Povežite se sa nama

INTERVJU

DINO MUSTAFIĆ, POZORIŠNI REDITELJ IZ SARAJEVA: Zatvoreni smo u plemenskim torovima

Objavljeno prije

na

Ako govorimo o BiH politički, onda je Bosna i Hercegovina uhvaćena u zamku Dejtonskog sporazuma. On ne dopušta da građanin dođe do izražaja

 

MONITOR: Kada biste kao reditelj mogli režirati stanje u Bosni i Hercegovini kako bi ta država izgledala?

MUSTAFIĆ: Prije svega vratio bi nas odgoju naših predaka, našem kulturnom i historijskom nasljeđu. Zaista mislim da je jedna drugačija realnost Bosne i Hercegovine moguća. Realnost u kojoj je moguće i unutar vrlo teške političke situacije razvijati nove obrasce koji doprinose izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Dakle, moramo se vratiti onoj Bosni koju je stvarala kultura, jedan određeni način života, stvorenog kulta komšiluka, osjećanje da ti je drugi važan. Bosnu je stvarao život u siromaštvu, solidarnost raje i potlačenih, osjećaj za merak i akšamluk. Bosnu je stvarala priča, sevdalinka! To ju je stvaralo i čuvalo, kao čudesnu zemlju koju volim, želim i živim! Nije to utopija, imali smo to već, to je u našim genima, našem DNK-u kojeg opet moramo osloboditi stega etnonacionalizma!

MONITOR: Vi često reagujete na političke događaje u BiH, ali i na one  u našem regionu, zalažući se za pravdu i istinu.

MUSTAFIĆ: Imam poriv umjetnika– angažovanog intelektualca koji ono što voli i najviše osjeća kao svoje mora kritički preispitivati. To znači ponekad biti voljom uma odmaknut i tako ostati objektivan. Za mene je to suština razloga i slobode da se kritikuje sopstvena zemlja i društvo, a ponajprije da kritikuješ samoga sebe. Kada neko osporava moje stavove, čak i vijeđa, uvijek mora imati na umu da ja ne predstavljam nikoga (od naroda)  i ništa (od institucija) izuzev sebe samog. Samo tako mogu ostati  čist, jer se ne skrivam iza nijednog kolektiviteta.  Međutim, ne mogu se oteti dojmu da mi sve ovo kod nas izgleda operetski, sa ponekim usklikom koji nije dovoljno snažan barem u poređenju sa egzistencijalno krajnje zaoštrenim prilikama iz prethodnih decenija koje su nam se ponovo vratile na kućnu adresu i zakucali na vrata. Većina kao da se povukla ili tačnije kapitulirala pred ,,nihilističkim hipermaterijalizmom tranzicije” koja je samljela Javne intelektualce u mašini Ravnodušnosti!

MONITOR: Abdulah Sidran jednom je napisao da BiH kao država  u nekom ozbiljnom smislu ne postoji, nego postoji ono što je državni skelet…

MUSTAFIĆ: U tom smislu nije ni jedna država Zapadnog Balkana drukčija od BiH. Proročki mislilac Karl Poper je pisao: ,,Mora postojati razlika između kupovine-prodaje i pljačke. A to može uspostaviti samo država preko pravnog sistema… Samo zamislite ono što se zove kapitalizam bez pravnog sistema – to bi nužno završilo u korupciji i pljački. Tako je razlika između više i manje državne intervencije zanemarljiva u poređenju s državom sa pravnim sistemom ili bez njega”. Ove riječi velikog filozofa u potpunosti važe za divlji, politički i sudski nekontrolisani sistem kakav je uspostavljen u svim državama ex Jugoslavije. Ako govorimo o BiH politički, onda je Bosna i Hercegovina uhvaćena u zamku Dejtonskog sporazuma. On ne dopušta da građanin dođe do izražaja. Mi smo zarobljeni u etnosima, zatvoreni smo u plemenskim torovima. Naravno da to odgovara etničkim vođama. Kada ne bi postojalo ovakvo političko ustrojstvo, takvi lideri ne bi nikada predstavljali elitu, jer u normalnom građanskom i demokratskom društvu oni ne bi ispunjavali osnovne kriterijume da budu izabrani. Ovako, oni su lideri, a svi mi taoci njihovog načina vladanja.

MONITOR: Da li bh političari namjerno kreiraju strah, mržnju, ekonomsko siromaštvo, etnonacionalističke politike…

MUSATFIĆ: BiH će uvijek ostati djelimično slobodna zemlja dok imamo jedan ustavno-pravni okvir koji u strukturi ove zemlje spriječava u punom smislu poštovanje ljudskih prava i sloboda. Čak i da zamislimo da nemamo korupcije, da nemamo nezaposlenosti mi vidimo kako političari koriste svaki momenat kako bi povećali rejting politikama populizma i nacionalizma. Sve su to razlozi zbog kojih BiH nazaduje po pitanju ljudskih prava i sloboda. Nacionalizam i slobode ne idu zajedno.

MONITOR: Sarajevo je bilo kulturni centar bivše Jugoslavije i kosmopolitski fenomen. Šta je Sarajevo danas?

MUSTAFIĆ: Sve Sarajlije mjere vrijeme na ono prije rata i ovo poslije rata. Prije rata Sarajevo zaista nije bilo provincija, nego grad po više kriterija. A prvi kriterij je bila mogućnost da se živi drugačije, govori drugačije i misli drugačije, to se nekako dobijalo sa rođenjem. Tako ste naučeni. Sarajevo je bilo grad u kojem je košarku igrao prvi evropski prvak iz Juge, nogomet igrala dva bivša prvaka nekadašnje države, tu je nastajala najbolja muzika, postajala intenzivna slikarska scena, pisali odlični pisci, snimali antologijski filmovi. A ako me pitate šta je sa Sarajevom danas, mislim da je to grad koji se još traži u tranziciji. Mi smo zajednica koja još nastoji izaći na kraj sa svojim traumama, naši su ožiljci duboki. Ohrabruje pojava izvrsnih ljudi u svim sferama života, posebno u umjetnosti,  koji ponovo prepoznaju ono kosmopolitsko Sarajevo, što smo i branili ‘92. godine. Sarajevo je glavni grad države kojoj je uz mentorstvo Zapada onemogućen normalan život.

MONITOR: Zašto ste prije deceniju i po odbili da Vas svrstaju u leksikon ,,Ko je ko u Bošnjaka”?

MUSTAFIĆ: Jesam, jer se kosi sa mojim svjetonazorom da se jedino nacionalno izjašnjavam.  Izgubili smo previše vremena i krajnje je vrijeme da počnemo stvarati društvo u kojem će biti izmiješani svi naši identiteti. Treba stvoriti osjećaj što znači biti Evropljanin. Po meni riječ je o duhovnim vrijednostima koje nose kozmopolitizam, socijalnu pravdu, obrazovanje koje nam pomaže shvaćati šta je dobro i otvoreno društvo. Mene zanima širi identitet, npr. da sam reditelj, umjetnik, dobar otac, prijatelj ili sin, a ne samo i isključivo nacionalni identitet. Pravi identitet je da se postane neko ko radi na dostojanstvu života, ko prihvata i  poštuje druga ljudska bića, uvažava manjinsko mišljenje.

MONITOR: Paolo Mađeli je rekao ako politika nastavi da ide ovim putem, imaćemo posla samo s imbecilima! Mnogi kažu da su političari u BiH, a i u okruženju, sistemski odlučili da ponište kulturu.

MUSTAFIĆ: Kultura je ono iz čega se rađa i dobro i zlo. Kriza kulture je uvijek i kriza društva. Kulturom se bavimo u  vremenu kada nismo riješili nijedan drugi problem. Kič i treš su estetika ovih na vlasti. Toliko se šund primio da sve ono što je kvalitetno nestaje i vene kao endemska biljka u sjenci komercijalne kulture. Iako bi kultura trebalo da bude zadatak broj jedan svake države, kod nas se ulaže u estradu – a visoka kritička kultura, pozorište, film, prepušteni su životarenju. Dijelim strah uvaženog kolege i mog prijatelja Mađelija, od ambijenta u kojem sistematski razaraju i uništavaju kulturu, sve institucije kulture, ali i forme kulturnog ponašanja, proizvodnje i distribucije kulture i umjetnosti, svega što je u vezi s kulturom. Kontekst u kojem djeluje kultura neprijateljski je i negativan, ne samo kod nas već u cijelom svijetu. Umjetnici moraju učestvovati u kreiranju ključnih strateških dokumenata u oblasti kulturne politike, inicirati debate o pitanjima kulture i pritiskati političare da njihove zahtjeve uvaže, inače sve ode do vraga

MONITOR: U našem regionu primitivizam i nasilje su dominantan model ponašanja političara, a i neofašizam je bezmalo duboko ukorijenjen u svim porama društva. Čemu to vodi?

MUSTAFIĆ: Prostaštvo je zavladalo svuda. Njegove ozbiljne manifestacije su historijski revizionizam, poricanje istine i kultura laži, slavljenje kolaboracionista iz vremena nacističke okupacije, veličanje haških osuđenika kao heroja, nasilje, mržnja i netolerancija prema manjinama. Moramo biti svjesni ozbiljnosti situacije. Primitivci su većina,  duh primitivizma je smrad koji guši dah slobode, mi se ponovo nalazimo u jednom kritičnom periodu naše historije. Ne smijemo dozvoliti da nas protagonisti ratova, ta prostačka rulja iz devedesetih uvedu u nove sukobe, vrate u krvavi krug mržnji i osveta. Strah me je primitivaca!

MONITOR: Dok upravo razgovaramo stiže vijest o presudi Radovanu Karadžiću. Kakav je Vaš komentar?

MUSTAFIĆ: Nažalost, prve reakcije na historijsku presudu ratnom zločincu Karadžiću pokazuju ključni problem srpskog društva koje se još devedesetih pretvorilo u kulturu smrti i zločina. Srbija čeka svoju generaciju koja će izvesti pred etički i moralni sud svoje pretke za brutalna zlodjela iz ratova 90-ih. Svako ljudsko biće ima obavezu i odgovornost da pamti ovu presudu za sjećanje budućnosti kako se okrutnost i zločini ne bi više nikada i nikome ponovili.

 

Bosnofobija

 

MONITOR: Postoji li bosnofobija iz Beograda i Zagreba?

MUSTAFIĆ: Tipična teza nacionalista koja se tako često čuje, kada se raspala Jugoslavija, ne može postojati ni Bosna i Hercegovina, koja je na neki način Jugoslavija u malom. Oni smatraju da treba stvarati etničke države na području BiH i da srpska etnička država treba da obuhvati teritoriju koja se danas zove Republika Srpska, a Hrvati će koordinirano sa svojim srpskim saveznicima pokazati disfunkcionalnost BiH, nemogućnost ,,vještačke” tvorevine pod međunarodnim protektoratom i uzeti svoj dio teritorije na kojoj već kompaktno godinama vlada kriminogena etno-oligarhija HDZ-a. I jedni i drugi vjeruju da bi mogao doći trenutak kada bi Zapad zbog svojih interesa mogao dozvoliti raspad nekih država. Onda bi po njima i Bosna i Hercegovina mogla doći na mesarski sto nekog otmjenog restorana ovaj put u svjetskoj metropoli, pa da se diplomatskom olovkom kao satarom raskomada što se nije moglo učiniti ratom. I oni se za to pripremaju kao sijamski blizanci i Srbi i Hrvati, ni oko čega se ne mogu složiti osim po pitanju BiH. Nikakve prave ljubavi nema između Dodika i Čovića. Oni su samo na istom zadatku uz mentorstvo Beograda i Zagreba, kvazimperijalnih tutora tzv. garanta Dejtonskog sporazuma. Zato je sve lažno u milozvučnom diplomatskom jeziku Vučića i Plenkovića o ,,poštovanju integriteta BiH”. Radi se o višegodišnjem političkom sporazumu koji je vrlo čvrst i koji ima zajednički cilj. Očigledno je da se u osnovi te dvije politike može prepoznati Bosnofobija!

 

Profašitički ološ

MONITOR: Kako komentarišete činjenicu da su delegati u Domu naroda iz Hrvatske demokratske zajednice  BiH, Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke odbili da osude četnički skup u Višegradu, a to nije uradio ni Bakir Iztebegović?

MUSTAFIĆ: To je jedan profašistički ološ koji je ušao u institucije države, danas su antifašisti u manjini u BiH. Tim se skupom utjeruju stari strahovi u kosti ljudima  koji žive uz Drinu kako bi im se mogla ponovo dogoditi. Niko od zvaničnih institucija RS-a ili dijelova političke klase koja iza tih institucija stoji nije osudilo ovaj skandalozni skup. Treba li se, međutim, svemu tome čuditi? Ni slučajno. Sve to, hoću reći, iznenaditi može samo neupućene. Jer, tim istima se ima zahvaliti i davanje zelenog svjetla za djelovanje organizacije koja stoji iza četničkoga „bala“ u Višegradu, ali i za registrovanje još 15 četničkih družina u različitim dijelovima RS-a. Doduše, višegradsko orgijanje četnika kao iz horor strip romana samo je vrh ledenog brijega. Jer, ono se događa u zemlji, u kojoj dominantne političke ideologije takve spodobe same proizvode. To se, recimo, događa u zemlji čije ulice i trgove, škole i studentske domove u svim njenim dijelovima krase imena kvislinga iz Drugog svjetskog rata ili presuđenih ratnih zločinaca iz onog koga smo devedesetih svi skupa bili prisiljeni proživljavati. Nije to mnogo drugačije ni kod HDZ-a koji otvoreno jeste filoustaška stranka, dok SDA nominalno to osuđuje u javnosti, a ima figu u džepu jer su im to politički partneri, ortaci u svemu, najviše u pljački sopstvenog naroda.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo