FOKUS
KAD POLITIČARI I SVEŠTENICI DIJELE ZEMALJSKO CARSTVO: Ubiše boga u nama

Pored svih sporenja o prirodi predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, suprotstavljene strane imaju i nešto zajedničko: iskazanu spremnost da se obračunaju sa neistomišljenicima. I želju da se okoriste u sporu koji nas je (opet) doveo na ivicu sukoba
Sporni Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti Vlada je usvojila sredinom maja ove godine. Nakon toga je pred hramom Hristovog vaskrsenja održan narodni sabor. Nastavak sabora zakazan je za subotu, u Nikšiću. Potom će se, sredinom naredne nedjelje, u parlamentu raspravljati o predloženom zakonu.
Kako bi privukli vjernike na protest protiv vladinog zakona, iz manstira Ostrog u Nikšić će biti donijete i mošti Svetog Vasilija Ostroškog. Za jedne, to je pravi potez koji će na subotnji sabor dovesti „svu Crnu Goru i Hercegovinu“. Drugi drže da je riječ o najgrubljoj zloupotrebi svetinja koja potvrđuje potrebu da predloženi zakon o slobodi vjeroispovjesti bude što prije usvojen.
Zašto je zakon o slobodi vjeroispovjesti dočekan sa toliko različitih emocija?
„Utvrđujući Prijedlog zakona o slobodi vjeroisposvjesti, Vlada ispunjava ustavnu, međunarodno-pravnu i istorijsku obavezu da to pitanje uredi modernim zakonom, po najvišim međunarodnim standardima“, ocijenila je u maju generalna direktorica Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama, Žana Filipović najavljujući da će novi propis zamijeniti važeći Zakon o vjerskim zajednicama usvojen još 1977. godine.
Onda je pojasnila kako je riječ o veoma liberalnom zakonu, koji obezbjeđuje „najveći stepen“ slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti i „značajno veći stepen“ prava i sloboda nego bilo koji zakon iz te oblasti u našem okruženju.
Tu se i pohvalila: „Sve korisne sugestije koje smo čuli u dijalogu sa predstavnicima vjerskih zajednica, a koje su bile u skladu sa međunarodnim standarima, su u najvećoj mjeri prihvaćene. Možemo reći da je na ovim konsultacijama postignut viši stepen saglasnosti nego ikada ranije po ovim pitanjima“.
Stvar je postala sumnjiva kada je sa iste sjednice Vlade (16.maj) stiglo saopštenje u kome se kaže kako je prijedlog zakona utvrđen na bazi Nacrta iz 2015. godine „nakon razmatranja sugestija i prijedloga iz javne rasprave, diskusija na brojnim javnim skupovima i iscrpnih pojedinačnih konsultacija sa predstavnicima vjerskih zajednica“.
Naši sagovornici iz SPC tvrde da susreta sa njima, tokom pripreme zakona, nije bilo (vidjeti boks).
Nije bilo teško sjetiti se da javna rasprava u drugoj polovini 2015. nije održana. Makar ne u Kotoru i Bijelom Polju, gdje su zakazani skupovi „odloženi“ zbog protesta u organizaciji Srpske pravoslavne crkve i dijela takozvanih prosrpskih partija. Rasprava u Podgorici je održana uz policijske kordone.
Organizatorima protesta i njihovim sljedbenicima zasmetao je, prije svega, naum vlasti da ispravi istorijsku nepravdu napravljenu nakon Prvog svjetskog rata -kada su Kraljevina Crna Gora i Mitropolija crnogorska, sa kompletnom imovinom, jedna za drugom „utopljene“ u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno, Srpsku pravoslavnu crkvu.
DPS je naumio da u državno vlasništvo vrati/preuzme svu imovinu vjerskih zajednica u Crnoj Gori stariju od 1918. godine, ako sadašnji vlasnici ne raspolažu dokazima da su je stekli na valjan način. Na osnovu tada ili danas važećih propisa. I to u roku od godinu dana.
Na osnovu svega što godinama možemo čuti ili pročitati bilo je jasno kako SPC dokazima koji će se tražiti nakon eventualnog usvajanja zakona o slobodi vjeroispovijesti – ne raspolaže.
Sporna imovina nije mala, čak i ako zanemarimo društveni, politički, sociološki značaj pravoslavne crkve kojoj, prema sopstvenom izjašnjenju, gravitira oko dvije trećine stanovnika Crne Gore. I smetnemo s uma naum vlasti da makar dio podržavljene crkvene imovine stavi na raspolaganje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) i njenim vjernicima.
„Između 1996. i otprilike 2006. godine Beogradska patrijaršija je, koristeći se pogodnim političkim prilikama, zloupotebom harizme koju je imala u javnosti i isto tako veleizdajom jednog dobro dijela administracije, na sebe prepisala dvanaest od ukupno 54 kvadratna kilometra zemljišta koje je u vlasništvu crkava i manastira u Crnoj Gori. Do 1996. godine ckve i manastiri i zemljište su bili u vlasništvu sela, bratstava, plemena, odnosno države Crne Gore“, kaže Stevo Vučinić, predsjednik Odbora za promociju CPC.„Vrijednost te imovine je otprilike jedna milijarda eura, a postoji nekoliko manastira koji donose enormne prihode, prije svega manastir Ostrog…“.
Sličnu priču je, na neki način, potvrdio i protojerej SPC Velibor Džomić kazavši kako će, prođe li predloženi zakon, država moći da „stavi poreskog inspektora pored ćivota Svetog Vasilija Ostroškog”.
Ta se ideja mnogima ne dopada. Makar koliko ni vjerske, odnosno, nacionalne implikacije priče o donošenju zakona o slobodi vjeroispovjesti.
Vjerske zajednice odvojene su od države, piše u Ustavu Crne Gore (član 14). Na istom mjestu piše da su one ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.
Kako to izgleda u stvarnosti, mogu pokazati još dva primjera iz zahuhtale kampanje.
„Srpska pravoslavna crkva služi da bi čuvala infrastrukturu ‘Velike Srbije’ u koju oni vjeruju. Jer vjeruju da je Crna Gora greškom postala nezavisna… Moramo svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom da im kažemo da od toga nema ništa”, saopštio je ljetos predsjednik države i vladajućeg DPS Milo Đukanović, tokom priprema za partijski kongres. Potom je dodao nekoliko rečenica koje su, u formi citata, postale dio novog programa vladajuće partije.
“Na tom putu ćemo svakako raditi na snaženju crnogorskog identiteta, neke važne korake smo na tom planu već ostvarili, ostao je još jedan važan korak kojim ćemo, takođe, ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”.
Isprva, mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije konstatuje kako će to biti „prvi put da deklarisani ateista stvara crkvu“. Naknadno je, u sebi svojstvenom stilu, proširio iskaz. I začinio ga. Tako smo, kao njegov komentar predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, dobili i tvrdnju da Vlada Crne Gore nastavlja gonjenje Crkve Hristove.
„Nijesu oni prvi. Od prokletoga cara Dukljanina, Dioklecijana i Nerona, pa onda redom do naših vremena bilo je tih bogoboraca, čitave imperije…Novotitoisti, sljedbenici naših titoista, nastavljaju to bogoborno djelo svojih prethodnika bezbožnika”. Tu je Risto Radović pozvao vlast da se urazumi i „ne objavljuje rat Bogu“.
Za vođama, partijskim i vjerskim, krenula je pastva. Zaređale su uvrede i sve otvorenije prijetnje drugima i drugačijima.
„Narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori objediniće sve svoje snage, lični autoritet, društveni uticaj, organizacionu strukturu i sva druga sredstva da“, kako stoji u saopštenju ove organizacije, „spriječe prokletstvu predatu organizaciju (misle na CPC) da skrnavi viševjekovne svetinje koje su nam uz amanet na čuvanje ostavili naši svetitelji i slavni preci”.
Stiže odgovor. „Instalirana kao mesija i jatak srpskog šovinizma i dominacije, SPC se bavi ukidanjem i kompromitovanjem crnogorske države i identiteta“, navodi se u saopštenju Matice crnogorske povodom najavljenog skupa SPC Nikšuću. „Ona razvija ideologiju četništva kao jedinstvenu anticrnogorsku matricu i predstavlja štab pete kolone velikosrpskog hegemonizma u Crnoj Gori“.
Kako je na polovima spora rasla temperatura, tako su u centru sve više osjećali potrebu da – zaćute. Pokušali smo, na nekoliko priznatih pravnih adresa dobiti stručno mišljenje o prirodi aktuelnog vjersko-političkog sukoba. I njegovim mogućim implikacijama. Neki se nijesu javljali, drugi nijesu bili orni za izjave i komentare. Tek nam je jedan od naših nesuđenih sagovornika preporučio da se sa istim zahtjevom obratimo čelnicima CANU. Oni su, reče, i dobro plaćeni i titulama potkovani da govore na tu temu. „Pa da jednom čujemo i njihov stav“.
Nijesmo uspjeli.
Očekivano, narasle tenzije pa i otvorene prijetnje navele su i ovdašnje zvaničnike Islamske zajednice i Katoličke crkve da u tišini prate dešavanja oko predloženog zakona koji se i njih tiče isto koliko i nihove pravoslavne kolege.
Od ranije znamo da su oni imali mnogo primjedbi na prvu verziju zakona (Nacrt iz 2015.) da je dobar dio u međuvremenu usaglašan, dijelom zahvaljujući i angažmanu Venecijanske komisije, ali da se i na tim stranama osjeća doza nelagode zbog nauma države da ozakoni pravo na preispitivanje imovine vjerskih zajednica.
U ovom trenutku ne može se desiti da država počne da preuzima u svoje vlasništvo džamije ili katedrale, čuje se u nezvaničnim razgovorima sa predstavnicima islamske i katoličke zajednice u Crnoj Gori, ali ako se i kada usvoji predloženi zakon – ko zna. Možete li pretpostaviti, pitali su nas, šta bi se sve dešavalo da je sličan zakon postojao devedesetih, kada su sadašnja vlast i dio opozicije zajadno vladali, ili makar slijedili vrlo sličnu ideologiju?
Možemo li?
Treba pomenuti kako su izvršna i zakonodavna vlast udesili da se o predloženom zakonu raspravlja, ili makar svađa, baš u vrijeme kada u parlamentu na usvajanje čekaju budžet za narednu godinu. I paket propisa kojima će Vlada dati nova krila (vrijedna 155 milion) Montenegroerlajnsu, a vrata Crne Gore – aerodrome u Tivtu i Podgorici – dati u višedecenijski zakup. Bez jasnog i preciznog objašnjena tih postupaka. A i oni vode na nebo.
GOJKO PEROVIĆ, REKTOR CETINJSKE BOGOSLOVIJE
Vladin prijedlog nije dobronamjeran
„Suština našeg neslaganja sa predlogom zakona o slobodi vjeroispovjestije njegova nedobronamjerna priroda“, kaže za Monitor rektor Cetinjske bogoslovije, protojerej-stavrofor Gojko Perović.
PEROVIĆ: A da je nedobronamjerna vidi se po tome da se zakon priprema u tajnosti i mimo svake procedure. To je uostalom i bio prvi, od mnogih,zahtjeva Venecijanske komisije:da se zakon priprema javno, kroz institucije i u transparentnom dijlogu. Ništa od toga nije ispunjeno. Jedan jedini, u toku četiri godine (!), sastanak Vlade sa SPC desio se prije neki dan…i to na naše insistiranje. A atmosfera na njemu je bila uzmi ili ostavi.
Kad ovome dodamo da se radi o predlogu zakona koji uvezuje pitanja imovine sa pitanjima slobode vjeroispovjesti – čega nema ni u jednom nama poznatom zakonu ove prirode – konstatujemo da posao uopšte ne valja.Pri tom, mi (SPC) smo jedina crkva ili vjerska zajednica sa kojom država Crna Gora nema potpisan ugovor o međusobnim odnosima.
Svako razuman mora uočiti kako je rogobatni i nefunkcionalni Nacrt zakona postao Predlog u isto vrijeme kada predsjednik države i stranka DPS kršeći Ustav najavljujesvoje angažovanje po pitanju obnove (???) “crnogorske pravoslavne crkve” – ma šta oni pod tim podrazimjevali.
MONITOR: Mislite li da su izrečene uvrede i prijetnje pravi način za rješavanje nastalog spora?
PEROVIĆ: Očigledno je sistematsko i osmišljeno ignorisanje najbrojnije i najuticajnije crkve u CrnojGori, a na temu koja se direktno tiče njenog položaja. Uz to, vidljivo je i ćutanje NVO sektora i nezavisnih intelektualaca. Kršenje procedure, nelogična rješenja u tekstu zakona, predlozi da se pitanja utvrđenja imovine rješavaju mimo kapaciteta koje nudi pravni sistem ove zemlje…I svi ćute!
Eto povoda za protest i izlive nezadovoljstva koji su mimo standarda.Ne mislim da je usijavanje atmosfere put ka rješenju, ali to nije pitanje za Crkvu već za… zakonodavca.
Skupština na žaru
Sledeće sedmice, u ovo doba, u Skupštini Crne Gore mogla bi se voditi rasprava o vladinom Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. To se možda i neće desiti – u slučaju da, recimo, dođe do neke od sledećih situacija:
Vlada može da povuče svoj prijedlog, iako premijer Duško Marković kaže da do toga neće doći. “Vlada stoji iza svog prijedloga, vidjećemo šta će parlamentarna rasprava pokazati”.
Poslanik DF i predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević pozvao je opozicione kolege koji od izbora 2016. bojkotuju sinđin parlament (Demokrate) da dođu kako bi skupa zaustavili izglasavanje predloženog zakona. „Ako treba da svi donesemo po flašu benzina, pospemo i klupe i sebe i da se zapalimo“, promislio je poslanik, „ni mi ni ova Skupština ne treba da postoji(mo) ukoliko je spremna da donese ovakav zakon o slobodi vjeroispovijesti”. Knežević je dodao kako „nema časnije, svetije ni ljepše smrti od stradanja braneći ono u što vjeruješ”.
Najavljuju se i neke druge, jednako ružne mogućnosti. O njima je govorio poslanik DF i potpredsjednik Nove Slaven Radunović. „Mi vam garantujemo da se u ovom domu neće glasati o ovom zakonu preko nas živih“, bio je eksplicitan Radunović, „To je minimum što možemo mi kao ljudi da uradimo za svoju crkvu, tradiciju Crne Gore i za svoje potomke“.
Dođe li do skupštinske rasprave predloženi zakon ne mora dobiti potrebnu većinu. Ako, na primjer, poslanici iz redova nepravoslavnog življa (da li se tu računaju i ateisti pravoslavnog pedigrea?) usliše molbe i prijetnje da ne učestvuju u raspravi i glasanju o zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Nakon predsjednika NOVE Andrije Mandića, molbu nepravoslavnim poslanicima (u državi koja je Ustavom definisana kao građanska i demokratska) „da ne rade nešto što ne bi voljeli da se radi njima“, uputio je i Milan Knežević.
Prethodno su, iz manastira Morača, sa druženja samoproglašenog Vijeća narodnih skupština stiglli mnogo jasniji aberi. Tamo su, konstatujući kako „prokazani zakon“ vlast pokušava donijeti uz pomoć „manjinskih naroda druge vjere“, istima poručili da bi eventualnim učešćem u donošenju zakona „pokazali otvoreno neprijateljstvo prema većinskom pravoslavnom narodu“.
Eto brze skice ambijenta u kome Vlada, nakon višegodišnjih priprema, pokušava progurati predloženi zakon o slobodi vjeroispovijesti. I dobrog pokazatelja stanja svijesti i dostignutih ličnih i kolektivnih sloboda u Crnoj Gori.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima
Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.
Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.
Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.
Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.
Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.
U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.
U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).
„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.
„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.
Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.
No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija, opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije… Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.
Milatović nema dugu političku biografiju. U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.
Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.
Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom, od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.
U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.
Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.
„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.
Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.
ČESTITKE
Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.
Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.
Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.
Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.
Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.
„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.
Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks: „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka
Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.
Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.
„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.
KO JE JAKOV MILATOVIĆ
Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.
Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.
U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.
Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.
Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.
Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.
Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.
Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera… To su samo neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.
Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.
Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP. Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.
Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.
Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020. Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.
Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji u vrijeme Miloševića i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira, spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.
To je samo vrh piramide.
Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).
Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.
SDP bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.
Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).
Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno: biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.
Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović. Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.
I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.
U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.
U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.
Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni promjena vlasti u ljeto 2020, nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak
Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.
„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.
Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.
Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.
Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).
Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.
Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.
Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.
„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.
Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.
Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.
Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).
Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.
Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.
Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.
Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.
U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.
I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.
Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.
Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.
Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.
Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).
Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.
Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.
Rebus
Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).
Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGEDIJA U BEOGRADU, VRISAK SA VRAČARA OGLAŠAVA UZBUNU: Srce tame
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom