Sigurna srpska kuća naglo je prošlog vikenda prestala da postoji za četvoricu policajaca okrivljenih za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica u maju 1992. Na osnovu Sporazuma o izručivanju vlastitih državljana između Crne Gore i Srbije u Beogradu su uhapšeni Boško Bojović, bivši šef SDB-a Crne Gore, Milisav Mića Marković pomoćnik ministra policije, Milorad Ivanović, bivši načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom i Radoje Radunović, bivši načelnik sektora za poslove bezbjednosti SDB u Herceg Novom.
Beogradske Večernje novosti objavile su da je Milisav Marković samo nekoliko dana prije nego što je policija započela akciju hapšenja po potjernici Crne Gore pokušao da se ubije. Poslije neuspjelog trovanja, njegovo zdravstveno stanje ljekari ocjenjuju kao stabilno.
Ne zna se kad bi optuženi mogli biti izručeni. Advokati prigovaraju da je ,,noćni” sporazum o izručenju pravno faličan, da ga treba ratifikovati u parlamentu potvrdio je i ministar pravde Miraš Radović. On očekuje da bi sporazum mogao biti ratifikovan do kraja godine, premda ,,Skupština ima svoj kalendar aktivnosti”, pa se, izgleda, ne bi zakleo. Različita su i tumačenja pravne situacije u kojoj se polovina optuženih koji su do tada bili u bjekstvu pojavljuju na suđenju – neki kažu da proces mora ispočetka, neki da se može nastaviti. Zahtjev za ekstradiciju država treba da podnese u roku od 18, najduže 40 dana, od dana hapšenja osobe sa Interpolove potjernice.
Istraga o deportacijama počela je u februaru 2006, suđenje traje od novembra prošle godine. Dosad su na optuženičkoj klupi sjedjela četvorica nižih policijskih djelatnika. Malo je vjerovatno da će, ako prvi čovjek tajne i prvi čovjek javne policije iz vremena deportacija budu u zatvoru u Spužu, suđenje ići istim tokom kao i dok su ga posmatrali sa bezbijedne udaljenosti. Spektakularan obrt, međutim, teško se može očekivati. Dok je Mila i Momira.
Boško Bojović, a prema nekim informacijama i Marković, tražili su da budu oslobođeni čuvanja državne tajne. Niko još ne zna kakvim tajnama raspolažu, niti oni, niti bivši predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović. Potpredsjednik Vlade Svetozar Marović kazao je da će Vlada skinuti oznaku tajnosti sa svih dokumenata u vezi sa deportacijom i potvrdio da u Vladi, Upravi policije i Agenciji za nacionalnu bezbjednost postoji takva dokumentacija.
Neki svjedoci su tokom procesa kao važne dokumente pominjali dnevne biltene kojima radni dan počinje policijskim šefovima, ali i najvišim političarima u državi. U njima piše ko je sve i zašto prethodnog dana uhapšen, moralo je pisati i kad su hapšene izbjeglice. Ima li u Crnoj Gori, međutim, sudije, koji neće uvažiti, recimo, svjedočenje Mila Đukanovića da mu se baš tih dana dnevni izvještaji nijesu čitali. Zbog bioritma, na primjer.
Ma koji dokument da se sad pojavi, teško da kod važećeg rasporeda optuženih, svjedoka i osoba koje su tek saslušane u istrazi, može donijeti preokret koji bi suđenje za deportaciju učinio uvjerljivim. Smjernice se već znaju. Ako Momir Bulatović tvrdi da za deportacije nije znao, te da ih je, čim je saznao, skupa sa Đukanovićem, zaustavio, nije logično da će se pojaviti sa dokumentima koji će pokazati suprotno.
Cijela se fama, tokom istrage i suđenja, napravila oko ,,depeše” sa potpisom Pavla Bulatovića koja je bila osnov za hapšenja i deportaciju. U moru pitanja – ima li je, nema li je, šta je pisalo, ko je za nu znao, a ko nije – gubi se najvažnije: depeša je bila prirodna. Oslobađali smo Dubrovnik, jeli volove po Palama, zauvijek se razgraničavali sa Hrvatima, naravno da smo bili spremni da ,,balije” pošaljemo srpskoj braći.
Priča o depešama i službenim tajnama, kao i povremena koškanja između svjedoka i optuženih, prema svemu što se dosad vidjelo, služe tek za podsjećanje uključenih da ne bi bilo lijepo narušiti staro dobro pravilo da vrana vrani oči ne vadi. Zajedno su vladali, zajedno gradili karijere, zajedno deportovali.
U vrijeme deportacija Momir Bulatović je, dakle, bio predsjednik Predsjedništva. Morao je znati za deportacije. Tokom istrage tvrdio je da je riječ o ,,tragičnoj grešci”. Snagom autoriteta je, kako je objasnio naložio predsjedniku Vlade Milu Đukanoviću da se hapšenja izbjeglica zaustave. ,,Pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa”. Bulatović je svjedok.
Predsjednik Vlade, u vrijeme deportacija i danas, Milo Đukanović neće biti deranžiran kako bi svjedočio. Iskaz u istrazi dao je po specijalnom postupku, jedne subote, tajno, iza leđa branilaca okrivljenih. Upućeni su tvrdili da je došao, ispričao šta je imao i otišao – istražni sudija Radomir Ivanović nije imao pitanja. Đukanović je, kako je objasnio, za deportacije saznao na sastanku sa Momirom Bulatovićem i šefom parlamenta Ristom Vukčevićem. “Mislim da je sastanak sazvan na predlog Bulatovića, a da je tražio Vukčević, koji je, valjda, o svemu dobio informacije od potpredsjednika Skupštine Asima Dizdarevića”.
Đukanović smatra da se radilo o nesnalaženju grupe ljudi koji su bili na visokim i odgovornim dužnostima u Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore. ,,Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, ako eventualno imaju saglasnost ministra, to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”, ocijenio je. Ako predsjednik Vlade nije znao šta mu radi ministar, takođe bi morao biti njegov problem ali, ne u Crnoj Gori.
Nedodirljiv, premijer nije zaboravio da se pokaže velikodušnim: ,,Duboko sam uvjeren da sva lica navedena u zahtjevu za sprovođenje istrage, pa i ona koja su učestvovala u ovoj akciji, nijesu ništa učinila sa predumišljajem i da uopšte nijesu znali, niti su mogli znati da će se deportovanima, pogotovo muslimanske nacionalnosti, jer koliko znam, većinom su stradali, desiti ono što im se nažalost desilo, nakon što su isporučeni BIH i Republici Srpskoj. U ovo sam apsolutno uvjeren”. Na osnovu čega je sud ocijenio da je Bulatović interesantan svjedok , a Đukanović ne – ne zna se.
Jedan od tvoraca Crne Gore koja je mogla da proizvede deportaciju, Svetozar Marović, onda član Predsjedništva, u istrazi je svjedočio na pola lista papira. Nije ni svjedok.
Skoro je zaboravljeno, da je Zoran Žižić bio potpredsjednik vlade Crne Gore za unutrašnju politiku, direktno nadležan za kontrolu rada MUP-a. Niko ga ne pita zna li išta o deportacijama, a u principu pričljivi Žižić, na tu temu ćuti ko zaliven.
Ministar policije u vrijeme deportacija bio je Pavle Bulatović. Ubijen je u februaru 2000. u Beogradu. Njegov zamjenik, kasnije nasljednik Nikola Pejaković, u iskazu koji je 2008. dao sudiji Okružnog suda u Beogradu tvrdi da njegovo saznanje o deportacijama, potiče iz vremena kada je „neko od opozicionih poslanika, kroz institut poslaničkog pitanja, tražio objašnjenje u Skupštini Crne Gore”. Policijski i državni vrh, prema njegovom svjedočenju, nijesu izdali naredbu da se izbjeglice hapse, a načelnici centara bezbijednosti nijesu imali ,,pravni kapacitet” da sami donesu takvu odluku. Pejaković ima status svjedoka, reklo bi se omiljenog.
Ni bivši šef državne bezbijednosti Boško Bojović u istrazi nije znao da objasni ko je naredio deportraciju. On je tri godine nakon deportacije prešao u SDB Srbije. Bivši pomoćnik crnogorskog ministra policije za javnu bezbjednost Milisav Mića Marković postao je najprije zamjenik jugoslovenskog ministra policije, zatim je i on prešao u srpski MUP. Njih dvojica imaju najviši rang među optuženima.
Milorad Ivanović je bio načelnik Centra bezbjednosti Herceg Novi. U maju 2000., kao sudija Višeg suda u Podgorici za radio Free Montenegro je rekao da ne bi bilo ,,ni korektno ni ukusno da o deportaciji daje komentare”, da ,,odavno radi druge poslove”, te da ,,postoje odgovarajući tragovi o kojima se ne bi izjašnjavao”. Kao optuženi, Ivanović tvrdi da je ,,opštepoznato i laiku jasno da se radilo o mjeri naređenoj u vrhu crnogorske vlasti, koja je samo policijski provedena od strane tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova i njegovih najbližih saradnika”. Brani se tvrdnjom da u vrijeme deportacija nije bio u Herceg Novom. Kad je počinjalo suđenje, novine su pisale da nije lako u Višem sudu sastaviti vijeće, jer sudije nerado pristaju da sude bivšem kolegi.
Pomoćnik načelnika Centra bezbjednosti u Herceg Novom u vrijeme deportacije bosanskih izbjeglica bio je Damjan Turković. Na lokalnom radiju u tom gradu krajem maja 1992. obrazlagao je kako su po naređenju iz Republike Srpske dotad ,,sakupili” 92 muškarca od kojih 42 Muslimana. Nakon Herceg Novog, službovao je u rodnom Plavu. Prije nego što je umro, bio je vlasnik lokalne televizije u Beranama.
Vladimir Šušović bio je Vrhovni državni tužilac Crne Gore. Nije pokrenuo istragu povodom nezakonitog hapšenja i deportovanja izbjeglica. Momir Bulatović tvrdi da je državni vrh zahtijevao od tužioca da ispita sve u vezi sa policijskom aktivnošću, vezano za osobe iz BiH i njihovo privođenje i predavanje organima u BiH. ,,Državni tužilac je sproveo te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika Ministarstva Uprave policije”.
Ako ništa sigurno je – bilo koja vrsta povezanosti sa deportacijom nikom nikad u Crnoj Gori nije bila prepreka za karijeru. Jedini čovjek koji je izašao iz sistema, prinuđen jedino sopstvenom savješću, zove se Slobodan Pejović. Sistem mu se sveti pritiscima, pokušajima da od svjedoka napravi saučesnika u zločinu.
Prema svemu što se dosad čulo u čitavom postupku traženja odgovornih za slanje izbjeglica u sigurnu smrt, nikakvo iznenađenje ne bi bilo da najodgovornijima budu proglašeni Pavle Bulatović kao naredbodavac i Damjan Turković kao izvršilac. Budući da njima može suditi još jedino sveti Petar. Možda još neko ko se nekome zamjerio, a nije previše opasan. Sigurno je: u ovoj turi glavni krivci ostaće nekažnjeni. Kod nas i vrane mogu postati golubovi.
Kosara BEGOVIĆ
INTERVJU2 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
FOKUS2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice