Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MIJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR I BIVŠI ČLAN ODBORA DIREKTORA EPCG: Termoelektrana i Rudnik uglja neće dugo potrajati

Objavljeno prije

3 godine

na

Novi menadžment i uprava EPCG ne žele da prihvate nepobitnu realnost da ekološka rekonstrukcija termoelektrane neće zadovoljiti evropske standarde i da ona, uprkos velikoj investiciji koja je pokrenuta, neće dobiti dozvolu za rad i da zato neće imati dug vijek

 

MONITOR: Ove nedjelje uputili ste prijavu Agenciji za sprečavanje korupcije u kojoj tvrdite da je uprava EPCG ugrozila javni interes nastavkom realizacije projekta ekološke rekonstrukcije TE Pljevlja. Što je suština Vaše prijave i problema oko rekonstrukcije koja uskoro počinje?

MIJOVIĆ: Suštinski motiv za podnošenje prijave mi je bio da skrenem pažnju javnosti i relevantnim akterima u državi da imamo ozbiljan problem čije bi nas nerješavanje moglo jako skupo koštati i da se zato moramo mnogo ozbiljnije suočiti sa njim. Želja mi je takođe bila da podstaknem promjene, da se za loše odluke konačno počne odgovarati. U Crnoj Gori se, nažalost, odluke o investicijama i dalje donose na isti način kao u vrijeme ranog komunizma koje je  sjajno opisao naš reditelj Živko Nikolić u svom filmu Čudo neviđeno. Tada smo dobili branu koja nije mogla da radi kao hidroelektrana jer za nju nije bilo vode. Slično nam se sada dešava sa Termoelektranom Pljevlja, ulaže se sedamdeset miliona eura u rekonstrukciju za koju se ne može dobiti dozvola za rad. U taj problem smo, doduše, zapali zaslugom prethodne garniture na vlasti, ali njima se zbog toga već bavi tužilac, pa sam ovu prijavu podnio samo protiv sadašnjeg menadžmenta i uprave EPCG, i to zato što ga nisu riješili već produbili.

Da se podsjetimo, bivša vlast je mogla da blagovremeno riješi problem prije nego što je termoelektrani isteklo 20000 radnih sati, kad je bilo dovoljno izvršiti parcijalnu rekonstrukciju postrojenja da bi se povećala njena energetska efikasnost od 27 do 29 odsto na manje zahtjevni nivo od 33 odsto da bi se uskladila sa evropskim propisima, ali je propustila da to uradi. Tužilačka istraga, koja je u toku, će ustanoviti da li su možda privatni interesi i kriminalne radnje razlog zašto se to nije desilo. Pritom će vjerovatno analizirati kontroverzni tenderski postupak na kojem je posao dobio konzorcijum koji je bio znatno jeftiniji od konkurenata. Dobra poslovna praksa nalaže da se takvi tenderi poništavaju, pa će tužilac pokušati da odgonetne zašto to nije urađeno. Na pozornost će ga vjerovatno podstaći podatak da je dobitnik tendera dugo kasnio sa početkom rada i da je tražio dodatnih 15 miliona eura za realizaciju posla, tj. ukupno 70 miliona eura. Analiziraće i druge dvije skuplje ponude sa ciljem da vidi da li su one bile bolje i kompletnije i možda nepravilno odbačene.

Kako god, bez obzira da li će neko biti osuđen zbog kriminalnih radnji, posao nije završen prije isteka 20000 radnih sati krajem 2000. godine.

MONITOR: Tvrdite da se ekološkom rekonstrukcijom, pored izgubljenih miliona, neće ispuniti bitni ciljevi usklađivanja sa EU regulativom.

MIJOVIĆ: Od kraja 2000. godine na termoelektranu se primjenjuje strožija odredba EU Direktive o velikim postrojenjima za sagorijevanje koja se odnosi na gradnju potpuno novih termoelektrana, prema kojoj termoelektrana mora da ima energetsku efikasnost od 38 do 40 odsto.

To, međutim, ne može da se postigne sa našom termoelektranom nakon 40 godina neprestanog rada jer se ona ne može rekonstruisati na način koji bi zadovoljio te EU standarde.  Alternativa da se gradi potpuno nova elektrana na ugalj takođe nije prihvatljiva jer je preskupa a i takva bi se morala vrlo brzo gasiti zbog obaveze da smanji emisije ugljen-dioksida u skladu sa UNFCCC Pariskim ugovorom u rokovima koji važe za zemlje kandidate. Na to ukazuje i najnoviji izvještaj UN čiji zaključak je da se borba protiv klimatskih promjena mora dvostruko ubrzati.

Novi menadžment i uprava EPCG, međutim, ne žele da prihvate nepobitnu realnost da ekološka rekonstrukcija termoelektrane neće zadovoljiti evropske standarde i da ona, uprkos velikoj investiciji koja je pokrenuta, neće dobiti dozvolu za rad i da zato neće imati dug vijek. Ova odluka je izuzetno štetna po kompaniju jer taj projekat nijedna banka neće finansirati pa EPCG svih 70 miliona eura mora da obezbjedi iz  sopstvenih sredstava. Sa tim sredstvima, EPCG je mogla dobiti dodatnih 200 miliona eura po vrlo povoljnim uslovima od međunarodnih finansijskih institucija za pokretanje drugih prioritetnih projekata iz obnovljivih izvora. Ovako joj se može lako desiti  suprotno, da joj banke uskrate podršku zato što sopstvena sredstva ulaže u visokorizičan projekat.

Sve ovo, nažalost, ne impresionira EPCG niti je sprječava da sa svojom ćerkom fimom Rudnikom uglja pokreće velike projekte dugoročnog karaktera sa ugljem iako je danas u čitavom svijetu svima kristalno jasno da ni termoelektrana ni rudnik nemaju dobre izglede za dug život. Primjera radi, planiraju da izmjeste korito rijeke Ćehotine i otvaraju nove rudne kopove.

S ozirom na okolnosti, najrealnije rješenje koje se nameće je da kompanija termoelektranu osposobi da ostane što duże u pogonu, dakle nekoliko godina dok se ne izgradi zamjenski objekat. Za tu svrhu je potrebno da dobije urednu saglasnost od Energetske zajednice i EU kojom bi se odredio njen režim rada. Emisije gasova štetnih po zdravlje bi trebalo da joj se smanje na minimum, ali bez dodatnih ulaganja. Nisam inženjer, ali mi je, poznato da se bez velikih troškova može dosta postići pažljivijom selekcijom najkvalitetnijeg uglja, njegovim sušenjem i pripremom za proizvodnju.

MONITOR: U prijavi navodite i ugrožavanje javnog interesa u EPCG i Rudniku uglja Pljevlja putem masovnih zapošljavanja. Da li je nova rukovodeća struktura EPCG  išta promjenila u odnosu na praksu stare i kako ocjenujete njen rad?

MIJOVIĆ: Prijavu sam takođe podnio jer menadžment i uprava društva nastavljaju sa starom praksom da rade netransparentno i po tome se nimalo ne razlikuju od prethodnika. Tvrde, recimo, da imaju studiju koja potrđuje opravdanost projekta ekološke rekonstrukcije ali je ne nude na uvid javnosti. Drugo, znaju da imaju problem sa termoelektranom ali se ne pripremaju za situaciju da se ona jednog dana može ugasiti iako to neće biti u dalekoj budućnosti. Ozbiljna kompanija bi već imala studije sa alternativnim rješenjima za gradnju novih baznih elektrana koje bi mogle da rade 24h na dan i koje bi ispunjavale sve EU standarde.

MONITOR: U EPCG uporno ponavljaju kako od TE Pljevlja imamo preko 40 odsto ukupne električne energije i da će to teško biti nadomjestiti. Koje su alternative i zašto se brže ne radi na njihovoj realizaciji?

MIJOVIĆ: Ti novi objekti bi se mogli planirati tako da zaposle ljude iz rudnika i termoelektrane, s jedne strane, i da obezbijede pouzdano snabdijevanje, s druge strane. Pri tome je biomasa daleko najznačajniji domaći resurs, uz solarnu i energiju vjetra. Prema nekim analizama koje sam imao prilike da vidim, elektrane na biomasu bi mogle da se izgrade u Pljevljima, Podgorici, Bijelom Polju i Nikšiću. Iz njih bi se moglo obezbijediti i grijanje tih gradova čime bi se eliminisalo zagađenje vazduha koje sada postoji. Program koji je EPCG već započela sa solarnim panelima za potrošače bi mogao da se unaprijedi, pojeftini i bolje usmjeri na najsiromašnije potrošače.

Nažalost, kompanija se i pored loših iskustava sa Tarom i Moračom i dalje bavi planiranjem gradnje skupih hidroelektrana koje se dugo prave, proizvode malo energije i trajno devastiraju kanjone neprocjenjive vrijednosti. Najnoviji primjer je projekat hidroelektrane na Komarnici koji bi uništio jedan od najljepših usjeka u Evropi, a donio jako malo koristi. EPCG-u bi bilo znatno isplativije da gradi solarne elektrane i vjetroelektrane nego hidroelektrane. Za isti iznos od oko 280 miliona eura koliko je procijenjena investicija u hidroelektranu na Komarnici, u upola kraćem roku moglo bi se sagraditi nekoliko solarnih elektrana i vjetroelektrana mnogo jače snage i većeg kapaciteta koje ne bi ugrozile životnu sredinu.

MONITOR: Koja je alternativa za gradnju HE na Komarnici?

MIJOVIĆ: Umjesto Komarnice, čija bi gradnja trajala deset godina, EPCG-u bi bilo mnogo isplativije da se založi i pomogne da Crna Gora iskoristi pravo koje ima na osnovu svog doprinosa od oko 20 odsto koji daje vodama Bilećkog jezera iz rijeke Trebišnjice, koja nas graniči sa susjednom BiH. Crna Gora ima pravo da naplati koncesiju za korišćenje te vode, pa bi EPCG mogla zajedno sa državom da pokrene pregovore sa BiH da se to pravo naplati u vidu električne energije koju od te vode ova proizvodi u svojim hidroelektranama. Za to nisu potrebna nikakva ulaganja, već samo dobra volja, priprema i angažovanje specijalizovanih eksperata sa velikim međunarodnim iskustvom, koji bi pomogli da se precizno definišu naša prava i na osnovu njih obave pregovori sa susjedima. Hidroelektrana Dubrovnik iz Hrvatske, recimo, daje decenijama 50 odsto električne energije susjednoj BiH za vodu koju dobija od nje iz Bilećkog jezera, uključujući i dijela vode iz Crne Gore koja od toga ne dobija ništa. Međunarodne konvencije nam idu u prilog, pa nema nikakvog razloga da se ovo hitno ne uradi. Bez ikakve gradnje i premošćavanja kanjona, Crna Gora i EPCG bi na taj način mogli relativno brzo dobiti proizvodnju jedne Komarnice.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke

Objavljeno prije

5 dana

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Pojavljuje se pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vrijeme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD

 

 

 

MONITOR: Kako ocjenjujete spoljnu politiku laburističke vlade Kira Starmera? Šta bi danas-posebno poslije pada sirijskog režima Bašara al Asada, trebalo da znači stav premijera Starmera u razgovoru sa Mahmudom Abasom iz jula 2024-3, da priznanje države Palestine vidi u sklopu mirovnog procesa na Bliskom istoku?

GORDI: Bilo je razloga da se mnogo očekuje od Starmera na početku, s obzirom da se on afirmisao kao pravnik specijaliziran za ljudska prava, i njegov ministar inostranih poslova je sin imigranata iz Guyane. Njih su dvojica bila u stanju da pokažu razumevanje za teška iskustva civila, za neophodnost primene međunarodnog humanitarnog prava i za političke probleme koji dolaze zajedno s okupacijom teritorije. Kad je ova vlada tek bila izabrana izgledalo je kao da će od nje nečega od toga biti. Ali uglavnom su se povukli od tih početnih stavova u strahu da se ne zameraju SAD. Sad je pitanje da li će Starmer imati isto poštovanje prema Trampu kao što je imao prema Bajdenu. I i isto tako se pojavljuje pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vreme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD-u.

MONITOR: Starmera i druge evropske lidere uznemirila je ofanziva „političkih direktiva“ Ilona Maska. Od UK Mask je tražio da iz zatvora pusti Tomija Robinsona, lidera krajnje desnice. Podržao je i njemačku ultra-desničarsku AFD, sve sa pozicije spoljnjeg savjetnika Donalda Trampa. Da li Mask nagovještava Trampovu politiku prema Evropi?

GORDI: Najbolje bi bilo zaboraviti malo na Maska. Radi se o osobi koja priziva sažaljenje, ideje su mu loše i vidi se da u društvu nije ni voljen ni poštovan. Sada izigrava vrhunac hubrisa, a to jedino može završiti u degutantnom poniženju. Neprijatno je gledati tu jeftinu dramu.

Iza njegove aktivnosti stoji stari projekt o ujedinjenju evropske pa onda svetske desnice. Drugi ljudi su to pokušavali, nikada nije išlo dobro. Prvo treba imati na umu da su možda svi desničari nacionalisti, ali za “svoje” nacije, pritom su šovinisti pa se međusobno ne podnose. Drugo, možda jesu desničari rasisti i sve što ljudi poput Trampa vole, ali uglavnom su i antiamerički.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Januara, 2025

Objavio:

Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života

 

 

MONITOR: Dešava nam se „američki sindrom“.  Zabrinuti ljudi govore o mjerama bezbjednosti u školi, a kao da svijest o okolnostima odrastanja, društvenim vrijednostima i mentalnom zdravlju nije toliko u njihovom fokusu?

JURIĆ: Problem sistemski. Živimo u civilizaciji i kulturi nasilja i nije nimalo čudno da se „američki sindrom“ proširio po cijelom svijetu, jer živimo- zahvaljujući medijima, u istom svijetu koji je užasan, pa bi se onog beogradskog dječaka moglo promatrati kao simptom tog svijeta, a ne kao jednu izuzetnu nakazu. Time ne umanjujem zločine u kojima netko ubije jednu ili deset osoba, nego želim reći da je nakazno prvenstveno to što nakon svih ratova, masovnih zločina i genocida, još i danas- upravo u ovom času, netko tko u samo godinu dana potamani više od 40.000 civila još uvijek može biti smatran herojem.

„Zagrebački slučajevi“ nisu istog tipa i ranga kao „beogradski slučaj“ koji je mnogo korjenitiji i kompliciraniji. Međutim, reakcije vlasti i drugih političara, medija i mnogih građana, pogotovo putem društvenih mreža, iste su – panične, histerične i kratkovidne, a nerijetko i licemjerne. Osim toga, takve reakcije čak mogu biti okidač za  druge labilne osobe. Najpametnije što su naši političko-medijski pametnjakovići uspjeli smisliti jest da treba pojačati direktnu kontrolu i represiju-te od škola napraviti tvrđave sa kamerama, detektorima metala, obezbjeđenjem ili čak policijom, i to ne samo na ulazima. Obrazovanje i odgoj danas se ionako već nalaze u dubokoj krizi, a uz ovakve mjere postali bi sasvim neurotični-pa i psihotični, što smo već testirali u vrijeme pandemije koronavirusa. Dakle, umjesto histerično- individualno i vankontekstualno, ovim bismo se svi zajedno, kao zajednica, trebali baviti pažljivo, smireno i kontinuirano. Iz ovakvih bi situacija trebali proizaći ozbiljni apeli i odgovarajuće aktivnosti, s usmjerenjem na sistematsku i multidimenzionalnu brigu o mentalnom zdravlju – individualnom i kolektivnom.

MONITOR: Hrvatska je pred predsjedničkim izborima. Kako ocjenjujete kampanje osam kandidata/kinja, od kojih je troje nezavisnih? Kakav je odnos tzv. nacionalnih prema egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama?

JURIĆ: Možda nisam baš najbolja osoba za odgovaranje na ova pitanja, jer aktivno bojkotiram rituale tzv. parlamentarne demokracije, pri čemu moja sklonost anarhizmu igra ključnu ulogu. Nisam apolitičan i itekako pratim što se zbiva u sferi tzv. visoke politike, ali ne želim se uplitati u to, čak ni kao statist. Socijalno i politički sam angažiram na druge načine, ponajprije javno propitujući globalno i lokalno vladajući pseudodemokratski sistem koji bi zapravo trebalo zvati oligarhijom, političkih i ekonomskih silnika. Iz te perspektive, za aktualne predsjedničke izbore u Hrvatskoj mogu reći da su – skupo ništavilo. Nitko ne govori ništa bitno, pa ni o egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama. Nitko se, dok se hvali svojim demokratskim legitimitetom, ne osvrće na činjenicu da vrlo mali broj ljudi izlazi na izbore. Naposljetku, nitko se nimalo ne stidi enormnih troškova ove predstave. Navodno je ovih osam kandidata, koje bismo mogli zvati „Zoran i sedam patuljaka“, u kampanji do sada potrošilo 1,28 milijuna eura. Za taj iznos mogla bi se nabaviti dva ili tri skupa medicinska aparata kao što je CT, izgraditi jednu ili dvije sportske dvorane u provincijskim školama, nahraniti mnoge gladne, skućiti mnoge beskućnike… Sve ono za što se inače skuplja novac putem donacija građana. A oni su to bacili u vjetar ili-bolje rečeno, rasporedili po prijateljskim džepovima.

MONITOR: U paketu Crne Gore za „odobrovoljavanje“ Hrvatske je i molba da se Crnoj Gori ustupe predmeti protiv njenih državljana koji su učestvovali u napadu na Dubrovnik 1991. Koliko su današnja Hrvatska, vlast i građanstvo osjetljivi na temu agresije na Hrvatsku?

JURIĆ: Naravno da su građani osjetljivi na to, jer su duboke rane ostale nakon pokolja koje su režirali naši voždovi uz pomoć onih svjetskih. Ali umjesto da se prepisuju blagotvorni terapeutski lijekovi, narodu se sa najviših vrhova vlasti dilaju teške halucinogene droge. Zato moramo usmjeriti pogled na svakodnevni život običnih ljudi. Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života.

MONITOR: U Hrvatskoj je Katolička crkva prilično involvirana u egzistencijalna pitanja, posebno kada se radi o pravu na abortus. Toliko da se mnogi akušeri pozivaju na pravo na prigovor savjesti. Hrvatska se sprema da ponovo uvede vojnu obavezu. Kakav je Vaš stav o korišćenju zakonskog prava na prigovor savjesti?

JURIĆ: Ne možemo govoriti o prigovoru savjesti bez razlikovanja prigovora savjesti u različitim područjima. Nije isto odbiti da se služi vojska i da se ide u rat-s jedne strane, i odbiti-s druge strane, da se izvršava medicinski postupak koji spada u opis posla koji ste sami izabrali, za koji ste se školovali i za koji ste znali da ćete ga morati provoditi. Da i ne govorimo o tome kako se tim odbijanjem u ginekologiji ugrožavaju ili poništavaju zagarantirana prava žena, sve dok abortus nije ilegalan. Siguran sam da većina liječnika koji su uložili prigovor savjesti to nisu učinili zbog savjesti-nego baš zbog manjka savjesti, to jest zbog neke vrste socijalnog oportunizma, želje da se ne zamjeraju nekim autoritetima poput Crkve. A ima i dosta licemjerja, jer znamo da ima liječnika koji u javnim ustanovama ulažu prigovor savjesti, dok abortuse obavljaju privatno.

MONITOR: Vaš fakultet je podržao studentske proteste u Beogradu i Srbiji. Ali, u njima su i srednjoškolci. Više zvaničnika izjavilo je da se djeca zloupotrebljavaju jer kao maloljetnici ne bi smjeli da se „bave politikom“… Neki stručnjaci se, međutim  pozivaju na Konvenciju o pravima dijeteta i brane njihovo pravo na društveni angažman, pominjući i primer Grete Tunberg. Kakvo je Vaše razumijevanje ove situacije?

JURIĆ: Podržavam kritički orijentirane, emancipatorske i progresivne proteste i akcije mladih u današnjim okolnostima, ali i zato što smatram da se bez toga nikada nikakav socijalno-politički pomak nije dogodio. O instrumentalizaciji djece i omladine govore oni koji za svoj ćar neskriveno instrumentaliziraju i djecu i omladinu, kao i odrasle i stare. A i oni koji slave Gavrila Principa ili Boška Buhu, koji su, po današnjim kriterijima, zapravo bili djeca. Teza o instrumentalizaciji mladih dio je opće infantilizacije svih građana-uključujući mlade, sa ciljem da se suzbije bilo kakva vaninstitucionalna politička inicijativa.

MONITOR: Ljudska prava su i dalje na vrhu agende Zapada. Kada su etički postulati vrijednosti zapadne civilizacije u pitanju, koliko je relativizacija njihove primjene postala opasna za njen opstanak?

JURIĆ: Zapadu se vraćaju arogancija i nasilje koje su stoljećima neometano prakticirali diljem svijeta. Relativizaciju tzv. zapadnjačkih i europskih vrijednosti provodili su prvenstveno Zapad i Europa. Tko ima još neke vjere u to da zapadnjačke i europske vrijednosti reprezentiraju SAD i EU – živi u dubokoj deluziji. Ali i općenito, ne smijemo prestati propitivati što uopće podrazumijevaju i impliciraju „vrijednosti Zapada“ i „europske vrijednosti“, kao što je činio Miroslav Krleža u svom eseju „Evropa danas“ iz 1935. godine. Vrijedilo bi ga umnožavati, raspačavati i čitati na devedesetu godišnjicu njegovog objavljivanja.

MONITOR:. Da li je povratkom Trampa politika, koja je bila i promoterka emancipatorskih ideja u svojoj istoriji, ustuknula pred otvorenom vladavinom plutokratije?

JURIĆ: Već sam rekao da ono što se danas smatra demokracijom ja smatram oligarhijom, a u većini slučajeva radi se i o eksplicitnoj ili implicitnoj plutokraciji. Budući da su ti oligarsi i plutokrati „hakirali“ sam pojam demokracije, demokracija nam je dalja nego ikad, ako je ideal demokracije maksimalno lokalizirana i maksimalno direktna demokracija, čiji je smisao da zajednički odlučujemo o zajedničkim stvarima.

Što se tiče Trumpa, naravno da je on ekološka katastrofa, ali mislim da o njemu ne smijemo pričati kao da je Bidenova ili Obamina Amerika bila dobra za razliku od one koju će voditi ili one koju je već vodio Trump. Čak mislim da neće biti mnogo gora, barem za ostatak svijeta, mimo same Amerike.

 

Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi je tragičan incident

MONITOR: Dogodila se tragedija u zagrebačkoj osnovnoj školi Prečko. U medijima je bilo informacija da je počinilac bio đak te škole, a njegova majka je izjavila da se liječio od psihičkih problema. Bio je i protest građanstva koje je tražilo veće bezbjednosno osiguranje u školama. Da li se ovakva tragedija mogla izbjeći?

JURIĆ: Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi ne treba tretirati kao promišljeni i planirani teroristički čin-što su neki radili, nego kao tragičan incident do kojeg je došlo zbog duševnog rastrojstva osobe kojoj je taj zločin vjerojatno neshvatljiv kao i nama. Takvi događaji ne mogu se predvidjeti i spriječiti-ni na ulicama, ni u zgradama različitih institucija, ni u porodičnim domovima, tako da je teško reći da li se ova tragedija mogla izbjeći. Djelomično su možda odgovorni psihijatrijska ustanova gdje se ovaj nesretnik liječio i zdravstveni sistem. Prije manje od godinu u Zagrebu smo imali sličan slučaj, kad je mladić-također duševno rastrojen, ubio vlastitog oca. Izvrstan prilog o tome objavila je emisija „Provjereno“ na zagrebačkoj Nova TV, gdje je majka tog mladića ukazala na probleme medicinske skrbi i cijelog sistema u ovakvim slučajevima. Ali taj apel otišao je, izgleda, u prazno. I svaki put kao da je prvi. To je razočaravajuće i zabrinjavajuće, a posebno je degutantno to što neki čak i na ovome nastoje steći političke bodove.

 

Uskoro će se Hrvatska i Crna Gora kuvati u EU loncu

MONITOR: Hrvatska je odbila da podrži prijevremeno zatvaranje 31. poglavlja u pristupnim pregovorima Crne Gore. Izgleda da Hrvatska realizuje prijetnje koje je uputila Podgorici posle Rezolucije o Jasenovcu?

JURIĆ: Izgleda da je tako. Ali Republika Hrvatska samo čini ono što se očekuje od nje kao štreberice i bullyja u razredu Europske unije. Te međudržavne čarke će proći kako su i došle-niotkuda i nizašto, s profitom za političke i ekonomske moćnike i sa štetama za sve ostale. Osim u NATO-u, uskoro će se naše dvije zemlje, a potom i ostale balkanske zemlje-zajedno kuhati u EU-loncu, kao ona žaba koja se živahno kuha u vreloj vodi sve dok ne premine. A kada se shvati da u EU ima još manje demokracije nego u našim pseudodemokratskim državama, bit će prekasno. EU-demokracija nalik je na takmičenje za pjesmu Eurovizije, ali je ovo drugo barem zabavno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NERMA DOBARDŽIĆ, ZAMJENICA ZAŠTITNIKA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA CRNE GORE: Nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti

Objavljeno prije

3 sedmice

na

27 Decembra, 2024

Objavio:

Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta

 

 

MONITOR: Koje su najčešče predstavke koje kancelarija Ombudsmana razmatra a odnose se na povredu rodnih  prava?

DOBARDŽIĆ:Pritužbe se uglavnom odnose na lično svojstvo pol, rodni identitet, seksualna orijentacija i/ili interseksualne karakteristike u oblasti rada i zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Takođe, pritužbe se odnose i na govor mržnje, na koji reagujemo, osim postupanja po pritužbama i po sopstvenoj inicijativi, kroz saopštenja za javnost, kao i preventivno, odnosno pojavljivanje institucije Zaštitnika u medijima i to ukazivanjem na načela zabrane diskriminacije i štetnost pojave govora mržnje, kao oblika diskriminacije.

MONITOR: Koji primjeri kršenja ovih prava su najdrastičniji?

DOBARDŽIĆ:Jedan od najaktuelnijih problema jeste porast rodno zasnovanog nasilja. U oblasti rada i zapošljavanja, u odnosu na porodični status; seksizam i mizoginija, govor mržnje zbog ličnog svojstva – seksualna orijentacija.

MONITOR: Kako institucije reaguju na preporuke koje upućujete a tiču se povrede nekih od ljudskih prava?

DOBARDŽIĆ:Institucija Zaštitnika prati u kontinuitetu izvršenje preporuka. Takođe, dajemo sistemske preporuke koje uključuju i izmjene zakona i podzakonskih akata, kao i preporuke za ubuduće kako bi se prevenirao neopravdano nejednak tretman. Ostajem nezadovoljna zbog neizvršavanja svih preporuka jer ipak imamo trend kontinuiteta kada je u pitanju neizvršavanje datih preporuka.

MONITOR: Kako biste ocijenili stanje ženskih prava u našem društvu, koji su ključni problemi?

DOBARDŽIĆ:Teže je uspostaviti balans između porodičnog i profesionalnog života. Ukazujem na posebno ranjiv položaj žena koje dolaze iz ruralnih područja, slabijeg socijalno ekonomskog statusa, žene Romkinje, žene lica sa invaliditetom, žene pripadnice LGBTIQ zajednice, kao i žene za vrijeme trudničkog i porodiljskog odsustva i korisnice psihoaktivnih supstanci. Ova ranjiva kategorija je u posebnom riziku od diskriminacije, pa i nasilja. Nasilje nad ženama je oblik diskriminacije, koji je kao takav prepoznat Istanbulskom konvencijom, a institucija Zaštitnika je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.

Podsjećam da je izmjenama Zakona o izboru odbornika i poslanika iz 2011. godine, kao posebna mjera, uveden kvotni sistem propisivanjem obaveze da na izbornoj listi bude najmanje 30 odsto kandidata manje zastupljenog pola. Međutim, pokazalo se da ovaj model nije dao očekivane rezultate u jačanju parlamentarne zastupljenosti žena jer su uglavnom bile rangirane pri dnu partijskih lista, bez stvarnih šansi da budu izabrane, što je dalo povoda da se izmjenama Zakona iz 2014. godine uvede dodatna garancija saglasno kojoj na izbornoj listi među svaka četiri kandidata prema redosljedu na listi mora biti najmanje po jedan kandidat pripadnik manje zastupljenog pola. Što znači da su političke stranke ispoštovale zakonske obaveze ali primjećujem da to govori o spremnosti partija da samo ispoštuju zakonski osnov, formalno, kako bi im se odobrila lista, dok napori za postizanje suštinske jednakosti i jednakih mogućnosti izostaju.

Ukazujem da je za postizanje de facto jednakosti u parlamentarnoj zastupljenosti žena, osim dosljedne primjene privremenih mjera, kakve su kvotni sistem, neophodan posvećen i stalan odnos prema razvoju kapaciteta i snažnijem institucionalnom podsticanju žena da aktivno učestvuju u političkim procesima.

Pitanje rodne ravnopravnosti je široko pitanje kojem se kontinuirano mora posvećivati pažnja kroz sistemski pristup na svim nivoima od obrazovanja do profesionalnog angažmana. Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta.

Primjećujem da se žene ne nalaze na rukovodećim mjestima, u dovoljnoj mjeri.

Zapažam nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti.

MONITOR: Ima li nekih pozitivnih promjena u praksi?

DOBARDŽIĆ: Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore je, uz tehničku i finansijsku podršku sistema Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori, uspostavio Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetim u Crnoj Gori, koji čine predstavnici/e deset organizacija osoba sa invaliditetom i udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju, kao i predstavnik/ca institucije Zaštitnika, koji su izabrani na osnovu javnog poziva za članove/ice Nezavisnog mehanizma.

Nastavljena je saradnja sa civilnim sektorom i međunarodnim organizacijama. Dalje, ističem da su novinari/ke zainteresovani za rad Zaštitnika i da redovno izvještavaju o radu i donijetim mišljenjima i preporukama, što je za instituciju od posebnog značaja. Ovo zbog toga što je za rad institucije izuzetno važno da javnost bude upoznata sa njenim radom, odnosno sa eventualnim kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao i mjerama koje se s tim u vezi preduzimaju od strane nadležnih organa, a po preporukama Zaštitnika.

 

Komisija protiv rasizma i netolerancije

MONITOR: Krajem prošle godine izabrani ste za članicu Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI), u svojstvu nezavisne ekspertkinje iz Crne Gore. Kakvi su izazovi sa kojima se susrećete u radu u toj komisiji?

DOBARDŽIĆ: Podsjećam da ECRI prati zakonodavne politike, administrativne i druge mjere u borbi protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije, provjerava njihovu efikasnost.

Mandat ECRI-ja se sprovodi kroz tri segmenta: posjete i izvještavanje o situaciji u zemljama članicama SE, saradnja sa civilnim sektorom i rad na opštim temema po kojima se daju odgovarajuće preporuke generalne politike.

Imajući u vidu mandat ECRI-ja imam priliku da se bliže upoznam sa zakonodavnim politikama i situacijom u ovoj oblasti u zemljama članicama Savjeta Evrope i da dam svoj doprinos. ECRI u svom godišnjem izvještaju ukazuje na potrebu za efikasnijom primjenom preporuka koje ECRI upućuje zemljama članicama prilikom svake nadzorne posjete.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo