Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Gle truda kako se isplati

Objavljeno prije

na

Bio bi ovo još jedan igrokaz, ali nit je igra, nit što kazuje

 

Taman skuvala kafu, a ona već popijena… i naravno da ću sad da razmišljam o poreklu reči taman – turcizam, preuzet iz arapskog – znači da je nešto obavljeno, gotovo; potaman – odgovara, po meri; taman posla – ne, nikako, ne dolazi u obzir. Kafi u našem dvorištu kao da prijaju hladna jutra, kao da je živnula. „U najavi imamo energiju iz vetra, pa se to ne desi…“, saopštiše  NJEMU.  Plaćali smo vetar… ON hoće da se obesi o najveći luster! Mislim da bi se građani Srbije spasili kad bi ostali bez struje… barem ne bi svakodnevno gledali poludelog NJEGA na TV-u, kako teatralno balansira iz jedne šizofrene situacije u drugu, pa opet u prvu.

Kažem glavi da ne umem da izađem na kraj sa umom koji radi onaj trik, predviđen samo za pred smrt, ono izbacivanje najlepših trenutaka, objašnjavam glavi da nekada treba da bude i na mojoj strani. U etapama, unutar kojih sam, već sam svikla da progrizem rupu. Nije tako jednostavno progristi rupu na tankoj linijici i ne urušiti sve. Ipak je progrizem i šetam, vešto oponašajći klizačice koje sam čežnjivo gledala jedne zime, u najvećem gradu koje je moje stopalo ikad promerilo. Bio bi ovo još jedan igrokaz, ali nit je igra, nit što kazuje. Ponekad pomislim, isuviše je jezik popustljiv pred mislima. Emocionalno bi bilo znatno podnošljivije kada bi se čovek sećao samo onoga što je stvarno upamtio, to jest kada bi sećanje bilo evociranje memorisanih sadržaja, a ne subjektivna igra imaginacije sa umišljenim predrasudama o vlastitoj prošlosti. Moja mračna tajna je da je nekad jedina stvar koja mi pomaže da ne odvezem sebe preko litice ludila, kad napravim neku glupost, da prepričam sebi šta sam uradila, onako kao stendap. Bol je težina kojom se sadržaji negativnog iskustva utiskuju u reljef trajnog pamćenja.

Volim lepu reč. Muzikalan slog. Volim snažnu sintagmu. Volim upečatljive rečenice koje pamtimo još dugo, dugo pošto smo ih pročitali. Da, i dalje verujem da lepa reč i gvozdena vrata otvara, na svaki od bezbroj načina koji su nam ponuđeni.

I šta kažete? Epska narodna poezija je leglo nasilja i treba je izbaciti iz školskog programa. Ma ne treba, bre, ništa da uče, da se ne muče siroti, hoće i žulj na mozgu od učenja. Od igrica neće. Neka vreme počne od njih, pa da zaista budu posebni, svoji i glupi. Izbrisati istoriju i napisati novu, samo ljubav i bleja. Istraj, izdrži u borbi protiv vetrenjača, takorekuć, protiv tih svih zlih vetrova! Svi su protiv tebe, dragi spasioče naš, pa čak i vetrovi! On je imao Sanča Pansu, a ti, ti si sam, predsedniče!!! Uz tebe smo!!!

Pitam se da li postoji ijedna bitka koju smo izgurali do kraja ili kao zunzare letimo, od povoda do povoda za protest, nemajući ni istrajnosti da nešto parcijalno promenimo, niti solidarnosti da se ujedinimo i izborimo protiv nepravde na kojoj počiva sistem.

Uzmite u ruku sveli list. Ako ga dovoljno dugo držite u otvorenoj šaci, osetićete kako vam jesen jede sa dlana.

P. S. Hladno vam je u stanu? Na ulici je toplije! Samo kažem.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Slijepe vijesti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema opravdanja praviti ni od čega nešto, zar ne, čak ni kada je previše ničega

 

 

Kako najavljuju, dolazi “strašna“ zima, čak će i sneg da pada. Kao da se zima desila u nevreme. Najave su takve kao da ćemo svi da pomremo. Čuje se fijukanje vetra kojem ne mogu da se posvetim koliko zaslužuje. Jutro prolazi bez objašnjenja. I ja s njim.

Šta je trebalo, a šta nije, moja omiljena tema za razmišljanje u pet ujutru. Postalo je malo mučno, koliko u ovom ludom vremenu  imamo životnih učitelja, psihologa, belih magova, vidovnjaka… I kojeg god da odabereš, reći će ti da imaš problem i da samo oni mogu da ti pomognu da ga rešiš. Polako s tim, ponešto prođe i samo… Čuvajte se. Pričamo, ali ono najvažnije sedi među nama i ćuti. Plakala bih da imam vremena.

Sedim, pijem kafu i gledam kako jedna vrana preleće sa krova na krov. Izgleda da meditiram. I to radim vrlo strpljivo. Strpljenje nije samo čekanje da se nešto desi, već sposobnost da ostaneš smiren dok gradiš ono što još nije vidljivo. Ćutim i zaboli me grlo, a ne boli me nešto što koristim, trepavice ili ramena o koja kačim torbe i prazne dane, i uspomene koje sam izmislila.

Sve što vredi traži vreme, tišinu i dosledan trud bez publike. Sećate li se kako je bilo nekada. U jednu posudu odvojite žumanca i dvesta grama šećera, polako dodajte mleko, brašno, vilinski prah star  milion godina i mutite dok ne vidite pokojnu babu… i tako ispecite dvadeset i pet kora. A ne kao danas: u trista grama mlevenog keksa ubacite jedan margarin…

Nova godina je nadomak, pa u skladu sa tim i vreme da se piše Deda Mrazu. Među podsetnicima zimskih obaveza ponegde sebi, blago i bez pritiska, dodam: „Ako hoćeš“. Kažu da Deda Mraz živi u Laponiji i to nije samo priča za decu. U finskom gradu Rovaniemi nalazi se njegovo zvanično selo smešteno u Arktičkom krugu. Laponija izgleda kao bajka. Zimi tamo vlada polarna noć, a nebo osvetljava Aurora Borealis. I da ne zaboravim, poštanski broj Deda Mraza je 96930.

Mrkli je dan. Najteži deo decembra je prošao. Kraj godine, a ja negde u sredini… Do kraja, ostalo je samo hodočašće. Dugo nisam mogla da se otrgnem od pomisli, da je nekad ranije čak i tuga bila lepša. Sada motrim i senkom prekrivam prostor, zaklanjam komadić pod suncem. Nema opravdanja praviti ni od čega nešto, zar ne, čak ni kada je previše ničega.

Pazim šta pišem, možda oživi.

P. S. Opustite se, sve ide po planu… Samo ne po našem.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Kolor sreće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ugovaram nove početke, nove nade, ali i porodičnu grobnicu svojih nada, šteta da ih posthumno razdvajam

 

 

Pretpraznički dani se nekako vuku po gradu, a ja ne mogu da povežem ruke prepune kesa i paketa, sa istrošenim licima ljudi koji ih nose. Zove me neki čovek, već tri puta, zbog oglasa za prodaju Škode, koju nemam i ne prodajem, ali zvuči kao da ga više zanima moj glas, nego auto. Kaže: „Baš mi je prijao razgovor, imate lep glas“.

Negde usput u životu, svet svojom negativnošću i pritiskom uspe da nam ubije prirodnu znatiželju o svetu koji nas okružuje. Stoga, bitno je povremeno izdvojiti koji trenutak za postepeni povratak prvobitne, dečije znatiželje. Kažem dečije, jer je to ona prava, prirodna, neiskvarena. Odrasli, ako je ne izgube, nekako odlutaju nezdravoj, ponekad malicioznoj. Nema nas, celu večnost već. A nismo ni primetili. Nema nam druge nego da progledamo.

Ugovaram nove početke, nove nade, ali i porodičnu grobnicu svojih nada, šteta da ih posthumno razdvajam. Ne prolazi nam sa godinama vreme brže, nego naš mozak nema šta da zapamti, zbog jednoličnog načina života. Dani se ponavljaju, stapaju u mesece, a vreme leti. Lek je promena dnevne rutine. Promeni navike, vrstu kafe, skoči u hladan potok, pa da vidiš šta je život!

Volim da slušam bešumne priče. One su pisane na posebnoj frekvenciji milozvučnog tonaliteta, koji mi blaži nervne receptore. Oživela sam u pedeset i nekoj. Nisam namerno. Neko je umesto mene otvorio prozor, a ja sam videla koliko je sunce zaista daleko. Prestala sam i da sanjam duge snove. Dvaput sam se umila i obukla novu pidžamu. Pred ogledalom sam potražila osmeh i rekla sam sebi da je vreme da pođem dalje. Što dalje. Tamo kuda nikada nisam išla. Jer, svet je golem i nikoga ne čeka…

Od razmatranja, prikladnih za hladno zimsko veče, izdvojila bih ova: svaka čast onome ko je smislio babu sa tri dinara, koja jedan ulaže da uđe u kolo, a onda joj, valjda, dosadi, ali je kolovođe ne puštaju, pa ona, kud će, šta će, doturi im preostala dva dinara, da iz kola izađe. Zatim: da li se narandža zove narandža zato što je narandžaste boje, ili se narandžasta boja zove narandžasta, jer je narandža narandžaste boje? Lepo je Džej govorio: „Cigu-ligu-ligu-ligu-li, migu-migu-migu-li, laj, rajke-ta, rake-take-take…”

Nekad tako samo zažmurim i nestanu sve gluposti kojima sam sklona.

P.S. Ako jednog dana prošlost dođe da vas traži, setite se da tamo više ne živite.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Kad padne moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je krenulo sve da se urušava, kada to prođe i slegne se prašina, prvo će morati da se izmisli točak

 

Izašla sam iz kuće totalno nespremna za vremenske uslove koji traju već mesec dana. Teško se privikavam na duge rukave i još duže noći. Nije ni tako strašno, neke stvari traju mnogo duže, a strahotne su. Evo, na primer: živimo u državi u kojoj je predsednik toliko ležeran prema konceptu poštovanja Ustava, da najhladnije izađe i objavi kako neće, eto, menjati Ustav da bi mogao da vlada još jedan mandat, koji mu isti taj Ustav trenutno, vrlo neuviđavno, ne dozvoljava. Mogao bi al’, eto, neće. Kao.

Posle dužeg razmišljanja o nekim nepravdama shvatila sam da je najpametnije da odem da skuvam kafu. Narod se probudio, no je još uvek krmeljav. Kako je krenulo sve da se urušava, kada to prođe i slegne se prašina, prvo će morati da se izmisli točak.

Vreme se sasvim promenilo, vidim po reakcijama koleginice koju je neko BLOKIRAO NA INSTAGRAMU i to je kukanje do neba, pomešano sa kletvama i pozivanjem na više sile da mu sude bez milosti. Postoji kontekst, iza svega. A on se ne dobija tako što se popuni nekim svojim projekcijama. Obeshrabrujuće je, kada shvatiš dimenziju daljine koju je potrebno premostiti. Pa odlažeš taj put, a zvezde prolaze… A onda jednog dana samo pomisliš, možda bi već bio na pola puta… U još nekoj avanturi usput. Pa se uputiš, sa glavnim ciljem negde u daljini, korak po korak. Jednu po jednu avanturu.

Spremila sam za ručak boraniju i znam da će biti ono: „Ako ti se sviđa jedi, ako ti se ne sviđa jedi i ćuti“. Tako nam je govorila još vaspitačica u vrtiću. Žena koja nam je brisala ruke od voštanih bojica (da ne isprljamo kaputiće), proveravala da li smo dobro vezali pertle i čuvala leđa dok smo na ljuljašci. Ljuštila pomorandže i seckala jabuke. I grlila kad krenemo kući.

Sa odlaskom bliskih i dragih ljudi nestaje i deo nas u ovom svetu. Koliko će nas biti u nekom drugom, zavisi od toga koliko smo se dali i koliko zaslužujemo. Izvor naklonosti treba sačuvati za sebe, nikada ne otkriti. Tako je sve ono što proistekne iz nje više dopadljivo, manje smeta. I ne opterećuje.

Još petnaest dana i dani postaju duži, to je sve što treba da znamo danas.

P.S. Jedan mudar čovek jednom je rekao: „Idem malo da prilegnem“.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo