Povežite se sa nama

FOKUS

KAD POLITIČARI I SVEŠTENICI DIJELE ZEMALJSKO CARSTVO: Ubiše boga u nama

Objavljeno prije

na

Pored svih sporenja o prirodi predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, suprotstavljene strane imaju i nešto zajedničko: iskazanu spremnost da se obračunaju sa neistomišljenicima. I želju da se okoriste u sporu koji nas je (opet) doveo na ivicu sukoba

 

Sporni Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti Vlada je usvojila sredinom maja ove godine. Nakon toga je pred hramom Hristovog vaskrsenja održan narodni sabor. Nastavak sabora zakazan je za subotu, u Nikšiću. Potom će se, sredinom naredne nedjelje, u parlamentu raspravljati o predloženom zakonu.

Kako bi privukli vjernike na protest protiv vladinog zakona, iz manstira Ostrog u Nikšić će biti donijete i mošti Svetog Vasilija Ostroškog. Za jedne, to je pravi potez koji će na subotnji sabor dovesti „svu Crnu Goru i Hercegovinu“. Drugi drže da je riječ o najgrubljoj zloupotrebi svetinja koja potvrđuje potrebu da predloženi zakon o slobodi vjeroispovjesti bude što prije usvojen.

Zašto je zakon o slobodi vjeroispovjesti dočekan sa toliko različitih emocija?

„Utvrđujući Prijedlog zakona o slobodi vjeroisposvjesti, Vlada ispunjava ustavnu, međunarodno-pravnu i istorijsku obavezu da to pitanje uredi modernim zakonom, po najvišim međunarodnim standardima“, ocijenila je u maju  generalna direktorica Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama, Žana Filipović najavljujući da će novi propis zamijeniti važeći Zakon o vjerskim zajednicama usvojen još 1977. godine.

Onda je  pojasnila kako je riječ o veoma liberalnom zakonu, koji obezbjeđuje „najveći stepen“ slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti i „značajno veći stepen“ prava i sloboda nego bilo koji zakon iz te oblasti u našem okruženju.

Tu se i pohvalila: „Sve korisne sugestije koje smo čuli u dijalogu sa predstavnicima vjerskih zajednica, a koje su bile u skladu sa međunarodnim standarima, su u najvećoj mjeri prihvaćene. Možemo reći da je na ovim konsultacijama postignut viši stepen saglasnosti nego ikada ranije po ovim pitanjima“.

Stvar je postala sumnjiva kada je sa iste sjednice Vlade (16.maj) stiglo saopštenje u kome se kaže kako je prijedlog zakona utvrđen na bazi Nacrta iz 2015. godine „nakon razmatranja sugestija i prijedloga iz javne rasprave, diskusija na brojnim javnim skupovima i iscrpnih pojedinačnih konsultacija sa predstavnicima vjerskih zajednica“.

Naši sagovornici iz SPC tvrde da  susreta sa njima, tokom pripreme zakona, nije bilo (vidjeti boks).

Nije bilo teško sjetiti se da javna rasprava u drugoj polovini 2015. nije održana. Makar ne u Kotoru i Bijelom Polju, gdje su zakazani skupovi „odloženi“ zbog protesta u organizaciji Srpske pravoslavne crkve i dijela takozvanih prosrpskih partija. Rasprava u Podgorici je održana uz policijske kordone.

Organizatorima protesta i njihovim sljedbenicima zasmetao je, prije svega, naum vlasti da ispravi istorijsku nepravdu napravljenu nakon Prvog svjetskog rata  -kada su Kraljevina Crna Gora i Mitropolija crnogorska, sa kompletnom imovinom, jedna za drugom „utopljene“ u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno, Srpsku pravoslavnu crkvu.

DPS je  naumio da u državno vlasništvo vrati/preuzme svu imovinu vjerskih zajednica u Crnoj Gori stariju od 1918. godine, ako sadašnji vlasnici ne raspolažu dokazima da su je stekli na valjan način. Na osnovu tada ili danas važećih propisa.  I to u roku od godinu dana.

Na osnovu svega što godinama  možemo čuti ili pročitati bilo je jasno kako SPC dokazima koji će se tražiti nakon eventualnog usvajanja zakona o slobodi vjeroispovijesti – ne raspolaže.

Sporna imovina nije mala, čak i ako zanemarimo društveni, politički, sociološki značaj pravoslavne crkve kojoj, prema sopstvenom izjašnjenju, gravitira oko dvije trećine stanovnika Crne Gore. I  smetnemo s uma naum vlasti da makar dio podržavljene crkvene  imovine stavi na raspolaganje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) i njenim vjernicima.

„Između 1996. i otprilike 2006. godine Beogradska patrijaršija je, koristeći se pogodnim političkim prilikama, zloupotebom harizme koju je imala u javnosti i isto tako veleizdajom jednog dobro dijela administracije, na sebe prepisala dvanaest od ukupno 54 kvadratna kilometra zemljišta koje je u vlasništvu crkava i manastira u Crnoj Gori. Do 1996. godine ckve i manastiri i zemljište su bili u vlasništvu sela, bratstava, plemena, odnosno države Crne Gore“, kaže Stevo Vučinić, predsjednik Odbora za promociju CPC.„Vrijednost te imovine je otprilike jedna milijarda eura, a postoji nekoliko manastira koji donose enormne prihode, prije svega manastir Ostrog…“.

Sličnu priču je, na neki način, potvrdio i protojerej SPC Velibor Džomić kazavši kako će, prođe li predloženi zakon, država moći da „stavi poreskog inspektora pored ćivota Svetog Vasilija Ostroškog”.

Ta se ideja mnogima ne dopada. Makar koliko ni vjerske, odnosno, nacionalne implikacije priče o donošenju zakona o slobodi vjeroispovjesti.

Vjerske zajednice odvojene su od države, piše u Ustavu Crne Gore (član 14). Na istom mjestu piše  da su one ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.

Kako to izgleda u stvarnosti,  mogu pokazati još dva primjera iz zahuhtale kampanje.

„Srpska pravoslavna crkva služi da bi čuvala infrastrukturu ‘Velike Srbije’ u koju oni vjeruju. Jer vjeruju da je Crna Gora greškom postala nezavisna… Moramo svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom da im kažemo da od toga nema ništa”, saopštio je ljetos predsjednik države i vladajućeg DPS Milo Đukanović, tokom priprema za partijski kongres. Potom je dodao nekoliko rečenica koje su, u formi citata, postale dio novog programa vladajuće partije.

“Na tom putu ćemo svakako raditi na snaženju crnogorskog identiteta, neke važne korake smo na tom planu već ostvarili, ostao je još jedan važan korak kojim ćemo, takođe, ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”.

Isprva, mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije konstatuje kako će to biti „prvi put da deklarisani ateista stvara crkvu“. Naknadno je, u sebi svojstvenom stilu, proširio iskaz. I začinio ga. Tako smo, kao njegov komentar predloženog zakona o slobodi vjeroispovjesti, dobili i tvrdnju da Vlada Crne Gore nastavlja gonjenje Crkve Hristove.

„Nijesu oni prvi. Od prokletoga cara Dukljanina, Dioklecijana i Nerona, pa onda redom do naših vremena bilo je tih bogoboraca, čitave imperije…Novotitoisti, sljedbenici naših titoista, nastavljaju to bogoborno djelo svojih prethodnika bezbožnika”. Tu je Risto Radović pozvao vlast da se urazumi i „ne objavljuje rat Bogu“.

Za vođama, partijskim i vjerskim, krenula je pastva. Zaređale su uvrede i  sve otvorenije prijetnje  drugima i drugačijima.

„Narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori objediniće sve svoje snage, lični autoritet, društveni uticaj, organizacionu strukturu i sva druga sredstva da“, kako stoji u saopštenju ove organizacije, „spriječe prokletstvu predatu organizaciju (misle na CPC) da skrnavi viševjekovne svetinje koje su nam uz amanet na čuvanje ostavili naši svetitelji i slavni preci”.

Stiže odgovor.  „Instalirana kao mesija i jatak srpskog šovinizma i dominacije, SPC se bavi ukidanjem i kompromitovanjem crnogorske države i identiteta“, navodi se u saopštenju Matice crnogorske povodom najavljenog skupa SPC  Nikšuću. „Ona razvija ideologiju četništva kao jedinstvenu anticrnogorsku matricu i predstavlja štab pete kolone velikosrpskog hegemonizma u Crnoj Gori“.

Kako je na polovima spora rasla temperatura, tako su u centru sve više osjećali potrebu da – zaćute. Pokušali smo, na nekoliko priznatih pravnih adresa dobiti stručno mišljenje o prirodi aktuelnog vjersko-političkog sukoba. I njegovim mogućim implikacijama. Neki se nijesu javljali, drugi nijesu bili orni za izjave i komentare. Tek nam je jedan od naših nesuđenih sagovornika preporučio da se sa istim zahtjevom obratimo čelnicima CANU. Oni su, reče, i dobro plaćeni i titulama potkovani da govore na tu temu. „Pa da jednom čujemo i njihov stav“.

Nijesmo uspjeli.

Očekivano, narasle tenzije pa i otvorene prijetnje navele su i ovdašnje zvaničnike Islamske zajednice i Katoličke crkve da u tišini prate dešavanja oko predloženog zakona koji se i njih tiče isto koliko i nihove pravoslavne kolege.

Od ranije znamo da su oni imali mnogo primjedbi na prvu verziju zakona (Nacrt iz 2015.) da je dobar dio u međuvremenu usaglašan, dijelom zahvaljujući i angažmanu Venecijanske komisije, ali da se i na tim stranama osjeća doza nelagode zbog nauma države da ozakoni pravo na preispitivanje imovine vjerskih zajednica.

U ovom trenutku ne može se desiti da država počne da preuzima u svoje vlasništvo džamije ili katedrale, čuje se u nezvaničnim razgovorima sa predstavnicima islamske i katoličke zajednice u Crnoj Gori, ali ako se i kada usvoji predloženi zakon – ko zna. Možete li pretpostaviti, pitali su nas, šta bi se sve dešavalo da je sličan zakon postojao devedesetih, kada su sadašnja vlast i dio opozicije zajadno vladali, ili makar slijedili vrlo sličnu ideologiju?

Možemo li?

Treba pomenuti kako su izvršna i zakonodavna vlast udesili da se o predloženom zakonu raspravlja, ili makar svađa, baš u vrijeme kada u parlamentu na usvajanje čekaju budžet za narednu godinu. I paket propisa kojima će Vlada dati nova krila (vrijedna 155 milion) Montenegroerlajnsu, a vrata Crne Gore – aerodrome u Tivtu i Podgorici  – dati u višedecenijski zakup. Bez jasnog i preciznog objašnjena tih postupaka. A i oni vode na nebo.

 

GOJKO PEROVIĆ, REKTOR CETINJSKE BOGOSLOVIJE
Vladin prijedlog nije dobronamjeran

„Suština našeg neslaganja sa predlogom zakona o slobodi vjeroispovjestije njegova nedobronamjerna priroda“, kaže za Monitor rektor Cetinjske bogoslovije, protojerej-stavrofor Gojko Perović.

PEROVIĆ: A da je nedobronamjerna vidi se po tome da se zakon priprema u tajnosti i mimo svake procedure. To je uostalom i bio prvi, od mnogih,zahtjeva Venecijanske komisije:da se zakon priprema javno, kroz institucije i u transparentnom dijlogu. Ništa od toga nije ispunjeno. Jedan jedini, u toku četiri godine (!), sastanak Vlade sa SPC desio se prije neki dan…i to na naše insistiranje. A atmosfera na njemu je bila uzmi ili ostavi.

Kad ovome dodamo da se radi o predlogu zakona koji uvezuje pitanja imovine sa pitanjima slobode vjeroispovjesti – čega nema ni u jednom nama poznatom zakonu ove prirode – konstatujemo da posao uopšte ne valja.Pri tom, mi (SPC) smo jedina crkva ili vjerska zajednica sa kojom država Crna Gora nema potpisan ugovor o međusobnim odnosima.

Svako razuman mora uočiti kako je rogobatni i nefunkcionalni Nacrt zakona postao Predlog u isto vrijeme kada predsjednik države i stranka DPS kršeći Ustav najavljujesvoje angažovanje po pitanju obnove (???) “crnogorske pravoslavne crkve” – ma šta oni pod tim podrazimjevali.

MONITOR: Mislite li da su izrečene uvrede i prijetnje pravi način za rješavanje nastalog spora? 

PEROVIĆ: Očigledno je sistematsko i osmišljeno ignorisanje najbrojnije i najuticajnije crkve u CrnojGori, a na temu koja se direktno tiče njenog položaja. Uz to, vidljivo je i ćutanje NVO sektora i nezavisnih intelektualaca. Kršenje procedure, nelogična rješenja u tekstu zakona, predlozi da se pitanja utvrđenja imovine rješavaju mimo kapaciteta koje nudi pravni sistem ove zemlje…I svi ćute!

Eto povoda za protest i izlive nezadovoljstva koji su mimo standarda.Ne mislim da je usijavanje atmosfere put ka rješenju, ali to nije pitanje za Crkvu već za… zakonodavca.

 

Skupština na žaru

Sledeće sedmice, u ovo doba, u Skupštini Crne Gore mogla bi se voditi rasprava o vladinom Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. To se možda i neće desiti – u slučaju da, recimo, dođe do neke od sledećih situacija:

Vlada može da povuče svoj prijedlog, iako premijer Duško Marković kaže da do toga neće doći. “Vlada stoji iza svog prijedloga, vidjećemo šta će parlamentarna rasprava pokazati”.

Poslanik DF i predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević pozvao je opozicione kolege koji od izbora 2016. bojkotuju sinđin parlament (Demokrate) da dođu kako bi skupa zaustavili izglasavanje predloženog zakona. „Ako treba da svi donesemo po flašu benzina, pospemo i klupe i sebe i da se zapalimo“, promislio je poslanik, „ni mi ni ova Skupština ne treba da postoji(mo) ukoliko je spremna da donese ovakav zakon o slobodi vjeroispovijesti”. Knežević je dodao kako „nema časnije, svetije ni ljepše smrti od stradanja braneći ono u što vjeruješ”.

Najavljuju se  i neke druge, jednako ružne mogućnosti.  O njima je govorio poslanik DF i potpredsjednik Nove Slaven Radunović. „Mi vam garantujemo da se u ovom domu neće glasati o ovom zakonu preko nas živih“, bio je eksplicitan Radunović, „To je minimum što možemo mi kao ljudi da uradimo za svoju crkvu, tradiciju Crne Gore i za svoje potomke“.

Dođe li do skupštinske rasprave predloženi zakon ne mora dobiti potrebnu većinu. Ako, na primjer, poslanici iz redova nepravoslavnog življa (da li se tu računaju i ateisti pravoslavnog pedigrea?) usliše molbe i prijetnje da ne učestvuju u raspravi i glasanju o zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Nakon predsjednika NOVE Andrije Mandića, molbu nepravoslavnim poslanicima (u državi koja je Ustavom definisana kao građanska i demokratska) „da ne rade nešto što ne bi voljeli da se radi njima“, uputio je i Milan Knežević.

Prethodno su, iz manastira Morača, sa druženja samoproglašenog Vijeća narodnih skupština stiglli mnogo jasniji aberi. Tamo su, konstatujući kako „prokazani zakon“ vlast pokušava donijeti uz pomoć „manjinskih naroda druge vjere“, istima poručili da bi eventualnim učešćem u donošenju zakona „pokazali otvoreno neprijateljstvo prema većinskom pravoslavnom narodu“.

Eto brze skice ambijenta u kome Vlada, nakon višegodišnjih priprema, pokušava progurati predloženi zakon o slobodi vjeroispovijesti. I dobrog pokazatelja stanja svijesti i dostignutih ličnih i kolektivnih sloboda u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

IBAR: Šta poslije

Objavljeno prije

na

Objavio:

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan

 

 

Forsiranje IBAR-a. Možda će istoričari pod tim naziv proučavati crnogorsko političko proljeće 2024.. Pod uslovom da se ne pokaže kako je to bila samo još jedna, neuspješna, epizoda u dugogodišnjoj seriji pokušaja Crne Gore da se transformiše u društvo koje baštini vrijednosti slobode, pravde i jednakosti.

Za sada, sluti na dobre vijesti. Dok nastaje ovaj tekst, u Skupštini poslanici raspravljaju o 12 zakona koje je im je nedavno na usvajanje dostavila Vlada, kao uslov koji je neophodno ispuniti da bi Crna Gora „do kraja juna“ od Evropske komisije dobila pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (IBAR – Interim Benchmark Assessment Report).

Pošto je 12 godina, uglavnom, otaljavala pregovore o pristupanju EU, Crnu Goru je pripalo pravo i obaveza da pokuša postati 28. članica EU po novom modelu pristupanja. Još na početku pregovora tadašnjim vlastima je, ne bez dobrog razloga, stavljeno do znanja da će u fokusu pristupnih pregovora biti poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost. Zato se DPS-u baš i nije žurilo da se odrekne uspostavljenog modela funkcionisanja koji im je donosio značajne političke i ekonomske pogodnosti. EU nas je požurivala i čekala, pa joj je sve to i dosadilo.

Od februara 2020. pred Crnom Gorom je nova metodologija pregovora prema kojoj se ni jedno pregovaračko poglavlje nije moglo ni privremeno zatvoriti dok se ne dobije IBAR. Potom, nakon pozitivnog izvještaja o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (naglasak je na onom privremenih) treba da uslijedi naredna faza pregovora. Zemlja kandidat dobija završna mjerila Evropske komisije i, ispunjavajući ih, zatvara pregovaračka poglavlja. Na kraju tog procesa svi se vraćaju na poglavlja 23 i 24. I kada ona budu (trajno) zatvorena pregovori su završeni. Onda na red dolazi politika.

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan.

To je, prema ocjeni ministra pravde Andreja Milovića, polovina puta ka EU. “Crna Gora hoda po tankoj liniji. Iznad je evropska Crna Gora, ispod je možda neka nova Bosna ili neka neuspješna državna priča, gdje će se neko za 10-15 godina zapitati a što uopšte takva država da postoji, kad je neuspješna.”, rekao je Milović u parlamentu.

Izgleda da se dominantna većina, a možda i svih 81 poslanik u Skupštini CG, slažu sa tezom da se IBAR mora dobiti sad ili nikad.  Najavili  su  konačnu podršku predloženim zakonima.  Ne propuštajući, naravno,  priliku da nastave međupartijske obračune a neki i argumentovano ukažu na slaba mjesta i potencijalne zamke u vladinim predlozima.

IBAR se dobija jednom a zakoni se mogu mijenjati 50 puta, reče neko u parlamentu. Ipak, čini se da je i pored cajtnota za koji su odgovornost međusobno prebacivali predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, neke stvari trebalo drugačije raditi.

Kada je, početkom prošle nedjelje, paket IBAR zakona  upućen parlamentu, premijer Milojko Spajić je poručio da oni nijesu sveto pismo i da se mogu mijenjati amandmanima.

“To je i očekivanje EK”.saopštio je premijer, neposredno pošto je dio njegovih amandmana (djeluje dokumentovano da su oni pisani u RTCG), mimo volje resornog Ministarstva postao sastavni dio predloženih medijskih zakona. Iako ti amandmani nemaju nikakve veze sa bilo čim što bi predstavljalo obavezujuće zahtjeve Brisela. Naprotiv.

Onda je Spajić, dok su poslanici uveliko analizirali zakonske prijedloge njegove Vlade uputio “obavezujuće uputstvo” kojim se Skupštini, praktično, ukida  pravo da utiče na sadržaj ponuđenih zakona.

“Obavještavam Vas da je, prilikom zadnje zvanične posjete Briselu u vezi sa predlozima zakona koji se odnose na dobijanje IBAR-a, naglašeno da svako amandmansko djelovanje na predmetne predloge zakona mora dobiti prethodnu saglasnost institucija EU”, navodi Spajić u dopisu predsjedniku Skupštine.”S toga Vas molim da, ukoliko dode do amandmanskog djelovanja o tome obavijestite Vladu, kako bi blagovremeno preuzeli neophodne korake i o tome obavijestili institucije EU.”

Pošto su  iz Vlade već predočili kako se ponuđeni zakoni moraju usvojiti do kraja nedjelje, jasno je da Spajićevo blagovremeno znači isto što i juče. Parlament, dakle, baš kao ni Predsjednik države Jakov Milatović ne bi smio koristiti ustavno pravo da utiče na sadržaj predloženih zakona ukoliko ne žele da rizikuju optužbe da su protivnici EU integracija. Oni kako je rekao premijer ne imenujući ih,  kojima je IBAR trn u oku.

Isprva smo posumnjali na Milana Kneževića i njegovu partiju (DNP), koja je neposredno pred vladino bavljenje IBAR zakonima saopštila da suspenduje podršku Milojku Spajiću i njegovom kabinetu. Do ispinjenja precizno formulisanih i nerealnih uslova. DNP je, međutim, najavila podršku predloženim zakonima. Onda se listi osumnjičenih pridodao Andrija Mandić, pošto je dva dana za redom, bez valjanog obrazloženja, otkazivao sjednice parlamenta. Izgleda da ni sa te strane neće biti opstrukcije. Zasad.

Uprkos iskazanoj verbalnoj podršči nastojanjima da Crna Gora dobije IBAR, i najavi da će glasati za predložene zakone, listi se pridodao i DPS. Najavom radikalnih poteza ukoliko dođe do hapšenja Mila Đukanovića. Nijesmo to mogli iščitati drugačije nego kao pokušaj pritiska na pravosuđe i unošenja dodatne nestabilnosti u sistem.

Konačno, ni PES baš nema valjan alibi. Potpisi njegovih poslanika na predlogu rezolucije o genocide u Jasenovcu podsjećaju na način na koji se, onomad, Dritan Abazović bavio Temeljnim ugovorom sa SPC u kontekstu EU integracija. Izgovarajući se potrebom da ispuni uslove srpskog bloka, kako bi obezbijedio podršku za neophodna imenovanja u pravosuđu, lider URA je srušio sopstvenu vladu i zaustavio priču o EU integracijama za skoro 18 mjeseci.

Eventualna podrška PES-a izglasavanju sporne rezolucije mogla bi imati sličan efekat: IBAR u džepu, a buduće EU integracije na  visokoj grani. Pošto tu Hrvatska ima pravo veta. Opet, odustane li PES od dokumenta koji se njegovi poslanici već podržali potpisima, Spajić rizikuje pad Vlade. Ili, makar, prekid saradnje sa partijama koje su samoproglašeni čuvari srpstva u Crnoj Gori.

Drugo je pitanje žele li i mogu li Mandić i Knežević odluku o eventualnom napuštanju vladajuće većine donijeti autonomno. Bez strateških procjena i komande iz Beograda. A prema onome što se može zaključiti iz istupa Vućića i njegovih, (ne)formalnih, glasnogovornika u odanim medijima, interes srpskog sveta  je da njihovi aktivisti u Crnoj Gori zadrže zauzete pozicije i odatle rade na stvaranju uslova za, za početak, redefinisanje Crne Gore kao građanske i zapadno orjentisane države.

Oni ne kriju da je svako približavanje Crne Gore članstvu u EU suprotno njihovim strateškim interesima. Uostalom, “širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, jasno je, zimus, stavio do znanja ruski ambasador u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov.

Bilo bi suviše optimistićno povjerovati da će naše buduće prepreke na EU putu biti dominantno posljedica malignih uticaja sa strane. Ne jednom se pokazalo da smo mi nama sasvim dovoljni kada treba postavljati barijere i rušiti teško izgrađeno.

Dovoljno je sjetiti se da smo ušli u šesti mjesec kako čekamo da se ispune dogovoreni uslovi za objedinjavanje i saopštavanje rezultata prošlogodišnjeg popisa. Prošlog decembra parlament je, na vrat na nos, usvajao izmjene Krivičnog zakonika i Zakona o sprječavanju pranja novca kako bi izbjegli stavljanje na sivu listu FATF-a i Moneyval-a. A onda je zaboravljeno sve što je tamo zapisano. Valjda čekamo novi cajtnot i poslednja upozorenja.

I predloženi paket IBAR zakona koji bi, prema svim najavama, trebalo da bude usvojen do kraja radne nedjelje ima svoje kontroverze. Iz URE i MANS-a ponuđene izmjene čitaju kao priliku da se vlast (PES) obračuna sa SDT-om Vladimirom Novovićem. Nije samo njima zasmetalo što se Tužilački savjet vraća pod kontrolu tužilaca iz nereformisane tužilačke organizacije. Trećima smeta snižavanje kriterijuma iskustva za napredovanje u sudijskoj hijerarhiji. Četvrti vide isti problem, samo u medijskom javnom servisu (RTCG). I slute naum vlasti da, slabljenjem njihovih finansijskih potencijala, stave pod kontrolu ovdašnje privatne televizije. Ili, makar, povećaju njihovu zavisnost od novca iz državne kase.

IBAR čekamo sa tri privremeno zatvorena poglavlja: Nauka i istraživanja, Obrazovanje i kultura, Vanjski odnosi. Zapitajmo se, da smo mi na mjestu briselskih ocjenjivača, da li bi danas, u svijetlu nedavno saopštenih rezultata (polu)maturskih ispita ili predložene rezolucije o Jasenovcu dali Crnoj Gori prelaznu ocjenu iz tih predmeta. Da ne pominjemo poštovanje ljudskih prava; Očekivane pravosnažne presude za korupciju i organizovani kriminal; Obećane ekonomske reforme; Stvarnu borbu protiv šverca, a ne bitku za preuzimanje kontrole nad uhodanim tranzitnim kanalima; Ekološke crne tačke…

Dug je spisak onih koji se raduju vijestima o crnogorskim uspjesima na EU putu. A mnogo moći i novca  skoncentrisano je u njihovim rukama.

 

Upozorenje

“Drag mi je IBAR, ali mi je istina draža”, piše Jovana Marović nekadašnja potpredsjednica Abazovićeve vlade i ministarka evropskih poslova (podnijela ostavku) u obraćanju premijeru Spajiću:

-Sporno je što objašnjavate da ni IBAR, a izgleda ni sama EU nisu postojali prije PES-a, i da ih niko nije pominjao, pa se pitam otkud ta stalna potreba Vas i Vaše partije da omalovažavate svakoga…Brojne koleginice i kolege lobiraju za taj IBAR i za ubrzani prijem Crne Gore u EU makar tokom poslednje četiri godine.

I u (prethodnoj – prim. Monitora)  43. Vladi je Ministarstvo evropskih poslova pripremilo plan za dobijanje IBAR-a, ali kad je Vlada pala, nakon manje od četiri mjeseca, više se tu nije moglo ništa. A pala je zbog Temeljnog ugovora koji je Vaša Vlada u potpunosti podržala u obrazloženju upućenom Ustavnom sudu i zato ne budite toliko ‘strogi’.

Na IBAR-u treba da Vam je zahvalan svaki građanin i svaka građanka Crne Gore, jer taj izvještaj može samo dobro da nam donese (važan je, ali ne garantuje ništa). Ali ako planirate da sa antievropskim partijama dalje gradite našu evropsku budućnost, onda smo u velikom problemu i IBAR nam neće značiti ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BUDVA, PODGORICA, CRNA GORA: Haos prijeti IBAR-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako se primiče momenat kada bi, nakon godina stagnacije, Crna Gora mogla napraviti snažan iskorak u procesu EU integracija, tako se na domaćoj političkoj sceni, očekivano, rađaju novi sukobi i aktuelizuju stari problemi

 

Crna Gora će, ponavlja premijer Milojko Spajić, krajem juna, od Evropske komisije dobiti pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila (IBAR)  u oblasti vladavine prava. Riječ je o poglavljima 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost, koja su davnih dana postavljena u vrh prioriteta koje Crna Gora mora ispuniti kako bi zadovoljila uslove za članstvo u EU.

S tim ciljem Vlada je u srijedu usvojila prijedloge više zakona koji se tiču organizacije pravosuđa, medija, borbe protiv korupcije i  organizovanog kriminala. U paketu ih je uputila  na usvajanje u Skupštinu. Tamo će, očekuju, naići na neophodnu podršku.

Da dodatno otvori vrata saradnje izvršne i zakonodavne vlasti, premijer je poručio kako predloženi zakoni nijesu sveto pismo da se ne bi mogli mijenjati amandmanima. “To je i očekivanje Evropske komisije”, nada se Spajić. Svojevrstan apel stigao je i od ministra pravde Andreja Milovića: “Sada je na potezu Skupština, a ne sumnjam da će se poslanici odgovorno odnijeti prema ovom izrazito važnom zadatku za dobrobit države Crne Gore i svih građana.”

Stvari nijesu jednostavne. Da se toga dosjeća i premijer vidi se i po njegovoj izjavi da je  IBAR nekima trn u oko. Nije imenovao nikoga. Da ne govori napamet pokazuju dešavanja na terenu. Odnosno, po dubini.

Koliko se god Spajić predstavljao nepopravljivim optimistom i čovjekom koji sve bitne konce drži u rukama, neke stvari ne daju se sakriti.

Prvo, podrška njegovoj Vladi kruni se u parlamentu. Za vikend, noć uoču lokalnih izbora u Budvi, predsjedništvo DNP Milana Kneževića obznanilo je jednoglasnu odluku o suspenziji dalje podrške Spajićevom kabinetu.  Uz zaključak “da Vlada Milojka Spajića i kolacioni Sporazum koji smo potpisali ne mogu opstati u postojećem formatu”.

Knežević i njegovi saradnici javnosti su predočili format u kome bi nastavili suspendovanu podršku. Kao nužan preduslov označeno je usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu. Zatim je pobrojano neophodno: Progran Evropa sad 2 u pisanoj formi “konkretan i vremenski normiran”; Ustavna inicijativa o normiranju srpskog jezika kao službenog; Ustavno i zakonsko normiranje trobojke kao narodne zastave; Predložena zakonska rješenja i međudržavni sporazumi o dvojnom državljanstvu sa Republikom Srbijom; I konačno, izvršiti smjenu ministara “za koje postoje ozbiljne sumnje da imaju veze sa organizovanim kriminalnim grupama i koruptivnim aktivnostima”.

Najveći dio onoga što Knežević ultimativno zahtijeva, koji dan ranije pobrojao je i Andrija Mandić, kao ciljeve NSD. Doduše, Mandić je rekao da neće rušiti Vladu jer bi to dalo šansu za povratak DPS-a na vlast. Prema najavama, Mandić će svoju kooperativnost sa Vladom potvrditi tako što će Rezoluciju o Jasenovcu, koja će bez sumnje izazvati negativnu reakciju Hrvatske, staviti na glasanje nakon što se EK izjasni o IBAR-u.

Tako bi Crna Gora, na neko vrijeme, mogla odložiti sučeljavanje sa ozbiljnim preprekama na evropskom putu. Svi su svjesni činjenice da bi usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu udaljilo Crnu Goru od nastojanja da u doglednom periodu postane članice EU. Kao što reče premijer Spajić, to nekima možda i jeste prioritetni cilj, preciznije -zadatak.

Mandićev dugogošišnji politički saborac iz nekadašnjeg DF-a, Predrag Bulatović vjeruje  da bi neusvajanje rezolucije o Jasenovcu prelomilo NSD da i oni uskrate podršku Spajiću. ”Ako ne bude do kraja juna rezolucije o genocidu u Jasenovcu, DNP neće podržavati Vladu. Vjerujem da ni NSD neće dati podršku takvoj Vladi“, kazao je Bulatović, gostujući na Srpskoj TV.

Spajić i njegov PES ostali su bez javnih komentara na Mandićeve apele i Kneževićev ultimatum. Potpuno svjesni da bi i prihvatanje i odbijanje postavljenih zahtjeva/ciljeva moglo iz temelja promijeniti njihovu poziciju na  političkoj sceni. Gdje im, i inače, mnogo toga ne ide u prilog.

Dan po Kneževićevom ultimatumu održani su lokalni izbori u Budvi. Po običaju, dobili smo više samoproglašenih pobjednika. Dvije međuosobno zavađene liste doskorašnje DF većine dobile su, skupa, dovoljno mandata da produže vlast. U tome ih sprječavaju lični animoziteti i, kako se čuje, sukobljeni interesi. Pošto među njima suštinskih političkih razlika nema, od Aleksandra Vućića smo saznali da će problem pokušati da riješi Andrija Mandić. Neće to biti lak zadatak, čini se, pošto nekadašnje kolege iz DF-a, sada okupljene na listi iza koje stoji uhapšeni predsjednik opštine Budva Milo Božović, kao najljućeg protivnika označavaju upravo NSD i njenog predsjednika.

U sukobu nekadašnjih saboraca i DPS vidi moguću priliku za povratak na vlast u Budvi. I oni slave. Demokrate su zadržale što su imale, pa se busaju tvrdnjom da su osvojili “apsolutno čiste glasove koji nisu dobijeni ucjenama i prijetnjama”. Takođe uz računicu da bez njih nema buduće vlasti u Budvi. URA i koalicija SDP-SD-LP zadovljni su i time što su prešli izborni cenzus.

Ispalo  je da je jedini stvarni i veliki gubitnik budvanskih izbora Spajićev PES. Oni su, u odnosu na prošlogodišnje parlamanetarne izbore, izgubili dvije trećine glasača i osvojili samo dva odbornička mandata. Premalo za Pokret koji predvodi Vladu i pokušava se predstaviti kao nosilac proevropske i reformske politike.

PES je na budvanskim izborima predvodio Predrag Zenović, glavni pregovarač za pristupanje Crne Gore EU. Zato su neki taj poraz protumačili kao poraz “prozapadne i antisrpske politike” u ambasadorstanu, kako Milan Knežević tepa Crnoj Gori gostujući na beogradskim televizijama. Drugi, pak, zagovaraju tvrdnju da je za budvanski neuspjeh Spajićeve partije u znatnoj mjeri krivo kašnjenje sa realizacijom predizbornih obećanja iz programa Evropa sad 2.

Šta god da je u pitanju Spajić se ubrzo nakon budvanskog debakla mogao uvjeriti u onu narodnu po kojoj “nevolja nikad ne dolazi sama”. Ovonedjeljna sjednica SO Podgorica pokazala je da su sporenja PES-a i njihovih nekadašnjih partijskih kolega, koji su skupa sa Jakovom Milatovićem napustili Pokret i osnovali odborničku grupu Pokret za Podgoricu (PzP), sa nivoa akademskog neslaganja stigli u fazu otvorenog sukoba. Klub PzP je glasao protiv godišnjeg izvještaja gradonačelnice Olivere Injac. Da su isto to uradili i odbornički klubovi sa liste koju je na podgoričkim izborima predvodio DPS, Injac bi i formalno izgubila podršku odborničke većine u Glavnom gradu. Ovako, može da se nada nekon budućem kompromisu. Ili da se sprema za vanredne izbore.

“DPS je danas spasio gradonačelnicu Oliveru Injac”, precizirala je odbornica PzP Nađa Ljiljanić, insistirajući da je to “sve što ima da kaže”. Onda je, dan-dva kasnije, iz DPS-a Spajiću upućen javni poziv da odbije pritiske i ucjene koalicionih partnera iz nekadašnjeg DF-a. DPS će, obećao je šef poslaničkog kluba te partije Andrija Nikolić, podržati izglasavanje predloženog paketa evropskih zakona. “Pozivamo Spajića da odbije ucjene Mandića i Kneževića i da ne ulazi u rizik rušenja evropske budućnosti – imaće našu podršku za izglasavanje zakona za IBAR”, napisao je Nikolić na društvenoj mreži Iks.

Nijesu EU integracije jedine brige koje ovih dana muče DPS. Hapšenje Milivoja Katnića i Zorana Lazovića, pa izručenje Duška Kneževića i njih je natjeralo da razmisle – ko bi mogao biti sledeći. Zaključke je prenio hrvatski Jutarnji list. Pozivajući se na anonimne izvore iz DPS, Jutarnji je objavio kako se u Podgorici sprema hapšenje Mila Đukanovića.  “Ovo je riskantna političko-kriminalna igra koja bi mogla zapečatiti sudbinu Crne Gore kao neovisne države”, konstatuju autori taksta. Sa ove strane granice znamo da ta priča nije baš  jednodimenzionalna.

Da bi slika bila kompletna, neophodno je pomenuti i Demokrate. Aleksa Bečić i njegovi partijski drugovi  teško da mogu biti zadovoljni trenutnom pozicijom u izvršnoj vlasti. Ali (uglavnom) ćute i rade ono što je dogovoreno Sporazumom o formiranju vladajuće koalicije.

Jedva da smo zaboravili  otvoren sukob Demokrata sa premijerom oko  izbora vršioca dužnosti direktora Uprave policije, a priča skoro da se ponovila. Ovoga puta sa Vladinim (Spajićevim) amandmanima na predloženi zakon o nacionalnom javnom emiteru (RTCG, za neupućene). Odredbe koje su dugo pripremane i usaglašavane unutar tzv. medijske radne grupe, suštinski su obesmišljene sa par intervencija koje je, sudeći po materijalnim dokazima, Spajiću pripremio kontroverzni direktor javnog servisa Boris Raonić. Njegov, trenutno, najkorisniji medijski vojnik. Sa ciljem da sačuva funkciju i kontrolu nad Savjetom RTCG.

Ako ništa drugo, ta nas je priča podsjetila koliko je Milojko Spajić spreman i sposoban da sam sebi napravi veliki problem.

Uglavnom, kako se primiče momenat kada bi, nakon godina stagnacije, Crna Gora mogla napraviti snažan iskorak u procesu EU integracija, tako se na domaćoj političkoj sceni, očekivano,  rađaju novi sukobi i aktuelizuju stari problemi. Dogovoreno se krši i poriče. Večina nije u stanju da oformi vlast. Vlast nije u stanju da sačuva većinu. Opozicija vaga da li je oponent ili potencijalni partner. Niko nikome ne vjeruje. Svi se pitamo ko za koga igra.

Ne uspijemo li odgovoriti Evropsku komisiju od očiglednog nauma da nas pogura u procesu EU integracija, pa dobijemo IBAR za nekih 30-tak dana, kupićemo nešto vremena za dodatna preračunavanja i pregrupisavanja. Bude li, ipak, po volji onih kojima je evropska Crna Gora trn u oku, propustićemo ponovo još jednu veliku šansu. Izvjesno je da ih neće biti još mnogo.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. . Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Posljednja potpisana NVO su proputinovski Noćni vukovi koji javno podržavaju agresiju na Ukrajinu i takođe se predstavljaju kao „pravoslavni vernici“. Okupljanjima su prisustvovali i neki sveštenici SPC poznatim po pročetničkom aktivizmu. Pisanu poruku je poslao preko vučićevskih portala militantni gornjegrbaljski paroh Miajlo Backović, poznat po čestom pojavljivanju u uniformi i podršci totalitarnom ruskom režimu. Backović je bogohulno poručio da će glas Vlade u UN-u za „sramnu odluku biti istinski genocid nad voljom i časnom istorijom naroda CG, i za to će pred Gospodom i narodom morati da se odgovara“.

Lažnom narativu o proglašenju Srba za genocidni narod se, na žalost, pridružio prije četiri dana i Sveti arhijerejski sabor SPC-a koji je razmatrao ovozemaljske teme među kojima su „Kosovo i Metohija – rak rana srpskog naroda“ koje je uz Jasenovac i Srebrenicu „u naše dane“ – stalni „žalac u telu naše Crkve“. U ime Sabora je objavljeno saopštenje da je na djelu „istorijski revizionizam koji bi dao legitimitet istorijskoj inverziji“ i da su shodno tome „pravoslavni Srbi, žrtve višekratnih genocida i etničkog čišćenja treba da budu proglašeni ne samo za zločince nego i za izvršitelje genocida“. Da li je Sabor  konsultiran oko ovakvog saopštenja je prilično maglovito. Ranije je bilo slučajeva da uzdanice ruskih službi ili domaće UDBE (sada BIA) napišu saopštenja u ime svih a da nikoga i ne pitaju osim možda patrijarha.

Patrijarh Porfirije Perić je pred odlazak gospodara Srbije Aleksandra Vučića za Njujork održao moleban u Hramu Svetog Save i ponovio djelove saopštenja. Takozvanom molebanu su iz Crne Gore prisustvovali Milan Knežević i Dario Vraneš. Predsjednik Srbije je na Instagramu rekao da ide u Njujork da se „bori svom snagom i srcem za budućnost naše zemlje“i da je „zatražio blagoslov od patrijarha srpskog Porfirija i pomolio se Bogu u našoj svetinji“. Patrijarh je objasnio da su se sabrali da se pomole pred Vučićev put u Njujork, „gde u UN-u velike sile sveta nameravaju da donesu rezoluciju o takozvanom genocidu u Srebrenici“ što je za njega „neistina i nepravda u odnosu na srpski narod“. Patrijarh se već duže vrijeme ponaša kao službenik ureda predsjednika Srbije. Pojavio se u predizbornom spotu Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS), išao je u Podgoricu po zadatku da agitira da se Crnogorci izjasne kao Srbi na popisu, dok se i sam  bavi istorijskim revizionizmom i politikom. Istovremeno, patrijarh ćuti na kriminal i korupciju koji razaraju Srbiju i RS i propagiranje nemorala na udarnim terminima režimskih medija. Kao vjerski poglavar kome Jevanđelje zapovijeda da poštuje zemaljske vlasti, on ne priznaje odluku Međunarodnog suda pravde (ICJ) iz 2007. god. o genocidu u Srebrenici kao i sedam presuda za genocid UN-ovog Haškog tribunala i 13 presuda za genocid sudova BH. Istovremeno se često poziva na rezoluciju 1244 iz 1999. kada je Kosovo opisano kao dio tadašnje Jugoslavije i na međunarodno pravo. Opštoj histeriji se pridružio i ruski patrijarh Kiril Gunđajev (ujedno i basnoslovno bogati službenik i agent bogoboračkog KGB-a – sada FSB) koji je „naložio da se u svim ruskim crkvama u otadžbini i rasijanju u noći između 22. i 23.maja služi svenoćno bdenije za spas bratskog srpskog naroda“.

Istovremeno ne prestaje vrijeđanje Crne Gore od strane srpskih političara zbog namjere Vlade da se dodatno individualizira krivica kroz amandmane koji su u bitnom uvršteni u tekst Rezolucije. Srpski predsjednik Vučić je izjavio da su „vrlo prljavu ulogu odigrali crnogorski amandmani, ali tu nije kriva Crna Gora ona je samo nečiji potrčko jer je to rađeno po nečijem nalogu”.  Premijer Miloš Vučević, koga srbijanska opozicija smatra marionetom i batlerom porodice Vučić i akterom brojnih korupcionaških afera, opet je ponovio neistinu da se „rezolucijom žigoše srpski narod kao genocidni“ dok amandmani Crne Gore „suštinski ništa ne menjaju već to predstavlja bacanje prašine u oči“. Crnogorski sljedbenici Vučića i dalje ponavljaju horski istu mantru iz Beograda. Izuzetak je donekle predsjednik parlamenta Andrija Mandić koji pokušava umjerenijom retorikom napraviti kakav takav otklon od „bratskog zagrljaja“. Upitno je šta će od toga ispasti.  Svojevremeno je to nekoliko puta bezuspješno pokušao bivši šef države Momir Bulatović u odnosu na Slobodana Miloševića.

Srbijanski predsjednik gura crnogorsku rezoluciju o Jasenovcu koju sam nije htio donijeti u svom parlamentu u decembru 2021. godine. U intervjuu za FACE TV sa novinarom Senadom Hadžifejzovićem iz aprila 2021. godine Vučić je dva puta izbjegao odgovor na pitanje da li se u Jasenovcu desio genocid rekavši da on kao šef države nema pravo da to kaže jer bi to značilo „narednih 100 godina loših odnosa sa Hrvatima“. Na insistiranje novinara da ipak odgovori, Vučić je rekao da je „jasno šta ja mislim privatno, ali  kao predsednik države imam mnogo veću odgovornost i moram da vodim računa o interesima celog regiona i moje zemlje“.  Vučićeva „potrčkala“ u Crnoj Gori vidno imaju „naloge“ uprkos izjavi Vučića u Kotoru  koji je formalno i neznaveno rekao da je „rezolucija o Jasenovcu pitanje za crnogorske građane, a naravno da ćemo to podržati“.

Očigledna je namjera da se isprovocira Hrvatska da blokira crnogorski evropski put i pozitivan Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (Interim Benchmark Assessment Report – IBAR) Evropske komisije. Potpisnici prijedloga rezolucije o Jasenovcu iz vučićevskog DNP-a, SNP-a i NSD-a, istovremeno ne priznaju genocid u Srebrenici, kao ni četnički genocid u Crnoj Gori nad Bošnjacima 1943. godine. O mirnodopskom masakru u Šahovićima kod Bijelog Polja iz 1924. godine se nisu ni oglašavali osim Milana Kneževića koji je rekao da njegov DNP neće podržati rezoluciju o pokolju u Šahovićima jer „to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. To što su potpisima  podršku da se rezolucija o Jasenovcu nađe u parlementu, dali i poslanici PES- a i Demokrata, samo može biti znak Vučiću i njegovima, da budu još agresivniji prema Crnoj Gori.

Rezolucija o genocidu u Srebrenici će,  sasvim izvjesno,  biti izglasana u UN. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Ali,  tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li Pokret Evropa sad (PES) i Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim prtiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo