Povežite se sa nama

MONITORING

GODINA 2014.: Hajke i bajke

Objavljeno prije

na

Samo da prođe – rečenica je kojom većina običnog svijeta ispraća 2014. godinu. Nada je neophodna ljudima, makar drhtala na tanušnoj niti novog broja u kalendaru. Ništa opipljivije ne govori da će biti bolje. Prosječna zarada pokriva 60 odsto minimalne potrošačke korpe.

U godini za nama vlast je najuspješnije gajila hajke i bajke. Dok priča bajke o napretku zemlje, režim je režanje zamijenio ujedima do kosti. Glavna meta bili su mediji, nevladine organizacije koje ne kontrolišu i opozicija. Ko računa da su dostigli krajnje granice, lako se može prevariti – svaki put kad smisle novu gadost izgleda kao da preko toga ne može i svaki put se potom pokaže da mogu još.

Medijski linč teče tako što jedan od medija pod kontrolom vlasti objavi neku informaciju, poluinformaciju, izjavu sumnjivog izvora ili naprosto laž, a onda ostali to do besvijesti prenose, komentarišu i analiziraju. Prve žrtve takvog pristupa bile su bivše direktorke CKB-a Milka Ljumović i Bosa Tatar. Vijesti televizije Pink – Minut-dva, crnogorsko izdanje Informera i Pobjeda udarne su pesnice, ostali su podizvođači u poslu koji, prema opšteprihvaćenom mišljenju, vodi Vladimir Beba Popović, direktor Instituta za javnu politiku. Omiljene mete, pored bivših menadžerki CKB-a, su vlasnici i novinari Vijesti, Monitora i Dana, direktorica MANS-a Vanja Ćalović, Tea Gorjanc- Prelević iz HRA i Ljiljana Raičević iz SŽK, kao i čelnici opozicije – Nebojša Medojević, Andrija Mandić, Miodrag Lekić. Po potrebi zaluta i neko od koalicionih partnera. Da se ne zapusti disciplina.

Početak godine donio je prve plodove, krajem 2013. započetog projekta Riječ, slika, neprijatelj. Izložba je preko hiljadu naslovnih strana Monitora, Vijesti i Dana, predstavljala kao primjere ,,medijske zloupotrebe, neprofesionalizma, kršenja osnovnih ljudskih prava i sloboda, etičkih i pofesionalnih standarda” i nakon premijere u Podgorici prikazivala se diljem Crne Gore.

Samo nekoliko dana prije otvaranja izložbe u njenom gradu, novinarka Dana Lidija Nikčević pretučena je ispred dopisništva tog dnevnog lista u Nikšiću. Nepoznati muškarac sa fantomkom, obučen u crno, više puta ju je, najvjerovatnije pendrekom, udario u glavu.

U martu su zbog napada na Lidiju Nikčević uhapšeni, a u decembru osuđeni na kazne od 11 do 15 mjeseci zatvora vlasnik nikšićkog pogrebnog preduzeća Narcis Željko Miletić, Zoran Abramović, Milovan Gardašević, Vladimir Mitrović i Vukašin Đurđevac. Svi okrivljeni su uporno negirali krivicu i tvrdili da je ,,proces montiran”.

Glavni i odgovorni urednik Vijesti Mihailo Jovović je ocijenio da se ,,sezona nekažnjenog lova na novinare koja je počela prije desetak godina ubistvom Duška Jovanovića, nesmetano nastavlja i u ovoj godini”. Valjda da bi mu dali za pravo ,,nepoznati počinioci” su zapalili još jedan automobil Vijesti.

Početkom februara gledali smo u susjedno dvorište – u Bosni je buknula pobuna gladnih, osiromašenih građana. Raspršilo se, ispalo je da smo im uzalud zavidjeli.

Zbog izjave da bi se talas uličnih protesta iz Bosne i Hercegovine mogao preliti u Crnu Goru, jer vlast ne radi ništa na rješavanju teške socijalne situacije, medijska mašinerija mljela je direktorku Centra za građansko obrazovanje Daliborku Uljarević. Optužena je da zagovara nasilje.

Po ugledu na Bosnu, grupa, uglavnom mladih ljudi, pokušala je da u Podgorici organizuje protest protiv vlasti. Blokirali su jednu ulicu i odbili zahtjev policije da se pomjere. Uhapšeno ih je 20, među njima novinar Marko Milačić i Boban Batrićević, član Foruma 2010. Opasnost za red i poredak predstavljao je i Milačićev otac, 75-godišnji Dragoslav Milačić, pa je i on završio u zatvoru. Suđenje je u toku, ne može se tek tako odbijati poslušnost.

Druga je stvar kad se brani čast. Lidera opozicionog Pokreta za promjene Nebojšu Medojevića je na beogradskom aerodromu fizički napao vlasnik nikšićke firme Uniprom Veselin Pejović, tada potencijalni kupac Kombinata aluminijuma Podgorica, u međuvremenu njegov ponosni vlasnik. Fini profil Pejović je dodatno uljepšao izjavom da će i ponovo, kad god ga sretne, Medojevića udariti ,,kao ženu”, jer ,,širi laži o njemu”. Valjda u sklopu nježnosti prema investitorima premijer Milo Đukanović pokazao je puno razumijevanje za Pejovića – on je samo čovjek koji drži do svoje i časti svoje porodice.

Fizičku sigurnost novinara Tufika Softića, krajem februara počelo je da čuva policijsko obezbjeđenje. On je 2007. godine pretučen ispred svoje kuće u Beranama, a u avgustu prošle godine u dvorištu mu je eksplodirao trotil. U julu 2014. na sva zvona je objavljeno da su zbog pokušaja ubistva uhapšeni Vladimir Labudović i Ivan Asanović. Kao nalogodavac označen je Dragan Labudović, član narko kartela Darka Šarića, koji je u zatvoru u Srbiji. Očekivala se optužnica, ali je nema. Osumnjičeni su na slobodi, Softić živi u pratnji policije.

Pripremajući se za lokalne izbore SDP i Pozitivna su postigle sporazum o zajedničkom nastupu u Podgorici. Prognoze su stizale dotle da bi ta ,,nova snaga”, kao ,,građanska, procrnogorska i nekompromitovana”, mogla prestavljati ozbiljnu konkurenciju DPS-u. Ostvarili su, pokazaće se kasnije, jednu od najprljavijih prevara birača.

U Beranama je na izborima 9. marta pobijedila koalicija SNP-a i Demokratskog fronta. Opozicioni aktivisti u nekoliko DPS-ovih mini štabova oteli su aktivistima vladajuće stranke spiskove, a, pričalo se ponegdje i novac, namijenjen za kupovinu glasova. Najave da će krivične prijave protiv ,,kupaca” biti procesuirane, izgubile su se u režimskoj kuknjavi o ,,upadanju na privatni posjed”. Što će reći da je kupovina glasova nešto poput pušenja – može, ali ne na javnom mjestu – a zapravo može svuda.

Kao znak proljeća, svraćao nam je narko bos Darko Šarić. Uhapšen je u Južnoj Americi odakle je prebačen u Crnu Goru i produžio ka Beogradu.

Mjeseci su nam prošli u nagađanju ko će koga kandidovati na lokalnim izborima u 12 crnogorskih opština. Konačno je Miomira Mugošu u Podgorici vladajuća partija zamijenila Slavoljubom Migom Stijepovićem. Koalicija SDP-a i Pozitivne, nakon što je odustala od advokata Nikole Martinovića umiješanog u aferu Telekom, kao keca iz rukava izvukla je Dragana Bogojevića. Koliko je on u negativnom, toliko je kandidat SNP-a Aleksa Bečić u pozitivnom smislu obilježio izbore u Podgorici.

Uobičajenim mehanizmima DPS je pobijedila u većini opština. Na različite načine izigrali su svaki zakon koji su, u okviru pritisaka međunarodne zajednice zbog afere Snimak, morali da donesu.

Svega smo se nagledali, malo toga novog. Izdvojio se, na primjer, bivši šef policije koji je u policijskom kampu na Zlatici reklamirao DPS, pa poslije objasnio kako je zapravo zemljake podučavao o NATO. U Podgorici im je za formiranje vlasti falilo jedno odborničko mjesto i oko toga je gotovo četiri mjeseca trajala drama.

Zapleti oko formiranja vlasti u Podgorici rasplitali su se na čudovišne načine, jedan od rezultata bio je da je ,,Evropsko lice Podgorice” ostalo bez nosioca liste koji se proglasio nezavisnim odbornikom.

Negdje tokom tog procesa raspala se Pozitivna. Njen predsjednik Darko Pajović izgubio je većinu u partijskim organima, pa je, kako tvrde njegovi protivnici, nepropisno kasnije isključio one koji su tražili njegovu smjenu. Sad ima partiju, ne bi se reklo i članstvo niti glasače.

Završilo se tako što je predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić, u septembru, nakon odmora, prišao ruci Mila Đukanovića. Iako je opozicija u nekom trenutku pregovora prihvatila njegovu nepristojnu ponudu da sa samo pet mandata formira lokalnu vlast u glavnom gradu, SDP nije mogao da odoli DPS-u. Ovih dana milijarditi put glume opozicionu poziciju, ali reklo bi se da malo ko još ima snage da sluša to prenemaganje.

Ljeto je obilježila monstruozna kampanja protiv direktorice MANS-a Vanje Ćalović. Informer koji potpisuje Novak Uskoković danima je objavljivao fotografije pornografske sadržine uz pitanje – da li je na snimcima Vanja Ćalović. Reakcija države bila je i ostala nebulozna – zabranjivali su distribuciju već distribuiranih novina.

Krajem juna i zvanično smo saznali da u septembru nećemo dobiti pozivnicu za pristupanje NATO.

Godinu i po nam je tužilaštvom upravljao vršilac dužnosti. Sudiju Vrhovnog suda Ivicu Stankovića za vrhovnog državnog tužioca izabrala je, 7. oktobra , u Skupštini Crne Gore tropetinska većina od 49 poslanika. Ruku je vladajućoj koaliciji dodala Socijalistička narodna partija. Novi tužilac najavio je i akciju i akcione planove, nismo dosad vidjeli bogznašta.

Početkom oktobra stigao je i najnoviji izvještaj Evropske komisije o napretku Crne Gore na putu ka EU. Manje više isto, neki kažu malo gore nego prije. Sve u svemu: „Ostvaren je ograničeni napredak kada su u pitanju istrage, krivično gonjenje i konačne presude u slučajevima korupcije, uključujući i onu na visokom nivou”. U izvještaju se govori i da izborne neregularnosti moraju biti istražene i da „Vlada treba da promoviše i pomaže slobodu medija, izbjegavajući bilo kakve izjave koje bi se mogle tumačiti kao zastrašivanje”.

Nije, primijetili su iz EK bilo nikakvih ozbiljnih napora da se suzbije nekažnjivost za ratne zločine.

Brisel nam je objasnio da se nezakonito bogaćenje može suzbijati: ,,U skladu sa članom 20 Konvencije UN nacija protiv korupcije, Crna Gora treba da razmotri kriminalizovanje bogatstva čije se porijeklo ne može objasniti”, piše u Izvještaju. Razjasnili su nam i da postoji izvjesna klauzula pomoću koje pregovori sa Crnom Gorom o članstvu mogu biti obustavljeni.

Normalno da se ništa od toga nije dopalo premijeru Milu Đukanoviću.

„EK kao jedan od partnera uvijek ima taj mehanizam da odustane od pregovora ukoliko vidi da jedna zemlja kandidat ne ide dovoljno dobro. Takođe, zemlja kandidat ima pravo, kao što je to Island uradio, da kaže izvinite, meni se više ovo društvo ne dopada.” Pa neka se Evropa vidi.

,,Dosadašnji koruptivno-kriminogeni stil upravljanja resursima Crne Gore ne bi bio dozvoljen u okviru čvrstih integracija u Evropsku uniju i oni koji su ga do sada upražnjavali na najbrutalnije načine bi bili sankcionisani i kažnjeni po zaslugama. Đukanović i njegov klan bi izgubili sve monopole koje su sticali decenijama, a odgovornost za sva nepočinstva, uključujući i ratne zločine, bila bi konačno i jasno adresirana”, objasnio je profesor Filip Kovačević.

Safet Kalić, Rožajac kojem se u odsustvu sudi u Specijalnom odjeljenju Višeg suda u Bijelom Polju za pranje oko osam miliona eura stečenih švercom narkotika, uhapšen je u oktobru u Austriji. Procedura za njegovo eventualno izručenje zasad se odvija bez predvidivog ishoda.

Na samom kraju oktobra svaka od 620 hiljada glava u Crnoj Gori zadužena je za oko 1100 eura. Ministar finansija Radoje Žugić, potpisao je sa predstavnicima kineske Eksim banke ugovor o finansiranju prioritetne dionice autoputa Bar-Boljare. Pašće 41 kilometar. Ukupna vrijednost finansiranja i projektovanja iznosi 809,6 miliona eura. Od te sume 85 odsto sredstava biće obezbijeđeno iz kredita Eksim banke, a preostalih 15 odsto obezbijediće crnogorska vlada.

Skupština je početkom decembra usvojila Zakon o autoputu. Dok jedni tvrde da je riječ o ,,poslu vijeka”, drugi kažu da je Crna Gora na putu u dužničko ropstvo. Djelovi puta od Bara do Podgorice i od Mateševa do Boljara, zasad su samo crtež.

Duge su noći u novembru, zarobio nas je mrak. Dva sudska procesa dodala su još jednu nijansu crnog. Viši sud u Bijelom Polju osudio je Ibrahima Čikića da plati 4000 eura bivšem upravniku bjelopoljskog zatvora Luki Bulatoviću i zatvorskom doktoru Tomu Karišiku na ime duševnih bolova koje su pretrpjeli jer ih je Čikić pomenuo u knjizi Gdje sunce ne grije. Ibrahim Čikić je pisao o torturi koju je, kao jedan od uhapšenih u akciji Lim, preživio devedesetih. Kriv je što je opisao mučenja koja je preživio. Iako je, prema ljekarskom nalazu, Čikićeva, ,,vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno”, optužnica ga je teretila da je trebalo da bude snajperista prilikom navodnog pokušaja otcjepljenja Sandžaka.

Viši sud u Podgorici osudio je Moldavku Svetlana Čabotarenko na godinu zatvora zbog davanja lažnog iskaza. Postupak protiv Moldavke pokrenuo je advokat Zoran Piperović. Ljiljana Raičević, direktorica Sigurne ženske kuće, u kojoj je Moldvaka našla utočište, podsjetila je da je Svetlana Čebotarenko u istrazi na preko dvjesta stranica kucanog teksta i snimljenog materijala od nekoliko sati imenovala i detaljno opisala stanove, lokale, firme, trgovce i krijumčare bijelog roblja. Pomenula je mnoga vrlo poznata imena iz privrednog i političkog života Crne Gore. Za njom će biti raspisana i potjernica.

I kad se čini da smo na dnu dna – ima još. Jedna beba je umrla, a četiri su jedva izvukle živu glavu jer su zaražene u porodilištu u Bijelom Polju. Porodilište je bilo prljavo, pa je zatvoreno. Ministar zdravlja Miodrag Radunović je podnio ostavku, ovih dana uhapšeno je nekoliko ljekara. Sad se ljekari bune jer im kolege hapse ,,kao kriminalce”. Vjerodostojnije bi zvučali da je neko od njih ikad rekao išta o svojim kolegama koje pacijenti moraju podmititi kako bi dobili zdravstvenu uslugu. Ako se još ne zna šta se u bjelopoljskom porodilištu dešavalo, cjenovnici se znaju.

Da, otišao je i šef ANB-a Boro Vučinić. Podnio je ostavku ,,kao lični čin” nakon razgovora sa premijerom. Kao ono kad se neki zatvorenik na smrt spotakne niz stepenice.

Za sam kraj godine stigla je vijest da je specijalnoj tužiteljki za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije Đurđini Nini Ivanović istekao mandat. Organizovani kriminal i korupcija su u punom mandatu. Kao vlada.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

VODA ZA PIĆE, MAREZA I VELJE BRDO: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vodu sa Mareze koristi preko 60 odsto građana najvećeg grada u državi– preko 100.000 ljudi. Za sada će, prema najavama, morati i dalje da računaju da nedjelju-dvije voda nije za piće. I to ako bude sve u redu sa Veljim brdom

U subotu su iz Vodovoda Podgorica obavijestili građane da voda sa Mareze nije za piće. Kako nedjeljom ne rade prodavnice, građani Podgorice su u nedjelju ispraznili zalihe vode benzinskih pumpi.

Podgoričani su navikli da čim kiša zaređa vodu ne smiju piti. Tokom prošle godine nije bila ispravna za piće tokom januara, oktobra i novembra. Prije ove restrikcije, ove godine nije bila za piće ni početkom januara.

Prošlog decembra počelo je čišćenje kanala Mareza. Mediji su tada izvještavali da će se riješiti dugogodišnji problem zamućenja vode, te da će nevolje sa pijaćom vodom postati prošlost. Kada su radovi završeni, iz Vodovoda su objavili da je kanal, nakon više od dvije decenije, ponovo prohodan cijelom dužinom od oko 8,5 kilometara. Takođe, saopštili su  da se očekuje pozitivan efekat čišćenja na pojavu mutnoće vode, ali da će precizni podaci biti dostupni tek nakon dužeg perioda praćenja i detaljnije analize.

Praćenje je pokazalo zamućenost i u novembru, pa je ove sedmice  direktor Vodovoda Aleksandar Nišavić izjavio je da je kanal nakon čišćenja bio bez problema sa zamućenjem čak i tokom obilnih padavina u februaru i martu, ali da je sada ponovo bilo prepreka u kanalu. On je za Radio Crne Gore kazao da su ga nesavjesni pojedinci i firme ponovo zatrpavali ili u njemu odlagali građevinski materijal.

Objasnio je i da je kanal nedavno ponovo očišćen: „Nadležne inspekcije rade svoj posao, ali nisu u mogućnosti da 24 časa nadziru kanal koji je dužine oko 8 kilometara i na taj način preventivno spriječe neke nedozvoljene radnje“, naglašava Nišavić. Prevedeno, kad nema preventive ima zamućenja jer čišćenje samo po sebi očigledno nije dovoljno.

U međuvremenu je Srđan Perić, predsjednik Skupštine Glavnog grada Podgorice i lidera Pokreta Preokret, Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatih odgovornih lica zbog osnova sumnje na ugrožavanje i moguće zagađivanje podgoričkog vodoizvorišta Mareza usljed aktivnosti povezanih sa projektom Velje brdo.

Podsjetimo, svečano otvaranje radova na Veljem brdu upriličeno je krajem marta, da bi početkom ovog mjeseca iz Vlade obavijestili da se radovi na pristupnom bulevaru nastavljaju.

,,Zanimljivo je što je kanal Mareze očišćen i stvorene su pretpostavke da nema zamućenja vode sa vodoizvorišta Mareza po tom osnovu, a u međuvremenu se radi na gradnji bulevara na Veljem brdu. To je dodatan motiv da se do kraja ispita zbog čega je došlo do zamućenja vode za piće”, izjavio je Perić.

On je u prijavi naveo da su povod javno dostupni stručni dokumenti i informacije o projektu izgradnje bulevara i naselja Velje brdo, kao i upozorenja o mogućoj hidrogeološkoj povezanosti tog područja sa vodoizvorištem Mareza. Navodi  da preliminarna hidrogeološka studija koju je naručilo Ministarstvo javnih radova, a izradila kompanija ,,Geoprojekt”, ukazuje na mogućnost direktne hidrauličke veze između djelova karstno-pukotinske izdani na području Veljeg brda i izvorišta Mareza.

„Podnošenje krivične prijave je zapravo institicuionalna zaštita kroz pitanje da li radovi koji se izvode na Veljem brdu mogu naškoditi vodoizvorištu Mareza. Podsjetiću da sam u samoj prijavi naznačio, citiram: ‘Ne tvrdim da je navedeno zamućenje neposredno izazvano radovima na Veljem brdu, niti unaprijed pripisujem krivičnu odgovornost određenim licima. Međutim, imajući u vidu dokumentovanu mogućnost hidrogeološke povezanosti, nedovršena istraživanja i značaj Mareze za javno vodosnabdijevanje, smatram da postoje razlozi da nadležno tužilaštvo ispita sve okolnosti i utvrdi da li je došlo do protivpravnog ugrožavanja izvorišta’“, objašnjava on za Monitor.

Perić kaže da bismo, da vlast nije zarobljena u principu samovolje, kao reakciju nadležnih dobili nedvosmileno obrazložen odgovor, a ne salvu ličnih uvreda i političkih optužbi. „ Da naglasim, krivičnu prijavu sam podnio na osnovu navoda iz preliminarne hidrogeološke studije, a saslušao sam i ozbiljnu zabrinutosti univerzitetskih profesora da može da postoji hidraulička veza između gradnje na lokaciji na Veljem Brdu i Mareze, Dakle, povod za prijavu predstavljaju javno dostupni stručni dokumenti i informacije o projektu izgradnje bulevara i naselja Velje brdo“.

„Jedna ravan je ta što vlast ima problem da vodi racionalan dijalog, ali ona mnogo značajnija je da se ovdje radi o pitanju potencijalne ugroženosti izvorišta koje je ključno za vodosnabidjevanje Podgorice, a to iziskuje trezven pristup – a ne politikansku odbranu megaprojekta i prejudiciranje šta će biti konačna riječ struke“, zaključuje on. Perić za Monitor najavljuje i dopunu krivične prijave: „Trenutno provjeravam dodatne materijale koji bi mogli ukazivati na nove činjenice ili sadržati nove dokaze u vezi sa ovim slučajem, tako da je izvjesno da ću podnijeti i dopunu“.

Po prijavi, direktor Vodovoda Nišević je izjavio da se trenutno zamućenje ne može dovesti u vezu sa aktivnostima na Veljem brdu i da je jasno da ono što utiče na mutnoću jesu obilne padavine tokom jesenjih i zimskim mjeseci.

Ove sedmice je i Maša Knežević (iz GP Vodovod) za TV Podgorica izjavila da ovo preduzeće ne raspolaže podacima koji ukazuju na moguću vezu između područja Velje brdo i vodoizvorišta Mareza. ,,Prema našim saznanjima, radovi i aktivnosti na Veljem brdu su počeli mnogo ranije nego što smo imali pojavu zamućenja koja je bila uslovljena obilnim padavinama sad u novembru mjesecu“, rekla je Knežević.

Ipak, mogućnost hidrogeološke povezanosti između Veljeg Brda i Mareze nije nepoznata, poručuje Knežević: ,,Podgorički Vodovod je kao i šira javnost upoznata sa preliminarnom hidrogeološkom studijom koja upućuje na moguću vezu između područja Velje brdo i vodoizvorišta Mareza. Međutim, aktivnosti su i dalje u toku, traju, nakon što se okončaju moći ćemo sa sigurnošću da govorimo na ovu temi da li postoji moguća veza između Veljeg Brda i vodoizvorišta Mareza“, navela je ona.

Perić je u krivičnoj prijavi predložio tužilaštvu da ispita brojne nepoznanice oko Veljeg brda i mogućeg uticaja na Marezu. Da se utvrdi da li su radovi povezani sa projektom Velje brdo započeti i izvođeni uz prethodno pribavljanje svih zakonom propisanih vodnih uslova, saglasnosti, dozvola i potrebnih stručnih analiza, te da li su nadležna lica bila upoznata sa mogućom direktnom hidrogeološkom vezom Veljeg brda i Mareze.

Tužilaštvu je predloženo i da pribavi kompletnu hidrogeološku dokumentaciju, uključujući preliminarnu i detaljnu studiju, ugovore, projektne zadatke i izvještaje o sprovedenim istraživanjima. Kao i da se pribavi stručno vještačenje rezultata mjerenja mutnoće i kvaliteta vode na Marezi, uključujući podatke prije i tokom izvođenja radova. Te da se utvrdi postoji li uzročno-posljedična veza između građevinskih aktivnosti i eventualnog pogoršanja kvaliteta vode.

Da se ispita da li su preduzete sve propisane mjere zaštite izvorišta od slučajnog ili namjernog zagađenja, kao i da se utvrdi eventualnu odgovornost izvođača, odgovornih lica kod investitora i drugih odgovornih lica u nadležnim institucijama.

,,S obzirom na značaj Mareze za javno zdravlje i bezbjednost vodosnabdijevanja Podgorice, predlažem hitno postupanje i preduzimanje mjera radi očuvanja svih relevantnih materijalnih i tehničkih dokaza”, napisao je Perić u prijavi.

,,Agencija za zaštitu životne sredine izdala je dvije dozvole Ministarstvu javnih radova, kojima je omogućena izgradnja Bulevara Velje brdo, uz obavezu poštovanja propisanih mjera. Zato se sada nameće sasvim logično pitanje – hoće li gospodin Perić podnijeti krivičnu prijavu i protiv Agencije, kao i svih onih koji su učestvovali u izdavanju dozvola?”, saopštila je Anđela Mićović, predsjednica Kluba odbornika Pokreta Evropa sad (PES) u Skupštini Glavnog grada. Uzgred optužujući Perića za opstrukciju i saradnju sa DPS-om.

Iz Vodovoda su najavili da je ,,u toku raspisivanje tendera za određena hidrogeološka istraživanja samog izvorišta i neposredne okoline, kako bi utvrdili odakle dolaze vode na sami izvor“, kazao je Nišavić.

Najavio je  da će narednih nedjelja biti sproveden manji pilot-projekat i ugrađeni filteri za prečišćavanje vode i uklanjanje čestica mutnoće. On se nada da će to biti rješenje, ali kao trajno naveo je izgradnju postrojenja: „Ali isto nije isplativo, jer je njegova vrijednost preko 20 miliona eura, dok sa druge strane imamo mutnoću koja je negdje na nedjelju-dvije dana godišnje, tako da je ovo rješenje za sada neisplativo“, istakao je direktor Vodovoda.

Vodu sa Mareze koristi preko 60 odsto građana najvećeg grada u državi –100.000 ljudi. Za sada će, prema najavama, morati i dalje da računaju da nedjelju-dvije voda nije za piće. I to ako bude sve u redu sa Veljim brdom.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STVARNOST, MITOMANIJA I POLITIČKO ORUĐE: Banalizacija Njegoša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je Njegoševo književno djelo i nasljeđe kontroverzno i različito tumačeno već je, decenijama, nepobitna činjenica. I malo ko dozvoljava Njegošu da bude to što je bio – veliki pjesnik 19. vijeka

 

 

Dan pred Njegošev praznik rođenja, Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku, predložio je da se novi Dan vojske slavi 28. jula u znak sjećanja na bitku na Vučijem dolu. Sadašnji datum 7. oktobar obilježava pobjedu dukljanskog kneza Stefana Vojislava nad vizantijskom vojskom i njenim saveznicima – Raškom, Bosnom i Zahumljem. Ovom pobjedom je učvršćena nezavisnost Duklje i njene dinastije Vojisavljević koja će vladati zemljom do kraja 12. stoljeća. Tada je Duklja, tj. sadašnja Crna Gora bila dominantno rimokatolička.

Stefanov sin i nasljednik, kralj Mihailo I, kao i unuk Bodin, jasno su se okrenuli Rimu i zapadnom (latinskom) obredu, što je kulminiralo dobijanjem kraljevske krune od pape Grgura VII (1077.) i uzdizanjem Barske biskupije na nivo nadbiskupije. Da li ovaj dio istorije Crne Gore smeta Bečiću, koji rado voli biti viđen na liturgijama u prisustvu mitropolita crnogorsko primorskog, ostaje za nagađanje. Međutim, vidljiva su nastojanja Demokrata (koji su kao partija proizašli iz Socijalističke narodne partije a ona opet iz nekad jedinstvenog DPS-a) da se u svakom kontekstu stavlja naglasak na njegoševsko-petrovićku istoriju i meko prosrpsko viđenje Crne Gore.

Bečić je, odgovarajući na poslaničko pitanje u Skupštini, rekao da se oko prijedloga saglasio s ministrom odbrane (iz njegovih Demokrata) i načelnikom Generalštaba te da su „na slatkim mukama kad se treba opredijeliti koju bitku izabrati kao dan kada će se proslavljati Dan Vojske“. On je naglasio da je bitka na Vučijem dolu uz koju ide i bitka na Fundini, nešto što je trasiralo put ka međunarodnom priznanju zemlje na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Dan kasnije oglasio se i Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić upozorenjem da se najavljenom promjenom datuma „Turska locira kao dežurni neprijatelj“. Istog (neradnog Njegoševog) dana, Fejziću je odgovorio ministar odbrane Dragan Krapović osporivši „ozbiljnost poređenja današnje moderne Turske i Otomanskog carstva…to bi nasmijalo i dijete u osnovnoj školi“. U roku manje od jednog sata Fejzić je odgovorio Krapoviću da je „najiskrenije skrenuo pažnju…donijeli smo onu rezoluciju o Jasenovcu i baš nam je ‘olakšala’ put ka EU… država nije igračka“.

To nije bilo sve. Na Njegošev dan je u rožajskoj gimnaziji organizovan kreativni zadatak učenika i nastavnika o životu i književnom stvaralaštvu Petra II Petrovića Njegoša. Objava o tome je zasmetala nekada visokom funkcioneru Bošnjačke stranke (BS) Adnanu Muhoviću. „Ako ovo dozvolimo rožajskoj gimnaziji, bolje da kao narod ne postojimo“ napisao je Muhović na Facebook-u i tražio da se Bošnjačko vijeće i stranka uključe i „ne dozvole ovu sramotu“. Dan poslije, u subotu, Muhović je pozvan u policiju po nalogu tužilaštva radi objašnjenja objave. Muhović je rekao da je branio svoj narod i islam „od islamofobnog djela Gorskog vijenca“ uz zaključak napisan velikim slovima da „mi ne moramo da volimo Njegoṣ̌a! Je l’ vam to jasno?!“.

Izjavu policiji dao je i rožajski imam Elmaz Kurtagić zbog svoje propovijedi u petak 13. novembra. Na propovjedi se Kurtagić osvrnuo na isti događaj u gimnaziji rekavši da je „žalosno je što se ovakve stvari dešavaju u našem društvu…posebno je žalosno što naše djevojke oblače crnogorske narodne nošnje i da se ponose s njom“. Tada je Kurtagić napravio usporedbu rekavši  „zamislite da Jevreji… imaju čas posvećen Adolfu Hitleru…A upravo nešto slično dešava se kod nas – Njegoš na času“.

U policiji je imam rekao da mu nije bilo ni „u podsvijesti da upoređuje Njegoša sa određenim narodom – nacijom kojoj je on pripadao” i da je njegova izjava istrgnuta iz konteksta. Fokus njegove besjede je „bilo Njegoševo književno djelo“ koje vrijeđa pripadnike Islama.

Da je Njegoševo književno djelo i nasljeđe kontroverzno i različito tumačeno već je, decenijama, nepobitna činjenica. I malo ko dozvoljava Njegošu da bude to što je bio –  veliki pjesnik 19. stoljeća. Poslanički klub Demokrata stoji iza sadašnjeg zakona u Skupštini, kojim je 13. novembar proglašen za Njegošev dan – crnogorski praznik kulture. Koliko je Demokratama zaista do kulture se za sada se ne može vidjeti.

Među radikalnijim elementima s bošnjačke strane je, još u doba Titove Jugoslavije, bilo onih kojima je smetalo čitanje Njegoša u školama i koji su Njegošev Gorski vijenac smatrali genocidnim i islamofobnim, te tražili ograničavanje njegovog opusa. S velikosrpske strane Njegoš je nebrojeno puta služio kao političko oruđe i nadahnuće za „istragu poturica“ (koja je dokazano istorijska fikcija) i svih onih koji stoje na putu njihove megalomanske državne ideje. Vrijedno je napomenuti da je kult Njegoša (onakvog kakvim ga percipiraju velikosrbi) veoma izražen u BiH entitetu Republika Srpska (RS) stvorenom oružanom agresijom režima Slobodana Miloševića i njegovih marioneta Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Završnica rata je donijela i genocid nad Bošnjacima u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica.

Danas veliki broj obrazovnih institucija u RS-u nosi ime Petra Petrovića Njegoša –  osnovne škole u Banja Luci, Bileći, Berkovićima, Istočnom Sarajevu, Tesliću, Velikoj Obarskoj, Maslovarima. Srednjoškolski centri u Šekovićima i Čajničima takođe nose ime crnogorskog vladike. Možda je najupečatljiviji Orden Njegoša u tri reda, ustanovljen 1993. godine na prijedlog prvog predsjednika RS-a i kasnije pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Jedan od prvih nosilaca (1994. godine) je i pokojni crnogorsko primorski mitropolit Amfilohije Radović.

Amfilohije će kasnije, kao pravoslavni vladika pokušati progurati kanonizaciju Njegoša kao sveca na arhijerskom saboru SPC 19. maja 2013. godine. Dva dana ranije je na svečanoj liturgiji u Cetinjskom manastiru unio ikonu sa Njegoševim likom nazvavši ga Svetim Petrom Drugim Lovćenskim Tajnovidcem. Ustanovio je i datum za njegovo praznovanje na nivou svoje Mitropolije. Amfilohije je tvrdio da ideja Njegoša kao sveca ima uporište u Ruskoj crkvi, navodeći da je moskovski KGB patrijarh Kiril Gunđajev neposredno prije SPC Sabora poslao patrijarhu Irineju ikonu sa Njegoševim likom. Većina episkopa na Saboru SPC nije podržala prijedlog.

Amfilohije je kasnije izjavio da „većina u Saboru još nije u stanju da shvati Njegoša“. Nejasno je na osnovu kojih kanonskih i drugi normi mitropolit Amfilohije je shvatio Njegoša kao sveca. Ima jako malo ili nimalo dokaza da je Petar II uopšte bio dogmatski hrišćanin a kamoli svetac. U memoarima austrijskog kapetana Fridriha Oreškovića bliskog Vladici Radu citiraju se Njegoševe riječi „da bi još sjutra sunce obožavao kad bi mu to bilo od koristi“. Uopšte, „on nema bogzna kakvo mišljenje o religiji, oslanja se više na oružje nego na crkvene ceremonije, posjećuje crkvu u godini najviše dva puta“ zapisao je Orešković. I drugi izvori slično pišu.

Na Njegoša, tj. predstavu koju su imali o njemu, nisu se ugledali samo nacionalisti. Njegoš je bio uzor i balkanskim autokratama poput Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića. Od  dolaska na crnogorski tron krajem 1830. godine on je radio na zavođenju jake centralne vlasti i formiranju državnih institucija koje su više  bile privatnog karaktera i  kojima su upravljali članovi uže porodice.

Sa stvaranjem ondašnje crnogorske državne vlasti, kako navodi istoričar Dragutin Papović,  polažu se i temelji tajkunizacije i kartelizacije Crne Gore čiji rodonačelnik je upravo bio Petar II. Porodica Đukanović je samo nastavljač „svijetle tradicije“. Novi glavarski/tajkunski sloj je Njegošu bio bezrezervno odan. U zamjenu, nova bogataška klasa i njihove porodice dobili su privilegije, monopole i „ugradnje“ kako se danas popularno zovu. Sam Njegoš je donekle držao distancu od direktnog prljanja. Pa je na vrh državnog kartela postavio brata – Pera Tomova Petrovića.

Pero je bio i predsjednik crnogorskog Senata. Istoričar dr Mirčeta Ðurović navodi da je Pero Tomov od 1835. godine „imao posebna ovlašćenja za trgovinu s inostranstvom, pa je preko njega išao najveći dio uvoza i izvoza“.  Bio je glavni uvoznik žita za Crnu Goru. Od Njegoša je dobio i 50 hiljada forinti za trgovinu i zelenašenje. Prvi brat je na pozajmljeni novac uzimao kamatu od 100 odsto. Istoričar Jagoš Jovanović piše da je Pero sa bratom od strica, Ðorđijem Petrovićem, “sklapao posebne trgovačke ugovore sa trgovačkim kućama u Beču, Beogradu i Carigradu“ i da je stavio ruku na trgovinu i tranzit soli i drugih strateških proizvoda uvezenih s Primorja. Dragutin Papović piše da je bogatstvo koje su „prvi crnogorski tajkuni“ uspjeli da steknu za kratko vrijeme bilo basnoslovno, u odnosu na siromaštvo ogromnog dijela naroda. Njegošev brat se sam hvalio kako je imao toliko novca da „za 10 godinah moji’em parama mogu u Crnoj Gori sud držati.“  Njegovi najbliži saradnici, serdari cucki i bajički su se takođe razmetali novcem i bahatim ponašanjem. Paralele i usporedbe s braćom Đukanović i Vučić teško je izbjeći.

Njegoš se pobrinuo da monopolske privilegije dobiju i njegov otac Tomo Markov Petrović, i ujak, njeguški kapetan i komandant Gvardije Lazar Proroković. Njegošev otac je posebno razvio kamatašenje i upisivao hipoteke nad zemljom svojih dužnika. Od prljavog novca je na Njegušima podigao svoju zadužbinu – crkvu Svetog Đorđa.

Njegošev ujak i komandant Gvardije je bio na još lošijem glasu od Toma Petrovića. Fridrih Orešković navodi u svojim memoarima da je Proroković „drski zlikovac, koji je sposoban za sve zločine i užase”.

Očigledno je da ranije priče Demokrata da se treba okrenuti životnim temama i ne vraćati u istoriju ne važe kada je u pitanju njihov politički dobitak. Ostaje da se vidi da li je u viziji Bečića i njegove partije Crna Gora građanska i evropska zemlja ili je, sada, zgodnije ponovo dijeliti narod, podastirući pred njega njegoševske vrijednosti. One stvarne književne, ali i mitske s tajkunsko mafijaškim elementima.

Možda će tako lakše ostati na vlasti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u vidu stana i(li) stambenog kredita. Država bi, ipak, u toj priči morala imati i obavezu više

 

 

Predlažući parlamentu da usvoji njihov Prijedlog zakona o porezu na imovinsku korist ostvarenu rješavanjem stambenih potreba funkcionera, Demokrate Alekse Bečića pokušavaju, kažu, da isprave jednu staru nepravdu.

Umjesto da prepričavamo i citiramo propise i odluke koji se sada preispituju – od parlamenta do suda – zamislimo osobu X, funkcionera neke od tri grane državne vlasti iz vremena vladavine DPS-a. Zahvaljajući tadašnjim propisima i vlastitoj snalažljivosti, uticaju ili dobrim vezama, X je riješio stambeno pitanje. Odlukom vladine Komisije, omogućeno mu je da stan koji je tada vrijedio 100.000 eura kupi za 20.000. Plaćajući narednih 10, 15 ili 20 godina po koju desetinu eura mjesečno.

Sad preskočimo koju godinu, pa dođemo do suštine predloženog zakona: ako danas taj stan vrijedi 150.000 eura, država bi osobi X mogla/morala da ispostavi poreski račun na 120.000. Pošto toliko, po tržišnoj računici, sada vrijedi onih 80 odsto stana koje su mu onomad poklonjene. A stopa poreza koji se namjerava uvesti na korist ostvarenu kupovinom državnog stana, povlašćenim kreditom ili dodjelom građevinskog zemljišta (placa) iznosi 100 odsto. Račun bi bio umanjen za dokazana ulaganja koja su povećala vrijednost stana, a novonastali dug morao bi se izmiriti u najviše 120 mjesečnih rata.

Moguće je da je X, u međuvremenu, prodao ili poklonio sporni stan ili plac. Ali, to ne utiče na novonastali dug i njegov iznos. Prikupljeni novac, predlažu Demokrate, išao bi u budžet za dijagnostiku i liječenje djece i odraslih u inostranstvu, kad im takva pomoć nije dostupna ovdje ni u ustanovama sa kojima Fond ima ugovor. Iako se pitanjem kako se sada liječe ti pacijenti nijesu bavili, predlagači zakona računaju da bi izrečena pažnja za pacijente bez mogućnosti adekvatnog liječenja trebala biti razlog više da njihov prijedlog ostavi pozitivan utisak na, kako se to kaže, stručnu i laičku javnost. Jednom riječju – glasače.

Zainteresovane publike svakako ne manjka.

Svako onaj ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u iznosu i do četiri petine vrijednosti stana od stotinjak kvadrata. Interesovanje, srazmjerno, raste ako je taj neko mogao da dobije državnu pomoć bez oglasa i javno obznanjenih kriterijuma, a da se podaci o tome kome je i koliko dato u novcu i nekretninama označe kao tajni podatak.

Na spisku objavljenom 2019, tokom mandata Vlade Duška Markovića, bilo je 96 pomognutih funkcionera. Njih 13 dobilo je stan, a 83 kredit. Dvije godine kasnije, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića, tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije evidentirao je najmanje 580 korisnika stambenih privilegija, među njima i 175 javnih funkcionera. Od njih smo saznali da ni ti podaci nijesu kompletni pošto je dio arhive bio uništen.

Brojevi s početka ovog teksta, koji se tiču dobijenih kvadrata i njihove cijene, predstavljaju simulaciju tadašnjeg modela, ali postoje i vrlo konkretni podaci o makar dijelu učinjenog.

Nataša Pešić, danas sekretarka Državne izborne komisije, dobila je stan od 65 kvadrata, pa kredit od 30.000 eura. Povlašćene kredite dobili su i sadašnji specijalni tužilac Miloš Šoškić i zamjenica vrhovnog državnog tužioca Jelena Đaletić. Lidija Vukčević, danas tužiteljka u Vrhovnom državnom tužilaštvu, kupila je 75 kvadrata za 12.915 eura. Suspendovanom tužiocu Saši Čađenoviću, koji je državni stan od 89 kvadrata kupio za 15.326 eura, danas se sudi.

Vesna Medenica, prvostepeno osuđena na deset godina zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, primanja mita, protivzakonitog uticaja…, dobila je od države stan od 80 kvadrata pa ga poklonila ćerki. Dvije godine kasnije od Vladine komisije zatražila je 30.000 eura za rekonstrukciju naslijeđene kuće. Odobrili su joj 40.000, uz umanjenje obaveze otplate na 8.000 eura, prije dodatnog popusta za jednokratnu uplatu. Miljan Perović dobio je novi kredit od 40.000 dok je još otplaćivao prethodni, od 30.000.

Šta je komisija u tim slučajevima smatrala „neriješenom stambenom potrebom“? U predmetu Stanovi SDT tvrdi da je vladina Komisija, pride, odobravala kredite za poboljšanje uslova stanovanja iznad propisanog limita od 15.000 eura. Da li je to tačno i je li učinjeno krivično djelo, odlučiće sud. Ali, ukus nepravde neće nestati ni ukoliko presuda bude oslobađajuća.

Međutim, ova priča ima i drugu stranu. Šta ćemo, recimo, sa sudijom koji je dvije ili tri decenije radio za (malu) državnu platu, plaćao kiriju u mjestu u kojem sudi i tek pred penziju dobio priliku da kupi prvi stan? Njegov kolega sa fakulteta mogao je da ode u advokaturu.

Inženjer u ministarstvu mogao je da potraži posao u banci ili telekomunikacionoj kompaniji. U prvom kvartalu 2019. prosječna neto zarada u zemlji bila je 512 eura, u finansijama i osiguranju 989, a u informisanju i komunikacijama 723 eura. To su prosjeci čitavih sektora. O platama u sudstvu nešto govori i izvještaj specijalne izvjestiteljke UN kojoj su se sudije žalile da im zarade nijesu srazmjerne odgovornosti, posebno kad od njih moraju plaćati i smještaj za sebe i svoju porodicu.

Za čovjeka koji je poslije toliko godina prvi put riješio stambeno pitanje, prošao propisanu proceduru i otplatio sve što je ugovorio sa državom, odluka vladine Komisije mogla je predstavljati dio pripadajuće naknade za odgovoran posao koji je radio uz krajnje neadekvatnu naknadu. Naravno, ostaje pitanje njegovog kolege sa istom platom i stažom, koji je stan kupio sam ili do penzije ostao podstanar. Ako je pomoć bila nadoknada za malu državnu platu, po kom je kriterijumu pripala jednom, a drugom nije? Koliko je, uostalom, sudija nezavisan ako mu za stan treba nečija preporuka kod izvršne vlasti?

A povlastice su stizale i do Ustavnog suda. Nekadašnjem predsjedniku Dragoljubu Draškoviću dodijeljen je stan od 109 kvadrata, a tadašnjem sudiji Budimiru Šćepanoviću od 96. Prema Vijestima, stanove po povlašćenim uslovima kupile su i sadašnja predsjednica Suda Snežana Armenko i sutkinja Jelena Ružičić.

To nas uvodi u drugi, ustavnopravni, dio priče o stanovima s povlasticom.

Ustavni sud je 30. juna utvrdio da dva stava člana 29 nekadašnjeg Zakona o održavanju stambenih zgrada, dok su važila, nijesu bila saglasna sa Ustavom. Riječ je o dijelu Zakona koji je omogućuio privilegovanu podjelu stanova i tambenih kredita, a koji je izbrisan iz Zakona prije četiri godine.

Državni parlament je, prema obrazloženju odluke Ustavnog suda, usvajajući sporni propis prepustila Vladi, opštinama i pravosudnim tijelima da urede ono što se moralo propisati zakonom. Junska odluka više od četiri mjeseca nije otpremljena (objavljena u Služvenom listu). Onda je, 11. novembra, Ustavni sud saopštio da su ispunjeni poslovnički uslovi za njeno preispitivanje. Poslovnik o radu Ustavnog suda za tako nešto traži „nova saznanja ili činjenice bitne za pravilnost odlučivanja“. Koja su to saznanja, Sud javnosti nije predočio. Iz onoga što su Vijesti prenijele o zahtjevima troje sudija Ustavnog suda zasad se vidi da oni iste odredbe (ne)važećeg zakona čitaju drugačije nego što ih je Sud pročitao u junu. Sutkinje Armenko i Ružić tražile su izuzeće iz odlučivanja o preispitivanju junske odluke, ali su njihove kolege odbile taj zahtijev. Ob­je su, potom, glasale da Ustavni sud preispita vlastitu odluku staru nepunih pet mjeseci.

Ako Skupština, u međuvremenu, usvoji prijedlog Demokrata, za novi poreski račun biće dovoljno da se utvrdi kako je funkcioner po nekom od spornih  propisa ostvario korist. I onda mu se ispostavi rješenje o poreskom dugu. Za njegovo plaćanje, ako uzmemo aproksimativan primjer s početka teksta, treba izdvajati hiljadu eura mjesečno tokom deset godina. Pod uslovom da mu odobre najduži rok otplate.

Podijeljena su mišljenja o (ne)pravednosti te odluke.

Ustav, izuzetno, dopušta povratno (retroaktivno) dejstvo pojedinih zakonskih odredbi kad to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja zakona.  Skupština tek treba da objasni eventualnu podršku prijedlogu zakona koji propisuje da punu današnju vrijednost dodijeljenih stanova i kredita plate i ljudi koji su postupili po tadašnjim pravilima, ostali u propisanim okvirima dodijeljene pomoći i odavno izmirili ugovorene obaveze prema državi. To pitanje ostaje i ako Ustavni sud promijeni odluku.

Crna Gora, odnosno njene vlasti, imaju pravo i obavezu da provjere svaku vrstu državne pomoći za koju postoje sumnje/dokazi da je neko zaobišao pravila, dobio više nego što mu je propisima pripadalo ili prećutao ono šta već ima. Ali, ako istovremeno odluči da nove finansijske obaveze nametne i onima koji su stanove ili stambene kredite dobili ispunjavajući sve ono što je država u to vrijeme zahtijevala, valja da objasni kako je taj čovjek mogao znati šta će mu država/vlast, pored tada ugovorene cijene, još jednom naplatiti.

Od tog odgovora zavisi i koliko vrijedi potpis države Crne Gore na ugovorima koje danas zaključuje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo