Povežite se sa nama

MONITORING

ČETVRTI KRUG PRIVATIZACIJE INSTITUTA U IGALU: Do temelja

Objavljeno prije

na

Vlada će ponovo pokušati da proda većinski paket akcija Instituta Simo Milošević u Igalu. U pripremi je oglas kojim će se definisati da ponuda za kupovinu 56,5 odsto akcija Instituta mora iznositi makar 10 miliona eura. Potencijalni kupac se, dodatno, obavezuje na ,,minimalna ulaganja u medicinsku opremu od pet i rekonstrukciju i adaptaciju Instituta od najmanje 20 miliona eura”.

Malo ili mnogo?

Sagledajmo nekoliko činjenica – Institut za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju u Igalu decenijama unazad predstavljan je kao ,,najveći i najpoznatiji centar za multidisciplinarno banjsko liječenje na Mediteranu”. Zaista, uz Adu, Sveti Stefan i KAP, Institut u Igalu bio je među rijetkim crnogorskim brendovima prepoznatim među zainteresovanim korisnicima i van granica naše zemlje (u svim njenim gabaritima). Ta popularnost Instituta bila je posebno izražena u Skandinaviji, najviše u Norveškoj.

Institut je, do danas, na tim prostorima zadržao glas lječilišta koje – uz geografske (lokacija na samoj obali toplog mora) i prirodne prednosti (ljekovito blato i mineralna voda) – krase stručno i ljubazno osoblje. I upravo taj ljudski faktor je trebalo da bude nešto što podiže tržišnu cijenu.

Na drugoj strani, nekretnine u vlasništvu Instituta nijesu nešto što bi se moglo zanemariti kada se govori o vrijednosti ovog preduzeća. U najkraćem: Institut na placu od 200.000 kvadrata – danas zapuštenom parku koji su podizale generacije Bokelja – posjeduje dva solitera sa više od 350 soba, terapeutskim odjeljenjima, bazenima za terapije i restoranima. Srce Instituta, ipak, predstavlja zdravstveni kompleks unutrašnje površine od oko 50.000 kvadratnih metara (približno deset velikih fudbalskih igrališta). Tu su smještajni dio – 800 kreveta u 405 soba i apartmana, dio za banjsko liječenje i prostor za rekreaciju i sportske aktivnosti (zatvoreni olimpijski bazen, gimnastička sala, kuglana, fitnes klub i igrališta za košarku, rukomet, mali fudbal); kongresne sale…

Konačno, od 1979. godine u vlasništvu Instituta nalazi se i ekskluzivna vila Galeb, koja je sagrađena za potrebe tadašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Poznavaoci kompleksa opisuju: vila Galeb ima posebnu kapiju, asfaltiran prilaz za automobile kroz park, parkiralište, uređene vrtove i zgradu zaklonjenu od pogleda sa 22 luksuzne sobe, unutrašnjim bazenima za terapije, zatvorenim bazenom i salom za konferencije.

Poznavaoci crnogorskog tržišta nekretnina, sa kojima smo razgovarali u pripremi ovog teksta, smatraju da se najveći dio novca koji je Vlada naumila da prihoduje prodajom Instituta (10 miliona za akcije + 25 miliona investicija) mogao, u pogodnom trenutku, dobiti prodajom vile Galeb.

Država je, ipak, naumila većinski paket akcija Instituta u Igalu ponuditi po cijeni za koju bi se u Tivtu, u naselju Porto Montenegro, moglo kupiti šest ili sedam luksuznih stanova. Stanovnicima Igala bliže je poređenje sa Meljinama, gdje je plac (približno petina onoga što okružuje Institut u Igalu), bez izgrađene infrastrukture, na lokalitetu Lalovina svojevremeno prodat za 18 miliona eura.

Sagovornici Monitora iz Vlade, insistirajući na anonimnosti, odgovaraju tezom da se stanje na tržištu promijenilo i da je globalna kriza dovela do pada vrijednosti i akcija preduzeća i nekretnina. Ni oni, međutim, nemaju odgovor na pitanje koje se samo po sebi nameće – zašto Vlada prodaje jedno od najvrednijih preduzeća u državnom vlasništvu u nevrijeme – u momentu kada su svi pregovarački aduti na strani potencijalnog kupca.

Ostaje da se vidi da li je u pitanju, kao što se u kuloarima najavljuje, izmirenje dugova koje DPS vrhuška ima prema svojim poslovno-političkim partnerima iz Azerbejdžana; novi pokušaj da se Institut i njegova imovina prigrabe uz pomoć nekog od regionalnih tajkuna; ili je hronična besparica sa kojom se nose vladajuće koalicija i njeni prvaci natjerala izvršnu vlast da posegne za preostalim komadima porodičnog srebra kako bi produžili vlastito političko trajanje.

Prema zvaničnoj verziji, planiranom privatizacijom obezbijediće se ,,dugoročan i stabilan razvoj Instituta”. Slično obrazloženje stiglo je i iz Savjeta za privatizaciju krajem 2010. godine: ,,Privatizacija je nužna, jer bez tog procesa nedostaju sredstva koja se moraju uložiti da bi održali renome koji Institut ima i koji je sticao svih ovih godina”.

Od tada Institut, kako–tako, preživljava bez investicija poslujući na granici profitabilnosti. U isto vrijeme, ovdašnje vlade su iz nekoliko puta bacile novac koji bi bio više nego dovoljan da ovaj zdravstveno turistički centar vrati nekadašnji sjaj (Željezara, KAP, pruga Nikšić-Podgorica…). Zašto makar djelić tog novca nije otišao u Igalo?

Umjesto toga Vlada je uporna u nastojanju da proda Institut. ,,Kao kolektiv smo umorni od hronične, višegodišnje izloženosti privatizacionoj tezgi”, požalio se prije dvije godine tadašnji direktor Instituta Branislav Radojičić. ,,Skoro deset godina smo u nekim privatizacionim procesima, a do epiloga nikako da dođe”. E, pa on više nije na tom mjestu. A Vlada tjera po svome.

Kao da se boji mogućnosti da u državnom vlasništvu sačuva makar jednu kompaniju od koje bi građani Crne Gore mogli imati neke koristi. Da im ne pokvari prosjek 25-ogodišnje vladavine.

Panić i papazjanija

Prva privatizacija Instituta obavljena je 1998. godine, bukvalno preko noći, u jeku predizborne kampanje. Do danas je ostala nepoznanica kako je i zašto trećina akcija Instituta dodijeljena Milanu Paniću, političaru u pokušaju i američkom biznismenu sa srpskim korijenima koji se u to vrijeme predstavljao kao vlasnik ICN Jugoslavija (nekadašnja Galenika).

Upravo su robom iz te kompanije djelimično plaćene akcije Instituta, nominalno vrijedne više od 30 miliona tadašnjih DEM. Dokumenta zaostala iza aranžmana Milana Panića i tadašnjeg ministra zdravlja Miomira Mugoše, koja je Monitor ranije objavljivao, pokazuju da se mahom radilo o preskupim i nepotrebnim ljekovima, te nepotrebnim medicinskim i kozmetičkim preparatima. „Iz fakture koju smo dobili vidi se da se radi o preparatima koji nijesu lijek… Ovi preparati su došli u velikim količinama koje zdravstvu Crne Gore mogu trajati i više godina”, stoji u dopisu koji je Mugoši poslao tadašnji direktor Montefarma Krsto Racković. Ministar je tjerao po svome, a cio posao kasnije je pravdan višim interesima.

Uglavnom, za posljedicu tog dila imamo činjenicu da je Srbija, zapravo, najveći akcionar Instituta Simo Milošević (26 odsto akcija), pošto je njeno pravosuđe Galeniku oduzelo Paniću i vratilo je pod okrilje države.

Sagovornici Monitora smatraju da je kvalitetna privatizacija Instituta otežana zbog takvog rasporeda vlasničkih prava, pošto će potencijalni kupac imati problem da dođe do dvotrećinske većine. Problem je ojačan odustajanjem Vlade Crne Gore od obećanja iz 2006. da će svoje akcije prodavati samo u paketu sa manjinskim akcionarima.

Od tada do danas, kao potencijalni kupci Instituta pominjani su, sem Panića, i srpski biznismeni Filip Cepter i Miodrag Kostić, te austrijska kompanija Christof Management i francuski Vishy. Na tenderu iz 2011. godine nije bilo zainteresovanih, dok je jedan ugovor (potpisao ga je u naše ime sveprisutni Branko Vujović) propao nakon što se ispostavilo da Cepterovi švajcarci nijesu mislili ozbiljno kada su obećali investicije od 150 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo