Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Crnogorski epilog

Objavljeno prije

14 godina

na

slo

U Ljevorečkim Tuzima – selu Uvač je 1. februara sahranjen Borislav Milošević, stariji brat Slobodana Miloševića. Uz nekoliko bivših i sadašnjih crnogorskih i srpskih političara, sahrani su prisustvovale i delegacije Dume i Ministarstva odbrane Ruske Federacije (RF).

Borislav Milošević je posljednih dvadesetak godina stalno živio u RF-u. Iako mu je ambasadorski mandat u Moskvi trajao relativno kratko, od 1998. do januara 2001, tamo je uživao doživotni VIP status.

Karijeru je počeo 1950-ih, najprije kao studentski aktivista na beogradskom Pravnom fakultetu. Izgleda da se istakao, odmah se zaposlio u aparatu CK SKJ. Po potrebi službe je usavršio ruski jezik, kasnije i francuski. Specijalnost su mu bili odnosi sa Komunističkom partijom SSSR-a.

Prevodio je Titu tête-à-tête razgovore sa šefovima država ili partija SSSR-a Brežnjevom, Bugarske Živkovom, Poljske Gjerekom, ČSSR-a Husakom, liderima komunističkih partija Italije i Francuske Berlinguerom i Maršeom, itd. Nedavno je objasnio da je, po naredbi, putovao u Moskvu i starao se o egzistencijalnom statusu Titove prve supruge Pelagije Belorusove (1904-1968).

U klasičnu diplomatsku službu Milošević je stupio 1969. kao savjetnik ambasadora u SSSR-u Veljka Mićunovića (1916-1982) – crnogorskog generala, autora bestselera Moskovske godine.

Milošević je aktivan u pregovorima o prodaji licenci sovjetskog naoružanja. U Moskvi je do 1974. Vraća se u Beograd, postaje izvršni sekretar Odjeljenja za međunarodne odnose CK SKJ. Ambasador je u Alžiru 1985-1989. Početkom 1990-ih napušta diplomatsku službu.

U Parizu i Moskvi preuzima ogranake Inex-Intereporta, kvazifirme koju su utemeljile i kontrolisale tajne službe sa ekskluzivnim pravom trgovine u SSSR-u i kasnije RF-u. Njegovi aranžmani od tada su vezani i za povjerljive transakcije sa srpskim državnim novcem.

Naime, 9. oktobra 1997. osniva of-šor firmu Neokom na Kipru. MUP Srbije je 2001. podnio krivičnu prijavu protiv njega, Mihalja Kertesa i još dvojice saradnika Slobodana Miloševića.

Osporena je transakcija sa helikopterima vrijedna 3,36 miliona dolara. Borislav Milošević je navodno uzeo proviziju od 700.000 dolara. On nije dematovao da je preko svog Neokoma trgovao helikopterima, ali je 2007. kazao: „Ja od tih poslova, koji su bili u interesu države, kunem vam se, nisam uzeo ni dinara”. Izgleda da su mu povjerovali; afera nije imala sudski epilog.

Ambasadu SRJ u Moskvi je od juna 1993. vodio otpravnik poslova Milan Roćen a ambasador Danilo Ž. Marković je imenovan tek 1994, no Milošević je bio glavni „oficir za vezu” Kremlja i Andrićevog venca.

Kada je njegov mlađi brat 1995. i 1998. u Moskvi imao susrete sa ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom, bio je prevodilac. „Ja sam pomagao Titu, zašto ne bih pomogao svog brata”, izjavio je.

Onda je postao ambasador i „legalizovao” status u Moskvi. Angažovao se 1999. u pokušaju uvlačenja RF-a u sukob Srbije i NATO-a oko Kosova.

„Sve vreme sam bio u kontaktu sa oba generalštaba: i sa ovim u Moskvi i sa onim u Beogradu”, kazao je za ruski časopis Odnako. „Videlo se da je Rusija slaba, da ne može da pomogne Jugoslaviji. A i da neće”.

Petooktobarska smjena vlasti i mogućnost krivičnog progona su razlozi zbog kojih godinama nije dolazio u Srbiju. „Što se Moskve tiče, bezbedan sam, ali tu bezbednost treba zaslužiti”, objasnio je Borislav funkcioneru srpske tajne službe Zoranu Mijatoviću pokazujući mu tokom jednog sastanka u Moskvi na svoje ruske tjelohranitelje (Opelo za državnu tajnu, 2004).

Snahu Mirjanu Marković i sinovca Marka sa porodicom je zbrinuo u RF-u. Dobili su status političkih izbjeglica, čime je i pravno onemogućeno njihovo izručenje Srbiji.

Pomogao je bratu u procesu pred Haškim sudom, iako ga nikad tamo nije posjetio. Nikolaja Rižkova, Jevgenija Primakova i Leonida Ivašova je „pripremio” za svjedoke odbrane. Zbog bolesti nije prisustvovao Slobodanovoj sahrani.

Kasnije je Milošević rekao da bi možda bilo bolje da je njegov brat prihvatao sve što su „svetski moćnici” od njega tražili: „Makar bi danas bio živ, a Srbija bi bila tu gde jeste, ni manja, ni veća, ni bogatija”. Svoje intervjue i članke je objavio na ruskom u knjizi Balkanskij izlom. Bio je posrednik u nekim ruskim investicijama u Srbiji.

Pozlilo mu je početkom oktobra 2012. u Reževićima. Vlada Crne Gore je angažovala helikopter MUP-a da ga transportuju na kliniku u Beogradu. Po njegovoj želji, sahranjen je u postojbini.

Miloševići su davnim porijeklom iz sela Lopate, odakle su se odselili desetak kilometara dalje u Uvač – Ljevorečke Tuzi. Đed po ocu Borislava i Slobodana, Simeun Mirkov, bio je oficir crnogorske vojske.

Njihov otac Svetozar Milošević, rođen 1907, završio je Bogosloviju na Cetinju, koja je, paradoksalno, u tom međuratnom vremenu bila infiltrirana vatrenim simpatizerima ilegalne KPJ. Nije se zamonašio, već oženio učiteljicu Stanislavu Koljenšić iz Bjelopavlića. U Nikšiću, gdje je Borislav rođen 1936, predavao je katihizis.

Potom je upisao Bogoslovski fakultet u Beogradu i dobio premještaj u Požarevac, gdje je 1941. rođen Slobodan. Porodica je tu provela rat. Interesantno, Svetozar je na Bogoslovskom fakultetu diplomirao 1942. u generaciji sa Gojkom Stojčevićem, koji je kasnije postao patrijarh srpski Pavle.

Nakon rata, Svetozar i Stanislava su se razveli. Stanislava sa đecom ostaje u Požarevcu. Svetozar se vraća u Crnu Goru, zapošljava kao profesor ruskoga jezika u Titogradu.

Najviše citirana verzija zbog čega je Svetozar 1962. izvršio samoubistvo je prethodno samoubistvo jednog njegovog učenika zbog dobijene slabe ocjene. Sahranjen je u rodnom selu. Nadgrobni spomenik, kako na njemu piše, podigli su mu sinovi i njegova sestra Darinka.

Možda iz razloga što je duže rastao uz oca, Borislav mu je bio privrženiji. Jedincu (iz drugog braka), koji je rođen 1978, dao je ime Svetozar. U svakom slučaju, sa Crnom Gorom je neprekidno održavao veze – emotivne, rodbinske, političke. Nacionalno se izjašnjavao kao Crnogorac. U CK SKJ i diplomatiji je na dužnosti uvijek kandidovan kao crnogorski kadar.

Svega dan po obnovi nezavisnosti Crne Gore, Borislav je dao izjavu Jutarnjem listu: „Treba podržati odluku građana Crne Gore na referendumu i trezveno gledati na stvari. Državna zajednica ionako nije bila sposobna za život. Bio je to teški invalid”. Tada je Slobodan već bio pokojnik.

Uoči raspada SFRJ, braća Miloševići čak ni ljetnje odmore nijesu provodili u Crnoj Gori, već u Hrvatskoj – Slobodan u vojnom odmaralištu u Kuparima, dok je Borislav 1990. kupio apartman u Novalji, na ostrvu Pag.

Od cjelokupne familije je samo Slobodanova kćerka Marija Milošević, pokušala da obnovi đedovinu. Optužena zbog pucnjave u vili Mir na Dedinju, kada su joj 1. aprila 2001. uhapsili oca, sklonila se u Crnu Goru i nastanila na Cetinje gdje uglavnom i sada živi.

Otkupila je u Ljevorečkim Tuzima, zaseoku Čestogaz, dio imanja koji su Svetozar i njegova sestra Darinka svojevremeno prodali. Đedu je dala pomen u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Marija se protivila 2006. da se njen otac sahrani u Požarevcu: „Ne slažem se da se tata bilo gde drugde sahranjuje osim u Lijevoj Rijeci, gde počiva njegov otac Svetozar i svi preci”.

Novinar Slavoljub Đukić, biograf Slobodana Miloševića, objasnio je da on „svoju dedovinu nije obilazio, niti je pokazivao interesovanje za svoje poreklo”.

„Deklarisao se kao Srbin, nasuprot roditeljima i bratu, Crnogorcima”, primijetio je Đukić, „ali nikada nije rekao ‘mi Srbi’ ili ‘mi Crnogorci’; samo je jednom javno rekao da su Srbi i Crnogorci dva oka u glavi”.

Knez Lazar ili Vuk Branković?

Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Amfilohije (Radović) šokirao je besjedom nad odrom Borislava Miloševića. Pokojniku je čak dva puta pogrešno izgovorio ime („Branislav”).

Žurio je, zapravo, da objavi da je Slobodan Milošević – karijerni komunista, šef raznih komiteta, ili u amfilohijevskim rječnikom notorni „bezbožnik” – „sebe upisao neizbrisivim slovima u knjigu vječnoga života” i da mu je „život i djelo u duhu velikomučenika kosovskog Lazara”.

Pred okupljenim se „ispovijedio” da ga je Slobodan zvao za svjedoka pred Haškim sudom. Iako je u to vrijeme, kao šef Sinoda („crkvene vlade”) vedrio i oblačio, neimenovani „nadležni” u SPC-u su mu navodno kazali da to „za mene kao mitropolita ne bi bilo dobro”.

„Boli me što mi nijesu dali da svjedočim”, kazao je.

Da su ga puštili, Amfilohije bi u Hagu bivšeg srpskog lidera možda branio tezom da je bio „izdajnik”? Onomad ga je upravo tako kvalifikovao. U Tuzima Ljevorečkim ga je oplakao, a za života proglašavao „živim mrtvacem”!

U knjizi Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, zborniku sa 2. bogoslovsko-filosofskog simpozijuma održanog na Cetinju 1996, zapisane su Amfilohijeve riječi:

„Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u defter, u svoju knjigu žrtava. Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević” (str. 265-266).

„Ja sam Crnogorac”

Zbog čega su se Borislav i Slobodan drukčije nacionalno izjašnjavali? Odgovor iz prve ruke je saopšten u Borislavljevom vjerovatno posljednjem intervjuu emitovanom na beogradskoj TV Happy 22. septembra prošle godine.

TV HAPPY: Kako je moguće, Boro, da ste Vi postali Crnogorac, a Vaš brat Slobodan najveći Srbin?
MILOŠEVIĆ: Pa vidite, ja sam Crnogorac, i Slobodan, od oca i majke Crnogoraca. Ja rođen u Nikšiću, a Slobodan u Požarevcu. Slobodan je rastao u srpskoj sredini. I prirodno je. On je počeo da se bavi politikom, kako bi se reklo, još u studentskim danima, bio sekretar univerzitetskog komiteta svojevremeno. Imao je 22-23 godine kad je postao svojevrstan političar. I znate kako je bilo u SFRJ, bile su kadrovske liste, ja sam ostao Crnogorac, bio sam dva puta ambasador – oba puta je Podgorica davala svoju saglasnost; i za druge moje poslove u aparatu CK SKJ je Podgorica davala saglasnost.

TV HAPPY: A je li moguće da Vas Slobodan šalje za ambasadora u Moskvi, a Vi kažete svom bratu: „Ne mogu, moram da čujem šta kaže Crna Gora?”
MILOŠEVIĆ: To je više moj sin mene nagovorio da prihvatim, jer bilo je za mene i drugih alternativnih poslova. Ali, rekao sam: „Neka Podgorica to potvrdi, onda ja hoću”. I Milo je tada bio glavni, i on je to potvrdio. I bio sam u Crnoj Gori i njega sam video, i Filipa Vujanovića… Tako da sam ja Crnogorac. Ali, ne znači to da se ja sa svim tačkama crnogorske politike sada slažem. Ne slažem se, recimo… ne moram da pričam sa čime se ne slažem, to je, ovaj, to vas ne interesuje, ni publiku to ne interesuje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

DRUŠTVO

SLUČAJ CARINE: Vlada vraća plažu u prvobitno stanje, opet

Objavljeno prije

6 dana

na

17 Oktobra, 2026

Objavio:

Ironično, ministar Radunović koji se svojski i javno trudio da umanji i ozakoni efekte devastacije u Baošićima, sada je od Vlade dobio zadatak da  izda urbanističko-tehničke uslove – prvi korak za izradu projektne dokumentacije radi uklanjanja ogromnog nasipa iz mora i dovođenje obale u prvobitno stanje

 

Vlada je ove sedmice usvojila zaključke na osnovu kojih bi trebalo da otpočne procedura uklanjanja nasipa od preko 8.000 kvadrata mora u Bošićima, koji je napravljen pod izgovorom gradnje ,,investicionog kupališta” podgoričke kompanije Carine, u vlasništvu Čedomira Popovića.

Prema pisanju Vijesti bilo je dovoljno glasova ministara da zaključci budu usvojeni, ali nijesu svi ministri i glasali za to. Nije bilo protivljenja, ali ni izdvojenih mišljenja. Za razliku od ranijih sjednica, kada je svoje mišljenje po ovom pitanju izdvajao ministar urbanizma, prostornog planiranja i državne imovine (MDUP) Slaven Radunović.

Kada je javnost, početkom ove godine, bila zgrožena veličinom i izgledom megahotela i zatrpanog mora, u do tada pitomim Baošićima, Radunović je javno optužio medije i nevladine organizacije da dižu hajku a da nije sve tako kako oni predstavljaju: ,,Koliko god smo nezadovoljni veličinom plaže ili hotela koji se baš ne uklapa u abijent Baošića, nije baš da je sve to neutemeljeno… Možemo da pričamo da li je lijepo ili nije lijepo, ali je urađeno po zakonu”.

Ironično, ministar Radunović koji se svojski i javno trudio da umanji i ozakoni efekte devastacije u Baošićima, sada je od Vlade dobio zadatak da  izda urbanističko-tehničke uslove (UTU) – prvi korak za izradu projektne dokumentacije radi uklanjanja ogromnog nasipa iz mora i dovođenje obale u prvobitno stanje.

Radunovićevo ministarstvo treba da do 1. novembra informiše Vladu o preduzetim aktivnostima u vezi sa izdavanjem UTU, a Upravni odbor JP Morsko dobro, nad kojim nadzor vrši MDUP, zadužen je ,,da u okviru svojih nadležnosti preduzme potrebne radnje radi stavljanja van snage Mišljenja na Idejno rješenje (investicionog kupališta u Baošićima Đ prim.aut.) od 4.decembra i Mišljenja na Glavni projekat od 12. decembra 2025. godine”.

Vlada je zadužila Upravni odbor Morskog dobra da nakon izdavanja UTU, ,,pristupi izradi tehničke dokumentacije u skladu sa Rješenjem UZKD od 17. jula 2026. i utvrđenim konzervatorskim uslovima, radi vraćanja lokacije u prvobitno stanje”.

Uz to, Vlada će zadužiti Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore ,,da u okviru svojih nadležnosti i u skladu sa zakonom preduzme potrebne radnje radi stavljanja van snage Rješenja o izdavanju građevinske dozvole (Carinama) od 13. januara 2026“.

Vlada je ovog puta naložila svim institucijama koje su bile uključene u dosadašnju mutnu igru oko spornog kupališta da konačno djeluju i vrate plažu u prvobitno stanje.

Početkom godine Sekretarijat za urbanizam Opštine Herceg Novi izdao je dozvolu koja je omogućila devastaciju mora i obale u Baošićima, a u februaru ministar Radunović je na sjednici nacionalne Komisije za UNESCO saopštio da je od „nadležne inspekcije tražio da se provjeri građevinska dozvola”, te da je „utvrđeno da je ona ispravna”. Saglasnost je dobijena i od Agencije za zaštitu prirode Crne Gore (EPA), koja je ocijenila da za enormno proširenje nije potrebno izraditi Elaborat o procjeni uticaja na životnu sredinu.

„Kompanija Carine, radove na uređenju kupališta u Baošićima izvodila je isključivo na osnovu građevinske dozvole Sekretarijata za urbanizam i građevinsku inspekciju Opštine Herceg Novi i kategorično tvrdimo da nijedna aktivnost nije preduzeta mimo pomenute dozvole, što je potvrđeno zapisnicima nadležne građevinske inspekcije“, ukazali su ranije iz  Carina.

Monitor je u više navrata pisao o tome kako je kompanija Carine u u Baošićima nasula preko 8.000 kvadrata mora, potpuno izmijenivši obalnu liniju, ugrozivši plovni put i objekte sigurnosti plovidbe i sve to bez dobijene formalne saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara (UZKD), koja je bila neophodna jer se radi o lokaciji unutar kontakt (bafer) zone zaštićenog Područja prirodne i kulturne baštine Kotorskog zaliva pod patronatom UNESCO-a.
Carine su, zahvaljujući državnim i lokalnim vlastima, dobile skoro sve dozvole i nesmetano gradile hotel i nasipali plažu. Dio javnosti je oštro reagovao zbog devastacije obale i hotela koji se baš i ne uklapa u zaštićeni predio pod UNESCO zaštitom. Hotel bi, kako je najavljivao vlasnik Carina  i bio otvoren tokom ove sezone, da se nije umješala Uprava za zaštitu kulturnih dobara (UZKD).

Uprava, na čelu sa Petrom Zdravković, je u maju dala kompaniji Carine rok od dva mjeseca da se plaža vrati u prvobitno stanje. Kompanija je tražila odlaganje ove odluke, a Upravni sud je to odbio. Nakon toga i Vrhovni sud donosi odluku kojom se odbija žalba Carina o odlaganju vraćanja plaže u prvobitno stanje i potvrđuje odluka Upravnog suda.

Kako Carine nijesu vratile plažu u prvobitno stanje u propisanom roku, Uprava za zaštitu kulturnih dobara im je izrekla maksimalnu kaznu od 5.000 eura, uz najavu da će država vratiti plažu u prvobitno stanje.

Uporedo je teklo pravno nadgornjavanje institucija. Radunović i MDUP su tvrdili da je građevinska dozvola koju je izdala Opština Herceg Novi legalna i da sadrži svu neophodnu prateću dokumentaciju. Nevažan je, za ovo ministarstvo, bio zaključak Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa, koji je postupajući po zahtjevu Uprave  ustanovio da je ta građevinska dozvola neregularna.

Zaštitnica imovinsko-pravnih interesa države Bojana Ćirović je u nalazu koji je Ministarstvu kulture dostavila 3. septembra, pored ostaloga, konstatovala da su konzervatorski uslovi koje je UZKD izdala 30. avgusta 2023. bili zanemareni u izradi naknadne dokumentacije od strane Opštine Herceg Novi i Morskog dobra, te pri samom izdavanju dozvole, kao i da je zakupac lokacije grubo prekršio ugovorene obaveze.

Ona je zauzela zvaničan stav da je neophodno raskinuti ugovor Carina i Morskog dobra i lokaciju vratiti u prvobitno stanje ,,s obzirom na to da je na ovaj način zakupac devastirao obalu, kulturno nasljeđe države i ugrozio sigurnost plovidbe”. Uzaludni su bili njeni apeli koje je  u martu poslala  Opštini Herceg Novi da poništi nezakonito rješenje o izdavanju sporne građevinske dozvole.

Vlada u najnovijem  pokušaju  ponovo apeluje na Opštinu Herceg Novi. I ranije im je preporučila, kao i građevinskoj inspekciji koja je u nadležnosti Radunovićevog ministarstva,  da preduzmu potrebne radnje radi stavljanja van snage Rješenja o izdavanju građevinske dozvole.

Radnje nijesu preduzete, pa početkom septembra Vlada nije razmatrala informacije o statusu ove lokacije. Ova tačka je skinuta sa dnevnog reda zbog protivljenja ministra Radunovića da država jednostrano raskine aranžman sa Carinama i lokaciju vrati u prvobitno stanje.

Nije pomoglo ni što se u uključio i premijer Milojko Spajić, istovremeno  predsjednik Nacionalne komisije za UNESCO, naloživši da se podnesu krivične prijave zbog radova u Baošićima. Upozorio je da se nasipanje mora pod hitno zaustaviti, jer negativno utiče na očuvanje statusa dijela Bokokotorskog zaliva na listi svjetske prirodne i kulturne baštine pod patronatom UNESCO-a.

Tokom ljeta ogromna plaža je služila kao parking. U međuvremenu, Opština Herceg Novi, na čijem čelu je Stevan Katić, donijela je odluku kojom se kompaniji Carine omogućava izvođenje radova na hotelu i tokom turističke sezone. Kako je od 15. juna do 15. septembra na snazi Odluka o zabrani izvođenja građevinskih radova u ljetnjem periodu u prvoj zoni – 300 metara vazdušne linije od obale, ovakva odluka se može donijeti samo za projekte od značaja za Opštinu i državu. Tako je nastavak gradnje hotela u Baošićima rangiran kao završetak radova na školi, vrtiću i vodovodnoj mreži u Opštini Herceg Novi.

Da Popović ima dobre konekcije sa vlastima, i to ne samo sa Radunovićem i Katićem, bilo je jasno i kada je u Skupštini tadašnja poslanica Demokrata Zdenka Popović uputila javni apel Upravi za zaštitu kulturnih dobara da ne obilaze objekte sa građevinskom dozvolom u završnoj fazi izgradnje i ne prijete zaustavljanjem projekta.

Pod pritiskom javnosti, krajem marta policija je uhapsila  Popovića i sekretara za urbanizam Opštine Herceg Novi Vladislava Velaša zbog sumnji u nelegalnu gradnju i zloupotrebu složbenog položaja, dok je podnijeta i krivična prijava protiv Carina. Iz Uprave policije su nakon hapšenja saopštili da sumnjaju da je Popović gradio rizorte u Kumboru, Đenovićima i Baošićima, i uređivao tamošnju plažu, suprotno zabrani građenja i bez potrebne propisane tehničke dokumentacije, dok su na više objekata prekoračeni dozvoljeni gabariti i spratnost. Popović je bio u pritvoru do kraja aprila, a Velaš je nakon saslušanja pušten da se brani sa slobode. Sredinom juna Velaš je izabran za potpredsjednika Opštine Herceg Novi.

Advokat Veselin Radulović je podnio krivičnu prijavu SDT-u u kojoj se detaljno problematizuje postupanje državnih i lokalnih institucija u slučaju gradnje hotelskog kompleksa kompanije Carine u Baošićima.

Ranije je objavljeno i da je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) formiralo predmet povodom gradnje hotelskog kompleksa i nasipanja plaže u Baošićima, te da provjerava navode o mogućim političkim i partijskim pritiscima zbog nepostupanja nadležnih organa po zakonu.

Samo da vraćanjem u prvobitno stanje, ako se ono desi, donosioci odluka ne budu abolirani.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DRŽAVA TRAŽI 84.000 KVADRATA OD KAVAČKOG KLANA: Test za pravosuđe

Objavljeno prije

6 dana

na

17 Oktobra, 2026

Objavio:

Tužilaštvo traži trajno oduzimanje najmanje 54.567 kvadratnih metara nepokretnosti od Radoja Zvicera, od Milana Vujotića najmanje 19.131, dok se u predmetima Slobodana Kašćelana, Igora Božovića i Dragana Kneževića zahtjev odnosi na najmanje 10.399 kvadratnih metara. Na spisku su stambene zgrade, stanovi, poslovni prostori, garaže, dvorišta, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, šume i bazeni, kao i tri blindirana automobila

 

 

Više od 84.000 kvadratnih metara nepokretnosti, od Podgorice i Nikšića do Kotora, Tivta, Budve, Cetinja i Herceg Novog, našlo se u zahtjevima Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) za trajno oduzimanje imovine od petorice pravosnažno osuđenih pripadnika kavačkog klana. Na spisku su stambene zgrade, stanovi, poslovni prostori, garaže, dvorišta, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, šume i bazeni, kao i tri blindirana automobila.

Najveći pojedinačni zahtjev odnosi se na Radoja Zvicera, od kojeg tužilaštvo traži trajno oduzimanje najmanje 54.567 kvadratnih metara nepokretnosti. Od Milana Vujotića traži se oduzimanje najmanje 19.131, dok se u predmetima Slobodana Kašćelana, Igora Božovića i Dragana Kneževića zahtjev odnosi na najmanje 10.399 kvadratnih metara.

Zahtjevi SDT-a uslijedili su nakon pravosnažnih presuda protiv petorice pripadnika kavačke kriminalne organizacije. Apelacioni sud je u julu potvrdio prvostepenu presudu Višeg suda u Podgorici, kojom je Radoje Zvicer osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 16 godina, Slobodan Kašćelan i Igor Božović na po 13 godina, a Milan Vujotić i Dragan Knežević na po 11 godina.

Presuda se odnosila na stvaranje kriminalne organizacije i neovlašćenu proizvodnju, držanje i stavljanje u promet opojnih droga. Prema sudskim nalazima koje su objavili mediji, organizacija je tokom druge polovine 2020. godine djelovala na teritoriji Crne Gore, Južne Amerike i Holandije, sa ciljem nabavke, transporta i prodaje kokaina. U opisu kriminalnog plana navodi se da je Zvicer određivao zadatke i uloge članovima organizacije, dok je kokain nabavljan u Latinskoj Americi i prekookeanskim brodovima prebacivan do luka u Holandiji i drugim državama Evropske unije.

Nakon utvrđivanja krivične odgovornosti, pred pravosuđem se prošle nedjelje našlo pitanje imovine. U postupku trajnog oduzimanja potrebno je utvrditi da li za svaku nepokretnost i drugu imovinu postoje zakonski uslovi za konfiskaciju. SDT tvrdi da je riječ o imovinskoj koristi stečenoj kriminalnom aktivnošću i da dio imovine, iako formalno upisan na druga lica, u stvarnosti pripada osuđenima.

U slučaju Zvicera, na spisku su nekretnine u Podgorici, Kotoru, Herceg Novom i Tivtu, uključujući pet stanova u Podgorici, više stambenih zgrada, poslovni prostori, garaže, dvorišta, voćnjaci i šume. Među njima su objekti u Kavaču, Dubu i Sutvari, sa stambenim i nestambenim prostorima, garažama i bazenima. Prema navodima tužilaštva, dio imovine formalno se vodi na članove njegove porodice, druga fizička lica ili privredna društva, dok je stvarni vlasnik Zvicer.

U Kavaču, na teritoriji opštine Kotor, zahtjev obuhvata višespratnu stambenu zgradu sa dupleks stanom od 355 kvadratnih metara, dodatnim prostorima, podrumima, dvorištem i voćnjakom. Ukupna površina te cjeline iznosi 2.217 kvadratnih metara, a prema navodima SDT-a, objekat se formalno vodi na Zvicerovu suprugu.

U mjestu Dub obuhvaćena je stambena zgrada sa pet stambenih, deset nestambenih i četiri poslovna prostora, ukupne površine 1.238 kvadratnih metara. U Sutvari se nalazi još jedna stambena zgrada sa više stambenih prostora, bazenom i dvorištem, ukupne površine 1.408 kvadratnih metara.

Zahtjev obuhvata i zemljište u Bogišićima kod Tivta, ukupne površine 18.113 kvadratnih metara, kao i druge nepokretnosti u Herceg Novom koje se, prema navodima tužilaštva, formalno vode na članove porodice. Pored nekretnina, SDT traži trajno oduzimanje i dva blindirana vozila Mercedes G500.

Zahtjev je javno pozdravio potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnog sektora Aleksa Bečić, ocjenjujući da je riječ o važnom udarcu organizovanom kriminalu.

Ukazao je da se imovina osoba optuženih za teška krivična djela sve češće „zamrzava“, te da se pokreću postupci za njeno trajno oduzimanje. Istakao je i značaj novog zakonskog okvira, za koji se očekuje da će unaprijediti efikasnost postupaka za oduzimanje imovine.n

U slučaju visokorangiraog člana kavačkog klana Podgoričanina Milana Vujotića, zahtjev SDT-a obuhvata najmanje 19.131 kvadratni metar nepokretnosti u Podgorici i Nikšiću, kao i blindirani automobil. Na spisku su porodična stambena zgrada sa dvorištem u podgoričkom naselju Doljani, stanovi, poslovni prostori u Hercegovačkoj ulici, vinograd u Donjoj Gorici i objekti sa bazenom u Bioču. Prema tvrdnjama SDT-a, dio imovine formalno je upisan na članove porodice ili druga lica, iako je stvarni vlasnik osuđeni Vujotić.

U nikšićkom naselju Povija obuhvaćena je stambena zgrada sa dva jednosobna i jednim dvosobnim stanom, dvorištem, livadama i pašnjacima, ukupne površine 6.853 kvadratna metra. Tužilaštvo navodi da se ta imovina vodi na Vujotićevu taštu. Šume ukupne površine 10.530 kvadratnih metara u Bogetićima takođe su, prema navodima SDT-a, formalno upisane na drugo lice.

Dodatni zahtjevi odnose se na Slobodana Kašćelana, Igora Božovića i Dragana Kneževića, a obuhvataju najmanje 10.000 kvadratnih metara nepokretnosti u Kotoru, Tivtu, Budvi, na Cetinju i u Podgorici.

Od Kašćelana se traži oduzimanje porodične stambene zgrade sa tri stana i garažom u Dobroti, ukupne površine 404 kvadratna metra, kao i porodične kuće sa dva stana, pomoćnim objektima i pripadajućim zemljištem u Škaljarima, ukupne površine 5.544 kvadratna metra. Na spisku su i stanovi u Tivtu i Budvi, kuća na Njegušima koja nije upisana u katastar, kao i šuma u Radovanićima kod Herceg Novog. Za dio te imovine tužilaštvo tvrdi da je formalno u vlasništvu drugih lica, a da stvarno pripada Kašćelanu.

Od Igora Božovića traži se trajno oduzimanje stana površine 120 kvadratnih metara u Kotoru. Za Dragana Kneževića zahtjev obuhvata stambene objekte, garaže, dvorište i šume u Kavaču, ukupne površine 1.602 kvadratna metra, kao i stanove i garaže u Kavaču i Podgorici. Prema navodima SDT-a, dio te imovine formalno se vodi na druga lica, dok je stvarni vlasnik Knežević.

Sud će morati da utvrdi da li su dokazi tužilaštva dovoljni za trajno oduzimanje imovine. Nije dovoljno utvrditi ko raspolaže skupim kućama, stanovima, parcelama ili blindiranim vozilima već i kako je ta imovina stečena i postoji li za nju zakonito finansijsko pokriće.

Taj postupak važan je test sposobnosti države da, osim krivične odgovornosti, utvrdi i oduzme korist za koju se dokaže da je stečena kriminalom. Borba protiv organizovanog kriminala ne može biti završena hapšenjima i zatvorskim kaznama dok ekonomska moć kriminalnih klanova ostaje netaknuta.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ ZLOSTAVLJANJA DJECE U HRANITELJSKOJ PORODICI: Utvrditi odgovornost institucija

Objavljeno prije

2 sedmice

na

10 Oktobra, 2026

Objavio:

Slučaj troje djece smještene u hraniteljsku porodicu na Cetinju, koja su postala žrtve zlostavljanja otvorio je pitanje efikasnosti sistema socijalne zaštite, ali i dao odgovor šta se događa kada institucije zadužene da štite dijete –to ne učine

 

 

Krajem septembra Uprava policije saopštila je da je uhapsila bračne partnere Š. K. i A. S. sa Cetinja zbog sumnje da su počinili krivična djela trgovina ljudima i nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici. Prema policijskim navodima, troje maloljetnika, uzrasta osam, 13 i 15 godina, od januara 2022. godine bilo je izloženo fizičkom i psihičkom nasilju, dok je najstarije dijete, prema sumnjama istražitelja, bilo primoravano na rad.  Djeca su nakon policijske akcije izmještena iz hraniteljske porodice i, u saradnji sa Centrom za socijalni rad, smještena na bezbjednu lokaciju.

Iz policije su detaljno objasnili da je Š. K. u dužem vremenskom periodu maloljetnike udarao šakama, drvenim predmetima i drugim podesnim sredstvima, čime im je, kako se sumnja, narušavao duševni i tjelesni integritet. Djeca su, prema istim navodima, bila primoravana da pred službenicima Centra za socijalni rad prikrivaju nasilje, odnosno da ne govore o onome što im se dešava.

Posebno težak dio policijskih sumnji odnosi se na tada dvanaestogodišnjeg dječaka. Prema policijskom saopštenju, bio je primoravan da radi u ugostiteljskom objektu na Cetinju kako bi se, između ostalog, namirio dug člana porodice hranitelja prema vlasniku tog objekta. Sumnja se i da je radio teške fizičke poslove u privatnim kućama na teritoriji Cetinja, kao i da je trebalo da radi u ugostiteljskom objektu u Budvi. Istovremeno mu je, prema policijskim navodima, bilo uskraćeno pravo na školovanje.

Za drugo dvoje djece, uzrasta osam i 13 godina, policija sumnja da su bila primoravana da obavljaju kućne poslove i čuvaju unučad hranitelja. A. S., koja je bila zakonski staratelj djece, takođe je osumnjičena za nasilje nad njima.

Nakon policijskog saopštenja sve glasnije se čulo pitanje javnosti –kako je moguće da djeca gotovo pet godina budu u porodici koja je trebalo da bude njihovo sigurno mjesto, a da sumnje u njihovu ugroženost ne budu dovoljno ozbiljno shvaćene?

Odgovor na to pitanje ne može se dobiti samo istragom protiv hranitelja. Moraće da bude utvrđeno i šta su tokom godina radile institucije kojima je povjereno da djecu štite, kako je izvršen izbor hraniteljske porodice, na osnovu čega je porodica dobila licencu, ko je pratio uslove u kojima su djeca živjela i da li su nadležni imali informacije koje su mogle ukazivati da djeca nijesu bezbjedna.

Iz Centra za ženska prava (CŽP), nakon objelodanjivanja ovog slučaja, saopštili su da je njihova organizacija  upozoravala institucije o sumnjama u odnos hranitelja prema djeci još u februaru i martu 2022. godine, svega nekoliko sedmica nakon njihovog smještaja u porodicu.

Prema njihovim navodima, 23. februara 2022. godine o zabrinutosti za djecu obavijestili su Socijalnu inspekciju, a dva dana kasnije poslali i pisani dopis. Početkom marta nadležnim centrima za socijalni rad uputili su hitne zahtjeve za postupanje. U njima su, prema saopštenju Centra, naveli informacije da su djeca neadekvatno obučena i zbrinuta, da ih hranitelji tuku, da su zastrašena i da ih, uoči dolaska stručnih radnika, pripremaju šta da kažu.

Djeci je, prema informacijama kojima je Centar za ženska prava tada raspolagao, bilo sugerisano da ne govore o onome što im se događa, dok je kontakt sa tetkom, nakon što je ukazala na probleme, navodno bio onemogućen. CŽP  je tada tražio da se hitno utvrdi činjenično stanje, da se sa djecom razgovara odvojeno od hranitelja i da se razmotri mogućnost njihovog smještaja kod srodnika po majčinoj strani, koji su, prema tvrdnjama ove organizacije, bili spremni da preuzmu brigu o njima.

Odgovor nadležnog Centra za socijalni rad od 3. marta 2022. godine, prema dokumentaciji koju je predočio CŽP, bio je bitno drugačiji od slike koju danas daje policijska istraga. Djeca su, kako je tada navedeno, prilikom posjeta „svakog puta zatečena u adekvatnom stanju“, uredno obučena, zbrinuta i dobrog raspoloženja. Prema tadašnjoj procjeni, izražavala su zadovoljstvo boravkom u porodici.

Prema navodima CŽP, djeca su prethodno ostala bez majke, koja je bila žrtva femicida. Njihov životni put tako je već bio obilježen traumom i gubitkom. Sistem koji ih je nakon toga preuzeo trebalo je da predstavlja mrežu sigurnosti. Umjesto toga, prema policijskim sumnjama, djeca su ponovo doživjela nasilje.

Ombudsman je po sopstvenoj inicijativi formirao predmet nakon što su informacije o slučaju dospjele u javnost. Iz te institucije je saopšteno da ranije nijesu imali pritužbe koje su se odnosile na aktuelni slučaj, ali da će od nadležnih državnih organa zatražiti izjašnjenja.

Ombudsman je ocijenio da događaj mora biti povod za dodatno preispitivanje mehanizama zaštite i nadzora hraniteljstva. Hraniteljstvo predstavlja važan oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja, ali ne smije biti svedeno na obezbjeđivanje krova nad glavom. Dijete nije predmet smještaja, već nosilac prava.

Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije naložilo je inspekcijski i nadzor nad stručnim radom. Kako je saopšteno, cilj je utvrđivanje svih relevantnih činjenica i okolnosti, uključujući provjeru postupanja nadležnih centara za socijalni rad, okolnosti pod kojima su djeca smještena u hraniteljsku porodicu i postupanja tokom trajanja smještaja.

Ministarstvo je saopštilo da su nadzori u toku i da će, nakon izrade izvještaja, javnost biti obaviještena o utvrđenim činjenicama i ishodu postupaka. Istovremeno je upozoreno da interes javnosti za rad institucija mora biti usklađen sa pravom djece na privatnost, dostojanstvo i zaštitu od dodatne viktimizacije.

Ako se potvrde navodi da su bila fizički zlostavljana, da su najstarijem djetetu uskraćivani školovanje i pravo na djetinjstvo kroz primoravanje na rad, a da su mlađa djeca korišćena za kućne poslove i čuvanje djece, tada pitanje odgovornosti neće moći da se zaustavi na hraniteljima.

Osnovno državno tužilaštvo na Cetinju već je formiralo predmet kojim ispituje postupanje nadležnih organa u ovom slučaju. Kako su saopštili, biće prikupljena potrebna obavještenja i dokumentacija od nadležnih organa i ustanova, kao i preduzete druge radnje kako bi se utvrdilo da li u postupanju bilo kojeg lica postoje elementi krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti.

Posebno će biti ispitano postupanje organa starateljstva i drugih nadležnih institucija u pogledu praćenja i kontrole uslova u kojima su djeca bila smještena, kao i da li su preduzimane zakonom propisane mjere njihove zaštite.

Centar za ženska prava upravo na tome insistira. Traže da se utvrdi odgovornost svih službenih lica koja su učestvovala u licenciranju hranitelja, smještaju djece, dodjeli starateljstva i nadzoru nad njihovim boravkom u porodici, kao i onih koji su postupali po upozorenjima iz 2022. godine.

Istovremeno traže vanredni nadzor nad radom centara za socijalni rad koji su bili uključeni u slučaj, preispitivanje licenci za hraniteljstvo u slučajevima gdje su ranije postojale prijave ili sumnje koje nijesu bile pravosnažno okončane, kao i dugoročnu specijalizovanu psihosocijalnu pomoć djeci.

Zaštita djeteta ne može početi tek kada policija stavi lisice odrasloj osobi koja se sumnjiči da ga je povređivala. Sistem zaštite mora da djeluje mnogo ranije.

Istraga koja je počela ne smije se završiti samo odgovorom na pitanje ko je tukao djecu i ko ih je tjerao da rade. Mora odgovoriti i na pitanje ko je bio dužan da ih zaštiti, kada je za njihovu ugroženost saznao i šta je tada uradio.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo