Povežite se sa nama

OKO NAS

DPS, VUKICA I ZORAN JELIĆ: Lojalnost, porodični biznis

Objavljeno prije

na

Čelnica Zavoda za zapošljavanje Crne Gore Vukica Jelić – na osnovu Sporazuma o fer i slobodnim izborima, između vlasti i dijela opozicije – čeka smjenu. Dok ona čeka, mi čitamo izvještaj o primanjima, na osnovu prijavljenih imovinskih kartona: Vukica i suprug, poslanik Demokratske partije socijalista Zoran Jelić, notirali su da su prošle godine skupa zaradili 50.000 eura. Imajući u vidu afere kojima su doprinosili, recimo Snimak, čiji su Jelići jedni od zaštitinih znakova, pa ,,pregnuća” iz Zavoda, jasno je zašto im finansijski dobro ide. Lojalnost kao porodični biznis.

Jelić, suprug, kao savjetnik u Zavodu za zapošljavanje – gdje mu je, dakle, supruga Vukica nadređena – mjesečno je iz državnog budžeta u privatni inkasirao 547 eura. To je tek dodatak njegovim glavnim primanjima. Poslanička funkcija donijela mu je 12.337 eura prošle godine, dok je u svojstvu člana Odbora za reviziju Prve banke dobijao još 665 eura mjesečno. Jelića tako plaćaju oba brata Đukanovića: Milo kroz DPS, Aco kroz Prvu banku. Pa onda Socijalni savjet Vlade: mjesečno još sto eura. Pa 150 eura za konsultantske usluge u preduzeću Kraft nt.

Prati ga i supruga, ujedno i poslodavac (u Zavodu), Vukica. Ona kućni budžet mjesečno pojača sa 750e iz Zavoda za zapošljavanje. Tu su i 254 eura u svojstvu borda direktora Plantaža. Pa iz članstva u Savjetu za kapitalizaciju dodatnih 300 eura svaki mjesec. Prošle godine dobili su, zajedno, još 6.000 eura po osnovu sudskih odluka.

Ima se. Kako bi se Jelići uklopili u dvorsku modu, početkom prošle godine udali su kćerku na gala svadbi sa oko 300 zvanica u hotelu Splendid. Po uzoru na nadređene, ali i ostale partijske kolege. Koji su bili tu. Među zvanicama bili su ministar finasija Radoje Žugić, gradonačelnik Cetinja Aleksandar Bogdanović sa suprugom Milenom Marović Bogdanović (takođe vjenčani u Splendidu), direktor Uprave za inspekcijske poslove Božidar Vuksanović, politički direktor DPS-a Tarzan Milošević, biznismen Veselin Barović i mnogi drugi.

Kako se Jelić nametao i peo po partijskim merdevinama znamo. Posebno iz afere Snimak, kada je na sjednici partijskih organa, pred parlamentarne izbore 2012. godine, kazao: ,,Kroz ove projekte zaposlićemo prije svega članove DPS-a. Imamo svakodnevne kontakte sa predsjednicima odbora DPS-a u svim opštinama jer želimo da prije svega zaposlimo svoje ljude… Planirano je da ih bude 6.000, a mi ćemo ove godine zaposliti preko 8.000 ljudi sa evidencije Zavoda za zapošljavanje, prije svega onih koji podržavaju program DPS-a…”

Pa poentirao za istoriju, ali ne i za crnogorsko pravosuđe: ,,Ako zaposlimo svog čovjeka smanjili smo njima a povećali nama. Hajde da pomognemo čovjeku da se zaposli i imaćemo efekat četiri glasa za DPS”.

Nekoliko godina nakon toga – sredinom ovog januara- supruga Vukica se potrudila da pokaže kako nije Zoran jedini koji u porodici strateški razmišlja u korist partije i vođe. Pred Radnom grupom parlamentarnog dijaloga ne samo što je potvrdila da sprovodi politiku DPS-a kroz Zavod za zapošljavanje, već je pošla i korak dalje od supruga (podređenog) Zorana pa poručila da će one partije koje obećavaju zaposlenost možda moći da računaju i na logiku ,,jedan zaposleni 10 glasova”. Ona je pojasnila da nije mislila to, već nešto drugo – ,,kako funkcionišu politički sistemi”. Čista teorija.

Na istoj sjednici pitali su direktoricu Zavoda za zapošljavanje da li je član DPS-a, na što je ona odgovorila: ,,Jesam član DPS-a, ali nije legitimno da, kako ste vi kazali, sprovodim politiku te stranke”. Sigurno ne sprovodi politiku DPS-a, kao član DPS-a.

Zbog narečenoga, još prije dvije godine, predstavnici MANS-a podnijeli su krivične prijave protiv direktorice i predsjednice Upravnog odbora Zavoda za zapošljavanje Vukice Jelić i Arijane Nikolić-Vučinić, zbog sumnje da kontinuirano sprovode politiku zapošljavanja u korist Demokratske partije socijalista.

Posebna je priča, o kojoj je Monitor detaljno pisao, što su Jelići napravili od Zavoda za zapošljavanje. Prije svega priča o supružnicima Jelić i Zavodu. Nakon što je Zoran, 2008. godine, napredovao do pozicije prvog čovjeka ZZZCG njegovu poziciju (čelnik Biroa rada glavnog grada) preuzela je supruga Vukica. Potom, pošto je Zoran, četiri godine kasnije, napredovao u poslaničke klupe, supruga Vukica zamijenila ga je i na funkciji direktora Zavoda. Ni tada nijesu mogli jedno bez drugoga: Zoran ostaje u Zavodu, kao što smo gore pomenuli, u svojstvu njenog savjetnika za sezonsko zapošljavanje. Sve za partiju.

No alarmantnija je priča, koju je Monitor otkrio, a tiče se manipulacija sa statistikama u vezi sa stepenom (ne)zaposlenih u Crnoj Gori, u Zavodu za zapošljavanje. Najkraće: za vrijeme direktorovanja Jelića enormno se i konstantno krivotvori stopa nezaposlenosti samo sa jednim ciljem – prikazivanjem znatno niže stope od one realne. To postoji samo u Crnoj Gori: Zavod sedmično obračunava stopu nezaposlenosti, što je praksa koja je potpuno mimo svjetske, opšteprihvaćene prakse.

Stručnjak iz ove oblasti, koji je za Monitor uradio detaljnu analizu pokazao je, recimo, da je u prvom mjesecu 2010. godine stvarna stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori bila 15,2 procenta, a ne 11,5 odsto, kako je bilo zapisano u zvaničnom (Jelićevom) izvještaju. To znači, dokazali smo, da je stvarna stopa nezaposlenosti bila veća za 32 procenta! Dakle, do dan danas, Zavod pod dirigentskom palicom Vukice Jelić, i, ranije, njenog supruga, fabrikuju procenat nezaposlenosti!

Podsjetimo, najkraće, na uvide do kojih je došao Monitor, i niko demantovao, niti pozvao na ispitivanja čelnike Zavoda. Ilustracija se tiče januara 2010, 2011. i 2012, za koje smo imali mogućnost provjere. Korišćena je svjetski priznata metodologija, ali i zvanični podaci Monstata iz mjesečnog statističkog biltena.

U prvom mjesecu 2010. godine stvarna stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori bila je 15,2 procenata, a ne 11,5 odsto, kako stoji u zvaničnom izvještaju gospodina Jelića. To znači da je stvarna stopa nezaposlenosti bila veća za 32 procenta. Potom, u januaru 2011, stvarna stopa nezaposlenosti bila je 17,2 odsto, a ne 12,3, što znači da je stvarna stopa bila veća od Zavodove za 39 odsto. I, napokon, u januaru 2012. stvarna stopa nezaposlenosti bila je 16,3, a ne 11,7 odsto, kako je prikazano u Jelićevom dokumentu, što će reći da je stvarna stopa bila veća za nevjerovatnih 40 odsto!

Riječ o frapantnim zloupotrebama i manipulacijama u vezi sa jednim od najvažnijih ekonomskih pokazatelja – stopom nezaposlenosti, gdje čelnici Zavoda za zapošljavanje umanjuju za 30 – 40 odsto! To i dalje traje. Nadležni ćute.

Supružnici Jelić od Zavoda za zapošljavanje napravili su porodični biznis, familijarni zabran u kojem se štancuju procenti o nezaposlenosti, prema potrebama vođe i partije.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo