Gledaju se dva spomenika u jednoj srbijanskoj palanci s razmaka od pedesetak metara. Jedan se nalazi u prostoru koji bi trebalo da igra ulogu centralnog gradskog parka. Spomenik je u neuobičajeno dobrom stanju, kao da je načinjen prije nekoliko godina. Biće da je renoviran, jer svaki kamen u njegovom povelikom mozaiku u dobrom je stanju. Takvi su i mermerni dijelovi spomenika. Da je skoro renoviran vidi se po dvije stvari. Ispod mozaika uklesano je velikim i lijepo stilizovanim brojevima „1941-1945″. Reklo bi se da je prilikom pretpostavljenog renoviranja mozaik pretrpio određene izmjene. Na njemu su, u stilu koji je bio tipičan za drugorazrednu ili trećerazrednu partizansku spomeničku arhitekturu, koliko i za prigodno soc-realističko slikarstvo, prikazani mladi mišićavi partizani i ne manje mišićave mlade partizanke. I nikakvih „ideoloških obilježja” nema na njima ni oko njih. Čak ni na ogromnoj crvenoj zastavi, postavljenoj u drugom planu poput kulisa jednog igrokaza, što treba da pokaže borbenu revolucionarnu odlučnost, nema ni petokrake ni srpa ni čekića ni pokušaja da se ispiše ono „Proleteri svih zemalja…”.

Spomenik je ipak sačuvan u vremenu koje više nije bilo sklono ničemu što on simbolizira i slavi, ali očigledno uz veliku ideološku i političku cenzuru, pa može biti i reviziju. Dakako, cenzura i revizija bile su toliko radikalne da nove generacije mladeži, neupućene u istoriju, više ni po čemu ne bi mogle zaključiti da je to spomenik partizanskom oslobodilačkom pregnuću iz Drugog svjetskog rata, pregnuću koje je u tim kraju Srbije bilo usmjereno protiv njemačkih okupatora i domaće četničke i nedićevske kvislinške kolaborature.

Na drugom kraju gradskog parka, presječenom saobraćajnicom, postavljen je spomenik „đeneralu” Draži Mihailoviću, dakle, perjanici, glavnom vođi, pa i simbolu četničke kvislinške kolaborature. Spomenik prikazuje Dražu valjda u „prirodnoj veličini”. Iz sačuvanih fotografija i filmova znamo da je „đeneral” bio fizički dosta neugledna, da ne kažemo baš – nečemurna personalnost. Iz nekih budalastih razloga graditelju spomenika bilo je stalo da Dražinu pojavi ovjekovječi u bronzi što vjerodostojnije. Učinak takve „umjetničke” namjere više je nego tugaljiv. Draža u bronzi još više izražava njegovu fizičku, političku i „ratničku” ubogost.

Oni kojima je palo na pamet da se na jednom mjestu mogu bez teške političke i svjetonazorne napetosti povezati dvije tako različite spomeničke simbolizacije, da bi onda mirno „koegzistirale” u budućim vremenima, očigledno su nešto grdno pobrkali s razvikanom idejom „nacionalnog pomirenja”. Borci za slobodu mogu se pomiriti s kolaboracionistima, ali samo ako se kolaboracionisti amnestiraju zbog izdaje. Antifašisti se mogu pomiriti s fašistima, ali samo ako fašisti nijesu okrvavili ruke, pa se mogu opet socijalizovati. Antifašizam i fašizam se ne mogu na bilo koji način pomiriti, jer su apsolutne suprotnosti.

Uputno je podsjetiti se primjera iz američkog Građanskog rata. Ratovali su teško i krvavo Sjever i Jug. Rat je završen pobjedom Sjevera, te amnestijom i resocijalizacijom u novo američko društvo svih onih koji su ratovali na strani Juga. U „antropološkoj” ravni desilo se, dakle, nacionalno pomirenje. Međutim, nikada nije uspostavljeno niti je moglo biti uspostavljeno ideološko i političko pomirenje u onome što su bili fundamentalni ratni ciljevi jedne i druge zaraćene strane! Princip Sjevera je pobijedio i do danas određuje sudbinu Amerike. Princip Juga je poražen i nikome normalnom u Americi više nikada nije palo na pamet da ga rehabilituje.

Milenko A. PEROVIĆ