Povežite se sa nama

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

MONITOR  Jesmo li „istorijski“, kulturno i politički zreli da se suočimo sa skorašnjom i nešto daljom prošlošću, kao građani, narodi-nacije, kao tzv. intelektualne pa i političke elite?

GOLDŠTAJN:  Moj je odgovor, nažalost, negativan. Nije se uspjelo. Nakon Drugog svjetskog rata suočavanje s prošlošću u mnogim europskim državama išlo je sporo i teško. No, u Njemačkoj je uspjelo. Hrvatska je bila i jest u višestrukoj prednosti u odnosu na Njemačku, ali ju nije iskoristila niti danas ne koristi. Naime, Njemačka se dokopala katarze iako nije imala značajan otpor Hitlerovu režimu. Njemačka može biti uzor, ali Hrvatska se prema NDH ne mora odnositi kao moderna Njemačka prema Trećem Reichu, jer Hrvatska je imala partizane, bila je, kao federalna jedinica Jugoslavije, pobjednica u ratu. Podrška Hrvata režimu NDH bila je neusporedivo manja negoli podrška Nijemaca Hitleru. Zapravo su hrvatski partizani spasili obraz Hrvatskoj već u ratu, a Nijemci su u dugom procesu to potpuno dosegli tek potkraj 20. stoljeća. Manje ili više slično stanju u Hrvatskoj je i stanje u drugim postjugoslavenskim državama, sa svim specifičnostima koje ima svaka pojedinačno. Naravno, tu je još jedan vrući knedl – ratovi devedesetih – koje je isto tako teško progutati.

MONITOR: Da li se kroz ono što nudi istoriografija, ali i istorijska analiza mogu uspješno objasniti istorijske prekretnice, ratovi i veliki zločini koji su mijenjali „lice čovječanstva“? Da li su se oni, tim sredstvima, mogli  predvidjeti?  

GOLDŠTAJN: Historiografija nema alate za predviđanje budućnosti. Ona može ponuditi smirenu analizu onoga što se dogodilo, objasniti kako i zašto se nešto dogodilo. Iz toga bi pažljivi čitalac mogao izvući određene zaključke i, ako je u mogućnosti, utjecati na odluke koje bi mogle biti važne za našu budućnost.

MONITOR: Ima li naučnog, „razumnog“ objašnjenja za izuzetno nasilan raspad SFRJ? Da li je problem bio u „elitističkom“ i „ideološkom“ jugoslovenstvu nasuprot „narodnjačko-nacionalnom sentimentu“ jugoslovenskih naroda, kako tvrde i neke vaše kolege istoričari?

GOLDŠTAJN: Proces raspada Jugoslavije jedan od najizazovnijih historiografskih problema posljednjih godina. Nude se različita objašnjenja, ali su ona daleko da budu jednostavna. Postoje različiti slojevi objašnjenja, valja shvatiti različite kontekste, različite sfere društvenog događanja koje se prelijevaju. No, ukratko, da nabacim neke teze – za mene nema nikakve sumnje da je Miloševićeva politika bila ključan element koji je vodio raspadu Jugoslavije, nasilju i ratovima i da je ona aktivirala negativne procese u drugim republikama. To je dovelo do radikalizacije u njima, katapultiralo u politički vrh radikalne vođe, često nesposobne da se nose sa svojim odgovornostima. Na razini „običnih“ ljudi, razloge radikalizacije i posljedično sklonosti nasilju valja tražiti i u „masovnoj autoritarnosti”, odnosno vrlo slabašnoj političkoj kulturi koja se temelji na gregarizmu (doslovno – mentalitet stada, sklonost pojedinih zajednica okupljanju i povezivanju, često povezana s ksenofobijom). U određenoj društvenoj situa­ciji, a po volji ili nalogu društvene hijerarhije, prevladavajuća vrijednosna orijentacija (u našem slučaju: međuetnička tolerancija) vrlo se brzo preobražava u suprotnu (etnonacionalizam odnosno etnošovinizam).

MONITOR: Mogu li sredstva istoričara pomoći da se ujedine istorijska i umetnička istina?

GOLDŠTAJN: Historičari mogu pomoći, ali nisu neophodni. Može se i o najtežim temama napraviti dobar, dapače izvrstan film i kroz njega reći mnogo toga. Idealno bi bilo da politika da novac i da digne ruke od filma, ali vidimo da to teško prolazi. Evo dva primjera iz Hrvatske devedesetih: 1996. je Vinko Brešan snimio antologijski film Kako je počeo rat na mom otoku, jer je imao odriješene ruke. Dvije godine ranije je Jakov Sedlar snimio Gospu, krajnje pojednostavljeni prikaz ukazanja Gospe u Međugorju. Film je dobio velik državni novac, znatno veći od bilo kojega drugoga. U njemu su nastupili i Martin Sheen i Michael York, što je filmu trebalo omogućiti prodor na inozemno tržište. Autori su bili odlikovani, ali je film u inozemstvu doživio debakl. U Hrvatskoj je dobrovoljni posjet bio minimalan, ali su zato u maniri socijalističkih vremena učenici osnovnih i srednjih škola morali kolektivno gledati film.

MONITOR: Dobar dio vašeg rada kao istoričara posvećen je istraživanjima u vezi sa nastankom i žrtvama kompleksa logora „Jasenovac“. Ne znam da li ste gledali film Dara iz Jasenovca koji je sada „zapaljiva“ tema, vjerujem da ste vidjeli nešto od onoga što se konotira, povodom i ovog filma, sa temom Jasenovca?

GOLDŠTAJN: Antonijevićev film nisam gledao, pa o njemu ne mogu ništa reći. Međutim, vidim kako posljednjih dana sam Antonijević najavljuje da će se i dalje baviti Jasenovcem te da će priču o njemu „proširiti i događajima koji se odnose na operaciju Oluja, kao nastavak priče o srpskom stradanju i egzodusu iz Hrvatske”. Mislim da je to nepotrebno i kontraproduktivno za njegov film. Genocid u Jasenovcu se ne može ni na koji način stavljati u isti koš s događajima iz devedesetih. Žao mi je da film Dane Budisavljević nije bio kao Antonijevićev kandidiran za Oskara. Ne kažem da bi ga dobio, ali u toj utakmici bi imao veliku prednost pred nekim drugima – rađen je iz čistih motiva, ne iz politikantskih.

 

Antifašistička priča o ratovima izavala bi nezgodna pitanja birača

MONITOR:  Zašto se u sferi politike i dominantnog mnjenja u našim društvima ne možemo složiti u vezi sa uzrocima, karakterom i zločinima iz ratova 90-ih, ali ni sa onima iz vremena Drugog svjetskog rata?

GOLDŠTAJN:  Prvenstveno stoga što je u svakoj od postjugoslavenskih država na vlasti establišment (s malobrojnim iznimkama) koji u sada dominantnom narativu vidi zalog svog ostanka na vlasti. Kad bi se promijenila priča o partizanima, četnicima i ustašama iz Drugog svjetskoga rata, kao i o ratovima devedesetih u pravcu koji bi imao antifašistička obilježja, glasači bi s pravom postavili dva pitanja – čemu nas se na krivi način informiralo o Drugom svjetskom ratu (da ne kažem trovalo!) i, drugo, zašto se uopće ratovalo devedesetih, ne bi bilo bolje (a svakako bi bilo) – da su se ratovi mogli izbjeći?

Nastasja RADOVIĆ 

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo