Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Crnogorski epilog

Objavljeno prije

na

U Ljevorečkim Tuzima – selu Uvač je 1. februara sahranjen Borislav Milošević, stariji brat Slobodana Miloševića. Uz nekoliko bivših i sadašnjih crnogorskih i srpskih političara, sahrani su prisustvovale i delegacije Dume i Ministarstva odbrane Ruske Federacije (RF).

Borislav Milošević je posljednih dvadesetak godina stalno živio u RF-u. Iako mu je ambasadorski mandat u Moskvi trajao relativno kratko, od 1998. do januara 2001, tamo je uživao doživotni VIP status.

Karijeru je počeo 1950-ih, najprije kao studentski aktivista na beogradskom Pravnom fakultetu. Izgleda da se istakao, odmah se zaposlio u aparatu CK SKJ. Po potrebi službe je usavršio ruski jezik, kasnije i francuski. Specijalnost su mu bili odnosi sa Komunističkom partijom SSSR-a.

Prevodio je Titu tête-à-tête razgovore sa šefovima država ili partija SSSR-a Brežnjevom, Bugarske Živkovom, Poljske Gjerekom, ČSSR-a Husakom, liderima komunističkih partija Italije i Francuske Berlinguerom i Maršeom, itd. Nedavno je objasnio da je, po naredbi, putovao u Moskvu i starao se o egzistencijalnom statusu Titove prve supruge Pelagije Belorusove (1904-1968).

U klasičnu diplomatsku službu Milošević je stupio 1969. kao savjetnik ambasadora u SSSR-u Veljka Mićunovića (1916-1982) – crnogorskog generala, autora bestselera Moskovske godine.

Milošević je aktivan u pregovorima o prodaji licenci sovjetskog naoružanja. U Moskvi je do 1974. Vraća se u Beograd, postaje izvršni sekretar Odjeljenja za međunarodne odnose CK SKJ. Ambasador je u Alžiru 1985-1989. Početkom 1990-ih napušta diplomatsku službu.

U Parizu i Moskvi preuzima ogranake Inex-Intereporta, kvazifirme koju su utemeljile i kontrolisale tajne službe sa ekskluzivnim pravom trgovine u SSSR-u i kasnije RF-u. Njegovi aranžmani od tada su vezani i za povjerljive transakcije sa srpskim državnim novcem.

Naime, 9. oktobra 1997. osniva of-šor firmu Neokom na Kipru. MUP Srbije je 2001. podnio krivičnu prijavu protiv njega, Mihalja Kertesa i još dvojice saradnika Slobodana Miloševića.

Osporena je transakcija sa helikopterima vrijedna 3,36 miliona dolara. Borislav Milošević je navodno uzeo proviziju od 700.000 dolara. On nije dematovao da je preko svog Neokoma trgovao helikopterima, ali je 2007. kazao: „Ja od tih poslova, koji su bili u interesu države, kunem vam se, nisam uzeo ni dinara”. Izgleda da su mu povjerovali; afera nije imala sudski epilog.

Ambasadu SRJ u Moskvi je od juna 1993. vodio otpravnik poslova Milan Roćen a ambasador Danilo Ž. Marković je imenovan tek 1994, no Milošević je bio glavni „oficir za vezu” Kremlja i Andrićevog venca.

Kada je njegov mlađi brat 1995. i 1998. u Moskvi imao susrete sa ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom, bio je prevodilac. „Ja sam pomagao Titu, zašto ne bih pomogao svog brata”, izjavio je.

Onda je postao ambasador i „legalizovao” status u Moskvi. Angažovao se 1999. u pokušaju uvlačenja RF-a u sukob Srbije i NATO-a oko Kosova.

„Sve vreme sam bio u kontaktu sa oba generalštaba: i sa ovim u Moskvi i sa onim u Beogradu”, kazao je za ruski časopis Odnako. „Videlo se da je Rusija slaba, da ne može da pomogne Jugoslaviji. A i da neće”.

Petooktobarska smjena vlasti i mogućnost krivičnog progona su razlozi zbog kojih godinama nije dolazio u Srbiju. „Što se Moskve tiče, bezbedan sam, ali tu bezbednost treba zaslužiti”, objasnio je Borislav funkcioneru srpske tajne službe Zoranu Mijatoviću pokazujući mu tokom jednog sastanka u Moskvi na svoje ruske tjelohranitelje (Opelo za državnu tajnu, 2004).

Snahu Mirjanu Marković i sinovca Marka sa porodicom je zbrinuo u RF-u. Dobili su status političkih izbjeglica, čime je i pravno onemogućeno njihovo izručenje Srbiji.

Pomogao je bratu u procesu pred Haškim sudom, iako ga nikad tamo nije posjetio. Nikolaja Rižkova, Jevgenija Primakova i Leonida Ivašova je „pripremio” za svjedoke odbrane. Zbog bolesti nije prisustvovao Slobodanovoj sahrani.

Kasnije je Milošević rekao da bi možda bilo bolje da je njegov brat prihvatao sve što su „svetski moćnici” od njega tražili: „Makar bi danas bio živ, a Srbija bi bila tu gde jeste, ni manja, ni veća, ni bogatija”. Svoje intervjue i članke je objavio na ruskom u knjizi Balkanskij izlom. Bio je posrednik u nekim ruskim investicijama u Srbiji.

Pozlilo mu je početkom oktobra 2012. u Reževićima. Vlada Crne Gore je angažovala helikopter MUP-a da ga transportuju na kliniku u Beogradu. Po njegovoj želji, sahranjen je u postojbini.

Miloševići su davnim porijeklom iz sela Lopate, odakle su se odselili desetak kilometara dalje u Uvač – Ljevorečke Tuzi. Đed po ocu Borislava i Slobodana, Simeun Mirkov, bio je oficir crnogorske vojske.

Njihov otac Svetozar Milošević, rođen 1907, završio je Bogosloviju na Cetinju, koja je, paradoksalno, u tom međuratnom vremenu bila infiltrirana vatrenim simpatizerima ilegalne KPJ. Nije se zamonašio, već oženio učiteljicu Stanislavu Koljenšić iz Bjelopavlića. U Nikšiću, gdje je Borislav rođen 1936, predavao je katihizis.

Potom je upisao Bogoslovski fakultet u Beogradu i dobio premještaj u Požarevac, gdje je 1941. rođen Slobodan. Porodica je tu provela rat. Interesantno, Svetozar je na Bogoslovskom fakultetu diplomirao 1942. u generaciji sa Gojkom Stojčevićem, koji je kasnije postao patrijarh srpski Pavle.

Nakon rata, Svetozar i Stanislava su se razveli. Stanislava sa đecom ostaje u Požarevcu. Svetozar se vraća u Crnu Goru, zapošljava kao profesor ruskoga jezika u Titogradu.

Najviše citirana verzija zbog čega je Svetozar 1962. izvršio samoubistvo je prethodno samoubistvo jednog njegovog učenika zbog dobijene slabe ocjene. Sahranjen je u rodnom selu. Nadgrobni spomenik, kako na njemu piše, podigli su mu sinovi i njegova sestra Darinka.

Možda iz razloga što je duže rastao uz oca, Borislav mu je bio privrženiji. Jedincu (iz drugog braka), koji je rođen 1978, dao je ime Svetozar. U svakom slučaju, sa Crnom Gorom je neprekidno održavao veze – emotivne, rodbinske, političke. Nacionalno se izjašnjavao kao Crnogorac. U CK SKJ i diplomatiji je na dužnosti uvijek kandidovan kao crnogorski kadar.

Svega dan po obnovi nezavisnosti Crne Gore, Borislav je dao izjavu Jutarnjem listu: „Treba podržati odluku građana Crne Gore na referendumu i trezveno gledati na stvari. Državna zajednica ionako nije bila sposobna za život. Bio je to teški invalid”. Tada je Slobodan već bio pokojnik.

Uoči raspada SFRJ, braća Miloševići čak ni ljetnje odmore nijesu provodili u Crnoj Gori, već u Hrvatskoj – Slobodan u vojnom odmaralištu u Kuparima, dok je Borislav 1990. kupio apartman u Novalji, na ostrvu Pag.

Od cjelokupne familije je samo Slobodanova kćerka Marija Milošević, pokušala da obnovi đedovinu. Optužena zbog pucnjave u vili Mir na Dedinju, kada su joj 1. aprila 2001. uhapsili oca, sklonila se u Crnu Goru i nastanila na Cetinje gdje uglavnom i sada živi.

Otkupila je u Ljevorečkim Tuzima, zaseoku Čestogaz, dio imanja koji su Svetozar i njegova sestra Darinka svojevremeno prodali. Đedu je dala pomen u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Marija se protivila 2006. da se njen otac sahrani u Požarevcu: „Ne slažem se da se tata bilo gde drugde sahranjuje osim u Lijevoj Rijeci, gde počiva njegov otac Svetozar i svi preci”.

Novinar Slavoljub Đukić, biograf Slobodana Miloševića, objasnio je da on „svoju dedovinu nije obilazio, niti je pokazivao interesovanje za svoje poreklo”.

„Deklarisao se kao Srbin, nasuprot roditeljima i bratu, Crnogorcima”, primijetio je Đukić, „ali nikada nije rekao ‘mi Srbi’ ili ‘mi Crnogorci’; samo je jednom javno rekao da su Srbi i Crnogorci dva oka u glavi”.

Knez Lazar ili Vuk Branković?

Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Amfilohije (Radović) šokirao je besjedom nad odrom Borislava Miloševića. Pokojniku je čak dva puta pogrešno izgovorio ime („Branislav”).

Žurio je, zapravo, da objavi da je Slobodan Milošević – karijerni komunista, šef raznih komiteta, ili u amfilohijevskim rječnikom notorni „bezbožnik” – „sebe upisao neizbrisivim slovima u knjigu vječnoga života” i da mu je „život i djelo u duhu velikomučenika kosovskog Lazara”.

Pred okupljenim se „ispovijedio” da ga je Slobodan zvao za svjedoka pred Haškim sudom. Iako je u to vrijeme, kao šef Sinoda („crkvene vlade”) vedrio i oblačio, neimenovani „nadležni” u SPC-u su mu navodno kazali da to „za mene kao mitropolita ne bi bilo dobro”.

„Boli me što mi nijesu dali da svjedočim”, kazao je.

Da su ga puštili, Amfilohije bi u Hagu bivšeg srpskog lidera možda branio tezom da je bio „izdajnik”? Onomad ga je upravo tako kvalifikovao. U Tuzima Ljevorečkim ga je oplakao, a za života proglašavao „živim mrtvacem”!

U knjizi Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, zborniku sa 2. bogoslovsko-filosofskog simpozijuma održanog na Cetinju 1996, zapisane su Amfilohijeve riječi:

„Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u defter, u svoju knjigu žrtava. Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević” (str. 265-266).

„Ja sam Crnogorac”

Zbog čega su se Borislav i Slobodan drukčije nacionalno izjašnjavali? Odgovor iz prve ruke je saopšten u Borislavljevom vjerovatno posljednjem intervjuu emitovanom na beogradskoj TV Happy 22. septembra prošle godine.

TV HAPPY: Kako je moguće, Boro, da ste Vi postali Crnogorac, a Vaš brat Slobodan najveći Srbin?
MILOŠEVIĆ: Pa vidite, ja sam Crnogorac, i Slobodan, od oca i majke Crnogoraca. Ja rođen u Nikšiću, a Slobodan u Požarevcu. Slobodan je rastao u srpskoj sredini. I prirodno je. On je počeo da se bavi politikom, kako bi se reklo, još u studentskim danima, bio sekretar univerzitetskog komiteta svojevremeno. Imao je 22-23 godine kad je postao svojevrstan političar. I znate kako je bilo u SFRJ, bile su kadrovske liste, ja sam ostao Crnogorac, bio sam dva puta ambasador – oba puta je Podgorica davala svoju saglasnost; i za druge moje poslove u aparatu CK SKJ je Podgorica davala saglasnost.

TV HAPPY: A je li moguće da Vas Slobodan šalje za ambasadora u Moskvi, a Vi kažete svom bratu: „Ne mogu, moram da čujem šta kaže Crna Gora?”
MILOŠEVIĆ: To je više moj sin mene nagovorio da prihvatim, jer bilo je za mene i drugih alternativnih poslova. Ali, rekao sam: „Neka Podgorica to potvrdi, onda ja hoću”. I Milo je tada bio glavni, i on je to potvrdio. I bio sam u Crnoj Gori i njega sam video, i Filipa Vujanovića… Tako da sam ja Crnogorac. Ali, ne znači to da se ja sa svim tačkama crnogorske politike sada slažem. Ne slažem se, recimo… ne moram da pričam sa čime se ne slažem, to je, ovaj, to vas ne interesuje, ni publiku to ne interesuje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJAVE UVOĐENJA VJERONAUKE U DRŽAVNE ŠKOLE: Novo raspirivanje podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako zaživi zamisao mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija o uvođenju vjeronauke u državne škole, stare i nove podjele među odraslima sele se i među djecu. Svih uzrasta. Ne može biti da mitropolit to ne zna. Samo, ne haje

 

Nanovo se raspiruju podjele u crnogorskom društvu. Priču o potencijalnom uvođenju vjeronauke u državne škole, prije nekoliko dana, pokrenuo je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.

„Uvođenje vjeronauke u škole bi bilo sporno iz više razloga. To bi predstavljalo još jedno u nizu miješanja vjerskih organizacija u rad države (i obratno), od čega konačno treba napraviti otklon shodno Ustavu Crne Gore. Sem toga, vjerske organizacije raspolažu sa dovoljno kako ljudskih, tako i prostornih kapaciteta za sprovođenje svojih učenja, na šta polažu pravo. Ipak, to ne znači da se u okviru redovnog školovanja ne treba učiti o religijama i vjeri“, kaže za Monitor kolumnista Milivoje Krivokapić.

Ideja o uvođenju vjeronauke u škole u Crnoj Gori nije nova. I ranije su postojale te inicijative. Ponovo je dospjela u žižu javnosti nakon što su Vijesti prije desetak dana objavile šta piše u nacrtu Temeljnog ugovora koji treba da potpišu država Crna Gora i Srpske pravoslavne crkve (SPC). U članu 16 tog dokumenta navodi se da će pravoslavna vjerska nastava u javnim školama biti regulisana posebnim ugovorom između strana ugovornica. Mitropolit Joanikije je, u nedavnom razgovoru za beogradsku Politiku, kazao da nema sumnje da pravo na vjeronauku spada u osnovna ljudska prava i prava djeteta na takvu vrstu obrazovanja. „Kao što je izvan svake sumnje da se Crna Gora ubraja među svega nekoliko evropskih zemalja koje nemaju nikakav oblik vjeronauke u svojim školama”, napomenuo je.

Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju propisuje svjetovni karakter javnih ustanova i ustanova kojima je dodijeljena koncesija za izvođenje javnog obrazovnog programa i zabranjuje religijsko djelovanje u školama, koje nisu licencirane kao srednje vjerske škole.

Slikarka-konzervatorka Svetlana Dukić protiv je uvođenja vjeronauke u državne škole. „Ništa nepametnije od toga nijesam čula. Vjeronauci nije tu mjesto, posebno u momentu kada smo, kao zajednica, nikad podijeljeniji. Njenim uvođenjem podjele bi počinjale od malih nogu. Svaki roditelj, ako želi, može dijete voditi u crkvu, džamiju ili sinagogu na časove vjeronauke. Umjesto nje, bolje bi bilo, kao obavezan predmet, vratiti prijeko potrebno – građansko obrazovanje. U školama, o religiji i vjeri djeca mogu saznati izučavajući druge predmete, od kojih neki već postoje”, kaže ona za Monitor.

Jedan takav, Istorija religije, ima status izbornog predmeta u pojedinim srednjim školama u Crnoj Gori, poput gimnazija. U okviru njega izučavaju se sve politeističke i monoteističke religije. Krivokapić ističe da bi i predmeti poput istorije, sociologije i filozofije trebalo detaljno da obrađuju temu religije u okviru svojih kurikuluma. „Bez takvog učenja bilo bi nemoguće na pravi način razumjeti istorijske tokove koji uključuju razvoj društva, civilizacija, umjetnosti i filozofske misli. Religija je krupan društveni fenomen, ostavila je i ostavlja značajan trag na čovječanstvo i kao takva mora naći svoje mjesto u obrazovanju, ali isključivo kroz objektivno izučavanje i kritičko promišljanje, a ne kroz afirmativni pristup kakav bi bio uvođenje predmeta vjeronauke. Obrazovanje mora biti sekularno i objektivno, što, između ostalog, znači da u okviru njega obavezno treba učiti činjenice o religijama, ali ne i religijska predanja kao činjenice”, objašnjava Milivoje Krivokapić.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PROTEST KULTURNIH DJELATNIKA: Žigosani u kulturi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka Bratić kadriranjem u svojim resorima kao da namjerno doliva ulje na užarenoj političkoj sceni. Bila osnivačica ili samo kandidatkinja na listi ultradesnog pokreta Dveri, imenovanje direktorice Filmskog centra Aleksandre Božović izaziva podozrenje. Pogotovu što ovo nije prvi put da ministarka poseže za kadrovima veoma upitnih biografija. To je ove nedjelje gurpa građana i kulturnih djelatnika na protestu poručila Vladi

 

Kulturni djelatnici su u ponedjeljak ispred zgrade Vlade upriličili protest sa koga su poručili da traže smjenu ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić i novoizabrane direktorke Filmskog centra Crne Gore Aleksandre Božović.

U proglasu grupe građana, kulturnih aktivista i stvaralaca, koji je pročitan na protestu, navodi se da ministarki zamjeraju „otvorenu i očiglednu diskriminaciju prema građanima koji su po nacionalnosti Crnogorci“. Dodali su i vjersku diskriminaciju, animozitet prema svemu crnogorskom, otvoreni i beskrupulozni revanšizam prema svima za koje ona sumnja da su pripadali bivšem režimu, protiv bahatosti, svojeglavosti, nepristupačnosti i egoizma… ministarke Bratić. Za direktorku Filmskog centra traže razrješenje zato što nema državljanstvo Crne Gore, osporavaju njene stručne reference i navode da je pripadnica ideološki neonacističke partije.

„Mi se ovdje nismo okupili da branimo nijednu fotelju, niti partijsko-klanovsko-drugarsko zapošljavanje bivše vlasti. Naprotiv, takvih nam je preko glave. Ali smo promjenom vlasti upravo očekivali promjenu takvog sistema bezvrijednosti. A umjesto toga dobili revanšističko-osvetnički-jednovjerski resor››, naglašava se na početku proglasa.

Protestu je prethodilo pismo koje je preko 80 stvaralaca i kulturnih djelatnika uputilo premijeru Zdravku Krivokapiću, vicepremijeru Dritanu Abazoviću, ministarki Bratić, povodom, kako su kazali, nezakonitog imenovanja Božović za direktoricu Filmskog centra Crne Gore. Oni navode da „Zakon o kulturi propisuje da se na mjesto direktora ustanove kulture može imenovati afirmisani umjetnik, afirmisani stručnjak u kulturi ili afirmisani stručnjak iz oblasti društvenih djelatnosti.  Imenovana gospođa nije niti jedno niti drugo niti treće, čime je grubo prekršen Zakon o kulturi, a institucija Filmski centar i filmska struka poniženi. Po sopstvenom priznanju, gospođa Mandarić Božović je svoj dosadašnji radni vijek posvetila pretežno produkciji reklama“. Ističu i da je novoimenovana direktorica Mandarić Božović bila na listi  Dveri, političke organizacije koja otvoreno zastupa nacističku ideologiju, velikosrpski hegemonizam i negira postojanje crnogorskog naroda.

„Tako je, ja sam državljanka Republike Srbije, sa stalnim prebivalištem u Crnoj Gori na osnovu braka s državljaninom Crne Gore… Bojim se da je moja politička karijera u nekim medijima ozbiljno preuveličana. Tačno je da sam kao nestranački kandidat na izborima 2012. godine bila na listi Dveri, upravo zato što su smatrali da im mogu pomoći na polju kulturne politike i medija. Nikada nisam bila ni član, a kamoli osnivač Dveri“, kazala je Božović za Vijesti.

Ona je, kako je kazala, diplomirana filmska i televizijska producentkinja i filmskom, televizijskom i produkcijom reklama se bavim više od 15 godina. Od 2012. Bila je dio tima koji je vodio Kulturni centar Novog Sada, a najponosnija je na svoj rad na kandidaturi Novog Sada za Evropsku prijestonicu kulture 2021. i projekat digitalizacije kulturne baštine Novog Sada.

Otkada je u Crnoj Gori, Božović je bila saradnica u produkciji TV serije Grudi Marije Perović, koprodukciji RTCG-a i Meander filma iz Nikšića, producentkinja Malog festivala kulture življenja Jugoslavija Fest Nikšić, direktorka filmskog festivala Uhvati film Kotor koji prikazuje filmove koji se bave temom invaliditeta, a  kao saradnica Kulturnog centra Novog Sada za međunarodne odnose aktivno učestvuje na povezivanju kulturnih centara iz Srbije i Crne Gore.

Tokom protekle nedjelje DPS, tačnije Komisija za prosvjetu ove partije, je izdala saopštenje u kome se kaže: „Desant na Filmski centar ne smije proći!“ A portal CdM najavio je protest uz objašnjenje da Božović nema nikavog radnog iskustva na filmu, te da je jedna od osnivača nacionalističke stranke Dveri“.

„Bilo je tog pokušaja da DPS instruiše protest. Pojedini mediji su najavljivali protest protiv svih imenovanja, ali to nije uspjelo. Na protestu su se jasno tražila smjena Bratićke i Božovićeve“, kaže jedan od učesnika protesta koji je želio da ostane anoniman.

Nakon protesta IN4S je osuo paljbu po glumcu Zoranu Vujoviću koji je pročitao proglas. On je je 2019. na svom Fejsbuk profilu ispisao niz uvreda na račun sprskog naroda. Kasnije se izvinio javnosti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NA GODIŠNJICU EKOLOŠKE DRŽAVE, PRIVOĐENJE EKOLOŠKIH AKTIVISTA: Dok ignorišu dokaze protiv bahatih funkcionera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gomila službenih i privatnih automobila bila je nepropisno parkirana u šumi oko Crnog jezera, a policija je zbog performansa privela ekološke aktiviste Milorada Mitrovića i Huseina Pajevića

 

Aktivisti nevladine organizacije Breznica krenuli su ka Crnom jezeru. Tradicionalna svečana sjednica Skupštine Crne Gore povodom godišnjice od proglašenja prve ekološke države na svijetu počinje u dva sata. Ove godine riječ je o tridesetoj godišnjici.

Nezadovoljni stanjem u ekologiji i očuvanju životne sredine, aktivisti ove organizacije Milorad Mitrović i Husein Pajević raširili su transparent na kojem je crnim slovima ispisano: „30 godina kasnije, a tek smo na početku“. Nekoliko minuta prije početka sjednice Mitrović i Pajević su, takođe, tradicionalno sa gas maskama i u zaštitnim odijelima oglasili sirene za uzbunu.

Iako su cijeli performans odradili u dogovoru sa službenicima policije, poštujući većinu njihovih preporuka, nakon performansa su obojica odvedeni u stanicu policije. Zanimljivo je da su ih službenici policije pratili pored desetina službenih automobila, parkiranih po šumama i livadama strogo zaštićene zone Nacionalnog parka Durmitor. Većina funkcionera nije se udostojila da vozila parkiraju ispred rampe, na parkingu, i prepješače vekoliko stotina metara do mjesta gdje se održavala sjednica.

Službenicima policije, međutim, nije „bola oči“ gomila nepropisno parkiranih automobila među drvećem oko Crnog jezera, ali jeste performans ekoloških aktivista koji godinama ukazuju na devastaciju prirode. Mitrović i Pajević su privedeni u Centar bezbjednosti Žabljak, gdje su u svojstvu građana dali izjave povodom „remećenja javnog reda i mira“. Osnovna državna tužiteljka u Pljevljima Nataša Bajčeta donijela je odluku da u perfromansu Mitrovića i Pajevića nema elemenata krivičnog djela.

„Jedina razlika između ove i prošle vlasti jeste ta što su me prošli poslali u zatvor, a ovi još nijesu“, kazao je Mitrović za Monitor.

On kaže da su im, kada se završio performans, prišla dva uniformisana policajca i jedan u civilu da ih obavijeste da u žabljačkom Centru bezbjednosti moraju dati izjave povodom remećenja javnog reda i mira. Nakon što su dali izjave, Mitrović tvrdi da je on podnio krivičnu prijavu protiv NN lica za lažno prijavljivanje.

„Kada sam pitao policajca da li će postupiti po mojoj prijavi, on je rekao da će postupiti kroz nekoliko dana. Dakle, kada se ekološki aktivisti prijave – odmah se uzima izjava i odmah se procesuiramo. Što nije slučaj kada mi prijavimo nekog drugog“, kazao je Mitrović.

Mitrović vjeruje da su nekom od funkcionera ili gostiju zasmetali, pa je naredio policiji da ih privedu. On nije znao ko bi to mogao biti, ali vjeruje da se radi o nekome ko ima jak uticaj na policiju. Očito je drugo. Iako su partije, koje čine parlamentarnu većinu, u predizbornoj kampanji posebno isticale ekološke teme, na isti način tretiraju ekološke aktiviste kao i prethodna vlast. Pa tako na tridesetogodišnjicu od proglašenja ekološke države, državni službenici privode ekološke aktiviste zbog ekološkog performansa.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo