Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Daleko je pravda

Objavljeno prije

na

daleko_1

Za pljačku oko trista hi ljada eura u Vrhovnom sudu, okrivljeni su samo niži službenici. Kako je utvrđeno, niko od njih nije imao radni raspored, a nadležni finansijski vještak stanje u tom sudu uporedio je sa zemljoradničkom zadru gom. Svi optuženi složili su se oko jednog – da je usmene naloge za brojne nelegalne isplate davao njihov bivši šef – RatkoVukotić, koji je ujedno bio i finansijski nalogodavac u krovnoj pra vosudnoj instituciji. Vukotić se u sudnici pojavio samo u svojstvu svjedoka i održao moralnu bukvicu bivšim službenicima i „državnim neprijateljima“, koji pišu o pozadini krađe. Vjeruje se da je iz suda nestao milionski iznos, ali su, na nečiju sreću, nestali i sudski djelovodnici, neophodni za procjenu štete, koji su bili arhivirani u Vukotićevom kabinetu.

Osim Ratka Vukotića, tužilaštvo je procijenilo da nema smisla podizati optužnicu ni protiv Blaža Jovanića, koji je imao šifru za verifikaciju na loga za isplatu sve do kraja sporne 2006, iako je ra­nije s mjesta se kretara Vrhovnog suda prešao na sudijsku funkciju u podgorički Osnovni sud. Činjenica da po zakonu tu šifru može imati samo ovlašćeni službenik Vrhovnog suda, pa ni svjedočenje optužene Dijane Vulević da je Jovanić uzimao nelegalne pozajmice iz državne kase i da je učio kako da falsifikuje njegov potpis de ponovan u državnom trezoru – nije nasjekiralo tužilaštvo. Za sada su bezbjedni i or ganizatori i inspiratori ratnih zločina tokom devedesetih. Na meti tužilaštva, koje je više od decenije čekalo da nešto preduzme, našle su se samo sitne ribe i izvršioci. Ista je priča – i u slučajevi ma deportacije bosanskih izbjeglica, etničkog čišćenja Bukovice, ubistva albanskih civila u Kaluđerskom lazu i vojnog logora Morinj. Šefove izvršioca iz vrha tadašnje i današnje vlasti zovu samo kao svjedoke. Nijedno od suđenja za ove ratne zločine još nije počelo. Novosti nema ni o ubi stvu Duška Jovanovi ća, koji je likvidiran na pragu svoje redakcije prije više od četiri godine. Po nalogu Apelacionog suda otpočelo je novo suđenje Dami ru Mandiću,

daleko_2

koji se jedini tereti za Jovanovićevo ubistvo, iako se ni u optužnici ne spori da je u tom zločinu učestvovalo više osoba. Policija je još u inicijalnoj fazi istra ge za to ubistvo jav no prozvala Armina Mušu Osmanagića i Vuka Vulevića, ali te optužbe nikada nijesu konkretizo vane. Ispostavilo se organima, nekim čudom, trebalo pune četiri godi ne da u Visbeden upute DNK uzor ke neformalno osumnjičenih, kako bi se upo redili s tragovima nađenim u golfu 3 iz koga je, tvrdi se u optužnici, pucano. Rezultati su stigli u Podgoricu, ali još nije objavljeno da li u njima ima osno va za proširivanje optužnice. Problema je bilo i u procesu koji se vodi protiv grupe optužene za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića, ubijenog u avgustu 2005, na pragu svoje porodične kuće. Nekada glavni adut tužilaštva Zoran Vlaović, za koga prvooptuženi Saša Boreta tvrdi da je instruirani svjedok, raskinuo je saradnju s policijom i tužilaštvom. Bivši spuški zatvorenik, koji tvrdi da se iza rešetaka približio Boreti, koji mu je navodno prepričao sve ilegalne aktivnosti grupe i način organizovanja osvanuo je u podgo ričkim Vijestima s tvrdnjom da mu je na njegov zahtjev ukinut status za štićenog svjedo ka. Time je dodat no uzdrman kre dibilitet svjedoka kojeg je tužilaš tvo navodilo kao ključnog u ovom procesu. Advokati optuženih su i ra­nije u više navrata tvrdili da mu se ne može vjerovati jer je osoba koja je više puta osuđi vana – za silova nje, prevaru pa i pokušaj ubistva. I optuženi su na suđenju ustvrdili da je Vlaović u zatvoru bio po znat kao douš nik i da nikom prisebnom nije padalo na pamet da mu povjerava detalje iz svoje prošlosti. Vlaović se danas nalazi na nepoznatoj adresi. Neki su sud ski procesi, za koje je država bila posebno zainteresovana, ipak okončani. Vijeće Višeg suda u Podgorici na čelu s predsjednikom Ivicom Stankovićem, osudilo je na 51 godinu zatvora 17 Albanaca optuženih za ,,pripremanje terorističkih akcija i udruživanje sa ciljem djelovanja protiv ustavnog poretka”. Slučaj Orlov let od početka je bio pod sjenkom optužbi da su izjave u sudu i policiji iznuđene uz brutalno mučenje optuženih. Pošto je među njima bilo i američkih državljana albanskog porijekla, čitav slučaj bio je pod budnom pažnjom američke administracije. Zbog sumnji da je bilo torture, proces su pratile i organizacije za zaštitu ljudskih prava. Iako je policija u početku deman tovala da je bilo brutalnosti, pet spe cijalaca osuđeno je na po tri mjeseca zatvora zbog preko­račenja ovlašćenja. Sud je utvrdio da su specijalci mučili i zlostavljali starca Pjetra Siništaja, oca dvojice optuže nih – da su ga gazili cokulama i udarali kundakom. Samo nekoliko dana nakon izricanja presude specijalcima u slučaju Orlov let Podgoričanin Alek sandar Pejanović, čiju su predaju policiji propratili blicevi i televizijske kamere, izašao je iz dvod nevnog pritvora izobličen, s povredama koje nije imao pri prijemu. Policija je danima tragala za problematičnim Pejanovićem zbog sumnje da je na mi tingu protiv odluke Vlade o priznanju nezavisnosti Kosova počinio krivična djela – nasilničko ponašanje i napad na službeno lice. I kamere su zabilježile kako Pejanović ruši zaštitnu ogradu i juriša na policijski kordon. Osveta ga je stigla u podrumu CB-a. Policija je kategorična da Pejanovića niko nije ni takao – ili se spotakao o koru banane ili se samopovrjeđivao! Godinu su obilježile i nove pri vredne afere. Protiv jedanaest sadaš njih i bivših radnika kompanije Luka Bar, na čelu sa bivšim direktorom

daleko_3

Miodragom Gvozdenovićem, poli cija je podnijela krivične prijave zbog sumnje da su oštetili firmu za više od milion eura. Policijska akcija uslijedila je nakon punih godinu dana – koliko je prošlo od kada je član borda direktora Luke Bar i poslanik SDP-a Miodrag Iličković podnio tužilaštvu krivičnu prijavu s dokumentacijom o neregularnostima u radu te kompanije. Uz ime bivšeg izvršnog direktora Luke Bar Miodraga Gvozdenovića vezuje se još jedna afera. Prošle su pune dvije godine dok je tu žilaštvo u Baru, prije nekoliko mjeseci, protiv njega podiglo optužnicu. Tom optužnicom Gvozdenović se tereti da je sklapanjem ugovora s povlašćenim crnogorskim i stra nim firmama svojoj kompaniji nanio štetu od oko milion eura. U startu se tvrdilo da je Gvozdenović firmu oštetio za više od pet miliona eura, ali tokom istrage ta je suma umanjena čak pet puta. Poslije otvaranja istrage protiv Gvozdenovića, zatražano je i prošire nje istrage protiv sadašnjeg izvršnog direktora Luke Bar Sloba Pajovića, koga je kao poslanika DPS-a štitio imunitet. Nakon istrage postupak protiv navodnih Gvozdenovićevih kompanjona je obustavljen. Kao i protiv mnogih drugih ljudi na koje vlast i dalje računa. Petar KOMNENIĆ

Komentari

DRUŠTVO

BERANSKE FANTOMSKE FIRME: Tragovi pljačkanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Akcionari Agropolimlja  tvrde da je to klasičan primjer pljačkaškog privatizovanja i uništavanja nekadašnjih društvenih dobara i vjeruju da će nakon promjene vlasti u Crnoj Gori ovakvi i slični slučajevi biti podvrgnuti reviziji

 

Fotografija bivše zgrade Agropolimlja u Beranama, odnosno najveće hladnjače na sjeveru Crne Gore, može se vidjeti još jedino u novinskim arhivama. Ovaj objekat odavno je „promijenio namjenu“.

Montažna zgrada prije nešto više od godinu preuređena je u veleprodajni objekat jednog od poznatih crnogorskih trgovinskih lanaca.

„Tu je konačno stavljena tačka na beransku Hladnjaču. Još koliko prije dvije godine u njoj su lagerovani borovnica i šumsko voće. Takve i tolike hladnjače više nema nigdje na sjeveru“ – kaže jedan od bivših radnika.

On objašnjava da je beranska Hladnjača radila po starom sistemu koji je bilo lako preurediti i prepraviti da radi po savremenim standardima, ali da nekom to očigledno nije bilo u interesu.

„To više niko ne može, što bi narod rekao, da razoputi. Da li je prodata ili je samo ustupljena i izdata za kiriju. Hladnjača je, uglavnom, uništena, a objekat preuređen u trgovinski centar“ – kaže taj sagovornik.

Zanimljivo je da se beranska Hladnjača ipak još vodi u registru Centralne depozitarne agencije pod nazivom Hladnjača AD Berane.

Nije Hladnjača jedino nepostojeće preduzeće u Centralnoj depozitarnoj agenciji, makar kada se radi o Beranama. Kao segmenti nekadašnjeg velikog poljoprivrednog preduzeća Agropolimlja i drugih kompanija, u CDA, iako odavno ne postoje, još se vode firme Maloprodaja AD Berane, Bepek AD Berane, Poljoprivreda i šumarstvo AD Berane, Ugostiteljsko preduzeće Stadion DD Berane, Uslužni servis AD Berane.

Nijedna od njih odavno ne postoji, dok se imena manjinskih akcionara, od kojih su neki među deset najvećih, povlače u registru kroz nazive ovih, takoreći, fantomskih kompanija.

Beranska kompanija u oblasti agroprivrede Agropolimlje, koja je formirana daleke 1963. godine kao dio Agrokombinata 13. jul, od­lu­kom Skup­šti­ne ak­ci­o­na­ra od 24. juna 1998. go­di­ne, po­di­je­lje­na je na deset no­vih prav­nih su­bje­ka­ta, odnosno ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va. Tada su kola krenula niz brdo, a tako usitnjene kćerke-firme lako su postale plijen raznoraznih tajkuna, od Berana do Podgorice.

Sada bivši radnici i akcionari pričaju kako go­di­na­ma na njih ni­ko ne okre­će gla­vu, iako su upor­no po­ku­ša­vali da do­ka­žu da su neki pri­li­kom pri­va­ti­za­ci­je pred­u­ze­ća, kon­ti­nu­i­ra­no u du­žem  pe­ri­o­du, pred­u­zi­ma­li broj­ne ne­do­zvo­lje­ne rad­nje u ci­lju pri­ba­vlja­nja pro­tiv­prav­ne imo­vin­ske ko­ri­sti, na šte­tu rad­ni­ka, ak­ci­o­na­ra i dr­ža­ve Cr­ne Go­re.

Oni navode da su, kao ak­ci­o­na­ri, gru­bo ošte­će­ni na na­čin što im je pri­li­kom di­ob­nog bi­lan­sa pred­u­ze­ća us­kra­će­no pra­vo na dio svo­ji­ne ko­ja je pri­pa­da­la ne­ka­da­šnjem pred­u­ze­ću Agro­po­pli­mlje. Kažu i da po­sto­je osno­va­ne sum­nje da se u ovom slu­ča­ju ra­di o or­ga­ni­zo­va­nom kri­mi­na­lu i da ak­te­ri tih rad­nji go­di­na­ma osta­ju ne­ka­žnje­ni.

Ak­ci­o­na­ri su za­tra­ži­li da se raz­mo­tri od­go­vor­nost za, ka­ko su na­ve­li, „ne­po­stu­pa­nje pra­vo­sud­nih or­ga­na u oči­gled­nom slu­ča­ju ko­rup­ci­je pri­li­kom pro­da­je pred­u­ze­ća“.

“Na osno­vu po­sto­je­ćih do­ka­za, ja­sno se mo­že za­klju­či­ti da su po­je­din­ci ostva­ri­li do­bit od imo­vi­ne ko­ja je pri­pa­da­la na­šem pred­u­ze­ću. Ta­ko i dan-da­nas ti po­je­din­ci uni­šta­va­ju imo­vi­nu i ru­še objek­te u ko­ji­ma smo ne­kad ra­di­li i umje­sto njih, na oči­gled svih, po­di­žu zgra­de i ta­ko uve­ća­va­ju svo­je bo­gat­stvo” – pričaju akcionari.

Sve to je, kako tvrde, omo­gu­će­no zbog ne­po­stu­pa­nja nad­le­žnih in­sti­tu­ci­ja ko­je ni­je­su pred­u­ze­le ni­šta da se spri­je­či oti­ma­nje imo­vi­ne njihovog pred­u­ze­ća.

“Za­to zah­ti­je­va­mo od glav­nog spe­ci­jal­nog tu­ži­o­ca da re­a­gu­je što pri­je ka­ko bi se ko­nač­no utvr­di­lo zbog če­ga nad­le­žne in­sti­tu­ci­je ni­je­su pred­u­ze­le mje­re ka­ko bi na vri­je­me spri­je­či­le neo­d­go­vor­no po­na­ša­nje ste­čaj­nih uprav­ni­ka, ste­čaj­nih su­di­ja, in­spek­cij­skih slu­žbi i Pod­ruč­ne je­di­ni­ce Upra­ve za ne­kret­ni­ne Be­ra­ne” – kažu akcionari.

Nakon što je 1998. godine rasparčano na deset novih firmi, sva imovina dotadašnjeg DD Agro­po­li­mlja Be­ra­ne, ko­ja je po­di­je­lje­na iz­me­đu ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va, pro­ci­je­nje­na je, ta­ko da je utvr­đen ak­ci­o­na­r­ski ka­pi­tal za­po­sle­nih i fon­do­va. Zatim su sva nova ak­ci­o­nar­ska dru­štva for­mi­ra­la skup­šti­ne ak­ci­o­na­ra i uprav­ne od­bo­re i ime­no­va­la iz­vr­šne di­rek­to­re. Biv­ši ak­ci­o­na­ri tvr­de da su na­kon to­ga di­rek­to­ri ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va pri­bje­gli ne­za­ko­ni­tim rad­nja­ma..

“Di­rek­to­ri ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va su, pro­tiv­no od­red­ba­ma Za­ko­na o pri­vred­nim dru­štvi­ma, mi­mo skup­šti­na ak­ci­o­nar­ski­h dru­šta­va 10. marta 2004. go­di­ne, sa­či­ni­li aneks di­ob­nog ugo­vo­ra od 23. Septembra  2002. go­di­ne, ko­jim su na­vod­no nji­ho­va ak­ci­o­nar­ska dru­štva po­ljo­pri­vred­no ze­mlji­šte i šu­mar­ske kom­plek­se ustu­pi­li u svo­ji­nu AD Po­ljo­pri­vre­di i šu­ma­rs­tvu Be­ra­ne” – pričaju akcionari.

Oni objašnjavaju da je taj aneks ugo­vo­ra ovjeren kod Osnov­nog su­da u Be­ra­na­ma 10. marta 2004. go­di­ne.

“Problem je u tome što di­ob­ni ugo­vor sa­či­njen mi­mo skup­šti­na ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va, kao je­di­no za­ko­nom ovla­šće­nih or­ga­na za pre­no­še­nje i ustu­pa­nje pra­va svo­ji­ne ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va i po­slu­žio je da se AD Po­ljo­pri­vre­da i šu­ma­r­stvo Be­ra­ne ne­za­ko­ni­to uknji­ži kod Upra­ve za ne­kret­ni­ne Cr­ne Go­re, Pod­ruč­ne je­di­ni­ce Be­ra­ne, kao vla­snik svih ne­po­kret­no­sti, ko­je su bi­le svo­ji­na DD Agro­po­li­mlje Be­ra­ne. Na taj na­čin ošte­će­ni su svi ak­ci­on­a­ri i to svih ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va, prav­nih sljed­be­ni­ka DD Agro­po­li­mlja Be­ra­ne, jer svi­ma nji­ma pri­pa­da pra­vo svo­ji­ne na dio po­ljo­pri­vred­nog i šum­skog ze­mlji­šta, ko­ja su bi­la svo­ji­na nji­ho­vog prav­nog pret­ho­dni­ka DD Agro­pli­mlja Be­ra­ne” – smatraju akcionari

Oni tvrde i da su pojedini biznismeni po­sljed­njih go­di­na vri­jed­nu ne­po­kret­nu imo­vi­nu, vla­sni­štvo ak­ci­o­na­ra, biv­ših rad­ni­ka Agro­po­li­mlja, na svo­ju ru­ku pro­da­va­li ra­znim kup­ci­ma, a da su no­vac od pro­da­tih ne­po­kret­no­sti za­dr­ža­va­li is­klju­či­vo za se­be.

“Neo­p­hod­no je is­pi­ta­ti kre­ta­nje to­ga nov­ca i za­šta je utro­šen, tim pri­je jer AD Po­ljo­pri­vre­da i šu­mar­stvo for­mal­no po­sto­ji sa­mo na pa­pi­ru i to svih ovih go­di­na” – tvrde akcionari.

Oni vjeruju da djela iz oblasti privrednog kriminala, pljačke i korupcije ne zastarijevaju i da će nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, ovakvi i slični slučajevi biti podvrgnuti reviziji. Smatraju da je slučaj Agropolimlja „klasičan primjer pljačkaškog privatizovanja i uništavanja nekadašnjih društvenih dobara.

Među  fantomskim preduzećima su i hotelsko turističko preduzeće Berane – HTP Berane AD, fabrika za protektiranje guma Gumig AD, ali i nekadašnja fabrika kože Polimka AD. Manjinski akcionari ovih kompanija ovom činjenicom nijesu iznenađeni, jer u posljednja tri slučaja nijesu vođeni stečajevi niti procesi likvidacije, ali su svjesni da nemaju nikave koristi od toga što im se imena još provlače u registru CDA.

Da pravda jednom, ipak, mora stići one koji su sve ove beranske kompanije uništili, svi odreda očekuju. Kada se jednom promijeni vlast u Crnoj Gori i sadašnji tajkuni ostanu bez logistike.

 

                                        Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KAKO SE GAZDUJE IMOVINOM DRŽAVNIH PREDUZEĆA: Igranje milionima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usvoji li Skupština akcionara EPCG prijedlog Odbora direktora., 50 miliona eura postaće gorivo za vjetroelektrane o kojima u toj kompaniji sve glasnije maštaju

 

Jedni izgube milion, drugi deset, treći pedeset. A svi su „u plusu“,  ponosni na svoja poslovna dostignuća. I adekvatno nagrađeni od strane većinskog vlasnika.  Države.

Može vama izgledati kako je ovdje sve jedno te isto, ali vremena su se ozbiljno promijenila. Prije trideset  i nešto godina ovu zemlju su, doduše u drugim – poprilično većim – gabaritima, raspoznavali i po opšteprihvaćenoj mantri samoupravnog socijalizma: ne mogu me malo platiti koliko ja mogu malo raditi.

Onda smo dobili, redom: antibirokratsku revoluciju, burazersku privatizaciju i tajkunski kapitalizam.

Sve skupa, to nam je donijelo i novu poslovno-životnu filozofiju vladajuće elite. Mada to više nijesu radnici, seljaci i poštena inteligencija.  Iako ponekad liče. Uglavnom, njih koliko god da platimo, a plaćamo ih dobro, ne možemo platiti onoliko mnogo koliko oni mogu napraviti štete. I prave je.

Kao što smo u Monitoru već najavili , koji broj unazad, manjinski akcionari Plantaža podnijeli su Privrednom sudu tužbu zahtijevajući poništenje odluka donijetih na ljetošnjoj Skupštini akcionara, održanoj u Šipčaniku.

Kao jedan od razloga za taj zahtjev navodi se i to što manjinskim akcionarima do održavanja Skupštine ( pa čak ni tokom nje) nije bio dostupan izvještaj revizora o reviziji finansijskih izvještaja za 2018.godinu, iako zakon nalaže da taj dokument bude javan i dostupan akcionarima najmanje 30 dana prije održavanja Skupštine.

Umjesto toga, manjinskim akcionarima Plantaža je na samoj Skupštini  dostavljen skraćeni revizorski izvještaj, na svega tri stranice, odnosno, samo mišljenje revizora bez finansijskih iskaza i napomena.

„Obzirom da je tužiocu povrijeđeno pravo da bude informisan o poslovanju društva, budući da mu nije bio dostupan revizorski izvještaj, to isti nije bio u mogućnosti da na bazi valjanih finansijskih pokazatelja glasa o tački 3. dnevnog reda (odluka o isplati dividende)“, navodi su u tužbi nezadovoljnog akcionara. U njoj se podsjeća na član 63 Zakona o privrednim društvima (ZOPD) koji propisuje da će akcionarsko društvo isplatiti dividendu „samo ako neto vrijednost aktive nije manja od vrijednosti osnivačkog kapitala i pod uslovom da isplata dividende neće smanjiti neto vrijednost imovine ispod osnivačkog kapitala“. I otud je  jasno, navodi su u tužbi u koju je Monitor imao uvid, da je tužilac morao biti upoznat sa revizorskim izvještajem kako bi mogao glasati o predloženoj odluci o isplati dividende.

„Jasno je da povreda ovog prava predstavlja osnov za prekršajnu odgovornost uprave društva, kao i osnov za poništenje odluka skupštine akcionara“, navedeno je u tužbi predatoj Privrednom sudu krajem jula.

U međuvremenu je stigla vijest da gubitak Plantaža za prvih šest mjeseci ove godine iznosi 4,3 miliona aura. I da je za nekih 1,12 miliona (ili 35 odsto) veći nego u istom periodu prošle godine.

Uprava tvrdi da je lošiji finansijski rezultat posljedica povećanog obima posla i  vremenskih neprilika. Njihovi oponenti iz reda manjinskih akcionara, sa druge strane, kao glavne krivce vide – upravu. Tako je i Valerija Saveljić, bivša finansijska direktorka Plantaža, Vijestima kazala da je „očigledno ponovo namještanje poslovnog rezultata za više od 1,1 milion eura. Da nije tako, ovaj pologudišnji gubitak bi iznosio 5,5 miliona i bio bi najgori poslovni rezultat u istoriji Plantaža”.

Kako na zemlji, tako i u vazduhu – problemi se samo gomilaju.

Gubitak Montenegro airlinesa (MNA) u 2017. godini nije 4,5 miliona, kao što je to tvrdila njegova uprava, nego skoro 16 miliona eura, obznanili su iz Fidelity consultinga pozivajući se na podatke iz revizorskog izvještaja koji je radila  Ernst & Young Montenegro. Inače, Vlada podatke o poslovnim (ne)uspjesima MNA krije od poreskih obveznika koji te gubitke peglaju kao najveću vojnu tajnu.

„Procjenjivač je pregledao osnovna sredstava nacionalnog avio prevoznika i umanjio ih za čak 9,2 miliona eura, sa 31,3 na 22,5 miliona eura. Preciznije, umanjena je vrijednost opreme za 8.774.630 eura kao i građevinskih objekata za 469.854 eura; umanjena je vrijednost osnovnih sredstava za čak oko 30 odsto“, navodi se u tekstu objavljenom na sajtu Miloša Vukovića Finomen.me. 

Bilo bi dobro da odbor direktora Montenegro airlinesa, umjesto što zatrpava javni prostor infomacijama o najboljem rezultatu poslovanja, iako zapravo redovno ostvaruju gubitak, objavi ovu procjenu, kako bi znali o kojim tačno greškama se radi, kao i koja je to oprema precijenjena za preko osam miliona eura, navodi se u citiranom tekstu pod nasovom (Re)procjena. „Valjalo bi da to saznamo obzirom na veličinu greške kao i na činjenicu da ovu kompaniju uredno decenijama unazad finansiraju svi građani naše države Crne Gore, a poslednjih godina, prema priznanju nadležnih institucija, i potpuno nezakonito“.

Poslije Plantaža i Montenegro airlinesa – slijedeći gradaciju loši, gori, najgori – stižemo i do Elektroprivrede Crne Gore.

Redovna Skupština akcionara najvećeg i najbogatijeg privrednog društva u većinskom vlasništvu države Crne Gore zakazana je za 30. avgust. Moglo bi se sada raspravljati na temu da li je zakazivanje Skupštine za poslednji radni dan u osmom mjesecu u godini u skladu sa normama Zakona o privrednim društvima koje propisuju da „Odbor direktora saziva redovnu godišnju skupštinu akcionara u roku od tri mjeseca nakon završetka svake finansijske godine…“ , ali je to u ovom slučaju možda i najmanji problem.

U nekim redovnim okolnostima pažnju bi privukla treća tačka dnevnog reda, prijedlog odluke da se prošlogodišnja dobit kompanije u neto iznosu od 44,1 miliona eura ne dijeli akcionarima kroz dividendu, već da se sva „usmjerava na neraspoređenu dobit Društva“.

Nema sumnje da će se o toj škrtosti govoriti i na predstojećoj Skupštini. Tim prije što je ista uprava EPCG prošle godine, demonstrirajući zapanjujuću širokogrudost, ispucala 150-200 miliona na isplatu dividende, otkup sopstvenih akcija od italijanske A2A, kupovinu većinskog paketa akcija Rudnika uglja u stečaju od privilegovanih akcionara : A2A, Aca Đukanovića i Vlade (državne akcije).

I tada će, valjda,  biti jasnije da li je odluka da se prošlogodišnji profit ostavi u preduzeću kao neraspoređena dobit, najava kursa štednje ili prvi znak dolazeće nemaštine.  Do tada neophodno je makar u nekoliko redaka pomenuti odluke pripremljene za dolazeću Skupštinu u tačkama 5, 6 i 14 ponuđenog dnevnog reda.

Pod naslovom Odluka o poništenju sopstvenih akcija, Odbor direktora EPCG predvođen predsjednikom Đokom Krivokapićem, od akcionara traži saglasnost da baci, zapali ili potopi  akcije preduzeća koje je EPCG u septembru prošle godine platila preko 50 miliona eura.

Riječ je o 13 miliona i 50 hiljada akcija EPCG koje je Elektroprivreda, po nalogu većinskog vlasnika – Vlade Crne Gore – u septembru prošle godine kupila od A2A. U blok trgovini, po cijeni većoj od važeće na tržištu ali i bitno manjoj od nominalne i one po kojoj su Italijani 2009. kupovali iste akcije (8,3 eura).

Zakon nalaže da se te akcije prodaju („otuđe“) u roku od godinu dana. Ili bace („ponište“) i izbrišu iz bilansa, ukoliko otuđenje ne uspije. Odbor EPCG , međutim, nije uradio ništa kako bi makar pokušao da akcije plaćene više od 50 miliona stvarnog novca proda ili barem pokloni/podijeli. Recimo urednim platišama, manjinskim akcionarima, glasačima DPS-a ili nekoj drugoj interesnoj grupi…

Ovako će 50 miliona eura postati gorivo za vjetroelektrane o kojima u EPCG sve glasnije maštaju. Da nije riječ o fiktivnom novcu i poslu svjedoči i sledeća tačka dnevnog reda Skupštine – Odluka o smanjenju osnovnog kapitala EPCG po osnovu poništenja sopstvenih akcija.

Iz tog prijedloga saznajemo da će osnovni kapital EPCG biti umanjen za 85,4 miliona eura (nominalna vrijednost otpisanih akcija). A to je deset odsto sadašnje vrijednosti kompanije. „Promjena će se knjižiti tek nakon što Komisija za tržište kapitala odobri ovu Odluku i nakon što se registruju u Centralnom registru privrednih subjekata odgovarajuće Izmjene Statuta EPCG“, stoji u ponuđenom obrazloženju odluke.

Ni tu nije kraj. Pošto će se bacanje novca u vjetar nastaviti. Uprava EPCG, naime, od svojih akcionara traži saglasnost da, u skladu sa dogovorom Vlade i A2A, nastavi kupovinu akcija koje su u vlasništvu Italijana. Prema tom planu ove godine kupujemo više akcija (15,6 miliona) po većoj cijeni (4,48 spram prošlogodišnjih 3,96 za akciju). Tako će EPCG potrošiti više od 70 miliona.

Zašto su italijanske akcije ove godine skuplje to možda znaju Milo Đukanović, Vujica Lazović i Branimir Gvozdenović. A možda ih i nije briga za te detalje. I onako će i one biti poništene naredne godine. Na novoj Skupštini akcionara. Koji minut prije nego su osvoji odluka o kupovini trećeg paketa akcija od A2A. Pošto se Vladina ne poriče.

I da se vratimo na početak priče o novim pravilima funkcionisanja elite na državnim jaslama. Verica Maraš, izvršna direktorica Plantaža prijavila je prošlogodišnju neto platu u iznosu  5.167 eura.  Izvršni direktor MNA Živko Banjević je prošle godine imao platu nešto manju od 3.600 eura mjesečno. Plus nekih 1,9 hiljada eura „dodatka“ koje je dobio za jul, avgust i spetembar.  Đoko Krivokapić, predsjednik Odbora direktora EPCG prijavio je zaradu koja se kretala u rasponu od 3.100 do 3.800 eura mjesečno. Plus 15 hiljada eura godišnjeg prihoda po osnovu članstva u drugim upravnim odborima.

Nije malo. A, opet, šteta je mnogo veća od zarade.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VLADA NENAMJENSKI TROŠI NOVAC ZAKONSKI PREDVIĐEN ZA OSOBE SA INVALIDITETOM: Rupe u budžetu progutale 53,8 miliona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za deset godina u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida prikupljeno oko 73 miliona eura, a namjenski utrošeno tek dvadesetak.  Nevladine organizacije traže promjenu zakona, poseban račun i formiranje specijalizovanih radionica i centara

 

Ambroz Nikač je grafički dizajner sa tridesetogodišnjim iskustvom, zavidnom informatičkom pismenošću i odlično govori engleski. Uzalud čekajući stalni posao, vrijeme provodi baveći se streljaštvom, igra stoni tenis i izrađuje suvenire od kože.

Pored brojnih vještina u njegovom CV-ju, kao i u još 11 hiljada drugih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), stoji podatak koji odbija poslodavce – osoba sa invaliditetom (OSI).

“Diskriminacija i predrasude prema OSI su jače od znanja, vještina i sposobnosti. I u Zavodu za zapošljavanje vjerovatno smatraju da mi posao nije potreban, pa nijesu ni zvali da mi nešto ponude. I kad bi me pozvali, mogao bih doći samo do portira, jer lift za OSI već godinama nije u funkciji”, kaže Ambroz u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Predrasude nijesu jedini problem ovih osoba. Nikač i ostali na birou rada žrtve su i Vladinog nenamjenskog trošenja novca koji se posebnim zakonom prikuplja za OSI. U posljednjoj deceniji, kako su izračunali u Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG) i Savezu udruženja paraplegičara Crne Gore, umjesto za invalide, oko 53,8 miliona eura završilo je u budžetskim ponornicama. Na svako pitanje o sudbini tog novca iz Vladinih resora uzvraćaju – ćutanjem.

Milionske sume koje se svake godine zakonski prikupe od poslodavaca koji ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, trebalo bi da posluže i za profesionalnu rehabilitaciju OSI, za specijalizovane radionice i centre, ali i za brojne pogodnosti i beneficije preduzetnicima koji otvore takva radna mjesta. Ali, sve što se u tekućoj godini ne utroši u ove svrhe, Vlada jednostavno uzme.

Sagovornici CIN-CG, smatraju da se moraju precizirati zakonska rješenja kako bi se sačuvao namjenski prikupljen novac i promijenila praksa koju vrijeme nije potvrdilo. Kada je 2008.godine usvojen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI, na birou rada bilo je 2.536 takvih osoba, a sada ih je gotovo četiri puta više. Za 10 godina primjene zakona, koji je obavezao poslodavce na plaćanje posebnog doprinosa ukoliko ne zaposle propisani broj osoba sa invaliditetom, prikupljeno je 73,3 miliona eura. Od te sume za invalide utrošeno je svega dvadesetak miliona.

„Poseban doprinos iz člana 22 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, strogo je namjenski. Međutim, na kraju kalendarske godine dolazi do storniranja prikupljenih budžetskih sredstava. Nepotrošeni novac se ne prebacuje u sljedeću godinu, već se povlači i kalendarska godina počinje po novom planu potrošnje za tekuću godinu“, kažu iz Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore.

Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Marina Vujačić ocjenjuje da je problem u dijelu nadležnosti institucija koje koordiniraju procesom profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja ovih osoba, ali da je „najveća odgovornost na Vladi, odnosno Ministarstvu rada i socijalnog staranja koje bi trebalo da osigura kvalitetno zakonsko rješenje i njegovu primjenu, dok bi Ministarstvo finansija trebalo da brine za namjensko korišćenje novca”.

Zakonom je definisano je da se doprinos poslodavaca uplaćuje na poseban račun budžeta, Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI. U stvarnosti, taj poseban račun ne postoji. Milioni eura tako nestanu, jer Ministarstvo finansija koristi zakonsko opravdanje da se novac opredjeljuje u skladu s planom i da utrošak zavisi od izvršenja. Apsurd na koji podsjeća Vujačić je da i to Ministarstvo finansija prethodno uplaćuje novac u ovaj fond, jer ne ispunjava zakonsku obavezu o zapošljavanju OSI.

I poslanik u Skupštini Crne Gore i bivši predsjednik Odbora za ekonomiju, finansije i budžet Aleksandar Damjanović problem vidi u tome što Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom nije samostalan, pa se sav neutrošeni novac, na kraju godine jednostavno prelije u tekuću budžetsku rezervu. Zato je potrebno raditi na tome da se Fond izdvoji kao poseban organ. “Jedino tako bi se omogućilo da novac ide onima kojima je i namijenjen”, smatra Damjanović.

On kaže da je u Skupštini bilo inicijativa da se ovo stanje promijeni, ali predlozi nijesu prošli.

“Ne radi se o maloj sumi. Međutim, Ministarstvo finansija ne dostavlja informacije iz kojih bi se vidjelo kako i gdje preusmjerava novac. U završnom računu nema evidencije o tome koliko je iz ovog izvora otišlo u tekuću rezervu”, kaže Damjanović.

Ministarstvo finansija nije odgovorilo ni na pitanje CIN-CG o tome gdje je završio novac zakonski namijenjen profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI.

Zahvaljujući, između ostalog i aktivnostima UMHCG, kroz projekat “Naš je budžet naša stvar” pokrenuta je inicijativa da Državna revizorska institucija (DRI) u svoj plan  za ovu godinu uvrsti i kontrolu uplate i raspodjele posebnih doprinosa za zapošljavanje OSI, koja je u nadležnost Poreske uprave i Ministarstva finansija. Prethodna revizija odnosila se samo na nadležnosti Zavoda za zapošljavanje i Ministarstva rada.

U UMHCG odgovornost vide u Ministarstvu rada i socijalnog staranja zato što nije donijelo ključni podzakonski akt, kako bi se uredilo osnivanje i rad posebnih organizacija za zapošljavanj  predviđenih zakonom – zaštitni pogoni, radionice i centri u kojima bi se angažovale OSI teško zapošljive na otvorenom tržištu rada. Nije definisalo ni uslove i kriterijume, pa ni sprovelo stipendiranje, kao mjeru aktivne politike zapošljavanja ovih osoba.

Zavod za zapošljavanje je tek u posljednje dvije godine nešto efikasniji u potrošnji ovog novca, ali opet nedovoljno i uz taktiku da projekte za finansiranje takozvanih grant šema za osposobljavanje OSI raspisuje u drugoj polovini godine. Tako se novac po konkursima za tekuću godinu isplaćuje iz budžeta za narednu.

I saradnja UMHCG sa Savezom slijepih Crne Gore, kako kaže Vujačić, doprinijela je da se iz budžeta Zavoda za zapošljavanje poveća iznos namijenjen za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.

“Ovo ne znači da smo zadovoljni. I nećemo biti dok sve institucije ne rade u potpunosti svoj dio posla, odnosno dok se Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI ne izdvoji kao posebno pravno lice i ne osigura njegova efiikasnost i namjena. Redovno se i u Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori nalazila rečenica o nenamjenskom trošenju sredstava i politici zapošljavanja OSI, a i Delegacija EU u Podgorici je zainteresovana za ovu temu”, napominje Vujačić.

Značajnu sumu iz posebnog doprinosa, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje utroši na finansiranje grantova, projekata za zapošljavanje OSI. Suštinski, to ne povećava zapošljivost ovih osoba, jer se najveći broj njih nakon okončanog projekta vrati u evidenciju Zavoda.

“Grant šeme bi trebalo da se koriste za podizanje kapaciteta OSI, pripremu za zapošljavanje, dokvalifikaciju i prekvalifikaciju, a ne kao isključivi i obavezni model zapošljavanja, koji nema adekvatne i dugoročne ishode u velikom procentu slučajeva”, smatra Vujačić.

 

Vlada sa rukom na srcu i drugom u kasi

Marina Vujačić kaže da su poražavajući podaci koje je UMHCG dobio od Vlade Crne Gore, kabineta predsjednika i Generalnog sekretarijata kao i od ministarstava o broju zaposlenih OSI i iznosu posebnog doprinosa koji su uplatili u skladu sa Zakonom. Najveći broj resora nema ni jedno zaposleno lice sa invaliditetom, tek poneko ima jedno ili dvoje. Mnogi resori opredijelili su se da obračunavaju značajne iznose na ime posebnog doprinosa, umjesto da zaposle osobe sa invaliditetom.

“Izjava premijera na sjednici Vlade 28.marta 2019.godine, kojom je pozvao ministre da zapošljavaju OSI i najavio da će on prvi to učiniti, ne djeluje ohrabrujuće. Porazno je da premijer poziva svoju Vladu na poštovanje Zakona, i da se zapošljavanje sprovodi na osnovu izjava i apela a ne propisa i sistemske politike”, kaže Vujačić.

 

Zakon nudi subvencije

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI nudi mogućnost da poslodavci ostvare značajne benefite uključujući i subvencioniranje bruto zarade ovih osoba čak do 75 odsto. Umjesto toga, poslodavci obično biraju plaćanje posebnog doprinosa.

Član 21 Zakona precizira da je poslodavac koji ima od 20 do 50 zaposlenih dužan da zaposli najmanje jedno lice sa invaliditetom. Ako ima više od 50 zaposlenih, dužan je da zaposli najmanje pet odsto osoba sa invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih.

Stopa posebnog doprinosa koju su poslodavci dužni da uplaćuju ako ne zaposle OSI iznosi i do 20 odsto prosječne mjesečne zarade u Crnoj Gori.

Na drugoj strani, poslodavac koji zaposli osobu sa  invaliditetom ima pravo i na subvencije za prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada, pokriće ličnih troškova asistenata – pomagača, kao i na povoljne kredite za kupovine mašina prilagođenih ovim osobama.

Ranko VOJVODIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo