Povežite se sa nama

FOKUS

DESET NAJBOGATIJIH CRNOGORSKIH PORODICA: Milioneri preko državne grbače

Objavljeno prije

na

Pošto  nema zvaničnih podataka o najbogatijima u Crnoj Gori, listu 10 najimućnijih crnogorskih porodica teško je precizno sastaviti. Jedno je sigurno, na njenom vrhu morala bi biti porodica Đukanović

 

Francuski ambasador u Skoplju Kristijan Timonije ocijenio je nedavno da je Crna Gora prerano počela otvarati poglavlja u pregovorima sa Evropskom unijom, a da suštinski napredak nije ostvarila. Kao primjer naveo je to da se se u Crnoj Gori konstantno bogati deset do dvanaest porodica.

“Da li akumulacija bogatstva u Crnoj Gori pokazuje evropske vrijednosti? Je li to neko s kim želimo da dijelimo našu suverenost? Bogatstvo u Crnoj Gori koncentrisano je na 10 ili 12 porodica. Zbog toga želimo ponovo pročitati i prekontrolisati pravila o proširenju. To je postalo više štrikiranje nego stvarni napredak”, rekao je francuski ambasador.

Ko su tih deset porodica o kojima govori ambasador?  Na to pitanje nije lako dati precizan odgovor, pošto zvanične liste o najbogatijima u Crnoj Gori, zasnovane na podacima poreske uprave i drugih relevantnih ustanova –  nema. Tu je i činjenica da su oni koji su danas najbogatiji u Crnoj Gori, dio kapitala stekli kao tranzicioni pobjednici, te da se njihov kapital nalazi dobrim dijelom i van Crne Gore, ili se vodi na druge osobe.  Zvanično, zna se samo da je ove godine u Crnoj Gori – 71 milioner. Sudeći po bankovnim računima. Po nedavno javno saopštenim podacima CBCG, koje joj banke mjesečno dostavljaju, toliko ljudi je na kraju avgusta u bankama imalo depozit veći od milion eura. Najveću depozit je 32 miliona eura.

Jedno je, međutim,  sigurno, na vrhu liste najbogatijih porodica, mora biti porodica Đukanović. Bogatstvo porodice Đukanović prepoznali su i u svijetu. Aktuelni predsjednik Crne Gore i njen dvodecenijski premijer Milo Đukanović našao se i na Forbosovoj listi najbogatijih vladara svijeta, sa bogatstvom procijenjenim na 167 miliona.  No, taj broj je u stvari procjena bogatstva Đukanovića još iz 2009. godine. Tokom deset godina koje su uslijedile, u porodici Đukanović stasao je još jedan milioner. Predsjednikov sin Blažo postao je biznismen u jednom od najunosnijih poslova –  izgradnji hidorelektrana. Samo ta činjenica dovoljna je za procjenu da je bogatstvo ove porodice mnogo veće.

Kako se Đukanović s  platom koja ne prelazi hiljadu eura,  našao na listi najbogatijih svijeta? Kako je mlađahni premijer siromašne zemlje koji je nosio džemper, postao premijer i predsjednik još siromašnije zemlje koji  samo na ruci ima satove vrijedne milion eura.

Više svjedoka tvrdilo je da je Đukanović prve velike novce u stvari zaradio od šverca cigareta. Zbog kog se našao i na međunarodnoj optužnici za šverc cigareta.

,Odgovorno tvrdim da sam ja svjedok koji je vidio kako je Đukanović uzimao dio novca što ga je Stanko Subotić zaradio krijumčarenjem cigareta. Lično sam vidio torbu punu novca koju je pokojni Bokan ostavio Đukanoviću u njegovom kabinetu u zgradi Vlade Crne Gore dok je Đukanović bio premijer. Ja sam tada doveo Bokana u kabinet Đukanovića”, tvrdio je svojevremeno, između ostalih, Srećko Kestner, poslovni partner beogradskog biznismena Stanka Subotića. Kestner je u Njemačkoj nedavno osuđen za šverc cigareta.

I Đukanovićev kum Ratko Knežević, šef trgovačke misije Crne Gore u Vašingtonu tvrdio je da su Đukanović i Subotić bili organizatori „duvanske mafije”, koja je od tog posla zaradila milijarde dolara. Prema Kneževićevim tvrdnjama, samo u 1999. i 2000. godini, preko računa dvije firme iz Lihtenštajna i  Kipra, duvanski kartel oprao je 2,3 milijarde nemačkih maraka. U intervjuu Vijestima, Knežević je tvrdio da su su istražitelji iz Barija sumnjali da su te dvije firme kontrolisali upravo Đukanović i Subotić.

Kako god bilo, optužbe protiv Đukanovića nijesu nikada potvrđene u sudskom postupku. Optužnica protiv njega arhivirana je. Đukanović je zvanično prvi milion zaradio tako što je uz pomoć prijatelja Duška Kneževića u londonskoj Pireus banci uzeo kredit id 1,5 miliona eura. Knežević je kao keš kolateral za taj kredit  položio milion i po depozita. Đukanović je ovaj kredit iskoristio da kroz dokapitalizaciju kupi dio akcija Prve banke, čiji je najveći akcionar već bio njegov brat Aleksandar.  Kada je Đukanović “ušao“ u banku mlađeg brata, akcije su počele vrtoglavo da rastu. Samo za 20 dana vrijednost jedne akcije porasla je gotovo duplo. Ostalo je istorija.

I ostali članovi porodice premijera Đukanovića postali su za vrijeme njegove vlasti bogati, da ih se ne postidi Forbsova  lista najbogatijih.  Brat Aleksandar je preko noći od nezaposlenog postao vlasnik Prve banke. A ta banka, je, opet, preko noći, kada su je preuzeli Đukanovići počela da raste brzinom svjetlosti. Uglavnom zahvaljujući državi. Danas posjeduje i ogromne nekretnine.

Aleksandar Đukanović je samo od Limenke, zgrade MUP-a koja nije uklonjena kako je predviđeno sa zemljišta koje je kupio od države, zaradio deset miliona eura. I to isključivo propustima Đukanovićeve vlade. Godinama je dobijao unosne, milionske poslove, od države preko Republičkog zavoda za urbanizam koji je privatizovao. Samo po osnovu rentiranja nekadašnje Pošte u centru Podgorice, koju je kupio po privilegovanoj cijeni, obezbijedio je prihod od blizu million eura.  I tako redom.

Mladi Đukanović krenuo je stričevim stopama. Priliku da zaradi ozbiljne novce dobio je od crnogorske vlade. Milionski poslovi sa državom  su se samo ređali.

Imetku porodice, ne beznačajno, doprinosi i sestra predsjednika, Ana Đukanović. Bivša sutkinja postala je advokatica, nakon što je  sudskom odlukom omogućila da budvanski hotel Avala, privatizuje kompanija Bepler i Džejkobson, sa svega nekoliko funti na računu. Ispostaviće se da iza ove  kompanije stoji Đukanovićev prijatelj, biznismen Zoran Bećirović, za koga se smatralo da je bio front dijela Đukanovićeve imovine. Sestra premijera nastavila je karijeru kao zastupnica upravo kompanije Bepler i Džejkobson. Njena advokatska karijera vidi se kao „uspješna“, ali je činjenica da je njen uspjeh vrlo često povezan sa bratovim poslovima i poslovnim partnerima.

Nego, nijesu se samo Đukanovići obogatili u protekle dvije decenije. Tu su i njihovi kumovi, prijatelji, prijatelji sa zajedničkih međunarodnih potjernica…Teško je reći ko bi od njih bio na drugom mjestu liste od deset najbogatijih porodica. Posebno, zbog toga što su u međuvremenu neki od njih, izgubili naklonost Đukanovića.

Porodica Marović bi se tako donedavno sa sigurnošću našla na vrhu liste. Osim milionske imovine u Crnoj Gori, koju je Svetozar Marović uknjižio preko noći, probudivši se kao milioner,  poznato je da je samo na računu supruge Svetozara Marovića u Švajcarskoj u periodu od 2006. .o 2007. bilo 3,8 miliona dolara. Do tog podatka došlo se zahvaljujući Međunarodnom konzorcijumu istraživačkih novinara (ICIJ). Prema svjedočenju bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, i Svetozar Marović je prvi milion zaradio od šverca cigareta.

U međuvremenu, Marović je optužen da je bio šef budvanske kriminalne grupe, koja je oštetila Budvu za desetine miliona, kao i njegov sin Miloš. Dio imovine oduzet im je, ali je vrijednost te imovine manja prilično i od iznosa za koji se zna da je bio na računu Marovićeve supruge. Koliko je još takvih računa, možda jednom i saznamo.

Među najbogatije svakako spada i biznismen Duško Knežević, donedavno vrlo blizak porodici Đukanović. Čovjek koji je položio milion i po eura za Đukanovićev kredit, neko ko je finansirao kovertama izborne pobjede Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, čovjek koji je doveden u vezu i sa of-šor kompanijama preko kojih je 2,3 miliona eura mita za privatizaciju Telekoma, stiglo do ovdašnjeg vrha. Vlasnik je ovdašnje Atlas grupe, koja se širila u različitim poslovima, od bankarskih do medijskih. Iako je i on danas pod optužnicom, sa blokiranim računima, teško da je ostao bez imetka stečenog u tranzicionim vremenima.

Tu su još neki prijatelji Đukanovića iz duvanskih devedesetih. Međunarodnom optužnicom obuhvaćena su još dva crnogorska „biznismena“ –  Veselin Barović i Branislav Mićunović. Barović je preko Eurofonda, nakon devedesetih postao vlasnik brojnih kompanija, koje je mahom odveo u stečaj. No, upravo je zahvaljujući tome došao u posjed brojnih nekretnina kojima su te kompanije gazdovale. Samo imovina Solane procjenjuje se na milijardu. I danas se još nije preciziralo da li Eurofond, odnosno Barović imaju pravo da kao vlasnici raspolažu ovom vrijednom imovinom, odnosno prirodnim parkom.

Mićunovićevo bogatstvo teško je procijeniti. Njegova porodica i poslovni prijatelji zvanično gazduju Lutrijom Crne Gore. No, njegovo ime vezuje se za poslove podzemlja.  A konekcije dopiru sve do samog vrha vlasti. Na svadbi njegovog sina, među zvanicama, našao se i politički vrh.  Smatra se da je jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji, ako ne i najmoćniji.

Za podzemlje vezuje se i porodica Pljevljaka  Darka Šarića, kojem se trenutno sudi za šverc narkotika u Beogradu. Njegov brat Duško, u Crnoj Gori je oslobošen optužbi za pranje novca, jer pravosuđe nije ni pokušalo da utvrdi porijeklo desetina miliona eura, za koje su tvrdili da su oprani preko crnogorskih banaka. Kako god, milioni su tu. Plus milonske naknade iz budžeta koje su izdvojene zbog loših optužnica.

Tu je još jedan biznismen,  kum Mila Đukanovića –  Dragan Brković. Iako su mahom u stečaju  brojne kompanije kojima gazduje, on je kroz decenije uz Đukanovića uzeo  stotine miliona eura, stotine hiljada kvadrata zemlje, od planina do mora, desetine hiljada kvadrata stambenog i poslovnog prostora, podigao stotine miliona kredita.

I dok se za jedan dio imućnih crnogorskih porodica, vezuju tajni računi i sive zone poslovanja, pa se ne može utvrditi kolikim bogatstvom u stvari raspolažu, za jedan broj jasno je da su među najbogatijima, samo po milionskim poslovima koje dobijaju od države.

Među takvima je svakako kompanija Bemax, koja je samo od auto puta uzela preko 300 miliona eura. Svake godine, takođe, nalazi se na listi firmi koje imaju najvrednije poslove sa državom.  Zvanično, prema podacima Privrednog registra, direktor i osnivač ove možda najunosije kompanije u Crnoj Gori je Veselin Kovačević.  No, u registru se navodi da je Kovačević osnivač čiji je udio nula posto. Ko onda stvarno stoji iza ove možda najunosnije građevinske kompanije u Crnoj Gori? Bemax se dovodio u vezu sa bivšim ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom, što je on demantovao. Takođe, povezivao se sa Rankom Ubovićem, vlasnikom bivšeg podgoričkog lokala Grand, koji je zatvoren nakon eksplozije.

Osim Bemaxa, tu je još nekoliko kompanija koje se bave građevinarstvom, čiji vlasnici, makar u nekretninama moraju biti na listi najbogatijih. Među takvima je, i kompanija Čelebić, čiji je vlasnik Tomislav Čelebić. Čelebić je takođe blizak vlastima, a osim posla sa nekretninama, sada je i u poslu sa malim hidroelekranama, koji je rezervisan za uski krug ljudi bliskih porodici Đukanović. I njenim članovima.

Osim građevinarstva, posao sa ljekovima, sudeći i prema podacima Uprave za javne nabavke, prilično je unosan. Dvije kompanije –  Glosarij i Farmegra, godinama su u vrhu liste kompanija koje dobijaju najunosnije i najveće poslove od države kad je taj biznis u pitanju. Godišnje oni samo od države uzmu desetine miliona eura.

Vlasnici Farmegre su biznismeni Sreten Đikanović i Janko Radunović, koji su prema pisanju medija navodno u milosti Miomira Mugoše, bivšeg podgoričkog gradonačelnika i visokog funkcionera DPS. Osnivač firme Glosarij je biznismen Branislav Martinović, bivši direktor Bajfarma. Martinovića je na toj poziciji kasnije zamijenio Oleg Obradović, nekadašnji predsjednik borda Prve banke i jedan od aktera afere Telekom.

I Obradović je danas neko ko se bavi poslom izgradnje mini hidroelektrana, i svakako bi se našao na listi bogatih Crnogoraca. U tom poslu je, između ostalih i  kum Mila Đukanovića Vuk Rajković.

Na listi kompanija koje unosno posluju sa državom je i firma Novi Volvox. Jedan od vlasnika te kompanije je Vladan Ivanović, brat Miodraga Ivanovića, još jednog aktera afere Telekom, te bivšeg predsjednika borda državne Pobjede. Ivanović je u prijateljskim odnosima sa porodicom premijera Đukanovića. Vladan Ivanović je i vlasnik kompanije Master Inženjering koja je izgradila zgradu u centru grada, u Ulici Vuka Karadžića, u kojoj je smještena Prva banka.

Novi Volvox se bavi građevinskim poslovima.

Tu su svakako i stranci sa crnogorskim državljanstvom. Vlasnici Maestral hotels and casinos Vei SengPol Pua i Petros Statis prijavili su da je ova njihova kompanija lani imala neto profit od 10,7 milionaeura, što je polovinu ukupnog iznosa profita svih firmi registrovanih za igre na sreću. Među najbogatijim ljudima sa crnogorskim državljanstvom i svjetske liste odavno prepoznaju bivšeg tajlandskog premijera Taksina Šinavatru

Da li je francuski ambasador imao još neku od porodica na umu, ne zna se. Sigurno je samo jedno –  da se u Crnoj Gori milioner postaje sa državne grbače. I zahvaljujući političkim konekcijama.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

FOKUS

POLITIKA IZMEĐU MANTIJE I UNIFORME Sablja vlasti za vojvodu opozicije

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS i DF će na predstojećim izborima pokušati da birače podijele po liniji građanskih, odnosno, nacionalno osviještenih birača. Jednima će to donijeti nastavak vladavine, drugima, nadaju se, prvo mjesto među opozicionim partijama. Svima dosta

 

Čuda su rijetka ali moguća, uvjerio se ovih dana Andrija Mandić. Kada mu je, nakon izgubljene bitke u Skupštini Crne Gore, stiglo odličje  iz beogradskog Generalštaba.

Predsjednik Nove srpske demokratije (NOVA), lider Demokratskog fornta (DF), bivši preduzetnik i vojnik, pomoćnik ministra trgovine u jednoj od poslednjih vlada SRJ pod kontrolom Slobodana Miloševića (proslavila ga je prognoza: „Milošević će pregaziti Koštunicu kao plitak potok“) pa sertifikovani četnički vojvoda, postao je i nosilac Vojne spomen-medalje. „Za doprinos sistemu odbrane Srbije“.  Medalju je Mandiću uručio ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, na svečanosti u Velikoj ratnoj sali starog Generalštaba.

Zvanično, priznanje je stiglo za doprinos odbrani SRJ tokom NATO bombardovanja 1999. godine. “Svako ko je te 1999. godine bio uz svoj narod i uz svoju zemlju, zaslužuje naše poštovanje i zaslužuje da mu se i na ovaj način odužimo“, ljeporiječio je Vulin naglašavajući kako Srbija poštuje branitelje, bez obzira da li su isti državljani Srbije ili Crne Gore. „Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali i branili“.

Može ministar vojni u vladi Ane Brnabić (Vulin je za vrijeme mandata ugrabio   da odsluži petnaestodnevni vojni rok) tvrditi šta mu drago, ali činjenice govore kako to sa državljanstvom baš i nije beznačajan detalj. Dok su Vulin i Mandić u Ratnoj sali nazdravljali sebi i velikom vođi u Pionirskom parku, u neposrednoj blizini starog Generalštaba, vojni veterani i ratni invalidi ratova iz poslednje decenije prošlog vijeka trošili su četvrti mjesec svakodnevnih protesta, tražeći da im srpska vlast ukaže dužnu pažnju i isplati novac koji im duguje.

To ukazuje da je Mandićeva medalja iskovana na žaru skorijih bitaka. Pa okaljena prošlonedjeljnim priznanjem: „Vučić je,  od vremena kralja Aleksandra, najviše pomogao Srbima u Crnoj Gori… Sve naše oči su uprte u Srbiju, u prijestoni grad, prema našim sunarodnicima…“.

Vulin je za svaki slučaj pritvrdio vođine zasluge. „Predsednik Aleksandar Vučić, vrhovni komandant Vojske Srbije, održao je istorijski govor. Svaki državni organ Republike Srbije je dužan da nakon tog govora uradi svoj deo, da sve od sebe da se upravo na taj način pokaže srpskom narodu u Crnoj Gori”, rekao je. Pa je prešao na stvar: „ Ovo  je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori da mi znamo za njegovo postojanje, da smo ponosni na njegovu hrabrost, na njegovu tvrdoglavost, upornost i otpornost, i da će srpski narod u Crnoj Gori uvek moći da računa na državu Srbiju”.

Onda je ministar odbrane u Vladi Srbije sabljom darovao poslanika u Skupštini Crne Gore. Samo da ne bude kako je to ta obećana pomoć srpskom narodu u Crnoj Gori.

„Mi smo smatrali da je od vitalnog interesa Srbije da pre svega čuvamo opstanak našeg naroda u Crnoj Gori“, poručio je predsjednik Srbije u prošlonedjeljnom istorijskom govoru koji je toliko dojmio Mandića i Vulina. „Kao i da je veoma važno da na žestoku kampanju asimilacije Srba odgovorimo ozbiljnošću, pristojnošću, i očuvamo snagu srpskog korpusa u Crnoj Gori“. Biće para, razumjeli su svi koji računaju na dobru zaradu i ozbiljan politički profit ove (izborne) i naredne (popis) godine.

Nije prošlo mnogo, a Vučić je proširio listu zahtjeva i očekivanja. Ne bi on da se miješa, rekao je, ali „skreće pažnju“ kako crnogorska vlast o spornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili osjećanja mora pregovarati sa predstavnicima SPC čije je sjedište u Beogradu.

„Crnogorske vlasti uvek govore o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Razgovor mora da se vodi sa SPC. Da li će SPC da odredi jednu svoju mitropoliju ili nekoliko eparhija ili će to da bude neko drugi… Ali Mitropolija crnogorsko-primorska nije neka posebna mitropolija“, naglasio je Vučić, „Zamolio bih ljude iz SPC da budu posebno obazrivi i pažljivi po tom pitanju. Da bude jasno da je reč o SPC sa sedištem u Beogradu, jer to je naš zahtev i u razgovorima sa Albancima, sa Briselom kako  ne bi oni sutra izmišljali pravoslavnu crkvu Kosova ili eparhiju Kosova i rekli da je to kosovsko nasleđe“.

Nema sumnje da su Vučićeve riječi stigle do svih crnogorskih adresa kojima su upućene. Na Cetinju, Amfilohije Radović i njegovo sveštenstvo (ne)očekivano imaju novi problem. Koliko god da se oni ovih dana trude da pokažu i dokažu kako pravoslavna crkva i njena imovina ne mogu pripadati državi i naciji već samo Bogu i vjernom narodu, toliko ih srpski političari i čelnici SPC u Beogradu demantuju. I tvrde kako bez Srba i Srbije nema pravoslavne crkve na ovim prostorima.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPALJIVANJE VATRE: Protivnici najbolji saveznici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok uzurpatori svetovnog i duhovnog prijestola na Cetinju igraju svojevrstne identitetske igre, većina građana Crne Gore čeka da na red dođu neke prizemnije teme: egzistencija, bezbjednost, obrazovanje, zdravstvena zaštita, borba protiv korupcije i kriminala

 

Crna Gora je, za sada, preživjela još jedno odmjeravanje snaga političkih elita zaklonjenih iza nacionalnih prefiksa i, navodno, vođenih idejom: Bog, domovina, nacija.

Nakon potpisa predsjednika države i objave u Službenom listu, Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica počeo je da važi 8. januara. Istoga dana Ustavnom sud Crne Gore podnijeta je prva inicijativa za ocjenu usaglašenosti tog Zakona sa Ustavom i međunarodnim ugovorima. Prema navodima Tanjuga, podnosioci inicijative beogradski advokati Milenko i Miomir Radić Ustavnom sudu predlažu da naloži obustavu primjene Zakona do okončanja postupka o ocjeni njegove ustavnosti ili do zaključenja ugovora između SPC i Vlade Crne Gore.

U Podgorici je, u to vrijeme, zasjedalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost. Crna Gora se pokazala kao sigurna i bezbjedna država,  uprkos subverzivnim aktivnostima iz zemlje i neposrednog okruženja zaključili su premijer Duško Marković i njegovi saradnici iz Vijeća. U saoštenju sa sjednice  se konstatacije da su proteste pratile „snažna i negativna politička i neprimjerena i agresivna medijska kampanja“ – sa cilljem uznemiravanja javnosti  i podsticanja nereda i nestabilnosti.

“Nosioci tih aktivnosti bili su iz zemlje, ali i iz našeg neposrednog okruženja – sa jasnom namjerom dezinformisanja građana, a posebno vjernika o navodnom scenariju upada u vjerske objekte SPC; protjerivanju sveštenika; i pritiscima na srpsku zajednicu u Crnoj Gori… Dakle, njihov cilj je bio ugrožavanje vitalnih ustavnih i demokratskih vrijednosti Crne Gore”, stoji u saopštenju. O vlastitim zaslugama za nastalu krizu – ni riječi.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD POLITIČARI I SVEŠTENICI DIJELE ZEMALJSKO CARSTVO: Ubiše boga u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pored svih sporenja o prirodi predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, suprotstavljene strane imaju i nešto zajedničko: iskazanu spremnost da se obračunaju sa neistomišljenicima. I želju da se okoriste u sporu koji nas je (opet) doveo na ivicu sukoba

 

Sporni Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti Vlada je usvojila sredinom maja ove godine. Nakon toga je pred hramom Hristovog vaskrsenja održan narodni sabor. Nastavak sabora zakazan je za subotu, u Nikšiću. Potom će se, sredinom naredne nedjelje, u parlamentu raspravljati o predloženom zakonu.

Kako bi privukli vjernike na protest protiv vladinog zakona, iz manstira Ostrog u Nikšić će biti donijete i mošti Svetog Vasilija Ostroškog. Za jedne, to je pravi potez koji će na subotnji sabor dovesti „svu Crnu Goru i Hercegovinu“. Drugi drže da je riječ o najgrubljoj zloupotrebi svetinja koja potvrđuje potrebu da predloženi zakon o slobodi vjeroispovjesti bude što prije usvojen.

Zašto je zakon o slobodi vjeroispovjesti dočekan sa toliko različitih emocija?

„Utvrđujući Prijedlog zakona o slobodi vjeroisposvjesti, Vlada ispunjava ustavnu, međunarodno-pravnu i istorijsku obavezu da to pitanje uredi modernim zakonom, po najvišim međunarodnim standardima“, ocijenila je u maju  generalna direktorica Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama, Žana Filipović najavljujući da će novi propis zamijeniti važeći Zakon o vjerskim zajednicama usvojen još 1977. godine.

Onda je  pojasnila kako je riječ o veoma liberalnom zakonu, koji obezbjeđuje „najveći stepen“ slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti i „značajno veći stepen“ prava i sloboda nego bilo koji zakon iz te oblasti u našem okruženju.

Tu se i pohvalila: „Sve korisne sugestije koje smo čuli u dijalogu sa predstavnicima vjerskih zajednica, a koje su bile u skladu sa međunarodnim standarima, su u najvećoj mjeri prihvaćene. Možemo reći da je na ovim konsultacijama postignut viši stepen saglasnosti nego ikada ranije po ovim pitanjima“.

Stvar je postala sumnjiva kada je sa iste sjednice Vlade (16.maj) stiglo saopštenje u kome se kaže kako je prijedlog zakona utvrđen na bazi Nacrta iz 2015. godine „nakon razmatranja sugestija i prijedloga iz javne rasprave, diskusija na brojnim javnim skupovima i iscrpnih pojedinačnih konsultacija sa predstavnicima vjerskih zajednica“.

Naši sagovornici iz SPC tvrde da  susreta sa njima, tokom pripreme zakona, nije bilo (vidjeti boks).

Nije bilo teško sjetiti se da javna rasprava u drugoj polovini 2015. nije održana. Makar ne u Kotoru i Bijelom Polju, gdje su zakazani skupovi „odloženi“ zbog protesta u organizaciji Srpske pravoslavne crkve i dijela takozvanih prosrpskih partija. Rasprava u Podgorici je održana uz policijske kordone.

Organizatorima protesta i njihovim sljedbenicima zasmetao je, prije svega, naum vlasti da ispravi istorijsku nepravdu napravljenu nakon Prvog svjetskog rata  -kada su Kraljevina Crna Gora i Mitropolija crnogorska, sa kompletnom imovinom, jedna za drugom „utopljene“ u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno, Srpsku pravoslavnu crkvu.

DPS je  naumio da u državno vlasništvo vrati/preuzme svu imovinu vjerskih zajednica u Crnoj Gori stariju od 1918. godine, ako sadašnji vlasnici ne raspolažu dokazima da su je stekli na valjan način. Na osnovu tada ili danas važećih propisa.  I to u roku od godinu dana.

Na osnovu svega što godinama  možemo čuti ili pročitati bilo je jasno kako SPC dokazima koji će se tražiti nakon eventualnog usvajanja zakona o slobodi vjeroispovijesti – ne raspolaže.

Sporna imovina nije mala, čak i ako zanemarimo društveni, politički, sociološki značaj pravoslavne crkve kojoj, prema sopstvenom izjašnjenju, gravitira oko dvije trećine stanovnika Crne Gore. I  smetnemo s uma naum vlasti da makar dio podržavljene crkvene  imovine stavi na raspolaganje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) i njenim vjernicima.

„Između 1996. i otprilike 2006. godine Beogradska patrijaršija je, koristeći se pogodnim političkim prilikama, zloupotebom harizme koju je imala u javnosti i isto tako veleizdajom jednog dobro dijela administracije, na sebe prepisala dvanaest od ukupno 54 kvadratna kilometra zemljišta koje je u vlasništvu crkava i manastira u Crnoj Gori. Do 1996. godine ckve i manastiri i zemljište su bili u vlasništvu sela, bratstava, plemena, odnosno države Crne Gore“, kaže Stevo Vučinić, predsjednik Odbora za promociju CPC.„Vrijednost te imovine je otprilike jedna milijarda eura, a postoji nekoliko manastira koji donose enormne prihode, prije svega manastir Ostrog…“.

Sličnu priču je, na neki način, potvrdio i protojerej SPC Velibor Džomić kazavši kako će, prođe li predloženi zakon, država moći da „stavi poreskog inspektora pored ćivota Svetog Vasilija Ostroškog”.

Ta se ideja mnogima ne dopada. Makar koliko ni vjerske, odnosno, nacionalne implikacije priče o donošenju zakona o slobodi vjeroispovjesti.

Vjerske zajednice odvojene su od države, piše u Ustavu Crne Gore (član 14). Na istom mjestu piše  da su one ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.

Kako to izgleda u stvarnosti,  mogu pokazati još dva primjera iz zahuhtale kampanje.

„Srpska pravoslavna crkva služi da bi čuvala infrastrukturu ‘Velike Srbije’ u koju oni vjeruju. Jer vjeruju da je Crna Gora greškom postala nezavisna… Moramo svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom da im kažemo da od toga nema ništa”, saopštio je ljetos predsjednik države i vladajućeg DPS Milo Đukanović, tokom priprema za partijski kongres. Potom je dodao nekoliko rečenica koje su, u formi citata, postale dio novog programa vladajuće partije.

“Na tom putu ćemo svakako raditi na snaženju crnogorskog identiteta, neke važne korake smo na tom planu već ostvarili, ostao je još jedan važan korak kojim ćemo, takođe, ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”.

Isprva, mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije konstatuje kako će to biti „prvi put da deklarisani ateista stvara crkvu“. Naknadno je, u sebi svojstvenom stilu, proširio iskaz. I začinio ga. Tako smo, kao njegov komentar predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, dobili i tvrdnju da Vlada Crne Gore nastavlja gonjenje Crkve Hristove.

„Nijesu oni prvi. Od prokletoga cara Dukljanina, Dioklecijana i Nerona, pa onda redom do naših vremena bilo je tih bogoboraca, čitave imperije…Novotitoisti, sljedbenici naših titoista, nastavljaju to bogoborno djelo svojih prethodnika bezbožnika”. Tu je Risto Radović pozvao vlast da se urazumi i „ne objavljuje rat Bogu“.

Za vođama, partijskim i vjerskim, krenula je pastva. Zaređale su uvrede i  sve otvorenije prijetnje  drugima i drugačijima.

„Narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori objediniće sve svoje snage, lični autoritet, društveni uticaj, organizacionu strukturu i sva druga sredstva da“, kako stoji u saopštenju ove organizacije, „spriječe prokletstvu predatu organizaciju (misle na CPC) da skrnavi viševjekovne svetinje koje su nam uz amanet na čuvanje ostavili naši svetitelji i slavni preci”.

Stiže odgovor.  „Instalirana kao mesija i jatak srpskog šovinizma i dominacije, SPC se bavi ukidanjem i kompromitovanjem crnogorske države i identiteta“, navodi se u saopštenju Matice crnogorske povodom najavljenog skupa SPC  Nikšuću. „Ona razvija ideologiju četništva kao jedinstvenu anticrnogorsku matricu i predstavlja štab pete kolone velikosrpskog hegemonizma u Crnoj Gori“.

Kako je na polovima spora rasla temperatura, tako su u centru sve više osjećali potrebu da – zaćute. Pokušali smo, na nekoliko priznatih pravnih adresa dobiti stručno mišljenje o prirodi aktuelnog vjersko-političkog sukoba. I njegovim mogućim implikacijama. Neki se nijesu javljali, drugi nijesu bili orni za izjave i komentare. Tek nam je jedan od naših nesuđenih sagovornika preporučio da se sa istim zahtjevom obratimo čelnicima CANU. Oni su, reče, i dobro plaćeni i titulama potkovani da govore na tu temu. „Pa da jednom čujemo i njihov stav“.

Nijesmo uspjeli.

Očekivano, narasle tenzije pa i otvorene prijetnje navele su i ovdašnje zvaničnike Islamske zajednice i Katoličke crkve da u tišini prate dešavanja oko predloženog zakona koji se i njih tiče isto koliko i nihove pravoslavne kolege.

Od ranije znamo da su oni imali mnogo primjedbi na prvu verziju zakona (Nacrt iz 2015.) da je dobar dio u međuvremenu usaglašan, dijelom zahvaljujući i angažmanu Venecijanske komisije, ali da se i na tim stranama osjeća doza nelagode zbog nauma države da ozakoni pravo na preispitivanje imovine vjerskih zajednica.

U ovom trenutku ne može se desiti da država počne da preuzima u svoje vlasništvo džamije ili katedrale, čuje se u nezvaničnim razgovorima sa predstavnicima islamske i katoličke zajednice u Crnoj Gori, ali ako se i kada usvoji predloženi zakon – ko zna. Možete li pretpostaviti, pitali su nas, šta bi se sve dešavalo da je sličan zakon postojao devedesetih, kada su sadašnja vlast i dio opozicije zajadno vladali, ili makar slijedili vrlo sličnu ideologiju?

Možemo li?

Treba pomenuti kako su izvršna i zakonodavna vlast udesili da se o predloženom zakonu raspravlja, ili makar svađa, baš u vrijeme kada u parlamentu na usvajanje čekaju budžet za narednu godinu. I paket propisa kojima će Vlada dati nova krila (vrijedna 155 milion) Montenegroerlajnsu, a vrata Crne Gore – aerodrome u Tivtu i Podgorici  – dati u višedecenijski zakup. Bez jasnog i preciznog objašnjena tih postupaka. A i oni vode na nebo.

 

GOJKO PEROVIĆ, REKTOR CETINJSKE BOGOSLOVIJE
Vladin prijedlog nije dobronamjeran

„Suština našeg neslaganja sa predlogom zakona o slobodi vjeroispovjestije njegova nedobronamjerna priroda“, kaže za Monitor rektor Cetinjske bogoslovije, protojerej-stavrofor Gojko Perović.

PEROVIĆ: A da je nedobronamjerna vidi se po tome da se zakon priprema u tajnosti i mimo svake procedure. To je uostalom i bio prvi, od mnogih,zahtjeva Venecijanske komisije:da se zakon priprema javno, kroz institucije i u transparentnom dijlogu. Ništa od toga nije ispunjeno. Jedan jedini, u toku četiri godine (!), sastanak Vlade sa SPC desio se prije neki dan…i to na naše insistiranje. A atmosfera na njemu je bila uzmi ili ostavi.

Kad ovome dodamo da se radi o predlogu zakona koji uvezuje pitanja imovine sa pitanjima slobode vjeroispovjesti – čega nema ni u jednom nama poznatom zakonu ove prirode – konstatujemo da posao uopšte ne valja.Pri tom, mi (SPC) smo jedina crkva ili vjerska zajednica sa kojom država Crna Gora nema potpisan ugovor o međusobnim odnosima.

Svako razuman mora uočiti kako je rogobatni i nefunkcionalni Nacrt zakona postao Predlog u isto vrijeme kada predsjednik države i stranka DPS kršeći Ustav najavljujesvoje angažovanje po pitanju obnove (???) “crnogorske pravoslavne crkve” – ma šta oni pod tim podrazimjevali.

MONITOR: Mislite li da su izrečene uvrede i prijetnje pravi način za rješavanje nastalog spora? 

PEROVIĆ: Očigledno je sistematsko i osmišljeno ignorisanje najbrojnije i najuticajnije crkve u CrnojGori, a na temu koja se direktno tiče njenog položaja. Uz to, vidljivo je i ćutanje NVO sektora i nezavisnih intelektualaca. Kršenje procedure, nelogična rješenja u tekstu zakona, predlozi da se pitanja utvrđenja imovine rješavaju mimo kapaciteta koje nudi pravni sistem ove zemlje…I svi ćute!

Eto povoda za protest i izlive nezadovoljstva koji su mimo standarda.Ne mislim da je usijavanje atmosfere put ka rješenju, ali to nije pitanje za Crkvu već za… zakonodavca.

 

Skupština na žaru

Sledeće sedmice, u ovo doba, u Skupštini Crne Gore mogla bi se voditi rasprava o vladinom Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. To se možda i neće desiti – u slučaju da, recimo, dođe do neke od sledećih situacija:

Vlada može da povuče svoj prijedlog, iako premijer Duško Marković kaže da do toga neće doći. “Vlada stoji iza svog prijedloga, vidjećemo šta će parlamentarna rasprava pokazati”.

Poslanik DF i predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević pozvao je opozicione kolege koji od izbora 2016. bojkotuju sinđin parlament (Demokrate) da dođu kako bi skupa zaustavili izglasavanje predloženog zakona. „Ako treba da svi donesemo po flašu benzina, pospemo i klupe i sebe i da se zapalimo“, promislio je poslanik, „ni mi ni ova Skupština ne treba da postoji(mo) ukoliko je spremna da donese ovakav zakon o slobodi vjeroispovijesti”. Knežević je dodao kako „nema časnije, svetije ni ljepše smrti od stradanja braneći ono u što vjeruješ”.

Najavljuju se  i neke druge, jednako ružne mogućnosti.  O njima je govorio poslanik DF i potpredsjednik Nove Slaven Radunović. „Mi vam garantujemo da se u ovom domu neće glasati o ovom zakonu preko nas živih“, bio je eksplicitan Radunović, „To je minimum što možemo mi kao ljudi da uradimo za svoju crkvu, tradiciju Crne Gore i za svoje potomke“.

Dođe li do skupštinske rasprave predloženi zakon ne mora dobiti potrebnu većinu. Ako, na primjer, poslanici iz redova nepravoslavnog življa (da li se tu računaju i ateisti pravoslavnog pedigrea?) usliše molbe i prijetnje da ne učestvuju u raspravi i glasanju o zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Nakon predsjednika NOVE Andrije Mandića, molbu nepravoslavnim poslanicima (u državi koja je Ustavom definisana kao građanska i demokratska) „da ne rade nešto što ne bi voljeli da se radi njima“, uputio je i Milan Knežević.

Prethodno su, iz manastira Morača, sa druženja samoproglašenog Vijeća narodnih skupština stiglli mnogo jasniji aberi. Tamo su, konstatujući kako „prokazani zakon“ vlast pokušava donijeti uz pomoć „manjinskih naroda druge vjere“, istima poručili da bi eventualnim učešćem u donošenju zakona „pokazali otvoreno neprijateljstvo prema većinskom pravoslavnom narodu“.

Eto brze skice ambijenta u kome Vlada, nakon višegodišnjih priprema, pokušava progurati predloženi zakon o slobodi vjeroispovijesti. I dobrog pokazatelja stanja svijesti i dostignutih ličnih i kolektivnih sloboda u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo