Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Crnogorski epilog

Objavljeno prije

na

slo

U Ljevorečkim Tuzima – selu Uvač je 1. februara sahranjen Borislav Milošević, stariji brat Slobodana Miloševića. Uz nekoliko bivših i sadašnjih crnogorskih i srpskih političara, sahrani su prisustvovale i delegacije Dume i Ministarstva odbrane Ruske Federacije (RF).

Borislav Milošević je posljednih dvadesetak godina stalno živio u RF-u. Iako mu je ambasadorski mandat u Moskvi trajao relativno kratko, od 1998. do januara 2001, tamo je uživao doživotni VIP status.

Karijeru je počeo 1950-ih, najprije kao studentski aktivista na beogradskom Pravnom fakultetu. Izgleda da se istakao, odmah se zaposlio u aparatu CK SKJ. Po potrebi službe je usavršio ruski jezik, kasnije i francuski. Specijalnost su mu bili odnosi sa Komunističkom partijom SSSR-a.

Prevodio je Titu tête-à-tête razgovore sa šefovima država ili partija SSSR-a Brežnjevom, Bugarske Živkovom, Poljske Gjerekom, ČSSR-a Husakom, liderima komunističkih partija Italije i Francuske Berlinguerom i Maršeom, itd. Nedavno je objasnio da je, po naredbi, putovao u Moskvu i starao se o egzistencijalnom statusu Titove prve supruge Pelagije Belorusove (1904-1968).

U klasičnu diplomatsku službu Milošević je stupio 1969. kao savjetnik ambasadora u SSSR-u Veljka Mićunovića (1916-1982) – crnogorskog generala, autora bestselera Moskovske godine.

Milošević je aktivan u pregovorima o prodaji licenci sovjetskog naoružanja. U Moskvi je do 1974. Vraća se u Beograd, postaje izvršni sekretar Odjeljenja za međunarodne odnose CK SKJ. Ambasador je u Alžiru 1985-1989. Početkom 1990-ih napušta diplomatsku službu.

U Parizu i Moskvi preuzima ogranake Inex-Intereporta, kvazifirme koju su utemeljile i kontrolisale tajne službe sa ekskluzivnim pravom trgovine u SSSR-u i kasnije RF-u. Njegovi aranžmani od tada su vezani i za povjerljive transakcije sa srpskim državnim novcem.

Naime, 9. oktobra 1997. osniva of-šor firmu Neokom na Kipru. MUP Srbije je 2001. podnio krivičnu prijavu protiv njega, Mihalja Kertesa i još dvojice saradnika Slobodana Miloševića.

Osporena je transakcija sa helikopterima vrijedna 3,36 miliona dolara. Borislav Milošević je navodno uzeo proviziju od 700.000 dolara. On nije dematovao da je preko svog Neokoma trgovao helikopterima, ali je 2007. kazao: „Ja od tih poslova, koji su bili u interesu države, kunem vam se, nisam uzeo ni dinara”. Izgleda da su mu povjerovali; afera nije imala sudski epilog.

Ambasadu SRJ u Moskvi je od juna 1993. vodio otpravnik poslova Milan Roćen a ambasador Danilo Ž. Marković je imenovan tek 1994, no Milošević je bio glavni „oficir za vezu” Kremlja i Andrićevog venca.

Kada je njegov mlađi brat 1995. i 1998. u Moskvi imao susrete sa ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom, bio je prevodilac. „Ja sam pomagao Titu, zašto ne bih pomogao svog brata”, izjavio je.

Onda je postao ambasador i „legalizovao” status u Moskvi. Angažovao se 1999. u pokušaju uvlačenja RF-a u sukob Srbije i NATO-a oko Kosova.

„Sve vreme sam bio u kontaktu sa oba generalštaba: i sa ovim u Moskvi i sa onim u Beogradu”, kazao je za ruski časopis Odnako. „Videlo se da je Rusija slaba, da ne može da pomogne Jugoslaviji. A i da neće”.

Petooktobarska smjena vlasti i mogućnost krivičnog progona su razlozi zbog kojih godinama nije dolazio u Srbiju. „Što se Moskve tiče, bezbedan sam, ali tu bezbednost treba zaslužiti”, objasnio je Borislav funkcioneru srpske tajne službe Zoranu Mijatoviću pokazujući mu tokom jednog sastanka u Moskvi na svoje ruske tjelohranitelje (Opelo za državnu tajnu, 2004).

Snahu Mirjanu Marković i sinovca Marka sa porodicom je zbrinuo u RF-u. Dobili su status političkih izbjeglica, čime je i pravno onemogućeno njihovo izručenje Srbiji.

Pomogao je bratu u procesu pred Haškim sudom, iako ga nikad tamo nije posjetio. Nikolaja Rižkova, Jevgenija Primakova i Leonida Ivašova je „pripremio” za svjedoke odbrane. Zbog bolesti nije prisustvovao Slobodanovoj sahrani.

Kasnije je Milošević rekao da bi možda bilo bolje da je njegov brat prihvatao sve što su „svetski moćnici” od njega tražili: „Makar bi danas bio živ, a Srbija bi bila tu gde jeste, ni manja, ni veća, ni bogatija”. Svoje intervjue i članke je objavio na ruskom u knjizi Balkanskij izlom. Bio je posrednik u nekim ruskim investicijama u Srbiji.

Pozlilo mu je početkom oktobra 2012. u Reževićima. Vlada Crne Gore je angažovala helikopter MUP-a da ga transportuju na kliniku u Beogradu. Po njegovoj želji, sahranjen je u postojbini.

Miloševići su davnim porijeklom iz sela Lopate, odakle su se odselili desetak kilometara dalje u Uvač – Ljevorečke Tuzi. Đed po ocu Borislava i Slobodana, Simeun Mirkov, bio je oficir crnogorske vojske.

Njihov otac Svetozar Milošević, rođen 1907, završio je Bogosloviju na Cetinju, koja je, paradoksalno, u tom međuratnom vremenu bila infiltrirana vatrenim simpatizerima ilegalne KPJ. Nije se zamonašio, već oženio učiteljicu Stanislavu Koljenšić iz Bjelopavlića. U Nikšiću, gdje je Borislav rođen 1936, predavao je katihizis.

Potom je upisao Bogoslovski fakultet u Beogradu i dobio premještaj u Požarevac, gdje je 1941. rođen Slobodan. Porodica je tu provela rat. Interesantno, Svetozar je na Bogoslovskom fakultetu diplomirao 1942. u generaciji sa Gojkom Stojčevićem, koji je kasnije postao patrijarh srpski Pavle.

Nakon rata, Svetozar i Stanislava su se razveli. Stanislava sa đecom ostaje u Požarevcu. Svetozar se vraća u Crnu Goru, zapošljava kao profesor ruskoga jezika u Titogradu.

Najviše citirana verzija zbog čega je Svetozar 1962. izvršio samoubistvo je prethodno samoubistvo jednog njegovog učenika zbog dobijene slabe ocjene. Sahranjen je u rodnom selu. Nadgrobni spomenik, kako na njemu piše, podigli su mu sinovi i njegova sestra Darinka.

Možda iz razloga što je duže rastao uz oca, Borislav mu je bio privrženiji. Jedincu (iz drugog braka), koji je rođen 1978, dao je ime Svetozar. U svakom slučaju, sa Crnom Gorom je neprekidno održavao veze – emotivne, rodbinske, političke. Nacionalno se izjašnjavao kao Crnogorac. U CK SKJ i diplomatiji je na dužnosti uvijek kandidovan kao crnogorski kadar.

Svega dan po obnovi nezavisnosti Crne Gore, Borislav je dao izjavu Jutarnjem listu: „Treba podržati odluku građana Crne Gore na referendumu i trezveno gledati na stvari. Državna zajednica ionako nije bila sposobna za život. Bio je to teški invalid”. Tada je Slobodan već bio pokojnik.

Uoči raspada SFRJ, braća Miloševići čak ni ljetnje odmore nijesu provodili u Crnoj Gori, već u Hrvatskoj – Slobodan u vojnom odmaralištu u Kuparima, dok je Borislav 1990. kupio apartman u Novalji, na ostrvu Pag.

Od cjelokupne familije je samo Slobodanova kćerka Marija Milošević, pokušala da obnovi đedovinu. Optužena zbog pucnjave u vili Mir na Dedinju, kada su joj 1. aprila 2001. uhapsili oca, sklonila se u Crnu Goru i nastanila na Cetinje gdje uglavnom i sada živi.

Otkupila je u Ljevorečkim Tuzima, zaseoku Čestogaz, dio imanja koji su Svetozar i njegova sestra Darinka svojevremeno prodali. Đedu je dala pomen u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Marija se protivila 2006. da se njen otac sahrani u Požarevcu: „Ne slažem se da se tata bilo gde drugde sahranjuje osim u Lijevoj Rijeci, gde počiva njegov otac Svetozar i svi preci”.

Novinar Slavoljub Đukić, biograf Slobodana Miloševića, objasnio je da on „svoju dedovinu nije obilazio, niti je pokazivao interesovanje za svoje poreklo”.

„Deklarisao se kao Srbin, nasuprot roditeljima i bratu, Crnogorcima”, primijetio je Đukić, „ali nikada nije rekao ‘mi Srbi’ ili ‘mi Crnogorci’; samo je jednom javno rekao da su Srbi i Crnogorci dva oka u glavi”.

Knez Lazar ili Vuk Branković?

Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Amfilohije (Radović) šokirao je besjedom nad odrom Borislava Miloševića. Pokojniku je čak dva puta pogrešno izgovorio ime („Branislav”).

Žurio je, zapravo, da objavi da je Slobodan Milošević – karijerni komunista, šef raznih komiteta, ili u amfilohijevskim rječnikom notorni „bezbožnik” – „sebe upisao neizbrisivim slovima u knjigu vječnoga života” i da mu je „život i djelo u duhu velikomučenika kosovskog Lazara”.

Pred okupljenim se „ispovijedio” da ga je Slobodan zvao za svjedoka pred Haškim sudom. Iako je u to vrijeme, kao šef Sinoda („crkvene vlade”) vedrio i oblačio, neimenovani „nadležni” u SPC-u su mu navodno kazali da to „za mene kao mitropolita ne bi bilo dobro”.

„Boli me što mi nijesu dali da svjedočim”, kazao je.

Da su ga puštili, Amfilohije bi u Hagu bivšeg srpskog lidera možda branio tezom da je bio „izdajnik”? Onomad ga je upravo tako kvalifikovao. U Tuzima Ljevorečkim ga je oplakao, a za života proglašavao „živim mrtvacem”!

U knjizi Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, zborniku sa 2. bogoslovsko-filosofskog simpozijuma održanog na Cetinju 1996, zapisane su Amfilohijeve riječi:

„Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u defter, u svoju knjigu žrtava. Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević” (str. 265-266).

„Ja sam Crnogorac”

Zbog čega su se Borislav i Slobodan drukčije nacionalno izjašnjavali? Odgovor iz prve ruke je saopšten u Borislavljevom vjerovatno posljednjem intervjuu emitovanom na beogradskoj TV Happy 22. septembra prošle godine.

TV HAPPY: Kako je moguće, Boro, da ste Vi postali Crnogorac, a Vaš brat Slobodan najveći Srbin?
MILOŠEVIĆ: Pa vidite, ja sam Crnogorac, i Slobodan, od oca i majke Crnogoraca. Ja rođen u Nikšiću, a Slobodan u Požarevcu. Slobodan je rastao u srpskoj sredini. I prirodno je. On je počeo da se bavi politikom, kako bi se reklo, još u studentskim danima, bio sekretar univerzitetskog komiteta svojevremeno. Imao je 22-23 godine kad je postao svojevrstan političar. I znate kako je bilo u SFRJ, bile su kadrovske liste, ja sam ostao Crnogorac, bio sam dva puta ambasador – oba puta je Podgorica davala svoju saglasnost; i za druge moje poslove u aparatu CK SKJ je Podgorica davala saglasnost.

TV HAPPY: A je li moguće da Vas Slobodan šalje za ambasadora u Moskvi, a Vi kažete svom bratu: „Ne mogu, moram da čujem šta kaže Crna Gora?”
MILOŠEVIĆ: To je više moj sin mene nagovorio da prihvatim, jer bilo je za mene i drugih alternativnih poslova. Ali, rekao sam: „Neka Podgorica to potvrdi, onda ja hoću”. I Milo je tada bio glavni, i on je to potvrdio. I bio sam u Crnoj Gori i njega sam video, i Filipa Vujanovića… Tako da sam ja Crnogorac. Ali, ne znači to da se ja sa svim tačkama crnogorske politike sada slažem. Ne slažem se, recimo… ne moram da pričam sa čime se ne slažem, to je, ovaj, to vas ne interesuje, ni publiku to ne interesuje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UPRAVA ZA KADROVE ZA ŠEFA POLICIJE DISKVALIFIKUJE DOKAZANE PROFESIONALCE: Hoće li konkurs biti poništen  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobro obaviješteni izvori Monitora tvrde da će konkurs najvjerovanije biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima

 

Ove sedmice završeno je testiranje kandidata za poziciju direktora pozicije. Iako se još ne zna kako je testiranje završeno, prema pouzdanim izvorima Monitora, konkurs će biti poništen.

Dobro obaviješteni izvori Monitora objašnjavaju da će konkurs biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška napravljena prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima. Uprava za kadrove odgovorila je da je prepreka to što je uslovno osuđivan. Međutim, uslovna kazna izrečena Šukoviću izbrisana je iz registra i njegova je kaznena evidencija čista. Na tu grešku je odmah ukazala Šukovićeva advokatica Marija Radulović.

„Zaključak Uprave za kadrove da Predrag Šuković ne ispunjava uslove iz Javnog konkursa koji je raspisan za radno mjesto Direktora Uprave policije je skandalozan, kaže za Monitor advokatica Radulović.

Objašnjava da je Uprava za kadrove, i pored saznanja da je u odnosu na Šukovića nastupila rehabilitacija i brisanje osude iz kaznene evidencije, zbog čega se isti nesporno smatra neosuđivanim, nezakonito zauzela drugačiji stav.

„Podsjećam javnost da je Šuković ranije osuđen za djelo za koje se postupak vodio po privatnoj tužbi prethodnog premijera Duška Markovića. Ovaj postupak uslijedio je nakon što je državno tužilaštvo povodom iste stvari procijenilo da nema nikakvog osnova za vođenje krivičnog postupka protiv Šukovića.  S obzirom na to da je osuda za ovo djelo izbrisana iz kaznene evidencije, nema bilo kakvog osnova da se Predrag Šuković označava kao ranije osuđeno lice“, navodi ona.

Apsurd u ovakvoj logici Uprave za kadrove je činjenica da je Predrag Šuković i danas u radnom odnosu u Upravi policije, a što ne bi mogao biti da je osuđen za krivično djelo ,,koje ga čini nedostojnim” za rad u državnom organu.

„Zato je očigledno da je cilj ovakve odluke Uprave za kadrove da se iz trke za direktora Uprave policije isključe ljudi čija je profesionalna karijera najbolji dokaz njihove kompetencije za obavljanje najsloženijih poslova u bezbjednosnom sektoru“, kaže Radulović.

Advokatica Radulović kaže da očekuje da Uprava za kadrove bez odlaganja ispravi svoje greške koje nesumnjivo utiču na zakonitost procedure izbora direktora Uprave policije. „U suprotnom, koristićemo sva pravna sredstva koja su nam na raspolaganju, što će bez sumnje značajno prolongirati izbornu proceduru, a što vjerujem nikome nije u interesu“, zaključuje ona.

Iz trke za direktora policije diskvalifikovan je i advokat Dražen Medojević jer je Uprava za kadrove ocijenila da nije imao pet godina rada na rukovodećem mjestu u sistemu policije, suda ili tužilaštva, što zakon propisuje. Na to su oštro reagovali lideri DF-a Milan Knežević i Andrija Mandić, koje je zastupao u sudskim postupcima.

Oni pozvali su premijera Zdravka Krivokapića da poništi odluku Uprave za kadrove ističući da je Medojević od strane bivšeg režima spriječen da bude direktor UP i da se bori protiv organizovanog kriminala i korupcije.

„Advokat Medojević je naš jedini kandidat, dok ostale podržava DPS i parlamentarna manjina. Da li je pošteno da se skrajne jedini kandidat, koga ne mogu vezati za Veselina Veljovića“, pitao je Mandić.

On je naveo i kako vjeruje da će premijer poništiti rešenje Uprave za kadrove. Do toga ipak nije došlo.

Knežević je za odluku i eliminaciji optužio v.d. direktoricu Uprave za kadrove Jovanu Nišavić, za koju tvrdi da je „klasični kadar i aktivista DPS-a”.

I sam advokat Medojević tvrdio je Vijestima da su ga „igrama u početnoj fazi konkursa – eliminisali”, te da je imao sve potrebne uslove da se prijavi na konkurs za direktora UP.

„Od uslova na konkursu kaže se da ko ima najmanje pet godina na rukovodećem mjestu u policiji, sudu, tužilaštvu može da se prijavi. Sudstvo je jedna specifična organizacija i tamo predsjednik suda nije direktor suda, već je prvi među jednakima i on ne rukovodi sudijama. Ako sudija nije rukovodeći kadar, onda ja ne znam ko je. Pogotovo u vrijeme kada sam ja bio sudija kada sam određivao i ukidao pritvor, davao naredbe za pretres, rukovodio jednim ogromnim dijelom odjeljenja za uviđaje i pretrese MUP-a, rukovodio vještacima, koordinirao između ustanova, donosio naredbe za sprovođenje istrage“, naveo je Medojević.

Ukoliko se, kako su to i najavili, advokatski timovi budu žalili Upravnom sudu zbog odluke Uprave za kadrove i liste kandidata koji su ušli u uži izbor za šefa policije, postoji mogućnost da se konkurs obori i postupak vrati na početak.

Izboru šefa policije svakako ne doprinosi ni izjava ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića koji je javno izjavio da među kanididatima ima svog favorita.

 

Testiranje kandidata

Pred komisijom Uprave za kadrove tokom utorka testove su radili Zoran Brđanin, Dragan Klikovac, Dragan Radonjić, Dražen Vuković, Milan Delić, Dragan Arsović, Siniša Kovačević, Vojo Laković i Zoran Braunović. Dan kasnije sa njima je obavljen intervju ali je broj kandidata bio manji, jer je od kandidature odustao Braunović.

Komisija Uprave za kadrove ima rok da u naredna tri dana sačini konačnu listu sa bodovima i izvještajima za sve kandidate, a potom podatke za trojicu najbolje ocijenjenih dostavi ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću. Nakon tog ministar MUP-a ima rok da za 10 dana obavi intervjue sa trojicom najbolje rangiranih kandidata, a potom da svoj izbor dostavi Vladi. Predlog za imenovanje direktora Vlada je dužna da pošalje Skupštini radi davanja mišljenja o predloženom kandidatu.

 

Do kad će trajati v.d. stanje?

Konkurs za šefa Uprave policije obilježio je rekordan broj prijavljenih kandidata – 19.

Kriminolog Velimir Rakočević smatra da je to mjesto za svakog profesionalca u ovoj oblasti veliki izazov zbog čega žele da sebe vide na toj poziciji.

„Prijavljen je veliki broj vrlo kvalitetnih kandidata što samo potvrđuje da u crnogorskoj policiji postoji znatan broj kadrova sa visokim stručnim kompetencijama. Odabrati najboljeg među njima isključivo na osnovu znanja i sposobnosti koji će biti garant uspješnog funkcionisanja policijske organizacije, biće izuzetno težak zadatak. Ukoliko bi prevagnuli bilo koji drugi kriterijumi osim stručnih, to zasigurno ne bi bilo dobro rješenje“, kaže on.

To što je Uprava policije u v.d. stanju od decembra prošle godine Rakočević vidi kao razlog da se bez odlaganja u zakonito i transparentno sprovedenoj proceduri izabere direktor policije.

„Privremeno rješenje nosi neizvjesnost i nepovoljno utiče na kompletnu službu. U ovom slučaju vršilac dužnosti je policajac od karijere čiji stručni i moralni kvaliteti ne bi trebalo da su upitni ali ipak bez obzira na nesporan kvalitet ovog v.d. to se negativno odražava na funkcionisanje službe, zaključuje on.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo