Povežite se sa nama

OKO NAS

GDJE SU ZAVRŠILI MILIONI OD DONACIJA ZA SJEVER CRNE GORE: Ko se sjeća Mednema i Fodema

Objavljeno prije

na

Ko se danas još sjeća projekta Mednem i beranske mljekare Zora? Veo zaborava prekiriva odavno ovaj međunarodni projekat čiji su milionski iznosi završili u privatnim džepovima i odavno je jasno da će ova velika pljačka proći nekažnjeno.

Privatizacija koja je obavljena prije tri godine bila je slaba utjeha za neuspio pokušaj razvoja mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, jer ni nakon toga iz Zore nije izašao nijedan proizvod pod ovim brendom za čije je ime svojevremeno Ministarstvo poljoprivrede raspisalo nagradu.

Crna Gora nakon svega, ipak, nema svoju fabriku dugotrajnog mlijeka „jer to nije rentabilno”. Kada se svode računi moglo bi još i ispasti da se deset ili više miliona eura opranih kroz projekat Mednem nazovu promašena investicija. Ne treba zaboraviti da je mljekara Zora donirana od razvijenih članica Evropske unije, i da je trebalo u jednom trenutku da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga.

Ono što je zajedničko za projekte u oblasti poljoprivrede koji su predstavljali donacije, bilo je to da su bazirani na nerealnim procjenama. Kada je građena mljekara Zora, trebalo je prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanest hiljada, dok su precizne računice govorile da, ni tada ni danas, na području beranske opštine nije bilo više od dvije do tri hiljade krava.

Lažni parametri su bili presudni i bitno su uticali na to da luksemburgška vlada razvije projekat Mednem – razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo, sedam miliona eura. Kasnije je donirano još četiri miliona. Okosnicu projekta je činila mljekara Zora, sa ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat. Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države.

U startu je bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama bila osuđena na neupjeh. Tako je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi radila sa minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala stati.

Pokušaj prve privatizacije nije uspio, da bi u jesen 2012. bila prodata za dvjesta pedeset hiljada eura preduzeću Šimšić Lazine. Vlada je toliko prodala svoj paket akcija od 99,5 procenata koji su joj luksemburkški donatori prenijeli u vlasništvo. Vlada je tada preuzela i da vrati dug fabrike od preko osamsto pedeset hiljada eura, što je i učinila.

Velika pljačka ove strane donacije namijenjene za fabriku mlijeka Zora u Beranama nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin Tomas Hodž, direktor Zore, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje tu pljačku nije mogao realizovati, ostala do danas nerazotkrivena i nekažnjena.

Varijanta da je za sve kriv stranac odgovarala je i crnogorskim vlastima, kako se ova tema ne bi otvarala i ne bi postavljalo pitanje pokradenih donatorskih miliona, uz njihov nesumnjivi blagoslov.

Milionska donacija konstantno je pljačkana i topila se naočigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu. Monitor je odavno pisao i o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku, da bi bila prikazivana kao nova.

Prvi je o tome javno pričao inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja. On je upozorio da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, zbog čega se našao na udaru tadašnjeg poslovodstva. Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi, pa su morali biti vraćeni.

On je objasnio i da je velika greška bio izbor mašina, odnosno proizvođača. Njemu nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ,,kombi-blokom”, to jest da svi koriste mašine marke Tetra-pak za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije. Miljković je dodao da je ipak, kada je već „učinjena rabota”, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake, kako se ne bi dešavalo ono što je kasnije postala praksa, da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.

Ovaj hrabri čovjek iznio je u javnost još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije.

Vrlo brzo počeo je ravanšizam i pritisci od strane poslovodstva, na čelu sa Škotlanđaninom Hodžom. Miljković nije želio da sve to trpi. Najprije je napustio fabriku i jedno vrijeme se bavio privatnim poslovima. Onda mu se učinilo da bi poslije svega bilo rizično boraviti u Beranama. Nije govorio, ali možda je i dalje primao prijetnje. Stvari o kojima se on usudio da progovori prije više od deset godina mjerile su se milionima eura. Napustio je grad i državu, i sada je negdje u Srbiji. Bio je to jedini čovjek koji je imao viziju spašavanja fabrike mlijeka Zora, i koji je, da je imao odriješene ruke, sigurno mogao nešto da učini.

Na sličan način kroz projekte u poljoprivredi opljačkano je u to vrijeme još nekoliko stranih donacija. Tako je bilo i sa velikim projektom pod nazivom Fodemo. Kroz taj projekat luksemburška vlada je, prema zvaničnim izjavama, donirala blizu deset miliona eura u revitalizaciju crnogorske drvne industrije i šumarstva.

Pomoć je usmjeravana samo preko bivših državnih preduzeća. Istovremeno Vlada Crne Gore je promijenila politiku u toj oblasti, i veliki broj privatnika, kojima je prije toga pomagala da dobiju značajne bankarske kredite – ostavila na cjedilu. Bez drveta. Tako je do danas.

Možda to i nije bilo presudno za otpočinjanje projekta Fodemo, ali je činjenica da ono što su u prvom slučaju bila muzna grla, u drugom su bila ,,muzna” stabla. Istina, stvari sa šumom nijesu stajale baš kao sa kravama. I pored toga što se nemilosrdno uništava, nije da je nije bilo i da je nema. Pa ipak se sasvim ozbiljno te godine dovodio u pitanje vladin plan sječe od milion i četiristo hiljada kubika.

Gdje su drvna industrija i šumarstvo danas u Crnoj Gori, suvišno je pričati. Kao što je suvišno govoriti o planovima za razvoj mljekarstva na sjeveru Crne Gore dok uvozni tetrapak, nerijetko i sumnjivog kvaliteta, stiže do najudaljenih kuća ispod planinskih masiva u ovom i drugim djelovima države.

Crnogorske vlasti su u nekoliko izbornih ciklusa u to vrijeme crpile i prisvajale i Mednem i Fodemo. Danas ih se odriču i najradije bi da se zaborave. U susret novim izborima, potrebno je podsjećati na varljive riječi i kvarljiva djela.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SPORT: GASI LI SE ŽRK BUDUĆNOST: Da ne bude kao Đekna

Objavljeno prije

na

Objavio:

ŽRK Budućnost, najtrofejniji crnogorski sportski klub, od 1. jula je bez generalnog sponzora i prema najavama  boriće se za golu egzistenciju. U toj situaciji takmičarske ambicije niko ne pominje

 

 

Gasi li se najtrofejniji crnogorski sportski klub? Da li će nastupati i u kojem takmičenju? Hoće li Glavni grad, novcem građana, od propasti spašavati nekadašnjeg evropskog giganta? Hoće li se naći još neko da pomogne? Sve su ovo pitanja koja ovih dana pune stupce crnogorskih novina i portala, boreći se za čitanost rame uz rame sa EP u fudbalu.

Prvog jula, kad je istekao sponzorski ugovor sa ŽRK Budućnost, saopštenjem se oglasila kompanija Bemax: „ Bila je čast što smo u prethodne tri sezone bili generalni sponzor brenda kao što je ŽRK Budućnost. Uspjeli smo da riješimo nagomilane finansijske probleme, doprinesemo formiranju tima za narednu sezonu i klub ostavimo bez ijedne neizmirene obaveze iz prethodnih sezona, uključujući i nedavno završenu 2023/24“, napisali su tim povodom.

Uslijedila je rekacija iz kluba. Podgorički Dan je 7. jula objavio tekst sa naslovom Maja Bulatović: Klub se gasi. Ljubiteljima sporta ne treba objašnjavati da je u pitanju najtrofejniji crnogorski sportski klub, osvajač dvije titule prvaka Evrope, tri Kupa pobjednika kupova, jednog Kupa EHF, nebrojeno regionalnih i domaćih trofeja. Jedini šampion Crne Gore od njene nezavisnosti.

„Na današnji dan klub se gasi. Nažalost, nije ni prvi ni posljednji, ali to je sudbina koja nas je sačekala“,  kazala je legenda Budućnosti, jugoslovenskog i crnogorskog rukometa Maja Bulatović, koja je izvršni direktor kluba. Bulatovićka je dalje objasnila da je klub ostao bez glavnog sponzora, da je u pitanju goli opstanak, da se sad intenzivno radi na tome da se troškovi i eventuralni penali minimizuju. Sa najavljenim pojačanjima raskinuće se ugovori. Sve će igračice biti slobodne… Dodala je i da je dosadašnji generalni sponzor Bemaks pokrio troškove za prošlu sezonu, ali su ostale obaveze za šesti i sedmi mjesec – od stanarina, avio karata, igračica koje su trebalo da dođu. Za Monitor nije željela da bilo šta detaljnije objašnjava.

Milivoje KOVAČEVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SEZONA SKUPLJANJA ŠUMSKIH PLODOVA: Gledanje u nebo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država bi morala da se organizovanije uključi i pomogne privatne preduzetnike u oblasti otkupa pečurke i drugih šumskih plodova. Najbolji način je, smatraju zainteresovani, razvijanje prerađivačkih i skladišnih kapaciteta

 

 

U narednih desetak dana moglo bi se znati kakva će biti sezona pečurke na sjeveru, nakon obilnih kiša koje su ovaj dio Crne Gore zahvatile u prethodnom periodu. Jedan od najvećih otkupljivača i prerađivača pečurke i šumskih plodova iz Rožaja, Feho Kalač, kaže da toliko vremena treba da se vidi da li će pečurka, sada kada je ugrijalo, krenuti i da li će je biti na početku ove sezone.

Kalač prije svega misli na vrganj i lisičarku koji su u inostranstvu najviše traženi. „Nešto vrlo malo što je bilo smrčka, to su ljudi brali za svoje potrebe ili su prodavali na primorju. Sada nam ostaje samo da čekamo i da u narednim danima vidimo hoće li ove godine biti vrgnja i lisičarke, ili će se ponoviti loša godina kao što je bila prošla.“

Kada se radi o drugim šumskim plodovima, prvenstveno borovnici i malini, on ocjenjuje da je godina vrlo loša, ali se zato nada da će uspjeti da plasira zalihe borovnice od prošle godine koje ima u svojim hladnjačama. „U nižim planinskim predjelima roda borovnice skoro da nema. Vidjećemo u vrhovima kakav će biti rod, gdje malo kasnije zrijeva, ako je neki grad ne pokosi“, objašnjava Kalač. Ovogodišnje cijene pečurke, dodaje, još nisu formirane, i to će se znati početkom avgusta, kada će, ako bude roda, berba biti u punoj sezoni.

Kalač, vlasnik preduzeća K.D. Sloga,   podsjeća da je prošlogodišnja sezona berbe  pečurke na sjeveru Crne Gore potpuno propala, i gaji nadu da se to ove godine neće ponoviti.

Tada se pokazalo da nedostatak državne strategije u ovoj oblasti dovodi na ivicu opstanka jednu značajnu privrednu granu, otkupljivače i prerađivače, ali i obične građane, odnosno berače, koji od toga ostvaruju značajne prohode. Kalač, kao iskusni privrednik u oblasti otkupa i prerade pečurki i šumskih plodova, ističe da je uspio da prošlu godinu premosti otkupom kleke i jagode.

Samo godinu ranije, 2022., pečurka je bila prerodila da se nije imala gdje skladištiti, odnosno da nije bilo dovoljno hladnjača u kojima bi se mogla sačuvati, da bi 2023. bila potpuno obrnuta situacija. Monitor je pisao kako je vrganj 2022. godine „prerodio“ i da su otkupljivači uzimali samo najkvalitetniju klasu, i to po cijeni od svega 1,5 eura, zbog malih kapaciteta privatnih hladnjača na sjeveru, dok je ona slabije klase trunula u šumama. Prošle godine vrgnja, kao se to obično kaže, nije bilo ni za lijek, a kilogram je dostizao cijenu od 13 eura.

Na stranu nedostatak skladišnih kapaciteta, kažu otkupljivači. Crna Gora, prema njihovim riječima, sve ove godine nije učinila ništa da stimuliše razvoj prerađivačkih pogona za pečurku. Pokazalo se da su otkupljivači pečurke i drugih šumskih plodova ostavljeni sami sebi. Država im nije mogla pomoći ni kada su im hladnjače ostale pune malina. Nije im mogla pomoći ni da smjeste tržišne viškove pečurke.

„Ne smijemo biti prepušteni vremenskim uslovima i rodu pečurke i šumskih plodova od godine do godine. Potrebne su nam fabrike za preradu tržišnih viškova u godinama kada robe ima mnogo. Preradi se, sačuva se do povoljnog trenutka i povoljne cijene na tržištu, i onda nema stihije“, kažu privrednici u ovoj oblasti.

Zato vlasnik K.D. Sloga iz Rožaja kaže da im ostaje da u narednih deset dana gledaju u nebo i čekaju da vide kakav će ove godine biti rod pečurke. „Ako ne rodi, svi smo na gubitku, od berača, preko otkupljivača do izvoznika“, kaže Feho Kalač.

Na sjeveru Crne Gore je značajan broj i individualnih domaćinstava, koja nijesu privredno registrovana, a bave se berbom i osnovnom preradom. Ta domaćinstva su toliko razvila posao da su počeli sami da prerađuju pečurku u kućnoj radinosti i manjim pogonima, i najčešće sušeći je, čuvaju do trenutka kada će biti bolja potražnja i cijena. U jednom takvom domaćinstvu Monitoru su kazali da sa velikim nestrpljenjem čekaju kakva će biti ova godina kada se radi o vrgnju.

„Ko hoće, može da zaradi. Jedan berač može za samo dan da skupi trideset do četrdeset kilograma vrgnja i drugih pečurki prve klase. Ako je više berača u porodici, to je znači više novca. Tolike dnevnice nema nigdje“, kažu u tom domaćinstvu.

Sezona branja pečurke, tako nije ni počela, a u lancu od berača, do otkupljivača, prerađivača i izvoznika, svi su kao na trnju.  Vrganj iz naših krajeva posebno je tražen na inostranom tržištu, prije svega italijanskom, a sezona branja, kada ga ima, traje sve do prvih snjegova.

Zbog ranije privatizacije i propasti nekih velikih poljoprivrednih preduzeća, kakvo je, na primjer, bilo beransko Agropolimlje, kada je uništena najveća hladnjača na sjeveru, sada se osjeća veliki nedostatak skladišnih prostora i hladnjača. Sagovornici Monitora slažu se da privatni preduzetnici, kojih nije malo, ipak nijesu nadosmjestili tu hladnjaču koja je pretvorena u jedan hipermarket.

Iz godine u godinu sve više se pokazuje da bi država morala da se organizovanije uključi, i da pomogne privatne preduzetnike u oblasti otkupa pečurke i drugih šumskih plodova. Najbolji način za to je, smatraju, razvijanje prerađivačkih, ali isto tako i skladišnih kapaciteta u kojima bi sirovina mogla da se čuva.

Za sada, sve se svodi na pogled uprt u nebo.

                                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ULCINJ JOŠ NEĆE DOBITI VELIKU SOLARNU ELEKTRANU: Daleko su paneli na Briskoj gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nada da će Ulcinj dobiti još jedan veliki objekat za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uz vjetropark na Možuri, sve je dalje iako se prvobitno planiralo da ona proradi još krajem 2021. godine. U međuvremenu je potpisano pet aneksa za produženje roka za zakup zemljišta

 

 

Nova tenderska komisija Vlade Crne Gore za projekat solarne elektrane Briska gora u Ulcinju poništila je prošle sedmice odluku o rangiranju kandidata koja je usvojena prije šest godina. Na taj način čitav postupak je vraćen na početak, pa će se još dugo čekati na gradnju najveće solarne elektrane u Evropi.

U najnovijoj odluci Tenderske komisije, sve ponude su proglašene nevažećima, uglavnom zbog tehničkih nepravilnosti, poput nedostatka prevoda dokumentacije. Prema rang-listi iz 2018. godine, prvorangirani ponuđač je bio konzorcijum državne Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), državne firme Fortum iz Finske i kompanije Sterling & Wilson International Solar FZCO. (Fortum i EPCG po 49%, a S&W dva odsto).

Upravni sud Crne Gore je odluku prethodne Komisije o rangiranju kandidata poništio u septembru 2022. godine na prigovor jednog od ponuđača, konzorcijuma Montesolar. Onda se čekalo na izmjene Prostornog plana Crne Gore, sve do ove odluke Tenderske komisije. Nada da će Ulcinj dobiti još jedan veliki objekat za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uz vjetropark na Možuri, sve je dalje, iako se prvobitno planiralo da ona proradi još krajem 2021. godine. U međuvremenu je potpisano pet aneksa za produženje roka za zakup zemljišta.

I ekološki aktivisti smatraju da mnogo opreznije treba ulaziti u ovako velike projekte, posebno ako ne postoji procjena stanja biodiverziteta na tom području. “Već šest godina traje lutanje sada već nekoliko vlada Crne Gore u pokušajima da se izmjenom prostorno-planske dokumentacije, bez poštovanja zakonskih procedura, obezbijede uslovi da se preko 6,6 miliona kvadratnih metara površine karakterističnog pejzaža Briske gore iskrči i oslobodi vegetacije, te da se na nju postave solarni paneli”, kaže za Monitor čelnica Green Home Azra Vuković. „Treba preispitati opravdanost lokacije na kojoj je planirana solarna elektrana na Briskoj gori, kako bi se izbjegla trajna degradacija ključnih vrijednosti ovog područja kroz uništavanje pejzaža, sječu šuma i negativne uticaje na ptice, biodiverzitet, kulturno nasljeđe i lokalno stanovništvo.“

Vuković navodi da je Briska gora područje izuzetnih prirodnih, ali i kulturnih vrijednosti, koje uključuje rijeku Bojanu, Šasko jezero i Knete. “Izgradnja solarne elektrane na Briskoj gori je još jedan u nizu velikih infrastrukturnih projekata u realizaciji kojih je primijenjen pogrešan redosljed koraka. Pošto je prije zaključivanja ugovora sa investitorom i izrade izmjena i dopuna važeće prostorno – planske dokumentacije neophodno bilo sprovesti procjenu stanja biodiverziteta na predmetnom području”, dodaje Vuković.

Čitav ovaj posao vrijedan preko 210 miliona eura do zadnjih dana svog tehničkog mandata vodila je vlada premijera Duška Markovića. Tako je, na primjer, izmjenama i dopunama Prostorno-urbanističkog plana opštine Ulcinj od kraja oktobra 2020. godine stvorila sve pretpostavke za početak radova. Tim dokumentom je bilo predviđeno da se zona za izgradnju solarne elektrane poveća za gotovo dva puta, sa prvobitno planiranih 4,7 na 6,6 pa potom na čak 9,25 miliona metara kvadratnih, odnosno da se kapacitet tog energetskog objekta poveća sa 118 megavata (MW) na čak 262 MW. Isticalo se da bi planirana godišnja proizvodnja iznosila oko 450 gigavat sati (GWh) električne energije godišnje.

„Ova solarna elektrana biće najveća ovog tipa u Evropi”, poručivali su predstavnici prvorangiranog konzorcijuma i navodili da će ona zapošljavati 226 radnika.

Prema saopštenju tadašnje crnogorske vlade, izgradnjom solarne elektrane na Briskoj gori, Crna Gora daje značajan doprinos borbi sa globalnim klimatskim promjenama i pravi iskorak prema većoj energetskoj efikasnosti i nezavisnosti, a izgradnja takvog objekta dovodi do poboljšanja ukupnog elektroenergetskog sistema Crne Gore.

Ulcinjsku vlast niko nije pitao za ove planove. Nije to bilo ni potrebno, jer je ključni faktor u lokalnoj samoupravi bila DPS, tadašnja Markovićeva stranka. Činjenica je takođe da bi, iako je riječ o ogromnom području, opština Ulcinj trebalo samo od zakupnine na zemljište godišnje da dobija oko dva miliona eura. Za lokalnu samoupravu čiji je budžet oko 16 miliona eura, riječ je o značajnoj sumi.

U Ulcinju su se ponadali da bi izgradnjom ovakvih kapaciteta Ulcinj postao centar proizvodnje obnovljive energije u Crnoj Gori. Uostalom, tako mu nešto pripada po prirodnim potencijalima: prosječno godišnje sijanje sunca (insolacija) u Ulcinju dostiže čak 218 dana. To je više od 2.700 časova godišnje ili dnevno 7,4 časova. U toku ljeta taj pokazatelj je veći za 50 odsto (11,5 časova dnevno).

Poznati ulcinjski ekolog Dželal Hodžić kaže za Monitor da obzirom na izvanredne mogućnosti i čist solarni potencijal, Ulcinj i Primorje, pa i čitava država, sve svoje potrebe za električnom energijom mogu lako i jednostavno zadovoljavati gotovo isključivo od sunca. “Posebno ako se zna da se veliki dio struje u našim domaćinstvima koristi za zagrijavanje vode!?”, navodi on napominjući da u ovom slučaju treba svakako treba uzeti u obzir primjedbe renomiranih organizacija civilnog društva kakva je Green Home.

Crna Gora je u decembru prošle godine dobila prvu solarnu elektranu izgrađenu na zemlji – Čevo solar, snage 4,4 MW. Država je, inače, izdala urbanističko-tehničke uslove za gradnju 30 velikih elektrana za zelenu energiju, najvećim dijelom solarnih postrojenja, snage 4.000 MW, ali realizacija na terenu, što se najbolje vidi na primjeru Briske gore, ide prilično sporo.

        Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo