Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ŽENE I POLITIKA: Napredak po sili zakona

Objavljeno prije

na

Nakon izbora 16. oktobra prošle godine u crnogorskom parlamentu i vladi ima nešto više žena nego ranije. Nešto više znači – i dalje malo.

Kad su se mandati podijelili i kad je određen broj izabranih podnio ostavke na poslanička mjesta jer su dobili funkcije u izvršnoj vlasti, mjesta u parlamentu zauzela su 62 muškarca i 19 žena. Zastupljenost žena u crnogorskom parlamentu sada iznosi 23,45 odsto. Još malo pa će polovinu stanovništva Crne Gore zastupati četvrtina predstavnica u parlamentu.

Demokratska partija socijalista među 36 poslanika ima deset žena. Demoktarski front ima 18 poslaničkih mjesta, četiri pripadaju ženama. Dva poslanička mandata pripala su ženama sa izborne liste „Velike koalicije Ključ” koja ukupno ima devet poslanika. Demokrate Crne Gore imaju osam poslanika, među kojima su dvije žene, dok je od četiri mandata Socijaldemokratske partije jedno pripalo ženi. Manjinske partije i Socijaldemokrate nemaju žena među predstavnicima naroda.

Predsjednik parlamenta je muškarac, dvojica potrpredsjednika takođe. I predsjednik vlade je muškarac. I trojica potpredsjednika. Od 19 ministarstava, četiri vode žene. Prethodna vlada je imala 17 ministarstava i tri ministarke tokom većine svog mandata.

U Skupštini Crne Gore, na kraju mandata prethodnog saziva, od 81 poslanika bilo je 15, odnosno 18.5 odsto žena. Tokom četvorogodišnjeg mandata tog saziva zastupljenost žena uglavnom je iznosila 17 procenata. Napredak u broju žena ostvaren je po sili zakona.

Obaveza da političke partije na izbornim listama imaju 30 odsto žena uvedena je 2011. godine. Tada je u crnogorskom parlamentu bilo svega 13,6 odsto žena. Za svaki korak kojim je ta brojka povećavana bilo je neophodno propisivati sve preciznije zakonske obaveze. Zakon je izigravan najprije tako što su ženama pripadala dna izbornih lista. Dobijale su mjesta sa kojih, svima je bilo jasno, ne postoji šansa da budu izabrane. Kad je precizirano da žene moraju zauzeti svako četvrto mjesto na izbornoj listi, pokazalo se da je neophodno spriječiti još jedan mehanizam za manipulaciju – onaj u kojem su žene podnosile ostavke na svoja mjesta koja su potom zauzimali muškarci.

Zakon o izboru odbornika i poslanika sada obavezuje partije da, u

cilju ostvarivanja principa rodne ravnopravnosti, na izbornoj listi imaju najmanje 30 odsto kandidata manje zastupljenog pola. Ali, precizirano je i da „na izbornoj listi među svaka četiri kandidata prema redosljedu na listi mora biti najmanje po jedan kandidat pripadnik manje zastupljenog pola”. Podnosilac izborne liste koji ne bude poštovao ovo pravilo biće pozvan da nedostatak ispravi, ako to ne uradi, piše u Zakonu, izborna komisija odbiće proglašenje izborne liste. Precizirano je i da upražnjeno mjesto poslanika manje zastupljenog pola popunjava ,,prvi sljedeći kandidat na izbornoj listi iz reda manje zastupljenog pola”.

Ostaje, naravno, pitanje – zašto isti zakon koji govori o 30 odsto zastupljenosti žena propisuje da će one dobiti svako četvrto mjesto na listi kad to jasno vodi zastupljenosti od jedne četvrtine koja je na kraju i skoro dostignuta. Jednostavno je: u parlamentu žene nijesu imale snage da se izbore za svako treće mjesto na listi. Takav predlog je dobio većinu u Odboru za rodnu ravnopravnost, ali ne i u plenumu.

Iako su Izmjene zakona, ipak, očigledno dovele do porasta zastupljenosti žena, Crna Gora i dalje zaostaje za zemljama u regionu. U Hrvatskom Saboru ima 25 odsto žena, u Narodnoj skupštini republike Srbije čine 33,6 procenata.

Sagovornice Monitora iz crnogorskog parlamenta smatraju da je broj žena u crnogorskom parlamentu i dalje premali.

,,Primjećuje se neznatan napredak u učešću žena u parlamentu, ali to je isključivo rezultat djelovanja propisanih kvota, a ne političke volje. Bilo je više nego očigledno da sve partije, prinuđene Zaknom, pribjegavaju pukom ispunjavaju kvotau. Malo partija se odlučilo da prvu ženu stave na poziciju prije Zakonom propisanog četvrtog mjesta na izbornoj listi”, kaže za Monitor Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta. Ona naglašava da je na listi pokreta za promjene, u okviru Fronta, bilo skoro pola žena i da je u okviri kvote PZP-a žena zauzimala treću poziciju.

Bošnjak primjećuje da su trenutno tri poslanice, odnosno 15,1 odsto na mjestima predsjednica skupštinskih odbora i ocjenjuije da se i po tome vidi nedostatak političke volje za ravnopravnim odnosom muškaraca i žena. ,,Takođe nemamo niti jednu ženu na potpredsjedničkom mjestu Parlamenta ili, ne daj bože, da je predsjednica parlamenta, što ponovo pokazuje nedostatak političke volje. Vidjećemo da li će novo rukovodstvo i dalje tretirati Odbor za rodnu ravnopravnost kao ‘siroče’ i hoće li , makar, njegovoj predsjednici dodijeliti kancelariju. I to govori o položaju žena. Sve se svodi na ispunjavanje norme, suštinski smo daleko od ravnopravnosti”, konstatuje Branka Bošnjak. Ona objašnjava da je standard u Savjetu Evrope sa 30 porastao na 40 odsto, a da smo mi još uvijek ispod 25 odsto žena u Skupštini.

Zdenka Popović, poslanica Demokrata Crne Gore, podsjeća da je od izmjena Izbornog zakona 2011. i uvođenja kvota od 30 odsto za žene na kandidacionim listama za lokalne i parlamentarne izbore, broj žena u Skupštini porastao sa 13,6 na 23,45 procenata. ,,Dakle, nema i dalje ništa od ravnopravne zastupljenosti muškaraca i žena, iako je to jedan od uslova demokratije u koju se svi zaklinjemo. Smatram da se sadašnja garnitura dugogodišnjih političara teško odlučuje da svoju fotelju prepusti ženi, pravdajući se stereotipima da smo mi i dalje tradicionalno društvo i da žena prevashodno mora biti stub porodice, a da je politika prljava i isključivo namijenjena muškarcima”, ocjenjuje Zdenka Popović.

Prema njenim riječima više žena na mjestima odlučivanja biće tek kada dođe do smjene generacija na političkoj sceni Crne Gore, jer je, kako kaže, nova generacija političara itekako svjesna uloge i značaja žena u crnogorskom društvu. ,,Žene moraju biti ravnopravne u svim oblastima života pa i u politici, naročito zbog sve većeg interesovanja žena da se aktivno uključe u politički zivot Crne Gore. Vrlo je važno da žene budu solidarne i pomažu jedna drugoj jer je to najlakši i najljepši put da se na valjan način pozicioniraju, prije svega u svojoj partiji, a onda i na kandidacionoj listi za odbornice i poslanice”, smatra Zdenka Popović.

Draginja Vuksanović iz Socijaldemokratske partije kaže kako ne odobrava kada se o učešću zena u političkom životu govori u brojkama i procentima – na primjer da ih mora biti 30 odsto na izbornim listama. „Žena ima sada više u parlamentu, nego u prošlim sazivima, što je dobar znak da polako izlazimo iz ‘procentualnih’ okvira. Ne smatram da ih je i dovoljno, posebno na pozicijama gdje se odlučuje. Neprihvatljivo je da u rukovodstvu Skupštine, ni u ovom, ni u prošlom sazivu nemamo nijednu ženu, barem na poziciji potpredsjednice, isto je i sa Vladom. Ne sjećam se da smo u istoriji Crne Gore imali ženu da se kandidovala za predśjednicu države”, kaže Draginja Vuksanović.

Vuksanović tvrdi da žena sa moralnim i profesionalnim kvalitetom ima sposobnost da se izbori sa svim izazovima. ,,Žena nije broj, žena nije procenat. Ovdje je riječ o ženi u Crnoj Gori. A, žena u Crnoj Gori umije, zna i može i hrabrija je od bilo kog muškarca, kada treba iznijeti na svojim plećima teret odgovornosti zbog važnih odluka. Bilo da je riječ o ženi domaćici, političarki ili onoj koja se bavi nekim drugim poslom ili pozivom”.

Nezaobilazna činjenica u priči o ženama u politici je i to da opozicija ne učestvuje u radu skupštine.

Zdenka Popović kaže da bojkot Parlamenta u kojem učestvuje i devet žena iz opozicionih partija baca novo svjetlo na dubinu političke krize u kojoj se nalazi Crna Gora. ,,Na taj način su pokazale zrelost, odgovornost, solidarnost i puno razumijevanje političkog kolapsa u koji smo kao društvo upali zbog tvrdoglavog stava vladajuće koalicije da sujetno vodi našu državu bez traženja kompromisa i dobrih rješenja”.

,,Moramo imati u vidu da skoro pola izabranih poslanika pa tako i poslanica bojkotuje Skupštinu. Opravdani bojkot zbog neregularnosti izbora i insceniranog državnog udara dovodi do toga da nemamo pravu sliku parlamenta niti se može govoriti o pravom predstavljanju građana, pa tako i žena”, kaže Branka Bošnjak. Ona smatra da je

teško iz ,,ove kompleksne i nezdrave političke situacije” izvući problem zastupljenosti žena i rodne ravnopravnosti i govoriti o njemu kad su bila suspendovana osnovna ljudska prava na slobodan izbor i fer izbore. ,,Žene su aktivne učesnice tih dešavanja, bilo da su na jednoj ili drugoj strani”, kaže Bošnjak.

Skupština Crne Gore trenutno funkcioniše uglavnom kao skup dizača ruku. Vlada predloži, parlament bespogovorno prihvati. U sjeni takve slike zasad ostaje broj ženskih ruku koje glasaju i ženskih glava koje nijesu tu.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo