Povežite se sa nama

MONITORING

Golub golubu oči ne vadi

Objavljeno prije

na

Sigurna srpska kuća naglo je prošlog vikenda prestala da postoji za četvoricu policajaca okrivljenih za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica u maju 1992. Na osnovu Sporazuma o izručivanju vlastitih državljana između Crne Gore i Srbije u Beogradu su uhapšeni Boško Bojović, bivši šef SDB-a Crne Gore, Milisav Mića Marković pomoćnik ministra policije, Milorad Ivanović, bivši načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom i Radoje Radunović, bivši načelnik sektora za poslove bezbjednosti SDB u Herceg Novom.

Beogradske Večernje novosti objavile su da je Milisav Marković samo nekoliko dana prije nego što je policija započela akciju hapšenja po potjernici Crne Gore pokušao da se ubije. Poslije neuspjelog trovanja, njegovo zdravstveno stanje ljekari ocjenjuju kao stabilno.

Ne zna se kad bi optuženi mogli biti izručeni. Advokati prigovaraju da je ,,noćni” sporazum o izručenju pravno faličan, da ga treba ratifikovati u parlamentu potvrdio je i ministar pravde Miraš Radović. On očekuje da bi sporazum mogao biti ratifikovan do kraja godine, premda ,,Skupština ima svoj kalendar aktivnosti”, pa se, izgleda, ne bi zakleo. Različita su i tumačenja pravne situacije u kojoj se polovina optuženih koji su do tada bili u bjekstvu pojavljuju na suđenju – neki kažu da proces mora ispočetka, neki da se može nastaviti. Zahtjev za ekstradiciju država treba da podnese u roku od 18, najduže 40 dana, od dana hapšenja osobe sa Interpolove potjernice.

Istraga o deportacijama počela je u februaru 2006, suđenje traje od novembra prošle godine. Dosad su na optuženičkoj klupi sjedjela četvorica nižih policijskih djelatnika. Malo je vjerovatno da će, ako prvi čovjek tajne i prvi čovjek javne policije iz vremena deportacija budu u zatvoru u Spužu, suđenje ići istim tokom kao i dok su ga posmatrali sa bezbijedne udaljenosti. Spektakularan obrt, međutim, teško se može očekivati. Dok je Mila i Momira.

Boško Bojović, a prema nekim informacijama i Marković, tražili su da budu oslobođeni čuvanja državne tajne. Niko još ne zna kakvim tajnama raspolažu, niti oni, niti bivši predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović. Potpredsjednik Vlade Svetozar Marović kazao je da će Vlada skinuti oznaku tajnosti sa svih dokumenata u vezi sa deportacijom i potvrdio da u Vladi, Upravi policije i Agenciji za nacionalnu bezbjednost postoji takva dokumentacija.

Neki svjedoci su tokom procesa kao važne dokumente pominjali dnevne biltene kojima radni dan počinje policijskim šefovima, ali i najvišim političarima u državi. U njima piše ko je sve i zašto prethodnog dana uhapšen, moralo je pisati i kad su hapšene izbjeglice. Ima li u Crnoj Gori, međutim, sudije, koji neće uvažiti, recimo, svjedočenje Mila Đukanovića da mu se baš tih dana dnevni izvještaji nijesu čitali. Zbog bioritma, na primjer.

Ma koji dokument da se sad pojavi, teško da kod važećeg rasporeda optuženih, svjedoka i osoba koje su tek saslušane u istrazi, može donijeti preokret koji bi suđenje za deportaciju učinio uvjerljivim. Smjernice se već znaju. Ako Momir Bulatović tvrdi da za deportacije nije znao, te da ih je, čim je saznao, skupa sa Đukanovićem, zaustavio, nije logično da će se pojaviti sa dokumentima koji će pokazati suprotno.

Cijela se fama, tokom istrage i suđenja, napravila oko ,,depeše” sa potpisom Pavla Bulatovića koja je bila osnov za hapšenja i deportaciju. U moru pitanja – ima li je, nema li je, šta je pisalo, ko je za nu znao, a ko nije – gubi se najvažnije: depeša je bila prirodna. Oslobađali smo Dubrovnik, jeli volove po Palama, zauvijek se razgraničavali sa Hrvatima, naravno da smo bili spremni da ,,balije” pošaljemo srpskoj braći.

Priča o depešama i službenim tajnama, kao i povremena koškanja između svjedoka i optuženih, prema svemu što se dosad vidjelo, služe tek za podsjećanje uključenih da ne bi bilo lijepo narušiti staro dobro pravilo da vrana vrani oči ne vadi. Zajedno su vladali, zajedno gradili karijere, zajedno deportovali.

U vrijeme deportacija Momir Bulatović je, dakle, bio predsjednik Predsjedništva. Morao je znati za deportacije. Tokom istrage tvrdio je da je riječ o ,,tragičnoj grešci”. Snagom autoriteta je, kako je objasnio naložio predsjedniku Vlade Milu Đukanoviću da se hapšenja izbjeglica zaustave. ,,Pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa”. Bulatović je svjedok.

Predsjednik Vlade, u vrijeme deportacija i danas, Milo Đukanović neće biti deranžiran kako bi svjedočio. Iskaz u istrazi dao je po specijalnom postupku, jedne subote, tajno, iza leđa branilaca okrivljenih. Upućeni su tvrdili da je došao, ispričao šta je imao i otišao – istražni sudija Radomir Ivanović nije imao pitanja. Đukanović je, kako je objasnio, za deportacije saznao na sastanku sa Momirom Bulatovićem i šefom parlamenta Ristom Vukčevićem. “Mislim da je sastanak sazvan na predlog Bulatovića, a da je tražio Vukčević, koji je, valjda, o svemu dobio informacije od potpredsjednika Skupštine Asima Dizdarevića”.

Đukanović smatra da se radilo o nesnalaženju grupe ljudi koji su bili na visokim i odgovornim dužnostima u Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore. ,,Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, ako eventualno imaju saglasnost ministra, to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”, ocijenio je. Ako predsjednik Vlade nije znao šta mu radi ministar, takođe bi morao biti njegov problem ali, ne u Crnoj Gori.

Nedodirljiv, premijer nije zaboravio da se pokaže velikodušnim: ,,Duboko sam uvjeren da sva lica navedena u zahtjevu za sprovođenje istrage, pa i ona koja su učestvovala u ovoj akciji, nijesu ništa učinila sa predumišljajem i da uopšte nijesu znali, niti su mogli znati da će se deportovanima, pogotovo muslimanske nacionalnosti, jer koliko znam, većinom su stradali, desiti ono što im se nažalost desilo, nakon što su isporučeni BIH i Republici Srpskoj. U ovo sam apsolutno uvjeren”. Na osnovu čega je sud ocijenio da je Bulatović interesantan svjedok , a Đukanović ne – ne zna se.

Jedan od tvoraca Crne Gore koja je mogla da proizvede deportaciju, Svetozar Marović, onda član Predsjedništva, u istrazi je svjedočio na pola lista papira. Nije ni svjedok.

Skoro je zaboravljeno, da je Zoran Žižić bio potpredsjednik vlade Crne Gore za unutrašnju politiku, direktno nadležan za kontrolu rada MUP-a. Niko ga ne pita zna li išta o deportacijama, a u principu pričljivi Žižić, na tu temu ćuti ko zaliven.

Ministar policije u vrijeme deportacija bio je Pavle Bulatović. Ubijen je u februaru 2000. u Beogradu. Njegov zamjenik, kasnije nasljednik Nikola Pejaković, u iskazu koji je 2008. dao sudiji Okružnog suda u Beogradu tvrdi da njegovo saznanje o deportacijama, potiče iz vremena kada je „neko od opozicionih poslanika, kroz institut poslaničkog pitanja, tražio objašnjenje u Skupštini Crne Gore”. Policijski i državni vrh, prema njegovom svjedočenju, nijesu izdali naredbu da se izbjeglice hapse, a načelnici centara bezbijednosti nijesu imali ,,pravni kapacitet” da sami donesu takvu odluku. Pejaković ima status svjedoka, reklo bi se omiljenog.

Ni bivši šef državne bezbijednosti Boško Bojović u istrazi nije znao da objasni ko je naredio deportraciju. On je tri godine nakon deportacije prešao u SDB Srbije. Bivši pomoćnik crnogorskog ministra policije za javnu bezbjednost Milisav Mića Marković postao je najprije zamjenik jugoslovenskog ministra policije, zatim je i on prešao u srpski MUP. Njih dvojica imaju najviši rang među optuženima.

Milorad Ivanović je bio načelnik Centra bezbjednosti Herceg Novi. U maju 2000., kao sudija Višeg suda u Podgorici za radio Free Montenegro je rekao da ne bi bilo ,,ni korektno ni ukusno da o deportaciji daje komentare”, da ,,odavno radi druge poslove”, te da ,,postoje odgovarajući tragovi o kojima se ne bi izjašnjavao”. Kao optuženi, Ivanović tvrdi da je ,,opštepoznato i laiku jasno da se radilo o mjeri naređenoj u vrhu crnogorske vlasti, koja je samo policijski provedena od strane tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova i njegovih najbližih saradnika”. Brani se tvrdnjom da u vrijeme deportacija nije bio u Herceg Novom. Kad je počinjalo suđenje, novine su pisale da nije lako u Višem sudu sastaviti vijeće, jer sudije nerado pristaju da sude bivšem kolegi.

Pomoćnik načelnika Centra bezbjednosti u Herceg Novom u vrijeme deportacije bosanskih izbjeglica bio je Damjan Turković. Na lokalnom radiju u tom gradu krajem maja 1992. obrazlagao je kako su po naređenju iz Republike Srpske dotad ,,sakupili” 92 muškarca od kojih 42 Muslimana. Nakon Herceg Novog, službovao je u rodnom Plavu. Prije nego što je umro, bio je vlasnik lokalne televizije u Beranama.

Vladimir Šušović bio je Vrhovni državni tužilac Crne Gore. Nije pokrenuo istragu povodom nezakonitog hapšenja i deportovanja izbjeglica. Momir Bulatović tvrdi da je državni vrh zahtijevao od tužioca da ispita sve u vezi sa policijskom aktivnošću, vezano za osobe iz BiH i njihovo privođenje i predavanje organima u BiH. ,,Državni tužilac je sproveo te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika Ministarstva Uprave policije”.

Ako ništa sigurno je – bilo koja vrsta povezanosti sa deportacijom nikom nikad u Crnoj Gori nije bila prepreka za karijeru. Jedini čovjek koji je izašao iz sistema, prinuđen jedino sopstvenom savješću, zove se Slobodan Pejović. Sistem mu se sveti pritiscima, pokušajima da od svjedoka napravi saučesnika u zločinu.

Prema svemu što se dosad čulo u čitavom postupku traženja odgovornih za slanje izbjeglica u sigurnu smrt, nikakvo iznenađenje ne bi bilo da najodgovornijima budu proglašeni Pavle Bulatović kao naredbodavac i Damjan Turković kao izvršilac. Budući da njima može suditi još jedino sveti Petar. Možda još neko ko se nekome zamjerio, a nije previše opasan. Sigurno je: u ovoj turi glavni krivci ostaće nekažnjeni. Kod nas i vrane mogu postati golubovi.

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRAĐA ŠLJUNKA: Građevinska mafija i dalje jača od države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine od zabrane eksploatacije, građevinska mafija se dodatno obogatila, uništila rijeke, a ovog ljeta mještane i turiste zbog krađe šljunka iz Morače očekuju restirkcije vode na Primorju. Državne institucije su nesložne, korumpirane i nemoćne, pa se prijeti vojskom

 

Snimak bagera koji nesmetano kradu i odnose šljunak iz razorene Morače, prikazao je u utorak na TV Vijestima novinar i aktivista Vuk Vujisić. Iz Operativnog tima za borbu protiv nelegalne eksploatacije šljunka i Ministarstva ekologije dobili smo odgovore da oni pokušavaju da to zaustave ali da im loše ide, da je sve to naslijeđen problem iz doba DPS-a, te da građani prijave svaku ovakvu aktivnost…

Od decembra 2020. godine svaki oblik eksploatacije šljunka je zabranjen jer je ugroženo snabdijevanje Regionalnog vodovoda Bolje sestre. No i pored rješenja inspekcija o zabrani eksploatacije šljunka i naredbi o uklanjanju nelegalnih objekata sa državne imovine, građevinske kompanije su nastavile da kradu, a država da žmuri.

Kao rezultat, mamo još uništeniju Moraču, Cijevnu, Taru, Lim i ostale napadnute rijeke, uz dodatne milione koji su se slili na račune građevinskih firmi. Posljedice nerada institucija osjetiće u vidu restrikcija vode ovog ljeta mještani i turisti šest primorskih opština koje se snadbijevaju iz vodovoda Bolje sestre, najavili su iz Regionalnog vodovoda za crnogorsko primorje. Sa nekadašnjih 2.600 litara u sekundi izdašnost izvorišta je tokom posljednjih ljetnih sezona padala na 265 l/s, a ovog ljeta će se dodatno smanjiti.

Regionalni vodovod je građane koštao preko 100 miliona eura, a prema ranijoj računici Centra za zaštitu i proučavanje ptica, pored uništene rijeke i ekosistema, krađom šljunka samo iz Morače izvučeno je 138 miliona eura. Bivši ministar Aleksandar Stijović je kazao da je ta procjena niska, te da je šteta daleko veća. Premijer Dritan Abazović je ove nedjelje izjavio da je biznis u vezi sa nelegalnom eksploatacijom šljunka u posljednjih 10 do 15 godina bio vrijedan „blizu milijardu eura“.

Ogromne pare koje je građevinska mafija zaradila uništavanjem i krađom zajedničkog resursa donijele su joj i enormnu moć. Nakon što su nove vlasti u decembru 2020. godine zabranile  eksploataciju  šljunka, postalo je jasno da bageri koji izvlače milione iz rijeka neće stati sami od sebe. Godinu kasnije, tadašnji ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović javno je progovorio o zvjerskom uništavanju rijeka. Javašluku poluga sistema čudio se i  tadašnji premijer Zdravko Krivokapić koji je ocijenio da policija ne radi svoj posao i da sa reagovanjem kasne po dva sata, namjerno, da bi kamioni prošli: „Zašto se neko od nekoga plaši? Plašite se od lopova? Kada je to bilo u Crnoj Gori?”. Tadašnji potpredsjednik Vlade  Dritan Abazović je izjavio da je „Vlada odlučna da se obračuna sa građevinskom mafijom“.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAŠTVO ISPITUJE NAVODNU KORUPCIJU U SUDSKOM SAVJETU: Penzije ili suspenzije?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je odluka o penzionisanju sutkinje Svetlane Vujanović poništena kao nezakonita, što je razljutilo resornog ministra, Sudski savjet je penzionisao jednu od donosilaca te odluke sudiju Hasniju Simonović. Ona je odgovorila tvrdnjama o mogućoj korupciji i zloupotrebama među članovima Savjeta

 

Sutkinja Vrhovnog suda Svetlana Vujanović prisilno je penzionisana u avgustu prethodne godine. Tada je odlukom Sudskog savjeta u penziju ispraćeno 23 crnogorskih sudija. Tužilački savjet je, prije gotovo godinu, na isti način smijenio glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića sa još deset njegovih kolega.

I Sudski i Tužilački savjet pozvali su se na Zakon o penzijskom osiguranju, koji propisuje sa koliko godina starosti i radnog staža funkcioner te grane vlasti može u penziju, i na zakone o sudu i tužilaštvima koji propisuje da ovim službenicima prestaje funkcija čim ispune uslove u penziju. Nova vlast je iskoristila ovaj mehanizam kako bi se obračunala sa dijelom tužilaca i sudija bliskih bivšem režimu, odnosno za dovođenje „svježe krvi“.

Međutim, odluke ovih tijela čekaju izjašnjenje Ustavnog suda, s obzirom na to da dio javnosti smatra da je riječ o diskriminatornom odnosu i pogrešnom tumačenju zakona o penzijskom osiguranju. Nezadovoljne sudije i tužioci u svoju odbranu kažu da je riječ o odredbama zakona koje propisuju beneficirani radni staž u pravosuđu, koji funkcioner tog resora mogu koristiti samo ukoliko to oni žele. Drugi sporni dio odluka je što žene, prema ovom tumačenju, u penziju idu sa navršenih 64 godine, kako kaže zakon, dok muškarci mogu da rade dvije godine duže. Ovo je, smatraju, diskriminatoran odnos prema ženama.

Zbog toga je Upravni, a potom i Vrhovni sud, presudio u korist Svetlane Vujanović, supruge bivšeg predsjendika Crne Gore Filipa Vujanovića, i naložio Sudskom savjetu da je vrati u Vrhovni sud. ,,Konačno sam uspjela u sporu i dokazala da je Sudski savjet donio nezakonite odluke kojima je meni i koleginicama oduzeo sudijske funkcije. Svi navodi moje tužbe prepisani su u presudi. Nažalost, Sudski savjet i neodgovorne sudije meni i mojim koleginicama oduzeli su 18 mjeseci prava na rad i obavljanje sudijske funkcije, ali naša pravna borba nije bila uzaludna”, kazala je Vujanović.

Ova odluka je otvorila Pandorinu kutiju u pravosudnom sektoru, zbog koje je u cijeli slučaj uvedeno i državno tužilaštvo.

Nakon što je Vijeće drugostepenog organa, Vrhovnog suda, potvrdilo odluku Upravnog suda da je Vujanović protivzakonito penzionisana, oglasio se ministar pravde u tehničkom mandatu Marko Kovač. On je obje presude nazvao „skandaloznim“, dok je optužio sutkinju Hasniju Simonović, članicu Vijeća koje je vratilo penzionisanu Vujanović u Vrhovni sud, za konflikt interesa.

,,Vrhovni sud Crne Gore je 14. decembra 2022. godine donio presudu odlučujući o zahtjevu za ispitivanje sudske odluke – presude Upravnog suda Crne Gore. U tom Vijeću, u svojstu sudije izvjestioca, odlučivala je i sutkinja Hasnija Simonović koja je direktno bila zainteresovana za donošenje ovakve presude jer po postojećem zakonu ona stiče uslove za prestanak sudijske funkcije u januaru 2023. godine. Po svim standardima a naročito poštujući načelo nepristrasnosti u radu sudija, sutkinja Simonović nije smjela da bude sudija izvjestilac u konkretnom slučaju, niti da u njemu odlučuje”, naveo je ministar Kovač.

Odlazećem ministru je veliki broj crnogorskih pravnika i relevantnih pravnih organizacija zamjerio na direktnom miješanju u rad pravosuđa. Kovač je, ispred Ministarstva pravde, takođe i član Sudskog savjeta. Ovakve izjave zamjerila mu je i predsjednica Udruženja sudija i bivša sutkinja Vrhovnog suda Hasnija Simonović. Nju je Sudski savjet, na prvoj narednoj sjednici, takođe poslao u penziju. Kovač je bio izuzet iz glasanja.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆEVA PUTOVANJA: Moj je život Švicarska

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićevi luksuzni odmori i još skuplji satovi, poslovni u zemlji i inostranstvu, neobjašnjiva su misterija za javnost u Crnoj Gori. I dalje. Od zvaničnih primanja koje prijavljuje u imovinskom kartonu, Đukanović taj luksuz sebi ne bi mogao da priušti

 

 

Predsjednik Crne Gore i DPS-a Milo Đukanović je sa suprugom Lidijom i obezbjeđenjem novogodišnje praznike, od 30. decembra do 7. januara, proveo u  luksuznom hotelu Grand Hotel des Bains Kempinski u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric.

Cijena prava sitnica. Na sajtu hotela navodi se da se za datume u kojima je boravio Đukanović, najjeftiniji smještaj mogao naći za oko 1.800 eura za noć u sobi od 25 kvadrata, dok apartmani počinju od 2.500 eura za noć do preko 13 hiljada eura za predsjednički apartman. Hotel nudi i ,,rezidencije” koje počinju od 5.000 eura za noć, a najskuplja opcija košta 20.000 eura.

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) su saopštili da su troškovi po osnovu službenog putovanja njihova dva službenika, koji obezbjeđuju Đukanovića, iznosili preko 11 hiljada eura. Troškove obezbjeđenja štićenih ličnosti snosi država. ,,Od ukupnog iznosa, iznos od 8.931,42 eura se odnosi na hotelski smještaj, a troškovi za dnevnice su iznosili 2,209,20 eura”, navodi se u odgovorima MUP-a na pitanja Vijesti.

Portal A-plus je prvi objavio da je Đukanović bio u Sent Moricu i tada su naveli i da se vratio iznajmljenim privatnim avionom. A o tome da je na odmor otišao Vladinim avionom prvi je pisao Portal Press koji je objavio informaciju o letu u Bergamo, a tom portalu bliska NVO Lupa poslala je Specijalnom državnom tužilaštvu obavještenje ,,koje se može smatrati krivičnom prijavom” o ,,mogućem krivičnom djelu” u vezi sa letom Đukanovića.

Đukanovićevi luksuzni odmori i još skuplji satovi, poslovni u zemlji i inostranstvu, neobjašnjiva su misterija za javnost u Crnoj Gori. Od zvaničnih primanja koje prijavljuje u imovinskom kartonu, Đukanović taj luksuz sebi ne bi mogao da priušti. Njegova predsjednička plata iznosi oko 2.200 eura mjesečno, dok njegova supruga prima oko 900 eura.

Korišćenje državnih resursa se ne računa. Tako se Đukanović u Istanbulu 30. decembra sastao sa turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom. Istog dana, popodne, avion Vlade Crne Gore je poletio iz Istanbula, ali nije sletio u Podgoricu, već je oko 20.30 sletio u Bergamo, a nakon pola sata se uputio ka Podgorici gdje je sletio nešto poslije 22 časa.

Iz Vlade Crne Gore je Vijestima rečeno da Đukanović jeste tražio da avion leti rutom Podgorica-Istanbul-Bergamo-Podgorica i da je u zahtjevu navedeno da je tome razlog diplomatski susret. Kabinet predsjednika nije obavijestio javnost o tome sa kojim diplomatom ili stranim zvaničnikom se to Đukanović navodno sreo u Bergamu ili bilo gdje u Italiji, a kamoli Švajcarskoj.

Poznato je da Đukanović voli da uživa u novogodišnjim slavljima u inostranstvu. Tako je 2018. uoči novogodišnjih praznika Vladinim avionom letio u Amsterdam, bez ikakvog zvaničnog objašnjenja. Otputovao je 29. decembra u Amsterdam, državni avion se vratio u Podgoricu, da bi do istog grada državni avion letio i vratio se 8. januara 2019. godine. Nikad nije razjašnjeno da li je Đukanović bio do Amsterdama na par sati u razmaku od desetak dana, ili je ostao u Amsterdamu ili odatle otputovao dalje pa se državnim avionom vratio u Podgoricu nakon završetka odmora.

Đukanović je državni avion koristio i tokom novogodišnjih praznika 2019. za odlazak u Pariz, odakle je sa suprugom i prijateljima otputovao u Majami. Vratio se istim avionom iz Pariza desetak dana kasnije u Podgoricu, utvrdio je MANS u februaru 2020. godine.

Predsjednik je Agenciji za sprječavanje korupcije, objasnio da je u Parizu 29. decembra 2019. imao službene obaveze o kojima nije obavijestio javnost jer su ,,u pitanju sastanci sa odgovarajućim stepenom tajnosti”, nakon čega je o svom trošku otputovao redovnom linijom za Majami, saopštio je ASK u januaru 2021. Tada je, pozivajući se na rješenje Specijalnog državnog tužilaštva kojim je odbačena prijava MANS-a za zlopupotrebu službenog položaja, ASK utvrdio da Đukanović nije prekršio zakon.

Direktor Istraživačkog centra MANS-a, Dejan Milovac rekao je tada da SDT i ASK nisu drugim dokazima provjeravali tvrdnju Đukanovića da je u Parizu bio službeno a tajno, već da su samo konstatovali da je poštovana procedura odobravanja letova. Milovac je rekao da ASK nije cijenila to što je državni avion nakon službenih sastanaka u Parizu vraćen u Crnu Goru, te da je, nakon što se Đukanović vratio iz Majamija, ponovo poslat u Pariz po njega: ,,Sve i da se zaista radilo o službenom putu u Pariz, nesporno je Đukanovićeva odluka da novogodišnje praznike provede u SAD-u, dodatno koštala crnogorske građane u vidu naknadnih letova državnog aviona za Pariz”, rekao je Milovac.

Vijesti su tokom 2021. otkrile da je Đukanović od januara 2019. do decembra 2020. godine 19 puta letio tajno na razne evropske destinacije. Za te letove se ne znaju ni putnici ni razlozi. Bez javnog objašnjenja Đukanović je osam puta letio u Švajcarsku – sedam puta u Ženevu i jednom u Cirih. Mediji su nagađali da je jedina poznata okolnost koja povezuje Đukanovića sa Ženevom bila to što u njoj živi i njegov dugogodišnji prijatelj Stanko Cane Subotić.

A onda su tokom 2021. Pandora papiri, koje je objavio MANS, otkrili još jedan razlog tolikog Đukanovićevog interesovanja za Švajcarsku. MANS je utvrdio da je firma koja je upravljala trastovima koje su Đukanović i njegov sin Blažo formirali 2012. godine – i sakrili to vlasništvo preko pet država – poslovala na adresi u švajcarskom mjestu Nušatel. Ono se nalazi na stotinak kilometara od Ženeve, a u blizini više malih aerodroma oko Ženevskog jezera. Od 2017. godine, firma LJ Management, kod koje se nalazi dokumentacija o poslovanju trastova Đukanovića, preselila se na adresu u Ženevi. Iako su Đukanovići negirali da su imali bilo kakvu imovinu u osnovanim trastovima, MANS je utvrdio da su postojali najmanje do 2014. godine.

Direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković poručila je 2021. da crnogorska policija, tužilaštvo i tajne službe treba da u saradnji sa inostranim partnerima utvrde gdje se i s kim u Švajcarskoj tajno sastajao.

,,Činjenica je da je Đukanović više puta putovao u Ženevu državnim avionom, iako tamo nije imao nikakvih zvaničnih obaveza. Podaci iz Pandora papira pokazuju da se upravo u Švajcarskoj nalazila kompanija koja je upravljala skrivenim trastovima Mila Đukanovića i njegovog sina. Zbog toga bi tužilaštvo i policija, ali i obavještajna služba, trebalo da kroz međunarodnu saradnju utvrde gdje je išao predsjednik države dok je boravio u Švajcarskoj. Posebno je važno utvrditi koja lica su bila sa njim prilikom posjete Ženevi, jer upravo te osobe mogu biti takozvani proksiji, odnosno fiktivni vlasnici njegove imovine”, rekla je ona Vijestima.

Utvrđivanje za sada teče ovako – Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) je u oktobru prošle godine utvrdila da Đukanović nije prekršio Zakon  o sprečavanju korupcije kada je davne 2010. putovao u Dubaji na poziv i o trošku biznismena Duška Kneževića.

Đukanović je priznao da je u glavni grad UAE putovao na privatnu zabavu u organizaciji Duška Kneževića optuženog biznismena i predsjednika Atlas grupe, koji je i sam više puta izjavio da je snosio troškove Đukanovićevog putovanja. ,,Đukanović je istakao da je na putovanje bio pozvan sa suprugom na privatno druženje, te da u konkretnom javna funkcija koju je obavijao u tom momentu ni na koji način nije bila povezana sa putovanjem”, navodi se u obrazloženju Đukanovićevog putovanja koje je objavio ASK.

Iako mu je Knežević 2010. plaćao putovanje, Đukanović je devet godina kasnije izjavio da Knežević nikada nije bio njegov prijatelj: ,,Imam vrlo pažljiv odnos prema prijateljima, imam vrlo strogu selekciju prijatelja i on nikada nije bio dio tog kruga”.

Agencija je, istovjetnu odluku donijela i kada je Đukanović takođe o Kneževićevom trošku putovao na njegovu zabavu u Sen Trope, u junu te iste 2010. godine. Knežević je izjavio da Đukanović u imovinskom kartonu za tu godinu nije prijavio prihod koji je od njega dobio u vidu poklona i koji je kako je precizno izračunao koštao, najmanje 22.763 eura –  za troškove puta i boravka u ljetovalištu San Trope.

Da bi sve bilo bar politički korektno, ASK je istovjetnu odluku donio i povodom sadašnjeg premijera, a tadašnjeg vicepremijera Dritana Abazovića. On je u decembru 2021. putovao takođe u Dubaji na poziv Muhameda Šajbanija, člana tamošnje vladarske porodice. Po tumačenju ASK-a u putovanjima o trošku trećih lica najviših državnih funkcionera nema elemenata korupcije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo