Povežite se sa nama

INTERVJU

DINO MUSTAFIĆ, POZORIŠNI REDITELJ IZ SARAJEVA: Zatvoreni smo u plemenskim torovima

Objavljeno prije

na

Ako govorimo o BiH politički, onda je Bosna i Hercegovina uhvaćena u zamku Dejtonskog sporazuma. On ne dopušta da građanin dođe do izražaja

 

MONITOR: Kada biste kao reditelj mogli režirati stanje u Bosni i Hercegovini kako bi ta država izgledala?

MUSTAFIĆ: Prije svega vratio bi nas odgoju naših predaka, našem kulturnom i historijskom nasljeđu. Zaista mislim da je jedna drugačija realnost Bosne i Hercegovine moguća. Realnost u kojoj je moguće i unutar vrlo teške političke situacije razvijati nove obrasce koji doprinose izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Dakle, moramo se vratiti onoj Bosni koju je stvarala kultura, jedan određeni način života, stvorenog kulta komšiluka, osjećanje da ti je drugi važan. Bosnu je stvarao život u siromaštvu, solidarnost raje i potlačenih, osjećaj za merak i akšamluk. Bosnu je stvarala priča, sevdalinka! To ju je stvaralo i čuvalo, kao čudesnu zemlju koju volim, želim i živim! Nije to utopija, imali smo to već, to je u našim genima, našem DNK-u kojeg opet moramo osloboditi stega etnonacionalizma!

MONITOR: Vi često reagujete na političke događaje u BiH, ali i na one  u našem regionu, zalažući se za pravdu i istinu.

MUSTAFIĆ: Imam poriv umjetnika– angažovanog intelektualca koji ono što voli i najviše osjeća kao svoje mora kritički preispitivati. To znači ponekad biti voljom uma odmaknut i tako ostati objektivan. Za mene je to suština razloga i slobode da se kritikuje sopstvena zemlja i društvo, a ponajprije da kritikuješ samoga sebe. Kada neko osporava moje stavove, čak i vijeđa, uvijek mora imati na umu da ja ne predstavljam nikoga (od naroda)  i ništa (od institucija) izuzev sebe samog. Samo tako mogu ostati  čist, jer se ne skrivam iza nijednog kolektiviteta.  Međutim, ne mogu se oteti dojmu da mi sve ovo kod nas izgleda operetski, sa ponekim usklikom koji nije dovoljno snažan barem u poređenju sa egzistencijalno krajnje zaoštrenim prilikama iz prethodnih decenija koje su nam se ponovo vratile na kućnu adresu i zakucali na vrata. Većina kao da se povukla ili tačnije kapitulirala pred ,,nihilističkim hipermaterijalizmom tranzicije” koja je samljela Javne intelektualce u mašini Ravnodušnosti!

MONITOR: Abdulah Sidran jednom je napisao da BiH kao država  u nekom ozbiljnom smislu ne postoji, nego postoji ono što je državni skelet…

MUSTAFIĆ: U tom smislu nije ni jedna država Zapadnog Balkana drukčija od BiH. Proročki mislilac Karl Poper je pisao: ,,Mora postojati razlika između kupovine-prodaje i pljačke. A to može uspostaviti samo država preko pravnog sistema… Samo zamislite ono što se zove kapitalizam bez pravnog sistema – to bi nužno završilo u korupciji i pljački. Tako je razlika između više i manje državne intervencije zanemarljiva u poređenju s državom sa pravnim sistemom ili bez njega”. Ove riječi velikog filozofa u potpunosti važe za divlji, politički i sudski nekontrolisani sistem kakav je uspostavljen u svim državama ex Jugoslavije. Ako govorimo o BiH politički, onda je Bosna i Hercegovina uhvaćena u zamku Dejtonskog sporazuma. On ne dopušta da građanin dođe do izražaja. Mi smo zarobljeni u etnosima, zatvoreni smo u plemenskim torovima. Naravno da to odgovara etničkim vođama. Kada ne bi postojalo ovakvo političko ustrojstvo, takvi lideri ne bi nikada predstavljali elitu, jer u normalnom građanskom i demokratskom društvu oni ne bi ispunjavali osnovne kriterijume da budu izabrani. Ovako, oni su lideri, a svi mi taoci njihovog načina vladanja.

MONITOR: Da li bh političari namjerno kreiraju strah, mržnju, ekonomsko siromaštvo, etnonacionalističke politike…

MUSATFIĆ: BiH će uvijek ostati djelimično slobodna zemlja dok imamo jedan ustavno-pravni okvir koji u strukturi ove zemlje spriječava u punom smislu poštovanje ljudskih prava i sloboda. Čak i da zamislimo da nemamo korupcije, da nemamo nezaposlenosti mi vidimo kako političari koriste svaki momenat kako bi povećali rejting politikama populizma i nacionalizma. Sve su to razlozi zbog kojih BiH nazaduje po pitanju ljudskih prava i sloboda. Nacionalizam i slobode ne idu zajedno.

MONITOR: Sarajevo je bilo kulturni centar bivše Jugoslavije i kosmopolitski fenomen. Šta je Sarajevo danas?

MUSTAFIĆ: Sve Sarajlije mjere vrijeme na ono prije rata i ovo poslije rata. Prije rata Sarajevo zaista nije bilo provincija, nego grad po više kriterija. A prvi kriterij je bila mogućnost da se živi drugačije, govori drugačije i misli drugačije, to se nekako dobijalo sa rođenjem. Tako ste naučeni. Sarajevo je bilo grad u kojem je košarku igrao prvi evropski prvak iz Juge, nogomet igrala dva bivša prvaka nekadašnje države, tu je nastajala najbolja muzika, postajala intenzivna slikarska scena, pisali odlični pisci, snimali antologijski filmovi. A ako me pitate šta je sa Sarajevom danas, mislim da je to grad koji se još traži u tranziciji. Mi smo zajednica koja još nastoji izaći na kraj sa svojim traumama, naši su ožiljci duboki. Ohrabruje pojava izvrsnih ljudi u svim sferama života, posebno u umjetnosti,  koji ponovo prepoznaju ono kosmopolitsko Sarajevo, što smo i branili ‘92. godine. Sarajevo je glavni grad države kojoj je uz mentorstvo Zapada onemogućen normalan život.

MONITOR: Zašto ste prije deceniju i po odbili da Vas svrstaju u leksikon ,,Ko je ko u Bošnjaka”?

MUSTAFIĆ: Jesam, jer se kosi sa mojim svjetonazorom da se jedino nacionalno izjašnjavam.  Izgubili smo previše vremena i krajnje je vrijeme da počnemo stvarati društvo u kojem će biti izmiješani svi naši identiteti. Treba stvoriti osjećaj što znači biti Evropljanin. Po meni riječ je o duhovnim vrijednostima koje nose kozmopolitizam, socijalnu pravdu, obrazovanje koje nam pomaže shvaćati šta je dobro i otvoreno društvo. Mene zanima širi identitet, npr. da sam reditelj, umjetnik, dobar otac, prijatelj ili sin, a ne samo i isključivo nacionalni identitet. Pravi identitet je da se postane neko ko radi na dostojanstvu života, ko prihvata i  poštuje druga ljudska bića, uvažava manjinsko mišljenje.

MONITOR: Paolo Mađeli je rekao ako politika nastavi da ide ovim putem, imaćemo posla samo s imbecilima! Mnogi kažu da su političari u BiH, a i u okruženju, sistemski odlučili da ponište kulturu.

MUSTAFIĆ: Kultura je ono iz čega se rađa i dobro i zlo. Kriza kulture je uvijek i kriza društva. Kulturom se bavimo u  vremenu kada nismo riješili nijedan drugi problem. Kič i treš su estetika ovih na vlasti. Toliko se šund primio da sve ono što je kvalitetno nestaje i vene kao endemska biljka u sjenci komercijalne kulture. Iako bi kultura trebalo da bude zadatak broj jedan svake države, kod nas se ulaže u estradu – a visoka kritička kultura, pozorište, film, prepušteni su životarenju. Dijelim strah uvaženog kolege i mog prijatelja Mađelija, od ambijenta u kojem sistematski razaraju i uništavaju kulturu, sve institucije kulture, ali i forme kulturnog ponašanja, proizvodnje i distribucije kulture i umjetnosti, svega što je u vezi s kulturom. Kontekst u kojem djeluje kultura neprijateljski je i negativan, ne samo kod nas već u cijelom svijetu. Umjetnici moraju učestvovati u kreiranju ključnih strateških dokumenata u oblasti kulturne politike, inicirati debate o pitanjima kulture i pritiskati političare da njihove zahtjeve uvaže, inače sve ode do vraga

MONITOR: U našem regionu primitivizam i nasilje su dominantan model ponašanja političara, a i neofašizam je bezmalo duboko ukorijenjen u svim porama društva. Čemu to vodi?

MUSTAFIĆ: Prostaštvo je zavladalo svuda. Njegove ozbiljne manifestacije su historijski revizionizam, poricanje istine i kultura laži, slavljenje kolaboracionista iz vremena nacističke okupacije, veličanje haških osuđenika kao heroja, nasilje, mržnja i netolerancija prema manjinama. Moramo biti svjesni ozbiljnosti situacije. Primitivci su većina,  duh primitivizma je smrad koji guši dah slobode, mi se ponovo nalazimo u jednom kritičnom periodu naše historije. Ne smijemo dozvoliti da nas protagonisti ratova, ta prostačka rulja iz devedesetih uvedu u nove sukobe, vrate u krvavi krug mržnji i osveta. Strah me je primitivaca!

MONITOR: Dok upravo razgovaramo stiže vijest o presudi Radovanu Karadžiću. Kakav je Vaš komentar?

MUSTAFIĆ: Nažalost, prve reakcije na historijsku presudu ratnom zločincu Karadžiću pokazuju ključni problem srpskog društva koje se još devedesetih pretvorilo u kulturu smrti i zločina. Srbija čeka svoju generaciju koja će izvesti pred etički i moralni sud svoje pretke za brutalna zlodjela iz ratova 90-ih. Svako ljudsko biće ima obavezu i odgovornost da pamti ovu presudu za sjećanje budućnosti kako se okrutnost i zločini ne bi više nikada i nikome ponovili.

 

Bosnofobija

 

MONITOR: Postoji li bosnofobija iz Beograda i Zagreba?

MUSTAFIĆ: Tipična teza nacionalista koja se tako često čuje, kada se raspala Jugoslavija, ne može postojati ni Bosna i Hercegovina, koja je na neki način Jugoslavija u malom. Oni smatraju da treba stvarati etničke države na području BiH i da srpska etnička država treba da obuhvati teritoriju koja se danas zove Republika Srpska, a Hrvati će koordinirano sa svojim srpskim saveznicima pokazati disfunkcionalnost BiH, nemogućnost ,,vještačke” tvorevine pod međunarodnim protektoratom i uzeti svoj dio teritorije na kojoj već kompaktno godinama vlada kriminogena etno-oligarhija HDZ-a. I jedni i drugi vjeruju da bi mogao doći trenutak kada bi Zapad zbog svojih interesa mogao dozvoliti raspad nekih država. Onda bi po njima i Bosna i Hercegovina mogla doći na mesarski sto nekog otmjenog restorana ovaj put u svjetskoj metropoli, pa da se diplomatskom olovkom kao satarom raskomada što se nije moglo učiniti ratom. I oni se za to pripremaju kao sijamski blizanci i Srbi i Hrvati, ni oko čega se ne mogu složiti osim po pitanju BiH. Nikakve prave ljubavi nema između Dodika i Čovića. Oni su samo na istom zadatku uz mentorstvo Beograda i Zagreba, kvazimperijalnih tutora tzv. garanta Dejtonskog sporazuma. Zato je sve lažno u milozvučnom diplomatskom jeziku Vučića i Plenkovića o ,,poštovanju integriteta BiH”. Radi se o višegodišnjem političkom sporazumu koji je vrlo čvrst i koji ima zajednički cilj. Očigledno je da se u osnovi te dvije politike može prepoznati Bosnofobija!

 

Profašitički ološ

MONITOR: Kako komentarišete činjenicu da su delegati u Domu naroda iz Hrvatske demokratske zajednice  BiH, Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke odbili da osude četnički skup u Višegradu, a to nije uradio ni Bakir Iztebegović?

MUSTAFIĆ: To je jedan profašistički ološ koji je ušao u institucije države, danas su antifašisti u manjini u BiH. Tim se skupom utjeruju stari strahovi u kosti ljudima  koji žive uz Drinu kako bi im se mogla ponovo dogoditi. Niko od zvaničnih institucija RS-a ili dijelova političke klase koja iza tih institucija stoji nije osudilo ovaj skandalozni skup. Treba li se, međutim, svemu tome čuditi? Ni slučajno. Sve to, hoću reći, iznenaditi može samo neupućene. Jer, tim istima se ima zahvaliti i davanje zelenog svjetla za djelovanje organizacije koja stoji iza četničkoga „bala“ u Višegradu, ali i za registrovanje još 15 četničkih družina u različitim dijelovima RS-a. Doduše, višegradsko orgijanje četnika kao iz horor strip romana samo je vrh ledenog brijega. Jer, ono se događa u zemlji, u kojoj dominantne političke ideologije takve spodobe same proizvode. To se, recimo, događa u zemlji čije ulice i trgove, škole i studentske domove u svim njenim dijelovima krase imena kvislinga iz Drugog svjetskog rata ili presuđenih ratnih zločinaca iz onog koga smo devedesetih svi skupa bili prisiljeni proživljavati. Nije to mnogo drugačije ni kod HDZ-a koji otvoreno jeste filoustaška stranka, dok SDA nominalno to osuđuje u javnosti, a ima figu u džepu jer su im to politički partneri, ortaci u svemu, najviše u pljački sopstvenog naroda.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo