Povežite se sa nama

HORIZONTI

DIVERZIJA NA KRIMSKOM MOSTU I PUTIINOVA ODMAZADA NAD CIVILIMA: Uzdrman simbol ruske ekspanzije

Objavljeno prije

4 godine

na

Kremlj preferira da se napad prikaže kao teroristički čin, za razliku od druge mogućnosti – da se radi o hrabrom činu sabotaže koji je izvršila Ukrajina. Britanski vojni stručnjak, koji je razgovarao sa BBC-jem, je izjavio da je uvjerljivije objašnjenje da se desila eksplozija ispod mosta – vjerovatno izazvana nekom vrstom morskog drona

 

Prošle subote je na mostu koji spaja okupirani Krim sa Rusijom odjeknula snažna eksplozija. Dio kolovoza ( 2 od 4 trake) je završio u moru a eksplozija je zahvatila i željeznički dio mosta i voz sa cistijernama goriva koji se upravo i tom trenutku zadesio na pruzi. Voz je pretvoren u goreću buktinju dok je kompletan saobraćaj preko mosta zatvoren. Rusija je izjavila da je izveden „teroristički napad na kritičnu infrastrukturu“. U slobodnom dijelu Ukrajine vijest o uspješnom napadu na simbol prve ruske agresije 2014. godine je dočekana sa neskrivenim likovanjem kao malo odocnjeli poklon ruskom diktatoru koji je dan ranije proslavio jubilarni 70. rođendan (po zvaničnoj biografiji – po nezvaničnoj je stariji 2 godine). Most za drumski saobraćaj je završen u aprilu 2018. – četiri godine nakon okupacije i aneksije poluostrva. Na zvaničnom otvaranju 15. maja 2018. predsjednik Vladimir Putin je predvodio kolonu kamiona koji su prešli most dugačak 17 kilometara iz Rusije na Krim. Putin je lično (i teatralno) upravljao vodećim kamionom. Željeznički saobraćaj je pušten u rad godinu i po kasnije – u decembru 2019. godine. Time je u potpunosti uspostavljena kopnena veza sa Ruskom Federacijom preko Kerčkog moreuza koji spaja Azovsko sa Crnim morem.

Ruske vlasti su izjavile da je eksplodirao kamion pun eksploziva u trenutku prelaska mosta prema Krimu. Snimci sigurnosnih kamera objavljeni na društvenim mrežama pokazuju kako se kamion, navodno iz ruskog grada Krasnodara, kretao zapadno preko mosta u trenutku eksplozije. Ruski zvaničnici imenovali su 25-godišnjeg Krasnodarca Samira Jusubova kao vlasnika kamiona i rekli da je vozač bio njegov stariji rođak Mahir Jusubov. Vlasti na Krimu su rekle da je pričinjena „nevelika šteta“ i da će saobraćaj biti ubrzo uspostavljen. Drumski saobraćaj je nastavljen preko preostale dvije trake ali samo za automobile i autobuse dok su kamioni preusmjereni na obližnji trajekt. Istog dana, na Telegram kanalu ruska željeznička kompanija Gran ekspres je saopštila da je voz iz Simferopolja krenuo za Moskvu, a da je iz Sevastopolja pošao za Sankt Petersburg. Informaciju je prenijela zvanična državna agencija TASS kao dokaz „efikasnosti“ ruskih vlasti. Da ugođaj bude ljepši prikazane su nejasne slike vozova u noćnom terminu ili vozova kako pristižu u stanicu tvrdeći da su prešli „obnovljeni“ željeznički most. Međutim, u srijedu se sa satelita moglo jasno vidjeti da izgorjeli voz-cistijerna i dalje stoji na pruzi i da nema saobraćaja.

Analiza britanskog javnog servisa BBC-ja ukazuje da ne samo da nije tačna sovjetska lagarija TASS-a o uspostavljenom željezničkom saobraćaju, već se dovodi u pitanje i zvanična verzija o kamionu napunjenom eksplozivom. Na snimku sigurnosnih kamera se vidi kako ogromna vatrena lopta izbija odmah iza – i sa jedne strane – kamiona i počinje da se penje uzdignutim dijelom mosta.

Brzina kojom se teorija o kamionu-bombi počela širiti ruskim mrežama odmah je postala sumnjiva, kako izvještava BBC. Izgledalo je da Kremlj preferira da se napad prikaže kao teroristički čin za razliku od druge mogućnosti – da se radi o hrabrom činu sabotaže koji je izvršila Ukrajina. Britanski vojni stručnjak koji je razgovarao sa BBC-jem je izjavio da je uvjerljivije objašnjenje da se desila eksplozija ispod mosta – vjerovatno izazvana nekom vrstom morskog drona.

„Mostovi su uopšte dizajnirani da izdrže opterećenje na palubi prema dolje i određenu količinu bočnog opterećenja vjetra. Oni generalno nisu projektovani da izdrže opterećenje prema gore. Mislim da je ova činjenica iskorišćena u ukrajinskom napadu“, objašnjava ekspert BBC-ju. Naime, na jednom od drugih video snimaka sa sigurnosnih kamera je prikazano nešto što izgleda kao pramčani val malog čamca koji se pojavljuje pored jednog od nosača mosta, svega djelić sekunde prije eksplozije.

Ranije, 21. septembra, na ruskim društvenim mrežama kružile su slike koje prikazuju misteriozni čamac na daljinsko navođenje koji je isplivao na obalu u blizini ruske pomorske baze u gradu Sevastopolju na Krimu. Objekat je ličio na veliki crni pokriveni kajak, zajedno sa senzorima na pramcu i bijelim uređajem nalik periskopu na vrhu. Prema lokalnim izvještajima, čamac je odvučen u more i raznesen. Tada je guverner Sevastopolja izjavio da je otkriven dio bespilotnog uređaja i da je nakon istrage uništen na moru eksplozijom. I ranije su kružile glasine da Ukrajina već mjesecima radi na razvoju takvih plovila.

Ako se ispostavi da je Ukrajina uspjela napasti Kerčki (Krimski) most stotinama milja od teritorije pod kontrolom Ukrajine, onda je to, kako navodi BBC, jedna od najambicioznijih operacija Kijeva do sada. Ranije je potopljen glavni brod Crnomorske flote – raketna krstarica Moskva dok je u avgustu izveden spektakularni napad na vazduhoplovnu bazu Saki na Krimu u kome je uništeno 11 ruskih borbenih aviona na zemlji. Način napada je ostao misterija. Nakon napada na avio-bazu, most na Kerču je bio glavni i jedini sigurni izlaz za turiste koji su htjeli što prije napustiti poluostrvo. Samo u jednom danu Krim je tada napustilo 38.000 vozila.

Ukrajinske vlasti su svojim izjavama ostavile prostora za različita tumačenje onoga šta se zapravo dogodilo na mostu u subotu. Mikailo Podoljak, savjetnik predsjednika Volodimira Zelenskog, je išao toliko daleko da sugerira da je eksplozija zapravo interna ruska stvar i proizvod sukoba između FSB-a (nasljednica zloglasnog KGB-a) i PMC Wagner-a (privatna vojna kompanija čovjeka bliskog Putinu) s jedne strane i ruskog Ministarstva odbrane i generalštaba s druge strane. Većina analitičara na Zapadu odbacuje ovakve sugestije.

Odgovor Rusije je brzo stigao. U ponedjeljak su na Ukrajinu lansirane 84 dalekomentne rakete i krstareći projektili i preko 20 dronova-samoubica koje je Iran isporučio Rusiji. Ciljevi nisu bili vojnog karaktera. Pogođene su hidrocentrale, trafostanice, rezidencijalne četvrti, parkovi, igrališta za djecu, škole, univerziteti itd. Poslije duže pauze centar Kijeva su opet potresale eksplozije i na društvenim mrežama su se mogla vidjeti raznesena tijela šetača. Pogođeni su i Lavov, Dnjepropetrovsk, Vinica, Harkiv i drugi gradovi. Ukrajinska vojska tvrdi da je prvog dana napada oborila 43 rakete, što je dijelom potvrđeno snimcima presrijetanja. Neki projektili su promašili ciljeve ali su svakako napravili štetu ostavivši preko 1300 naselja u zemlji bez struje. Idući dan je je ponovljen baraž raketa ali u puno manjem obimu. Na početku rata Rusija je imala oko 7.000 raketa srednjeg i kratkog dometa na zalihama. Do sredine avgusta Rusi su ispalili preko polovinu (3.650 ili 22 na dan u prosjeku) kako izvještava Rojters. Od avgusta se osjetno smanjila frekvencija rakeritanja jer navodno Rusija pati od oskudice komponenti za proizvodnju raketa zbog nedostatka djelova koji su ranije uvoženi sa Zapada.

Strateški gledano, većina posmatrača smatra da su napadi na civilne mete i  beskrupuloznost agresora samo ojačali želju ukrajinskog naroda da izdrži i pobijedi. Neki prave paralelu sa Hitlerovim bjesomučnim napadima prvim raketama V1 i V2 na civilne ciljeve u Londonu 1944. godine, kada je postalo jasno da Njemačka gubi rat.

Da mržnji prema Ukrajincima nema kraja pokazao je video apel prvog „narodnog lidera“ tzv. Donjetske narodne republike (DNR) Pavela Gubareva objavljen u srijedu. Gubarev je poručio Ukrajincima da „oni (Rusi) ne dolaze da ih ubiju već da ih urazume, ali ako nećete da se predomislite, onda ćemo vas pobiti, pobićemo vas koliko god treba, ubićemo milion ili 5 miliona, možemo vas sve istrijebiti, sve dok ne shvatite da ste posjednuti (od đavola) i da vam je potrebno iscjeljenje“. Po Gubarevu Ukrajinci su posjednuti satanisti od kojih je Zelenski prvi i kopija Hitlera i onda je pojasnio kako on to govori „sa stanovišta hrišćanske misli“.

Putin je 8. oktobra postavio i novog komandanta invazionih trupa. Radi se o Sergeju Suvorikinu koji je ranije bio zapovjednik snaga na južnom dijelu ukrajinskog fronta gdje su Rusi jedino imali neke značajnije uspjehe na početku rata. Suvorikin je komandant aero-kosmičkih snaga sa ratnim iskustvom u Siriji, gdje je, po navodima zapadne štampe, pokazao krajnju surovost i nije pravio razliku između vojnih i civilnih ciljeva.

Analitički portal BNE Intellinews sa sjedištem u Berlinu, s druge strane piše da se radi o tipičnom predstavniku Putinove kleptokratske klike koji je „jednako korumpiran kao i svi drugi“. Urednik Ben Aris navodi da je Suvorikin bio komandant Istočne vojne oblasti u Sibiru ali se istovremeno bavio i biznisom. Otvorio je pilanu dok su njegova supruga i kćerka dobile koncesije na eksploataciju šume te, da je po ruskim izvještajima, Suvorikin najviše radio na stvaranju vlastitog bogatstva. Aris navodi da Suvorikin posjeduje i brojne nekretnine po Evropi i da Putinove tzv. reforme i modernizacija armije se nikad nisu pozabavile fundamentalnim problemom – korupcijom koja izjeda do kosti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

HORIZONTI

Nobelovci na crnogorskom terenu

Objavljeno prije

2 sedmice

na

24 Oktobra, 2026

Objavio:

Zašto brojevi ne znače ništa ako se ne upravlja psihologijom tržišta i ne jačaju institucije

 

Crna Gora se nalazi na pragu najambicioznijeg ekonomskog eksperimenta u svojoj modernoj istoriji. Najava Euro modela za 2027. godinu, koji predviđa istorijski skok minimalnih zarada, pokrenula je talas legitimnih pitanja u stručnoj i laičkoj javnosti: da li naša ekonomija može iznijeti ovaj teret bez inflatornog urušavanja? Odgovor na ovo pitanje ne leži u pukim matematičkim formulama, već u oblasti koju proučava savremena ekonomska nauka – u upravljanju očekivanjima i snazi društvenih institucija.

Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju Robert E. Hall i Michael Woodford, nagrađeni su upravo za dokaz da ekonomiju ne pokreću samo trenutni brojevi, već očekivanja koja ljudi i preduzeća imaju o budućnosti. Ako preduzeća očekuju haos, preventivno će podići cijene; ako građani strahuju od održivosti reforme, novac će čuvati umjesto da podstiču potrošnju. Ključ uspjeha svake velike reforme je, dakle, u slanju poruke stabilnosti i predvidljivosti kroz inkluzivan dijalog i institucionalno povjerenje.

Ako Vladin predlog posmatramo kroz aparat Nove institucionalne ekonomije (NIE) i teorijske postulate nobelovaca (2024) Darona Acemoğlua, Simona Johnsona i Jamesa A. Robinsona, pred nama se otvara prostor za ozbiljnu i optimističnu hipotezu. Šta ako je Euro model upravo onaj spoljni, egzogeni šok, naša ekonomska „kritična raskrsnica“ (critical juncture), koja nam je neophodna da izađemo iz višedecenijskog sistema koji je služio privilegovanoj, ekskluzivnoj, uskoj grupi ljudi i zakoračimo u sistem inkluzivnih institucija koji pruža jednake šanse svima, u čemu, kako ovi autori objašnjavaju, i jeste razlika između nacija koje propadaju i nacija koje uspijevaju.

Pregovarački sto kao ekonomska kotva: Prostor za usklađivanje očekivanja Vlade i privrede:  Upravo na tom tragu, aktuelna dinamika između Unije poslodavaca i Privredne komore, sa jedne strane, i Vlade Crne Gore, sa druge, važan je prostor za usklađivanje očekivanja. Glavni mehanizam kompenzacije koji Vlada nudi poslodavcima u okviru „Euro modela“ jeste potpuno ukidanje preostalih doprinosa na zarade, odnosno svođenje poreskog opterećenja na rad na nulu. Iako Vlada nudi nultu stopu doprinosa kao olakšicu, Unija poslodavaca upozorava da ta kompenzacija nije dovoljna da pokrije ogroman skok neto minimalaca i, umjesto predložena tri, predlaže dva, niža, nivoa minimalnih plata.

Ostavljanje prostora da se kroz dalji dijalog ovi stavovi približe donosi Euro modelu realnu šansu iz više razloga:

Zajedničko amortizovanje cjenovnog šoka: Ako konačni dogovor bude inkluzivan i fazan, preduzeća će dobiti neophodno vrijeme da prilagode svoje biznis planove. Umjesto paničnog i naglog podizanja cijena (što Woodfordov mehanizam predviđa u slučaju jednostranih šokova), privreda i država mogu zajednički trasirati put blagog i kontrolisanog prilagođavanja, čime se direktno suzbija spekulativna inflacija.

Institucionalno povjerenje i legitimitet inspekcija: Iz ugla Nove institucionalne ekonomije (NIE), društveni dogovor je najvažnija neformalna institucija. Kada se rješenje postigne konsenzusom, transakcioni troškovi sprovođenja zakona drastično padaju. Država tada dobija puni legitimitet da kroz inspekcijske organe oštro i targetirano kažnjava isključivo one koji krše zajednički dogovor, štiteći tako fer tržišnu utakmicu.

Nedovršena slika konsenzusa: Strah penzionera naspram Vladinih obećanja:  Međutim, istinski društveni pakt nije moguć ako se u obzir ne uzme jedna od najranjivijih, a demografski najmasovnijih grupa – crnogorski penzioneri. Unutar ove populacije tinja nezadovoljstvo i strah da će najavljeno ukidanje ili smanjenje dijela preostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) dugoročno ugroziti stabilnost i redovnost isplata, čineći ih zavisnim od tekućih budžetskih prihoda.

Penzioneri otvoreno signaliziraju spremnost na politički otpor i oponiranje na narednim izborima. Svjesna ovog zapaljivog terena, Vlada i premijer Milojko Spajić su u javnost izašli sa jasnim porukama i setom kompenzacionih mjera sa ciljem da uvjere penzionere u suprotno. Drugim riječima, stabilnost ovog modela Vlada argumentuje jedinstvenim državnim trezorom, prelaskom sa doprinosa na poreze, aktivnim poreskim mjerama i suzbijanjem sive ekonomije, kao i makroekonomskom stabilnošću.

Što se obračuna samih penzija tiče, njegova suštinska logika se ne mijenja, samo se način obračuna bodova prilagođava novom sistemu: zadržava se sistem bodova, garantovana je formula za konverziju iz starog modela na novi, nastavlja se sa godišnjim usklađivanjima sa kretanjem potrošačkih cijena i prosječnih zarada. Dakle, suštinska promjena je u izvoru podataka za formulu – umjesto poreske prijave o uplaćenim doprinosima, koristiće se zvanični podaci o isplaćenim neto platama.

Ekonomska nauka nas uči da verbalna obećanja teško pobjeđuju duboko ukorijenjeni strah od sistemskih promjena. Da bi se politički rizik neutralisao, a Euro model dobio puni legitimitet, Vlada mora pretočiti ove najave u čvrste zakonske garancije i kroz inkluzivan dijalog sa udruženjima penzionera dokazati da stabilnost isplate penzija ostaje neprikosnovena, kroz stabilne izvore finansiranja (oporezivanje dobiti i PDV), čime bi se dugoročno preduprijedili demografski pritisci na penzioni sistem.

Uspjeh reforme direktno zavisi od sposobnosti države da uvjeri najstariju populaciju da nisu žrtvovani zarad statističkog rasta plata zaposlenih.

Podrška Brisela kao operativni vjetar u leđa: Nezavisno od Euro modela, Evropska unija godinama finansira i operativno vodi duboke strukturne reforme u Crnoj Gori koje direktno jačaju kapacitete države da sprovede i kontroliše ovako radikalne ekonomske rezove.

Bez ovih fundamentalnih evropskih projekata, sprovođenje Euro modela u praksi (naročito kontrola tržišta i punjenje budžeta bez doprinosa) bilo bi neizvodivo. Brisel kroz pretpristupnu pomoć (IPA fondovi) i pregovaračka poglavlja najviše radi na četiri ključne oblasti:

  • modernizacija Poreske uprave (digitalizacija sistema i e-fakture),
  • reforma inspekcijskih organa (borba protiv rada na crno i sive ekonomije),
  • unapređenje zvanične statistike (usklađivanje Monstata sa Eurostat standardima),
  • jačanje Uprave carina (kontrola akcizne robe i suzbijanje šverca).

Sve ove oblasti paralelno i sistemski podižu kapacitet države da kontroliše tokove novca, što posredno omogućava stabilnije funkcionisanje i punjenje budžeta u okviru novog ekonomskog modela.

Putokaz za održivu transformaciju: Euro model ne smije biti polje političke polarizacije, već tačka društvenog ujedinjenja, u susret Programu ekonomskih reformi za naredni srednjoročni period. Da bi transformacija bila uspješna, ona mora proći kroz iglene uši pregovora sa poslodavcima, ali i kroz vrata pune finansijske sigurnosti za penzionere, kao i kroz zaokruživanje institucionalnih kapaciteta. Kombinacija otvorenog domaćeg dijaloga i snažne podrške Evropske unije pruža Crnoj Gori istorijsku priliku, pod uslovom da u tom procesu niko ne bude ostavljen iza kolone.

Mirjana KULJAK

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

POZADINA  MISIJE MIHAILA  ZINČUKA U CRNOJ GORI: Pomogao da bude otkriven

Objavljeno prije

3 sedmice

na

17 Oktobra, 2026

Objavio:

Nakon ulaska u Crnu Goru, Zinčuk je na  svom kanalu  crnogorsku graničnu policiju nazivao nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se nalazi pod sankcijama EU. On je morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa. Očigledno je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije jedini Zinčukov neuspjeh. Krajem septembra, zaposleni Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke. Može se pretpostaviti: želio je pokazati da se njegova mreža u Evropi prati i ne može koristiti za tajne operacije

 

 

Devetog oktobra, ruski propagandista Mihail Zinčuk, njegova supruga i troje zaposlenika deportovani su iz Crne Gore, u koju su stigli samo dva dana ranije. Zinčuk vodi nekoliko medijskih projekata, uključujući svoj glavni Telegram kanal Rybar sa gotovo 1,4 miliona pretplatnika (Telegram kanali nisu široko rasprostranjeni u Crnoj Gori, ali su izuzetno popularni u Rusiji). Uprkos svom ukrajinskom prezimenu, Zinčuk je jedan od najuticajnijih profesionalnih huškača na rat, koji poziva na vođenje rata sve do uništenja nezavisne ukrajinske države. Smatra se da je on zadužen za širenje poruka koje odražavaju stvarne stavove „jastrebova“  iz najužeg kruga ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Jedno pitanje ostaje bez odgovora: Zašto je Zinčuk odlučio da dođe u Crnu Goru? Objasnio je da je namjeravao snimiti dokumentarni film o ekonomskim i društvenim poteškoćama s kojima bi se, prema njegovom mišljenju, Crna Gora mogla suočiti nakon pristupanja EU. To objašnjenje je u suprotnosti s njegovim ponašanjem. Ubrzo nakon ulaska u Crnu Goru, na svom kanalu je objavio post u kojem je vrijeđao crnogorsku graničnu policiju, nazivajući je nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se on nalazi pod sankcijama EU. Takva izjava djeluje krajnje glupo, jer je Zinčuk morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa za provođenje zakona. Umjesto da se što duže pretvara da je običan turista, on je počeo ismijavati državnu instituciju od koje zavisi njegov boravak u zemlji.

Očigledno Zinčuk je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije bio jedini Zinčukov neuspjeh posljednjih sedmica. Krajem septembra, zaposlenici Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke nakon što su previše otvoreno razgovarali s lokalnim novinarom. Ono što je djelovalo kao naivna greška, sada se može sagledati u drugačijem svjetlu.

Može se pretpostaviti: Zinčuk je želio pokazati da se njegova mreža u Evropi pomno prati i da se ne može koristiti za tajne operacije. Njega i njegove saradnike lako je identifikovati i razotkriti. Izvještava se da je, nakon izbornog poraza bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána, došlo do radikalne promjene u pristupu ciljevima i sredstvima tajnih aktivnosti u Evropi. Podrška proruskim političkim snagama ocijenjena je neefikasnom. Odlučeno je da se značajniji uticaj na javno mnjenje može postići društvenom destabilizacijom putem akcija političkih radikala i sabotaža. Zinčuk je možda želio izbjeći učešće članova svoje mreže za dezinformisanje u Evropi u realizaciji takvih planova. A izgledi za njihovo provođenje postali su izraženiji posljednjih sedmica, jer  Putin očigledno vjeruje da je blizu postizanja dogovora sa SAD-om koji bi mu dao odriješene ruke za podrivanje EU. U jednom od svojih nedavnih govora otkrio je da očekuje raspad EU u bliskoj budućnosti, ali je uvjeravao da neće učiniti ništa kako bi ubrzao taj proces. Na osnovu iskustva s dugotrajnom Putinovom vladavinom, može se sa sigurnošću pretpostaviti da, ako on javno tvrdi da neće djelovati, zapravo je već odlučio pojačati svoje aktivnosti.

Vladimir Putin pravi istu grešku u svojoj percepciji američkog predsjednika Donalda Trumpa kakvu je napravio i u odnosu na njegove prethodnike, Baracka Obamu i Joea Bidena. Smatrao je da Obamina mlaka reakcija na aneksiju Krima i izazivanje vojnog sukoba u Donbasu dokazuju da SAD nemaju  namjeru ni resurse da ometaju Rusiju. Ispostavilo se da je Obamina administracija zapravo željela da se Kremlj zaglavi u sukobu u Ukrajini kako bi se narušila ekonomska saradnja između Rusije i Njemačke (te EU u cjelini). Putin je vjerovao da Bidenova administracija neće uvesti ozbiljne sankcije Rusiji niti pružiti značajnu vojnu pomoć Ukrajini. I ponovo je pogriješio. Sada Kremlj želi ukidanje američkih sankcija. Putin očekuje da će to učiniti Trump, jer ga smatra potencijalnim saveznikom u sukobu s EU.

Odnosi između Evropske komisije i aktuelne američke administracije nisu nimalo srdačni. Ipak, američki predsjednik ne želi uništiti EU. On je želi kontrolisati i od nje iznuditi ekonomske ustupke. Putin, kao i mnogi koji su odrasli u SSSR-u, ne vjeruje da se politički sistemi zapadnih zemalja temelje na utvrđenim procedurama i formalnim pravilima. Za razliku od Rusije, njihovim vladama nije potrebna vanjska ekspanzija da bi osigurale legitimitet vlasti; one ga već imaju. Stoga su ciljevi njihove ekspanzije – čak i kada djeluju nedostižno, kao u slučaju trenutne američke administracije – utemeljeni na racionalnim razlozima.

Trump pokušava nagovoriti Putina na dogovor i osigurati američkim korporacijama udio u ruskom izvozu nafte i plina. Američki predsjednik nema ništa protiv vršenja pritiska na Ukrajinu kako bi olakšao pregovore s Kremljem. Ipak, ne može dopustiti Putinu da destabilizira EU, jer je američkom predsjedniku u interesu da evropska potrošnja nafte i plina ostane visoka. To podrazumijeva da evropska ekonomija mora nastaviti stabilno funkcionisati.

Američka administracija već je počela stvarati temelje za opravdavanje predstojeće saradnje s Rusijom. To je ujedno i jedini mogući cilj takozvanog „sporazuma o dizelu” između Washingtona i Moskve, najavljenog 9. oktobra. Količina dizela koju bi Rusija trebala isporučiti SAD-u prema ovom sporazumu zanemariva je. Navedeno je da će Rusija isporučiti 300 hiljada tona u oktobru, 500 hiljada tona u novembru, milion tona nakon toga, te dodatnih 3 miliona tona. Dnevna potrošnja dizela u SAD-u iznosi 500–520 hiljada tona. Stoga ruski izvoz ne može napraviti značajnu razliku.  SAD dnevno izvoze približno 180 hiljada tona dizela. Dakle, privremena zabrana izvoza povećala bi količinu dizela na američkom tržištu mnogo više nego ruski uvoz.

Trumpu nije potreban dizel; potreban mu je primjer spremnosti Rusije da pomogne Americi kad zatreba. Već se zahvalio Rusiji na spremnosti da snabdijeva SAD dizelom, a ukorio je Ukrajinu zbog ignorisanja američkog zahtjeva da obustavi napade na ruske rafinerije. Treba napomenuti da bi ti napadi mogli biti okončani ako bi SAD prestale pružati ukrajinskim snagama obavještajne podatke iz svemira. Čini se da Trumpa ne brinu previše ruske rafinerije. Uspio je pokazati da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne obraća pažnju na američke zahtjeve. Stoga nema razloga za žrtvovanje američkih interesa odustajanjem od profitabilne saradnje s Vladimirom Putinom, koji se pokazao kao američki prijatelj.

A ako se uspostavi saradnja između Moskve i Washingtona, to će donijeti ogromne rezultate. Prvi put je u septembru objavljeno, a 8. oktobra gotovo i zvanično potvrđeno, da Kremlj i američka administracija razgovaraju o prenosu sistema gasovoda Sjeverni tok na američke korporacije.

Prošle godine, govoreći na Generalnoj skupštini UN-a, Trump je pozvao Evropu da odustane od ruskog gasa. Američka administracija sada planira profitirati od njegovog povratka, ali će on  biti u vlasništvu američkih korporacija, a Trump protiv toga neće imati ništa.

Njemačka je s vremenom postala zavisna od ruskog gasa i uvukla veliki dio Evrope u tu zamku. Sada, nakon što je EU uložila bolne napore da prevaziđe tu zavisnost, Donald Trump je uspostavio kontrolu nad energetskim tržištem EU. Prema podacima, 92 posto njemačkog i 59 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU dolazi iz SAD-a. Ako se postigne sporazum s Rusijom (a čini se da je to prilično vjerovatno), američke korporacije će Evropu snabdijevati i gasom iz cjevovoda. Ruski LNG će zasigurno biti uključen u taj aranžman, jer bi njegovo snabdijevanje Evrope moglo biti prekinuto u svakom trenutku ako Trump odluči primijeniti zakon koji mu omogućava uvođenje sankcija zemljama koje uvoze rusku naftu i gas.

Američke korporacije mogle bi učestvovati u eksploataciji ruske nafte i njenom izvozu u Evropu, budući da Rusija ne može povećati eksploataciju svojih naftnih polja na Arktiku sve dok se ne ukinu američke sankcije na opremu za naftnu industriju.

Predstava koju je Trump priredio kako bi opravdao saradnju s Putinom mogla bi se pokazati veoma profitabilnom. Američka administracija će dodatno učvrstiti svoju kontrolu nad evropskom ekonomijom. Istovremeno, sigurnost Evropske unije bit će ugrožena sve većom ruskom aktivnošću, razaranje ukrajinskih gradova će se nastaviti, a aktuelna američka administracija ponovo će odbaciti moralne norme.

Dmitri GALKIN

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

REGULACIJA DRUŠTVENIH MREŽA: Tinejdžeri između analiza, zabrana i posljedica

Objavljeno prije

3 mjeseca

na

21 Augusta, 2026

Objavio:

Ograničenja korišćenja društvenih mreža u Australiji stupila su na snagu prije nešto više od pola godine, u decembru 2025.  Još je veoma rano pričati o bilo kakvim efektima australijskih mjera koje su imale uticaja i na druge države. Za sada su ove akcije otvorile brojna kompleksna pitanja

 

 

Držati tinejdžere podalje od društvenih mreža, nakon što su tim platformama već bili izloženi od malih nogu, veoma je težak zadatak. Ako ova politika koja je pilotirana u Australiji zaživi, najveću korist od nje mogu imati mlađa djeca, koja još imaju priliku da razviju drugačije navike.

Ograničenja korišćenja društvenih mreža stupila su na snagu prije nešto više od pola godine, u decembru 2025. Ove reforme predstavljaju najveću regulatornu i kulturnu promjenu sa kojom su se tehnološke platforme suočile od stupanja na snagu Opšte uredbe Evropske unije o zaštiti podataka (GDPR) 2018. godine. Zakonska odgovornost je na platformama, a ne na djeci ili roditeljima. Zakon se trenutno odnosi na Facebook, Instagram, Kick, Reddit, Snapchat, Threads, TikTok, Twitch, X i YouTube. Popularni servisi kao što su Discord, Messenger, WhatsApp, Roblox, Steam i Google Classroom nalaze se među servisima koji nijesu obuhvaćeni ograničenjima. Tehnološkim kompanijama koje ne sprovedu mjere zaprijećene su kazne do 54,6 miliona australijskih dolara. Još je veoma rano pričati o bilo kakvim efektima australijskih mjera koje su imale uticaja i na druge države.

Ovih dana u fokusu je Francuska koja je na primjeru Australije počela da mijenja navike svojih tinejdžera. Planirana francuska zabrana, koja bi bila prva takve vrste u Evropi, trebalo je da od narednog mjeseca onemogući pristup društvenim mrežama svim osobama mlađim od 15 godina. Francuski sud je prošlog petka odbacio ovaj zakon. Odluka predstavlja veliki udarac njenom zagovorniku, predsjedniku Emanuelu Makronu i otvara temeljna pitanja o pokušajima zaštite djece na internetu.

U saopštenju objavljenom kasno u petak iz kancelarije francuskog predsjednika poručeno je da vlada neće odustati od zakona. Novi rok postavljen je za proljeće 2027. godine, što se poklapa sa završetkom Makronovog mandata. Grčka i Danska planiraju da slijede francuski primjer. Očekuje se da u septembru i predsjednica EK Ursula von der Lejen najavi mjere na nivou cijele EU.

Promjena australijskih zakona o korišćenju društvenih mreža dogodila se u vrućoj političkoj atmosferi. Dobar dio tadašnje kampanje za premijersko mjesto ispratila su obećanja o brzom uvođenju ovog zakon. U to su se uključili mediji, javne ličnosti i roditelji čija su djeca pretrpjela ozbiljne posljedice ili izvršila samoubistvo nakon zlostavljanja na društvenim mrežama. Nakon što je 2024. godina protekla u ovakvoj atmosferi, kraj naredne donio je nove mjere. To nijesu uspjeli usporiti ni brojni političari i dobar dio javnosti koji su tražili detaljnije analize i procjenu učinaka ovih reestriktivnih mjera na mlade ljude. Vlada je zakon predstavila kao odgovor na problematično ili kompulsivno korišćenje platformi, sajber nasilje, štetan sadržaj, neželjene kontakte sa odraslim osobama i rizike po mentalno zdravlje.

U mjesecima nakon početka primjene zabrane uklonjeno je, deaktivirano ili ograničeno najmanje 4,7 miliona naloga. Što se tiče tinejdžera, tek je svaki četvrti planirao da prestane da koristi društvene mreže nakon stupanja zabrane na snagu. Mnogi su smišljali načine kako da prevare sistem. U prvom istraživanju među roditeljima, 31 odsto ispitanika reklo je da njihovo dijete i nakon početka primjene zakona ima najmanje jedan nalog na društvenim mrežama, u poređenju sa 49 odsto prije njegovog uvođenja.

Iako brojna istraživanja potvrđuju razloge za zabrinutost zbog ranjivosti adolescenata, ona ne dokazuju da će zabrana smanjiti nevolje. Javna rasprava bila je usmjerena i na dizajn platformi koji podstiče zavisnost i rizik da takva rješenja negativno utiču na mentalno zdravlje mladih čiji se mozak još razvija.

Funkcije poput beskonačnog skrolovanja podstiču neprestano korišćenje društvenih mreža, koje može potisnuti aktivnosti vezane za dobrobit mladih, poput spavanja i druženja sa prijateljima. Ipak, poslije dvije decenije istraživanja, dokazi da su društvene mreže štetne po mentalno zdravlje većine adolescenata i dalje nijesu konačni. Neki se nadaju da bi prirodni eksperiment „prije i poslije“, koji je omogućila australijska zabrana, mogao biti prilika da se posljedice društvenih mreža mnogo bolje ispitaju.

Istraživanje koje je sproveo YouGov početkom januara 2026., svega mjesec od uvođenja novih mjera, pokazuje da su roditelji prijavili neke prve pozitivne promjene. Njih 38 odsto primijetilo je da su djeca prisutnija i više uključena u međusobnu komunikaciju, a isti procenat smatrao je da se njihov odnos sa djecom poboljšao. Bilo je i negativnih posljedica. Njih 25 odsto primijetilo je smanjenje društvene povezanosti, kreativnosti ili podrške vršnjaka na internetu.

Sve veća podrška mjerama kojima se tinejdžeri nastoje zaštititi od štetnih posljedica društvenih mreža vuče korijene iz izvještaja koji je The Wall Street Journal objavio 2021. godine. Tekst je bio zasnovan na procurjelim internim dokumentima Mete, prema kojima je kompanija u sopstvenim istraživanjima utvrdila da je Instagram štetan za tinejdžerke. Prema izvještavanju WSJ-a, kompanija je zanemarila te nalaze u korist maksimalnog vremena korišćenja platforme i profita.

Izvještaj je pokrenuo veliku istragu u SAD, a izvršni direktor Mete Mark Cukerberg pozvan je 2024. da svjedoči pred Senatom o bezbjednosti djece na internetu. Prema navodima iznesenim na saslušanju, Instagram je doprinio okolnostima zbog kojih su neki od tih tinejdžera izvršili samoubistvo. Meta se trenutno suočava sa talasom novih tužbi zasnovanih na navodnim posljedicama po mentalno zdravlje. Kompanija tvrdi da zavisnost od društvenih mreža nije priznata kao medicinsko stanje i da se zbog toga ne može smatrati odgovornom.

Više istraživanja povezuje oslanjanje na ove platforme sa povećanom učestalošću depresije i anksioznosti, iskrivljenom slikom o sopstvenom tijelu i niskim samopoštovanjem. Osim studija koje utvrđuju takve korelacije, pojedini zakonodavci ukazuju i na sve veću učestalost osjećaja beznađa i usamljenosti među djecom. Istovremeno, nije jasno da li će zabrane ostvariti cilj smanjenja pretjeranog korišćenja društvenih mreža među djecom.

Svjesna da je više od milion mladih ljudi praktično postalo dio eksperimenta javne politike, australijska kancelarija eSafety Commissioner zadužena za sprovođenje zabrane, finansira istraživanja kojima treba utvrditi njene koristi i štetne posljedice. Istraživanje obuhvata ankete, fokus grupe i intervjue, praćenje korišćenja društvenih mreža na telefonima i više od 4.000 adolescenata i njihovih roditelja i staratelja.

Jedno istraživanje zaključuje da ograničavanje pristupa određenim platformama ne podstiče nužno djecu da više vremena provode van interneta. Umjesto toga, ona se mogu okrenuti drugim aktivnostima, poput gledanja televizije, igranja video-igara ili čak istraživanja mračnijih djelova interneta.

Osnovni problem ovog regulatornog trenda je to što zabrane društvenih mreža ciljaju pristup platformama umjesto ponašanja samih platformi. Glavna briga donosilaca odluka jeste izloženost djece štetnom sadržaju i uticaj društvenih mreža na mentalno zdravlje. Međutim, takva šteta nije ograničena samo na maloljetne korisnike. Elementi dizajna koji podstiču zavisnost, opasan sadržaj i negativne psihološke posljedice pogađaju korisnike svih starosnih grupa. To ukazuje na potrebu za rješenjima koja će se ovim problemima baviti sistemski, a ne isključivo kroz starosna ograničenja.

Neki istraživači upravo iz ovih razloga smatraju da bi političari i naučnici trebalo da promijene pristup. Umjesto pokušaja da se uvedu sveobuhvatne zabrane, koje će vjerovatno biti uzaludne, oni smatraju da je vrijeme da se pooštri kontrola algoritama društvenih mreža i pravila koja određuju kakav će sadržaj korisnici dobijati. Ti algoritmi osmišljeni su tako da adolescente što duže zadrže uz njihove feedove, nudeći im sadržaj koji može biti bezazlen ili banalan, ali prečesto i štetan.

Problem je ovdje što velike kompanije svoje algoritme smatraju poslovnom tajnom i ne dozvoljavaju istraživačima uvid u njih. Regulatori pritiskaju kompanije da budu transparentnije. Na primjer, Akt Evropske unije o digitalnim uslugama (Digital Services Act) od avgusta 2023. zahtijeva od internet platformi sa više od 45 miliona korisnika, među kojima su Instagram, TikTok i Snapchat, da uopšteno objasne kako njihovi algoritmi funkcionišu.

Umjesto zabrane pristupa internet prostorima koji mlade obrazuju, povezuju i osnažuju, zakonodavci bi trebalo da se usmjere na regulisanje sistema koji pokreću štetnu dinamiku na internetu, prikupljanje podataka, algoritme i moderaciju sadržaja. Zagovornici ovakvog pristupa smatraju da bi unapređenje dizajna platformi i njihovim sveobuhvatnim upravljanjem bilo obećavajući put ka digitalnom okruženju koje će biti bezbjedno, inkluzivno i održivo za korisnike svih uzrasta.

Dok je sve još u eksperimentalnoj fazi, jedan efekat australijske zabrane je već vidljiv. Širom svijeta zabrana je  promijenila stavove prema dizajnu i regulisanju društvenih mreža i povećala pažnju javnosti prema alatima kojima kompanije svoje proizvode čine neodoljivim.

Među državama i jurisdikcijama koje su nakon Australije preduzele korake za ograničavanje pristupa društvenim mrežama nalaze se Brazil, Indonezija, Kanada, Malezija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Francuska, Španija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Grčka, Danska, Evropska unija…

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo