvojene mjere one koje će dati razultat. ,,Dozvolili smo da ljudi proslave i ugostitelji ipak imaju ispunjenje investicija. Ali, i morali smo da brinemo o zdravlju građana, koje je uvijek na prvom mjestu”, poručio je on.

Podsjetimo da su protekle nedjelje, 21. decembra, predstavnici zdravstvenih vlasti, nakon dvonedjeljnog pada oboljelih, dozvolili svadbe uz prisustvo 100 osoba, kao i proslave u zatvorenom, lokalima je bilo omogućeno da će za vrijeme novogodišnjih i božićnih praznika moći da radi nakon ponoći. Mnogi su se nadali da će biti omogućene i proslave na otvorenom.

Međutim iz Evrope su stizala upozoranja na novi sok korona virusa. U Danskoj su zabilježeni rekordni slučajevi zaraženih kovidom. U Norveškoj su epidemiolozi upozorili da, ako se ne poduzmu protivmjere, mogli bi imati i do 90.000 do 300.000 zaraženih dnevno. Frode Forland, norveški epidemiolog, rekao je za Financial Times da očekuju oko 500 bolničkih prijema dnevno, gotovo dvostruko više nego u prethodnom talasu.

I u Crnoj Gori su stizali glasovi upozorenja. Iako je epidemiološka situacija bolja, to može biti samo privid, jer nam je omikron zakucao na vrata i po procjenama Svjetske zdravstvene organizacije sprema nam se nova oluja, izjavila je za RTCG šefica Kancelarije SZO u Podgorici, Mina Brajović.

,,Omikron nam je pred vratima i zato bih uputila apel i građanima i kreatorima politika koji pokušavaju da održe normalnim socijalni i ekonomski život da imaju u vidu da nam se sprema nova oluja”, kazala je ona.

Dosadašnja istraživanja, za koja naučnici napominju da su nedovoljna, govore da je ovo mnogo zarazniji ali i mnogo blaži soj virusa – hospitalizacija među omikron pozitivnima je za najmanje 40 odsto manja nego kod zaraženih delta sojem. Naučnici navode da je podatke potrebno uzeti sa rezervom jer je većina zaraženih mlađa od 40 godina i da zbog brzine kojom se širi bolnice i dalje mogu biti opterećene kada krene širenje među nevakcinisanom populacijom i starijima.

Primijećeno je i da su vakcine manje efikasne pri sprječavanju zaraze nego što je to slučaj sa drugim sojevima ali i dalje značajno štite od hospitalizacije i smrti. Treća doza ima istu efikasnost pri sprječavanju zaraze kao što su to dvije doze imale kod delta soja. Buster doza pokazala se izuzetno efikasnom pri sprječavanju hospitalizacija i smrti kod ranjivih grupa.

,,Postoje informacije, koje dolaze iz eminentnih institucija, koje pokazuju da omikron rezultira smanjenom hospitalizacijom, ali ako imate eksponencijalni rast onda krajnji učinak će biti veća hospitalizacija. A prijeti i opasnost da veliki broj zdravstvenog osoblja bude pogođen jer se ova varijanta toliko promijenila u svom šiljku da je rezistentna na antitijela koja smo stekli cijepljenjem ili preboljenjem”, rekao je za Jutarnji list Stipan Jonjić imunolog s Medicinskog fakulteta u Rijeci.

Za sada u Crnoj Gori nemamo povećan broj hospitalizacija i smrtnih slučajeva. ,,Ono što znamo o omikron soju je da zasad nemamo povećan broj hospitalizacija i smrtnih ishoda, ali nam treba vremena da se to pravilno procijeni… Moramo biti oprezni i u naredne dvije nedjelje ćemo znati kakav uticaj može imati”, izjavio je za TV Vijesti direktor Instituta za javno zdravlje Igor Galić.

Da se nadamo da nam se kad je korona u pitanju, neće ponoviti ovogodišnji zimski i jesenji scenario. U Budvi je krajem februara proglašen dan žalosti zbog velikog broja preminulih gađana od korona virusa. Na Cetinju je u martu proglašen dan žalosti nakon što je u prvih deset dana tog mjeseca korona virusa umrlo 10 stanovnika tog grada. Zdravstveni radnici na Cetinju su isticali da ih ne čudi veliki broj zaraženih jer se građani ne pridržavaju propisanih mjera. Slučno je bilo i u ostatku Crne Gore.

U većini crnogorskih opština 22. mart je bio Dan žalosti u znak sjećanja na sve žrtve korona virusa pošto se navršavala godina od kada je u Crnoj Gori zabilježen prvi smrtni slučaj. Nakon mjesec i po, 1. aprila, otvorene su bašte kafića u 10 crnogorskih opština, a krajem maja prestala je da važi obaveza nošenja maske i na otrvorenom.

Galić je ponovio da je građanima najsigurnije da praznike proslave u krugu porodice. Kazao je kako očekuju da u januaru bude peti talas koji će imati najveći ,,pik”.

Pojedini naučnici tvrde da je virus oslabio i da je omikron soj početak kraja epidemije. A davno je i počela.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KAKO JE SDT ISTRAŽIVALO NEBOJŠU MEDOJEVIĆA A KAKO SLAVOLJUBA STIJEPOVIĆA: Dvojni aršini

Objavljeno prije

na

Objavio:

SDT nije tražilo pritvor za Stijepovića, a on je na saslušanje došao „kroz dimnjak“. Zato su Medojeviću pretreseni stan i partijske prostorije. O tom slučaju informisani smo, praktično, u realnom vremenu, dok je „slučaj Stijepović“ skrivan skoro dvije godine

 

Dostupna dokumenta pokazuju kako Specijalno državno tužilaštvo nije imalo iste kriterijume prilikom istrage i podizanja optužnice protiv funkcionera DPS-a i Generalnog sekretara predsjednika Crne Gore Slavoljuba Stijepovića i lidera DF-a i Pokreta za promjene Nebojše Medojevića.

Različit pristup bio je vidljiv i građanima koji nijesu upućeni u pravne finese.

Oba slučaja datiraju iz kampanje uoči izbora 2016. godine. SDT nas je, ipak, o istrazi protiv Medojevića i njegovih saradnika iz PzP-a i DF-a obavijestilo već  početkom naredne godine, dok je istraga protiv Stijepovića (ne i DPS-a) ozvaničena tek dvije godine kasnije. Danas znamo da je bilo „materijala“ da se SDT još 2017. godine ozbiljnije pozabavi i tim slučajem.

SDT, na čijem čelu je glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, nije tražilo pritvor za Stijepovića, a optužnica pred sudom jedva je ,,prošla”, tek iz trećeg puta. Medojevićev tretman bio je značajno oštriji – za njega je traženo skidanje imuniteta i određivanje pritvora.

Uz to su pripadnici Specijalnog policijskog odeljenja izvršili pretres prostorija PZP-a i Medojevićevog stana, zaplijenivši kompjutere, mobilne telefone, pisana dokumenta. Tokom istrage Slavoljuba Stijepovića nijesu zabilježene slične istražne radnje. I optužnica protv lidera PZP-a je napisana brže, daleko je detaljnija, pa je i potvrđena iz prvog puta.

Stijepović nije saslušan tokom 2017. godine, iako je Vlatko Rašović, jedan od ljudi od povjerenja Duška Kneževića, odbjeglog biznismena i dugogodišnjeg ilegalnog finansijera DPS-a, koji je prenosio „sumnjivih“ 100.000 dolara, tvrdio da je taj novac bio namijenjen Stijepoviću i DPS-u. Umjesto toga, „plasirana“ je informacija kako je Knežević tim novcem pomagao DF. Nakon demantija jedne i druge strane, SDT je „zaboravilo“ cio slučaj, sve dok Knežević nije objavio tajni video snimak svoje donacije.

Sve to ukazuje na mogućnost postojanja različitih aršina u praksi SDT-a. Najdalje je, u obrazlaganju istih, otišla direktorka MANS-a Vanja Ćalović Marković. Ona je, pozivajući se na optužnicu, Katniću spočitala da mu je cilj da Stijepović ne bude osuđen, i da je morao u optužnici uključiti političku korupciju. Katnić je odgovorio kako će „napustiti Crnu Goru“ ukoliko bilo koji pravnik dokaže Stijepoviću ,,bilo što osim ovo za šta ga mi teretimo”.

Zakon o specijalnom tužilaštvu i njegovoj nadležnosti precizira (u članu 3 stav 2) da ,,bez obzira na visinu propisane kazne” SDT goni javnog funkcionera ukoliko je izvršio krivična djela ,,protivzakoniti uticaj i navođenje na protivzakoniti uticaj” a sve povezano sa visokom korupcijom. SDT je, smatraju brojni analitičari, propustio da u slučaju Stijepovića primijeni ove odredbe Zakona. Istraga je povedena u drugom pravcu.

SDT je podiglo optužnicu protiv Stijepovića i još šest osoba 30. decembra 2019. godine, gotovo godinu dana nakon što je Knežević  na portalu IN4S objavio video-snimak koji je označio početak afere Koverta i velikih građanskih protesta pokreta Odupri se.

Na snimku koji je nastao uoči parlamentatnih izbora 2016, vidi se kako Knežević Stijepoviću uručuje poveliku kovertu, navodeći da je u njoj 97.000 eura.

U optužnici se, međutim, ne pominje isti iznos. Tamo se navodi da je Knežević, nakon što su njegovi saradnici konvertovali 110.000 dolara u eure, Stijepoviću predao 47.500  eura. Zanimljivo je da Stijepovića SDT tereti za pranje novca putem pomaganja, dok ostaloj šestorici optuženih spočitava daleko teže krivično djelo – stvaranje kriminalne organizacije i pranje novca.

Dva mjeseca prije podizanja optužnice 9. oktobra 2019. godine, SDT je, shodno već ustaljenoj praksi, za svjedoka saradnika angažovao Vlatka Rašovića koji je imao značajnu ulogu u, kako se navodi, ,,Kneževićevim malverzacijama”.

On je dvije godine ranije, u oktobru 2017. godine, bio saslušan u SDT-u zbog konvertovanja 100.000 dolara namijenjenih Stijepoviću, upravo onih koji su proizveli aferu Koverta. Nakon tog saslušanja, SDT nije preduzimalo nove korake do objavljivanja Kneževićevog snimka. Mnogi, zato, smatraju da je Katnić, još tada, ,,progledao Stijepoviću kroz prste”.

Knežević je, nakon što se ,,odmetnuo” u London, poručio da je Katnić pokušao da mu smjesti da je podignuti novac, za koji tvrdi da ima legalno pokriće, bio namijenjen Demokratskom frontu i da ga tako uplete u aferu Državni udar. Iako je, kaže, glavni specijalni tužilac već tada znao da je on te pare dao DPS-u za parlamanetarne izbore.

Za razliku od Stijepovića koji je optužen za krivično djelo pranja para putem pomaganja, Nebojša Medojević je zajedno sa biznismenom Momirom Nikolićem optužen za daleko teže krivično djelo – stvaranje kriminalne organizacije koja se bavila pranjem para.

Tako je Medojeviću, kao navodnom vođi kriminalne organizacije, zaprijećena kazna od tri do 15 godina zatvora, a Stijepoviću, samo pomagaču, upola manje.

Umjesto ,,zida ćutanja” koji je pratio aferu Koverta, SDT nas je o istrazi protiv Medojevića i njegovih saradnika iz DF-a obavijestilo već početkom 2017, čim su se slegli prvi odjeci afere Državni udar. Ubrzo su, u sklopu istrage, pretresene prostorije PzP-a i Medojevićev stan. ,,Za krivični postupak protiv Šarića i Lončara nije vršen pretres stana. Motiv za pretres mog stana je bio politički, da bi glavni specijalni tužilac došao do moga laptopa”, požalio se na jednom od ročišta Medojević.

Za razliku od Stijepovićog slučaja, SDT je odmah po otvaranju istrage tražilo skidanje imuniteta Medojeviću i određivanje pritvora. DF je odgovorio zatvaranjem poslanika u zgradu Skupštine.

Osmodnevna kriza, krajem juna i početkom jula 2017. godine, riješena je uz posredovanje tadašnjeg predsjednika Filipa Vujanovića koji je zatražio od VDT-a Ivice Stankovića da se Medojević brani sa slobode. Stanković je nedugo zatim izdao obavezujuće upustvo Katniću ponavljajući taj zahtjev, što je glavni specijalni tužilac prihvatio.

Već krajem godine, 14. novembra 2017, SDT je podiglo optužnicu protiv Medojevća i njegovih „saradnika“. Medojević i Nikolić optuženi su da su tokom 2016. godine organizovali kriminalnu organizaciju sa ciljem vršenja krivičnog djela pranje novca, radi sticanja nezakonite dobiti i moći.

U optužnici se navodi da je Ni­ko­lić u sep­tem­bru i ok­to­bru 2016. pre­ko NN osobe u tri na­vra­ta do­sta­vio 100.000 do­la­ra di­rek­to­ru PzP-a Dejanu Vu­ji­si­ću, ko­je je on pro­sli­je­dio se­kre­ta­ru stran­ke Željku Šće­pa­no­vi­ću, ina­če Me­do­je­vi­će­vom šu­ri, da ih kod uličnih dilera zamijeni za eure. I dalje redom.

Viši sud je potvrdio optužnicu iz prvog puta 20. februara 2018. godine, svega tri mjeseca nakon njenog podizanja od strane SDT-a.

Na drugoj strani, optužnica protiv Stijepovića, koju zastupa specijalna tužiteljka Lidija Vukčević (ona je pisala i optužnicu protiv Medojevića), zvanično je potvrđena 24. septembra 2021. godine, gotovo dvije godine nakon podizanja.

Vanraspravno vijeće Višeg suda u Podgorici, je, prethodno, zbog nedostatka dokaza  dva puta donosilo rješenje kojim se obustavljao krivični postupak protiv Stijepovića. Istim (prvim) rješenjem potvrđena je optužnica protiv Duška Kneževića i ostalih okrivljenih u tom slučaju.

Stijepović se prilikom kontrole optužnice, branio tvrdnjom da je u vrijeme njihove saradnje Knežević bio ugledan biznismen i da nije imao razloga da sumnja da je novac mogao biti stečen od kriminalnih aktivnosti. Nelegalno finansiranje kampanje DPS-a, zahvaljujući tužilaštvu, nije ni bilo tema ročišta.

Glavni pretres u tom slučaju još nije počeo, dok se Medojeviću sudi od decembra 2018. Brz naznaka da bi prvostepena presuda uskoro mogla biti donijeta. Zastara može, u oba slučaja, nastupiti najranije krajem ove (2021.), a najkasnije 2026. godine.

 

Popust

U sklopu istrage protiv Nebojše Medojevića SDT je naložilo pretres službenih prostorija PzP saslušavajući, istovremeno, veliki broj funkcionera i aktivista DF-a. Protiv DPS-a nije bilo sličnih akcija.

Zbog sumnji u izvore finansiranja, DF-u je godinu dana bila blokirana raspodjela novca iz državnog budžeta koji im je pripadao po osnovu osvojenih mandata na izborima 2016. DPS nije imao takvih problema.

Nakon otkrivanja afere Koverta, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) je 11. februara 2019. godine kaznila tada vladajuću DPS zbog kršenja Zakona o finansiranju političkih subjekata, pa je partija morala da vrati u državnu kasu 47.500 eura i uplati još 20 hiljada na ime kazne za prekršaj. DPS je na vrijeme platio kaznu pa je dobio umanjenje – umjesto 20 uplatio je 13,1 hiljadu eura.

Agencija nije koristila isti princip u Medojevićevom slučaju, odnosno, nije obavijestila javnost da je pokrenut bilo kakav postupak protiv DF-a. ASK je, nešto kasnije, po zahtjevu SDT-a, kontrolisala PZP i DF. U tom Izvještaju se primjećuje da je ,,neobično da partija kupuje 1.500 tableta za potrebe predizborne kampanje”.

Predrag ZEČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo