Povežite se sa nama

OKO NAS

DIMNA ZAVJESA NA CRKVINAMA: Ničija nadležnost, nečija korist

Objavljeno prije

na

Skoro dvadesetak ćumurana na području kolašinske opštine, smještenih tik uz magistralu ili na nekoliko desetina metara od stambenih i ugostiteljskih objekata, ne prestaju da izazivaju revolt mještana, vlasnika restorana i kafana, ali i njihovih gostiju. Od prošlog ljeta sve su učestalije i pritužbe vozača, koji, kako kažu, često na desetak kilometara od Kolašina do prevoja Crkvine, nailaze na „dimnu zavjesu” koja im smanjuje vidljivost, a poneka i onemogućava vožnju.

Vlasnici kuća u vikend naselju na Crkvinama prošlog ljeta najavljivali su da će apelovati na lokalnu upravu da naredi izmještanje ćumurana, jer ih dim „teškog” mirisa tjera iz vikendica. Oni najistrajniji, bez obzira na vrućine, tokom cijelog ljeta u poslijepodnevnim satima prinuđeni su da drže zatvorene prozore i ne izlaze iz kuća.

,,Godinama je to problem, ali je sve gore jer nove ćumurane stalno niču. Toliko je dima da se moramo zatvarati u kuće, ne može se disati. Zbog toga mnogi vikendaši ljeti i ne dolaze na Crkvine. Dešavalo se da je dim toliko gust da automobili zbog smanjene vidljivosti udaraju u bankine a na desetine se zaustavlja pored puta jer je prosto nemoguće bezbjedno voziti. Nedopustivo je da lokalna uprava ćuti na naše probleme”, ispričao je jedan od vlasnika vikend kuća na Crkvinama.

Zatvoreni prozori kuća i kafana i usred ljeta, tvrde mještani, ipak su mnogo manji problem od teškoća koje dim stvara vozačima, a na koje niko od nadležnih do sada nije adekvatno reagovao.

Da dim iz ćumurana ugrožava saobraćaj, smatraju i u kolašinskoj Komunalnoj policiji. Međutim, oni samo mogu da konstatuju takvo stanje. Nemaju ovlašćenja da urade bilo šta drugo, osim da obavijeste državne inspekcije. To su, kako je nedavno kazao načelnika te službe Dragan Vlahović, i učinili.

,,Svi vlasnici ćumurana rade nelegalno. Svakodnevno pokrećemo inicijative nadležnim organima ali niko ne reaguje. Nadležni za zaštitu životne sredine i uređenje prostora koje smo obavijestili tvrde da je procenat zagađenosti veoma mali. Ipak ovakva „dimna zavjesa” direktno ugrožava sigurnost vozača koji prolaze dionicom od grada do Crkvina. Teško je to ne zaključiti. Zakon nam ne daje mogućnost da bilo šta drugo učinimo osim da obavijestimo inspekcije”, kazao je Vlahović.

Vlasnici ćumurana nerado razgovaraju s novinarima. Strahuju da bi objavljivanje njihovih imena za posljedicu imalo „dolazak inspektora i pisanje kazni”, jer su, kako kažu, svjesni, da ne posluju baš po pravilima. Spremaju se, tvrde, da „potpuno ozakone svoje poslovanje”. Smatraju da su problemi koje stvaraju ti objekti predimenzionirani. Napominju i da bi nadležni trebalo da podstiču proizvodnju ćumura, odnosno preradu drveta i da dopuste, kako kažu, „onima koji to žele da zarađuju onako kako sada jedino mogu”.

„Ne mogu da razumijem kako može biti zagađivač vazduha dim od sagorijevanja drveta. To, ubijeđen sam, ne može štetiti zdravlju, a vi pitajte i stručnjake . To o ometanju saobraćaja takođe je pretjerano. Ta „dimna zavjesa” spusti se na magistralu rijetko, pod određenim meteorološkim uslovima. Vjetar najčešće diže dim visočije. Pritužbe naših komšija više su stvar ljubomore i ličnih netrpeljivosti, nego stvarnih problema”, kaže jedan Kolašinac koji se već desetak godina uspješno bavi proizvodnjom ćumura suvom destilacijom i karbonizacijom drveta.

On i njegove kolege godinama nesmetano proizvode ćumur i zarađuju od toga, iako je u toj oblasti mnogo šta neregulisano. Poslove su samo neki od njih registrovali kod Privrednog suda. Međutim, da bi im zarada bila legalna nedostaje još mnogo „papira”, iako je bivši ministar poljoprivrede Tarzan Milošević, prilikom posjeta Kolašinu, u nekoliko navrata lokalnoj vlasti savjetovao da pomognu vlasnicima ćumurana da ozakone svoje poslove.

,,Mislim da se o nekom većem stepenu zagađenosti ne može govoriti jer se radi o preradi drveta. Preradu drveta, odnosno drvnog otpada treba podržati i ljudima pomoći da legalizuju ovaj posao. Lokalna vlast treba da nađe prostor u svom prostornom planu i svojoj dokumentaciji na koji način će to da definiše. Nijesmo za to da se ćumurane dime ispod nečijeg prozora, ali sam siguran da se za njih može naći adekvatan prostor”, kazao je tada Milošević.

U Opštini, međutim, kažu da to nijesu uspjeli ni poslije dvije godine, jer nije bilo moguće. Ni početni koraci, kao što je izrada elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu, nijesu se mogli realizovati. Jednostavno, ćumurana u zakonu koje regulištu tu oblast nema.

,,Do sada se Sekreterijatu za uređenje prostora, komunalno stambene poslove i zaštitu životne sredine obratilo nekoliko privatnih preduzetnika, koji su tražili da im se odgovori da li je izrada elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu objekata koji suvom destilacijom drveta i karbonizacijom proizvode ćumur zakonska obaveza. Analizirajući taj zahtjev Sekreterijat je dao mišljenje da u zakonu ne piše da se elaborat za takve objekte mora raditi. Čak ni u drugoj grupi, u kojoj je precizirano za koje se objekte može tražiti takav elaborat, nema ćumurana”, kaže sekretar za uređenje prostora, stambeno komunalnu djelatnost i zaštitu životne sredine Vladan Bulatović.

On smatra da je ,,dikutabilno da li je zakonodavac trebalo da uvrsti i ćumurane u objekte za koje je obavezan elaborat”. Bulatović je Monitoru potvrdio da ni jedan od vlasnika ćumurana do sada nije podnio zahtjev za izdavanje tehničko- urbanističkih uslova. Tako niko od njih i nema taj dokument, ali ni građevinsku dozvolu, koja bi uslijedila kasnije. Ukoliko to u budućnosti učine, nadležni će voditi računa, tvrdi on, da ti objekti, shodno prostorno urbanističkim planovima, budu smješteni daleko od magistrale, naseljenih mjesta i turističko ugostiteljskih objekta.

,,Prema postavkama plana, biće im dat uslov prema kome će ti objekti morati da budu na nekoliko stotina metara od saobraćajnica, objekata u kojima se živi i radi, kako bi minimalno smetali. Nakon tih urbanističko tehničkih uslova slijedila bi građevinska dozvola. Sve to, naravno, ukoliko neko od njih i podnese zahtjev, do tada mi ne možemo da reagujemo”, kaže Bulatović.

U Opštini objašnjavaju da je kontrola rada ćumurana nadležnost različitih državnih inspekcija. Za početak, s obzirom na to da su bez građevinskih dozvola to bi trebalo da bude predmet pažnje inspektora za uređenje prostora. Koliko je poznato, oni do sada nijesu dolazili tim povodom u Kolašin. Nakon nekoliko prijava mještana, nedavno je reagovala jedino inspektorka za ekologiju Jelena Nikčević. Kako kažu u Opštini, prema onom što je vidjela na terenu kada je riječ o ćumuranama, obećala je da će obavijestiti ostale inspekcije na državnom nivou, kako bi oni reagovali u skladu sa svojim nadležnostima.

Brzoj reakciji nadležnih nadaju se svi koji bi rado zatvorili ćumurane a od inspekcije i kontrole strahuju vlasnici tih objekta. No, s obzirom na dosadašnje iskustvo na kolašinskoj teritoriji, ,,dimna zavjesa” sa Crkvina neće se tako skoro dići.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER I 5G TEHNOLOGIJA: Testiranje mreže i predrasuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora i dalje čeka na stvaranje regulatornih i tehničkih uslova za implementaciju 5G mreže na nivou države. No, minule sedmice, Crnogorski Telekom je, bez najave, pustio u probni rad bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama, čime je testirana 5G mreža. To je izazvalao burne reakcije, ali i strah, dijela građana u te dvije opštine

 

Građani sjevera Crne Gore još imaju puno nedoumica, ali i straha vezano za 5G tehnologiju, pokazalo se minule sedmice. Negodovanje, uznemirenost i optužbe na račun Crnogorskog Telekoma,  pratili su puštanje u eksperimentalni rad dvije bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama. Ako je  suditi i prema onome što je poručeno iz ekoloških organizacija na sjeveru,  država, odnosno,  mobilni oprateri,  prije  implementacije 5G tehnologije moraće da ulože mnogo truda na edukaciji i informisanju građana. Reakcije sa sjevera pokazale su i da to do sada nije činjeno na odgovorajući način.

Kako za Monitor kaže Zdravko Janušević, izvršni direktor NVO Bjelopoljski demokratski centar,  najproblematičnije je  što  su iz „cijelog procesa izopšteni građani“. On skreće pažnju i na, kako tvrdi, činjenicu da je prilikom postavljanja i puštanja u probni rad baznih stanica zaobiđena i lokalna uprava.

„To sam provjerio i u nadležnom sekretarijatu, uopšte nijesu bili obaviješteni o svemu ovome. Sve ostale bazne stanice pratila je odgovorajuća dokumentacija sa lokalnog nivoa. Ovog puta ne. Nije bilo prilike za javnu raspravu, nema Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu. Ne znamo koje su posljedice po zdravlje građana. Telekom je pokazao određenu drskost i nezainteresovanost za stav građana… “, kaže sagovornik Monitora.

On podsjeća da je grupa NVO sa sjevera,  prije nekoliko dana,  na konferenciji za štampu, postavila brojna pitanja tom mobilnom operateru.  Interesovalo ih je „da  li su sprovedena mjerenja zračenja i koliki je uticaj elekromagnetnog zračenja na građane“.  Pitali su i zbog čega Elaborat,  koji je uradio Elektrotehnički fakultet, nije javno prezentovan. Zamjerili su i što se postavljanje 5G mreže desilo u samom centru Bijelog Polja.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PRIČA O LOKALNIM HODAČIMA: Pretresanje skrivenih džepova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mladi bračni par Ivan i Ivana Mandić se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda

 

Kada u zatišju pojedinci marljivo ucrtavaju Crnu Goru na turističku mapu svijeta, otvara se čudesna kutija. Tada zaboravljena i zanemarena mjesta dobijaju priliku da šarmiraju, i odjednom teza „nemamo bog zna šta da ponudimo turistima” – ne odslikava realnost. To je i misija Lokalnih hodača.

Mladi bračni par, Ivan i Ivana Mandić, se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je zaustavila gotovo čitav svijet, i učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda.

„Lokalni hodači su lokalni bračni par Ivana i Ivan, kao i svi njihovi slučajni ili namjerni saputnici, čiji je cilj da upoznaju svaki kutak Crne Gore. Već duže vrijeme nastojimo da obiđemo što je moguće više njih, pa su vlogovi logičan nastavak te priče”, kaže za Monitor Ivana Mandić.

Svaki je priča za sebe. Od Slivskog ponora, preko podgoričkog starog groblja, tragovima rimskog akvadukta (Mostine), do tvrđave Kosmač, Mandići, oboje strastveni ljubitelji prirode, doživljavaju Crnu Goru iz drugačije perspektive. Prvobitna ideja, tek da otkriju lijepe lokacije za izlet ili piknik, doživljava metamorfozu – prerasta u želju za upoznavanjem sopstvene zemlje i njenih kulturno-istorijskih područja. Tako je fokus tura na koje idu Mandići uglavnom odlazak do nekog utvrđenja – Crvene stijene, Đuteze, Lontodokla (Gradine Martinićke), Obluna, kao i do lokacija koje imaju značajno mjesto u istoriji Podgorice i Crne Gore uopšte, a nalaze se u jezgru grada, poput Jusovače, koja je, zbog nemara nadležnih, u stanju raspadanja ili Sahat kule, čiju su unutrašnjost, uz posebnu dozvolu JU Muzeja i galerija Podgorice, uspjeli da snime i približe i onima koji nisu imali prilike da je posjete.

Ivan, videograf i fotograf po struci, zadužen je za snimanje i montiranje video klipova, dok Ivana, inače politikološkinja, istražuje i pronalazi zanimljive činjenice o mjestima koja obilaze.

Na pitanje zbog čega se najčešće odlučujemo na upoznavanje sopstvene zemlje tek kad “istrošimo” druge opcije, Ivan odgovara da razlog leži u tome što su nam ljepote sopstvene zemlje nadohvat ruke, pa za njih „imamo kad”. „Možda je najveća ironija u tome što o njima ne znamo dovoljno. U potpunom ludilu koje je pandemija izazvala, dobro je to što smo, barem na kratko vrijeme „bacilli oko” na krajolike oko sebe. Samo još da naučimo da o njima vodimo računa”, napominje.

Najviše reakcija i komentara izazvali su vlogovi o Kaluđerovom oku, koje se nalazi na teritoriji glavnog grada, kao i Godinju, kod Bara. „Teško je reći koji obilazak nam je najdraži, s obzirom na to da sve više širimo svoj radijus na dalje lokalitete od Podgorice, koji su priča za sebe. Volimo kad snimamo neki koji je spojnica zanimljive istorijske priče i prirodne ljepote, kao što je to recimo Manastir Prečista Krajinska i šuma kestenja”, navode Mandići.

Kosmač, pećinu Magara, Velju Goru, Bobiju ili Vezačku pećinu – obaveza je svakog građanina Crne Gore da ih barem jednom posjeti. „Mjesta na kojima je dobar pogled na jezero, more, grad, uvijek ostave snažan utisak na nas. Najviše nam je godilo Godinje, gdje smo dan proveli u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji, uz tople pozdrave i druženje sa lokalcima”, kaže Ivana Mandić.

Vlogovi, a naročito turistički, na Jutjubu su izuzetno praćeni, i u svijetu ljudi od kreiranja takvog video sadržaja mogu solidno i da zarade. Značaj koji ta vrsta promocije ima – prepoznat je i vrednovan. Mandići za sada još uvijek ne znaju da li će monetizovati, odnosno unovčiti, svoj Jutjub kanal. Teško je da išta prognoziraju. Uz pomoć drona, kamere Go pro action i FUJI digitalnog fotoaparata, osvojili su publiku, radom i ispred i iza kamere. Pratioci na društvenim mrežama prepoznali su njihov kontent (sadržaj) po kvalitetu. Proces snimanja i montaže zahtijeva planiranje, strpljenje i trud, ali ljubav prema hobiju ne poznaje poteškoće.

Kako Podgorica, sem Duklje i Meduna, o kojima bi trebalo bolje informisati prolaznike na licu mjesta, u najbližoj okolini ima šta da ponudi, Lokalni hodači smatraju da bi određene kulturno-istorijske lokacije van glavnog grada trebalo učiniti vidljivijim i atraktivnijim, kako za sugrađane, tako i za turiste. Važno je i da se on mapira kao turistički zanimljiv, jer je kroz istoriju uvijek bio plodno tlo razvoja starih civilizacija. Nadležne turističke organizacije bi trebalo da učine više u vezi sa tim, smatraju Mandići. „Za početak, potrebno je obnoviiti smjernice ka određenim lokalitetima i info table. Svakako, ažurnija komunikacija putem društvenih platformi u toku godine nije naodmet”.

Njihove emisije sa kratkih putovanja imaju za cilj, kako su objasnili, prvenstveno da pokažu ljudima „šta propuštaju”, ali i da postanu svjesni da se priroda mora poštovati i njegovati. Boravak u njoj za Lokalne hodače je bijeg od užurbanosti i usplahirenosti grada. „Kolektivno, svijest o očuvanju životne sredine se još uvijek nije razvila”, smatraju Mandići. Kuda god bi otišli, naišli bi na smeće, uglavnom na plastične boce i kese, a odskora i na hirurške maske. Sem toga, pojedina utvrđenja od kulturno-istorijskog značaja „ukrašavaju” i grafiti.

Želja za eskapizmom od stvarnosti eskalirala je tokom korona pandemije. Pa je prerasla u potrebu. Jer lokalnog hodača i čine radoznalost i težnja da upozna prostor u kom živi.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANE: SLUČAJ AGROPOLIMLJE: Sjećanje na pljačku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivredni kombinat koji je nekada zapošljavao 800 radnika je rasturen,  mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom postala su lak plijen tajkuna, dok su radnici i mali akcionari ostali bez ičega

 

Nekadašnji radnici i akcionari rasparčanog i kroz proces tranzicije opljačkanog preduzeća Agropolimlje zatražili su od nadležnih pravosudnih organa da preispitaju dešavanja u toku privatizacionih procesa u nekadašnjem poljoprivrednom gigantu. Oni tvrde da su određena lica prilikom privatizacije preduzeća kontinuirano, u dužem vremnskom periodu, preduzimala brojne nedozvoljene radnje u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi na štetu radnika, akcionara i države.

Predstavnik akcionara Refik Zujović ističe da već godinama od najvećih instanci u Crnoj Gori uzaludno traže da se utvrdi zbog čega nadležne institucije nijesu preduzele mjere kako bi se stalo na put potpune likvidacije Agropolimlja, i na vrijeme spriječile neodgovorno ponašanje stečajnih upravnika, stečajnih sudija, tužilaca, inspekcijskih službi i Područne jedinice Uprave za nekretnine Berane.

„Na naše zahtjeve niko se ozbiljno nije osvrtao. Zato smo zbog brojnih propusta, kao akcionari, grubo oštećeni prilikom diobnog bilansa preduzeća, pošto nam je  uskraćeno pravo na dio svojine koja je pripadala nekadašnjem preduzeću Agropolimlje. Mi i dalje tvrdimo da postoje osnovane sumnje da se radi o organizovanom kriminalu i da akteri tih radnji godinama ostaju nekažnjeni. Zato ponovo tražimo da se razmotri odgovornost za nepostupanje pravosudnih organa u očiglednom slučaju korupcije prilikom prodaje preduzeća”, kaže Zujović. „Pljačka je velika jer je preduzeće bilo veliko, a njegova imovina je na čudne načine prešla u ruke privatnika”.

Beranski agroindustrijski kompleks Agropolimlje nastao je kao dio nekadašnje kompanije Agrokombinat 13. jul. Tada, već daleke 1963. godine, upošljavao je preko 800 radnika. Agropolimlje je u svom sastavu imalo pekaru, mljekaru, klanicu, voćnjak od 47 hektara, brojne trgovinske i uslužne objekte, kao i preko sto hektara šume i zemljište na kom se obavljala poljoprivredna proizvodnja.

Odlukom Skupštine akcionara od 24. juna 1998. godine, to društvo je podijeljeno na 10 novih pravnih subjekata – akcionarskih društava. Sva imovina Agropolimlja, koja je podijeljena između akcionarskih društava, procijenjena je i na osnovu toga  je utvrđen akcionarski kapital zaposlenih i fondova. Bivši radnici, kao i manjinski akcionari, tvrde da brojni dokazi ukazuju da se nakon toga pristupilo nezakonitim radnjama, odnosno da su privilegovani pojedinci vrijednu nepokretnu imovinu, vlasništvo akcionara, bivših radnika DD Agropolimlja, na svoju ruku prodavali raznim kupcima. Navode da su novac od prodatih nepokretnosti zadržavali isključivo za sebe i da je neophodno angažovati finansijske stručnjake spremne da javno saopšte o kakvim i kolikim transakcijama je riječ.

„Mi mislimo da je potrebno da vještaci utvrde koja je površina nepokretnosti bila upisana na AD Poljoprivreda i šumarstvo, koje je nastalo kao jedan od subjekata Agropolimlja, i na osnovu kojeg pravnog osnova, zatim koliko je od tih nepokretnosti otuđeno, kada, kojim licima i kako i na koji način su vršene preknjižbe na nove kupce”, ističu manjinski akcionari, među kojima je i Zujović.

Oni dodaju da je neophodno da se preko vještaka finansijske struke utvrdi za koje novčane iznose su sve te nepokretnosti prodate, da li su vršene zakonite prodaje tih nepokretnosti, da li su od strane vještaka poljoprivredne ili šumarske struke vršene procjene prodatih nepokretnosti, te da li je novac od svih tih transakcija ulazio i u završne bilasne AD Poljoprivreda i šumarstvo.

„Neophodno je ispitati puteve toga novca i za šta je utrošen, jer AD Poljoprivreda i šumarstvo svih ovih godina postoji samo na papiru”, kažu akcionari. Tvrde i da je Uprava za nekretnine bez valjanih dokaza upisivala imovinu bivšeg Agropolimlja na ime navih vlasnika – pravnih i fizičkih lica – a da su oni ostali kratkih rukava.

„Većinski akcionari raspolagali su imovinom bivšeg Agropolimlja kao da je ona njihova lična svojina i to tako što su je razmjenjivali i dijelili nezakonitim diobnim ugovorima u vrijeme kada su funkcionisali kao posebna akcionarska društva. Te transakcije su se obavljale bez znanja skupštine akcionara i odbora direktora, dok radnike niko ništa nije pitao. U svim tim radnjama učestvovala je i Uprava za nekretnine, koja je dozvolila da se na osnovu nevalidne i fiktivne dokumentacije otuđi imovina tih akcionarskih društava i unese u posjed pojedinaca i firmi čiji su vlasnici sami većinski akcionari”, svjedoče bivši radnici.

Oni se, kažu, nadaju da će neki novi specijalni tužilac, nakon što se izvrše najavljene promjene u tužilaštvu i sudstvu, ozbilj­no shva­ti­ti nji­ho­ve za­htje­ve i da će u ci­je­lom slu­ča­ju po­bi­je­di­ti pravo i prav­da. „Od 2006. do 2010. go­di­ne naš pred­met se na­la­zio kod Osnov­nog su­da u Be­ra­na­ma. Na­kon to­ga prav­du smo uza­lud­no tražili kod Vi­šeg su­da u Bi­je­lom Po­lju. Slič­no su se od­ni­je­li i Pri­vred­ni i Ape­la­ci­o­ni sud, ta­ko da smo mi na kra­ju iz­gu­bi­li po­vje­re­nje u prav­ni po­re­dak Cr­ne Go­re”, kažu manjinski akcionari, navodeći da je slučaj Agropolimlje „klasičan primjer“ pljačkaškog privatizovanja i uništavanja nekadašnjih društvenih dobara.

„Građani koji su uložili vaučere i bivši radnici su osiromašeni, a neko je preko noći stekao bogatstvo“, kažu.

Bivši radnici i akcionari Agropolimlja, odnosno desetak novonastalih kompanija, objašnjavaju da su se, ulažući porodične vaučere stečene tokom postupka vaučerske privatizacije ,,rukovodili razmišljanjem da bi poljoprivreda mogla biti perspektivna grana na sjeveru. Dogodila se, međutim, neshvatljiva stvar – veliki poljoprivredni kombinat je rasturen, a mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom  postala su lak plijen tajkuna od Berana do Podgorice.

Na mjestu tih preduzeća danas se nalaze trgovinski centri, poslovni prostori pretvoreni u kafane, šume su posječene, voćnjaci su prošli kroz tri ruke, na mjestu klanice gola ledina čeka nekog investirora, a na njivama nikli pogoni za separaciju i asfaltne baze.

Imena manjinskih vlasnika, bivših radnika i akcionara, još uvijek se provlače kroz registar CDA, od čega oni nemaju nikakve koristi, osim podsjećanja na nekadašnje uspješne poljoprivredne firme i pljačku koja je uslijedila nakon toga.

                                                                                          Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo