Povežite se sa nama

FOKUS

KAD POLITIČARI I SVEŠTENICI DIJELE ZEMALJSKO CARSTVO: Ubiše boga u nama

Objavljeno prije

7 godina

na

Milo Djukanovic predsjednik DPS Dusko Markovic potpredsjednik DPS DPS Demokratska partija socijalista osmi kongres konferencija za stampu Foto BORIS PEJOVIC

Pored svih sporenja o prirodi predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, suprotstavljene strane imaju i nešto zajedničko: iskazanu spremnost da se obračunaju sa neistomišljenicima. I želju da se okoriste u sporu koji nas je (opet) doveo na ivicu sukoba

 

Sporni Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti Vlada je usvojila sredinom maja ove godine. Nakon toga je pred hramom Hristovog vaskrsenja održan narodni sabor. Nastavak sabora zakazan je za subotu, u Nikšiću. Potom će se, sredinom naredne nedjelje, u parlamentu raspravljati o predloženom zakonu.

Kako bi privukli vjernike na protest protiv vladinog zakona, iz manstira Ostrog u Nikšić će biti donijete i mošti Svetog Vasilija Ostroškog. Za jedne, to je pravi potez koji će na subotnji sabor dovesti „svu Crnu Goru i Hercegovinu“. Drugi drže da je riječ o najgrubljoj zloupotrebi svetinja koja potvrđuje potrebu da predloženi zakon o slobodi vjeroispovjesti bude što prije usvojen.

Zašto je zakon o slobodi vjeroispovjesti dočekan sa toliko različitih emocija?

„Utvrđujući Prijedlog zakona o slobodi vjeroisposvjesti, Vlada ispunjava ustavnu, međunarodno-pravnu i istorijsku obavezu da to pitanje uredi modernim zakonom, po najvišim međunarodnim standardima“, ocijenila je u maju  generalna direktorica Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama, Žana Filipović najavljujući da će novi propis zamijeniti važeći Zakon o vjerskim zajednicama usvojen još 1977. godine.

Onda je  pojasnila kako je riječ o veoma liberalnom zakonu, koji obezbjeđuje „najveći stepen“ slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti i „značajno veći stepen“ prava i sloboda nego bilo koji zakon iz te oblasti u našem okruženju.

Tu se i pohvalila: „Sve korisne sugestije koje smo čuli u dijalogu sa predstavnicima vjerskih zajednica, a koje su bile u skladu sa međunarodnim standarima, su u najvećoj mjeri prihvaćene. Možemo reći da je na ovim konsultacijama postignut viši stepen saglasnosti nego ikada ranije po ovim pitanjima“.

Stvar je postala sumnjiva kada je sa iste sjednice Vlade (16.maj) stiglo saopštenje u kome se kaže kako je prijedlog zakona utvrđen na bazi Nacrta iz 2015. godine „nakon razmatranja sugestija i prijedloga iz javne rasprave, diskusija na brojnim javnim skupovima i iscrpnih pojedinačnih konsultacija sa predstavnicima vjerskih zajednica“.

Naši sagovornici iz SPC tvrde da  susreta sa njima, tokom pripreme zakona, nije bilo (vidjeti boks).

Nije bilo teško sjetiti se da javna rasprava u drugoj polovini 2015. nije održana. Makar ne u Kotoru i Bijelom Polju, gdje su zakazani skupovi „odloženi“ zbog protesta u organizaciji Srpske pravoslavne crkve i dijela takozvanih prosrpskih partija. Rasprava u Podgorici je održana uz policijske kordone.

Organizatorima protesta i njihovim sljedbenicima zasmetao je, prije svega, naum vlasti da ispravi istorijsku nepravdu napravljenu nakon Prvog svjetskog rata  -kada su Kraljevina Crna Gora i Mitropolija crnogorska, sa kompletnom imovinom, jedna za drugom „utopljene“ u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno, Srpsku pravoslavnu crkvu.

DPS je  naumio da u državno vlasništvo vrati/preuzme svu imovinu vjerskih zajednica u Crnoj Gori stariju od 1918. godine, ako sadašnji vlasnici ne raspolažu dokazima da su je stekli na valjan način. Na osnovu tada ili danas važećih propisa.  I to u roku od godinu dana.

Na osnovu svega što godinama  možemo čuti ili pročitati bilo je jasno kako SPC dokazima koji će se tražiti nakon eventualnog usvajanja zakona o slobodi vjeroispovijesti – ne raspolaže.

Sporna imovina nije mala, čak i ako zanemarimo društveni, politički, sociološki značaj pravoslavne crkve kojoj, prema sopstvenom izjašnjenju, gravitira oko dvije trećine stanovnika Crne Gore. I  smetnemo s uma naum vlasti da makar dio podržavljene crkvene  imovine stavi na raspolaganje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) i njenim vjernicima.

„Između 1996. i otprilike 2006. godine Beogradska patrijaršija je, koristeći se pogodnim političkim prilikama, zloupotebom harizme koju je imala u javnosti i isto tako veleizdajom jednog dobro dijela administracije, na sebe prepisala dvanaest od ukupno 54 kvadratna kilometra zemljišta koje je u vlasništvu crkava i manastira u Crnoj Gori. Do 1996. godine ckve i manastiri i zemljište su bili u vlasništvu sela, bratstava, plemena, odnosno države Crne Gore“, kaže Stevo Vučinić, predsjednik Odbora za promociju CPC.„Vrijednost te imovine je otprilike jedna milijarda eura, a postoji nekoliko manastira koji donose enormne prihode, prije svega manastir Ostrog…“.

Sličnu priču je, na neki način, potvrdio i protojerej SPC Velibor Džomić kazavši kako će, prođe li predloženi zakon, država moći da „stavi poreskog inspektora pored ćivota Svetog Vasilija Ostroškog”.

Ta se ideja mnogima ne dopada. Makar koliko ni vjerske, odnosno, nacionalne implikacije priče o donošenju zakona o slobodi vjeroispovjesti.

Vjerske zajednice odvojene su od države, piše u Ustavu Crne Gore (član 14). Na istom mjestu piše  da su one ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.

Kako to izgleda u stvarnosti,  mogu pokazati još dva primjera iz zahuhtale kampanje.

„Srpska pravoslavna crkva služi da bi čuvala infrastrukturu ‘Velike Srbije’ u koju oni vjeruju. Jer vjeruju da je Crna Gora greškom postala nezavisna… Moramo svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom da im kažemo da od toga nema ništa”, saopštio je ljetos predsjednik države i vladajućeg DPS Milo Đukanović, tokom priprema za partijski kongres. Potom je dodao nekoliko rečenica koje su, u formi citata, postale dio novog programa vladajuće partije.

“Na tom putu ćemo svakako raditi na snaženju crnogorskog identiteta, neke važne korake smo na tom planu već ostvarili, ostao je još jedan važan korak kojim ćemo, takođe, ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”.

Isprva, mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije konstatuje kako će to biti „prvi put da deklarisani ateista stvara crkvu“. Naknadno je, u sebi svojstvenom stilu, proširio iskaz. I začinio ga. Tako smo, kao njegov komentar predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, dobili i tvrdnju da Vlada Crne Gore nastavlja gonjenje Crkve Hristove.

„Nijesu oni prvi. Od prokletoga cara Dukljanina, Dioklecijana i Nerona, pa onda redom do naših vremena bilo je tih bogoboraca, čitave imperije…Novotitoisti, sljedbenici naših titoista, nastavljaju to bogoborno djelo svojih prethodnika bezbožnika”. Tu je Risto Radović pozvao vlast da se urazumi i „ne objavljuje rat Bogu“.

Za vođama, partijskim i vjerskim, krenula je pastva. Zaređale su uvrede i  sve otvorenije prijetnje  drugima i drugačijima.

„Narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori objediniće sve svoje snage, lični autoritet, društveni uticaj, organizacionu strukturu i sva druga sredstva da“, kako stoji u saopštenju ove organizacije, „spriječe prokletstvu predatu organizaciju (misle na CPC) da skrnavi viševjekovne svetinje koje su nam uz amanet na čuvanje ostavili naši svetitelji i slavni preci”.

Stiže odgovor.  „Instalirana kao mesija i jatak srpskog šovinizma i dominacije, SPC se bavi ukidanjem i kompromitovanjem crnogorske države i identiteta“, navodi se u saopštenju Matice crnogorske povodom najavljenog skupa SPC  Nikšuću. „Ona razvija ideologiju četništva kao jedinstvenu anticrnogorsku matricu i predstavlja štab pete kolone velikosrpskog hegemonizma u Crnoj Gori“.

Kako je na polovima spora rasla temperatura, tako su u centru sve više osjećali potrebu da – zaćute. Pokušali smo, na nekoliko priznatih pravnih adresa dobiti stručno mišljenje o prirodi aktuelnog vjersko-političkog sukoba. I njegovim mogućim implikacijama. Neki se nijesu javljali, drugi nijesu bili orni za izjave i komentare. Tek nam je jedan od naših nesuđenih sagovornika preporučio da se sa istim zahtjevom obratimo čelnicima CANU. Oni su, reče, i dobro plaćeni i titulama potkovani da govore na tu temu. „Pa da jednom čujemo i njihov stav“.

Nijesmo uspjeli.

Očekivano, narasle tenzije pa i otvorene prijetnje navele su i ovdašnje zvaničnike Islamske zajednice i Katoličke crkve da u tišini prate dešavanja oko predloženog zakona koji se i njih tiče isto koliko i nihove pravoslavne kolege.

Od ranije znamo da su oni imali mnogo primjedbi na prvu verziju zakona (Nacrt iz 2015.) da je dobar dio u međuvremenu usaglašan, dijelom zahvaljujući i angažmanu Venecijanske komisije, ali da se i na tim stranama osjeća doza nelagode zbog nauma države da ozakoni pravo na preispitivanje imovine vjerskih zajednica.

U ovom trenutku ne može se desiti da država počne da preuzima u svoje vlasništvo džamije ili katedrale, čuje se u nezvaničnim razgovorima sa predstavnicima islamske i katoličke zajednice u Crnoj Gori, ali ako se i kada usvoji predloženi zakon – ko zna. Možete li pretpostaviti, pitali su nas, šta bi se sve dešavalo da je sličan zakon postojao devedesetih, kada su sadašnja vlast i dio opozicije zajadno vladali, ili makar slijedili vrlo sličnu ideologiju?

Možemo li?

Treba pomenuti kako su izvršna i zakonodavna vlast udesili da se o predloženom zakonu raspravlja, ili makar svađa, baš u vrijeme kada u parlamentu na usvajanje čekaju budžet za narednu godinu. I paket propisa kojima će Vlada dati nova krila (vrijedna 155 milion) Montenegroerlajnsu, a vrata Crne Gore – aerodrome u Tivtu i Podgorici  – dati u višedecenijski zakup. Bez jasnog i preciznog objašnjena tih postupaka. A i oni vode na nebo.

 

GOJKO PEROVIĆ, REKTOR CETINJSKE BOGOSLOVIJE
Vladin prijedlog nije dobronamjeran

„Suština našeg neslaganja sa predlogom zakona o slobodi vjeroispovjestije njegova nedobronamjerna priroda“, kaže za Monitor rektor Cetinjske bogoslovije, protojerej-stavrofor Gojko Perović.

PEROVIĆ: A da je nedobronamjerna vidi se po tome da se zakon priprema u tajnosti i mimo svake procedure. To je uostalom i bio prvi, od mnogih,zahtjeva Venecijanske komisije:da se zakon priprema javno, kroz institucije i u transparentnom dijlogu. Ništa od toga nije ispunjeno. Jedan jedini, u toku četiri godine (!), sastanak Vlade sa SPC desio se prije neki dan…i to na naše insistiranje. A atmosfera na njemu je bila uzmi ili ostavi.

Kad ovome dodamo da se radi o predlogu zakona koji uvezuje pitanja imovine sa pitanjima slobode vjeroispovjesti – čega nema ni u jednom nama poznatom zakonu ove prirode – konstatujemo da posao uopšte ne valja.Pri tom, mi (SPC) smo jedina crkva ili vjerska zajednica sa kojom država Crna Gora nema potpisan ugovor o međusobnim odnosima.

Svako razuman mora uočiti kako je rogobatni i nefunkcionalni Nacrt zakona postao Predlog u isto vrijeme kada predsjednik države i stranka DPS kršeći Ustav najavljujesvoje angažovanje po pitanju obnove (???) “crnogorske pravoslavne crkve” – ma šta oni pod tim podrazimjevali.

MONITOR: Mislite li da su izrečene uvrede i prijetnje pravi način za rješavanje nastalog spora? 

PEROVIĆ: Očigledno je sistematsko i osmišljeno ignorisanje najbrojnije i najuticajnije crkve u CrnojGori, a na temu koja se direktno tiče njenog položaja. Uz to, vidljivo je i ćutanje NVO sektora i nezavisnih intelektualaca. Kršenje procedure, nelogična rješenja u tekstu zakona, predlozi da se pitanja utvrđenja imovine rješavaju mimo kapaciteta koje nudi pravni sistem ove zemlje…I svi ćute!

Eto povoda za protest i izlive nezadovoljstva koji su mimo standarda.Ne mislim da je usijavanje atmosfere put ka rješenju, ali to nije pitanje za Crkvu već za… zakonodavca.

 

Skupština na žaru

Sledeće sedmice, u ovo doba, u Skupštini Crne Gore mogla bi se voditi rasprava o vladinom Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. To se možda i neće desiti – u slučaju da, recimo, dođe do neke od sledećih situacija:

Vlada može da povuče svoj prijedlog, iako premijer Duško Marković kaže da do toga neće doći. “Vlada stoji iza svog prijedloga, vidjećemo šta će parlamentarna rasprava pokazati”.

Poslanik DF i predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević pozvao je opozicione kolege koji od izbora 2016. bojkotuju sinđin parlament (Demokrate) da dođu kako bi skupa zaustavili izglasavanje predloženog zakona. „Ako treba da svi donesemo po flašu benzina, pospemo i klupe i sebe i da se zapalimo“, promislio je poslanik, „ni mi ni ova Skupština ne treba da postoji(mo) ukoliko je spremna da donese ovakav zakon o slobodi vjeroispovijesti”. Knežević je dodao kako „nema časnije, svetije ni ljepše smrti od stradanja braneći ono u što vjeruješ”.

Najavljuju se  i neke druge, jednako ružne mogućnosti.  O njima je govorio poslanik DF i potpredsjednik Nove Slaven Radunović. „Mi vam garantujemo da se u ovom domu neće glasati o ovom zakonu preko nas živih“, bio je eksplicitan Radunović, „To je minimum što možemo mi kao ljudi da uradimo za svoju crkvu, tradiciju Crne Gore i za svoje potomke“.

Dođe li do skupštinske rasprave predloženi zakon ne mora dobiti potrebnu većinu. Ako, na primjer, poslanici iz redova nepravoslavnog življa (da li se tu računaju i ateisti pravoslavnog pedigrea?) usliše molbe i prijetnje da ne učestvuju u raspravi i glasanju o zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Nakon predsjednika NOVE Andrije Mandića, molbu nepravoslavnim poslanicima (u državi koja je Ustavom definisana kao građanska i demokratska) „da ne rade nešto što ne bi voljeli da se radi njima“, uputio je i Milan Knežević.

Prethodno su, iz manastira Morača, sa druženja samoproglašenog Vijeća narodnih skupština stiglli mnogo jasniji aberi. Tamo su, konstatujući kako „prokazani zakon“ vlast pokušava donijeti uz pomoć „manjinskih naroda druge vjere“, istima poručili da bi eventualnim učešćem u donošenju zakona „pokazali otvoreno neprijateljstvo prema većinskom pravoslavnom narodu“.

Eto brze skice ambijenta u kome Vlada, nakon višegodišnjih priprema, pokušava progurati predloženi zakon o slobodi vjeroispovijesti. I dobrog pokazatelja stanja svijesti i dostignutih ličnih i kolektivnih sloboda u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

MLADIĆ I MI: Tek kad ustanemo vidjećemo koliko smo padali

Objavljeno prije

6 dana

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa.  Iz te političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih, eto većine i u sadašnjem parlamentu

 

 

Vijest da je Ratko Mladić umro u pritvorskoj jedinici u Hagu, gdje je izdržavao kaznu doživotnog zatvora, dala je povod za novi krug podsjećanja na vrijeme krvavog raspada SFR Jugoslavije i nove/stare interpretacije događaja iz tog doba.

Istorijske činjenice su neosporne: Nekadašnji general JNA, komandant vojske  tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine  dugogodišnji bjegunac od sučeljavanja s pravdom, Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine širom BiH.  Presudu je izrekao Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, pravni nasljednik Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Utvrđeno je da je Mladić bio ključni pokretač i komandant operacije u Srebrenici u kojoj je sistematski pogubljeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Dokazi su pokazali da je Mladić lično koordinirao snage VRS-a, prisustvovao odvajanju muškaraca od žena i djece u Potočarima te direktno izdao naredbe za masovne egzekucije na više lokacija. Tijela ubijenih potom su, u više navrata, iskopavana i prenošena u nove tajne masovne grobnice, kako bi se priječilo njihovo otkrivanje i prikupljanje dokaza o razmjerama zločina. Presudom je taj zločin definisan kao genocid, s ciljem uništenja bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Pod direktnom komandom Ratka Mladića provođena je trogodišnja kampanja opsade i terora nad stanovništvom Sarajeva. Grad je bio u potpunoj blokadi 1.425 dana, a njegovi stanovnici izloženi svakodnevnim neselektivnim snajperskim i artiljerijskim napadima. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je više od 11.000 civila, među njima i 1.601 dijete. Mladić je proglašen krivim za kršenje zakona i običaja ratovanja, dok je Sud utvrdio da je primarni cilj ovih napada bio utjerivanje straha.

Jedina tačka optužnice po kojoj je oslobođen, teretila je Mladića za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u šest BiH opština tokom 1992. godine: Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici. Sudsko vijeće je potvrdilo da su na tim područjima počinjeni masovni progon, istrijebljenja, ubistva i mučenja u logorima pod kontrolom vojske RS (Omarska, Keraterma, Trnopolja…), ali su sudije većinom glasova zaključile da prikupljeni dokazi nisu dovoljni da bi se dokazalo krivično djelo genocida.

Suđenje Mladiću dalo je obilje materijala za praćenje transformacije oficira JNA u zlikovca nepojmljivih razmjera.

Početkom ratnog raspada SFRJ sredinom 1991. godine, potpukovnik Mladić je iz Prištine prekomandovan za komandanta 9. (kninskog) korpusa JNA. Tamo je komandovao jedinicama regularne vojske i srpskih paramilicija tokom borbi na prostoru Krajine i dijelu Dalmacije koju je bezuspiješno pokušavao zauzeti.

U jednom od dokumenata prezentovanih tokom suđenja, Mladić pregovaračima hrvatske strane najavljuje „uništenje Zadra, a zatim uništenje ostalih gradova“ na tom dijelu hrvatskog primorja, ukoliko se ne ispune njegovi uslovi. U presretnutom (snimljenom) razgovoru sa pregovaračima iz Šibenika, u septembru 1991., Mladić prijeti: „Sve što je starije od 10 i mlađe od 75 godina nastradaće u Šibeniku i nećemo ostaviti nijednu kuću da stoji.“

Ispuniće gotovo identične prijetnje, četiri godine kasnije, u Srebrenici. U međuvremenu, u martu 1992., Mladić je iz Knina prekomandovan u Sarajevo gdje je, po naređenju tadašnjeg načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića, postavljen za komandanta 2. vojne oblasti JNA. Dva mjeseca kasnije, na prijedlog Radovana Karadžića, skupština RS postavlja ga za komandanta Glavnog štaba vojske RS.

„Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”, čudio se tada Mladić pred ciljevima projekta etničkog čišćenja srpskog dijela BiH.

Ali je prihvatio postavljenje. I cilj. Na tom položaju ostao je do 1996. godine, nakon čega se dao u bijeg i skrivao od  optužnice Tužilaštva u Hagu. Aktivni oficir Vojske SRJ ostaje do februara 2001. godine, kada je penzionisan ukazom tadašnjeg predsjednika te države Vojislava Koštunice. Uhapšen je tek deset godina kasnije, u kući rođaka u selu Lazarevo blizu Zrenjanina. Selo je, potom, preimenovano u Mandićevo.

Sarajlije su ga upamtile po pokušaju  da ih „raspameti“ neprekidnim  granatiranjem . Tokom suđenja isplivala je još mračnija Mladićeva strana. „Kad god prolazim pored Sarajeva, usput nekoga ubijem…“, hvali se u saputnikovu kameru (kanadski Srbin Milan Lešić), u avgustu 1993. „Idem, razbijam Turke, ko ih jebe!“

Početkom naredne godine, na sjednici Skupštine RS, objašnjava da „neprijatelj sa kojim se suočavamo svakim danom postaje jači… Moja briga je da oni nestanu potpuno“. Genocidu se više nije čudio.

A onda, tri mjeseca pred početak pregovora u Dejtonu kojima je okončan rat u BiH, vojska RS zauzima „sigurnu zonu UN-a“. Mladić kaže: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu Srebrenicu. I napokon je došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“

Počinje višednevni pokolj koji će imati mjesto u svakoj enciklopediji zločina i beščašča.

Srbija i ovih dana,  masovno slavi Ratka Mladića kao svog heroja. Ni mi nemamo vremena da čekamo istoriju  da se odredi prema načinu na koji  djelovi  crnogorskog  društva pamte i predstavljaju njegov lik i djelo.

“Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića”, objavio je na mreži X predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, neposredno po prispjeću vijesti o smrti osuđenog ratnog zločinca.

Milan Knežević, poslanik i predsjednik DNP koja je, zvanično, i dalje u koaliciji sa Mandićevom NSD, potrudio se više. On je na istoj društvenoj mreži,  uz Mladićevu fotografiju, objavio prigodan stihoklep: „Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.  Hvalospjev zlikovcu ili teška uvreda izrečena na račun Srba isključivo po osnovu njihove nacionalne pripadnosti?

Metodije Ostojić, jedan od dvojice mitropolita SPC koji trenutno službuju u Crnoj Gori smrt Ratka Mladića iskoristio je za žestok napad na neprijatelje svog svetonazora. Narod je, veli Metodije, u Mladiću prepoznao „ne samo velikog Srbina i čovjeka vrijednog poštovanja, nego i sve one divne i svete odlike svetih srpskih ratnika i vitezova…“. A zlo je na onoj drugoj strani. „Vidjeli smo da ga je ovaj bijeli svijet sudio i osudio. Ne njega da osudi, nego cjelokupni srpski rod… Da nas slome i pogaze. Pa da kao i oni služimo tami, mraku, ništavilu, smrti i prolaznosti.“

Zato će  general Ratko, uvjeravao je Metodije Ostojić vjernike na liturgiji u Pivskom manastiru, naći svoje mjesto među svetim srpskim vitezovima.

Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš priskočio je da pritvrdi.  „Vječne slave besmrtnom srpskom generalu“, stoji u njegovoj čitulji. „Hvala ti za sve što si učinio za srpski narod i pozdrav. Hristos Vaskrse Generale“.

Bilo je još toga. Bilo je i više onih koji su Ratka Mladića, nakon vijesti o njegovoj smrti, pokušali staviti u adekvatan istorijsko-civilizacijski kontekst.

Prema Krivičnom zakoniku Crne Gore, onaj ko javno odobrava, negira ili umanjuje težinu ratnih zločina/genocida može biti kažnjen višegodišnjom zatvorskom kaznom. Zakon nije potpuno precizan da li veličenje presuđenih zločinaca predstavlja oblik negacije njihovih zlodjela.

Iz Tužilaštva je saopšteno da oni „prat i ocjenjuju“ da li u radnjama ,,bilo kojih lica” postoje obilježja krivičnog djela. ,,Ukoliko (Tužilaštvo) ocijeni da je potrebno formirati predmet povodom bilo kojeg slučaja, javnost će biti blagovremeno obaviještena”, stoji u odgovoru na novinarski upit. Do obećanog blagovremenog obavještenja ostaće tajna šta Tužilaštvo tačno prati u, recimo, poeziji M.K. ili čitulji D.V. Ako ne pokušavaju da izvagaju intenzitet uznemirenja javnosti do koga, po slovu zakona, mora doći kako bi pomenuto krivično djelo bilo procesuirano.

Ovdašnju javnost, poznato je (ni)je lako uznemiriti podsjećanjem na zločine poslednjeg rata. Zavisno od toga jesu li počinioci, odnosno žrtve, naši ili njihovi. To je jedan od kontinuiteta podjela u Crnoj Gori.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se nestalim spomenikom zlikovca iz Drugog svjetskog rata Pavla Đurišića. Još ga nijesu našli. Dijelili smo se prije i poslije 30. avgusta 2020, skoro kao prije i nakon 21. maja 2006. Ili tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Bez kvi, srećom.

Mnogi će reći kako je temelj tih podjela udaren baš tokom raspada Jugoslavije i ratova u Hrvatskoj i BiH. Od Dubrovnika i Vukovara do Sarajeva i Srebrenice dio Crne Gore tražio je i borio se za mir. A drugi, tada brojčano ubjedljiva većina, pomagao pokušaj realizacije velikosrpskog projekta. Onoliko i onako kako je ko mogao: neko s puškom u ruci, neko novcem iz tranzitnih poslova, a poneko ratnohuškačkim  govorima iz parlamenta.

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se tih ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa i bijesa.  Sve najavljujući neminovnu pobjedu nad austrugarskim konjušarima, turcima, ustašama i balijama… Ubrajajući među te  neprijatelje  neistomišljenike sa crnogorskim nacionalnim ili državotvornim predznakom.  Iz  velikodržavne političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih sve skupa, eto većine i u sadašnjem parlamentu.

Neki su, u međuvremenu promijenili stranu, drugi nijesu. Konačno, ima i navodno neopredijeljenih, a spremnih da u svakoj podjeli moći budu na pobjedničkoj strani.

Među poklonicima zaostavštine Ratka Mladića, najveću pažnju zavrjeđuje gest Andrije Mandića. Isticanjem svog saučešća predsjednik parlamenta pokušao je ubijediti sljedbenike da ga vlast nije promjenila. Ni omekšala. Ni nedjelju dana nakon gesta koji je naišao na brojne osude domaće javnosti, opozicije ali i evropskih političara, Mandiću je u pomoć pokušao priskočiti partijski kolega Budimir Aleksić. „Izjaviti saučešće onima koji su izgubili bližnjeg nije pitanje političkog opredjeljenja niti bilo kakve kalkulacije, već duboko ukorijenjen čin čovječnosti i tradicije ljudi u Crnoj Gori“, rekao je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, u očiglednom pokušaju sanacije nastale štete. Čisti humanizam.

Mandića je najmanje strah DPS-ove inicijative za njegov opoziv. Čak i da ga smijene, on bi tu smjenu veoma lako investirao  u  prezbornoj kampanji na vanrednim izborima.

Zato će slučaj Mandić (Mladić) u realnom svijetu  poslužiti za pozicioniranje u susret izborima zakazanim za naredno ljeto. Crna Gora će nastaviti da živi sa svojim i tuđim demonima. Tek uz mnogo dodatnog truda, njihova snaga će slabiti.  Do dana kada ovdašnja djeca ne budu tražila odgovor od roditelja – zašto je većinska, službena  Crna Gora,  dok je ubijana Srebrenica bila saveznica Ratka Mladića? I šta su oni tada radili?

Tek kad ustanemo,  vidjećemo koliko smo padali.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

USTAVNE PROMJENE ZA EU ŠTRIK: Popravljaćemo kad uđemo u Evropu

Objavljeno prije

2 sedmice

na

29 Augusta, 2026

Objavio:

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili povjerenom važnom poslu. Stekao se utisak da su ustavne amandmane usvojili radi forme, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi

 

 

Državni parlament je 24. avgusta usvojio ustavne amandmane XVII do XXI. Glasalo je 68 poslanika, bez glasova protiv. Usvojen je i Ustavni zakon za sprovođenje amandmana. Otud zaključak kako je Crna Gora, izmjenama Ustava, uradila ono što se od nje godinama tražilo iz Brisela i Strazbura: usvojena je nova formula za izbor članova Sudskog i Tužilačkog savjeta uz manje neposrednog uticaja izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku samoupravu.

Na prvi pogled, bila je to jedna, jedinstvena, ustavna reforma.

Sudski i Tužilački savjet našli su se u istom ustavnom paketu, pred istim parlamentom i pod istim evropskim zahtjevom. Amandman XVII, na primjer, propisuje isti parlamentarni prag za izbor četiri člana jednog i četiri člana drugog savjeta iz reda uglednih pravnika: dvotrećinska, odnosno, u drugom krugu glasanja tropetinska većina svih poslanika. Tu se sličnost uglavnom završava. A prije detalja, vrijedi podsjetiti zašto je, uopšte, došlo do izmjena Ustava Crne Gore.

U obrazloženju Vladinog predloga ustavnih amandmana iz februara ove godine piše da je EU, još u junu 2024, zatražila od Crne Gore izmjenu Ustava u vezi sa sastavom i postupkom imenovanja Sudskog i Tužilačkog savjeta. Kod Sudskog savjeta evropski zahtjev bio je naročito konkretan. U Vladinom obrazloženju citira se preporuka GRECO-a (antikorupcijsko tijelo koje je 1999. osnovao Savjet Evrope) da se ukine članstvo ministra pravde po službenoj dužnosti i obezbijedi da najmanje polovina Sudskog savjeta bude sastavljena od sudija koje biraju njihove kolege.

Vlada citira i preporuku da predsjedavajuću funkciju u Sudskom savjetu obavlja jedan od tih sudija. Ali, njen prijedlog usvojen u parlamentu nije u potpunosti saglasan sa navedenim. Kod rješenja za predsjedavajućeg Sudskog savjeta otišlo se  u drugom smjeru. Prema novim ustavnim rješenjima predsjednika tog tijela biraju članovi Savjeta među onim kolegama koji nijesu nosioci sudijske funkcije. Dvotrećinskom većinom.

U Tužilačkom savjetu zadržan je postojeći model prema kome je Vrhovni državni tužilac, po slovu Ustava, automatski član i predsjedavajući tog Savjeta. Dakle, predsjedavanje VDT Tužilačkim savjetom nije stvar odluke njegovih članova, kao u slučaju Sudskog, nego Ustavna norma.

Očigledno, autori amandmana nijesu napravili jedan model funkcionisanja dva pravosudna savjeta, nego su se odlučili za dva bitno različita rješenja. Samo po sebi to ne mora biti greška. Sudija i tužilac nijesu na identičnim finkcijama, sud i tužilaštvo nemaju isti položaj u sistemu vlasti, a nezavisnost suda nije isto što i samostalnost državnog tužilaštva…

Problem je što smo ostali uskraćeni za obrazloženje takvog pristupa. Istovremeno, Vlada kao predlagač ustavnih amandmana i parlament koji ih je usvojio potpuno su ignorisali prijedloge i primjedbe pristigle tokom (formalne) javne rasprave.

Bez odgovora ostalo je pitanje zbog čega su razlike baš ove i ovakve: Sudski savjet bira svog predsjednika izvan sudijske profesije dok Tužilačkim savjetom, kao i do sada, predsjedava VDT; Ministar pravde izlazi iz Sudskog savjeta, ali Ministarstvo delegira svog predstavnika u Tužilačkom savjetu; Predstavnik advokata/Advokatske komore je u jednom savjetu (sudskom) izostavljen iz sastava, dok je u drugom imperativno predviđen. Nevladin sektor dobija mjesto u Tužilačkom savjetu, ali ne i u Sudskom… Savjeti imaju i različit broj članova, dok njihov sastav proglašavaju nosioci različitih državnih funkcija – predsjednik države, odnosno, predsjednik parlamenta.

Samo su kriterijumi za izbor „uglednih pravnika“ koji ulaze u sastav dva savjeta – po različitim procedurama – jednako neprecizni i podložni volji parlamentarne većine koja treba da izabere/potvrdi njihovo članstvo. Ustavni odbor se oglušio i o zahtjeve da se definicija uglednog pravnika precizira i/ili normira, dok prethodno iskustvo uči da to nije previd nego smišljena odluka. Ona poslanicima daje mogućnost da u međusobnim pregovorima i dogovorima „trguju“ onima koji su, po njihovim partijskim ili ličnim kriterijumima, (ne)podobni za članstvo u savjetima. Često ne mareći za njihov profesionalni i lični ugled.

Prema novim ustavnim amandmanima, Sudski savjet dobija jasnu profesionalnu većinu. Amandman XVIII propisuje da Sudski savjet ima predsjednika i devet članova (ukupno 10 članova, što omogućava glasanje 5:5). Članovi Sudskog savjeta su predsjednik Vrhovnog suda po službenoj dužnosti, pet sudija koje bira i razrješava Konferencija sudija „vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti sudova i sudija“ (predsjednici sudova, osim Vrhovnog, ne mogu biti članovi Savjeta); četiri ugledna pravnika koje bira i razrješava Skupština na prijedlog nadležnog radnog tijela, „po raspisanom javnom pozivu“. Sastav Sudskog savjeta proglašava predsjednik države.

Matematika je jasna: od deset ljudi koji će da sjede u Savjetu, šest dolazi iz sudijske profesije. Predsjednik Vrhovnog suda i pet sudija koje biraju njihove kolege. Tako profesionalni (sudijski) blok ima većinu. Međutim, predsjednik Savjeta bira se iz reda članova koje je imenovao državni parlament. On ima odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda pri donošenju bilo koje odluke.

Djeluje da je ovim rješenjem uspostavljena ravnoteža između (EU) zahtjeva da sudije biraju makar polovinu članova Sudskog savjeta, ali da se taj Savjet ne pretvori u zatvoreno cehovsko tijelo. Praksa će pokazati da li je pronađena prava mjera te ravnoteže.

Amandman XIX propisuje da ministar pravde više nije član Sudskog savjeta. To je izmjena koju su GRECO i Venecijanska komisija godinama tražili.Venecijanska komisija je još 2022. upozorila da članstvo ministra pravde ne mora automatski ugroziti nezavisnost Sudskog savjeta, ali je naglasila da izvršna vlast ne smije preko njega, kao člana po službenoj dužnosti, dobiti mogućnost da dominira Savjetom. Kao dodatna primjedba navedeno je da ministar ne bi trebalo da učestvuje u odlučivanju o disciplinskim mjerama protiv sudija.

Kod Tužilačkog savjeta imamo bitno drugačiji pristup. Amandman XX zadržava Tužilački savjet kao tijelo sa predsjednikom i deset članova. Uz broj članova, i njegov sastav je bitno drugačiji od Sudskog savjeta.

U Tužilačkom savjetu su VDT, kao predsjednik Savjeta; pet državnih tužilaca koje bira i razrješava Konferencija državnih tužilaca; dva ugledna pravnika koji nijesu advokati, koje bira Skupština; jedan ugledni pravnik kao predstavnik nevladinih organizacija, kojeg bira Skupština; jedan ugledni pravnik iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore Crne Gore i jedan član kojeg imenuje ministar pravde iz reda zaposlenih u Ministarstvu pravde. Sastav Tužilačkog savjeta proglašava predsjednik Skupštine.

Ponovo matematika. Pet profesionalnih tužilaca. Pet članova koji nijesu tužioci. I VDT, kao predsjednik Savjeta. Ovdje nema neriješenog ishoda. Odlučujući glas, u slučaju ravnoteže članova koje su birali zakonodavna i izvršna vlast i onih koji u Savjet dolaze po osnovu podrške kolega iz tužilaštva mogao bi imati Vrhovni državni tužilac. To nameće makar dvije dileme.

Prva, zašto u Tužilačkom savjetu nije razdvojeno rukovođenje od upravljanja institicijom/sistemom, kao što je to urađeno u slučaju Sudskog savjeta. I druga: koju stranu i interese u Tužilačkom savjetu zastupa VDT? Onih kojima hijerarhijski komanduje sljedstveno ustrojstvu tužilačke organizacije, ili onih koji su ga izabrali (parlament) i imaju posljednju riječ u slučaju njegovog razrješenja.

Iz opozicije tvrde da bi se sa tom dilemom mogli suočiti već tokom kampanje za naredne parlamentarne izbore. Pošto se, navodno, razrađuju i predizborni scenariji u kojima bi državno tužilaštvo i SDT mogli imati neuobičajeno značajnu ulogu.

Dalje, za razliku od uglednih pravnika koje parlament bira u Sudski savjet, pet članova Tužilačkog savjeta bira se po osnovu puno preciznije profesionalne/političke legitimacije. Makar što se predlagača tiče.

Ministar pravde nije član Tužilačkog savjeta ali izvršna vlast ima svog predstavnika u tom tijelu. I ovo je vrlo jasna razlika u odnosu na Sudski savjet. U Tužilačkom savjetu, novi Ustav izričito rezerviše jedno mjesto za uglednog pravnika iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore. U Sudskom savjetu takvog mjesta nema.

Stvar postaje zanimljivija ako se ima u vidu da advokatura predstavlja profesiju koja neposredno učestvuje u krivičnim postupcima, ali istovremeno nije dio državnog tužilaštva nego su njihovi interesi, na neki način, sukobljeni.

Da li se postupalo po rezonu da tužilaštvu, preko Savjeta, treba ponuditi i drugačiju profesionalnu perspektivu, ili je u pitanju mogućnost neke vrste „profesionalnog nadzora“ od druge strane? Zašto sličan model nije primijenjen i na Sudski savjet? Odgovore nijesmo čuli tokom predlaganja i usvajanja ustavnih amandmana.

Kroz prijedloge dostavljene tokom javne rasprave, dobili smo niz inicijativa o modelima izbora članova dva savjeta koje su predstavnici zakonodavne vlasti ignorisali. Na primjer, da se u Tužilačkom savjetu nađe i predstavnik sudijske organizacije, po istom modelu po kome je ta mogućnost data Advokatskoj komori. Ubjedljivo zvuči argument da bi to moglo doprinijeti boljoj međusobnoj saradnji na zajedničkom poslu koji obavljaju u javnom interesu.

Eventualni kontraargumenti sačekaće neku drugu priliku. Kao i rasprava na temu da li je usvojenim ustavnim amandmanima zakonodavna vlast izdigla Tužilaštvo (ili makar VDT-a) u neformalnu ali moćnu četvrtu granu vlasti.

Četvrta grana vlasti nije pravna kategorija, ali se tim izrazom pokušava opisati organ koji može pokrenuti državni aparat protiv pojedinca, snažno uticati na političke procese i istovremeno ostati zaštićen od neposredne političke kontrole, kaže Boris Marić. On smatra da ravnotežu treba tražiti u sistemu u kome tužilac „ne prima političke naredbe, ali daje profesionalne odgovore i snosi posljedice za nepostupanje, selektivnost i teške propuste”. O mjestu VDT u Tužilačkom savjetu naš sagovornik kaže: „Ako VDT strahuje od Savjeta dok radi svoj posao, nema samostalnosti. Ako Savjet ne može ništa kada VDT svoj posao ne radi, nema odgovornosti”.

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili važnom poslu koji im je bio povjeren. Stekao se utisak da su usvajanje ustavnih amandmana odradili forme radi, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi.

A nove ustavne promjene već su najavljene za septembar. Vidjeli su da je lako.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POŽARI KAO GLOBALNA PRIJETNJA: Crna Gora i dalje nespremna

Objavljeno prije

3 sedmice

na

21 Augusta, 2026

Objavio:

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane

 

 

Požari koji su buknuli u avgustu opet su otvorili pitanje o sposobnosti države da se nosi sa ovim stalnim rizikom i prijetnjom sa kojom se suočavamo svakog ljeta.

Zbog velikog požara koji je buktio između Baošića i Bijele, preventivno je evakuisano nekoliko desetina mještana i turista. Ova dva naselja su ostala bez struje i vode, a vatrena stihija je ugrožavala i kuće koje su odbranjene zahvaljujući požrtvovanosti vatrogasaca. U višednevnom gašenju požara učestvovale su kompletne vazduhoplovne snage Crne Gore (avioni MUP-a i helikopteri Vojske), lokalne službe zaštite, brojna dobrovoljna vatrogasna društva iz Boke, ekipe iz Podgorice, Nikšića i Bara, kao i vatrogasci koji su došli u pomoć iz Trebinja.

Stihiju su političari i funkcioneri Demokrata iskoristili i da se promotivno slikaju, a ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je poljupcem u ruku mitropolita Joanikija koji je došao da pruži „duhovnu pomoć“, izazvao raspravu o sekularnosti države.

Zvanični stav vlasti je da je Crna Gora ušla u požarnu sezonu spremnija nego ikada ranije. Zaista, za razliku od proteklih godina, MUP je uspio da osposobi sva tri protipožarna aviona tipa Air Tractor. Vlada je za ovu požarnu sezonu uspjela da obezbijedi zakup aviona Antonov, čime su ukupni kapaciteti za gašenje iz vazduha podignuti na 17 tona vode u jednom naletu, što je četiri puta više nego prošle godine.

Ipak, uprkos boljoj pripremi, podaci Evropskog sistema za informisanje o šumskim požarima (EFFIS) pokazuju da je do avgusta u Crnoj Gori vatrom već progutano blizu 10.000 hektara zemljišta. A glavni požarni udar krenuo je ovog mjeseca.

Podsjetimo da je premijer Crne Gore Milojko Spajić u avgustu 2024. godine najavio da će vlada pronaći sredstva za kupovinu makar jednog kanadera, procijenjenog na oko 50 miliona eura, kako bi se riješio višedecenijski problem sa požarima. Ta sredstva još uvijek nijesu nađena, pa se Vlada ove godine opredijelila za privremenu mjeru – zakup vazduhoplova tokom tri mjeseca. Zakup aviona Antonov traje do kraja avgusta.

O strateškom promišljanju govori i podatak da je Vlada informaciju o potrebi nabavke dva višenamjenska aviona i dva višenamjenska helikoptera usvojila tek u junu, kada je ljetnja sezona već počela.
U tom dokumentu se potreba za novim vazduhoplovima obrazlaže, između ostalog, sve izraženijim posljedicama klimatskih promjena, učestalijim i intenzivnijim požarnim sezonama i potrebom da Crna Gora poveća sposobnost reagovanja u vanrednim situacijama.

Da je povećanje sposobnosti neophodno govore nam i iskustva iz regiona. Tako su Hrvatska i Srbija, koje su tokom prošle godine pomagale Crnoj Gori u gašenju požara, ove godine pogođene požarima velikih razmjera.

Najteža situacija zadesila je Dalmaciju, posebno turističko mjesto Omiš, gdje je u velikom požaru jedna osoba izgubila život, a 14 ljudi je hospitalizovano (od kojih 10 na intenzivnoj njezi). Izgorjelo je preko 70 kuća, preko 100 vozila i 50 plovila, a oko 2.000 ljudi je preventivno evakuisano. Apokaliptične slike iz Omiša prikazivale su ljude koji su spas od vatre tražili u moru, odakle su ih kasnije izvlačili mještani barkama.

„Temeljni uzroci pojačane ranjivosti Hrvatske na požare nalaze se u političkoj indolentnosti spram javnog interesa i tretmanu prostora dominantno kao komercijalnog resursa“, analiziraju odgovor na požare hrvatski mediji.

U Srbiji je samo u jednom avgustovskom danu zabilježeno 178 požara. U tri opštine je proglašena vanredna situacija, a borba sa vatrenom stihijom se danima vodi u Delibarskoj pješćari.

Slično je i u ostatku Evrope, u kojoj se pejzaž, nakon nekoliko uzastopnih toplotnih talasa, pretvorio u ¥lako zapaljivo gorivo“, konstatuju stručnjaci. Najteže pogođena zemlja u EU je Španija, gdje je u gašenju požara život izgubio jedan vojnik. Dvoje ljudi je poginulo u požarima na grčkim ostrvima, na Halkidikiju stotine turista je evakuisaniso čamcima direktno sa plaža. Francuska bilježi najgoru godinu od 2012. godine. Megapožari su uništili stotine kuća i natjerali preko 200.000 stanovnika i turista na evakuaciju. Belgija se danima bori sa najvećim šumskim požarom u posljednjih sto godina u jednom od svojih prirodnih rezervata.

Najveće žarište na planeti je Afrika u kojoj je ove godine zabilježeno preko 50 odsto svih spaljenih površina na Zemlji. Kanada i SAD se suočavaju sa dugotrajnom sušom i „vatrenim olujama“, a službe za zaštitu sa nedostatkom ljudstva i vatrogasaca na terenu za gašenje megapožara.

A da će svake godine biti još gore upozorio je nedavno austrijski meteorolog i stručnjak za klimatske promjene Andreas Jager. Njegovu analizu, koja je šokirala austrijsku i evropsku javnost, brzo su prenijeli brojni svjetski i regionalni mediji. Njegova procjena da preživljavamo vjerovatno najhladnije ljeto u naredna tri vijeka zvuči nevjerovatno na prvi pogled, ali prema riječima ovog stručnjaka, to je surova fizička realnost koja nas tek čeka u decenijama pred nama. Pozivajući se na  naučna fakta, Jager je poručio zabrinutoj javnosti: „Klimatske promjene nisu nikakva izmišljotina, niti politička platforma, već čista, tvrdokorna fizika!“

Jagerovoj procjeni naruku ide statistika: podaci Evropskog informacionog sistema za šumske požare (EFFIS) pokazuju da je od početka ove godine do 13. avgusta u Evropskoj uniji izgorjelo 568.415 hektara, što je površina veća od Luksemburga.

Vjerovali ili ne u efekat staklene bašte i zagrijavanje planete, svake godine svjedočimo toplotnim talasima koji su ljeti sve duži, snijega je na planinama zimi sve manje, sniježni period tokom godine skraćen je za čak 22 dana u Evropi, vodostaji su niži a požari redovni.

Pariski sporazum imao je za cilj da emisiju CO2 smanji tako da srednja globalna temperatura do kraja 21. vijeka ne poraste za više od 1,5 stepeni u odnosu na predindustrijski period. Aktuelni podaci govore da je srednja globalna temperatura površine Zemlje već porasla između 1,2 i 1,3 stepena, dok su se kopnene vode zagrijale znatno više. U Evropi se ove godine bilježe rekordno niski vodostaji velikih rijeka i jezera.

Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije (WMO), ekstremno topli periodi koji su se prije industrijske revolucije događali jednom u 50 godina, danas su pet puta češći. Podaci Američke agencije za zaštitu životne sredine (EPA) pokazuju da su gradovi tokom 60-ih godina 20. vijeka bilježili prosječno dva toplotna talasa godišnje, dok taj prosjek danas iznosi više od šest talasa godišnje. Sezona visokih temperatura produžena je više od 40 dana u odnosu na ranije decenije. U Južnoj Evropi tako temperature sve češće prelaze 40 stepeni. Dosadašnji evropski rekord zabilježen je na Siciliji 2021. godine sa temperaturom 48,8 stepeni. U djelovima Sjeverne Amerike, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ljetnje temperature prelaze 50 podiok.

Istraživanja govore da toplotni talasi u Evropi godišnje uzorkuju preko 50.000 smrtnih slučajeva. Samo tokom 2022. godine materijalna šteta povezana sa toplotnim talasima i sušom u Evropi procijenjena je na preko 40 milijardi eura. Ekstremni vremenski i klimatski događaji prouzrokovali su u EU ekonomske gubitke procijenjene na 822 milijarde eura između 1980. i 2024. godine, prema podacima Evropske agencije za životnu sredinu, pri čemu je četvrtina te štete nastala samo u posljednje četiri godine.

U Briselu se zbog toga razmišlja u pravcu redovnih rashoda zbog katastrofa, u odnosu na dosadašnji stav da su prirodne nepogode skupi jednokratni udari na budžet. Portparol Evropske komisije rekao je da izvršna vlast EU razmatra načine za rješavanje problema nedovoljne osiguravajuće zaštite od klimatskih rizika, u okviru paketa mjera koji bi trebalo da bude usvojen do kraja ove godine.

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni uspostavljeni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara u Crnoj Goru, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane.

„Izgradnja održivog sistema zasniva se na prevenciji, tj. sprečavanju nastanka novih rizika od požara, a na šta odgovor treba da daju svi subjekti sistema zaštite i spasavanja, koji su prepoznati u zakonu, kako bi se smanjila izloženost stanovništva i infrastrukture. Zato se u Crnoj Gori prava politika upravljanja rizikom od požara mora voditi tokom svih dvanaest mjeseci, a ne samo tokom tzv. požarne sezone. Izazivanja požara treba sankcionisati strože i efikasnije”, izjavila je za Dan dr Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene. Ona potencira potrebu jačanja savremenih sistema ranog otkrivanja rizika i ranog upozoravanja (npr. termo i optičke kamere koje rade na principu vještačke inteligencije, satelitsko praćenje i dronovi), obučene i dobro opremljene službe, mnogo preciznije lokalne prognoze vremena, naročito kretanja vjetra u rizičnim danima.

Tokom požara u Baošićima, Pokret za Herceg Novi „Idemooo!“ tražio je sazivanje vanredne sjednice Skupštine opštine. Istakli su da je neophodno razmotriti šta je tokom požara funkcionisalo dobro, gdje su se pokazali problemi, kakvo je stanje opreme i ljudstva, protivpožarnih puteva, hidrantske mreže i dostupnosti vode, kako je funkcionisala koordinacija službi i šta je potrebno hitno uraditi da grad narednu sličnu opasnost dočeka spremniji. Ovo je dobra polazna osnova i za druge opštine.

A šta svaki pojedinac može uraditi. Prema zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), procjenjuje se da je između 80 i 95 odsto svih šumskih požara na planeti direktno ili indirektno izazvano ljudskim aktivnostima. Tokom ljeta dovoljna je mala nepažnja kao što je bacanje opuška kroz prozor automobila, paljenje na otvorenom, roštilj, da se na plus 40 vatra očas razbukti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo