DRUŠTVO
Crnogorski epilog

U Ljevorečkim Tuzima – selu Uvač je 1. februara sahranjen Borislav Milošević, stariji brat Slobodana Miloševića. Uz nekoliko bivših i sadašnjih crnogorskih i srpskih političara, sahrani su prisustvovale i delegacije Dume i Ministarstva odbrane Ruske Federacije (RF).
Borislav Milošević je posljednih dvadesetak godina stalno živio u RF-u. Iako mu je ambasadorski mandat u Moskvi trajao relativno kratko, od 1998. do januara 2001, tamo je uživao doživotni VIP status.
Karijeru je počeo 1950-ih, najprije kao studentski aktivista na beogradskom Pravnom fakultetu. Izgleda da se istakao, odmah se zaposlio u aparatu CK SKJ. Po potrebi službe je usavršio ruski jezik, kasnije i francuski. Specijalnost su mu bili odnosi sa Komunističkom partijom SSSR-a.
Prevodio je Titu tête-à-tête razgovore sa šefovima država ili partija SSSR-a Brežnjevom, Bugarske Živkovom, Poljske Gjerekom, ČSSR-a Husakom, liderima komunističkih partija Italije i Francuske Berlinguerom i Maršeom, itd. Nedavno je objasnio da je, po naredbi, putovao u Moskvu i starao se o egzistencijalnom statusu Titove prve supruge Pelagije Belorusove (1904-1968).
U klasičnu diplomatsku službu Milošević je stupio 1969. kao savjetnik ambasadora u SSSR-u Veljka Mićunovića (1916-1982) – crnogorskog generala, autora bestselera Moskovske godine.
Milošević je aktivan u pregovorima o prodaji licenci sovjetskog naoružanja. U Moskvi je do 1974. Vraća se u Beograd, postaje izvršni sekretar Odjeljenja za međunarodne odnose CK SKJ. Ambasador je u Alžiru 1985-1989. Početkom 1990-ih napušta diplomatsku službu.
U Parizu i Moskvi preuzima ogranake Inex-Intereporta, kvazifirme koju su utemeljile i kontrolisale tajne službe sa ekskluzivnim pravom trgovine u SSSR-u i kasnije RF-u. Njegovi aranžmani od tada su vezani i za povjerljive transakcije sa srpskim državnim novcem.
Naime, 9. oktobra 1997. osniva of-šor firmu Neokom na Kipru. MUP Srbije je 2001. podnio krivičnu prijavu protiv njega, Mihalja Kertesa i još dvojice saradnika Slobodana Miloševića.
Osporena je transakcija sa helikopterima vrijedna 3,36 miliona dolara. Borislav Milošević je navodno uzeo proviziju od 700.000 dolara. On nije dematovao da je preko svog Neokoma trgovao helikopterima, ali je 2007. kazao: „Ja od tih poslova, koji su bili u interesu države, kunem vam se, nisam uzeo ni dinara”. Izgleda da su mu povjerovali; afera nije imala sudski epilog.
Ambasadu SRJ u Moskvi je od juna 1993. vodio otpravnik poslova Milan Roćen a ambasador Danilo Ž. Marković je imenovan tek 1994, no Milošević je bio glavni „oficir za vezu” Kremlja i Andrićevog venca.
Kada je njegov mlađi brat 1995. i 1998. u Moskvi imao susrete sa ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom, bio je prevodilac. „Ja sam pomagao Titu, zašto ne bih pomogao svog brata”, izjavio je.
Onda je postao ambasador i „legalizovao” status u Moskvi. Angažovao se 1999. u pokušaju uvlačenja RF-a u sukob Srbije i NATO-a oko Kosova.
„Sve vreme sam bio u kontaktu sa oba generalštaba: i sa ovim u Moskvi i sa onim u Beogradu”, kazao je za ruski časopis Odnako. „Videlo se da je Rusija slaba, da ne može da pomogne Jugoslaviji. A i da neće”.
Petooktobarska smjena vlasti i mogućnost krivičnog progona su razlozi zbog kojih godinama nije dolazio u Srbiju. „Što se Moskve tiče, bezbedan sam, ali tu bezbednost treba zaslužiti”, objasnio je Borislav funkcioneru srpske tajne službe Zoranu Mijatoviću pokazujući mu tokom jednog sastanka u Moskvi na svoje ruske tjelohranitelje (Opelo za državnu tajnu, 2004).
Snahu Mirjanu Marković i sinovca Marka sa porodicom je zbrinuo u RF-u. Dobili su status političkih izbjeglica, čime je i pravno onemogućeno njihovo izručenje Srbiji.
Pomogao je bratu u procesu pred Haškim sudom, iako ga nikad tamo nije posjetio. Nikolaja Rižkova, Jevgenija Primakova i Leonida Ivašova je „pripremio” za svjedoke odbrane. Zbog bolesti nije prisustvovao Slobodanovoj sahrani.
Kasnije je Milošević rekao da bi možda bilo bolje da je njegov brat prihvatao sve što su „svetski moćnici” od njega tražili: „Makar bi danas bio živ, a Srbija bi bila tu gde jeste, ni manja, ni veća, ni bogatija”. Svoje intervjue i članke je objavio na ruskom u knjizi Balkanskij izlom. Bio je posrednik u nekim ruskim investicijama u Srbiji.
Pozlilo mu je početkom oktobra 2012. u Reževićima. Vlada Crne Gore je angažovala helikopter MUP-a da ga transportuju na kliniku u Beogradu. Po njegovoj želji, sahranjen je u postojbini.
Miloševići su davnim porijeklom iz sela Lopate, odakle su se odselili desetak kilometara dalje u Uvač – Ljevorečke Tuzi. Đed po ocu Borislava i Slobodana, Simeun Mirkov, bio je oficir crnogorske vojske.
Njihov otac Svetozar Milošević, rođen 1907, završio je Bogosloviju na Cetinju, koja je, paradoksalno, u tom međuratnom vremenu bila infiltrirana vatrenim simpatizerima ilegalne KPJ. Nije se zamonašio, već oženio učiteljicu Stanislavu Koljenšić iz Bjelopavlića. U Nikšiću, gdje je Borislav rođen 1936, predavao je katihizis.
Potom je upisao Bogoslovski fakultet u Beogradu i dobio premještaj u Požarevac, gdje je 1941. rođen Slobodan. Porodica je tu provela rat. Interesantno, Svetozar je na Bogoslovskom fakultetu diplomirao 1942. u generaciji sa Gojkom Stojčevićem, koji je kasnije postao patrijarh srpski Pavle.
Nakon rata, Svetozar i Stanislava su se razveli. Stanislava sa đecom ostaje u Požarevcu. Svetozar se vraća u Crnu Goru, zapošljava kao profesor ruskoga jezika u Titogradu.
Najviše citirana verzija zbog čega je Svetozar 1962. izvršio samoubistvo je prethodno samoubistvo jednog njegovog učenika zbog dobijene slabe ocjene. Sahranjen je u rodnom selu. Nadgrobni spomenik, kako na njemu piše, podigli su mu sinovi i njegova sestra Darinka.
Možda iz razloga što je duže rastao uz oca, Borislav mu je bio privrženiji. Jedincu (iz drugog braka), koji je rođen 1978, dao je ime Svetozar. U svakom slučaju, sa Crnom Gorom je neprekidno održavao veze – emotivne, rodbinske, političke. Nacionalno se izjašnjavao kao Crnogorac. U CK SKJ i diplomatiji je na dužnosti uvijek kandidovan kao crnogorski kadar.
Svega dan po obnovi nezavisnosti Crne Gore, Borislav je dao izjavu Jutarnjem listu: „Treba podržati odluku građana Crne Gore na referendumu i trezveno gledati na stvari. Državna zajednica ionako nije bila sposobna za život. Bio je to teški invalid”. Tada je Slobodan već bio pokojnik.
Uoči raspada SFRJ, braća Miloševići čak ni ljetnje odmore nijesu provodili u Crnoj Gori, već u Hrvatskoj – Slobodan u vojnom odmaralištu u Kuparima, dok je Borislav 1990. kupio apartman u Novalji, na ostrvu Pag.
Od cjelokupne familije je samo Slobodanova kćerka Marija Milošević, pokušala da obnovi đedovinu. Optužena zbog pucnjave u vili Mir na Dedinju, kada su joj 1. aprila 2001. uhapsili oca, sklonila se u Crnu Goru i nastanila na Cetinje gdje uglavnom i sada živi.
Otkupila je u Ljevorečkim Tuzima, zaseoku Čestogaz, dio imanja koji su Svetozar i njegova sestra Darinka svojevremeno prodali. Đedu je dala pomen u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.
Marija se protivila 2006. da se njen otac sahrani u Požarevcu: „Ne slažem se da se tata bilo gde drugde sahranjuje osim u Lijevoj Rijeci, gde počiva njegov otac Svetozar i svi preci”.
Novinar Slavoljub Đukić, biograf Slobodana Miloševića, objasnio je da on „svoju dedovinu nije obilazio, niti je pokazivao interesovanje za svoje poreklo”.
„Deklarisao se kao Srbin, nasuprot roditeljima i bratu, Crnogorcima”, primijetio je Đukić, „ali nikada nije rekao ‘mi Srbi’ ili ‘mi Crnogorci’; samo je jednom javno rekao da su Srbi i Crnogorci dva oka u glavi”.
Knez Lazar ili Vuk Branković?
Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Amfilohije (Radović) šokirao je besjedom nad odrom Borislava Miloševića. Pokojniku je čak dva puta pogrešno izgovorio ime („Branislav”).
Žurio je, zapravo, da objavi da je Slobodan Milošević – karijerni komunista, šef raznih komiteta, ili u amfilohijevskim rječnikom notorni „bezbožnik” – „sebe upisao neizbrisivim slovima u knjigu vječnoga života” i da mu je „život i djelo u duhu velikomučenika kosovskog Lazara”.
Pred okupljenim se „ispovijedio” da ga je Slobodan zvao za svjedoka pred Haškim sudom. Iako je u to vrijeme, kao šef Sinoda („crkvene vlade”) vedrio i oblačio, neimenovani „nadležni” u SPC-u su mu navodno kazali da to „za mene kao mitropolita ne bi bilo dobro”.
„Boli me što mi nijesu dali da svjedočim”, kazao je.
Da su ga puštili, Amfilohije bi u Hagu bivšeg srpskog lidera možda branio tezom da je bio „izdajnik”? Onomad ga je upravo tako kvalifikovao. U Tuzima Ljevorečkim ga je oplakao, a za života proglašavao „živim mrtvacem”!
U knjizi Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, zborniku sa 2. bogoslovsko-filosofskog simpozijuma održanog na Cetinju 1996, zapisane su Amfilohijeve riječi:
„Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u defter, u svoju knjigu žrtava. Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević” (str. 265-266).
„Ja sam Crnogorac”
Zbog čega su se Borislav i Slobodan drukčije nacionalno izjašnjavali? Odgovor iz prve ruke je saopšten u Borislavljevom vjerovatno posljednjem intervjuu emitovanom na beogradskoj TV Happy 22. septembra prošle godine.
TV HAPPY: Kako je moguće, Boro, da ste Vi postali Crnogorac, a Vaš brat Slobodan najveći Srbin?
MILOŠEVIĆ: Pa vidite, ja sam Crnogorac, i Slobodan, od oca i majke Crnogoraca. Ja rođen u Nikšiću, a Slobodan u Požarevcu. Slobodan je rastao u srpskoj sredini. I prirodno je. On je počeo da se bavi politikom, kako bi se reklo, još u studentskim danima, bio sekretar univerzitetskog komiteta svojevremeno. Imao je 22-23 godine kad je postao svojevrstan političar. I znate kako je bilo u SFRJ, bile su kadrovske liste, ja sam ostao Crnogorac, bio sam dva puta ambasador – oba puta je Podgorica davala svoju saglasnost; i za druge moje poslove u aparatu CK SKJ je Podgorica davala saglasnost.
TV HAPPY: A je li moguće da Vas Slobodan šalje za ambasadora u Moskvi, a Vi kažete svom bratu: „Ne mogu, moram da čujem šta kaže Crna Gora?”
MILOŠEVIĆ: To je više moj sin mene nagovorio da prihvatim, jer bilo je za mene i drugih alternativnih poslova. Ali, rekao sam: „Neka Podgorica to potvrdi, onda ja hoću”. I Milo je tada bio glavni, i on je to potvrdio. I bio sam u Crnoj Gori i njega sam video, i Filipa Vujanovića… Tako da sam ja Crnogorac. Ali, ne znači to da se ja sa svim tačkama crnogorske politike sada slažem. Ne slažem se, recimo… ne moram da pričam sa čime se ne slažem, to je, ovaj, to vas ne interesuje, ni publiku to ne interesuje.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
ZA I PROTIV GRAĐEVINSKOG MORATORIJUMA U KOLAŠINU: Preča kasa od zaštite prostora

U Kolašinu nema većinske političke volje da se uvede polugodišnji moratorijum na gradnju. Zbog toga gradski centar ostaje na milost ambicijama investitora, omogućenih DUP-om za koji je više puta ocijenjeno da ne garatuje očuvanje najvrednijeg prostora u Kolašinu
U najužem dijelu Kolašina biće moguća gradnja još najmanje 11 mjeseci, prema važećem, starom, Detaljnom urbanističkom planu (DUP) Centar za koji je sa više adresa, uključujući i Vladu i lokalnu samoupravu, ocijenjeno da je loš. Vladajuća većina (Demokrate, Evropa sad, DF, SNP i URA) nije, sredinom marta, prihvatila predlog opozocionog Pokreta Zajedno gradimo Kolašin da se od Vlade zatraži polugodišnja zabrana gradnje u centralnoj zoni grada.
Vlada je, prije nekoliko sedmica, donijela odluku o izmjenama i dopunama DUP-a Centar, ali nije stavila van snage taj dokument. Ocijenjeno je da važeći DUP, koji je na snazi već deceniju I po, nije do sada donio mnogo koristi Kolašinu. Potom je Vlada posao izrade izmjene i dopuna važećeg DUP-a oročila na 11 mjeseci.
,,U narednom planskom dokumentu, sugerisano je, akcenat treba staviti na rekonstrukciju arhitektonski vrijednih objekata i izgradnju objekata od javnog interesa. Posebna pažnja izmjenama i dopunama DUP-a Centar, između ostalog, trebalo bi da bude posvećana uređenju javnih površina, glavnoj ulici, gradskim parkovima.
Da je 11 mjeseci za revidovanje aktuelnog DUP-a previše smatra odbornik Pokreta Zajedno gradimo Kolašin Bojan Zeković. Njegov prijedlog o polugodišnjem moratorijumu na gradnju, izuzimajući radove na javnoj infrastrukturi, podržale su i iz nedavno osnovane Incijative Zeleni Kolašina. DUP Centar, kaže Zeković, ,,direktno je suprotstavljen ciljevima i načelima planiranja i izgradnje definisanim Zakonom o planiranju prostora i izgradnji objekata”. Prema njegovim riječima, umjesto da štiti prostor, taj dokument ,,daje smjernice za njegovo uništenje i presudno je važno da se do donošenja izmjena i dopuna postojeće odredbe stave van snage”. Iz Inicijative Zeleni Kolašina, objašnjavaju da brinu, ,,na koji će način osjetljivi prostor u centru grada biti tretiran tokom perioda izrade izmjena i dopuna važećeg DUP-a”.
,,Sve i kada bi novi plan bio usvojen kroz 11 mjeseci, to je jako dug period u toku kog ambijent Kolašina, ukoliko se nastavi sa ovakvom izgradnjom, može biti nepovratno narušen i uništen. Tokom tog perioda ovaj prostor će nastaviti da se ubrzano mijenja. Ukratko, ne dobijamo ni vremena ni prostora za razmišljanje i strateško planiranje budućeg razvoja Kolašina”, ocjenjuju iz Incijative.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
DRUŠTVO
ZNACI: Stop inflaciji – do daljnjeg

Istinsko poboljšanje možemo očekivati tek kada se posvetimo neophodnim privrednim i društvenim reformama. Pošto, koliko god da smanjite trgovačku maržu, ručak treba zaraditi
Makar smo u nečemu saglasni: lakše se diše otkako se šest trgovinskih lanaca (Aroma, Franca, Voli, HDL Laković, Mega promet i IDEA), na inicijativu Vlade, uključilo u akciju Stop inflaciji. Sada se u njihovim prodavnicama može trgovati barem po jedan artikal iz palete 25 proizvoda (uglavnom je riječ o osnovnim životnim namirnicama) uz ograničenu trgovačku maržu od pet odsto. Zvanično, akcija traje do kraja aprila mada se već najavljuje da će ona biti produžena do juna.
U medijima se pojavila računica da prosječno domaćinstvo, trgujući proizvode sa sniženom cijenom, mjesečno može uštedjeti od 15 do 40 eura.
Iz Vlade su iskoristili priliku da se pohvale. ,,Moglo je ranije, a moglo je da uopšte ne bude… Vlada je uradila sve što je mogla u datom momentu i ova akcija se samo nadovezuje na prethodne odluke”, kazao je ministar Goran Đurović. Osvrnuo se i na prve primjedbe o broju i odabiru proizvoda uključenih u akciju. „Da smo stavili 35 bilo bi pitanje zašto nije 36. Ovo je za početak dobar potez, a u narednom periodu ćemo vidjeti kako će se kretati akcija, a možda ćemo u maju izmijeniti listu proizvoda”.
Vlasnici trgovinskih lanaca pohvalili su vlastitu kooperativnost i spremnost da pomognu borbu za kvalitetnije i jeftinije snabdijevanje građana. Još su ustvrdili da su cijene u njihovim radnjama niže nego bilo gdje u regionu te da ponegdje minimalna sniženja nakon ograničene marže ukazuju da ni do sada nijesu zloupotrebljavali pozicije ostvarujući ekstraprofit. Opet, cijene nekih proizvoda (uvozni sirevi, suhomesnati proizvodi) ukazuju da ranije zaračunate marže i nijesu bile tako male, pošto su neki od tih proizvoda od sredine nedjelje u radnjama jeftiniji i za 2-3 eura po kilogramu.
Očekivano, sindikati su pohvalili sniženja. „Pozdravljamo akciju Stop inflaciji za koju se nadamo da će biti prva ali ne i posljednja akcija nadležnih institucija na planu zaustavljanja i smanjenja negativnih efekata inflatornog trenda”, saopšteno je iz USSCG, uz podsjećanje da je Vlada mogla dati veći doprinos akciji obuzdavanja posljedica galopirajuće inflacije (oko 17 odsto na godišnjem nivou). „Pozivamo Vladu da se pridruži antiinflacionoj kampanji tako što će obnoviti Odluku o privremenom umanjenju akciza za promet bezolovnog benzina i gasnih ulja“, predložili su sindikalci.
Čula se i poneka primjedba. Od one da su se na sniženju našli manje kvalitetni i rjeđe traženi artikli, pa do odabira proizvoda među kojima su se našli i neki (čokolada, gazirani sokovi) za koje nas je Vlada, krajem prošle godine, povećavajući akcize ubjeđivala da nijesu zdravi pa većom cijenom želi uticati na njihovu potrošnju.
Postoje i sistemske zamjerke. Među ponuđenim proizvodima sa ograničenom maržom jedva da se može pronaći neki proizveden u Crnoj Gori (jaja, bijeli sir…?). Smanjujući marže, trgovci smanjuju buduću zaradu a izdaci ostaju veliki. Ili su sve veći. Država, istovremeno, ne olakšava njihovo poslovanje. Prije će biti da će zahvat iz tzv. realnog sektora u skoroj budućnosti postati veći. Pošto, prema nekim podacima, već danas jedan od svaka tri zapošljena u Crnoj Gori radi u javnoj administraciji. Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže kako ne vidi problem u tome što su plate u državnoj administraciji jednake ili veće od onih u privatnom sektoru. Iako država odavno boluje od manjka para i viška zaposlenih, dok se realni sektor suočava sa ozbiljnim problemom manjka radne snage.
Otud sumnja da je i akcija Stop inflaciji, zapravo, dio promotivne i predizborne kampanje ograničenog dometa. Koji dan prije ili kasnije vratićemo se na staro. Pravo poboljšanje možemo očekivati tek kada se istinski posvetimo neophodnim privrednim i društvenim reformama. Koliko god da smanjite trgovačku maržu – ručak treba zaraditi.
Z. RADULOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
VRŠNJAČKO NASILJE U CRNOJ GORI U PORASTU: Djetinjstvo u strahu

Prema podacima UNICEF-a iz 2022. godine, mladih uzrasta od 13 do 15 godina koji su bili maltretirani bar jednom u posljednjih nekoliko mjeseci u Bosni i Hercegovini i Sloveniji ima oko 25 odsto, u Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji po 18 odsto, a u Hrvatskoj 22 odsto. Sličnih podataka za Crnu Goru – nema. Samo u toku 15 dana marta zabilježeno je čak pet slučajeva vršnjačkog nasilja
Samo od početka do sredine ovog marta zabilježeno je čak pet slučajeva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori, u kojima je učestovalo preko 20 tinejdžera. To su alarmantne brojke. Koliko se nasilja zapravo dešava, teško je znati – mnoge žrtve ne prijavljuju teror koji doživljavaju, u školama ili u onlajn prostoru, gdje se nasilje često prenosi.
Učenik osmog razreda podgoričke OŠ „21. maj” bio je žrtva napada koji se prije dvadesetak dana dogodio u blizini te škole. Brutalno ga je pretukla grupa đaka devetog razreda OŠ „Savo Pejanović”. Užasni snimak napada širio se društvenim mrežama. Dječak leži na travi, dok ga gomila šutira nogama.
Pokrenut je krivični postupak protiv četvorice četrnaestogodišnjaka zbog sumnje da su počinili djelo nasilničko ponašanje. Škola koja pohađaju namijenila im je vaspitnu mjeru – smanjenje ocjene iz vladanja.
Ovaj je dječak bio duže vremena izložen nasilju.
Početkom marta nikšićka policija podnijela je krivičnu prijavu protiv četiri osobe koje se sumnjiče za nasilničko ponašanje nad mladićem u holu Gimnazije „Stojan Cerović” u Nikšiću.
Zabilježen je i slučaj nasilja u OŠ „Lovćenski partizanski odred” na Cetinju
Prema podacima UNICEF-a iz 2022. godine, mladih uzrasta od 13 do 15 godina, koji su bili maltretirani bar jednom u posljednjih nekoliko mjeseci, u Bosni i Hercegovini i Sloveniji ima oko 25 odsto, u Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji po 18 odsto, a u Hrvatskoj 22 odsto.
U zemljama Evrope, po broju žrtava vršnjačkog nasilja prednjače Litvanija, Latvija, Rumunija, Moldavija, Bugarska…
Sličnih podataka za Crnu Goru – nema. Međutim, prema ranijim analizama, ova vrsta nasilja je u porastu.
Istraživanje NVO Juventas, sprovedeno 2018, pokazuje da je tada svako peto dijete doživjelo nasilje od vršnjaka. Prema tom istraživanju, koje je obuhvatilo 41 srednju i 75 osnovnih škola u 18 opština, gotovo polovina nastavnika srednjih škola te je školske godine potvrdila da su im se učenik ili učenica požalili da su žrtva nasilnog ponašanja.
UNICEF-ovo istraživanje iz 2021. godine pokazalo je da je gotovo svako treće dijete, odnosno, 28 odsto mladih uzrasta od 12 do 17 godina, u našoj zemlji bilo žrtva vršnjačkog nasilja.
„Ovo je zabrinjavajuće. Zahtijeva organizovanje hitne akcije, na čelu sa Vladom koja bi trebalo da preduzme odgovarajuće mjere zaštite djece od nasilja. Treba raditi na jačanju zakona koji imaju za cilj zaštitu djece. Važno je podizati svijest o ovom problemu”, kaže za Monitor psihološkinja Ivana Jokić.
Prema njenim riječima, brojni su razlozi zašto je nasilje u porastu. „Neki od njih su socio-ekonomske okolnosti porodice: siromaštvo, narušeno mentalno zdravlje, frustracije, nasilje u porodici… Djeca, žrtve nasilja u porodici ili vršnjačkoj grupi, često i sama postaju nasilnici. Nije dovoljno raditi samo sa djecom koja su pretrpjela nasilje, nego i sa onima koji pokazuju agresivno i nasilno ponašanje”, ističe Jokić.
Važno je znati i šta se sve podrazumijeva pod nasiljem. Ono može imati oblik prijetnji, tjelesnih povreda, ogovaranja, uzimanja ili uništavanja stvari. Može uključivati i neugodne komentare o djetetovoj porodici ili rodbini.
Jedan od nasilnika ponovio je krivično djelo u roku od samo nekoliko nedjelja. Prvo je sredinom februara ove godine pretukao petnaestogodišnjaka na prostoru nekadašnje kasarne Morača u Podgorici, a početkom marta, uz podršku nekoliko drugova nasilnika, još jednog tinejdžera, takođe u užem centru grada. Zasmetala im je majica sa obilježjima fudbalskog kluba Crvena zvezda. Tražili su mu da je skine, a nakon što je odbio – pretukli su ga palicama. Otac pretučenog dječaka saopštio je da neće odustati dok svi nasilnici ne dobiju zasluženu kaznu.
Zbog sve učestalijih slučajeva nasilja među djecom, članovi Udruženja Roditelji nedavno su organizovali protest na Trgu nezavisnosti u Podgorici. Zatražili su od nadležnih da zaštite djecu u Crnoj Gori od nasilja, pod parolom: Nećemo da živimo u strahu.
Iz Kriminalističke policije za suzbijanje nasilja u porodici i maloljetničke delinkvencije Odjeljenja bezbjednosti Podgorica najavili su da će biti pojačano prisustvo policije u dvorištima škola.
Krivični zakonik Crne Gore predviđa kazne zatvora od šest mjeseci do pet godina za one koji grubim vrijeđanjem, zlostavljanjem, vršenjem nasilja, izazivanjem tuče ili drskim ili bezobzirnim ponašanjem remete javni red i mir ili ugroze druge. Maloljetniku starijem od 14 godina se za učinjeno krivično djelo mogu izreći vaspitne mjere, kazna maloljetničkog zatvora ili druge mjere bezbjednosti. Ukoliko nasilnici imaju manje od 14 godina, slučajevi se obično prosljeđuju nadležnim socijalnim službama, koje treba da pruže podršku žrtvama, pružaju savjetovanja počiniocima nasilja i njihovim roditeljima, obavljaju nadzor njihovog ponašanja i ostale zaštitne mjere.
Škole, prema Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, mogu da, pored smanjenja vladanja, odrede i vaspitne mjere, poput pismenih opomena, ukora ili premještaja u drugo odjeljenje ili školu.
U istraživanju NVO Juventas iz 2018. kao jednu od najčešćih prepreka sa kojima se suočavaju prilikom rješavanja problema vršnjačkog nasilja, roditelji su naveli generalnu nezainteresovanost cjelokupnog sistema za ovaj problem. Najmanje vjeruju drugim roditeljim i centrima za socijalni rad. Niske ocjene socijalnim službama tada je dalo i nastavno osoblje.
U Lokalnom akcionom planu za prevenciju i borbu protiv vršnjačkog nasilja Opštine Herceg Novi za period od 2020. do 2022. godine konstatuju se problemi nedovoljne angažovanosti postojećih resursa na prevenciji nasilja, nizak stepen informisanosti djece, roditelja i ostalih aktera o prepoznavanju vršnjačkog nasilja i reagovanju u slučajevima nasilja, nedovoljna saradnja…
UNICEF-ovo istraživanje Global Kids Online iz 2021. pokazalo je da se trećina mladih u dobi od 12 do 17 godina (32 odsto) lako naljuti i da često gubi živce.
Ivana Jokić upozorava da kazna sama po sebi nekada ne daje rezultat. „Sa djecom treba raditi od malena. Rješenje vidim u edukaciji, što djece, što roditelja, što nastavnika. Ne smijemo zatvarati oči pred problemom, a to je čest slučaj u našem društvu”.
Nastavnici bi, ističe ova psihološkinja, trebalo da upute dijete da dobije psihološku pomoć ukoliko primijete da mu nijesu dovoljno razvijene socijalne vještine.
Istraživanje NVO Juventas iz 2018. pokazalo je da se oko 10 odsto đaka osnovnih škola u Crnoj Gori osjećalo povrijeđeno, uplašeno ili postiđeno zbog sadržaja koji je njegov vršnjak podijelio na društvenim mrežama.
Aleksa Janković 10. maja 2011. godine oduzeo je sebi život skokom sa zgrade u Nišu u kojoj je živio. Tada je imao 14 godina. Osam mjeseci trpio je fizičko i psihičko zlostavljanje u školi. Vršnjaci su ga mučili, tukli, hvatali za vrat, udarali mu glavom u drvo. Proživio je potres mozga, nosio je gips, a dobio je i posttraumatski sindrom.
Njegovi roditelji su nadležnim službama i direktorki škole prijavljivali nasilje. Niko nije reagovao.
Slučaj je, u sudskom postupku, završen – kažnjena je škola i direktorka.
Troje od sedam nasilnika koji su maltretirali Aleksu presudom Višeg suda za maloljetnike u Nišu pravosnažno su osuđeni na vaspitne mjere. U dnevniku su im, međutim, ostale petice iz vladanja.
Da se ovakva tragedija ne bi ponovila, osmišljen je Aleksin zakon, kojim se predviđa pooštravanje kaznenih mjera ne samo za nasilnike, već i nastavnike i roditelje. Na ovaj zakon, ili neki sličan, i dalje se čeka u Srbiji.
U Crnoj Gori ne postoji Strategija za prevenciju neprimjerenog ponašanja djece i mladih i maloljetničke delinkvencije. Nema dovoljno policijskih službenika edukovanih za rad sa maloljetnicima.
Andrea JELIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način