Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Crnogorski epilog

Objavljeno prije

na

U Ljevorečkim Tuzima – selu Uvač je 1. februara sahranjen Borislav Milošević, stariji brat Slobodana Miloševića. Uz nekoliko bivših i sadašnjih crnogorskih i srpskih političara, sahrani su prisustvovale i delegacije Dume i Ministarstva odbrane Ruske Federacije (RF).

Borislav Milošević je posljednih dvadesetak godina stalno živio u RF-u. Iako mu je ambasadorski mandat u Moskvi trajao relativno kratko, od 1998. do januara 2001, tamo je uživao doživotni VIP status.

Karijeru je počeo 1950-ih, najprije kao studentski aktivista na beogradskom Pravnom fakultetu. Izgleda da se istakao, odmah se zaposlio u aparatu CK SKJ. Po potrebi službe je usavršio ruski jezik, kasnije i francuski. Specijalnost su mu bili odnosi sa Komunističkom partijom SSSR-a.

Prevodio je Titu tête-à-tête razgovore sa šefovima država ili partija SSSR-a Brežnjevom, Bugarske Živkovom, Poljske Gjerekom, ČSSR-a Husakom, liderima komunističkih partija Italije i Francuske Berlinguerom i Maršeom, itd. Nedavno je objasnio da je, po naredbi, putovao u Moskvu i starao se o egzistencijalnom statusu Titove prve supruge Pelagije Belorusove (1904-1968).

U klasičnu diplomatsku službu Milošević je stupio 1969. kao savjetnik ambasadora u SSSR-u Veljka Mićunovića (1916-1982) – crnogorskog generala, autora bestselera Moskovske godine.

Milošević je aktivan u pregovorima o prodaji licenci sovjetskog naoružanja. U Moskvi je do 1974. Vraća se u Beograd, postaje izvršni sekretar Odjeljenja za međunarodne odnose CK SKJ. Ambasador je u Alžiru 1985-1989. Početkom 1990-ih napušta diplomatsku službu.

U Parizu i Moskvi preuzima ogranake Inex-Intereporta, kvazifirme koju su utemeljile i kontrolisale tajne službe sa ekskluzivnim pravom trgovine u SSSR-u i kasnije RF-u. Njegovi aranžmani od tada su vezani i za povjerljive transakcije sa srpskim državnim novcem.

Naime, 9. oktobra 1997. osniva of-šor firmu Neokom na Kipru. MUP Srbije je 2001. podnio krivičnu prijavu protiv njega, Mihalja Kertesa i još dvojice saradnika Slobodana Miloševića.

Osporena je transakcija sa helikopterima vrijedna 3,36 miliona dolara. Borislav Milošević je navodno uzeo proviziju od 700.000 dolara. On nije dematovao da je preko svog Neokoma trgovao helikopterima, ali je 2007. kazao: „Ja od tih poslova, koji su bili u interesu države, kunem vam se, nisam uzeo ni dinara”. Izgleda da su mu povjerovali; afera nije imala sudski epilog.

Ambasadu SRJ u Moskvi je od juna 1993. vodio otpravnik poslova Milan Roćen a ambasador Danilo Ž. Marković je imenovan tek 1994, no Milošević je bio glavni „oficir za vezu” Kremlja i Andrićevog venca.

Kada je njegov mlađi brat 1995. i 1998. u Moskvi imao susrete sa ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom, bio je prevodilac. „Ja sam pomagao Titu, zašto ne bih pomogao svog brata”, izjavio je.

Onda je postao ambasador i „legalizovao” status u Moskvi. Angažovao se 1999. u pokušaju uvlačenja RF-a u sukob Srbije i NATO-a oko Kosova.

„Sve vreme sam bio u kontaktu sa oba generalštaba: i sa ovim u Moskvi i sa onim u Beogradu”, kazao je za ruski časopis Odnako. „Videlo se da je Rusija slaba, da ne može da pomogne Jugoslaviji. A i da neće”.

Petooktobarska smjena vlasti i mogućnost krivičnog progona su razlozi zbog kojih godinama nije dolazio u Srbiju. „Što se Moskve tiče, bezbedan sam, ali tu bezbednost treba zaslužiti”, objasnio je Borislav funkcioneru srpske tajne službe Zoranu Mijatoviću pokazujući mu tokom jednog sastanka u Moskvi na svoje ruske tjelohranitelje (Opelo za državnu tajnu, 2004).

Snahu Mirjanu Marković i sinovca Marka sa porodicom je zbrinuo u RF-u. Dobili su status političkih izbjeglica, čime je i pravno onemogućeno njihovo izručenje Srbiji.

Pomogao je bratu u procesu pred Haškim sudom, iako ga nikad tamo nije posjetio. Nikolaja Rižkova, Jevgenija Primakova i Leonida Ivašova je „pripremio” za svjedoke odbrane. Zbog bolesti nije prisustvovao Slobodanovoj sahrani.

Kasnije je Milošević rekao da bi možda bilo bolje da je njegov brat prihvatao sve što su „svetski moćnici” od njega tražili: „Makar bi danas bio živ, a Srbija bi bila tu gde jeste, ni manja, ni veća, ni bogatija”. Svoje intervjue i članke je objavio na ruskom u knjizi Balkanskij izlom. Bio je posrednik u nekim ruskim investicijama u Srbiji.

Pozlilo mu je početkom oktobra 2012. u Reževićima. Vlada Crne Gore je angažovala helikopter MUP-a da ga transportuju na kliniku u Beogradu. Po njegovoj želji, sahranjen je u postojbini.

Miloševići su davnim porijeklom iz sela Lopate, odakle su se odselili desetak kilometara dalje u Uvač – Ljevorečke Tuzi. Đed po ocu Borislava i Slobodana, Simeun Mirkov, bio je oficir crnogorske vojske.

Njihov otac Svetozar Milošević, rođen 1907, završio je Bogosloviju na Cetinju, koja je, paradoksalno, u tom međuratnom vremenu bila infiltrirana vatrenim simpatizerima ilegalne KPJ. Nije se zamonašio, već oženio učiteljicu Stanislavu Koljenšić iz Bjelopavlića. U Nikšiću, gdje je Borislav rođen 1936, predavao je katihizis.

Potom je upisao Bogoslovski fakultet u Beogradu i dobio premještaj u Požarevac, gdje je 1941. rođen Slobodan. Porodica je tu provela rat. Interesantno, Svetozar je na Bogoslovskom fakultetu diplomirao 1942. u generaciji sa Gojkom Stojčevićem, koji je kasnije postao patrijarh srpski Pavle.

Nakon rata, Svetozar i Stanislava su se razveli. Stanislava sa đecom ostaje u Požarevcu. Svetozar se vraća u Crnu Goru, zapošljava kao profesor ruskoga jezika u Titogradu.

Najviše citirana verzija zbog čega je Svetozar 1962. izvršio samoubistvo je prethodno samoubistvo jednog njegovog učenika zbog dobijene slabe ocjene. Sahranjen je u rodnom selu. Nadgrobni spomenik, kako na njemu piše, podigli su mu sinovi i njegova sestra Darinka.

Možda iz razloga što je duže rastao uz oca, Borislav mu je bio privrženiji. Jedincu (iz drugog braka), koji je rođen 1978, dao je ime Svetozar. U svakom slučaju, sa Crnom Gorom je neprekidno održavao veze – emotivne, rodbinske, političke. Nacionalno se izjašnjavao kao Crnogorac. U CK SKJ i diplomatiji je na dužnosti uvijek kandidovan kao crnogorski kadar.

Svega dan po obnovi nezavisnosti Crne Gore, Borislav je dao izjavu Jutarnjem listu: „Treba podržati odluku građana Crne Gore na referendumu i trezveno gledati na stvari. Državna zajednica ionako nije bila sposobna za život. Bio je to teški invalid”. Tada je Slobodan već bio pokojnik.

Uoči raspada SFRJ, braća Miloševići čak ni ljetnje odmore nijesu provodili u Crnoj Gori, već u Hrvatskoj – Slobodan u vojnom odmaralištu u Kuparima, dok je Borislav 1990. kupio apartman u Novalji, na ostrvu Pag.

Od cjelokupne familije je samo Slobodanova kćerka Marija Milošević, pokušala da obnovi đedovinu. Optužena zbog pucnjave u vili Mir na Dedinju, kada su joj 1. aprila 2001. uhapsili oca, sklonila se u Crnu Goru i nastanila na Cetinje gdje uglavnom i sada živi.

Otkupila je u Ljevorečkim Tuzima, zaseoku Čestogaz, dio imanja koji su Svetozar i njegova sestra Darinka svojevremeno prodali. Đedu je dala pomen u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Marija se protivila 2006. da se njen otac sahrani u Požarevcu: „Ne slažem se da se tata bilo gde drugde sahranjuje osim u Lijevoj Rijeci, gde počiva njegov otac Svetozar i svi preci”.

Novinar Slavoljub Đukić, biograf Slobodana Miloševića, objasnio je da on „svoju dedovinu nije obilazio, niti je pokazivao interesovanje za svoje poreklo”.

„Deklarisao se kao Srbin, nasuprot roditeljima i bratu, Crnogorcima”, primijetio je Đukić, „ali nikada nije rekao ‘mi Srbi’ ili ‘mi Crnogorci’; samo je jednom javno rekao da su Srbi i Crnogorci dva oka u glavi”.

Knez Lazar ili Vuk Branković?

Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Amfilohije (Radović) šokirao je besjedom nad odrom Borislava Miloševića. Pokojniku je čak dva puta pogrešno izgovorio ime („Branislav”).

Žurio je, zapravo, da objavi da je Slobodan Milošević – karijerni komunista, šef raznih komiteta, ili u amfilohijevskim rječnikom notorni „bezbožnik” – „sebe upisao neizbrisivim slovima u knjigu vječnoga života” i da mu je „život i djelo u duhu velikomučenika kosovskog Lazara”.

Pred okupljenim se „ispovijedio” da ga je Slobodan zvao za svjedoka pred Haškim sudom. Iako je u to vrijeme, kao šef Sinoda („crkvene vlade”) vedrio i oblačio, neimenovani „nadležni” u SPC-u su mu navodno kazali da to „za mene kao mitropolita ne bi bilo dobro”.

„Boli me što mi nijesu dali da svjedočim”, kazao je.

Da su ga puštili, Amfilohije bi u Hagu bivšeg srpskog lidera možda branio tezom da je bio „izdajnik”? Onomad ga je upravo tako kvalifikovao. U Tuzima Ljevorečkim ga je oplakao, a za života proglašavao „živim mrtvacem”!

U knjizi Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, zborniku sa 2. bogoslovsko-filosofskog simpozijuma održanog na Cetinju 1996, zapisane su Amfilohijeve riječi:

„Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u defter, u svoju knjigu žrtava. Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević” (str. 265-266).

„Ja sam Crnogorac”

Zbog čega su se Borislav i Slobodan drukčije nacionalno izjašnjavali? Odgovor iz prve ruke je saopšten u Borislavljevom vjerovatno posljednjem intervjuu emitovanom na beogradskoj TV Happy 22. septembra prošle godine.

TV HAPPY: Kako je moguće, Boro, da ste Vi postali Crnogorac, a Vaš brat Slobodan najveći Srbin?
MILOŠEVIĆ: Pa vidite, ja sam Crnogorac, i Slobodan, od oca i majke Crnogoraca. Ja rođen u Nikšiću, a Slobodan u Požarevcu. Slobodan je rastao u srpskoj sredini. I prirodno je. On je počeo da se bavi politikom, kako bi se reklo, još u studentskim danima, bio sekretar univerzitetskog komiteta svojevremeno. Imao je 22-23 godine kad je postao svojevrstan političar. I znate kako je bilo u SFRJ, bile su kadrovske liste, ja sam ostao Crnogorac, bio sam dva puta ambasador – oba puta je Podgorica davala svoju saglasnost; i za druge moje poslove u aparatu CK SKJ je Podgorica davala saglasnost.

TV HAPPY: A je li moguće da Vas Slobodan šalje za ambasadora u Moskvi, a Vi kažete svom bratu: „Ne mogu, moram da čujem šta kaže Crna Gora?”
MILOŠEVIĆ: To je više moj sin mene nagovorio da prihvatim, jer bilo je za mene i drugih alternativnih poslova. Ali, rekao sam: „Neka Podgorica to potvrdi, onda ja hoću”. I Milo je tada bio glavni, i on je to potvrdio. I bio sam u Crnoj Gori i njega sam video, i Filipa Vujanovića… Tako da sam ja Crnogorac. Ali, ne znači to da se ja sa svim tačkama crnogorske politike sada slažem. Ne slažem se, recimo… ne moram da pričam sa čime se ne slažem, to je, ovaj, to vas ne interesuje, ni publiku to ne interesuje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DRŽAVNE INSTITUCIJE KAO PODSTANARI: Zakup koštao građane preko 190 milliona za deceniju i po

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 2011. do danas, iz državnog budžeta je za zakup objekata  plaćeno 191 miliona eura. Nova zgrada Vlade, koja je useljena 2010. godine, koštala je 10,17 miliona eura.  Za zakup smještaja ministarstava i institucija izdvojen je  novac u vrijednosti –  18 novih zgrada vlade

 

U oktobru prošle godine građani su saznali da je centralni registar privrednih subjekata (CRPS) koji posluje pri Poreskoj upravi (PU) zakupio novo sjedište. To preseljenje će nas koštati tri puta više nego što smo do tada plaćali prostorije ove institucije.

Naime, prema informaciji koje je Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine dostavilo Vladi, zakup poslovnog prostora za potrebe smještaja CRPS-a, za koji je mjesečna kirija iznosila 2.323, ubuduće će biti 7.961 eura. CRPS se iz prostora od 192 kvadrata, preselio u prostor od 470. Da li je razlog ovog preseljenja veći broj radnika ili obim posla, nije precizirano. Godišnje sa 27.323, na 95.541 eura iz budžeta.

No, da institucijama često ne cvjetaju ruže ni u iznajmljenim privatnim prostorima, pokazalo se tokom protekle godine kada je martu više državnih institucija, smještenih u hotelu Best Western u Podgorici, ostalo bez struje. Razlog- bivši vlasnik objekta – kompanija Montenegro premier porodice biznismena Danila Dana Petrovića nije redovno izmirivala svoje račune, pa je dug dostigao više desetina hiljada eura.

U hotelu su smještene prostorije Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa, dijela Ministarstva finansija, Ministarstva javne uprave, Direkcija za intelektualnu svojinu, Agencija za obezbjeđivanje kvaliteta u visokom obrazovanju…

Isti scenario se ponovio i u avgustu protekle godine, kada su navedene institucije bile tri dana bez struje. Iz državne Elektroprivrede (EPCG)  su tada kazali da moraju da naplate svoja potraživanja od privatne kompanije, iako je ispalo da ispaštaju institucije, državne.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PRIJEDLOG ZAKONA O BORAČKOJ I INVALIDSKOJ ZAŠTITI: Hoće li se doći do pravičnih rješenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovonedjeljnom sastanku civilnog sektora i ministra Damira Gutića dogovoreno je da će se status civilne žrtve  rata ipak priznati žrtvama koje su imale državljanstvo SFR Jugoslavije, bez obzira na to jesu li imale crnogorsko republičko državljanstvo. Trenutni Prijedlog isključuje ovo pravo za članove porodica civilnih žrtava rata i palih boraca koji nisu korisnici porodične invalidnine

 

 

Vlada će preuzeti obavezu za jednokratno obeštećenje porodicama civilnih žrtava rata, dogovoreno je na ovonedjeljnom sastanku ministra socijalnog staranja, brige o porodici i demografije Damira Gutića sa predstavnicima nevladinih organizacija (NVO) i članovima porodica žrtava.

Iz Ministarstva su saopštili da je Gutić tokom sastanka saslušao zabrinutost i predloge učesnika, koji su istakli da određene odredbe zakona mogu negativno uticati na prava porodica žrtava.Posebno je, kako su naveli, naglašena potreba za preciziranjem statusa civilne žrtve rata i adekvatnim iznosima jednokratnog obeštećenja.

Krajem 2023. nakon javnog protesta NVO, udruženja žrtava i dijela opozicije, poslanici Nove srpske demokratije i Demokratske narodne partije povukli su raniji Prijedlog zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti. Prijedlog je neopravdano isključivao porodice svih civilnih žrtava rata koje su stradale van teritorije Crne Gore i u vrijeme kada zvanično nije bilo proglašeno ratno stanje. Ovim prijedlogom su iz zakona bile isključene žrtve ratnih stradanja u prvoj polovini ’90-ih, a civlinim žrtvama rata bi bili proglašeni samo  stradali u Crnoj Gori tokom NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).

Vlada se tada obavezala da pripremi novo, sveobuhvatno i pravedno rješenje. Iz Vlade su probili sve predložene rokove (mart i jun 2024.), za inovaciju Zakona. Tek krajem decembra prošle godine, na telefonskoj sjednici, Vlada je utvrdila prijedlog ovog zakona i uputila ga Skupštini na dalju proceduru.

Tokom januara više nevladinih organizacija, Udruženja ,,Štrpci Protiv zaborava”, Akcija za ljudska prava, Građanska alijansa, Centar za građansko obrazovanje,pozvale su premijera Milojka Spajića i ministra Gutića da  povuku manjkavi prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti i konačno omoguće javnu raspravu o ovom dokumentu.

,,Vlada nastavlja sa štetnom praksom užurbanog usvajanja loših zakonskih rješenja bez sluha za žalbe porodica žrtava kojih se ovakvi zakoni i najviše tiču, te civilnog sektora sa ekspertizom u oblasti ljudskih prava”, upozorili su iz Asocijacije Spektra.

,,Ozbiljan je problem to što je priznanje statusa civilne žrtve samo formalne prirode, jer ne povlači ostvarivanje materijalnih prava u budućnosti za sve članove porodica, već samo roditelje i udovce/ice civilnih žrtava. Naime, to isključuje i njihovu braću, sestre i djecu, koja su protekom vremena, od okvirno 30 godina od njihovog stradanja ili nestanka, uveliko izgubili mogućnost da se tim pravom služe, kako je to propisano, do svoje 26, odnosno 27. godine života”, naveli su u primjedbama na predložena rješenja iz Centra za građansko obrazovanje (CGO). Dodali su i da novi prijedlog zakona izostavlja i mogućnost isplate jednokratnih naknada u vidu materijalne satisfakcije, čime je ta kategorija uskraćena apsolutno svih materijalnih prava.

Na neophodnost da se ispravi trodecenijska nepravda prema porodicama, i jednokratnim isplatama nadoknadi barem dio onoga što je država bila dužna da im obezbjedi još tada, ukazali su iz Spektre i dodali da ,,moramo imati na umu da naša država nije uradila dovoljno za civilne žrtve ratova devedesetih, pogotovo onih stradalih na našoj teritoriji i/ili za čija stradanja je odgovorna Crna Gora”.

Od zločina u Štrpcima 27. februara 1993.godine, u kojem je ubijeno 20 civila, prošle su 32 godine. Članovi porodica ubijenih u Štrpcima kazali su  da je većina potencijalnih korisnika ove planirane naknade umrla ili prerasla navedenu starosnu granicu, odnosno da bi ovu naknadu moglo da prima svega pet osoba roditelja i udovica žrtava.

Prema definiciji iz Prijedloga izmjena zakona,civilna žrtva rata je državljanin Crne Gore koji je, kao civilno lice poginuo ili nestao tokom oružanih sukoba na prostoru bivše SFRJ poslije 17. avgusta 1990. godine. Pravo na naknadu pod određenim uslovima imaju članovi porodice djeca, supružnici, roditelji, očuh, maćeha ili usvojioci. Djeca civilne žrtve rata imaju pravo na nadoknadu ako su maloljetna i tokom školovanja i studiranja a najkasnije do navršene 27 godine života

Iz Akcije za ljudska prava (HRA) su objasnili da su državljani bivše SFRJ često zasnivali porodice i nastavljali život van republika u kojima su rođeni i čije su republičko državljanstvo imali. Stoga, nije opravdano uskratiti dugo očekivana prava crnogorskim državljanima članovima porodica civilnih žrtava rata, samo zato što njihov suprug ili roditelj nije imao crnogorsko republičko državljanstvo u vrijeme stradanja.

,,Pravično im je omogućiti pravo na naknadu u Crnoj Gori, u kojoj žive, pod uslovom da to pravo nijesu ostvarile u nekoj drugoj državi nastaloj na teritoriji bivše SFRJ. Ističemo da je broj takvih slučajeva veoma mali. Na primjer, poznat nam je samo slučaj članova porodice Bajrović, koji su nastavili život u svojoj kući u Crnoj Gori nakon nezakonite deportacije na teritoriju BiH supruga, odnosno oca, Osmana Bajrovića, koji je u tom zločinu izgubio život. Iako je Bajrović imao republičko državljanstvo Bosne i Hercegovine po mjestu rođenja, porodicu je nastanio u Crnoj Gori, gdje su njeni članovi i nastavili da žive”, naveli su iz HRA.

Nakon ovonedjeljnog sastanka sa ministrom, iz HRA za Monitor kažu da je postignut napredak. ,,Dogovoreno je da će se status civilne žrtve rata priznati žrtvama koje su imale državljanstvo SFR Jugoslavije, bez obzira na to jesu li imale crnogorsko republičko državljanstvo. Praktično posmatrano, to omogućava da pravo na naknadu po osnovu srodstva sa civilnom žrtvom rata ostvare članovi njene porodice koji imaju crnogorsko državljanstvo, iako žrtva nije bila rodjena u Crnoj Gori, već u nekoj drugoj republici bivše Jugoslavije”, kaže za Monitor Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica HRA.

Na sastanku je razmatrano proširenje prava na novčanu naknadu materijalnog obezbjeđenja. Trenutni prijedlog isključuje ovo pravo za članove porodica civilnih žrtava rata i palih boraca koji nisu korisnici porodične invalidnine. To se posebno odnosi na djecu i braću i sestre civilnih žrtava koji su stariji od 26 godina, i one kojima je nesposobnost za rad utvrđena nakon 15. godine života.

Vladin prijedlog predviđa da se osnov za određivanje lične invalidnine  povećava sa 307 eura na 850 eura, a djelimično se uvečavaju i procenti za obračun ove naknade.Tako će korisnici lične invalidine iz prve grupe dobijati naknadu u iznosu 100 odsto osnovice, odnosno 850 eura. Korisnici iz druge grupe imaće pravo na 76 odsto od osnovice odnosno 646 eura, korisnici iz treće grupe dobijaće 58 odsto od osnovice odnosno 493 eura…

Iz HRA kažu da su predložili da se usvoji minimalni prag od 20 odsto invaliditeta za utvrđivanje tog statusa i tako izjednače uslovi za priznanje statusa invalida rata za civile i vojna lica. Sada je na snazi neopravdano razlikovanje (diskriminacija) ove dvije kategorije, pa se za status civilnih invalida rata zahtijeva 50 odsto tjelesnog oštećenja, a za vojne invalide samo 20 odsto.

Gorjanc-Prelević kaže da je na sastanku pokazana dobra volja da se dodje do pravičnih rješenja: ,,Koja bi pokazala da Crna Gora ne samo da je sada, 30 godina posle ratova ’90-ih odlučila da prepozna civilne žrtve rata kao kategoriju koja zaslužuje socijalnu zaštitu, već da je bilo pogrešno to što im je okrenula leđa svo to vrijeme”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

IZMJENE ZAKONA O DRŽAVNOJ IMOVINI: Čiji su naši mrtvi  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je, kao sastavni dio izmjena Zakona o državnoj imovini, prihvatila amandman koji je podnijela Nova srpska demokratija (NSD) Andrije Mandića. Iz STEGE  tvrde  da se predloženom izmjenom prikriveno stvaraju pretpostavke da se u pravni sistem Crne Gore uvedu i groblja koja nijesu u imovini opštine

 

Ove je sedmice STEGA – neformalna građanska asocijacija, okupljena radi izrade Strategije za evropsku i građansku Crnu Goru, upozorila  javnost na naum Vlade da kroz izmjene Zakona o državnoj imovini, na mala vrata progura izmjenu pravnog statusa grobalja u Crnoj Gori.

Vlada je, kao sastavni dio izmjena zakonskog teksta, prihvatila amandman koji je podnijela Nova srpska demokratija (NSD) Andrije Mandića. U amandmanu se prije člana 1 dodaju  novi članovi koji glase: Član 1 – U Zakonu o državnoj imovini (,,Službeni list CG br.21-09) u članu 16 alineja 6, briše se. Član 2 – U članu 17 stav 1 poslije alineje 8 dodaje se nova alineja koja glasi ,,groblja u imovini opštine” .Vrši se prenumeracija ostalih članova.

Iz NSD su objasnili da se radi o tehničkim promjenama, kako bi se Izmjenom zakonskog statusa grobalja  dovelo do korišćenja grobalja bez posebnih dozvola i odobrenja nadležnih organa.

Iz STEGE  tvrde  da se predloženom izmjenom prikriveno stvaraju pretpostavke da se u pravni sistem Crne Gore uvedu i groblja koja nijesu u imovini opštine. ,,To je nedopustivo i otkriva pravu namjeru predlagača. Ovim se stvaraju pretpostavke da groblja mogu biti i u privatnoj svojini, što znači i u crkvenoj svojini. Time se žele osnažiti (konvalidirati) raniji nezakoniti upisi prava svojine na ime vjerskih organizacija i zajednica”, upozorili su.

STEGA je, odmah po saznanju za odluku Vlade Crne Gore da amandmanski interveniše na Zakon o državnoj imovini, kako kažu, prepoznala krajnju namjeru inicijatora ovih izmjena i premijeru Milojku Spajiću uputila pismo. Premijer nije odgovarao.

Iz STEGE su premijeru izrazili svoje nedoumice: da li je i njegova namjera da mijenja status grobalja po Crnoj Gori i da dozvoli preimenovanja grobalja, i konačno da li namjerava da dozvoli nastupanje posljedica takvog  novog statusa groblja, da groblja budu isključivo jednonacionalna i jednovjerska, da budu u vlasništvu privatnih lica sa potpunom slobodom odlučivanja, i jednih i drugih, ko može i pod kojim uslovima da se sahranjuje na takvom groblju, koji postojeći grobovi moraju da se izmjeste (poruše) iz grobalja i tako dalje, sve do potpunog uništenja njima neprikladnih grobova!

,,Zar je moguće da premijer Spajić ne uočava pogubnost ovih izmjena, jer groblja i grobovi su neraskidiva veza živih sa svojim precima, sa pamćenjem čovjekovog porijekla, sa istorijom, sa Crnom Gorom!”, naveli su iz ove organizacije.

Da razloga za bojazan ima govori prethodna praksa. Tako je prošle godine u Pavinom Polju, u bjelopoljskoj opštini, na lokalnom groblju istaknuta tabla na kojoj piše Srpsko pravoslavno groblje. ,,Na tom groblju ima muslimana, mnogo Crnogoraca, komunista, ateista.. To je zajedničko groblje čitavog sela”, izjavio je predsjednik Opštine Bijelo Polje Petar Smolović. Međutim, javnosti nije poznato da je tabla uklonjena.

U Osnovnom državnom tužilaštvu Bar još se vodi izviđaj po krivičnoj prijavi nevladinog udruženja Komunica NG. U njoj se službenik barskog katastra P. S. tereti da je zloupotrebom službenog položaja nezakonito upisao u svojinu Mitropolije crnogorsko-primorske dvije seoske crkve i tri pripadajuća groblja u Gornjim i Donjim Seocima u Crmnici.

Službenik je u maju 2022. godine „na zahtjev Mitropolije crnogorsko-primorske donio rješenje kojim je bogomolje i groblja“ u Seocima upisao na mitropoliju.Na taj način su, kako ističu iz Komunice, stara i nova crkva Svetog Nikole, te tri seoska groblja koja im pripadaju, ali i ostala imovina ovih crkava, upisani na MCP koja je u sastavu Srpske pravoslavne crkve, i to „kršenjem načela javnosti, pouzdanosti, legaliteta, formalnosti postupka i određenosti postupka Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti“.

Iz Komunica NG su izjavili i da je tokom 2022. 18 bogomolja i grobalja  u barskoj opštini upisano na SPC.

Ovakva praksa dešava se i u drugim opštinama. Iz STEGA navode primjer zetske opštine, gdje je odlukom lokalnog parlamenta priznat status vjerskih grobalja: ,,Planirajući time da javno-pravna ovlašćenja raspolaganja grobljima i grobnim mjestima ustupe Crkvi, što je već najavljena pozadina cijele ove pravne ofanzive vladajuće većine”.

Za sada su reagovali samo iz Prijestonice Cetinje, koja je pokrenula zvaničan spor za vraćanje groblja u selu Građani, koje je po istom scenariju upisano u svojinu Mitropolije.

Prijestonica Cetinje podnijela je tužbu Osnovnom sudu u tom gradu protiv Mitropolije crnogorsko-primorske (SPC) kojom se traži da seoska groblja u Građanima, u Riječkoj nahiji, koja su, kako navode, neosnovano upisana na MCP, budu vraćena u vlasništvo države, odnosno na raspolaganje opštini i tretirana kao opšta dobra koja nikako ne mogu biti predmet privatne svojine, odnosno crkvene organizacije. Sudski postupak je u toku.

Iz Mitropolije tvrde da brane svoju vjekovnu imovinu i da će za to koristiti sve zakonske mogućnosti. Smatraju da se u slučajevima tužbi protiv njih, radi o anticivilizacijskom odnosu prema Mitropoliji i njenoj imovini, te da takvi potezi ne služe vladavini prava ,,niti interesima građana Cetinja i Crne Gore“.

Iz STEGE su poručili premijeru da mu se obraćaju direktno zbog mogućnosti da on lično ili njegov pravni tim nije u potpunosti informisan o dometima i efektima ovakve izmjene zakona.  Od njega zahtijevaju „da Vlada povuče ovaj prijedlog zbog izuzetno velikog broja negativnih i vrlo opasnih posljedica predloženog i od Vlade prihvaćenog amandmana“.

Pozvali su i građane da ne dozvole da se promijeni postojeći svojinsko pravni režim na grobovima njihovih preminulih i da sa najvećim stepenom zabrinutosti prate postupanje Vlade i Skupštine po ovom pitanju navodi se u obraćanju.

Apel su uputili i na jedinice lokalne samouprave, Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, pravne fakultete u Crnoj Gori, Udruženje pravnika Crne Gore, nevladine organizacije i ukupnu stručnu i akademsku zajednicu da sa posebnom pažnjom prouče, protumače i tretiraju ovo pitanje, te svojim institucionalnim i stručnim autoritetom ukažu na opasnost i sveukupne posljedice navedene izmjene Zakona o državnoj imovini.

,,Obaveza je svih da se ne remeti spokoj i vječni mir naših pokojnika, da groblja ne budu predmet dnevno-političkih zloupotreba i da podjele ne dopru do naših grobova”, ističu iz STEGE.

Da podjele nisu zaobišle ni mjesta vječnog počinka svjedoči nedavni primjer iz Mojkovca. Ispred crkve u ovom selu postavljen je jarbol koji nadvisuje sami vjerski objekat. Policija i mještani sela Štitarica dežurali su u noći između 3. i 4. novembra, čuvajući državnu zastavu ispred mjesne crkve i groblja. Njeno postavljanje na jarbol 3. novembra obezbjeđivalo je oko 50 policajaca iz susjednih gradova, kako bi se spriječio potencijalni konflikt između mještana.

Konflikt stanovnika tog sela oko zastave počeo je nakon što je jedna grupa postavila srpsku trobojku sa četiri ocila ispred seoske crkve Svetog Arhangela Mihaila. Kao reakciju na postavljanje trobojke, dio mještana postavio je crnogorsku državnu zastavu 2. novembra. Iste noći jarbol sa zastavom je posječen a zastava uklonjena, zbog čega je postavljanje nove obezbjeđivala policija.Crkva su 1896. sagradili mještani i do sada se ispred nje nije vijorila nijedna zastava.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo