Povežite se sa nama

INTERVJU

DINO MUSTAFIĆ, POZORIŠNI REDITELJ IZ SARAJEVA: Zatvoreni smo u plemenskim torovima

Objavljeno prije

na

Ako govorimo o BiH politički, onda je Bosna i Hercegovina uhvaćena u zamku Dejtonskog sporazuma. On ne dopušta da građanin dođe do izražaja

 

MONITOR: Kada biste kao reditelj mogli režirati stanje u Bosni i Hercegovini kako bi ta država izgledala?

MUSTAFIĆ: Prije svega vratio bi nas odgoju naših predaka, našem kulturnom i historijskom nasljeđu. Zaista mislim da je jedna drugačija realnost Bosne i Hercegovine moguća. Realnost u kojoj je moguće i unutar vrlo teške političke situacije razvijati nove obrasce koji doprinose izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Dakle, moramo se vratiti onoj Bosni koju je stvarala kultura, jedan određeni način života, stvorenog kulta komšiluka, osjećanje da ti je drugi važan. Bosnu je stvarao život u siromaštvu, solidarnost raje i potlačenih, osjećaj za merak i akšamluk. Bosnu je stvarala priča, sevdalinka! To ju je stvaralo i čuvalo, kao čudesnu zemlju koju volim, želim i živim! Nije to utopija, imali smo to već, to je u našim genima, našem DNK-u kojeg opet moramo osloboditi stega etnonacionalizma!

MONITOR: Vi često reagujete na političke događaje u BiH, ali i na one  u našem regionu, zalažući se za pravdu i istinu.

MUSTAFIĆ: Imam poriv umjetnika– angažovanog intelektualca koji ono što voli i najviše osjeća kao svoje mora kritički preispitivati. To znači ponekad biti voljom uma odmaknut i tako ostati objektivan. Za mene je to suština razloga i slobode da se kritikuje sopstvena zemlja i društvo, a ponajprije da kritikuješ samoga sebe. Kada neko osporava moje stavove, čak i vijeđa, uvijek mora imati na umu da ja ne predstavljam nikoga (od naroda)  i ništa (od institucija) izuzev sebe samog. Samo tako mogu ostati  čist, jer se ne skrivam iza nijednog kolektiviteta.  Međutim, ne mogu se oteti dojmu da mi sve ovo kod nas izgleda operetski, sa ponekim usklikom koji nije dovoljno snažan barem u poređenju sa egzistencijalno krajnje zaoštrenim prilikama iz prethodnih decenija koje su nam se ponovo vratile na kućnu adresu i zakucali na vrata. Većina kao da se povukla ili tačnije kapitulirala pred ,,nihilističkim hipermaterijalizmom tranzicije” koja je samljela Javne intelektualce u mašini Ravnodušnosti!

MONITOR: Abdulah Sidran jednom je napisao da BiH kao država  u nekom ozbiljnom smislu ne postoji, nego postoji ono što je državni skelet…

MUSTAFIĆ: U tom smislu nije ni jedna država Zapadnog Balkana drukčija od BiH. Proročki mislilac Karl Poper je pisao: ,,Mora postojati razlika između kupovine-prodaje i pljačke. A to može uspostaviti samo država preko pravnog sistema… Samo zamislite ono što se zove kapitalizam bez pravnog sistema – to bi nužno završilo u korupciji i pljački. Tako je razlika između više i manje državne intervencije zanemarljiva u poređenju s državom sa pravnim sistemom ili bez njega”. Ove riječi velikog filozofa u potpunosti važe za divlji, politički i sudski nekontrolisani sistem kakav je uspostavljen u svim državama ex Jugoslavije. Ako govorimo o BiH politički, onda je Bosna i Hercegovina uhvaćena u zamku Dejtonskog sporazuma. On ne dopušta da građanin dođe do izražaja. Mi smo zarobljeni u etnosima, zatvoreni smo u plemenskim torovima. Naravno da to odgovara etničkim vođama. Kada ne bi postojalo ovakvo političko ustrojstvo, takvi lideri ne bi nikada predstavljali elitu, jer u normalnom građanskom i demokratskom društvu oni ne bi ispunjavali osnovne kriterijume da budu izabrani. Ovako, oni su lideri, a svi mi taoci njihovog načina vladanja.

MONITOR: Da li bh političari namjerno kreiraju strah, mržnju, ekonomsko siromaštvo, etnonacionalističke politike…

MUSATFIĆ: BiH će uvijek ostati djelimično slobodna zemlja dok imamo jedan ustavno-pravni okvir koji u strukturi ove zemlje spriječava u punom smislu poštovanje ljudskih prava i sloboda. Čak i da zamislimo da nemamo korupcije, da nemamo nezaposlenosti mi vidimo kako političari koriste svaki momenat kako bi povećali rejting politikama populizma i nacionalizma. Sve su to razlozi zbog kojih BiH nazaduje po pitanju ljudskih prava i sloboda. Nacionalizam i slobode ne idu zajedno.

MONITOR: Sarajevo je bilo kulturni centar bivše Jugoslavije i kosmopolitski fenomen. Šta je Sarajevo danas?

MUSTAFIĆ: Sve Sarajlije mjere vrijeme na ono prije rata i ovo poslije rata. Prije rata Sarajevo zaista nije bilo provincija, nego grad po više kriterija. A prvi kriterij je bila mogućnost da se živi drugačije, govori drugačije i misli drugačije, to se nekako dobijalo sa rođenjem. Tako ste naučeni. Sarajevo je bilo grad u kojem je košarku igrao prvi evropski prvak iz Juge, nogomet igrala dva bivša prvaka nekadašnje države, tu je nastajala najbolja muzika, postajala intenzivna slikarska scena, pisali odlični pisci, snimali antologijski filmovi. A ako me pitate šta je sa Sarajevom danas, mislim da je to grad koji se još traži u tranziciji. Mi smo zajednica koja još nastoji izaći na kraj sa svojim traumama, naši su ožiljci duboki. Ohrabruje pojava izvrsnih ljudi u svim sferama života, posebno u umjetnosti,  koji ponovo prepoznaju ono kosmopolitsko Sarajevo, što smo i branili ‘92. godine. Sarajevo je glavni grad države kojoj je uz mentorstvo Zapada onemogućen normalan život.

MONITOR: Zašto ste prije deceniju i po odbili da Vas svrstaju u leksikon ,,Ko je ko u Bošnjaka”?

MUSTAFIĆ: Jesam, jer se kosi sa mojim svjetonazorom da se jedino nacionalno izjašnjavam.  Izgubili smo previše vremena i krajnje je vrijeme da počnemo stvarati društvo u kojem će biti izmiješani svi naši identiteti. Treba stvoriti osjećaj što znači biti Evropljanin. Po meni riječ je o duhovnim vrijednostima koje nose kozmopolitizam, socijalnu pravdu, obrazovanje koje nam pomaže shvaćati šta je dobro i otvoreno društvo. Mene zanima širi identitet, npr. da sam reditelj, umjetnik, dobar otac, prijatelj ili sin, a ne samo i isključivo nacionalni identitet. Pravi identitet je da se postane neko ko radi na dostojanstvu života, ko prihvata i  poštuje druga ljudska bića, uvažava manjinsko mišljenje.

MONITOR: Paolo Mađeli je rekao ako politika nastavi da ide ovim putem, imaćemo posla samo s imbecilima! Mnogi kažu da su političari u BiH, a i u okruženju, sistemski odlučili da ponište kulturu.

MUSTAFIĆ: Kultura je ono iz čega se rađa i dobro i zlo. Kriza kulture je uvijek i kriza društva. Kulturom se bavimo u  vremenu kada nismo riješili nijedan drugi problem. Kič i treš su estetika ovih na vlasti. Toliko se šund primio da sve ono što je kvalitetno nestaje i vene kao endemska biljka u sjenci komercijalne kulture. Iako bi kultura trebalo da bude zadatak broj jedan svake države, kod nas se ulaže u estradu – a visoka kritička kultura, pozorište, film, prepušteni su životarenju. Dijelim strah uvaženog kolege i mog prijatelja Mađelija, od ambijenta u kojem sistematski razaraju i uništavaju kulturu, sve institucije kulture, ali i forme kulturnog ponašanja, proizvodnje i distribucije kulture i umjetnosti, svega što je u vezi s kulturom. Kontekst u kojem djeluje kultura neprijateljski je i negativan, ne samo kod nas već u cijelom svijetu. Umjetnici moraju učestvovati u kreiranju ključnih strateških dokumenata u oblasti kulturne politike, inicirati debate o pitanjima kulture i pritiskati političare da njihove zahtjeve uvaže, inače sve ode do vraga

MONITOR: U našem regionu primitivizam i nasilje su dominantan model ponašanja političara, a i neofašizam je bezmalo duboko ukorijenjen u svim porama društva. Čemu to vodi?

MUSTAFIĆ: Prostaštvo je zavladalo svuda. Njegove ozbiljne manifestacije su historijski revizionizam, poricanje istine i kultura laži, slavljenje kolaboracionista iz vremena nacističke okupacije, veličanje haških osuđenika kao heroja, nasilje, mržnja i netolerancija prema manjinama. Moramo biti svjesni ozbiljnosti situacije. Primitivci su većina,  duh primitivizma je smrad koji guši dah slobode, mi se ponovo nalazimo u jednom kritičnom periodu naše historije. Ne smijemo dozvoliti da nas protagonisti ratova, ta prostačka rulja iz devedesetih uvedu u nove sukobe, vrate u krvavi krug mržnji i osveta. Strah me je primitivaca!

MONITOR: Dok upravo razgovaramo stiže vijest o presudi Radovanu Karadžiću. Kakav je Vaš komentar?

MUSTAFIĆ: Nažalost, prve reakcije na historijsku presudu ratnom zločincu Karadžiću pokazuju ključni problem srpskog društva koje se još devedesetih pretvorilo u kulturu smrti i zločina. Srbija čeka svoju generaciju koja će izvesti pred etički i moralni sud svoje pretke za brutalna zlodjela iz ratova 90-ih. Svako ljudsko biće ima obavezu i odgovornost da pamti ovu presudu za sjećanje budućnosti kako se okrutnost i zločini ne bi više nikada i nikome ponovili.

 

Bosnofobija

 

MONITOR: Postoji li bosnofobija iz Beograda i Zagreba?

MUSTAFIĆ: Tipična teza nacionalista koja se tako često čuje, kada se raspala Jugoslavija, ne može postojati ni Bosna i Hercegovina, koja je na neki način Jugoslavija u malom. Oni smatraju da treba stvarati etničke države na području BiH i da srpska etnička država treba da obuhvati teritoriju koja se danas zove Republika Srpska, a Hrvati će koordinirano sa svojim srpskim saveznicima pokazati disfunkcionalnost BiH, nemogućnost ,,vještačke” tvorevine pod međunarodnim protektoratom i uzeti svoj dio teritorije na kojoj već kompaktno godinama vlada kriminogena etno-oligarhija HDZ-a. I jedni i drugi vjeruju da bi mogao doći trenutak kada bi Zapad zbog svojih interesa mogao dozvoliti raspad nekih država. Onda bi po njima i Bosna i Hercegovina mogla doći na mesarski sto nekog otmjenog restorana ovaj put u svjetskoj metropoli, pa da se diplomatskom olovkom kao satarom raskomada što se nije moglo učiniti ratom. I oni se za to pripremaju kao sijamski blizanci i Srbi i Hrvati, ni oko čega se ne mogu složiti osim po pitanju BiH. Nikakve prave ljubavi nema između Dodika i Čovića. Oni su samo na istom zadatku uz mentorstvo Beograda i Zagreba, kvazimperijalnih tutora tzv. garanta Dejtonskog sporazuma. Zato je sve lažno u milozvučnom diplomatskom jeziku Vučića i Plenkovića o ,,poštovanju integriteta BiH”. Radi se o višegodišnjem političkom sporazumu koji je vrlo čvrst i koji ima zajednički cilj. Očigledno je da se u osnovi te dvije politike može prepoznati Bosnofobija!

 

Profašitički ološ

MONITOR: Kako komentarišete činjenicu da su delegati u Domu naroda iz Hrvatske demokratske zajednice  BiH, Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke odbili da osude četnički skup u Višegradu, a to nije uradio ni Bakir Iztebegović?

MUSTAFIĆ: To je jedan profašistički ološ koji je ušao u institucije države, danas su antifašisti u manjini u BiH. Tim se skupom utjeruju stari strahovi u kosti ljudima  koji žive uz Drinu kako bi im se mogla ponovo dogoditi. Niko od zvaničnih institucija RS-a ili dijelova političke klase koja iza tih institucija stoji nije osudilo ovaj skandalozni skup. Treba li se, međutim, svemu tome čuditi? Ni slučajno. Sve to, hoću reći, iznenaditi može samo neupućene. Jer, tim istima se ima zahvaliti i davanje zelenog svjetla za djelovanje organizacije koja stoji iza četničkoga „bala“ u Višegradu, ali i za registrovanje još 15 četničkih družina u različitim dijelovima RS-a. Doduše, višegradsko orgijanje četnika kao iz horor strip romana samo je vrh ledenog brijega. Jer, ono se događa u zemlji, u kojoj dominantne političke ideologije takve spodobe same proizvode. To se, recimo, događa u zemlji čije ulice i trgove, škole i studentske domove u svim njenim dijelovima krase imena kvislinga iz Drugog svjetskog rata ili presuđenih ratnih zločinaca iz onog koga smo devedesetih svi skupa bili prisiljeni proživljavati. Nije to mnogo drugačije ni kod HDZ-a koji otvoreno jeste filoustaška stranka, dok SDA nominalno to osuđuje u javnosti, a ima figu u džepu jer su im to politički partneri, ortaci u svemu, najviše u pljački sopstvenog naroda.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, SLOBODNI NOVINAR: Otvorena je Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kod nas nije teško indukovati mržnju.  Mi smo stalno u stanju gdje je i jedan mrk pogled dovoljan da zapali vatru mržnje. Mi se nismo detoksikovali i zato se začas pretvaramo u zvijeri.

 

MONITOR: Kakva je situacija u medijima u Crnoj Gori?

MONITOR: Mutnija nego devedesetih. Tada je postojala polarizovana medijska scena, ali na neki drugi, čist i jasan način. Ta polarizacija je bila poštenija. Zagovarao se  rat ili mir, ali je u tom zagovaranju bilo ubjeđenja. Sad to ne vidim. Vidim samo kalkulantska razmišljanja – hoće li mi ovo donijeti neko dobro na kratak rok, hoću li se ogrebati iz nekog fonda. Vidim jednu neiskrenost koja je problematična.

MONITOR: Lista kandidata za Savjet RTCG govori da se vlast neće odreći javnog servisa?

VUKOVIĆ:To je jasno i očekivano. Nije vlast  lani izvela akciju osvajanja RTCG  radi kratkoročnog rezultata, već radi  dugoročne kontrole. To je demotivisalo neke ozbiljne ljude koji bi htjeli da stvari popravljaju, da se bore u tom Savjetu.

Kad se pogleda spisak kandidata, ne vidim među novima nikog ko se uključio u borbu za javno dobro minulih godinu dana.

Ono što je za mene posebno razočaravajuće je da u samom RTCG nije bilo vidljivog otpora. Neki kažu – pa mi razgovaramo o tome svaki dan, mi se bunimo. Da, ali moraš to činiti javno, da bi  korespondiralo sa onim što javnost čini u odbrani  javnog servisa.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRKO RADONJIĆ, DIPLOMIRANI SLIKAR I POZORIŠNI REDITELJ: Tumor traži skalpel

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučajevi protesta su usamljeni ili nevidljivi zbog elitizma umjetnika i neshvatanja da tumor koji dišemo ne traži ni pero, niti mač, već sklapel i preciznu ruku. Drugi razlog je sveobuhvatna apatija koja je duboko pustila svoje korijenje i čini da svaka promjena djeluje nemoguće

 

MONITOR: Predstava Sin dobila je neočekivani marketing nakon što je jesenas gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović sa suprugom demonstrativno napustio izvođenje predstave. Brojna gostovanja, povoljne kritike, nagrade, ali ipak gest političara, koji su postale zvijezde javnog života, učinio je više za reklamu ove predstave. Kako to tumačite?

RADONJIĆ: Prije bih rekao da je predstava dobila očekivani marketing i da je g. Grbović bio izrežiran da demonstrativno napusti predstavu.

Sin progovara o prošlosti i crnogorskom učešću u ratovima 90-ih, no još više govori o rašrafljenom društvenom trenutku u kome trenutno živimo. Teme krivice, traume i individualne odgovornosti ne spadaju u domen ,,pitkih”, te je za očekivati da generišu i osjećaj nezadovoljstva, kao kod gorepomenutog gospodina. U tom smislu, gest po sebi ne nosi nikakav skandal. Skandalozno pak jeste što se kroz taj i naknadne nastupe povodom ove teme sasvim jasno pokazalo da prvi čovjek Opštine direktno utiče na repertoarsku politiku Gradskog pozorišta, do te mjere da i gostujuće predstave moraju da prođu njegovo odobrenje. To je suština ove teme, no za nju je potrebno naći sagovornika među umjetnicima koji rade u pomenutom pozorištu.

MONITOR: Krajem prošle godine na festivalu ,,Dani Jurislava Korenića” u Sarajevu osvojili ste nagradu za najbolju režiju za predstavu “Sin”, dok je Mirjana Medojević za istu predstavu osvojila Nagradu  za najbolji tekst. Komentar na to da je Medojević već godinama u Sloveniji, dok je Vaša posljednja režija bila u Srbiji?

RADONJIĆ: Nagrade iz Sarajeva su i Mirjani i meni jako drage jer su pokazatelj međuzavisnosti teksta i režije, proizvod bliske saradnje i jedan od dokaza da ta saradnja ima smisla. U međuvremenu, oboje širimo svoj krug saradnika i u već postojeći nukleus uvodimo one za koje smatramo da tom smislu mogu da doprinesu. Kad je riječ o velikim pozorišnim sistemima (a i Mirjana  je u prethodnom mjesecu imala premijeru u nacionalnom teatru u Ljubljani) mora i kod rukovodioca / umjetničkog direktora da postoji vjerovanje da je smisleno pozvati baš vas. Očigledno je da ne tražimo svi smisao na istoj strani.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo