Povežite se sa nama

FOKUS

Država servisira mafiju

Objavljeno prije

na

Svako malo, evo najmanje od 2000. godine, javnost se uzrujava oko Safeta Saja Kalića, sa konvencionalnim statusom „biznismena iz Rožaja”. Sajo nije sam po sebi u špicu, no nekako ispadne da je linkovan sa važnim igračima i nadzemlja i podzemlja. Rođen je 1969. i kao mladić, mašin-bravar po obrazovanju, odlazi u inostranstvo. Krajem 1990-ih se vraća u Rožaje, gdje investira u biznis sa benzinskim pumpama; kupuje i oronule lokalne ugostiteljske objekte, fabriku Kristal, osniva i sekjuriti agenciju. Odakle mu početni kapital? Na jednom suđenju je tvrdio da je u Njemačkoj radio kod rođaka na građevini, „bavio se statistikom” i tako zaradio 160.000 eura.

Šira javnost je za njega čula kada se ženio. Svadba je okupila niz bezbjednosno interesantnih lica: Ljubišu Čumeta Buhu, srpskog mafijaša i svjedoka saradnika u procesu za ubistvo Zorana Đinđića; zatim Darka Šarića, kokainskog bosa sada u bjekstvu; Duška Martinovića, Beranca ubijenog 2001. u strahovitoj eksploziji njegove porodične kuće…

Zoran Lazović i Ljubiša Mijatović, dvojica funkcionera tadašnjeg MUP-a Crne Gore, takođe su usnimljeni. E sad, pošto tada nije bilo Jutjuba (pokrenut tek 2005), pretpostavimo da su možda računali da snimak neće biti dostupan svima?

To je slaba kalkulacija. Još odmah po svadbi, u nekoj od trendseterskih rubrika srpske TV Pink (u to vrijeme ova televizija nije imala poseban program za Crnu Goru) emitovan je prilog snimljen u Rožajama; pažnju je izazvao nastup hrvatske zvijezde Severine Vučković. I štampa je izvještavala o svemu: prećeralo se sa slavljeničkom pucnjavom, policija je kao nešto intervenisala, itd.

Maja prošle godine, video-snimak je postao opet dostupan javnosti – osvanuo na Jutjubu. Ko ga je postavio? To je, tvrdi Veselin Veljović, šef policije, predmet istrage državnog tužilaštva a oni postupaju po njihovom nalogu.

Pa je direktorka Vanja Ćalović 1. jula u „informativnom razgovoru” razjašnjavala što o tome zna. Iz MANS-a su javno prozvali Veljovića da saopšti koje je krivično djelo policija istraživala kada je prikupljala informacije od Ćalovićeve. Uprava policije je reagovala tvrdnjom da se ne bavi kvalifikacijom krivičnog djela „nego to radi nadležni tužilac”.

Ako ih stvarno, iz nekih razloga, interesuje porijeklo snimka, zbog čega, ne pozovu Željka Mitrovića, vlasnika Pinka, da im objasni kako je „rožajska svadba” premijerno objavljena za najširu javnost?

Uostalom, taj snimak Sajove svadbe se pominje tokom 2000-ih raznim povodima. Prvi put se o njegovoj kontroverznosti šuška aprila 2003. kada je MUP Srbije u jeku akcije Sablja dostavio crnogorskoj policiji podatke na provjeru. Među njima su bili i faksimili isprava (ličnih karti, oružnih listova, vozačkih dozvola) Dušana Duće Spasojevića, Mileta Kuma Lukovića i Čumeta Buhe. Bili su krajem 1990-ih registrovani na adrese u Podgorici (Duća i Čume) i Mojkovcu (Kum Luković). Vijest o tome je objavio potpisnik ovog teksta.

Ukoliko su tako stajale stvari, „zbunjujuće” zvuči tvrdnja Čedomira Jovanovića, 2003. potpredsjednika Vlade Srbije – a njemu je teško pripisati malicioznost kada je Milo Đukanović u pitanju – o događaju svega dva dana nakon atentata na Đinđića. Novinar Miloš Vasić u knjizi Atentat na Zorana Đinđića (2005) prenosi Jovanovićev iskaz: „U petak, 14. marta (2003) je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja poslije idemo kod Mila Đukanovića, on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave ljude; zabrinut je”!

Što se Čumeta tiče, ličnu kartu sa prebivalištem u Podgorici je dobio juna 1997. a kasnije i oružni list. Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore – Služba državne bezbjednosti obraća se 29. aprila 1998. Centru bezbjednosti Podgorica – Odjeljenju za upravne poslove preporukom da se Čumetu izda oružni list!

U tom dopisu, koji potpisuje tadašnji načelnik 2. uprave SDB-a Gavro Kumburović , kaže se da je „iz službenih razloga potrebno da se za lice Buha Ljubiša, rođen 14. septembra 1964. u Zemunu, opština Zemun, nastanjenog u Podgorici, Vijenac kosovskih junaka br. 4, izda oružni list za oružje pištolj marke SIG, model P 210, fabričkog broja A119688, kalibar 9 mm”. Da je Čume imao poseban status kod odgovornih drugova u našoj tajnoj službi, svjedoči i sljedeći Kumburovićev navod iz istog dopisa: „Napominjemo da bi registracija ovog oružja, to jest oružni list, morao biti izuzet iz evidencije u AOP-u (automatskoj obradi podataka – prim.a.)”.

Pozivajući se na policijske izvore, beogradski mediji su tokom Sablje i kasnije tvrdili da je Čume, sa tadašnjim mlađim ortakom Dućom Spasojevićem od Kalića nabavljao velike količine heroina. Kalić je, navodno, heroin po povoljnim cijenama kupovao direktno iz Turske. Zbog takvih napisa je tužio Republiku Srbiju i osam beogradskih medija.

Kalić je tvrdio da nije znao da je Čume umiješan u kriminalne poslove. U izjavi za Monitor je 2008. objasnio kako ga je sa Čumetom spojila zajednička ljubav prema rasnim konjima!

Drugi svjedok saradnik u procesu za ubistvo Đinđića, Dejan Bagzi Milenković, na sudu je tvrdio da je od Kalića preuzeo 600 kilograma heroina. Bagzi je objasnio da je Spasojević heroin prvo nabavljao od Čumeta, ali je poslije svađe i njihovog razlaza 2001. drogu počeo da kupuje direktno „od Saje iz Rožaja”.

Kalićevog rođaka, Suvada Batka Musića, oteo je 2003. u Beogradu Duća Spasojević – koji je tada bio u sukobu sa Čumetom – pa je za njega plaćen enormni otkup. Musić je kasnije uhapšen u Srbiji, suđen i pravosnažno osuđen zimus kao šef narko-klana na 11 godina zatvora.

Čume je, kako stoji u jednom novinskom izvještaju iz 2003, bio u Rožajama i kada je Batko Musić sahranjivao majku. Bagzi je na suđenju izjavio: „Musić je bio čovek Safeta Kalića Saje i radio je za njega drogu. Spasojević se nadao da će Saja da isplati novac. Kada smo ga oteli, znali smo da će nama da se obrate za pomoć. Saja je došao sa Musićevom braćom u Šilerovu i Spasojević ih je primio i obećao da će pomoći”. Spasojević je Rožajce legao, nastavio je Bagzi, da iza otmice stoji jedan drugi kriminalac a planirao je da za otkup dobije pet miliona; no na kraju su „Musićeva braća skupila i donijela 350.000 eura”.

Uprave policije Crne Gore je najkasnije 2007. navodno identifikovala Safeta Kalića kao pripadnika organizovane kriminalne grupe. Ta informacije je „procurila” nakon što je Veselin Veljović, tokom zasjedanja skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu, dao poslanicima priliku da razgledaju njegovu Plavu knjigu sa popisom „operativnih saznanja” o pripadnicima domaćeg podzemlja. No, taj navod nikada nije službeno potvrđen.

Početkom 2008. pojavile su se kontradiktorne informacije oko pretresa Kalićevog hotela Rožaje. Veljović je priznao da ga je zbog tog slučaja imao razgovore sa ministrom unutrašnjih poslova i gradonačelnikom Rožaja Nusretom Kalačem.

U avgustu 2008. Safet Kalić je uhapšen po nalogu specijalnog tužilaštva za borbu protiv organizovanog kriminala; preko policijskih stanica u Rožajama i Beranama, prebačen je sa u Podgoricu. Ispitivali su ga na okolnosti da je – potom optuženoj desetočlanoj grupi koja je navodno pripremala likvidaciju – iznajmio stan u Podgorici. Nebojša Medojević je tada objavio kako ima saznanja da je „zločinačka grupa” pripremala njegovo ubistvo. Podsjetio je da su tokom predsjedničke kampanje on i njegova partija „imali problem u Rožajama kada je grupa huligana, za koje sumnjamo da ih je organizovao Kalić, gađala autobus, a skandiralo se: “Milo, Milo, Sajo Sajo”.

Medojević je nedavno objavio da ima informaciju da je upravo Duško Marković 2008. spriječio atentat na njega. Marković je bio šef SDB u vrijeme Kalićeve svadbe; Lazović i Mijatović su bili njegovi službenici.

Oko „zločinačke grupe” je iskaz dao i Duško Šarić, sada optužen za „pranje” 21,3 miliona eura. U istražnom postupku mlađi Šarić je objasnio da je kum sa Safetom Kalićem. Od Kalića je dobijao ključ od stana u kojem se okupljala „zločinačka grupa” koja je na kraju optužena za planiranje ubistva jednog Baranina (na prvostepenom sudu oslobođena).

Do oktobra 2008. činjenice oko Kalića i snimak kao dokazni materijal njegovih linkova sa bezbjednosno interesantnim licima i crnogorskom tajnom službom su se našli tamo gdje je Ustavom i zakonima predviđeno – u tužilaštvu. Nebojša Medojević je dostavio „određeni audio i video materijal, koji je tužilaštvo proslijedilo policiji”, uključujući Kalićevo svadbeno veselje.

Tužiteljka Ranka Čarapić je posegnula za falsifikatom u namjeri da obesmisli dokaze. Javno je sredinom 2009. ustvrdila da se Kalić oženio još 1994, te da je ,,silno pucanje” iz automatskog naoružanja jedino što joj je privuklo pažnju, ali je sugerisala kako je u pitanju zastarjelo krivično djelo. Akcentovala je da snimci ne sadrže „nijedan relevantan podatak koji bi bio značajan za tužilaštvo”!

Takođe je pred licem javnosti, tokom rasprave u Skupštini 1. jula 2010, uslijedila najveća blamaža vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić. Rekla je: „Kriminalci cijene to što im nikada na teret nijesam stavila nešto za šta nema dokaza”!

Veselin Veljović, uprkos tvrdnji da je „istraga u toku”, iznio je viđenje o slučaju kada je jula prošle godine u Skupštini prezentovao svoj Izvještaj o radu: „Kolege iz ANB i pripadnici službe bezbjednosti u određenom segmentu zloupotrijebljene su od strane određenog broja ličnosti”.

O čemu to Veljović? Zoran Lazović i Ljubiša Mijatović su veterani crnogorske Udbe sa višedecenijskim iskustvom. Radili su posao i na sjeveru Crne Gore – Lazović kao pripadnik službe iz Bijelog Polja a Mijatović kao načelnik SDB-a u Beranama, centru koji „pokriva” Rožaje.

Suma summarum: Čarapićeva tvrdi da se snimak ne uklapa u ono što smatra ,,relevantnim dokazom” a Veljović tvrdi da su Lazović i Mijatović ,,zloupotrijebljeni”!

To nas vraća na slučaj „informativnog razgovora” koji je policija – njeni inspektori za krvne delikte! – obavila sa Vanjom Ćalović. Potpuno je pouzdano kako ona nije bila u Kalićevim svatovima, niti u bilo kojem drugom svojstvu na famoznoj svadbi.

U policiji joj nijesu saopštili koje krivično djelo se uopšte istražuje. Krivična djela neovlašćenog objavljivanja podataka kojim se ugrožava privatnost se istražuju samo po privatnoj tužbi, a ne po službenoj dužnosti.

Do zaključenja ovoga broja nije objavljeno da je to uradio Safet Kalić ili neki „rožajski svat”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

GODINA DVOVLAŠĆA: Testiranje haosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik DPS-a i Crne Gore svjestan je svog izbora – propustio je priliku da sa vlasti ode kao državnik. Sada mu je preostalo da sebe i svoje okruženje ubijedi da može otići kao žrtva srpskog nacionalizma i velikodržavnog projekta, a ne kao krivac za buktanje kriminala i korupcije. I pljačku Crne Gore i njenih građana. Bez obzira na nacionalni, vjerski ili bilo koji drugi identitet

 

Cetinje, u neđelju koja prva dođe.  Izgleda kao da niko nema jasnu ideju kako da izađemo iz zamke u koju nas uvlače kreatori politike straha, mržnje i haosa. Nezamjenjivi čuvari nacionalnog dostojanstva i ponosa. Koji nerado, ili nikako, daju za pravo javnosti da ima uvid u njihove bankovne račune.

MUP ima saznanja da postoje ekstremisti sa obje strane koji planiraju radikalizaciju, saopštio je u srijedu ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović. Pa objavio kako se, ovog vikenda, sigurnost u prijestonici ne može garantovati ,,ni novinarima, ni građanima”, pošto on i njegovi saradnici ,,ne znaju ko kakve namjere ima”.

Nešto precizniji bio je direktor Uprave policije. ,,Mi u ovim okolnostima garantujemo ljudima bezbjednost u objektivno mogućim okvirima”, rekao je  Zoran Brđanin garantujući da će policija na Cetinju ,,raditi svoj posao”. A posao im, odavno, nije bio teži.

Otkako je, početkom avgusta, premijer Zdravko Krivokapić najavio da će svečanost ustoličenja novoizabranog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićoviča biti održana u Cetinjskom manastiru, ne smiruju se tenzije među onima koji predstojeću manifestaciju Srpske pravoslavne crkve doživljavaju kao konačan trijumf, odnosno, neoprostivu provokaciju i moguću kapitulaciju njihove države i nacije. Sve uz poziv, sa obje strane, na pretke i odziv nacionalnim vođama.

Krivokapić je, pošto je postao svjestan lavine koju je zakotrljao, odustao od odlaska na Cetinje. Sada se, obavještavaju iz njegovog kabineta, nalazi na kućnom liječenju zbog pogoršanog zdravstvenog stanja. Očekuje se, kažu, da će od ponedjeljka biti u uobičajenoj formi.

Samuje i predsjednik Skupštine Aleksa Bečić. Ima koronu. Pa je opravdano odsutan iz nametnutog razvrstavanja. Ili, kao što šire glas politički oponenti, pokušava ostati dosljedan principu Demokrata da se ne izjašnjavaju o pitanjima koja mogu izazvati navalu emocija i naglašene društvene podjele.

Nakon što je izviždan na Cetinju,  potpredsjednik Vlade Dritan Abazović drži predavanje na Diplomatskoj akademiji u Beču. ,,Kada god vidite političare koji svoj narativ baziraju isključivo na etno-nacionalnim podjelama, znajte da iza njega uvijek stoje korupcija, zloupotrebe državnih sredstava i kriminalne grupe. Zbog toga su nam potrebni novi ljudi, nove generacije neopterećenih i modernih političkih elita koje će povući region ka evropskim vrijednostima”, poručio je Abazović svojoj publici. Svjestan da je to mnogo lakše reći nego proizvesti. Tim prije što  i sam djeluje kao političar koji nije potpuno svjetan intenziteta podjela koje ga okružuju. I njihovih korijena.

Predsjednik države Milo Đukanović se, prema vlastitoj najavi, sprema za protest na Cetinju. Da se, kao predsjednik svih građana Crne Gore, pridruži demonstracijama protiv ustoličenja vjerskog poglavara značajnog dijela njenih građana. Eto još jednog neobičnog načina da se uđe u istoriju. Pod uslovom da predsjednik DPS-a ne odustane od svog nauma, pod argumentima diplomata koji, izgleda na javnoj sceni, o bezbjednosti građana Crne Gore brinu više od nekih njenih prvaka.

,,Očuvanje mira i stabilnosti zemlje ključno je kako bi se sačuvali uslovi za budući široki međupartijski dijalog u Crnoj Gori, bez kojeg Crna Gora neće biti u stanju da dostigne vrijednosti koje pretpostavlja članstvo u EU”, saopšteno je nakon sastanka Đukanovića sa Oanom Kristinom Popom, šeficom Delegacije EU U Crnoj Gori. A bilo je tamo, nema sumnje, mnogo više priče od dvije rečenice ponuđene u zajedničkom saopštenju.

Drugo je pitanje, ili prvo – koliko Milo Đukanović mari za EU vrijednosti. I koliko mu je stalo do nacionalnog identiteta i ponosa po kome je gazio kao pješak Slobodana Miloševića, podržavan istom SPC sa kojom je sada u navodnom sukobu, a koliko za činjenicu da bi se sistem (materijalnih) vrijednosti koji je gradio tri decenije mogao urušiti pred njegovim očima. Uz ozbiljne posljedice za njega i njegovo okruženje.

Đukanovićev kum i decenijski poslovni partner iz privatizacionih aranžmana obreo se u zatvoru. Šta ako progovori? Isto bi se moglo, ili trebalo, desiti i nekolicini njegovih savjetnika i najbližih saradnika (Stijepović, Ivanović, Veljović…), dok se od Bara, preko Mojanovića, do Pljevalja i Rožaja  urušavaju tranziti utemeljeni za vrijeme njegove vlasti. Mnogi sumnjaju za makar neke od njih, da su razvijani i za njegov račun. Što bi se, u bliskoj budućnosti, moglo i službeno dokazivati.

Predsjednik DPS-a i države Crne Gore svjestan je svog izbora – propustio je priliku da sa vlasti ode kao državnik. Sada mu je preostalo da sebe i svoje okruženje ubijedi da može otići kao žrtva srpskog nacionalizma i velikodržavnog projekta, a ne kao krivac za buktanje kriminala i korupcije. I pljačku Crne Gore i njenih građana. Bez obzira na nacionalni, vjerski ili bilo koji drugi identitet.

Zato je Đukanović jedan od rijetkih koji ne strahuje od cetinjskog 5. septembra. Pod uslovom da nije dobio čvrsta uvjeravanja kako taj slijed događaja može direktno uticati na njegovu budućnost.

Policajci se nadaju da će on u nedjelju zaobići Prijestonicu. Razumljivo, teže se suočiti sa osobama koje krše red i mir ako ih predvodi štićena osoba najvećeg ranga (govorimo o neželjenom scenariju a ne nečemu što se podrazumijeva kao ishod predstojećih događaja na Cetinju). U tom je scenariju teško pronaći adekvatan odgovor. Zato je predstavnicima SPC – svejedno. Đukanović im je, najavom  dolaska, već završio veliki posao.

U društvu s Đukanovićem ne želi biti znatan dio crnogorskih građana koje SPC, skupa sa svojim saveznicima,  u borbi protiv građanske Crne Gore i nacionalnih Crnogoraca, negira, omalovažava, vrijeđa i zatire duže od vijeka. A posebno intenzivno to radi u vrijeme vladavine Mila Đukanovića i njegovog DPS-a. Ti građani Crne Gore ne vide svoje mjesto u naručenoj borbi lopova i popova, tamo gdje iskreni ljudi mogu biti samo žrtve. Sa koje god strane da se nađu.

Beogradske vlasti, svetovne i duhovne, pomažu Đukanovića u raspirivanju podjela i mržnje. Joanikije Mićović mora biti svjestan da je najavljeno ustoličenje na Cetinju posljednja zaostavština njegovih prethodnika koja mu nije oduzeta. U Beogradu, na Saboru SPC-a.

Novinarka Ratka Jovanović sažima u nekolike prosto-proširene rečenice: ,,Nije se (pokojni mitropolit Amfilohije Radović – primjedba Monitora) još pošteno ni navikao na onaj svijet, kad su oni na ovom poništili sve što je radio posljednjih 15 godina. Za 1,5 sati uspjeli su da ukinu Episkopski savjet koji je on stvorio, izbrišu ime Pravoslavne crkve koju je on tako krstio, ponište titulu arhiepiskopa cetinjskog koju je on nosio i izbace iz Svetog sinoda stolicu MCP-a za koju se on izborio”.

Pa da tome dodamo i prekomandu Gojka Perovića, bivšeg rektora Cetinjske bogoslovije i , kako PR stručnjaci vole da kažu, lice prošlogodišnjih litija,  koji je nečasno otpušten i poslat u Podgoricu. Uz jedini, javno poznat, grijeh da je progovorio o mogućnosti da nacionalni Crnogorci postanu punopravni vjernici pravoslavne crkve u Crnoj Gori. I što je javno govorio da nacionalni predznak u nazivu pravoslavnih crkava, nije baš primjeren duhu Hristove poruke.

Očito nekome na krovu SPC-a u Beogradu treba srpska crkva u Crnoj Gori kao plućno krilo srpskog sveta. Kako to čudo prirode treba da  izgleda,  dočaravaju  Vučićevi svetovni eksperti za širenje mržnje. Od ministra Vulina do istoričara Rakovića. Oni svakodnevno, na Vladinim i paravladinim medijima u Srbiji, slikaju svijet toliko izmješten iz realnosti da se o Srbima u Crnoj Gori govori kao o ,,našima dole”. Valjda je iz studija TV Pink i Heppy Košutnjak iznad Lovćena i Durmitora.

A takvi kakvi su, predsjedniku DPS-a valjaju više od cijelog poslaničkog kluba DPS-a na čelu sa bivšim premijerom Duškom Markovićem. Dim sa vatre koju oni raspaljuju prikriva sva nepočinstva koje su nam Đukanovićeve vlasti ostavile u nasljeđe. Samo u tom okruženju on može da se predstavi kao nacionalni zaštitnik, a ne kao pohlepni predator gladan moći i zgrtanja bogatstva.

Samo u toj atmosferi Đukanović može nastupati kao  predvodnik suverenističke, građanske ili procrnogorske Crne Gore. Bez alternative. O čemu svjedoči i odlika SDP-a da, pod pritiskom aktuelnih tenzija, uskrati neophodnu podršku lokalnim vlastima u Tivtu, nudeću DPS-u tako nekakvu šansu da se vrate u sedlo. Umjesto da pričamo o siromaštvu i nepravdi.

Andrija Mandić, vojvoda,  neformalni predvodnik većeg dijela parlamentarne većine, pokušava da doprinese, iz sve snage.  Ali je i njegovo gostovanje u emisiji TV Heppy bogougodnog naziva  Da li će pasti krv u Crnoj Gori pokazala da čak ni on, u tom poslu, nije dorastao beogradskim kolegama. Koliko god izgledao neprikosnoven na domaćem terenu.

Mandić i njegovi svoju će šansu tražiti nakon Cetinja i ustoličenja, kada se na dnevni red vrate Temeljni ugovor, popis i izmjene izbornih zakona kojima će  DF pokušati da uskrati pravo glasa dijaspori iz reda manjinskih naroda. A da ga sačuva, ili proširi, kada su u pitanju njihovi potencijalni glasači – dvojni (trojni) državljani Crne Gore, Srbije i BiH (Republike Srpske). Makar su oni to državljanstvo stekli na način suprotan ovdašnjim propisima. Ukoliko se pred takve naume ne ispriječe glasovi onih Srba iz Crne Gore koji neće da život provedu tamo dole nego ovdje, dijeleći dobro i loše sa svojim komšijama, prijateljima i rođacima.   

Uz građane Crne Gore, najveći politički gubitnik aktuelne priče je Vlada Crne Gore. Možda je premijer Krivokapić nešto dužan vrhu SPC-a, pa ima obavezu da povremeno postupa kao njihov portparol. Ali, takve obaveze nemaju svi članovi  njegovog kabineta. Većini bi bilo mnogo lakše da se bave ovozemaljskim problemima koji su u opisu nadležnosti njihovog resora. Ovako i dobro i loše njihovog rada ostaje zatrpano. A DPS preživljava, uz pomoć saveznika iz kontra tabora, pridržavajući se Miloševićeve mantre – napravi veliki problem pa se pojavi kao nezaobilazan faktor mira i stabilnosti.

Jesmo li dobili što smo tražili 30. avgusta prošle godine?

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo