Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Crnogorski epilog

Objavljeno prije

na

U Ljevorečkim Tuzima – selu Uvač je 1. februara sahranjen Borislav Milošević, stariji brat Slobodana Miloševića. Uz nekoliko bivših i sadašnjih crnogorskih i srpskih političara, sahrani su prisustvovale i delegacije Dume i Ministarstva odbrane Ruske Federacije (RF).

Borislav Milošević je posljednih dvadesetak godina stalno živio u RF-u. Iako mu je ambasadorski mandat u Moskvi trajao relativno kratko, od 1998. do januara 2001, tamo je uživao doživotni VIP status.

Karijeru je počeo 1950-ih, najprije kao studentski aktivista na beogradskom Pravnom fakultetu. Izgleda da se istakao, odmah se zaposlio u aparatu CK SKJ. Po potrebi službe je usavršio ruski jezik, kasnije i francuski. Specijalnost su mu bili odnosi sa Komunističkom partijom SSSR-a.

Prevodio je Titu tête-à-tête razgovore sa šefovima država ili partija SSSR-a Brežnjevom, Bugarske Živkovom, Poljske Gjerekom, ČSSR-a Husakom, liderima komunističkih partija Italije i Francuske Berlinguerom i Maršeom, itd. Nedavno je objasnio da je, po naredbi, putovao u Moskvu i starao se o egzistencijalnom statusu Titove prve supruge Pelagije Belorusove (1904-1968).

U klasičnu diplomatsku službu Milošević je stupio 1969. kao savjetnik ambasadora u SSSR-u Veljka Mićunovića (1916-1982) – crnogorskog generala, autora bestselera Moskovske godine.

Milošević je aktivan u pregovorima o prodaji licenci sovjetskog naoružanja. U Moskvi je do 1974. Vraća se u Beograd, postaje izvršni sekretar Odjeljenja za međunarodne odnose CK SKJ. Ambasador je u Alžiru 1985-1989. Početkom 1990-ih napušta diplomatsku službu.

U Parizu i Moskvi preuzima ogranake Inex-Intereporta, kvazifirme koju su utemeljile i kontrolisale tajne službe sa ekskluzivnim pravom trgovine u SSSR-u i kasnije RF-u. Njegovi aranžmani od tada su vezani i za povjerljive transakcije sa srpskim državnim novcem.

Naime, 9. oktobra 1997. osniva of-šor firmu Neokom na Kipru. MUP Srbije je 2001. podnio krivičnu prijavu protiv njega, Mihalja Kertesa i još dvojice saradnika Slobodana Miloševića.

Osporena je transakcija sa helikopterima vrijedna 3,36 miliona dolara. Borislav Milošević je navodno uzeo proviziju od 700.000 dolara. On nije dematovao da je preko svog Neokoma trgovao helikopterima, ali je 2007. kazao: „Ja od tih poslova, koji su bili u interesu države, kunem vam se, nisam uzeo ni dinara”. Izgleda da su mu povjerovali; afera nije imala sudski epilog.

Ambasadu SRJ u Moskvi je od juna 1993. vodio otpravnik poslova Milan Roćen a ambasador Danilo Ž. Marković je imenovan tek 1994, no Milošević je bio glavni „oficir za vezu” Kremlja i Andrićevog venca.

Kada je njegov mlađi brat 1995. i 1998. u Moskvi imao susrete sa ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom, bio je prevodilac. „Ja sam pomagao Titu, zašto ne bih pomogao svog brata”, izjavio je.

Onda je postao ambasador i „legalizovao” status u Moskvi. Angažovao se 1999. u pokušaju uvlačenja RF-a u sukob Srbije i NATO-a oko Kosova.

„Sve vreme sam bio u kontaktu sa oba generalštaba: i sa ovim u Moskvi i sa onim u Beogradu”, kazao je za ruski časopis Odnako. „Videlo se da je Rusija slaba, da ne može da pomogne Jugoslaviji. A i da neće”.

Petooktobarska smjena vlasti i mogućnost krivičnog progona su razlozi zbog kojih godinama nije dolazio u Srbiju. „Što se Moskve tiče, bezbedan sam, ali tu bezbednost treba zaslužiti”, objasnio je Borislav funkcioneru srpske tajne službe Zoranu Mijatoviću pokazujući mu tokom jednog sastanka u Moskvi na svoje ruske tjelohranitelje (Opelo za državnu tajnu, 2004).

Snahu Mirjanu Marković i sinovca Marka sa porodicom je zbrinuo u RF-u. Dobili su status političkih izbjeglica, čime je i pravno onemogućeno njihovo izručenje Srbiji.

Pomogao je bratu u procesu pred Haškim sudom, iako ga nikad tamo nije posjetio. Nikolaja Rižkova, Jevgenija Primakova i Leonida Ivašova je „pripremio” za svjedoke odbrane. Zbog bolesti nije prisustvovao Slobodanovoj sahrani.

Kasnije je Milošević rekao da bi možda bilo bolje da je njegov brat prihvatao sve što su „svetski moćnici” od njega tražili: „Makar bi danas bio živ, a Srbija bi bila tu gde jeste, ni manja, ni veća, ni bogatija”. Svoje intervjue i članke je objavio na ruskom u knjizi Balkanskij izlom. Bio je posrednik u nekim ruskim investicijama u Srbiji.

Pozlilo mu je početkom oktobra 2012. u Reževićima. Vlada Crne Gore je angažovala helikopter MUP-a da ga transportuju na kliniku u Beogradu. Po njegovoj želji, sahranjen je u postojbini.

Miloševići su davnim porijeklom iz sela Lopate, odakle su se odselili desetak kilometara dalje u Uvač – Ljevorečke Tuzi. Đed po ocu Borislava i Slobodana, Simeun Mirkov, bio je oficir crnogorske vojske.

Njihov otac Svetozar Milošević, rođen 1907, završio je Bogosloviju na Cetinju, koja je, paradoksalno, u tom međuratnom vremenu bila infiltrirana vatrenim simpatizerima ilegalne KPJ. Nije se zamonašio, već oženio učiteljicu Stanislavu Koljenšić iz Bjelopavlića. U Nikšiću, gdje je Borislav rođen 1936, predavao je katihizis.

Potom je upisao Bogoslovski fakultet u Beogradu i dobio premještaj u Požarevac, gdje je 1941. rođen Slobodan. Porodica je tu provela rat. Interesantno, Svetozar je na Bogoslovskom fakultetu diplomirao 1942. u generaciji sa Gojkom Stojčevićem, koji je kasnije postao patrijarh srpski Pavle.

Nakon rata, Svetozar i Stanislava su se razveli. Stanislava sa đecom ostaje u Požarevcu. Svetozar se vraća u Crnu Goru, zapošljava kao profesor ruskoga jezika u Titogradu.

Najviše citirana verzija zbog čega je Svetozar 1962. izvršio samoubistvo je prethodno samoubistvo jednog njegovog učenika zbog dobijene slabe ocjene. Sahranjen je u rodnom selu. Nadgrobni spomenik, kako na njemu piše, podigli su mu sinovi i njegova sestra Darinka.

Možda iz razloga što je duže rastao uz oca, Borislav mu je bio privrženiji. Jedincu (iz drugog braka), koji je rođen 1978, dao je ime Svetozar. U svakom slučaju, sa Crnom Gorom je neprekidno održavao veze – emotivne, rodbinske, političke. Nacionalno se izjašnjavao kao Crnogorac. U CK SKJ i diplomatiji je na dužnosti uvijek kandidovan kao crnogorski kadar.

Svega dan po obnovi nezavisnosti Crne Gore, Borislav je dao izjavu Jutarnjem listu: „Treba podržati odluku građana Crne Gore na referendumu i trezveno gledati na stvari. Državna zajednica ionako nije bila sposobna za život. Bio je to teški invalid”. Tada je Slobodan već bio pokojnik.

Uoči raspada SFRJ, braća Miloševići čak ni ljetnje odmore nijesu provodili u Crnoj Gori, već u Hrvatskoj – Slobodan u vojnom odmaralištu u Kuparima, dok je Borislav 1990. kupio apartman u Novalji, na ostrvu Pag.

Od cjelokupne familije je samo Slobodanova kćerka Marija Milošević, pokušala da obnovi đedovinu. Optužena zbog pucnjave u vili Mir na Dedinju, kada su joj 1. aprila 2001. uhapsili oca, sklonila se u Crnu Goru i nastanila na Cetinje gdje uglavnom i sada živi.

Otkupila je u Ljevorečkim Tuzima, zaseoku Čestogaz, dio imanja koji su Svetozar i njegova sestra Darinka svojevremeno prodali. Đedu je dala pomen u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Marija se protivila 2006. da se njen otac sahrani u Požarevcu: „Ne slažem se da se tata bilo gde drugde sahranjuje osim u Lijevoj Rijeci, gde počiva njegov otac Svetozar i svi preci”.

Novinar Slavoljub Đukić, biograf Slobodana Miloševića, objasnio je da on „svoju dedovinu nije obilazio, niti je pokazivao interesovanje za svoje poreklo”.

„Deklarisao se kao Srbin, nasuprot roditeljima i bratu, Crnogorcima”, primijetio je Đukić, „ali nikada nije rekao ‘mi Srbi’ ili ‘mi Crnogorci’; samo je jednom javno rekao da su Srbi i Crnogorci dva oka u glavi”.

Knez Lazar ili Vuk Branković?

Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Amfilohije (Radović) šokirao je besjedom nad odrom Borislava Miloševića. Pokojniku je čak dva puta pogrešno izgovorio ime („Branislav”).

Žurio je, zapravo, da objavi da je Slobodan Milošević – karijerni komunista, šef raznih komiteta, ili u amfilohijevskim rječnikom notorni „bezbožnik” – „sebe upisao neizbrisivim slovima u knjigu vječnoga života” i da mu je „život i djelo u duhu velikomučenika kosovskog Lazara”.

Pred okupljenim se „ispovijedio” da ga je Slobodan zvao za svjedoka pred Haškim sudom. Iako je u to vrijeme, kao šef Sinoda („crkvene vlade”) vedrio i oblačio, neimenovani „nadležni” u SPC-u su mu navodno kazali da to „za mene kao mitropolita ne bi bilo dobro”.

„Boli me što mi nijesu dali da svjedočim”, kazao je.

Da su ga puštili, Amfilohije bi u Hagu bivšeg srpskog lidera možda branio tezom da je bio „izdajnik”? Onomad ga je upravo tako kvalifikovao. U Tuzima Ljevorečkim ga je oplakao, a za života proglašavao „živim mrtvacem”!

U knjizi Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, zborniku sa 2. bogoslovsko-filosofskog simpozijuma održanog na Cetinju 1996, zapisane su Amfilohijeve riječi:

„Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u defter, u svoju knjigu žrtava. Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević” (str. 265-266).

„Ja sam Crnogorac”

Zbog čega su se Borislav i Slobodan drukčije nacionalno izjašnjavali? Odgovor iz prve ruke je saopšten u Borislavljevom vjerovatno posljednjem intervjuu emitovanom na beogradskoj TV Happy 22. septembra prošle godine.

TV HAPPY: Kako je moguće, Boro, da ste Vi postali Crnogorac, a Vaš brat Slobodan najveći Srbin?
MILOŠEVIĆ: Pa vidite, ja sam Crnogorac, i Slobodan, od oca i majke Crnogoraca. Ja rođen u Nikšiću, a Slobodan u Požarevcu. Slobodan je rastao u srpskoj sredini. I prirodno je. On je počeo da se bavi politikom, kako bi se reklo, još u studentskim danima, bio sekretar univerzitetskog komiteta svojevremeno. Imao je 22-23 godine kad je postao svojevrstan političar. I znate kako je bilo u SFRJ, bile su kadrovske liste, ja sam ostao Crnogorac, bio sam dva puta ambasador – oba puta je Podgorica davala svoju saglasnost; i za druge moje poslove u aparatu CK SKJ je Podgorica davala saglasnost.

TV HAPPY: A je li moguće da Vas Slobodan šalje za ambasadora u Moskvi, a Vi kažete svom bratu: „Ne mogu, moram da čujem šta kaže Crna Gora?”
MILOŠEVIĆ: To je više moj sin mene nagovorio da prihvatim, jer bilo je za mene i drugih alternativnih poslova. Ali, rekao sam: „Neka Podgorica to potvrdi, onda ja hoću”. I Milo je tada bio glavni, i on je to potvrdio. I bio sam u Crnoj Gori i njega sam video, i Filipa Vujanovića… Tako da sam ja Crnogorac. Ali, ne znači to da se ja sa svim tačkama crnogorske politike sada slažem. Ne slažem se, recimo… ne moram da pričam sa čime se ne slažem, to je, ovaj, to vas ne interesuje, ni publiku to ne interesuje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

VLADA I PROSVJETA: Bolje tri dan štrajkovati, nego tri mjeseca pregovarati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razočaranost roditelja i podsmijeh učenika pratili su tri dana štrajka, do koga je došlo zbog neodgovornosti vlasti da se suoči sa problemom. Kad prijetnje i političke egzibicije nijesu uspjele, dogovor je postignut za tri dana, nakon tri mjeseca ignorisanja

 

,,Oćemo li kupat đecu ili ne”, jedan je od duhovitih komentara na društvenim mrežama tokom neizvjesnosti oko odlaska učenika u školu. U nedjelju veče roditelji i učenici su  do  kasno čekali što će im nastavnici javiti: ide li se ili ne ide sjutra u školu? Većina učenika u školu ipak nije išla. Javnost je pratila kako vlast pokušava da se što prije izvuče iz neugodne situacije u koju je sebe dovela.

Nakon tri dana štrajka, Sindikat prosvjete i Vlada postigli su sporazum. Koeficijenti u prosvjeti će se uvećati od 1. jula za 10 odsto, a od 1. septembra najmanje 17 odsto. Dogovor je postignut nakon trosatnih pregovora na sjednici Glavnog odbora Sindikata prosvjete kojoj su prisustvovali premijer Milojko Spajić i  ministri prosvjete i finansija, Anđela Jakšić-Stojanović i Novica Vuković. Premijer i ministar prosvjete skoro cijeli februar nijesu imali kad da se sastanu sa prosvjetarima, zbog ranije preuzetih obaveza i putovanja.

Da je prosvjeta ovoj, kao i prethodnim vladama, sporedna briga  bilo je jasno kada su prosvjetni radnici iz medija saznali da neće biti ništa od već dogovorenog povećana plata koje su očekivali od januara ove godine.

Prosvjetari su tražili da se poštuje Granski kolektivni ugovor, prema kojem ih je sljedovalo 10 odsto bruto povećanja od 1. januara ove godine. Iz Vlade su im odgovorili da Ministartsvo finansija taj trošak nije planiralo, te da je za to kriva prošla  Vlada. Sindikat je krajem decembra organizovao štrajk upoozorenja,  i dao  rok do kraja januara za dogovor  o povećanju zarada. Ako dogovora ne bude, najavili su – štrajk. Radna grupa u kojoj su predstavnici ministarstva i sindikata nije se sastajala nakon srijede, 7. februara, kada su imali prvi i jedini sastanak. Tada su nadležne obavijestili  da 19. februara kreću u štrajk.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KAKO SE SUDI BIVŠIM PRAVOSUDNIM I DRŽAVNIM ZVANIČNICIMA: Dugo putovanje u nepoznato

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spore istrage i još sporija suđenja. To je razlog što afere u kojima su akteri visokopozicionirani zvaničnici pravosuđa, policije, izvršne i lokalnih vlasti često padnu u zaborav prije nego dobiju adekvatan sudski epilog

Spore istrage i još sporija suđenja. To je razlog što afere u kojima su akteri visokopozicionirani zvaničnici pravosuđa, policije, izvršne i lokalnih vlasti često padnu u zaborav prije nego dobiju adekvatan sudski epilog.

Ko se danas sjeća afere Abu Dabi fond? Istraga o navodnim zloupotrebama prilikom dodjele kredita za razvoj poljoprivredne proizvodnje, koju u očima javnosti personifikuje bivši ministar poljoprivrede Petar Ivanović traje makar od početka 2020. Optužnica je podignuta krajem prošle godine i još nije dobila sudsku potvrđu. A onda slijedi suđenje koje bi, prema dosadašnjim iskustvima, moglo trajati godinama. Samo do prve, nepravosnažne presude.

Suđenje bivšoj predsjednici Vrhovnog suda i, prethodno, Vrhovnoj državnoj tužiteljki Vesni Medenici počelo je, nakon što je optužnica podignuta u oktobru 2022, ali postupak, uslijed mnogobrojnih odlaganja ročišta, još nije odmakao dalje od iznošenja odbrane optuženih. Nedavno ročište odloženo je za sredinu marta, zbog nedolaska na suđenje jednog od optuženih koji se brani sa slobode.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SJEVER OČIMA STATISTIKE: Manje ljudi, manje i posla

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trenutno u Podgorici, koja broji preko 180.000 stanovnika, ima svega 6.700 nezaposlenih, što bi značilo da je svaki 27. stanovnik nezaposlen, a u Beranama koje, po poslednjem popisu, imaju nešto više od 25.000 žitelja –  svaki šesti. U Budvi, koja po skorašnjem popisu broji 26.667 stanovnika ima svega  759 nezaposlenih

 

Uprkos tome što su na sjeveru za deset godina utrošeni milioni kroz razne programe za nezaposlena lica, koje je realizovao Zavod za zapošljavanje Crne Gore,  ukupan broj nezaposlenih u sjevernim opštinama, od 2013. do 2022. godine se povećao za 13.142 osobe. Kako objasniti da broj stanovnika, što je pokazao poslednji popis, na sjeveru drastično pada, a nezaposlenost dramatično raste?

Prema podacima bjelopolsjke NVO “Euromost” broj nezaposlenih najviše se povećao u Rožajama, za 4.410 lica, gdje su 2013. godine imali 1.184 nezaposlena lica, dok je taj broj 2022. godine porastao na 5.594 nezaposlena lica. Slijede Berane i Petnjica koji su zajedno 2013. godine imali 2.135 nezaposlena lica, dok je taj broj u ovim opštinama povećan ukupno za 3.937, tako da je u Beranama u 2022. godini bilo 4.932 nezaposlenih lica, dok je u Petnjici imalo 1.140 nezaposlenih lica. Plav je 2013. godine zajedno sa sadašnjom opštinom Gusinje imao 502 nezaposlena lica, dok 2022. godine opština Plav ima 2.187, a sadašnja samostalna opština Gusinje 757 nezaposlenih lica. Na petom mjestu je Bijelo Polje sa 761 više nezaposlenih lica više nego prije deset godina.

Jedina opština na sjeveru Crne Gore u kojoj se smanjio broj nezaposlenih lica za 147, po ovim podacima, je Žabljak.

Berane je, čini se, eklatantan primjer u negativnom i zabrinjavajućem smislu ove statistike. Svaki šesti stanovnika Berana je nezaposlen, što je posljedica katastrofalne tranzicije i zatvaranja skoro svih velikih privrednih kolektiva u ovom gradu. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore zaključno sa decembrom prošle godine, na Birou rada u Beranama nalazilo se 4.248 lica, ili oko 11 odsto od ukupnog broja nezaposlenih u Crnoj Gori, (38.161 lice). Kao poseban problem ističe se podatak da u Beranama ima izrazito veliki broj nezaposlenih sa fakultetskim diplomama.

Podaci, takođe, govore da je u Beranama više nezaposlenih, nego radno angažovanih lica, uz podsjećanje da broj penzionera i socijalno ugroženih premašuje cifru od 6.000. Predsjednik opštine Berane Vuko Todorović izjavio je nedavno da je nezaposlenost jedan od gorućih problema koji nije lako riješiti. “Uzroke ovakvog stanja treba tražiti u izraženim regionalnim razlikama u Crnoj Gori, jer je više nego očigledno da sjeverni region po svim parametrima zaostaje za centralnim i južnim. Takođe, ovakvom stanju su kumovale i pogubne privatizacije u našem gradu, zahvaljujući kojima su skoro svi privredni subjekti zatvoreni. Zatvaranjem fabrika ljudi su se preselili na biro rada i zato, između ostalog, imamo ovako zabrinjavajući situaciju”, kaže Todorović.

Aktuelni predsjednik opštine Berane smatra da bi država morala aktivno da se uključi u rješavanje ovog problema. “Bez pomoći države mi se ne možemo sami kao lokalna samouprava suočiti sa problemom velikog odliva stanovništva, što je pokazao poslednji popis, kao i ovakvom nezaposlenošću. Bez hitnih mjera sa državnog nivoa, ovakvi trendovi se neće zaustaviti, ni kada se radi o migracijama i odlivu stanovništva, ni kada je riječ o katastrofalnom stanju u pogledu broja nezaposlenih.”

Da se Crna Gora suočava sa drastičnim regionalnim razlikama ukazuje i podatak da trenutno u Podgorici, koja broji preko 180.000 stanovnika, ima svega 6.700 nezaposlenih, što bi značilo da je svaki 27 stanovnik nezaposlen, a u Beranama koje, po poslednjem popisu, broje nešto više od 25.000 žitelja –  svaki šesti. U Budvi, koja po skorašnjem popisu broji 26.667 stanovnika ima svega  759 nezaposlenih.

Monitor  je pisao i o tome da od skoro 3,5 hiljada penzionera u Beranama koji su članovi jednog od dva udruženja penzionera, njih čak dvije hiljade i devedeset je sa najnižom penzijom, što dodatno usložnjava socijalnu situaciju u ovom gradu i iziskuje hitne državne mjere.

Tek iz današnje vizure vidljivo je u kojoj mjeri su politički bili motivisani projekti poput onog “Posao za vas”, kada je 2008. godine  u ovom gradu podijeljen veliki broj kredita za samozapošljavanje i pokretanje biznis projekata. Tada je obećavano da će Crna Gora postati veliko gradilište i da će uvoziti radnu snagu. Koliko  je situacija u ovom sjevernom gradu uprkos takvim projektima i porukama gora nego u to vrijeme, govori i podatak da je broj nezaposlenih za poslednjih deceniju i po porastao za čak dvije hiljade. Da broj stanovnika u beranskoj opštini opada, a broj nezaposlenih raste govori i činjenica da je 2007. godine Berane imalo oko 36.000 stanovnika, od čega je 2.135 bilo nezaposlenih.

“Nakon ove analize i ovolikog povećanog broja nezaposlenih u opštinama na sjeveru Crne Gore postavlja se pitanje, zašta su utrošeni milioni eura, koji su dati za zapošljavanje građana na i smanjivanje broja nezaposlenih lica”, kaže za Monitor direktor NVO “Euromost” Almer Mekić.

On smatra da se taj novac trošio nenamjenski. “To je razlog da smo zatražili od Vlade Crne Gore da konačno stane na kraj zloupotrebama kroz razne programe zapošljavanja, jer se  kroz zvanične podatke vidi da je taj novac išao negdje drugo i da ni jedan projekat nije bio održiv, niti je ima bilo kakvih rezultata”, dodaje Mekić. “Prioritet svih prioriteta ako želimo da zaustavimo migraciju stanovništva na sjeveru Crne Gore mora biti zapošljavanje i otvaranje radnih mjesta, ali ne na ovakav način kakav je do sada bio.”

                       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo