Insistiranje policije na kriminalizaciji protesta pred vilom Gorica pokazuje da se vlast sve teže nosi sa kritikom i drugačijim mišljenjem.  A može biti i puno gore nakon najavljenog usvajanja, “na juriš”, 100 zakona u narednih 20 dana

Službenici Odjeljenja bezbjednosti Podgorica podnijeli su Sudu za prekršaje zahtjeve za pokretanje postupaka protiv 35 lica zbog sumnje da su počinili prekršaje iz člana 11 i 12 Zakona o javnom redu i miru (ometanje, omalovažavanje i nepostupanje po naređenju policijskih službenika).

Mjesto zločina: pristupni put Vili Gorica. Vrijeme: 8. jul, tokom svečanosti uručenja Trinaestojulske nagrade. Motiv: protest protiv, suštinski i formalno, problematične i vjerovatno nezakonite odluke žirija da jedan od dobitnika najvećeg državnog priznanja postane kontroverzni B. V. kao autor jednako problematične knjige Kuća beskućnika.

Pet mjeseci nakon protesta upamćenih i po tome što je policija izdašno i neselektivno koristila biber sprej, javnost je obaviještena: „Održan  je neprijavljeni skup građana u organizaciji NVO Stega, prilikom koga je došlo do narušavanja javnog reda i mira i aktivnog napada na policijske službenike od strane okupljenih“.

Policija je bila selektivna u otkrivanju identiteta prijavljenih “napadača”, ali  saznalo se da su među njima makar jedan poslanik, članica Savjeta za građansku kontrolu rada policije, režiser, arhitekta, profesor, glumac, novinar, komunikolog… Krajnje neobična ekipa nasilnika.

Tako nešto bi prije očekivali od momaka pod crnim kapuljačama i maskama preko lica koji su jesenas, u više navrata, defilovali gradom i, pod pratnjom policije, klicali poruke mržnje. Od “ubi Turčina” do “Turci napolje”. Policiju nijesu dirali. Ni ona njih.  Do danas nema ni jedne prijave zbog poruka mržnje koje su odjeknule daleko van granica Crne Gore.

Radi se na identifikaciji počinilaca? Ili je u pravu učesnik povorke maskiranih koji je prenoseći utiske sa parade sumirao:  “Ovo je možda i prvi put da su i navijači i policija suštinski bili na istoj liniji mišljenja. Vidjelo se po pogledima…”.

Dakle, intelektualci nasrću na policajce, dok fobični navijači/huligani sa njima razmjenjuju poglede razumijevanja i podrške?

U saopštenju o 35 prestupnika pod Goricom, policija navodi da je nadležni državni tužilac prethodno odbacio njihovu krivičnu prijavu, cijeneći da u radnjama identifikovanih osoba nema elemenata krivičnog djela.

Prevedeno: niko nije nasrnuo na policiju, niko nije ugrozio ničiji život, niko nije počinio ozbiljno nasilje. Čemu onda prekršajni postupci na kojima insistira policija i vladajući aparat koji suštinski stoji iza te odluke?

Očito je: vlast se sve teže nosi sa kritikom i drugačijim mišljenjem, posebno kada su u pitanju simbolički važni događaji i teme koje zadiru u (tzv. identitetska) pitanja iz skrivene agende dijela vladajuće koalicije. Istovremeno se  toleriše govor mržnje, etnička netrpeljivost i napadi na kulturne događaje nepoželjne sadržine (prekid projekcije filma na albanskom jeziku od strane neidentifikovanih počinilaca).

Moglo je biti i mnogo gore. Nekoliko dana prije protesta,  iz skupštinske procedure nestao je prijedlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima koji je inicirala grupa poslanika vladajuće koalicije. Protiv predloženog istupile su relevantne NVO i brojni međunarodni partneri.  Oni su upozorili da je predložena zabrana okupljanja na saobraćajnicama i putevima, uz drakonske kazne organizatorima i učesnicima protesta, u suprotnosti sa evropskim standardima, te bi obesmislila pravo na mirno okupljanje. Da je prijedlog usvojen, ovih 35 građana/građanki danas bi trpjelo neuporedivo teže pravne posljedice.

E, sad. Predlagači nijesu povukli prijedlog. Predsjedavajući parlamenta nije ga zvanično skinuo sa dnevnog reda. On je samo “nestao”. Nalik na spomenik Pavlu Đurišiću koji je umjesto da bude uklonjen – sklonjen, i izmjene Zakona o javnim okupljanjima su, kada se pokazalo da još nije vrijeme za  usvajanje, negdje arhivirane. Do sledeće prilike.

Ona bi se mogla ukazati prije nego se nadamo. Premijer Spajić nedavno je najavio da će parlament, do kraja godine, usvojiti ravnih 100 zakona iz EU agende. Koliki je to posao pokazuje podatak da Crna Gora danas ima između 800 i 900 važećih zakona, računajući i Ustav. Javnost ne zna ni koji su to zakoni i ni šta oni nose.

Evropska agenda, ambiciozni rokovi  i sprint ka njihovom formalnom ispunjenju neće popraviti utisak o vlastima.  Vladavina prava ne iscrpljuje se prebrojavanjem ruku u Skupštini. Mora važiti i na ulici: svaki  građanin – pa i onaj ispred vile Gorica – ima pravo na jednak tretman pred zakonom. Sviđalo se to vlastima ili ne.

Zoran RADULOVIĆ

Nije najveći problem to što Dario Vraneš, umjesto da se bavi brojnim problemima sa kojima se suočavaju stanovnici Pljevalja, šalje poruke koje polarizuju, falsifikuju istoriju i građansko ustrojstvo države Crne Gore prikazuju kao grešku koju treba ispraviti. Pravi problem je što ćute njegovi koalicioni partneri na lokalnom i državnom nivou

Predsjednik opštine Pljevlja Dario Vraneš  nipodaštavanjem prošlosti Crne Gore i negiranjem njene budućnosti više nikoga ne može da iznenadi. Ovih je dana, ipak uspio da nadmaši sebe spremnošću da se posluži notornim neistinama kako bi “ukorijenio” svoje stavove. Spreman da prkosi važećim zakonima, Vraneš je izdeklomavao:Velika narodna (podgorička – prim. Monitora) skupština izvadila glogov kolac iz srca srpstva, Crna Gora 1913. otela Pljevlja od Kraljevine Srbije,  ta “aneksija” izvršena  je bez većinske podrške lokalnog stanovništva obje vjeroispovijesti. Zato se, veli dokazani promoter srpskog sveta, on i njegovi istomišljenici bore protiv politike koja je “težila razdvajanju Srbije i Crne Gore”. A borba je, računa, daleko od završene.

“Mudro i staloženo, s istinom kao vodiljom, možemo dovršiti duhovno ujedinjenje srpskog naroda ma gdje živio. A kad dovršimo takve moćne i neporušive mostove, sve granice će se pobrisati same od sebe”, poručio je Vraneš, bez zazora što bi te njegove “istine”  mogle proizvesti.  I za njegove istomišljenike, i za one koji  ne dijele njegova ubjeđenja i želje.

Kako bi im dodao na značaju, Vraneš je svoje interpretacije zaogrnuo plaštom narodne volje. Baš onako kako to radi njegov partijski šef, predsjednik državnog parlamenta Andrija Mandić, kada se sprema da prekrši kakav zakon (npr. usvajanje Prostornog plana Crne Gore) ili ustaljenu proceduru (izokrenut redosljed kandidata prilikom glasanja za izbor novih sudija Ustavnog suda…).

Prije nego se upustio u borbu za oslobođenje Pljevalja od Kraljevine Crne Gore, Vraneš je preko portala Pljevaljskih novina objavio da su dva mosta na tek  otvorenom putu Mijakovići – Vrulja dobili imena koja je “narod sam izabrao”. Duži most po kralju Aleksandru (Ujedinitelju), onaj manji po kralju Petru I Karađorđeviću (Oslobodiocu).

Sad čekamo da neko od državnih zvaničnika kaže kako zvanične odluke o imenovanju mostova nije bilo. Ako već ne žele ili ne smiju da se osvrnu na politiku, za sada verbalnog i mentalnog, izmještanja Pljevalja iz Crne Gore u srpski svet.

Premijer Milojko Spajić je umjesto politički odgovornog i utemeljenog odgovora uzvratio dosjetkom:  “Vlada se bavi pravljenjem puteva, pravljenjem mostova, neki se drugi bave možda krštavanjem tih mostova, tako da izgleda da smo podijelili uloge”.

Spajić je tako, nehotično, ukazao na suštinu problema koji imamo sa državnim i dijelom vlasti na lokalnom nivou. Podijeljene uloge. Jedni javnost zamajavaju obećanjima, dok drugi rade sve ono što su aktuelne vlasti obećale da neće raditi, upisujući to i u međusobni sporazum o koalicionoj saradnji. Treći prebrojavaju zuzete funkcije i traže slobodan prostor za nova uhljebljenja i grabež.

Od ranije je očito: nije najveći problem Dario Vraneš. Ni to što  on, umjesto da se bavi ekonomskim, ekološkim, demografskim problemima sa kojima se suočavaju stanovnici Pljevalja, šalje poruke koje polarizuju, falsifikuju i građansko ustrojstvo države Crne Gore prikazuju kao istorijsku grešku koju treba ispraviti.   Pravi problem je to što ćute oni koji bi morali da reaguju na takve postupke. Pa ne znamo da li iskreno odobravaju ili se plaše da se usprotive zbog vlastitih političkih interesa. U svakom slučaju  – saučesnici.  Oni su ti, a ne Vraneš, koji obmanjuju birače koji ih, u najvećoj mjeri, nijesu glasali da bi delegetimizovali institucije, produbljivali podjele, te prekrajali istoriju prijeteći da će, pruži li im se prilika, isto uraditi i sa državnim granicama.

Budimo načisto: Vranješizacija Crne Gore je svestrano i davno zacrtan projekt. Proces koji teče. U isto vrjeme ali u suprotnom smjeru od proklamovanog puta Crne Gore prema EU. U  Pljevljima se to samo najbolje vidi.

Zoran RADULOVIĆ

Nova vlast je, dok koristi Đukanovića kao političko strašilo, učinila sve da institucije i pravosuđe ostavi bez mehanizama da procesuiraju njegove afere.   Ako se spalo na sedam Đukanovićevih satova, koje možda ima, nek su mu prosti

Nije ni čudo što je Milu  Đukanoviću ovdašnja istraga o njegovoj neprijavljenoj imovini „smjehotres“. Pet godina nakon pada vladavine višedecenijskog gospodara Crne Gore, koji se svojevremeno sa šeicima našao među 100 najbogatijih ljudi svijeta, domaće institucije utvrdile su da Đukanović ima sedam neprijavljenih skupih satova. Valjda. Koji koštaju oko 200 hiljada eura. Možda.

Satovi su vještačeni sa fotografija Đukanovića u medijima. Sigurno je za sada da prelaze vrijednost od 10 hiljada eura, zbog čega ga Agencija tereti da nije prijavio pokretnu imovinu veću od te cifre, što je po zakonu donja granica.  Dok su mediji puni specifikacija navodnih Đukanovićevih sedam satova, i  priče  o tome koliko takvi modeli vrijede na tržištu, Đukanović tvrdi da posjeduje jedan od tih satova, poklon iz devedesetih, a da je ostalo diletantska montaža i političko ćeranje.

Agencija je pozvala tužilaštvo da pokrene istragu tim povodom. I izvana se vidi da bi to mogao biti problem. „Zadatak će biti težak jer nemate krivično djelo – nezakonito bogaćenje”,  ocijenio je međunarodni ekspert za borbu protiv korupcije Drago Kos, ohrabrujući, ipak, crnogorske institucije da iskoriste i slučaj Panama papiri da otvore i prošire istragu.  Kos je tako istovremeno podsjetio na tužnu realnost – da nova vlast za pet godina priče o Đukanovićevoj imovini nije uspjela, jer očito nije ni htjela, da izglasa zakon koji bi na pravi način tretirao nezakonito bogaćenje. Takav zakon ne bi mogao biti Đukanovićev zakon. Bio bi prijetnja svim funkcionerima.

Nova vlast je, dok koristi Đukanovića kao političko strašilo, učinila sve da parališe sistem i institucije, ostavljajući ih istovremeno bez mehanizama da rasvijetle sve njegove afere koje rado nabrajaju.  Zastareo Telekom, Limenka, ništa ni od Đukanovićevog prvog miliona, Koverte... Švercerski gliseri, kamioni devedesetih i of šor računi , davno zaboravljeni. O ratnim devedesetim glasno ćute, jer bi najveći dio vlasti Đukanoviću iz tog perioda oprostio sve. Što bi reko Milan Knežević: „Vratite mi Mila Đukanovića iz 1991“.

Nakon vijesti o sedam Đukanovićevih satova, portal Borba, blizak bivšem Demokratskom frontu, nabraja tako sva Đukanovićeva „nepočinstva“, od šverca devedesetih pa nadalje, izostavljajući, naravno slučajno, predmete ratnih zločina. Jer, nijesu zločini samo u Đukanovićevom opsegu djelovanja. Na vlasti je devedesetih bio jedinstveni DPS.  SPC danas drži parastos Momiru Bulatoviću, za kojeg predsjednik države Jakov Milatović kaže da će ostati „upamćen kao političar dosljedan svojim stavovima, koji ljubav prema Crnoj Gori nije prodavao za lične i porodične benefite…” Demokrate  u heroja pretvaraju Pavla Bulatovića, ministra policije u vrijeme deportacija bosanskih izbjeglica. Nije samo Đukanović bio na vlasti u vrijeme akcije Lim, kada je pohapšeno i zvjerski mučeno čitavo rukovodstvo SDA,  medijski aktuelizovano posljednjih dana, sa zahtjevom da se o tome raspravlja pred Anketnim odborom. Skupština ćuti.

Ako je od ratnih devedesetih, šverca cigareta čije su rute postale  kokainske,  sumnjivih privatizacija, pljačke, korupcije, prvog miliona, afere Telekom, Limenke, of šor računa,  ostalo sedam Đukanovićevih satova, koje možda ima, nek su mu prosti. Problem su kazaljke koje se navijaju unazad.

Milena PEROVIĆ