Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Građani jedini gubitnici

Objavljeno prije

na

Očigledno je da ne ide sve po planu koji je imao mandatar Dritan Abazović, te da pregovori sa određenim političkim partijama traju duže nego što je očekivao. Taj plan se i dalje krije od javnosti, osim djelova u kojima se licitira sa ministarskim mjestima i resorima što se pretvorilo u degutantnu farsu u kojoj je sve izvjesnije da će jedini gubitnici biti građani

 

MONITOR:   U okviru istrage OCCRP i Gardijana o imovini ruskih oligarha, MANS je došao do podataka o imovini ruskih bogataša u Crnoj Gori. Šta ste tačno otkrili?

MILOVAC: Istraživački centar MANS-a kao dio OCCRP mreže istraživačkih medija učestvuje u globalnoj istrazi pod nazivom Russian Asset Tracker. Istraga  ima za cilj da evidentira imovinu ruskih oligarha bliskih Putinu, ali i svih onih koji u Rusiji podržavaju njegovu politiku i agresiju na Ukrajinu.

Kada je u pitanju Crna Gora, MANS je dalje istražio već poznatu informaciju da porodica moskovskog državnog tužioca, Denisa Popova, posjeduje imovinu u Kotoru i Kolašinu vrijednu oko tri miliona eura. Naša istraga je pokazala da je kupovina zemljišta i gradnja vila u Kolašinu djelimično finansirana iz dva kredita u ukupnom iznosu od preko milion eura, kao i da je novac u Crnu Goru došao preko offshore kompanija sa Britanskih Djevičanskih ostrva i ostrva Nevis u Karibima. Ovo istraživanje je otvorilo novi krug pitanja do koje mjere je prethodna Uprava za sprječavanje pranja novca kontrolisala unos novca u Crnu Goru, naročito u godinama nakon sticanja nezavisnosti kada je dominatno ruski kapital bukvalno „zapljuskivao“ našu obalu.

MONITOR: Najveći dio kapitala ruskih oligarha ušao je u zemlju u vrijeme trodecenijskog premijera Mila Đukanovića, koji danas govori o prijetnji ruskog uticja na zemlju. Kako to komentarišete?

MILOVAC: Đukanović i interesna klika oko njega voljela bi da svi zaboravimo sa kakvim je ushićenjem dočekan sumnjivi ruski kapital, dominantno generisan kroz model stihijske privatizacije državnih resursa koji nije bio nepoznat ni domaćim političarima i sa njima poveznim tajkunima.

Tokom tih godina nisu postavljana pitanja odakle dolazi kapital za kupovinu KAP- a koji je prodat Deripaski preko kiparske kompanije, niti da li je pošteno zarađen novac kojim su kupovani milioni kvadrata, dominatno crnogorske obale. Nadam se da ćemo nekada imati dovoljno snažne institucije da ispitaju na koji način je novac ulazio u Crnu Goru, koje je bilo njegovo porijeklo i uz čiju saglasnost smo uspjeli da državu u međunarodnim krugovima plasiramo kao ultimativnu destinaciju za pranje novca.

Malo je vjerovatno da Đukanovića ozbiljno brine štetni uticaj Rusije na Crnu Goru, koliko je zainteresovan da se nakon serije političkih poraza, kod kuće i pred međunarodnom javnošću, rehabilituje kao jedini pravi NATO partner za EU i SAD. Skandalozno ponašanje Vlade Zdravka Krivokapića oko rata u Ukrajini mu ide direktno na ruku. To je šansa koju Đukanović očigledno ne propušta.

MONITOR: Kako komentarišete Đukanovićev posljednji intervju na RTCG-u i njegove prijeteće tonove?

MILOVAC: Đukanović je očigledno ohrabren pozicijom koju mu je donijela mogućnost pregovora oko manjinske vlade, ali i potpuno neadekvatan odnos koji je Vlada Krivokapića do sada imala u vezi sa ratom u Ukrajini. Iz te pozicije, postoji percepcija da Đukanović ima kapacitet da ponovo, na sebi svojstven način, kreira političke i društvene prilike u zemlji. Smatram da je to jedan od ključnih razloga zbog kojih će podržati manjinsku vladu Dritana Abazovića. Abazović je  već dokazao da iza retoričke volje za borbu protiv korupcije stoji jedno veliko ništa koje ne može na bilo koji način ugroziti njegove političke i druge interese.

MONITOR: Aktuelne vlasti kasne sa uvođenjem sankcija Rusiji. Upozorili ste da to direknto utiče na evrointegracijski proces?

MILOVAC: MANS je još od početka marta ukazivao na činjenicu na Vlada Zdravka Krivokapića nije uradila gotovo ništa da stvarno i operacionalizuje političke poruke koje su poslate Rusiji povodom agresije na Ukrajinu. Još uvijek nemamo formalnu odluku o uvođenju sankcija koja bi obezbijedila mandat nadležnim državnim institucijama da rade svoj posao. Odnosno da počnu da postupaju kao njihove kolege iz mnogih EU zemalja  koje uveliko zamrzavaju imovinu i kapital lica i kompanija koje se nalaze na listi sankcija zbog rata u Ukrajini.

Poruka koja se time šalje međunarodnoj zajednici nije dobra. Naročito kada su u pitanju takozvani evroatlantski partneri Crne Gore koji od naše zemlje očekuju saradnju i onda kada mjere koje treba donijeti nisu popularne. Posljedni lokalni izbori u Ulcinju i Beranama su pokazali da nedonošenje formalne odluke o sankcijama ima i svoj lokalni politički uticaj. Tako smo imali situaciju da je podrška pokretu Berane sad! koji zvanično podržavaju ministri Milojko Spajić i Jakov Milatović, bukvalno prepolovljena nakon što su se njih dvojica deklarisali kao pristalice uvođenja sankcija Rusiji.

Nažalost i u ovom slučaju smo imali priliku da vidimo da se partijske kalkulacije i interesi gotovo po pravilu stavljaju ispred interesa građana, zakonskih obaveza ili kada su u pitanju sankcije, međunarodno preuzetih obaveza.

MONITOR: Šta su pokazali lokalni izbori u Beranama i Ulcinju?

MILOVAC: Pokazali su da političke aktere ne zanima izborna reforma, već da su sasvim relaksirani kada igraju po „DPS pravilima“ odnosno kada bez zadrške koriste sva moguća sredstva kako bi ostvarili što bolji izborni rezultat. Većina političkih partija će rezultat na ovim izborima iskoristiti za jačanje svoje pozicije u pregovorima oko manjinske vlade, dok smo jako malo čuli konkretnih stvari koje se tiču razvoja ove dvije opštine. U tom smislu, izbori nisu donijeli ništa novo, makar ne za građane koji su umjesto političke trgovine očekivali promjene.

MONITOR:  Kako vidite proces formiranja manjinske vlade i njen kapacitet za obećane promjene?

MILOVAC: Očigledno je da ne ide sve po planu koji je imao mandatar Dritan Abazović, te da pregovori sa određenim političkim partijama traju duže nego što je očekivao. Taj plan se i dalje krije od javnosti, osim dijelova u kojima se licitira sa ministarskim mjestima i resorima što se pretvorilo u degutantnu farsu u kojoj je sve izvjesnije da će jedini gubitnici biti građani.

Abazovićev koncept „pomirenja“ i „najevropskije vlade ikada“ šta god to predstavljalo, bio je samo dimna zavjesa za traženje partnera u onom dijelu političkog spektra za koji se „zakleo“ na izborima 2020. da nikada neće biti opcija za bilo kakvu saradnju, a kamoli podršku manjinskoj vladi.

Vlada koja bude rezultat takvih pregovora i kompromisa ne može biti nosilac ozbiljnih reformi koje se obećavaju građanima kao izlaz iz nesporne krize u koju nas je uvela Vlada Zdravka Krivokapića. Nekako se javnosti pokušava „prodati“ teza da Dritan Abazović nije bio dio te Vlade, i da nema bilo kakvu odgovornost za njen neuspjeh, a potpuno je suprotno.

Nakon što dnevno od političara slušamo izjave da su spremni da preuzmu odgovornost, bilo bi dobro da se to konačno i desi. Ne mislim da onaj ko u Vladi Zdravka Krivokapića nije preuzeo odgovornost za očigledne neuspjehe, sada ima „mandat“ da se u javnosti prezentuje kao jedini put koji je Crnoj Gori preostao.

To je vrhunac političkog licemjera koje računa na kratko pamćenje građana i kao takvo ne može biti dobra osnova za bilo kakve reforme koje će ovu zemlju pogurati naprijed.

MONITOR:  Rat u Ukrajini, nestašice hrane, skokovi cijena… Oni koji ovdje  potežu pitanja „od kojih se živi“, kao da to čine tek u okviru političke igre. Kakva je situaciju u parlamentu, kako Vam izgleda politička situacija danas, brine li ko o javnom interesu?

MILOVAC: Situacija sa Skupštinom Crne Gore čiji rad je blokiran interesima svake partije pojedinačno je odličan pokazatelj do koje mjere je naša zemlja i dalje zarobljeno društvo. Skupština Crne Gore i svi poslanici u njoj danas, možda kao nikada ranije imaju priliku i moć da urade nešto konkretno i neposredno kako bi građanima obezbijedili da makar donekle lakše podnesu udar krize na njihove budžete.

Umjesto konkretnih odluka imamo beskrajne ratove saopštenjima. Partije su duboko ušančene u ono što one smatraju da je interes građana, kako pojedini politički akteri vole da nazivaju „narodna volja“, a zapravo su isključivi politički interesi.

Vrijeme od izbora 2020. godine sve partije su, bez izuzetka, potrošile dominantno za snaženje svoje glasačke baze, najčešće na račun državnih resursa. Ključne   reforme su izostale. Porazno je što je politička većina koja je naslijedila DPS odlučila da u mnogih sferama pođe upravo njihovim koracima i propusti istorijsku šansu da nakon trideset godina diktature Đukanovića i DPS-a, ovoj zemlji konačno donese predah od kriminala, partitokratije, nepotizma i sistematskog uništavanja ekonomske i društvene supstance. To nije bio samo posao Vlade Krivokapića koju sada političke partije sasvim komforno targetiraju kao isključivog krivca za iznevjerena očekivanja građana.

MONITOR: Kako vidite to što mnogi ministri eksperti iz odlazeće Vlade, ostaju u politici, i ne razmišljaju o povratku struci?

MILOVAC: Da li će se ministri nakon pada vlade vratiti struci ili ostati u politici je manje važno u odnosu na činjenicu da trenutno na djelu imamo novi krug besprizornog korišćenja državnih resursa kako bi se ojačale partijske baze u susret lokalnim izborima, ali i osnažili neki novi pokreti poput onoga koji se oslanja na brend ekonomskog programa Evropa sad. To pokazuje da nosioci političkog života, bilo da su iskusni ili se tek okušavaju u tim vodama, nisu imuni na ono što je bila najgora praksa DPS-a uoči gotovo svakih izbora. Vrijeme nakon pada DPS- a je pokazalo da je političko zapošljavanje potpuno normalizovano kao pojava, a da je funkcionerska kampanja i dalje uobičajeno ponašanje, samo sada sa drugim akterima. To je krug koji se mora prekinuti ukoliko kao društvo želimo naprijed.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo