Povežite se sa nama

MONITORING

Golub golubu oči ne vadi

Objavljeno prije

na

Sigurna srpska kuća naglo je prošlog vikenda prestala da postoji za četvoricu policajaca okrivljenih za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica u maju 1992. Na osnovu Sporazuma o izručivanju vlastitih državljana između Crne Gore i Srbije u Beogradu su uhapšeni Boško Bojović, bivši šef SDB-a Crne Gore, Milisav Mića Marković pomoćnik ministra policije, Milorad Ivanović, bivši načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom i Radoje Radunović, bivši načelnik sektora za poslove bezbjednosti SDB u Herceg Novom.

Beogradske Večernje novosti objavile su da je Milisav Marković samo nekoliko dana prije nego što je policija započela akciju hapšenja po potjernici Crne Gore pokušao da se ubije. Poslije neuspjelog trovanja, njegovo zdravstveno stanje ljekari ocjenjuju kao stabilno.

Ne zna se kad bi optuženi mogli biti izručeni. Advokati prigovaraju da je ,,noćni” sporazum o izručenju pravno faličan, da ga treba ratifikovati u parlamentu potvrdio je i ministar pravde Miraš Radović. On očekuje da bi sporazum mogao biti ratifikovan do kraja godine, premda ,,Skupština ima svoj kalendar aktivnosti”, pa se, izgleda, ne bi zakleo. Različita su i tumačenja pravne situacije u kojoj se polovina optuženih koji su do tada bili u bjekstvu pojavljuju na suđenju – neki kažu da proces mora ispočetka, neki da se može nastaviti. Zahtjev za ekstradiciju država treba da podnese u roku od 18, najduže 40 dana, od dana hapšenja osobe sa Interpolove potjernice.

Istraga o deportacijama počela je u februaru 2006, suđenje traje od novembra prošle godine. Dosad su na optuženičkoj klupi sjedjela četvorica nižih policijskih djelatnika. Malo je vjerovatno da će, ako prvi čovjek tajne i prvi čovjek javne policije iz vremena deportacija budu u zatvoru u Spužu, suđenje ići istim tokom kao i dok su ga posmatrali sa bezbijedne udaljenosti. Spektakularan obrt, međutim, teško se može očekivati. Dok je Mila i Momira.

Boško Bojović, a prema nekim informacijama i Marković, tražili su da budu oslobođeni čuvanja državne tajne. Niko još ne zna kakvim tajnama raspolažu, niti oni, niti bivši predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović. Potpredsjednik Vlade Svetozar Marović kazao je da će Vlada skinuti oznaku tajnosti sa svih dokumenata u vezi sa deportacijom i potvrdio da u Vladi, Upravi policije i Agenciji za nacionalnu bezbjednost postoji takva dokumentacija.

Neki svjedoci su tokom procesa kao važne dokumente pominjali dnevne biltene kojima radni dan počinje policijskim šefovima, ali i najvišim političarima u državi. U njima piše ko je sve i zašto prethodnog dana uhapšen, moralo je pisati i kad su hapšene izbjeglice. Ima li u Crnoj Gori, međutim, sudije, koji neće uvažiti, recimo, svjedočenje Mila Đukanovića da mu se baš tih dana dnevni izvještaji nijesu čitali. Zbog bioritma, na primjer.

Ma koji dokument da se sad pojavi, teško da kod važećeg rasporeda optuženih, svjedoka i osoba koje su tek saslušane u istrazi, može donijeti preokret koji bi suđenje za deportaciju učinio uvjerljivim. Smjernice se već znaju. Ako Momir Bulatović tvrdi da za deportacije nije znao, te da ih je, čim je saznao, skupa sa Đukanovićem, zaustavio, nije logično da će se pojaviti sa dokumentima koji će pokazati suprotno.

Cijela se fama, tokom istrage i suđenja, napravila oko ,,depeše” sa potpisom Pavla Bulatovića koja je bila osnov za hapšenja i deportaciju. U moru pitanja – ima li je, nema li je, šta je pisalo, ko je za nu znao, a ko nije – gubi se najvažnije: depeša je bila prirodna. Oslobađali smo Dubrovnik, jeli volove po Palama, zauvijek se razgraničavali sa Hrvatima, naravno da smo bili spremni da ,,balije” pošaljemo srpskoj braći.

Priča o depešama i službenim tajnama, kao i povremena koškanja između svjedoka i optuženih, prema svemu što se dosad vidjelo, služe tek za podsjećanje uključenih da ne bi bilo lijepo narušiti staro dobro pravilo da vrana vrani oči ne vadi. Zajedno su vladali, zajedno gradili karijere, zajedno deportovali.

U vrijeme deportacija Momir Bulatović je, dakle, bio predsjednik Predsjedništva. Morao je znati za deportacije. Tokom istrage tvrdio je da je riječ o ,,tragičnoj grešci”. Snagom autoriteta je, kako je objasnio naložio predsjedniku Vlade Milu Đukanoviću da se hapšenja izbjeglica zaustave. ,,Pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa”. Bulatović je svjedok.

Predsjednik Vlade, u vrijeme deportacija i danas, Milo Đukanović neće biti deranžiran kako bi svjedočio. Iskaz u istrazi dao je po specijalnom postupku, jedne subote, tajno, iza leđa branilaca okrivljenih. Upućeni su tvrdili da je došao, ispričao šta je imao i otišao – istražni sudija Radomir Ivanović nije imao pitanja. Đukanović je, kako je objasnio, za deportacije saznao na sastanku sa Momirom Bulatovićem i šefom parlamenta Ristom Vukčevićem. “Mislim da je sastanak sazvan na predlog Bulatovića, a da je tražio Vukčević, koji je, valjda, o svemu dobio informacije od potpredsjednika Skupštine Asima Dizdarevića”.

Đukanović smatra da se radilo o nesnalaženju grupe ljudi koji su bili na visokim i odgovornim dužnostima u Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore. ,,Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, ako eventualno imaju saglasnost ministra, to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”, ocijenio je. Ako predsjednik Vlade nije znao šta mu radi ministar, takođe bi morao biti njegov problem ali, ne u Crnoj Gori.

Nedodirljiv, premijer nije zaboravio da se pokaže velikodušnim: ,,Duboko sam uvjeren da sva lica navedena u zahtjevu za sprovođenje istrage, pa i ona koja su učestvovala u ovoj akciji, nijesu ništa učinila sa predumišljajem i da uopšte nijesu znali, niti su mogli znati da će se deportovanima, pogotovo muslimanske nacionalnosti, jer koliko znam, većinom su stradali, desiti ono što im se nažalost desilo, nakon što su isporučeni BIH i Republici Srpskoj. U ovo sam apsolutno uvjeren”. Na osnovu čega je sud ocijenio da je Bulatović interesantan svjedok , a Đukanović ne – ne zna se.

Jedan od tvoraca Crne Gore koja je mogla da proizvede deportaciju, Svetozar Marović, onda član Predsjedništva, u istrazi je svjedočio na pola lista papira. Nije ni svjedok.

Skoro je zaboravljeno, da je Zoran Žižić bio potpredsjednik vlade Crne Gore za unutrašnju politiku, direktno nadležan za kontrolu rada MUP-a. Niko ga ne pita zna li išta o deportacijama, a u principu pričljivi Žižić, na tu temu ćuti ko zaliven.

Ministar policije u vrijeme deportacija bio je Pavle Bulatović. Ubijen je u februaru 2000. u Beogradu. Njegov zamjenik, kasnije nasljednik Nikola Pejaković, u iskazu koji je 2008. dao sudiji Okružnog suda u Beogradu tvrdi da njegovo saznanje o deportacijama, potiče iz vremena kada je „neko od opozicionih poslanika, kroz institut poslaničkog pitanja, tražio objašnjenje u Skupštini Crne Gore”. Policijski i državni vrh, prema njegovom svjedočenju, nijesu izdali naredbu da se izbjeglice hapse, a načelnici centara bezbijednosti nijesu imali ,,pravni kapacitet” da sami donesu takvu odluku. Pejaković ima status svjedoka, reklo bi se omiljenog.

Ni bivši šef državne bezbijednosti Boško Bojović u istrazi nije znao da objasni ko je naredio deportraciju. On je tri godine nakon deportacije prešao u SDB Srbije. Bivši pomoćnik crnogorskog ministra policije za javnu bezbjednost Milisav Mića Marković postao je najprije zamjenik jugoslovenskog ministra policije, zatim je i on prešao u srpski MUP. Njih dvojica imaju najviši rang među optuženima.

Milorad Ivanović je bio načelnik Centra bezbjednosti Herceg Novi. U maju 2000., kao sudija Višeg suda u Podgorici za radio Free Montenegro je rekao da ne bi bilo ,,ni korektno ni ukusno da o deportaciji daje komentare”, da ,,odavno radi druge poslove”, te da ,,postoje odgovarajući tragovi o kojima se ne bi izjašnjavao”. Kao optuženi, Ivanović tvrdi da je ,,opštepoznato i laiku jasno da se radilo o mjeri naređenoj u vrhu crnogorske vlasti, koja je samo policijski provedena od strane tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova i njegovih najbližih saradnika”. Brani se tvrdnjom da u vrijeme deportacija nije bio u Herceg Novom. Kad je počinjalo suđenje, novine su pisale da nije lako u Višem sudu sastaviti vijeće, jer sudije nerado pristaju da sude bivšem kolegi.

Pomoćnik načelnika Centra bezbjednosti u Herceg Novom u vrijeme deportacije bosanskih izbjeglica bio je Damjan Turković. Na lokalnom radiju u tom gradu krajem maja 1992. obrazlagao je kako su po naređenju iz Republike Srpske dotad ,,sakupili” 92 muškarca od kojih 42 Muslimana. Nakon Herceg Novog, službovao je u rodnom Plavu. Prije nego što je umro, bio je vlasnik lokalne televizije u Beranama.

Vladimir Šušović bio je Vrhovni državni tužilac Crne Gore. Nije pokrenuo istragu povodom nezakonitog hapšenja i deportovanja izbjeglica. Momir Bulatović tvrdi da je državni vrh zahtijevao od tužioca da ispita sve u vezi sa policijskom aktivnošću, vezano za osobe iz BiH i njihovo privođenje i predavanje organima u BiH. ,,Državni tužilac je sproveo te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika Ministarstva Uprave policije”.

Ako ništa sigurno je – bilo koja vrsta povezanosti sa deportacijom nikom nikad u Crnoj Gori nije bila prepreka za karijeru. Jedini čovjek koji je izašao iz sistema, prinuđen jedino sopstvenom savješću, zove se Slobodan Pejović. Sistem mu se sveti pritiscima, pokušajima da od svjedoka napravi saučesnika u zločinu.

Prema svemu što se dosad čulo u čitavom postupku traženja odgovornih za slanje izbjeglica u sigurnu smrt, nikakvo iznenađenje ne bi bilo da najodgovornijima budu proglašeni Pavle Bulatović kao naredbodavac i Damjan Turković kao izvršilac. Budući da njima može suditi još jedino sveti Petar. Možda još neko ko se nekome zamjerio, a nije previše opasan. Sigurno je: u ovoj turi glavni krivci ostaće nekažnjeni. Kod nas i vrane mogu postati golubovi.

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo