Povežite se sa nama

MONITORING

ČETVRTI KRUG PRIVATIZACIJE INSTITUTA U IGALU: Do temelja

Objavljeno prije

na

Vlada će ponovo pokušati da proda većinski paket akcija Instituta Simo Milošević u Igalu. U pripremi je oglas kojim će se definisati da ponuda za kupovinu 56,5 odsto akcija Instituta mora iznositi makar 10 miliona eura. Potencijalni kupac se, dodatno, obavezuje na ,,minimalna ulaganja u medicinsku opremu od pet i rekonstrukciju i adaptaciju Instituta od najmanje 20 miliona eura”.

Malo ili mnogo?

Sagledajmo nekoliko činjenica – Institut za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju u Igalu decenijama unazad predstavljan je kao ,,najveći i najpoznatiji centar za multidisciplinarno banjsko liječenje na Mediteranu”. Zaista, uz Adu, Sveti Stefan i KAP, Institut u Igalu bio je među rijetkim crnogorskim brendovima prepoznatim među zainteresovanim korisnicima i van granica naše zemlje (u svim njenim gabaritima). Ta popularnost Instituta bila je posebno izražena u Skandinaviji, najviše u Norveškoj.

Institut je, do danas, na tim prostorima zadržao glas lječilišta koje – uz geografske (lokacija na samoj obali toplog mora) i prirodne prednosti (ljekovito blato i mineralna voda) – krase stručno i ljubazno osoblje. I upravo taj ljudski faktor je trebalo da bude nešto što podiže tržišnu cijenu.

Na drugoj strani, nekretnine u vlasništvu Instituta nijesu nešto što bi se moglo zanemariti kada se govori o vrijednosti ovog preduzeća. U najkraćem: Institut na placu od 200.000 kvadrata – danas zapuštenom parku koji su podizale generacije Bokelja – posjeduje dva solitera sa više od 350 soba, terapeutskim odjeljenjima, bazenima za terapije i restoranima. Srce Instituta, ipak, predstavlja zdravstveni kompleks unutrašnje površine od oko 50.000 kvadratnih metara (približno deset velikih fudbalskih igrališta). Tu su smještajni dio – 800 kreveta u 405 soba i apartmana, dio za banjsko liječenje i prostor za rekreaciju i sportske aktivnosti (zatvoreni olimpijski bazen, gimnastička sala, kuglana, fitnes klub i igrališta za košarku, rukomet, mali fudbal); kongresne sale…

Konačno, od 1979. godine u vlasništvu Instituta nalazi se i ekskluzivna vila Galeb, koja je sagrađena za potrebe tadašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Poznavaoci kompleksa opisuju: vila Galeb ima posebnu kapiju, asfaltiran prilaz za automobile kroz park, parkiralište, uređene vrtove i zgradu zaklonjenu od pogleda sa 22 luksuzne sobe, unutrašnjim bazenima za terapije, zatvorenim bazenom i salom za konferencije.

Poznavaoci crnogorskog tržišta nekretnina, sa kojima smo razgovarali u pripremi ovog teksta, smatraju da se najveći dio novca koji je Vlada naumila da prihoduje prodajom Instituta (10 miliona za akcije + 25 miliona investicija) mogao, u pogodnom trenutku, dobiti prodajom vile Galeb.

Država je, ipak, naumila većinski paket akcija Instituta u Igalu ponuditi po cijeni za koju bi se u Tivtu, u naselju Porto Montenegro, moglo kupiti šest ili sedam luksuznih stanova. Stanovnicima Igala bliže je poređenje sa Meljinama, gdje je plac (približno petina onoga što okružuje Institut u Igalu), bez izgrađene infrastrukture, na lokalitetu Lalovina svojevremeno prodat za 18 miliona eura.

Sagovornici Monitora iz Vlade, insistirajući na anonimnosti, odgovaraju tezom da se stanje na tržištu promijenilo i da je globalna kriza dovela do pada vrijednosti i akcija preduzeća i nekretnina. Ni oni, međutim, nemaju odgovor na pitanje koje se samo po sebi nameće – zašto Vlada prodaje jedno od najvrednijih preduzeća u državnom vlasništvu u nevrijeme – u momentu kada su svi pregovarački aduti na strani potencijalnog kupca.

Ostaje da se vidi da li je u pitanju, kao što se u kuloarima najavljuje, izmirenje dugova koje DPS vrhuška ima prema svojim poslovno-političkim partnerima iz Azerbejdžana; novi pokušaj da se Institut i njegova imovina prigrabe uz pomoć nekog od regionalnih tajkuna; ili je hronična besparica sa kojom se nose vladajuće koalicija i njeni prvaci natjerala izvršnu vlast da posegne za preostalim komadima porodičnog srebra kako bi produžili vlastito političko trajanje.

Prema zvaničnoj verziji, planiranom privatizacijom obezbijediće se ,,dugoročan i stabilan razvoj Instituta”. Slično obrazloženje stiglo je i iz Savjeta za privatizaciju krajem 2010. godine: ,,Privatizacija je nužna, jer bez tog procesa nedostaju sredstva koja se moraju uložiti da bi održali renome koji Institut ima i koji je sticao svih ovih godina”.

Od tada Institut, kako–tako, preživljava bez investicija poslujući na granici profitabilnosti. U isto vrijeme, ovdašnje vlade su iz nekoliko puta bacile novac koji bi bio više nego dovoljan da ovaj zdravstveno turistički centar vrati nekadašnji sjaj (Željezara, KAP, pruga Nikšić-Podgorica…). Zašto makar djelić tog novca nije otišao u Igalo?

Umjesto toga Vlada je uporna u nastojanju da proda Institut. ,,Kao kolektiv smo umorni od hronične, višegodišnje izloženosti privatizacionoj tezgi”, požalio se prije dvije godine tadašnji direktor Instituta Branislav Radojičić. ,,Skoro deset godina smo u nekim privatizacionim procesima, a do epiloga nikako da dođe”. E, pa on više nije na tom mjestu. A Vlada tjera po svome.

Kao da se boji mogućnosti da u državnom vlasništvu sačuva makar jednu kompaniju od koje bi građani Crne Gore mogli imati neke koristi. Da im ne pokvari prosjek 25-ogodišnje vladavine.

Panić i papazjanija

Prva privatizacija Instituta obavljena je 1998. godine, bukvalno preko noći, u jeku predizborne kampanje. Do danas je ostala nepoznanica kako je i zašto trećina akcija Instituta dodijeljena Milanu Paniću, političaru u pokušaju i američkom biznismenu sa srpskim korijenima koji se u to vrijeme predstavljao kao vlasnik ICN Jugoslavija (nekadašnja Galenika).

Upravo su robom iz te kompanije djelimično plaćene akcije Instituta, nominalno vrijedne više od 30 miliona tadašnjih DEM. Dokumenta zaostala iza aranžmana Milana Panića i tadašnjeg ministra zdravlja Miomira Mugoše, koja je Monitor ranije objavljivao, pokazuju da se mahom radilo o preskupim i nepotrebnim ljekovima, te nepotrebnim medicinskim i kozmetičkim preparatima. „Iz fakture koju smo dobili vidi se da se radi o preparatima koji nijesu lijek… Ovi preparati su došli u velikim količinama koje zdravstvu Crne Gore mogu trajati i više godina”, stoji u dopisu koji je Mugoši poslao tadašnji direktor Montefarma Krsto Racković. Ministar je tjerao po svome, a cio posao kasnije je pravdan višim interesima.

Uglavnom, za posljedicu tog dila imamo činjenicu da je Srbija, zapravo, najveći akcionar Instituta Simo Milošević (26 odsto akcija), pošto je njeno pravosuđe Galeniku oduzelo Paniću i vratilo je pod okrilje države.

Sagovornici Monitora smatraju da je kvalitetna privatizacija Instituta otežana zbog takvog rasporeda vlasničkih prava, pošto će potencijalni kupac imati problem da dođe do dvotrećinske većine. Problem je ojačan odustajanjem Vlade Crne Gore od obećanja iz 2006. da će svoje akcije prodavati samo u paketu sa manjinskim akcionarima.

Od tada do danas, kao potencijalni kupci Instituta pominjani su, sem Panića, i srpski biznismeni Filip Cepter i Miodrag Kostić, te austrijska kompanija Christof Management i francuski Vishy. Na tenderu iz 2011. godine nije bilo zainteresovanih, dok je jedan ugovor (potpisao ga je u naše ime sveprisutni Branko Vujović) propao nakon što se ispostavilo da Cepterovi švajcarci nijesu mislili ozbiljno kada su obećali investicije od 150 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo