Povežite se sa nama

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIEKTOR MEDIA CENTRA:  Evidento pogoršanje medijskih sloboda 

Objavljeno prije

na

Visina odštete koju traži Đukanović  od Vijesti je neprimjereno visoka. Međunarodna praksa koja je obavezujuća za sudove ukazuje da se ne može dosuditi odšteta čija bi visina ugrozila rad medija.  Đukanović zna da neće uplašiti Vijesti ovom tužbom pa je tim prije ovaj postupak čudan.Tužba će sa druge strane proizvesti kontraefekat u međunarodnim okvirima i zapravo će od nje samo štetu imati sam Đukanović

 

 

MONITOR: Kako vidite tužbu predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića protiv Vijesti zbog intervjua sa Duškom Kneževićem, odnosno, kako je sam rekao, zbog toga što ga Vijesti tim povodom nijesu kontaktirale? Pritisak na medije ili Đukanovićevo pravo ? Šta bi mogla biti posljedica tužbe?

ĐUROVIĆ: Tužba predsjednika DPS-a zbog stavova gospodina Kneževića iz intevjua je pokušaj pravljenja pritiska na „Vijesti“. Čak ni ovakvi sudovi, koje kontroliše DPS tj. Đukanović, teško da mogu tumačiti zakon na toliko skaradan način. Ne može medij snositi odgovornost za ono što je izjavljeno u intervjuu. Predsjednik DPS-a ima mogućnost (koju je iskoristio) da demantuje tvrdnje iz intervjua i pokrene sudski postupak protiv autora optužbi tj. gospodina Kneževića. Kodeks novinara Crne Gore jasno prepoznaje formu intervjua kao novinarski žanr kao što i prepoznaje izvještaje i istraživačke sadržaje u medijima kao posebne forme. Izvještaji i istraživački sadržaji podrazumijevaju obavezu uključivanja „druge strane“ ili makar pokušaj dobijanja odgovora „druge strane“.

Sa druge strane visina odštete koja se tužbom zahtijeva je neprimjereno visoka. Međunarodna praksa koja je obavezujuća za sudove ukazuje da se ne može dosuditi odšteta čija bi visina ugrozila rad medija. Predsjednik Đukanović zna da neće uplašiti „Vijesti“ ovom tužbom pa je tim prije ovaj postupak čudan. Ova tužba će sa druge strane proizvesti kontraefekat u međunarodnim okvirima i zapravo će od nje samo štetu imati sam Đukanović.

MONITOR: U obrazloženju zašto je tužio Vijesti, Đukanović je rekao da je od „usporene demokratizacije  opasnija apsolutizacija nekog prava“. Kako vam zvuči kada to izgovori neko koga mnogi vide kao apsolutnog vladara Crne Gore?

ĐUROVIĆ: Đukanovićeva izjava da je od „usporene demokratizacije  opasnija apsolutizacija nekog prava“ je jedna u nizu onih koje su teško razumljive bez dodatnih pojašnjenja. U Crnoj Gori je zaustavljena demokratizacija jer su institucije zarobljene i partijski kontrolisane i to je suštinska prepreka za dalji razvoj države. Kada se zakoni podređuju interesima vladajuće „elite“ i kada se selektivno primjenjuju, onda imamo pravnu nesigurnost i vladavinu straha a ne vladavinu prava. Kada funkcionišu institucije onda su smanjene mogućnosti da se zloupotrebljava bilo čije pravo na štetu drugih. Pošto u Crnoj Gori nemamo institucije već umjesto njih funkcionišu partijske kancelarije, za što je direktno odgovoran Đukanović kao dugogodišnji ključni nosilac vlasti (i moći), sva priča oko ugrožavanja demokratije, apsolutizacije nekog prava, je suvišna.

MONITOR: Kako komentarišete ocjenu menadžmenta RTCG da su protesti na kojima se traže njihove ostavke, “pritisak koji poprima sve agresivniju i neprincipijelnu formu”?  Nije prvi put da se čuje da se zahtjev da se javni servis demokratizuje, odnosno oslobodi političkog pritiska karakteriše upravo suprotno kao pritisak na medijske slobode.

ĐUROVIĆ: Menadžement RTCG pokušava da zamijeni teze ali to rade veoma neubjedljivo i siguran sam da im niko ne vjeruje. Božidar Šundić je tokom 2016. godine, dok je obavljao funkciju vršioca dužnosti direktora TVCG, tražio od urednika i novinara informativnog programa da isključivo pozitivno izvještavaju o radu Vlade Crne Gore. Nadam se da zbog ovih mojih tvrdnji iznijetih u ovom intervjuu Šundić neće tražiti 100.000 eura od Monitora. Kada je Šundić ponovo dobio priliku u 2018. godini da ispuni svoju misiju, rezultat je pad povjerenja u TVCG na nivo iz 2012. godine. Vjerujem da je povjerenje u informativni program TVCG iz dana u dan sve manje. To je i osnov zašto građani na protestima traže ostavke Savjeta RTCG  i Šundića, koje kontroliše DPS. Građani na protestima traže stvaranje fer uslova za održavanje izbora a jedna od institucija koja treba da bude oslobođena partijskog uticaja i profesionalizovana je i RTCG. Nema uslova za održavanje fer izbora ukoliko je javni medijski servis dio propagandne mašine vladajuće partije.

MONITOR: Sudovi su do sada sva razrješenja iz Savjeta RTCG i upravljačkih struktura koja su prethodila dolasku novog menadžmenta, uključujući, i vaše, ocijenili nezakonitim. Dakle, dokazano je da se radilo o političkom pritisku, ali posljedice za to niko ne snosi.

ĐUROVIĆ: U osnovnim sudovima postoje profesionalne sudije koje primjenjuju zakone. U višim strukturama sudskog sistema sve je teže naći profesionalne sudije koje nisu pod političkim uticajem i koje u osjetljivim predmetima neće slijediti partijske direktive već zakon. Očekujem da će postupci u vezi sa razrješenjima članova Savjeta RTCG i menadžmenta potrajati godinama i da pravda neće skoro biti zadovoljena. Naš izborni sistem je takođe nakaradan pa nema mogućnosti da građani kazne one koji su brutalno u Skupštini kršili zakone. Građani ne odlučuju o svojim predstavnicima u Skupštini već to rade lideri partija kojima očigledno u Skupštini trebaju poslušni a ne kredibilni ljudi. Ne mogu da zamislim da bi u izbornom sistemu u kojem građani biraju imenom i prezimenom svoje predstavnike u Skupštini bili ikada više izabrani Luiđ Škrelj, Marta Šćepanović, Vuletić i ostali egzekutori u operaciji nezakonitog preuzimanja RTCG od strane DPS-a.

MONITOR: Media centar čiji ste direktor  je nedavno tražio od Agencije za elektronske medije da  sanskcioniše kablovske operatere koji i dalje emituju suprotno propisima rijalitije bez zaštite. Kako vidite rad regulatornih tijela i agencija zaduženih za medije?

ĐUROVIĆ: Agencija za elektronske medije (AEM) je još jedna zarobljena institucija koja ima partijski kontrolisan Savjet i menadžment. Pojedini kablovski operateri  više od mjesec dana ne poštuju pravilnik koji je donijela AEM i otvoreno se rugaju ovoj „instituciji“. Media centar pozvao je nedavno  Savjet i direktora AEM da primijene Zakon o elektronskim medijima, izreknu mjere upozorenja i, ukoliko je potrebno, oduzmu odobrenje za emitovanje kablovskim operaterima koji ne poštuju propise. Naravno, nije bilo nikakve reakcije. Kakav komentar da date na rad regulatora koji nije u stanju da osigura primjenu sopstvenih odluka i pravilnika? AEM je do sada tolerisala kršenje zakona i profesionalnih standarda u elektronskim medijima jer je za uzvrat vlast dobijala propagandne kanale koji su dezinformisali javnost, brutalno klevetali predstavnike opozicije, slobodnih medija i nevladinih organizacija. Takav pristup će ova regulatorna agencija imati sve dok se ne promijeni zakon, izabere novi Savjet AEM i konačno počne promjena propisa jednaka prema svima. Ne može se govoriti o fer uslovima za izbore ukoliko se omogući da privatni mediji poput Nove M djeluju kao Pink M i uz kršenje svih profesionalnih standarda blate učesnike izbornog procesa.

MONITOR: U posljednjem izvjestaju Reportera bez granica, Crna Gora je pala za jedno mjesto, i najgora je u odnosu na region kad su u pitanju medijske slobode. Da li je to po vama  opravdana ocjena?

ĐUROVIĆ: Evidentno je pogoršanje medijskih sloboda u Crnoj Gori. To bi moralo da zabrine Vladu ali i druge aktere na političkoj sceni koji imaju moć donošenja odluka. Neistraženi pokušaj ubistva i napadi na novinare, preuzimanje javnog servisa, narušeno tržište elektronskih medija su teme  koje dovode do „usporavanja demokratizacije“ kao što kaže predsjednik DPS-a. Ako je vlast zadovoljna ovakvim stanjem u oblasti medija, onda pokazuje da ne razumije svoju ulogu i da nije dorasla svom poslu.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo