U Ljevorečkim Tuzima – selu Uvač je 1. februara sahranjen Borislav Milošević, stariji brat Slobodana Miloševića. Uz nekoliko bivših i sadašnjih crnogorskih i srpskih političara, sahrani su prisustvovale i delegacije Dume i Ministarstva odbrane Ruske Federacije (RF).

Borislav Milošević je posljednih dvadesetak godina stalno živio u RF-u. Iako mu je ambasadorski mandat u Moskvi trajao relativno kratko, od 1998. do januara 2001, tamo je uživao doživotni VIP status.

Karijeru je počeo 1950-ih, najprije kao studentski aktivista na beogradskom Pravnom fakultetu. Izgleda da se istakao, odmah se zaposlio u aparatu CK SKJ. Po potrebi službe je usavršio ruski jezik, kasnije i francuski. Specijalnost su mu bili odnosi sa Komunističkom partijom SSSR-a.

Prevodio je Titu tête-à-tête razgovore sa šefovima država ili partija SSSR-a Brežnjevom, Bugarske Živkovom, Poljske Gjerekom, ČSSR-a Husakom, liderima komunističkih partija Italije i Francuske Berlinguerom i Maršeom, itd. Nedavno je objasnio da je, po naredbi, putovao u Moskvu i starao se o egzistencijalnom statusu Titove prve supruge Pelagije Belorusove (1904-1968).

U klasičnu diplomatsku službu Milošević je stupio 1969. kao savjetnik ambasadora u SSSR-u Veljka Mićunovića (1916-1982) – crnogorskog generala, autora bestselera Moskovske godine.

Milošević je aktivan u pregovorima o prodaji licenci sovjetskog naoružanja. U Moskvi je do 1974. Vraća se u Beograd, postaje izvršni sekretar Odjeljenja za međunarodne odnose CK SKJ. Ambasador je u Alžiru 1985-1989. Početkom 1990-ih napušta diplomatsku službu.

U Parizu i Moskvi preuzima ogranake Inex-Intereporta, kvazifirme koju su utemeljile i kontrolisale tajne službe sa ekskluzivnim pravom trgovine u SSSR-u i kasnije RF-u. Njegovi aranžmani od tada su vezani i za povjerljive transakcije sa srpskim državnim novcem.

Naime, 9. oktobra 1997. osniva of-šor firmu Neokom na Kipru. MUP Srbije je 2001. podnio krivičnu prijavu protiv njega, Mihalja Kertesa i još dvojice saradnika Slobodana Miloševića.

Osporena je transakcija sa helikopterima vrijedna 3,36 miliona dolara. Borislav Milošević je navodno uzeo proviziju od 700.000 dolara. On nije dematovao da je preko svog Neokoma trgovao helikopterima, ali je 2007. kazao: „Ja od tih poslova, koji su bili u interesu države, kunem vam se, nisam uzeo ni dinara”. Izgleda da su mu povjerovali; afera nije imala sudski epilog.

Ambasadu SRJ u Moskvi je od juna 1993. vodio otpravnik poslova Milan Roćen a ambasador Danilo Ž. Marković je imenovan tek 1994, no Milošević je bio glavni „oficir za vezu” Kremlja i Andrićevog venca.

Kada je njegov mlađi brat 1995. i 1998. u Moskvi imao susrete sa ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom, bio je prevodilac. „Ja sam pomagao Titu, zašto ne bih pomogao svog brata”, izjavio je.

Onda je postao ambasador i „legalizovao” status u Moskvi. Angažovao se 1999. u pokušaju uvlačenja RF-a u sukob Srbije i NATO-a oko Kosova.

„Sve vreme sam bio u kontaktu sa oba generalštaba: i sa ovim u Moskvi i sa onim u Beogradu”, kazao je za ruski časopis Odnako. „Videlo se da je Rusija slaba, da ne može da pomogne Jugoslaviji. A i da neće”.

Petooktobarska smjena vlasti i mogućnost krivičnog progona su razlozi zbog kojih godinama nije dolazio u Srbiju. „Što se Moskve tiče, bezbedan sam, ali tu bezbednost treba zaslužiti”, objasnio je Borislav funkcioneru srpske tajne službe Zoranu Mijatoviću pokazujući mu tokom jednog sastanka u Moskvi na svoje ruske tjelohranitelje (Opelo za državnu tajnu, 2004).

Snahu Mirjanu Marković i sinovca Marka sa porodicom je zbrinuo u RF-u. Dobili su status političkih izbjeglica, čime je i pravno onemogućeno njihovo izručenje Srbiji.

Pomogao je bratu u procesu pred Haškim sudom, iako ga nikad tamo nije posjetio. Nikolaja Rižkova, Jevgenija Primakova i Leonida Ivašova je „pripremio” za svjedoke odbrane. Zbog bolesti nije prisustvovao Slobodanovoj sahrani.

Kasnije je Milošević rekao da bi možda bilo bolje da je njegov brat prihvatao sve što su „svetski moćnici” od njega tražili: „Makar bi danas bio živ, a Srbija bi bila tu gde jeste, ni manja, ni veća, ni bogatija”. Svoje intervjue i članke je objavio na ruskom u knjizi Balkanskij izlom. Bio je posrednik u nekim ruskim investicijama u Srbiji.

Pozlilo mu je početkom oktobra 2012. u Reževićima. Vlada Crne Gore je angažovala helikopter MUP-a da ga transportuju na kliniku u Beogradu. Po njegovoj želji, sahranjen je u postojbini.

Miloševići su davnim porijeklom iz sela Lopate, odakle su se odselili desetak kilometara dalje u Uvač – Ljevorečke Tuzi. Đed po ocu Borislava i Slobodana, Simeun Mirkov, bio je oficir crnogorske vojske.

Njihov otac Svetozar Milošević, rođen 1907, završio je Bogosloviju na Cetinju, koja je, paradoksalno, u tom međuratnom vremenu bila infiltrirana vatrenim simpatizerima ilegalne KPJ. Nije se zamonašio, već oženio učiteljicu Stanislavu Koljenšić iz Bjelopavlića. U Nikšiću, gdje je Borislav rođen 1936, predavao je katihizis.

Potom je upisao Bogoslovski fakultet u Beogradu i dobio premještaj u Požarevac, gdje je 1941. rođen Slobodan. Porodica je tu provela rat. Interesantno, Svetozar je na Bogoslovskom fakultetu diplomirao 1942. u generaciji sa Gojkom Stojčevićem, koji je kasnije postao patrijarh srpski Pavle.

Nakon rata, Svetozar i Stanislava su se razveli. Stanislava sa đecom ostaje u Požarevcu. Svetozar se vraća u Crnu Goru, zapošljava kao profesor ruskoga jezika u Titogradu.

Najviše citirana verzija zbog čega je Svetozar 1962. izvršio samoubistvo je prethodno samoubistvo jednog njegovog učenika zbog dobijene slabe ocjene. Sahranjen je u rodnom selu. Nadgrobni spomenik, kako na njemu piše, podigli su mu sinovi i njegova sestra Darinka.

Možda iz razloga što je duže rastao uz oca, Borislav mu je bio privrženiji. Jedincu (iz drugog braka), koji je rođen 1978, dao je ime Svetozar. U svakom slučaju, sa Crnom Gorom je neprekidno održavao veze – emotivne, rodbinske, političke. Nacionalno se izjašnjavao kao Crnogorac. U CK SKJ i diplomatiji je na dužnosti uvijek kandidovan kao crnogorski kadar.

Svega dan po obnovi nezavisnosti Crne Gore, Borislav je dao izjavu Jutarnjem listu: „Treba podržati odluku građana Crne Gore na referendumu i trezveno gledati na stvari. Državna zajednica ionako nije bila sposobna za život. Bio je to teški invalid”. Tada je Slobodan već bio pokojnik.

Uoči raspada SFRJ, braća Miloševići čak ni ljetnje odmore nijesu provodili u Crnoj Gori, već u Hrvatskoj – Slobodan u vojnom odmaralištu u Kuparima, dok je Borislav 1990. kupio apartman u Novalji, na ostrvu Pag.

Od cjelokupne familije je samo Slobodanova kćerka Marija Milošević, pokušala da obnovi đedovinu. Optužena zbog pucnjave u vili Mir na Dedinju, kada su joj 1. aprila 2001. uhapsili oca, sklonila se u Crnu Goru i nastanila na Cetinje gdje uglavnom i sada živi.

Otkupila je u Ljevorečkim Tuzima, zaseoku Čestogaz, dio imanja koji su Svetozar i njegova sestra Darinka svojevremeno prodali. Đedu je dala pomen u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Marija se protivila 2006. da se njen otac sahrani u Požarevcu: „Ne slažem se da se tata bilo gde drugde sahranjuje osim u Lijevoj Rijeci, gde počiva njegov otac Svetozar i svi preci”.

Novinar Slavoljub Đukić, biograf Slobodana Miloševića, objasnio je da on „svoju dedovinu nije obilazio, niti je pokazivao interesovanje za svoje poreklo”.

„Deklarisao se kao Srbin, nasuprot roditeljima i bratu, Crnogorcima”, primijetio je Đukić, „ali nikada nije rekao ‘mi Srbi’ ili ‘mi Crnogorci’; samo je jednom javno rekao da su Srbi i Crnogorci dva oka u glavi”.

Knez Lazar ili Vuk Branković?

Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Amfilohije (Radović) šokirao je besjedom nad odrom Borislava Miloševića. Pokojniku je čak dva puta pogrešno izgovorio ime („Branislav”).

Žurio je, zapravo, da objavi da je Slobodan Milošević – karijerni komunista, šef raznih komiteta, ili u amfilohijevskim rječnikom notorni „bezbožnik” – „sebe upisao neizbrisivim slovima u knjigu vječnoga života” i da mu je „život i djelo u duhu velikomučenika kosovskog Lazara”.

Pred okupljenim se „ispovijedio” da ga je Slobodan zvao za svjedoka pred Haškim sudom. Iako je u to vrijeme, kao šef Sinoda („crkvene vlade”) vedrio i oblačio, neimenovani „nadležni” u SPC-u su mu navodno kazali da to „za mene kao mitropolita ne bi bilo dobro”.

„Boli me što mi nijesu dali da svjedočim”, kazao je.

Da su ga puštili, Amfilohije bi u Hagu bivšeg srpskog lidera možda branio tezom da je bio „izdajnik”? Onomad ga je upravo tako kvalifikovao. U Tuzima Ljevorečkim ga je oplakao, a za života proglašavao „živim mrtvacem”!

U knjizi Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, zborniku sa 2. bogoslovsko-filosofskog simpozijuma održanog na Cetinju 1996, zapisane su Amfilohijeve riječi:

„Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u defter, u svoju knjigu žrtava. Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević” (str. 265-266).

„Ja sam Crnogorac”

Zbog čega su se Borislav i Slobodan drukčije nacionalno izjašnjavali? Odgovor iz prve ruke je saopšten u Borislavljevom vjerovatno posljednjem intervjuu emitovanom na beogradskoj TV Happy 22. septembra prošle godine.

TV HAPPY: Kako je moguće, Boro, da ste Vi postali Crnogorac, a Vaš brat Slobodan najveći Srbin?
MILOŠEVIĆ: Pa vidite, ja sam Crnogorac, i Slobodan, od oca i majke Crnogoraca. Ja rođen u Nikšiću, a Slobodan u Požarevcu. Slobodan je rastao u srpskoj sredini. I prirodno je. On je počeo da se bavi politikom, kako bi se reklo, još u studentskim danima, bio sekretar univerzitetskog komiteta svojevremeno. Imao je 22-23 godine kad je postao svojevrstan političar. I znate kako je bilo u SFRJ, bile su kadrovske liste, ja sam ostao Crnogorac, bio sam dva puta ambasador – oba puta je Podgorica davala svoju saglasnost; i za druge moje poslove u aparatu CK SKJ je Podgorica davala saglasnost.

TV HAPPY: A je li moguće da Vas Slobodan šalje za ambasadora u Moskvi, a Vi kažete svom bratu: „Ne mogu, moram da čujem šta kaže Crna Gora?”
MILOŠEVIĆ: To je više moj sin mene nagovorio da prihvatim, jer bilo je za mene i drugih alternativnih poslova. Ali, rekao sam: „Neka Podgorica to potvrdi, onda ja hoću”. I Milo je tada bio glavni, i on je to potvrdio. I bio sam u Crnoj Gori i njega sam video, i Filipa Vujanovića… Tako da sam ja Crnogorac. Ali, ne znači to da se ja sa svim tačkama crnogorske politike sada slažem. Ne slažem se, recimo… ne moram da pričam sa čime se ne slažem, to je, ovaj, to vas ne interesuje, ni publiku to ne interesuje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari