Povežite se sa nama

INTERVJU

Dejan Atanacković, pisac i vizuelni umetnik, kolumnista NIN-a: Jedino građanske pobune daju nadu da se u Srbiji nešto može promijeniti

Objavljeno prije

na

Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori

 

MONITOR: Ima li pobednika u ratovima 90-ih u bivšoj SFRJ?

ATANACKOVIĆ: Ne znam na koji način se pobeđuje u ratu koji se vodi opsadama i granatiranjem gradova, snajperskim ubijanjem civila, proterivanjem stotina hiljada ljudi iz njihovih kuća, ubijanjem dece, masovnim silovanjima, u ratu kojim se sopstveni narod gura u propast, a koji pri tom vodi režim zasnovan na organizovanom kriminalu, naručenim ubistvima i krađi. Pa i kada se to suprotstavi zlodelima druge strane, ili drugih strana, ne vidim nijedan ishod takvog rata koji bih mogao da smatram pobedom. Srbija je nesumnjivo vojno poražena, izgubila je u tom ratu deo svoje teritorije, i to je nesporna činjenica. Svako negiranje te činjenice graniči se sa psihotičnim poremećajem, ili makar nekom vrstom ozbiljne amnezije. Rat je jedan od vrhunskih oblika gluposti, sam po sebi je poraz, a koliko je i šta neko dobio ili izgubio, to su stvari koje se analiziraju s protokom vremena. Nije isključeno da se, s vremena na vreme, dođe do sasvim različitih zaključaka, a mislim, pri tom, da do ozbiljnijih analiza posledica jugoslovenskih ratova još uvek nije došlo. Verujem da je jedina budućnost svih zemalja Jugoslavije u ozbilljnom radu na obnavljanju zajedničkog kulturnog prostora. To naravno ne može da bude samo kulturni već i politički cilj. Raspad Jugoslavije, sem uništenih života, bio je kulturna tragedija, koja se i te kako danas vidi u mnogim sluđenim identitetima, nasilju nad jezikom i bizarnom konstruisanju lažnih prošlosti.

MONITOR: Crnogorska Skupština je donijela  Rezoluciju kojom se konstatuje da je u Srebrenici počinjen genocid. Odmah je reagovao predsjednik Srbije, patrijarh SPC, mitropolit crnogorsko-primorski, na ujednačen način?

ATANACKOVIĆ: Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očigledno nailazi na pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori. Što se Patrijarha tiče, mogu da razumem njegovu brigu o podelama u crnogorskom društvu, ali mislim da je problematično kada se to primeni na Rezoluciju o Srebrenici. Ne vidim zašto bi se usaglašavanje sa nalazima Međunarodog suda smatralo, kako je rekao, podelom na ,,crne i bele”. Ali imajući u vidu neke druge njegove izjave, mislim da bi novom patrijarhu Porfiriju trebalo dati malo vremena. Nasledio je upravljanje crkvom zaglibljenom u mnogim ovozemaljskim problemima – crkvom kojom upravlja politika i nasilje, obavijenom otrovnim pipcima naprednjačke vlasti, crkvom koja, pri tom, godinama nemilice i potpuno amoralno troši novac građana, koja lišena poreskih obaveza investira u izgradnju komercijalnih stambenih blokova, koja pozlaćuje svoj hram nadomak raspadnutih bolnica… A po mom mišljenju ima najava da bi se pod Porfirijem takva pozicija crkve mogla u skoroj budućnosti preispitivati i menjati.

Srbija je još 2010. donela rezoluciju kojom se, bez upotrebe reči genocid, osuđuje genocid u Srebrenici. Osuđen je ,,zločin koji je izvršen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde”, a gde stoji, potpuno jasno, da je u Srebrenici počinjen genocid. To što je ta reč izbegnuta bio je izraz slabosti, pa i izvesnog kukavičluka tadašnje demokratske vlasti, koja je, u bratskom zagrljaju sa SPS-om, tražila, po principu ,,nije šija nego vrat”, način da to nekako prođe u skupštinskom ideološkom cirkusu. A koliko je takav princip, ne samo po ovom pitanju, bio uspešan, govori i sama činjenica da je huligan koji je u to vreme prelepljivao natpise Bulevar Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića, par godina kasnije, preobučen u evropskog političara došao na vlast. I njemu, bizarnom, i tako očigledno preobučenom i lažnom, Evropa je na kraju više verovala, a nažalost i građani Srbije.

MONITOR: Srbiju i tzv. region zahvatio je talas građanskih pobuna koje se uglavnom odnose na sprječavanje zloupotrebe prirodnih resursa i kvalitet življenja. Da li je to dovoljan osnov za progresivne promjene?

ATANACKOVIĆ: Građanske pobune su jedino što daje nadu da se u Srbiji nešto može promeniti. Aktivisti koji su odbranili baru Reva vodili su rat na Staroj planini, braneći sela, reke i potoke, i mada se o tome znalo i pisalo, to je bilo ,,drugde”, daleko od uspavanog i apatičnog Beograda. Godinama već u Beogradu vlada svojevrstan građanski nihilizam, nemoćno se posmatra kako se grad ruši i poružnjuje iživljavanjem psihopata kojima je Beograd pljačkaški plen, kao uostalom i cela Srbija. Ali otkako je Stara planina jednog jutra osvanula sred Beograda, čini mi se da preovlađuje stav: idemo do kraja. I nadam se da će taj stav opstati, jer je sve ostalo gubljenje vremena. Značajnu ulogu u daljoj artikulaciji aktuelnih pobuna verovatno će imati Aleksandar Jovanovic Ćuta. On je najavio formiranje pokreta koji bi trebalo da objedini mnoge aktivističke grupe, i koji bi mogao da ima veliku težinu, ali i odgovornost za sve što predstoji u defnisanju razumnih političkih ciljeva i izbornih strategija opozicije na predstojećim beogradskim izborima. U političkom smislu, pobunama se već prevazilaze striktno ekološke teme. Reaguje se na opšte zagađenje društva, jer nisu zagađene samo reke i šume, već i institucije, javni prostor, da ne govorimo o onoj divljoj deponiji koju još samo iz navike zovemo Narodnom skupštinom. Ali građanske pobune su još jednu stvar učinile izvesnom: građani nemaju poverenja u političke stranke, dosta im je okoštalog opozicionarenja, uzajamnog gurkanja cenzus-karijerista i deprimirajuće nesposobnosti opozicije da godinama unazad uobliči jednu političku strategiju kojoj bi se moglo verovati. I mada se protivim uopštavanju, jer na opozicionoj sceni ima i te kako vrednih pojedinaca, svakom je jasno da se građanski aktivizam i nepoverenje u stranke moraju uneti u jednačinu borbe za smenu vlasti, i da se neke tačke povezivanja moraju naći, jer nikome nije u interesu da se opoziciona Srbija, građanska i stranačka, dodatno deli i usitnjava.

Apsolutno sam protiv vrednosno i politički nedoslednih koalicija, ali ne mogu ni da prihvatim da oni što jesu vrednosno i politički bliski, ne nalaze način da prevaziđu razlike i dođu do jedinstvene izborne strategije. Jedini koji na tome uporno radi je Nebojša Zelenović, čiju građansku platformu Akcija podržavam. Moja želja, verovatno nerealna, jeste da na beogradskim izborima vidim udruženi beogradski aktivizam, ako ne u koaliciji, onda makar objedinjen javno formulisanim zajedničkim postizbornim ciljevima: najavljeni Ćutin pokret aktivista i Ne davimo Beograd, uz podršku Zelenovićeve Akcije. A na predsedničkim i parlamentarnim, ako ikad do njih dođe, koaliciju okupljenu oko Marinike Tepić.

MONITOR: Pandemija je i najmoćnijima pokazala da i ekonomska, politička i vojna moć imaju granice. Vi ste  to zaoštrili, rekavši da je ona „ojačala najgore, pogodila najranjivije“. Ima i onih koji vjeruju da će ovu tragediju pratiti veća solidarnost?

ATANACKOVIĆ: U početku je tako izgledalo, makar u Italiji gde sam proveo prvih nekoliko meseci pandemije, da će ta tišina koja je zavladala, šumske životinje koje su se šetkale gradskim ulicama, izmenjene navike ljudi, kolektivno usporavanje, pa i razni oblici solidarnosti dovesti do novih i drugačijih formulacija onoga što čini naše potrebe i našu sreću. Mnogi su o tome govorili i pisali. Pa i ona mišljenja o tome kako je proglašenje pandemije i uvođenje mera predstavljalo ukidanje slobode bez presedana (u takvom stavu je u Italiji prednjačio Đorđo Agamben) ne moraju da budu u sukobu sa stavom da je, opravdana ili ne, prethodno spomenuta tišina ponudila i neka nova razmišljanja o tome šta je to što nam je kao društvima i pojedincima u društvu suštinski potrebno, a šta je to što nam je nametnuto i nepotrebno. Nažalost, nismo daleko odmakli u tim razmatranjima. Mislim da jeste nesumnjivo da je virus odličan saveznik autokratskih režima, jer daje povode kako za zatvaranja i suspenzije zakonitosti, tako i za politički motivisana ,,oslobađanja” i svakakve, s time povezane, opasne proizvoljnosti. Videli smo režime koji su na različite načine profitirali od masovnih umiranja koja su najpre omogućili neodgovornim postupcima i dezinformacijama. Borba za očuvanje zdravlja je zato u mnogim sredinama bila borba protiv represivne, infektivne države.

MONITOR: Stiven Soderberg je 2011, snimio film „Zaraza“ koji u nekoliko kadrova povezuje prvu žrtvu i njenu globalnu kompaniju u nizu posljedica-uzrok… Zašto se kritičkoj umetnosti ne vjeruje ni kada koristi „naučnu logiku?

ATANACKOVIĆ: Ne znam da li se ne veruje, naprosto, dominantno zamišljanje budućnosti danas je zamišljanje kataklizmičnog kraja. Nema više ideoloških utopija, alternativnih društava budućnosti, pohlepa je vodeća ideologija, što više trošiti, što više konzumirati, dok se ne potroši sve. U tome kao civilizacija ubrzano napredujemo, i zato je jedina slika budućnosti koja iz toga proističe – svet koji nestaje.

 

Niko nije rekao na državnoj TV da su pojedinci, a ne narod, osuđeni za genocid

MONITOR: Sa presudom Ratku Mladiću, saznali smo i da nema pomaka u odnosu na prihvatanje odluka Haškog tribunala kada se radi o presudama za genocid od strane Beograda i Banjaluke. Zašto većina građana ne shvata da nisu narodi i države osuđeni za genocide, već pojedinci?

ATANACKOVIĆ: Zato što im to niko nije rekao na državnoj televiziji, ili je rekao isuviše davno, pa su zaboravili, ili su ti koji su to rekli posle te iste građane izneverili, razočarali i prevarili. A oni koji to oduvek jesu govorili, i koji to i danas govore, glasno i argumentovano, satanizovani su već decenijama i pod svim vlastima većinski proglašavani špijunima i izdajnicima zahvaljujući kulturnoj matrici kojom se pothranjuje identitet večite žrtve. Demokratska vlast je tom problemu pristupala metiljavo i neubedljivo, više se prilagođavala takvoj matrici nego što je zaista bila spremna da je menja. Za sadašnju vlast je posebno važno da u društvu preovladava to viktimističko tumačenje, da se većinski smatra da je ceo narod osuđen, jer se tako zamagljuje pojedinačna krivica, a srpsku vlast danas dobrim delom čine neosuđeni pojedinci izmileli iz kriminalnog brloga devedesetih. To su nekadašnji portparoli, partijski podmladak, iznad svih ovaj radikalski potrčko koga će, nadam se, po smeni vlasti, stići optužnica ne samo za aktuelno razaranje države već i za njegov mladalački skupštinski angažman, kada je pozivao na odmazde i masovna ubijanja, a trebalo bi ispitati i njegovu odgovornost, kao Ministra informisanja, za žrtvovanje i stradanje radnika RTS-a tokom NATO bombardovanja.

 

Strah i pohlepa su idealni partneri

MONITOR: Govorite o opasnostima „identitetskog ambisa“. Zašto ne uspijevamo toliko dugo da se povežemo s kulturom univerzalnih vrijednosti savremenog doba?

ATANACKOVIĆ: Zato što nema nikakve šanse da se državna politika koja polazi od uspostavljanja korupcije na svim nivoima bavi univerzalnim vrednostima. Društvo je ipak u velikoj meri uobličeno državnim politikama i institucijama koje od države zavise, i zato nije ni pravedno, recimo, očekivati da se u jednom društvu formira većinski kritički, estetski, naučni stav, a da građani u tome nemaju baš nikakvu podršku institucija gde se upravo takvi stavovi artikulišu. Kako da se građanin odredi prema onom tzv. spomeniku Stefanu Nemanji, vrhuncu neukusa, istorijske farse i pranja para, kada se o tome nije izjasnila nijedna institucija kulture, sem retkih pojedinačnih glasova koji ponekad odande dopiru? Kad se sve sabere, vidi se da su strah i pohlepa idealni partneri. Zapravo, vlast u Srbiji je u mnogim stvarima vrlo dosledna najgorim trendovima u neoliberalnom svetu gde se upravo ona osnovna univerzalna vrednost, pojedinačni ljudski život, najmanje vrednuje: čovek je poslednji na listi prioriteta. U skladu s tim, nas je premijerka obavestila da se ekologijom bave bogata društva, a predsednik se čudi što se neko buni zbog pretvaranja plodne zemlje u otrovni rudnik.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo