Povežite se sa nama

INTERVJU

DINO MUSTAFIĆ, POZORIŠNI REDITELJ IZ SARAJEVA: Zatvoreni smo u plemenskim torovima

Objavljeno prije

na

Ako govorimo o BiH politički, onda je Bosna i Hercegovina uhvaćena u zamku Dejtonskog sporazuma. On ne dopušta da građanin dođe do izražaja

 

MONITOR: Kada biste kao reditelj mogli režirati stanje u Bosni i Hercegovini kako bi ta država izgledala?

MUSTAFIĆ: Prije svega vratio bi nas odgoju naših predaka, našem kulturnom i historijskom nasljeđu. Zaista mislim da je jedna drugačija realnost Bosne i Hercegovine moguća. Realnost u kojoj je moguće i unutar vrlo teške političke situacije razvijati nove obrasce koji doprinose izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Dakle, moramo se vratiti onoj Bosni koju je stvarala kultura, jedan određeni način života, stvorenog kulta komšiluka, osjećanje da ti je drugi važan. Bosnu je stvarao život u siromaštvu, solidarnost raje i potlačenih, osjećaj za merak i akšamluk. Bosnu je stvarala priča, sevdalinka! To ju je stvaralo i čuvalo, kao čudesnu zemlju koju volim, želim i živim! Nije to utopija, imali smo to već, to je u našim genima, našem DNK-u kojeg opet moramo osloboditi stega etnonacionalizma!

MONITOR: Vi često reagujete na političke događaje u BiH, ali i na one  u našem regionu, zalažući se za pravdu i istinu.

MUSTAFIĆ: Imam poriv umjetnika– angažovanog intelektualca koji ono što voli i najviše osjeća kao svoje mora kritički preispitivati. To znači ponekad biti voljom uma odmaknut i tako ostati objektivan. Za mene je to suština razloga i slobode da se kritikuje sopstvena zemlja i društvo, a ponajprije da kritikuješ samoga sebe. Kada neko osporava moje stavove, čak i vijeđa, uvijek mora imati na umu da ja ne predstavljam nikoga (od naroda)  i ništa (od institucija) izuzev sebe samog. Samo tako mogu ostati  čist, jer se ne skrivam iza nijednog kolektiviteta.  Međutim, ne mogu se oteti dojmu da mi sve ovo kod nas izgleda operetski, sa ponekim usklikom koji nije dovoljno snažan barem u poređenju sa egzistencijalno krajnje zaoštrenim prilikama iz prethodnih decenija koje su nam se ponovo vratile na kućnu adresu i zakucali na vrata. Većina kao da se povukla ili tačnije kapitulirala pred ,,nihilističkim hipermaterijalizmom tranzicije” koja je samljela Javne intelektualce u mašini Ravnodušnosti!

MONITOR: Abdulah Sidran jednom je napisao da BiH kao država  u nekom ozbiljnom smislu ne postoji, nego postoji ono što je državni skelet…

MUSTAFIĆ: U tom smislu nije ni jedna država Zapadnog Balkana drukčija od BiH. Proročki mislilac Karl Poper je pisao: ,,Mora postojati razlika između kupovine-prodaje i pljačke. A to može uspostaviti samo država preko pravnog sistema… Samo zamislite ono što se zove kapitalizam bez pravnog sistema – to bi nužno završilo u korupciji i pljački. Tako je razlika između više i manje državne intervencije zanemarljiva u poređenju s državom sa pravnim sistemom ili bez njega”. Ove riječi velikog filozofa u potpunosti važe za divlji, politički i sudski nekontrolisani sistem kakav je uspostavljen u svim državama ex Jugoslavije. Ako govorimo o BiH politički, onda je Bosna i Hercegovina uhvaćena u zamku Dejtonskog sporazuma. On ne dopušta da građanin dođe do izražaja. Mi smo zarobljeni u etnosima, zatvoreni smo u plemenskim torovima. Naravno da to odgovara etničkim vođama. Kada ne bi postojalo ovakvo političko ustrojstvo, takvi lideri ne bi nikada predstavljali elitu, jer u normalnom građanskom i demokratskom društvu oni ne bi ispunjavali osnovne kriterijume da budu izabrani. Ovako, oni su lideri, a svi mi taoci njihovog načina vladanja.

MONITOR: Da li bh političari namjerno kreiraju strah, mržnju, ekonomsko siromaštvo, etnonacionalističke politike…

MUSATFIĆ: BiH će uvijek ostati djelimično slobodna zemlja dok imamo jedan ustavno-pravni okvir koji u strukturi ove zemlje spriječava u punom smislu poštovanje ljudskih prava i sloboda. Čak i da zamislimo da nemamo korupcije, da nemamo nezaposlenosti mi vidimo kako političari koriste svaki momenat kako bi povećali rejting politikama populizma i nacionalizma. Sve su to razlozi zbog kojih BiH nazaduje po pitanju ljudskih prava i sloboda. Nacionalizam i slobode ne idu zajedno.

MONITOR: Sarajevo je bilo kulturni centar bivše Jugoslavije i kosmopolitski fenomen. Šta je Sarajevo danas?

MUSTAFIĆ: Sve Sarajlije mjere vrijeme na ono prije rata i ovo poslije rata. Prije rata Sarajevo zaista nije bilo provincija, nego grad po više kriterija. A prvi kriterij je bila mogućnost da se živi drugačije, govori drugačije i misli drugačije, to se nekako dobijalo sa rođenjem. Tako ste naučeni. Sarajevo je bilo grad u kojem je košarku igrao prvi evropski prvak iz Juge, nogomet igrala dva bivša prvaka nekadašnje države, tu je nastajala najbolja muzika, postajala intenzivna slikarska scena, pisali odlični pisci, snimali antologijski filmovi. A ako me pitate šta je sa Sarajevom danas, mislim da je to grad koji se još traži u tranziciji. Mi smo zajednica koja još nastoji izaći na kraj sa svojim traumama, naši su ožiljci duboki. Ohrabruje pojava izvrsnih ljudi u svim sferama života, posebno u umjetnosti,  koji ponovo prepoznaju ono kosmopolitsko Sarajevo, što smo i branili ‘92. godine. Sarajevo je glavni grad države kojoj je uz mentorstvo Zapada onemogućen normalan život.

MONITOR: Zašto ste prije deceniju i po odbili da Vas svrstaju u leksikon ,,Ko je ko u Bošnjaka”?

MUSTAFIĆ: Jesam, jer se kosi sa mojim svjetonazorom da se jedino nacionalno izjašnjavam.  Izgubili smo previše vremena i krajnje je vrijeme da počnemo stvarati društvo u kojem će biti izmiješani svi naši identiteti. Treba stvoriti osjećaj što znači biti Evropljanin. Po meni riječ je o duhovnim vrijednostima koje nose kozmopolitizam, socijalnu pravdu, obrazovanje koje nam pomaže shvaćati šta je dobro i otvoreno društvo. Mene zanima širi identitet, npr. da sam reditelj, umjetnik, dobar otac, prijatelj ili sin, a ne samo i isključivo nacionalni identitet. Pravi identitet je da se postane neko ko radi na dostojanstvu života, ko prihvata i  poštuje druga ljudska bića, uvažava manjinsko mišljenje.

MONITOR: Paolo Mađeli je rekao ako politika nastavi da ide ovim putem, imaćemo posla samo s imbecilima! Mnogi kažu da su političari u BiH, a i u okruženju, sistemski odlučili da ponište kulturu.

MUSTAFIĆ: Kultura je ono iz čega se rađa i dobro i zlo. Kriza kulture je uvijek i kriza društva. Kulturom se bavimo u  vremenu kada nismo riješili nijedan drugi problem. Kič i treš su estetika ovih na vlasti. Toliko se šund primio da sve ono što je kvalitetno nestaje i vene kao endemska biljka u sjenci komercijalne kulture. Iako bi kultura trebalo da bude zadatak broj jedan svake države, kod nas se ulaže u estradu – a visoka kritička kultura, pozorište, film, prepušteni su životarenju. Dijelim strah uvaženog kolege i mog prijatelja Mađelija, od ambijenta u kojem sistematski razaraju i uništavaju kulturu, sve institucije kulture, ali i forme kulturnog ponašanja, proizvodnje i distribucije kulture i umjetnosti, svega što je u vezi s kulturom. Kontekst u kojem djeluje kultura neprijateljski je i negativan, ne samo kod nas već u cijelom svijetu. Umjetnici moraju učestvovati u kreiranju ključnih strateških dokumenata u oblasti kulturne politike, inicirati debate o pitanjima kulture i pritiskati političare da njihove zahtjeve uvaže, inače sve ode do vraga

MONITOR: U našem regionu primitivizam i nasilje su dominantan model ponašanja političara, a i neofašizam je bezmalo duboko ukorijenjen u svim porama društva. Čemu to vodi?

MUSTAFIĆ: Prostaštvo je zavladalo svuda. Njegove ozbiljne manifestacije su historijski revizionizam, poricanje istine i kultura laži, slavljenje kolaboracionista iz vremena nacističke okupacije, veličanje haških osuđenika kao heroja, nasilje, mržnja i netolerancija prema manjinama. Moramo biti svjesni ozbiljnosti situacije. Primitivci su većina,  duh primitivizma je smrad koji guši dah slobode, mi se ponovo nalazimo u jednom kritičnom periodu naše historije. Ne smijemo dozvoliti da nas protagonisti ratova, ta prostačka rulja iz devedesetih uvedu u nove sukobe, vrate u krvavi krug mržnji i osveta. Strah me je primitivaca!

MONITOR: Dok upravo razgovaramo stiže vijest o presudi Radovanu Karadžiću. Kakav je Vaš komentar?

MUSTAFIĆ: Nažalost, prve reakcije na historijsku presudu ratnom zločincu Karadžiću pokazuju ključni problem srpskog društva koje se još devedesetih pretvorilo u kulturu smrti i zločina. Srbija čeka svoju generaciju koja će izvesti pred etički i moralni sud svoje pretke za brutalna zlodjela iz ratova 90-ih. Svako ljudsko biće ima obavezu i odgovornost da pamti ovu presudu za sjećanje budućnosti kako se okrutnost i zločini ne bi više nikada i nikome ponovili.

 

Bosnofobija

 

MONITOR: Postoji li bosnofobija iz Beograda i Zagreba?

MUSTAFIĆ: Tipična teza nacionalista koja se tako često čuje, kada se raspala Jugoslavija, ne može postojati ni Bosna i Hercegovina, koja je na neki način Jugoslavija u malom. Oni smatraju da treba stvarati etničke države na području BiH i da srpska etnička država treba da obuhvati teritoriju koja se danas zove Republika Srpska, a Hrvati će koordinirano sa svojim srpskim saveznicima pokazati disfunkcionalnost BiH, nemogućnost ,,vještačke” tvorevine pod međunarodnim protektoratom i uzeti svoj dio teritorije na kojoj već kompaktno godinama vlada kriminogena etno-oligarhija HDZ-a. I jedni i drugi vjeruju da bi mogao doći trenutak kada bi Zapad zbog svojih interesa mogao dozvoliti raspad nekih država. Onda bi po njima i Bosna i Hercegovina mogla doći na mesarski sto nekog otmjenog restorana ovaj put u svjetskoj metropoli, pa da se diplomatskom olovkom kao satarom raskomada što se nije moglo učiniti ratom. I oni se za to pripremaju kao sijamski blizanci i Srbi i Hrvati, ni oko čega se ne mogu složiti osim po pitanju BiH. Nikakve prave ljubavi nema između Dodika i Čovića. Oni su samo na istom zadatku uz mentorstvo Beograda i Zagreba, kvazimperijalnih tutora tzv. garanta Dejtonskog sporazuma. Zato je sve lažno u milozvučnom diplomatskom jeziku Vučića i Plenkovića o ,,poštovanju integriteta BiH”. Radi se o višegodišnjem političkom sporazumu koji je vrlo čvrst i koji ima zajednički cilj. Očigledno je da se u osnovi te dvije politike može prepoznati Bosnofobija!

 

Profašitički ološ

MONITOR: Kako komentarišete činjenicu da su delegati u Domu naroda iz Hrvatske demokratske zajednice  BiH, Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke odbili da osude četnički skup u Višegradu, a to nije uradio ni Bakir Iztebegović?

MUSTAFIĆ: To je jedan profašistički ološ koji je ušao u institucije države, danas su antifašisti u manjini u BiH. Tim se skupom utjeruju stari strahovi u kosti ljudima  koji žive uz Drinu kako bi im se mogla ponovo dogoditi. Niko od zvaničnih institucija RS-a ili dijelova političke klase koja iza tih institucija stoji nije osudilo ovaj skandalozni skup. Treba li se, međutim, svemu tome čuditi? Ni slučajno. Sve to, hoću reći, iznenaditi može samo neupućene. Jer, tim istima se ima zahvaliti i davanje zelenog svjetla za djelovanje organizacije koja stoji iza četničkoga „bala“ u Višegradu, ali i za registrovanje još 15 četničkih družina u različitim dijelovima RS-a. Doduše, višegradsko orgijanje četnika kao iz horor strip romana samo je vrh ledenog brijega. Jer, ono se događa u zemlji, u kojoj dominantne političke ideologije takve spodobe same proizvode. To se, recimo, događa u zemlji čije ulice i trgove, škole i studentske domove u svim njenim dijelovima krase imena kvislinga iz Drugog svjetskog rata ili presuđenih ratnih zločinaca iz onog koga smo devedesetih svi skupa bili prisiljeni proživljavati. Nije to mnogo drugačije ni kod HDZ-a koji otvoreno jeste filoustaška stranka, dok SDA nominalno to osuđuje u javnosti, a ima figu u džepu jer su im to politički partneri, ortaci u svemu, najviše u pljački sopstvenog naroda.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo