Pored svih sporenja o prirodi predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, suprotstavljene strane imaju i nešto zajedničko: iskazanu spremnost da se obračunaju sa neistomišljenicima. I želju da se okoriste u sporu koji nas je (opet) doveo na ivicu sukoba
Sporni Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti Vlada je usvojila sredinom maja ove godine. Nakon toga je pred hramom Hristovog vaskrsenja održan narodni sabor. Nastavak sabora zakazan je za subotu, u Nikšiću. Potom će se, sredinom naredne nedjelje, u parlamentu raspravljati o predloženom zakonu.
Kako bi privukli vjernike na protest protiv vladinog zakona, iz manstira Ostrog u Nikšić će biti donijete i mošti Svetog Vasilija Ostroškog. Za jedne, to je pravi potez koji će na subotnji sabor dovesti „svu Crnu Goru i Hercegovinu“. Drugi drže da je riječ o najgrubljoj zloupotrebi svetinja koja potvrđuje potrebu da predloženi zakon o slobodi vjeroispovjesti bude što prije usvojen.
Zašto je zakon o slobodi vjeroispovjesti dočekan sa toliko različitih emocija?
„Utvrđujući Prijedlog zakona o slobodi vjeroisposvjesti, Vlada ispunjava ustavnu, međunarodno-pravnu i istorijsku obavezu da to pitanje uredi modernim zakonom, po najvišim međunarodnim standardima“, ocijenila je u maju generalna direktorica Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama, Žana Filipović najavljujući da će novi propis zamijeniti važeći Zakon o vjerskim zajednicama usvojen još 1977. godine.
Onda je pojasnila kako je riječ o veoma liberalnom zakonu, koji obezbjeđuje „najveći stepen“ slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti i „značajno veći stepen“ prava i sloboda nego bilo koji zakon iz te oblasti u našem okruženju.
Tu se i pohvalila: „Sve korisne sugestije koje smo čuli u dijalogu sa predstavnicima vjerskih zajednica, a koje su bile u skladu sa međunarodnim standarima, su u najvećoj mjeri prihvaćene. Možemo reći da je na ovim konsultacijama postignut viši stepen saglasnosti nego ikada ranije po ovim pitanjima“.
Stvar je postala sumnjiva kada je sa iste sjednice Vlade (16.maj) stiglo saopštenje u kome se kaže kako je prijedlog zakona utvrđen na bazi Nacrta iz 2015. godine „nakon razmatranja sugestija i prijedloga iz javne rasprave, diskusija na brojnim javnim skupovima i iscrpnih pojedinačnih konsultacija sa predstavnicima vjerskih zajednica“.
Naši sagovornici iz SPC tvrde da susreta sa njima, tokom pripreme zakona, nije bilo (vidjeti boks).
Nije bilo teško sjetiti se da javna rasprava u drugoj polovini 2015. nije održana. Makar ne u Kotoru i Bijelom Polju, gdje su zakazani skupovi „odloženi“ zbog protesta u organizaciji Srpske pravoslavne crkve i dijela takozvanih prosrpskih partija. Rasprava u Podgorici je održana uz policijske kordone.
Organizatorima protesta i njihovim sljedbenicima zasmetao je, prije svega, naum vlasti da ispravi istorijsku nepravdu napravljenu nakon Prvog svjetskog rata -kada su Kraljevina Crna Gora i Mitropolija crnogorska, sa kompletnom imovinom, jedna za drugom „utopljene“ u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno, Srpsku pravoslavnu crkvu.
DPS je naumio da u državno vlasništvo vrati/preuzme svu imovinu vjerskih zajednica u Crnoj Gori stariju od 1918. godine, ako sadašnji vlasnici ne raspolažu dokazima da su je stekli na valjan način. Na osnovu tada ili danas važećih propisa. I to u roku od godinu dana.
Na osnovu svega što godinama možemo čuti ili pročitati bilo je jasno kako SPC dokazima koji će se tražiti nakon eventualnog usvajanja zakona o slobodi vjeroispovijesti – ne raspolaže.
Sporna imovina nije mala, čak i ako zanemarimo društveni, politički, sociološki značaj pravoslavne crkve kojoj, prema sopstvenom izjašnjenju, gravitira oko dvije trećine stanovnika Crne Gore. I smetnemo s uma naum vlasti da makar dio podržavljene crkvene imovine stavi na raspolaganje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) i njenim vjernicima.
„Između 1996. i otprilike 2006. godine Beogradska patrijaršija je, koristeći se pogodnim političkim prilikama, zloupotebom harizme koju je imala u javnosti i isto tako veleizdajom jednog dobro dijela administracije, na sebe prepisala dvanaest od ukupno 54 kvadratna kilometra zemljišta koje je u vlasništvu crkava i manastira u Crnoj Gori. Do 1996. godine ckve i manastiri i zemljište su bili u vlasništvu sela, bratstava, plemena, odnosno države Crne Gore“, kaže Stevo Vučinić, predsjednik Odbora za promociju CPC.„Vrijednost te imovine je otprilike jedna milijarda eura, a postoji nekoliko manastira koji donose enormne prihode, prije svega manastir Ostrog…“.
Sličnu priču je, na neki način, potvrdio i protojerej SPC Velibor Džomić kazavši kako će, prođe li predloženi zakon, država moći da „stavi poreskog inspektora pored ćivota Svetog Vasilija Ostroškog”.
Ta se ideja mnogima ne dopada. Makar koliko ni vjerske, odnosno, nacionalne implikacije priče o donošenju zakona o slobodi vjeroispovjesti.
Vjerske zajednice odvojene su od države, piše u Ustavu Crne Gore (član 14). Na istom mjestu piše da su one ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.
Kako to izgleda u stvarnosti, mogu pokazati još dva primjera iz zahuhtale kampanje.
„Srpska pravoslavna crkva služi da bi čuvala infrastrukturu ‘Velike Srbije’ u koju oni vjeruju. Jer vjeruju da je Crna Gora greškom postala nezavisna… Moramo svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom da im kažemo da od toga nema ništa”, saopštio je ljetos predsjednik države i vladajućeg DPS Milo Đukanović, tokom priprema za partijski kongres. Potom je dodao nekoliko rečenica koje su, u formi citata, postale dio novog programa vladajuće partije.
“Na tom putu ćemo svakako raditi na snaženju crnogorskog identiteta, neke važne korake smo na tom planu već ostvarili, ostao je još jedan važan korak kojim ćemo, takođe, ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”.
Isprva, mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije konstatuje kako će to biti „prvi put da deklarisani ateista stvara crkvu“. Naknadno je, u sebi svojstvenom stilu, proširio iskaz. I začinio ga. Tako smo, kao njegov komentar predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, dobili i tvrdnju da Vlada Crne Gore nastavlja gonjenje Crkve Hristove.
„Nijesu oni prvi. Od prokletoga cara Dukljanina, Dioklecijana i Nerona, pa onda redom do naših vremena bilo je tih bogoboraca, čitave imperije…Novotitoisti, sljedbenici naših titoista, nastavljaju to bogoborno djelo svojih prethodnika bezbožnika”. Tu je Risto Radović pozvao vlast da se urazumi i „ne objavljuje rat Bogu“.
Za vođama, partijskim i vjerskim, krenula je pastva. Zaređale su uvrede i sve otvorenije prijetnje drugima i drugačijima.
„Narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori objediniće sve svoje snage, lični autoritet, društveni uticaj, organizacionu strukturu i sva druga sredstva da“, kako stoji u saopštenju ove organizacije, „spriječe prokletstvu predatu organizaciju (misle na CPC) da skrnavi viševjekovne svetinje koje su nam uz amanet na čuvanje ostavili naši svetitelji i slavni preci”.
Stiže odgovor. „Instalirana kao mesija i jatak srpskog šovinizma i dominacije, SPC se bavi ukidanjem i kompromitovanjem crnogorske države i identiteta“, navodi se u saopštenju Matice crnogorske povodom najavljenog skupa SPC Nikšuću. „Ona razvija ideologiju četništva kao jedinstvenu anticrnogorsku matricu i predstavlja štab pete kolone velikosrpskog hegemonizma u Crnoj Gori“.
Kako je na polovima spora rasla temperatura, tako su u centru sve više osjećali potrebu da – zaćute. Pokušali smo, na nekoliko priznatih pravnih adresa dobiti stručno mišljenje o prirodi aktuelnog vjersko-političkog sukoba. I njegovim mogućim implikacijama. Neki se nijesu javljali, drugi nijesu bili orni za izjave i komentare. Tek nam je jedan od naših nesuđenih sagovornika preporučio da se sa istim zahtjevom obratimo čelnicima CANU. Oni su, reče, i dobro plaćeni i titulama potkovani da govore na tu temu. „Pa da jednom čujemo i njihov stav“.
Nijesmo uspjeli.
Očekivano, narasle tenzije pa i otvorene prijetnje navele su i ovdašnje zvaničnike Islamske zajednice i Katoličke crkve da u tišini prate dešavanja oko predloženog zakona koji se i njih tiče isto koliko i nihove pravoslavne kolege.
Od ranije znamo da su oni imali mnogo primjedbi na prvu verziju zakona (Nacrt iz 2015.) da je dobar dio u međuvremenu usaglašan, dijelom zahvaljujući i angažmanu Venecijanske komisije, ali da se i na tim stranama osjeća doza nelagode zbog nauma države da ozakoni pravo na preispitivanje imovine vjerskih zajednica.
U ovom trenutku ne može se desiti da država počne da preuzima u svoje vlasništvo džamije ili katedrale, čuje se u nezvaničnim razgovorima sa predstavnicima islamske i katoličke zajednice u Crnoj Gori, ali ako se i kada usvoji predloženi zakon – ko zna. Možete li pretpostaviti, pitali su nas, šta bi se sve dešavalo da je sličan zakon postojao devedesetih, kada su sadašnja vlast i dio opozicije zajadno vladali, ili makar slijedili vrlo sličnu ideologiju?
Možemo li?
Treba pomenuti kako su izvršna i zakonodavna vlast udesili da se o predloženom zakonu raspravlja, ili makar svađa, baš u vrijeme kada u parlamentu na usvajanje čekaju budžet za narednu godinu. I paket propisa kojima će Vlada dati nova krila (vrijedna 155 milion) Montenegroerlajnsu, a vrata Crne Gore – aerodrome u Tivtu i Podgorici – dati u višedecenijski zakup. Bez jasnog i preciznog objašnjena tih postupaka. A i oni vode na nebo.
GOJKO PEROVIĆ, REKTOR CETINJSKE BOGOSLOVIJE
Vladin prijedlog nije dobronamjeran
„Suština našeg neslaganja sa predlogom zakona o slobodi vjeroispovjestije njegova nedobronamjerna priroda“, kaže za Monitor rektor Cetinjske bogoslovije, protojerej-stavrofor Gojko Perović.
PEROVIĆ: A da je nedobronamjerna vidi se po tome da se zakon priprema u tajnosti i mimo svake procedure. To je uostalom i bio prvi, od mnogih,zahtjeva Venecijanske komisije:da se zakon priprema javno, kroz institucije i u transparentnom dijlogu. Ništa od toga nije ispunjeno. Jedan jedini, u toku četiri godine (!), sastanak Vlade sa SPC desio se prije neki dan…i to na naše insistiranje. A atmosfera na njemu je bila uzmi ili ostavi.
Kad ovome dodamo da se radi o predlogu zakona koji uvezuje pitanja imovine sa pitanjima slobode vjeroispovjesti – čega nema ni u jednom nama poznatom zakonu ove prirode – konstatujemo da posao uopšte ne valja.Pri tom, mi (SPC) smo jedina crkva ili vjerska zajednica sa kojom država Crna Gora nema potpisan ugovor o međusobnim odnosima.
Svako razuman mora uočiti kako je rogobatni i nefunkcionalni Nacrt zakona postao Predlog u isto vrijeme kada predsjednik države i stranka DPS kršeći Ustav najavljujesvoje angažovanje po pitanju obnove (???) “crnogorske pravoslavne crkve” – ma šta oni pod tim podrazimjevali.
MONITOR: Mislite li da su izrečene uvrede i prijetnje pravi način za rješavanje nastalog spora?
PEROVIĆ: Očigledno je sistematsko i osmišljeno ignorisanje najbrojnije i najuticajnije crkve u CrnojGori, a na temu koja se direktno tiče njenog položaja. Uz to, vidljivo je i ćutanje NVO sektora i nezavisnih intelektualaca. Kršenje procedure, nelogična rješenja u tekstu zakona, predlozi da se pitanja utvrđenja imovine rješavaju mimo kapaciteta koje nudi pravni sistem ove zemlje…I svi ćute!
Eto povoda za protest i izlive nezadovoljstva koji su mimo standarda.Ne mislim da je usijavanje atmosfere put ka rješenju, ali to nije pitanje za Crkvu već za… zakonodavca.
Skupština na žaru
Sledeće sedmice, u ovo doba, u Skupštini Crne Gore mogla bi se voditi rasprava o vladinom Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. To se možda i neće desiti – u slučaju da, recimo, dođe do neke od sledećih situacija:
Vlada može da povuče svoj prijedlog, iako premijer Duško Marković kaže da do toga neće doći. “Vlada stoji iza svog prijedloga, vidjećemo šta će parlamentarna rasprava pokazati”.
Poslanik DF i predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević pozvao je opozicione kolege koji od izbora 2016. bojkotuju sinđin parlament (Demokrate) da dođu kako bi skupa zaustavili izglasavanje predloženog zakona. „Ako treba da svi donesemo po flašu benzina, pospemo i klupe i sebe i da se zapalimo“, promislio je poslanik, „ni mi ni ova Skupština ne treba da postoji(mo) ukoliko je spremna da donese ovakav zakon o slobodi vjeroispovijesti”. Knežević je dodao kako „nema časnije, svetije ni ljepše smrti od stradanja braneći ono u što vjeruješ”.
Najavljuju se i neke druge, jednako ružne mogućnosti. O njima je govorio poslanik DF i potpredsjednik Nove Slaven Radunović. „Mi vam garantujemo da se u ovom domu neće glasati o ovom zakonu preko nas živih“, bio je eksplicitan Radunović, „To je minimum što možemo mi kao ljudi da uradimo za svoju crkvu, tradiciju Crne Gore i za svoje potomke“.
Dođe li do skupštinske rasprave predloženi zakon ne mora dobiti potrebnu većinu. Ako, na primjer, poslanici iz redova nepravoslavnog življa (da li se tu računaju i ateisti pravoslavnog pedigrea?) usliše molbe i prijetnje da ne učestvuju u raspravi i glasanju o zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Nakon predsjednika NOVE Andrije Mandića, molbu nepravoslavnim poslanicima (u državi koja je Ustavom definisana kao građanska i demokratska) „da ne rade nešto što ne bi voljeli da se radi njima“, uputio je i Milan Knežević.
Prethodno su, iz manastira Morača, sa druženja samoproglašenog Vijeća narodnih skupština stiglli mnogo jasniji aberi. Tamo su, konstatujući kako „prokazani zakon“ vlast pokušava donijeti uz pomoć „manjinskih naroda druge vjere“, istima poručili da bi eventualnim učešćem u donošenju zakona „pokazali otvoreno neprijateljstvo prema većinskom pravoslavnom narodu“.
Eto brze skice ambijenta u kome Vlada, nakon višegodišnjih priprema, pokušava progurati predloženi zakon o slobodi vjeroispovijesti. I dobrog pokazatelja stanja svijesti i dostignutih ličnih i kolektivnih sloboda u Crnoj Gori.
Zoran RADULOVIĆ
HORIZONTI3 sedmice
ALTERVIZIJA3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice