Povežite se sa nama

FOKUS

Država servisira mafiju

Objavljeno prije

na

Slika-1-veljovic-carapic

Svako malo, evo najmanje od 2000. godine, javnost se uzrujava oko Safeta Saja Kalića, sa konvencionalnim statusom „biznismena iz Rožaja”. Sajo nije sam po sebi u špicu, no nekako ispadne da je linkovan sa važnim igračima i nadzemlja i podzemlja. Rođen je 1969. i kao mladić, mašin-bravar po obrazovanju, odlazi u inostranstvo. Krajem 1990-ih se vraća u Rožaje, gdje investira u biznis sa benzinskim pumpama; kupuje i oronule lokalne ugostiteljske objekte, fabriku Kristal, osniva i sekjuriti agenciju. Odakle mu početni kapital? Na jednom suđenju je tvrdio da je u Njemačkoj radio kod rođaka na građevini, „bavio se statistikom” i tako zaradio 160.000 eura.

Šira javnost je za njega čula kada se ženio. Svadba je okupila niz bezbjednosno interesantnih lica: Ljubišu Čumeta Buhu, srpskog mafijaša i svjedoka saradnika u procesu za ubistvo Zorana Đinđića; zatim Darka Šarića, kokainskog bosa sada u bjekstvu; Duška Martinovića, Beranca ubijenog 2001. u strahovitoj eksploziji njegove porodične kuće…

Zoran Lazović i Ljubiša Mijatović, dvojica funkcionera tadašnjeg MUP-a Crne Gore, takođe su usnimljeni. E sad, pošto tada nije bilo Jutjuba (pokrenut tek 2005), pretpostavimo da su možda računali da snimak neće biti dostupan svima?

To je slaba kalkulacija. Još odmah po svadbi, u nekoj od trendseterskih rubrika srpske TV Pink (u to vrijeme ova televizija nije imala poseban program za Crnu Goru) emitovan je prilog snimljen u Rožajama; pažnju je izazvao nastup hrvatske zvijezde Severine Vučković. I štampa je izvještavala o svemu: prećeralo se sa slavljeničkom pucnjavom, policija je kao nešto intervenisala, itd.

Maja prošle godine, video-snimak je postao opet dostupan javnosti – osvanuo na Jutjubu. Ko ga je postavio? To je, tvrdi Veselin Veljović, šef policije, predmet istrage državnog tužilaštva a oni postupaju po njihovom nalogu.

Pa je direktorka Vanja Ćalović 1. jula u „informativnom razgovoru” razjašnjavala što o tome zna. Iz MANS-a su javno prozvali Veljovića da saopšti koje je krivično djelo policija istraživala kada je prikupljala informacije od Ćalovićeve. Uprava policije je reagovala tvrdnjom da se ne bavi kvalifikacijom krivičnog djela „nego to radi nadležni tužilac”.

Ako ih stvarno, iz nekih razloga, interesuje porijeklo snimka, zbog čega, ne pozovu Željka Mitrovića, vlasnika Pinka, da im objasni kako je „rožajska svadba” premijerno objavljena za najširu javnost?

Uostalom, taj snimak Sajove svadbe se pominje tokom 2000-ih raznim povodima. Prvi put se o njegovoj kontroverznosti šuška aprila 2003. kada je MUP Srbije u jeku akcije Sablja dostavio crnogorskoj policiji podatke na provjeru. Među njima su bili i faksimili isprava (ličnih karti, oružnih listova, vozačkih dozvola) Dušana Duće Spasojevića, Mileta Kuma Lukovića i Čumeta Buhe. Bili su krajem 1990-ih registrovani na adrese u Podgorici (Duća i Čume) i Mojkovcu (Kum Luković). Vijest o tome je objavio potpisnik ovog teksta.

Ukoliko su tako stajale stvari, „zbunjujuće” zvuči tvrdnja Čedomira Jovanovića, 2003. potpredsjednika Vlade Srbije – a njemu je teško pripisati malicioznost kada je Milo Đukanović u pitanju – o događaju svega dva dana nakon atentata na Đinđića. Novinar Miloš Vasić u knjizi Atentat na Zorana Đinđića (2005) prenosi Jovanovićev iskaz: „U petak, 14. marta (2003) je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja poslije idemo kod Mila Đukanovića, on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave ljude; zabrinut je”!

Što se Čumeta tiče, ličnu kartu sa prebivalištem u Podgorici je dobio juna 1997. a kasnije i oružni list. Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore – Služba državne bezbjednosti obraća se 29. aprila 1998. Centru bezbjednosti Podgorica – Odjeljenju za upravne poslove preporukom da se Čumetu izda oružni list!

U tom dopisu, koji potpisuje tadašnji načelnik 2. uprave SDB-a Gavro Kumburović , kaže se da je „iz službenih razloga potrebno da se za lice Buha Ljubiša, rođen 14. septembra 1964. u Zemunu, opština Zemun, nastanjenog u Podgorici, Vijenac kosovskih junaka br. 4, izda oružni list za oružje pištolj marke SIG, model P 210, fabričkog broja A119688, kalibar 9 mm”. Da je Čume imao poseban status kod odgovornih drugova u našoj tajnoj službi, svjedoči i sljedeći Kumburovićev navod iz istog dopisa: „Napominjemo da bi registracija ovog oružja, to jest oružni list, morao biti izuzet iz evidencije u AOP-u (automatskoj obradi podataka – prim.a.)”.

Pozivajući se na policijske izvore, beogradski mediji su tokom Sablje i kasnije tvrdili da je Čume, sa tadašnjim mlađim ortakom Dućom Spasojevićem od Kalića nabavljao velike količine heroina. Kalić je, navodno, heroin po povoljnim cijenama kupovao direktno iz Turske. Zbog takvih napisa je tužio Republiku Srbiju i osam beogradskih medija.

Kalić je tvrdio da nije znao da je Čume umiješan u kriminalne poslove. U izjavi za Monitor je 2008. objasnio kako ga je sa Čumetom spojila zajednička ljubav prema rasnim konjima!

Drugi svjedok saradnik u procesu za ubistvo Đinđića, Dejan Bagzi Milenković, na sudu je tvrdio da je od Kalića preuzeo 600 kilograma heroina. Bagzi je objasnio da je Spasojević heroin prvo nabavljao od Čumeta, ali je poslije svađe i njihovog razlaza 2001. drogu počeo da kupuje direktno „od Saje iz Rožaja”.

Kalićevog rođaka, Suvada Batka Musića, oteo je 2003. u Beogradu Duća Spasojević – koji je tada bio u sukobu sa Čumetom – pa je za njega plaćen enormni otkup. Musić je kasnije uhapšen u Srbiji, suđen i pravosnažno osuđen zimus kao šef narko-klana na 11 godina zatvora.

Čume je, kako stoji u jednom novinskom izvještaju iz 2003, bio u Rožajama i kada je Batko Musić sahranjivao majku. Bagzi je na suđenju izjavio: „Musić je bio čovek Safeta Kalića Saje i radio je za njega drogu. Spasojević se nadao da će Saja da isplati novac. Kada smo ga oteli, znali smo da će nama da se obrate za pomoć. Saja je došao sa Musićevom braćom u Šilerovu i Spasojević ih je primio i obećao da će pomoći”. Spasojević je Rožajce legao, nastavio je Bagzi, da iza otmice stoji jedan drugi kriminalac a planirao je da za otkup dobije pet miliona; no na kraju su „Musićeva braća skupila i donijela 350.000 eura”.

Uprave policije Crne Gore je najkasnije 2007. navodno identifikovala Safeta Kalića kao pripadnika organizovane kriminalne grupe. Ta informacije je „procurila” nakon što je Veselin Veljović, tokom zasjedanja skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu, dao poslanicima priliku da razgledaju njegovu Plavu knjigu sa popisom „operativnih saznanja” o pripadnicima domaćeg podzemlja. No, taj navod nikada nije službeno potvrđen.

Početkom 2008. pojavile su se kontradiktorne informacije oko pretresa Kalićevog hotela Rožaje. Veljović je priznao da ga je zbog tog slučaja imao razgovore sa ministrom unutrašnjih poslova i gradonačelnikom Rožaja Nusretom Kalačem.

U avgustu 2008. Safet Kalić je uhapšen po nalogu specijalnog tužilaštva za borbu protiv organizovanog kriminala; preko policijskih stanica u Rožajama i Beranama, prebačen je sa u Podgoricu. Ispitivali su ga na okolnosti da je – potom optuženoj desetočlanoj grupi koja je navodno pripremala likvidaciju – iznajmio stan u Podgorici. Nebojša Medojević je tada objavio kako ima saznanja da je „zločinačka grupa” pripremala njegovo ubistvo. Podsjetio je da su tokom predsjedničke kampanje on i njegova partija „imali problem u Rožajama kada je grupa huligana, za koje sumnjamo da ih je organizovao Kalić, gađala autobus, a skandiralo se: “Milo, Milo, Sajo Sajo”.

Medojević je nedavno objavio da ima informaciju da je upravo Duško Marković 2008. spriječio atentat na njega. Marković je bio šef SDB u vrijeme Kalićeve svadbe; Lazović i Mijatović su bili njegovi službenici.

Oko „zločinačke grupe” je iskaz dao i Duško Šarić, sada optužen za „pranje” 21,3 miliona eura. U istražnom postupku mlađi Šarić je objasnio da je kum sa Safetom Kalićem. Od Kalića je dobijao ključ od stana u kojem se okupljala „zločinačka grupa” koja je na kraju optužena za planiranje ubistva jednog Baranina (na prvostepenom sudu oslobođena).

Do oktobra 2008. činjenice oko Kalića i snimak kao dokazni materijal njegovih linkova sa bezbjednosno interesantnim licima i crnogorskom tajnom službom su se našli tamo gdje je Ustavom i zakonima predviđeno – u tužilaštvu. Nebojša Medojević je dostavio „određeni audio i video materijal, koji je tužilaštvo proslijedilo policiji”, uključujući Kalićevo svadbeno veselje.

Tužiteljka Ranka Čarapić je posegnula za falsifikatom u namjeri da obesmisli dokaze. Javno je sredinom 2009. ustvrdila da se Kalić oženio još 1994, te da je ,,silno pucanje” iz automatskog naoružanja jedino što joj je privuklo pažnju, ali je sugerisala kako je u pitanju zastarjelo krivično djelo. Akcentovala je da snimci ne sadrže „nijedan relevantan podatak koji bi bio značajan za tužilaštvo”!

Takođe je pred licem javnosti, tokom rasprave u Skupštini 1. jula 2010, uslijedila najveća blamaža vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić. Rekla je: „Kriminalci cijene to što im nikada na teret nijesam stavila nešto za šta nema dokaza”!

Veselin Veljović, uprkos tvrdnji da je „istraga u toku”, iznio je viđenje o slučaju kada je jula prošle godine u Skupštini prezentovao svoj Izvještaj o radu: „Kolege iz ANB i pripadnici službe bezbjednosti u određenom segmentu zloupotrijebljene su od strane određenog broja ličnosti”.

O čemu to Veljović? Zoran Lazović i Ljubiša Mijatović su veterani crnogorske Udbe sa višedecenijskim iskustvom. Radili su posao i na sjeveru Crne Gore – Lazović kao pripadnik službe iz Bijelog Polja a Mijatović kao načelnik SDB-a u Beranama, centru koji „pokriva” Rožaje.

Suma summarum: Čarapićeva tvrdi da se snimak ne uklapa u ono što smatra ,,relevantnim dokazom” a Veljović tvrdi da su Lazović i Mijatović ,,zloupotrijebljeni”!

To nas vraća na slučaj „informativnog razgovora” koji je policija – njeni inspektori za krvne delikte! – obavila sa Vanjom Ćalović. Potpuno je pouzdano kako ona nije bila u Kalićevim svatovima, niti u bilo kojem drugom svojstvu na famoznoj svadbi.

U policiji joj nijesu saopštili koje krivično djelo se uopšte istražuje. Krivična djela neovlašćenog objavljivanja podataka kojim se ugrožava privatnost se istražuju samo po privatnoj tužbi, a ne po službenoj dužnosti.

Do zaključenja ovoga broja nije objavljeno da je to uradio Safet Kalić ili neki „rožajski svat”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo