Povežite se sa nama

Izdvojeno

GODIŠNJICA ZLOČINA U MEDOVINI: Istine nema

Objavljeno prije

na

Da li su policajci došli na vrijeme? Koliko ih je bilo? Da li su bili obučeni i opremljeni adekvatno situaciji u kojoj su se našli? Gdje su bili pripadnici Posebne jedinice policije dok je ubica lovio ljude po komšiluku…? Zašto Vuku Boriloviću nije oduzeto prijavljeno oružje kada su se za to stekli zakonom propisani uslovi… Odgovore još čekamo

 

Zločin, tragedija, masovno ubistvo kakvo ne pamti Crna Gora dogodilo se 12. avgusta prošle godine na Cetinju, u naselju Medovina. U krvavom piru Vuk Borilović je ubio  desetoro komšija, među kojima i dvoje djece.

Prvo su, u podstanarskom stanu u kući  Borilovića stradala dva dječaka – od osam i 11 godina. Onda je ubijena i njihova majka Nataša Pejović Martinović (35). Pošto je ubio podstanare, na meti Borilovića našao se Milan Mitrović (37) njihov kum. Nakon toga ubio je ujaka Gorana Đurišića (54) koji je pokušavao da ga odgovori od krvavog pohoda. Onda je ubica krenuo niz ulicu.

U komšiluku ubijeni su supružnici Dimitrije (81) i Danica (74) Drecun i njihov sin Rajko (56). U jednoj od susjednih kuća ubijene su sestre Mila (51) i Aleksandra Radunović (52). Ranjeni su Aleksandar Drecun, Slavica Zvicer, Filip Đurković, Mileva Ramadanović, Darinka Čelebić i Ljubiša Maksimović, jedan od policajaca koji su, u međuvremenu, pristigli na mjesto zločina.

Konačno, krvoproliće je zaustavljeno negdje ispred 16 časova. Ubica je  ubijen u razmjeni vatre sa policijom i sugrađanima. Pucnji su odjekivali duže od 45 minuta. Danima nakon masakra Cetinje je bilo oprhvano suzama, bolom i tugom za nedužnim žrtvama, i “zatrpano” obećanjima o urgentnoj pomoći žrtvama i efikasnoj istrazi. A onda je sve utihnulo.

U Medovini, godinu kasnije, teška tišina svjedoči o tragediji o kojoj mještani i dalje s nevjericom pričaju. Nerado. Porodice žrtava i ranjenih, u svoja četiri zida, pokušavaju da nastave da normalno žive. Sami. Pravda, znaju, nikada neće i ne može biti zadovoljena. Međutim, žele istinu. Žele odgovor na pitanja – zašto se tragedija dogodila, da li se zločin mogao spriječiti, ko je odgovoran?

Miloš Martinović čija su supruga Nataša i djeca Mašan i Marko ubijeni u masakru kaže da sa Borilovićem nikada nije imao nikakav konflikt. ” Baš nikakav. Kad mi je porodica prešla tamo u njegovu kuću ,kad sam bio tamo, vazda ga ja zovnem da sjednemo, makar pet minuta. Sve  super. Ništa. Ne nikad. Baš nikad”.

U danima nakon zločina javnost je, posredstvom medija, nadležnima isporučila paket pitanja koja su zahtijevala brze i precizne odgovore: Da li su policajci došli na vrijeme? Koliko ih je bilo? Da li su  policajci bili obučeni i opremljeni adekvatno situaciji u kojoj su se našli? Gdje su bili pripadnici Posebne jedinice policije dok je Borilović lovio ljude po komšiluku…? Da li je bržom i boljom intervencijom policije mogao biti sačuvan još neki život. (Očevici svjedoče da su prisutni policajci spriječili Borilovića da uđe u makar još jednu ili dvije kuće, ali postoje i tvrdnje da su makar jednu žrtvu masakra pustili da uđe u naselje pod paljbom, gdje ju je Borilović ubio).

Na sva postavljena pitanja institucije, nosioci izvršne i zakonodavne vlasti, ćute – uporno, već godinu. Kao da ne žele da na brojna pitanja koja su ostala poslije ove tragedije dobiju odgovore. Svaki odgovor nosi i nečije ime. To su imena ljudi koji nijesu adekvatno odgovorili  ni 12. avgusta 2022, ni nakon njega. Ko se još sjeća obećanja ministra MUP-a Filipa Adžića koji je na pitanje da li razmišlja o ostavci, odgovorio kako on nije zadužen za operativni rad policije. „Na meni je da preispitam svu odgovornost kako bi ispitali da li je u postupanju policije bilo propusta”. Pa se dopunio: “Ukoliko bude i najmanje odgovornosti bilo kojeg pojedinca ili bilo kojeg rukovodioca, javnost neće morati da poziva na ostavku, već će to svako uraditi samoinicijativno…”. Potom se Adžićevo svako pretvorilo u – niko.

Ubici Vuku Boriloviću um se nije pomračio tog 12. avgusta 2022. godine. Prema dostupnim informacijama, makar 13 mjeseci ranije, Borilović je i institucijama pokazao da sa njim nešto nije u redu, da mu je potrebna pomoć.

Sat poslije ponoći, 9. jula 2021. godine, došao je u dvorište svog kolege Marka Lagatora gdje je, prema sudskim  spisima, izazvao tuču, te drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozio spokojstvo građana i remetio javni red i mir.

Protiv Borilovića je tada policija podnijela krivičnu prijavu, a nekoliko mjeseci kasnije osuđen je na tri mjeseca kućnog pritvora.

Do danas nije saopšteno ko je i zašto ostavio Borilovića, inače iskusnog lovca, sa legalnim oružjem u posjedu i pored krivične prijave, potom optužnice i na kraju osuđujuće presude.

Važeći Zakon o oružju propisuje da će Ministarstvo unutrašnjih poslova oduzeti oružje, municiju i ispravu o oružju licu koje „prestane da ispunjava” neki od zakonom propisanih opštih uslova. Tako je, pored ostalog, predviđeno da se dozvola (i oružje) oduzme osobi protiv koje se povede postupak zbog „krivičnih djela sa elementima nasilja”. Isti postupak je predviđen i ukoliko nadležni dođu do informacije da bi „oružje moglo biti zloupotrijebljeno”, posebno u slučaju „češćeg i prekomjernog uživanje alkohola; teže poremećenih porodičnih odnosa, komšijskih odnosa ili odnosa na radnom mjestu”.

Oružje Boriloviću nije oduzeto ni nakon što je osuđen (nepravosnažno) zbog nasilničkog ponašanja, nekoliko mjeseci prije zločina koji je počinio. Zašto?

U institucijama prebacuju odgovornost jedni na druge.

“Odgovore na pitanja – da li je postupak pokrenut, vođen ili okončan na način propisan zakonom ili je eventualno izrečena mjera bezbjednosti- oduzimanje predmeta – tražite kod nadležnih organa upoznatih sa slučajem”, saopšteno je autorki ovog teksta tokom rada na dokumentarnom serijalu Masakr odgovornosti, koji će u septembru biti prikazan na ETV. “Filijala Cetinje nema saznanja, jer nije obaviještena, kao što je to slučaj u drugim situacijama, o postupanju nadležnih u ovom slučaju”.

S druge strane, Zoran Bašanović načelnik Odjeljenja bezbjednosti kriminalističke policije tvrdi da je policija uradila sve što je trebalo da odradi.

Nasuprot njemu, advokat Veselin Radulović ukazuje na propuste. “Ja sam sasvim siguran – da su se adekvatno primjenivali zakoni i propisane procedure, mogla se izbjeći tragedija na Cetinju, ili bi ona bila u mnogo manjem obimu nego što se desila”, kaže Radulović. “Nažalost, desilo se što se desilo i nakon toga imamo potpuno odsustvo odgovornosti i reakcije nadležnih organa”.

Sa tim je saglasna i novinarka Kašuća Krsmanović: “To je ono što je porazno, da oni nisu bili spremni da pruže odgovor ni na jedno pitanje ali su uporno pokušavali da prikriju istinu o svom postupanju tokom ovog zločina i nakon njega”.

Svoje emocije ni danas ne skriva ni Miloš Ćećanović, komandir cetinjske Službe zaštite i spasavanja sa 27 godina iskustva tokom kojih se susretao sa svakojakim situacijama. On potencira komunikaciju sa javnošću, odnosno njeno odsustvo tokom masakra u Medovini. Ne razumije zašto se ćutalo tako dugo (javnosti se, pet sati nakon tragedije, prvi obratio tadašnji direktor Uprave policije Zoran Brđanin).

“Mi svakodnevno svjedočimo tvitovima od strane premijera, pa ministara svih pa i bezbjednosnih službi, razne, moram reći , gluposti oni tvituju i objavljuju u javnosti. Umjesto da tu vrstu komunikacije pa i putem društvenih mreža, policija koristi kako se i koristi u svijetu – da blagovremeno upozori, obavijesti javnost kada dođe  do krizne situacije…”.

Godina prođe. Ćutanje nadležnih o Medovini traje. Istine nema.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo