Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN, GRAD BEZ ZANATLIJA: Za popravke – u Mojkovac

Objavljeno prije

na

Stariji Kolašinci kažu da je propadanje njihove varoši počelo onda kada su počele da se zatvaraju mnogobrojne zanatske radnje. U gradu koji je nakada bio prepoznat po velikom broju zanatlija, sada gotovo da nema onih koji zarađuju na taj način, a rezultati sprovedenih anketa među učenicima završnih razreda kolašinske osnovne škole govore o tome da mladi ne žele da se školuju za tu vrstu zanimanja. U Kolašinu već odavno nema, recimo, obućara, a i za druge zanatske usluge mora se do Mojkovca, Bijelog Polja ili Podgorice. Takvo stanje, tvrde nadležni je zabrinjavajuće i znatno povećava troškove života Kolašinca.

Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, među više od 650 onih koji traže posao, su čak 64 maturanata gimnazije, isto toliko ekonomskih i trgovniskih tehničara ili čak 67 prodavca sa završenim III stepenom. Nema nijednog zidara, stolara, vodoinstalatera, montera, ali ni poslastičara ili visokokvalifikovanog kuvara. U informaciji koju su iz ZZZ prošle godine dostavili lokalnom parlamentu, navodi se i da nedostaju vozači građevinskih i poljoprivrednih mašina, planinski i turistički vodiči, restoranski konobari…

U JU Srednja mješovita škola Braća Selić kažu da su prepoznali taj problem i da, iako su voljni da odgovore potrebama grada, za to sada nema mnogo mogućnosti. Osnovni pokazatelj za to su ankete koje se godinama sprovodi među učenicima završnog razreda osnovne škole.

„Skoro niko od anketiranih godinama ne pokazuje interesovanje za zanatska zanimanja. To je zabrinjavajuće i prije svega je riječ o ‘mentalitetskoj barijeri’. Imamo volje, iako postoje određeni kadrovski problemi, kao i nedostatak uslova za praktičnu nastavu, da pokušamo da formiramo bar jedno odjeljenje tih deficitarnih obrazovnih profila”, kažu u toj ustanovi.

Potrebno je, objašnjavaju, prije upisa srednje škole dodatno edukovati učenike i njihove roditelje, kako bi efikasno bile razbijene predrasude prema zanatima.

No, da je upisna politika u toj ustanovi do sada bila promašaj, kada je riječ o potrebama grada, govori činjenica da je iz nje do sada izašlo na stotine kuvara i konobara, ali i onih koji su nakon trogodišnjeg školovanja mogli da se „pohvale” vrlo čudnim zanimanjima. Tako učenici srednje škole dobijali zvanja sa kojima su teško mogli da nađu posao bilo gdje, a u rodnom gradu nikako. Među generacijama kolašinskih srednjoškolaca su i „izvlakači aluminijskih kablova”, skladištari, saradnici u kulturnim djelatnostima, saradnici u prirodnim naukama… Školovano je, takođe i nekoliko generacija trgovaca. Sve to, uprkos činjenici da su kolašinske fabrike odavno „mrtve”, a u tom gradi nikad nije bilo više od od 10-ak prodavnica i najviše dva skladišta.

Iskustva rijetkih Kolašinca koji su zanatlije i koji od toga dobro žive, govore u prilog činjenici da se u toj varoši mladi teško odlučjuju za zanimanja. Na primjer, u firmi za uređenje eneterijera Dekor kompani tvrde da tokom deceniju i po, koliko se bave tim poslom nijedan njihov sugrađanin nije bio zainteresovan za obuku ili rad u tom preduzeću. Tako u toj firmi, ne rade Kolašinci, već mahom Rusini i Mađari iz Vojvodine.

„Imamo ‘mentalitetsku barijeru’ prema zanatima. Nevjerovatno, ali to se još na ovim prostorima doživljava kao ponižavajuće. A savim je suprotno – ko ‘ima zanat’ ne može propasti bez obzira na finansijsku krizu”, uvjereni su u Dekor kompani.

Predstavnicima lokalne vlasti u nekoliko mandata nije pošlo za rukom da motivišu sugrađane da se late zanata. Nudili su i besplatan poslovni prostor i obećavali druge stimulanse za zanatlije. Bez rezultata. Tako se i dalje, recimo, i za najsitnije popravke obuće ide do Mojkovaca.

Ta činjenica starije tjera na nostalgična sjećanja o vremenu kada je u gradu postojala obućarsko–krojačka zadruga. Prvi majstori tog zanata bili su: Jakov i Đoko Nišavić, Leka Čogurić, Lale Medojević i njegov sin Mišo Medojević, Nikola Dulović, Dimbovići, Milo Raketić, Luka Bogdanović, Veljko Jovanović, Fićo Abramović a obućarsku radnju je imala i Milka Bulatović. Obućari male varoši bili su priznati i pregovarali sa čuvenim proizvođačem obuće Bata. Kada je taj prestižni brend stigao u grad na Tari, lokalni obućari imali su ugovore kojima su obezbijedili da samo oni iz zadruge mogu popravljati Batinu obuću.

Posljednjih decenija, obućari su dolazili sa strane, jedan iz Bijelog Polja a jedan iz Podgorice.

U lokanoj upravi su svjesni tog problema, ali, za sada, kako kažu imaju malo načina da ih riješe. Čim se Opština riješi blokiranog računa i osnovnih dugova, biće neophodno iznači način da se mladi sugrađani motivišu da se bave zanatima.

,,Svakodnevno smo svjedoci da sugrađani da bi dobili najobičnije zanatske usluge moraju do susjednih gradova. To značajno povećava troškove u njihovom kućnom budžetu. S druge strane, mnogo mladih nezaposlenih ne žele da se prekvalifikuju i bave znatima. U rješavanju tih problema treba pristupiti sistemski, pa i država i lokalan zajednica treba time da se pozabave”, kaže potpredsjednik Opštine Đuro Milošević iz SNP-a.

Socijalistička narodna partija, koja je konstituent nove kolašinske vlasti, u svom predizbornom programu za prošlogodišnje lokalne izbore akcenat je stavila upravo na oživljavanje zanatstva u Kolašinu.

A da nezainteresovanost za zanate nije stvar samo ,,mentalitetske barijere” Kolašinci su nedavno pokazali, prijavljujući se za radove na auto putu. Prema evidenciji lokalne kancelarije ZZZ, preko dvije stotine nezaposlenih je pokazalo spremnost da radi upravo znatske poslove kod kineske firme koja je izvođač radova.

Mnogi od njih su bili spremni i za prekvalifikaciju, koja je u toku. Među njima je mnogo mladih ljudi koji imaju i fakultetske diplome i govore po dva strana jezika. Neki od zainteresovanih za građevinske poslove tvrde da ni do sada nijesu birali posao, već ih je da se bave zanatima sprečavao strah od neuspjeha u rodnom gradu.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

ZAOKRUŽIVANJE SKIJAŠKOG KOMPLEKSA BJELASICE: Betonizacija Jelovice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će biti gradnje i urbanizacije planine, goviri i činjenica da su cijene zemljišta na Jelovici kod Berana nastavile da rastu, tako da je u odnosu na samo prije tri mjeseca cijena ara skočila za dvadeset odsto i sada dostiže i 12 hiljada

 

Da li planini Jelovici kod Berana, kuda prolazi novi regionalni put koji će ovaj grad spojiti sa Kolašinom i skijalištem Jezerine, prijeti takozvana betonizacija? Ono što se može vidjeti i čuti kada se posjeti ova planina i razgovara sa ljudima koji tamo već imaju privatne posjede i ugostiteljske objekte, govori u prilog tome da hoće.

Jedan od urbanističko građevinskih inspektora kojeg smo sreli na terenu, pribojava se takvog ishoda ali kaže da su mu ruke vezane.  „Jedino što mogu da uradim je to da zaustavim gradnju ako nisu izdate dozvole, ili nije završen proces dobijanja dozvola za gradnju, što i činimo. Ono na šta treba upozoriti i apelovati je da lokalne uprave kojima pripada ova planina, a to su Berane u Andrijevica, ne izdaju tako olako dozvole, jer postoje mnoge stvari koje prije toga na Jelovici treba da se riješe“, kaže nam inspektor.

On naglašava da to nije slučaj samo sa Jelovicom, već sa svim planinama u ovom regionu, čak i na Prokletijama koju stranci prepoznaju kao najveći planinski ljetnji potencijal Crne Gore. „Sve je to lijepo, i hoteli i restorani. Ali previše betona na planinama, to nije ono što traže strani turisti kojih je proteklog ljeta bilo više nego ikada“, smatra naš sagoovrnik. .

Da će biti gradnje i urbanizacije planine, goviri i činjenica da su cijene zemljišta na Jelovici kod Berana nastavile da rastu, tako da je u odnosu na samo prije tri mjeseca cijena ara skočila za dvadeset odsto i sada dostiže i 12 hiljada. To su Monitoru potvrdili neki od vlasnika zemlje ili ugostiteljskih objekata, hotela ili restorana.

„Cijena ara trenutno se kreće od najniže šest  do 12 hiljada eura. Dobar dio zemljišta je već prodat, a većinu do sada prodatog zemljišta kupili su građani Podgorice koji bi ovdje gradili ili već grade vikendice“, priča jedan od ugostitelja. U prošloj godini cijena ara se kretala oko hiljadu eura, a samo nekoliko godina ranije, jedan ar mogao se kupiti za trista do četiristo eura.

Sagovornik Monitora objašnjava da je skok cijene zemljišta primjetan od kada se najavljuje završetak puta i puštanje u funkciju tunela Klisura, koji je od Jelovice udaljen manje od tri kilometra.„Onda imate još svega 2,8 kilometara dug tunel, iz kojeg izlazite na skijalište Jezerine. Pošto je sa te tamo strane tunela, na teritoriji opštine Kolašin, odavno sve rasprodato, Podgoričani su počeli da kupuju zemljište na Jelovici, čija se valorizacija tek sada očekuje.“

Monitor je već pisao o tome da su cijene zemljišta na planini Jelovici počele vrtoglavo da rastu početkom ove godine. Tako su bivši ruski vlasnici pred sam kraj 2019. godine, crnogorskoj kompaniji „Osmanagić“ prodali i hotel „Jelovica“ i više od četiri hektara zemljišta oko tog hotela za svega 158 hiljada eura. Trenutno po najnižoj cijeni od šest hiljada, samo zemljište sada vrijedi 2,4 miliona, a po najvećoj cijeni od 12 hiljada, zemljište bez objekta hotela vrijedi blizu pet miliona eura.

Uporedo sa skokom cijena, ove jeseni je, kako smo mogli saznati, počela intenzivnija gradnja vikendica na obroncima planine.

Jelovica je planina koja je dio masiva Bjelasice. Sa druge strane, prema Kolašinu, već su nikli veliki skijaški kapaciteti. U planu je da se sa vrha Bjelasice žičara i gondola spuste i do Jelovice, i da se ova planina učini dijelom velikog skijaškog kompleksa, sa većim brojem skijaških staza i uspinjača. Sagovornici Monitora koje smo zatekli na Jelovici očekuju da će cijene i dalje da rastu kada počne bolja valorizacija ove planine.

Naime, osim starog hotela koji je kupila kompanija Osmanagić i koji nije u funkciji, na Jelovici trenutno ima samo još jedan ranije izgrađeni hotel, u kojem su smješteni radnici preduzeća Euroasfalt koji rade na dionici puta prema Kolašinu od ulaza u planinu Jelovicu zaključno sa izgradnjom tunela, koji je u svemu i najozbiljniji posao.

Dionicu puta od Berana do mjesnog centra Lubnice, odnosno do ulaza u Jelovicu, ranije je izgradila kompanija „Bemaks“. Ta dionica započeta je 2013. godine, i država je finansirala izgradnju, dok je „Bemaks“, odnosno firma „Hidroenergija Montenegro“ čiji je „Bemaks“ bio u tom trenutku većinski vlasnik, za svoje potrebe kroz trup puta na pojedinim djelovima ugrađivala cijevi za male hidroelektrane.

Prethodna Vlada je kao kranji rok za završetak puta preko Jelovice dala  novembar. Novembar je na isteku, a otvaranje u puštanje u saobraćaj tunela, nije još na vidiku. Mada su radovi, kako se može saznati, pri kraju, niko od radnika Euroasfalta koje smo zatekli na Jelovici, nije mogao da kaže kada će put biti zvanično završen i otvoren za saobraćaj.

Bivša Vlada je zaprijetila da bi u slučaju eventualnog prolongiranja otvaranja puta, nakon novembra, neko morao da snosi posljedice. U ovom trenutku niko ne zna kako će se postaviti nova, 44. Vlada po ovom pitanju i problemu.

Tek i kada put bude završen, slijede ozbiljna pitanja kada se radi o budućem razvoju ili betonizaciji Jelovice. Jedno od prioritetnih je pitanje nepostojeće insfrastrukture. Koliko će biti septičkih jama na planini dok ne počnu ozbiljnije kontrole? A sve to na nadmorskim visinama sa kojih se podzemne vode slivaju prema izvorištu gradskog vodovoda koji ispod Lubnica, sa Merića vrela, ide za Berane. Navodno će vlasti svima postaviti uslov da ugrade takozvane bio prečišćivače. I da se svi nadamo da će sadašnji i budući, mali i veliki investitorioni to poslušati i uraditi.

                      Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BEZ RJEŠENJA ZA ODLAGANJE ŽIVOTINJSKOG OTPADA: Kako se ko snađe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema usaglašenih preciznih podataka koliko se otpada životinjskog porijekla sakupi i odloži u opštinama na sjeveru Crne Gore. Nije rijetkost da ta vrsta nusproizvoda završava na divljim deponijama, vodotocima, u kontejnerima…Ostatak se, tvrde u lokalnim komunalnim preduzećima, sakuplja i odlaže u skladu sa trenutnim mogućnostima

 

Klasifikacija i postupanje sa životinjskim otpadom uređeno je  zakonodavstvom Evropske unije (EU) i  transponovano u naše zakonodavstvo, kroz pregovaračko poglavlje 12 (Bezbjednost hrane, veterina i fitosanitarna politika). Međutim, nusproizvodi životinjskog porijekla se ne odlažu u potpunosti u skladu sa Zakonom o veterinarstvu, kontastovano je u više zvaničnih dokumenata.

Prema propisima, koji su usaglašeni sa EU legislativom, postoji više mogućnosti za zbrinjavanje nusproizvoda životinjskog porijekla. Jedan je zakopavanje u zemlju prema pravilima koja obezbjeđuju neškodljivo uklanjanje. To se uglavnom, kako tvrde u komunalnim preduzećima, radi na gradskim deponijama, s obzirom da ni jedna opština nema, takozvano, stočno groblje.

Sistem sakupljanja i odlaganja životinjskog otpada za sada organizuju lokalne uprave. Iz objekata u kojima nastaju proizvodi životinjskog porijekla, imaju sklopljene ugovore sa lokalnim komunalnim preduzećima, kojima plaćaju usluge odvoza i uništavanja, odnosno zbrinjavanja, piše u aktuelnom petogodišnjem Akcionom planu, koji se odnosi na tu oblast.  “Veliki objekti za klanje i rasijecanje mesa imaju infrastrukturu za odvajanje ostataka životinja po kategorijama. Međutim, zbog toga što za sada ne postoje objekti za preradu ili uništavanje, predaju se lokalnim komunalnim službama zbirno, one ih preuzimaju tako skladištene, odvoze i zbrinjavaju na deponijama. To značajno umanjuje motivisanost da odvajaju nusproizvode po kategorijama”, konstatovano je u tom dokumentu.

Kroz MIDAS projekat Svjetske Banke realizovane su dvije studije izvodljivosti  u okviru kojih su rađene i procjene količina nusproizvoda. Te dvije procjene dale su različite rezultate. Prema prvoj studiji, ta količina iznosi između 18 – 21.000 tona/godišnje, a prema drugoj oko 6.000 tona/godišnje. “Teško je izvršiti procijenu količina nusproizvoda koji nastaju u Crnoj Gori, obzirom da još uvijek nema razdvajanja kategorija u svim objektima, nema precizne evidencije o uginuću životinja na gazdinstvima.  Lokalne komunalne službe ne vode evidenciju o uginulim životinjama koje zbrinu, još uvijek postoji tradicija klanja na gazdinstvima za sopstvene potrebe…” piše u aktuelnom Planu.

U skladu sa Zakonom o veterinarstvu, držaoci životinja dužni su da prijave uginuće životinje i da se pridržavaju uputstava u vezi sa odlaganjem leševa, kao i da o uginuću obavijeste veterinarsku ambulantu ili službenog veterinara. To, nažalost, kako kažu u više komunalnih preduzeća sa sjevera, nije odomaćena praksa na selima.

Umjesto postupanja po propisima, djelovi leševa životinja, najčešće, iznutrica i koža, odnosno, vuna,  završavaju u vodotocima, divljim deponijama, pored ili u kontejnerima… Najveće problemi sa upravljanjem nusproizvodima, uočeni su u određenim kriznim situacijama, kao što je bilo 2016. godine, kada je, zbog zaraznih bolesti životinja,  svaka lokalna uprava pokazala nedostate kapaciteta za adekvatu rekaciju. Problem je potvrđen i dvije godine kasnije  kada je najveća mesna industrija u Crnoj Gori izgorela u požaru, što je za posljedicu imalo  2.000 tona nusproizvoda od zaliha mesa koje je bilo na lageru.

Najnoviji incident objelodanjen je u Bijelom Polju, kada je, minulog mjeseca, ustanovljeno  da tamošnje komunalno preduzeće nema dozvolu za odlaganje životinjskog otpada na privremenoj deponiji  na granici sa Srbijom. Uprkos tome, godinama to čine i naplaćuje tu uslugu prerađivačima mesa sa teritorije svoje opštine.

Izvršni direktor preduzeće Komunalno Lim Muradif Grbović, nelegalno odlaganje životinjskog otpavdao je “brigom po zdravlje građana”. Objasnio je i da  je od lokalne uprave nedavno tražio ”privremeno rješenje” za odlaganje nus proizvoda iz mesne industrije  na deponiju u mjestu Dobrakovo. “Sve do trenutka dok se odobrenje od nadležnog organa ne dobije, vršimo usluge odvoženja, s obzirom na to da bi ovaj problem (životinjski otpad) izazvao katastrofalne posljedice po zdravlje i bezbjednost građana ove opštine, ukoliko bi smo prestali sa pružanjem usluga te vrste”, kazao je Grbović novinarima.

Neuređena deponija u Dobrakovu nalazi se kraj magistralnog puta, na oko četrnaest kilometara od Bijelog Polja, između dva granična prelaza. Iz NVO Euromost tvrde da se ta  deponija koristi nekontrolisano, a da pojedini zaposleni u preduzeću Komunalno Lim naplaćuju usluge odlaganja, ali da ih ne prijavljuju preduzeću. Povodom nezakonitog korišćenja lokacije za odlaganje životinjskog otpada Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u tom gradu formiralo je predmet, koji je u fazi izviđaja.

Mještani kolašinskih sela više puta su se obraćali i novinarima i Komunalnoj policiji tvrdeći da Plašnicom, pritokom Tare, pliva svakojaki otpad, a najviše ostaci od životinja zaklanih za zimnicu. Stanje je slično i u Svinjači, al ii manjim vodotocima po selima i uz puteve. Vlasnica privatnog privremenog prihvatilišta za napuštene životnje Danijela Vuksanović kaže da je stanje naročito pogoršava  kad počene  klanje jagnjadi, svinja i teladi. “Na fotografijama, koje sam pravila godinama mogu se vidjeti sve vrste otpada. Od plastičnih kesa napunjenih garderobom i obućom, preko djelova namještaja i posuđa, pa sve do koža, iznutrica i ostalih djelova životinja. Pri poplavama voda izbacuje otpad na obližnja imanja, koja poslije toga podsjećaju na deponije”, objašnjava ona.

Slićne tvrdnje mogu se čuti i od ekoloških aktivista u ostalim opštinama sa sjevera. U Plužinama najveće neuređeno odlagalište je Pilana u Breznima gdje se odlaže biootpad. Na teritoriji te opštine,  prema zvaničnim podacima evidentirano je 12 neuređenih odlagališta gdje se deponuje komunalni, građevinski, životinjski i biootpad.

Nevladina organizacija Ecopatriotizam saopštila je, početkom ove godine  da su u blizini rijeke Bistrice u Nikšiću naišli na veliki broj životinjskih ostataka koji sa ostalim vrstama otpada zagađuju životnu sredinu i stvaraju uslove za širenje zaraze.

Postrojenje za za tretman nusproizvoda životinjskog porijekla koji nijesu za ljudsku upotrebu, u sklopu regionalne deponije Čelinska kosa,  u Bijelom Polju trebalo je, prema pređašnjim planovima, da bude izgrađeno do ove godine. Međutim, još traju priprema za početak realizacije tog projekta. Postrojenje je planirano je za 10.000 tona životinjskog otpada, a projekt je  vrijedan osam milona eura. Obuhvatio bi i izgradnju dva sabirna centra u Nikšiću i Podgorici i nabavku neophodnih vozila, opreme i uspostavljanje sistema upravljanja. Nusproizvodi životinjskog porijekla koji nijesu za ljudsku upotrebu u budućem postrojenju, kako je planirano, biče  prerađivani sterilizacijom pod pritiskom. Ta metoda postoji od 1855. godine.

I u region imaju brojne probleme sa  sakupljanjem i odlaganjem životinjskog otpada. Predstavnici Evropske zelene partije (EZP) nedavno su iznijeli podatke da se samo u klanicama u Srbiji, na godišnjem nivou generiše oko 180.000 tona životinjskog otpada za koji se “ne zna gdje završava”. Ni u Bosni i Hercegovini još  ne postoji sistem za tu vrstu otpada koji radi po evropskim standardima.

                                                                                                                                    Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEVASTACIJA BJELOJEVIĆKE RIJEKE: Tužilaštvo da preispita ugovor Vlade i koncesionara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaštitnica imovinsko pravnih odnosa dostavila je ove sedmice Višem državnom tužilaštvu u Bijelom Polju dokumentaciju o devastaciji Bjelojevićke rijeke radi ocjene da li postoje krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti. U fokusu je Aneks ugovora o koncesiji koji je prethodna Vlada, posljednje sedmice svoga mandata, potpisala sa  kompanijama koje grade male hidroelektrane Bjelojevićka 1 i 2

 

Zaštitnica imovinsko pravnih odnosa Marija Božović dostavila je ove sedmice Višem državnom tužilaštvu u Bijelom Polju dokumentaciju o devastaciji Bjelojevićke rijeke radi ocjene da li postoje krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti.

Ukazuje se da je devastacija nastala rekonstukcijom dionice puta Vragodo-Mojkovac i izgradnjom malih HE Bjelojevićka 2. Zaštitnica je ranije podnijela krivičnu prijavu istom tužilaštvu zbog uništavanja rijeke usljed rekonstukcije puta. U tom postupku, tokom prošle godine, Prirodno matematički fakultet utvrdio je da se u rijeci nakon radova ne nalazi više od 20 odsto riblje faune.

Monitor je nedavno pisao da je nedelju dana prije izbora nove Vlade,  minula Vada  sa kompanijama koje grade male hidroelektrane Bjelojevićka 1 i 2 u Mojkovcu, potpisala aneks ugovora o koncesiji. Ovim ugovorom privatnim kompanijama se na raspolaganje daju državne parcele radi realizacije dvije male HE.

Ugovor su 23. oktobra potpisali potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj i ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović, i koncesionari dooo ČelebićMilica FuštićSynergy doo i C&S Energy. Radi se o kompanijama koje su u većinskom vlasništvu Tomislava Čelebića, poslovnog partnera Mila Đukanovića.

Prethodna Vlada, kao i ona prije nje, javno su obećali da će zaustaviti gradnju malih HE i preispitati ugovore o postojećim. Umjesto toga, na kraju mandata, dobili smo ovaj ugovor.

Bjelojevićka rijeka, na kojoj je izvođač radova na malim HE bio Bemaks, koji pored njih, na istoj lokaciji,  radi i regionalni put Mojkovac-Lubnice, je uveliko uništena.

,,Nameće se i pitanje u čemu se ogleda javni interes a koji potencira obrađivač informacije prema Vladi koja je usvojila zaključke, a shodno kojim su zaključeni Aneks 1 i 2 Ugovora o koncesiji za MHE Bjelojevićka 1 i 2”, navodi se u prijavi Zaštitinice.

Po mišljenju Zaštitnika, prije dostavljanja Informacije i zaključenje aneksa bilo je neophodno preispitati sve aktivnosti koncesionara, dokumentaciju i javni interes imajući u vidu da je izvođenjem radova prilikom rekonstrukcije dionice Vragodo – Mojkovac, a u sklopu čega su i rađene MHE Bjelojević 1 I 2, došlo do devastacije rječnog ekosistema, kao posljedica devastacije životne sredine, uništenja ribljeg fonda, te konstatacije u Izvještaju Komisije Agencije za zaštitu životne sredine za MHE koje se grade “ono što je vidno i zabrinjavajuće je da ne postoji izgrađena riblja staza kao i da je jednim dijelom u potpunosti blokiran vodotok kamenim agregatom.”

Zaštitica ističe da Vlada nije mogla donijeti zaključak o ovom poslu na osnovu stručnog mišljenja na koje se poziva obrađivač informacije, odnosno privatne firme. Ističe da je bilo potrebno pribaviti i mišljenje Direktorata za ribarstvo i Direktorata za vodoprivredu, kao i Uprave za vode, obaviti neophodna vještačenja i analize. Navodi da je bilo neophodno da vještaci daju svoje mišljenje o eventualnim propustima u izvođenju radova MHE i dionice Vragodo- Mojkovac i postupanja po odobrenim projektima i odobrenim tehnološkim postupcima, stepenu izvedenih radova i vrijeme koje je potrebno za radove, vrijednost izvedenih radova, propuste u poštovanju mjera zaštite životne sredine, propisane i utvrđene u postupku strateške procjene tj. utvrditi da li radovima ugrožava život i zdravlje ljudi i životne sredine. Do svega toga nije došlo već je vlada na kraju svog mandata potpisala aneks ugovor sa privatnim firmama koje i pored moratorijuma namjeravaju da nastave gradnju ovih malih HE.

,,Nije jasno u čemu se ogleda javni interes jer izostaju sveobuhvatne analize kako će rad MHE 1 i 2 poboljšati opšti standard, zaštiti životnu sredinu, analiza prihoda Budžetu i koncesionara, udio u proizvodnji električe energije i potrebe, i drugo. Ne zna se da li su MHE Bjelojevićka 1 i 2 projektovane tako da će obezbjediti ekološki prihvatljiv protok u skladu sa članom 54 ovog zakona i druge uslove propisane odredbom člana 63. Osnovano sumnjamo da su aneksi zaključeni na štetu Države”, navodi se u prijavi Zaštitnice.

Iz URE, bivšeg premijera Dritana Abazovića, su svojevremeno konstatovali da je ova rijeka potpuno devastirana zbog izgradnje mini-hidroelektrane i rekonstrukcije puta Mojkovac-Lubnice, gdje je investitor Uprava za saobraćaj, a izvođač radova Bemaks.

,,Kada smo saznali da je investitor dobio dozvolu za izgradnju MHE na Bjelojevićkoj rijeci otišli smo u Bjelojeviće da vidimo stanje u kom se nalazi rijeka i da porazgovaramo sa mještanima kako bismo vidjeli šta možemo da uradimo da bi se problem izgradnje MHE riješio. Međutim, kada smo stigli zatekli smo mutnu rijeku, posječena stabla drveća i uništen put. Bili smo šokirani stanjem u kojem se nalazi ovo mjesto”, skenirali su stanje u pokretu URA.

Sve se promijenilo kasnije kada je URA preuzela državnu brigu o ovim pitanjima. Mještani su protestovali i cijelo vrijeme iskazivali ogorčenje što se problem ne rješava. Vlada je umjesto rješenja potpisala ugovor sa kompanijama, koji im daje realne osnove za nastavak gradnje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo