Inženjer iz Berana Tomo Dimić bio je mladić kada je poslije Drugog svjetskog rata angažovan da projektuje male hidroelektrane u Gornjem Polimlju. Da završi taj važan zadatak na dobrobit naroda, Tomo je napustio studije elektrotehnike u Zagrebu, i vratio se u svoj rodni kraj.

Njegovih ruku djelo, između ostalih, bila je upravo hidrocentrala sreskog odbora Ivangrada, na manastirskom vrelu, sa koje su se strujom napajale zgrade sreskog odbora, pošte, milicije, apoteke i beranske bolnice.

Dimić je posljednje godine života proveo u Beogradu, a hroničar i istraživač u ovoj oblasti Midrag Barjaktarović priča kako ga je, radeći na knjizi, pronašao u jednom staračkom domu.

,,Taj susret bio je vrlo dirljiv. U staračkom domu on je i dalje sanjao o izgradnji malih elektrana. Dočaravajući mi to vrijeme, drhtavom rukom je nacrtao skicu turbine i potpisao se. U tom domu za stare nedugo poslije toga susreta je i preminuo”, kaže Barjaktarović.

Između Toma Dimića i drugih pionira elektrifikacije u Gornjem Polimlju i savremenih tajkuna koji grade elektrane na istim vodotocima, stao je skoro jedan čitav vijek. Prvi su radili iz entuzijazma i od opšte koristi za zajednicu, dok savremeni tajkuni otimaju od naroda da bi uvećavali svoje i onako problematično stečeno bogatstvo.

I u najmlađoj crnogorskoj opštini Petnjici, u neposrednoj blizini tamošnjeg motela, još vremenu odolijevaju zidine i ostaci stare hidrocentrale, napravljene u vrijeme elektrifikacije poslije Drugog svjetskog rata. Ova hidrocentrala na rijeci Popči puštena je u pogon 1955. godine, ali je radila svega pet godina, do vremena kada je struja u bihorski kraj dovedena s novog dalekovoda, iz pravca Berana, preko sela Polica. Sa nje su se u tom kratkom periodu električnom energijom, ipak, napajale sve zgrade u društvenoj svojini i dvadesetak privatnih kuća.

Kao i Tomova, i ova hidrocentrala bila je samo jedna od velikog broja koje su postojale na području Gornjeg Polimlja, odnosno opština Berane, Petnjica, Plav i Andrijevica, prije i neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Neki podaci govore da je na ovom prostoru do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana, od kojih do danas nijedna nije sačuvana.

Barjaktarović objašnjava da je za njima prestala potreba izgradnjom hidroelektrane na Mušovića rijeci kod Kolašina, kada je električna energija u Gornje Polimlje dovedena dalekodovom s ove hidrocentrale.

,,Sve su ugašene, a neke je trebalo sačuvati. Ako ništa, kao spomenike i za nauk ovima koji danas grade ovako naopako. Otimaju ljudima potoke i rijeke, ubacuju vodu u cijevi da bi dobili veće ubrzanje i uništavaju prirodni sklad i ravnotežu”, kaže Barjaktarović.

On razumije da su prve hidroelektrane bile male i primitivne, ali ističe da su lokalne zajednice od njih imale samo koristi, dok od današnjih trpe štete.

,,Jesu bile male, ali su neke od njih imale veliki značaj. To su bile centrale snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je snabdijevalo strujom po jednu kuću, pet po nekoliko kuća i 14 sa kojih su se strujom napajala čitava naselja”, svjedoči Barjaktarović.

Prva je, ostalo je zapisano, sagrađena na Murinskoj rijeci 1926. godine.

,,Njenu izgradnju finansirao je tadašnji kapitalista Gavrilo Đorđijević da bi sa nje strujom napajao svoj hotel u Murini, prodavnicu, pilanu, mlin i nekoliko kuća. Gavrilo i njegov otac radili su svojevremeno u Rusiji, vratili su se s novcem i uložili ga ovdje. Gavrilov sin Drago bio je sorbonski student i nastavio je porodičnu tradicuju izgradnje hidrocentrala”, objašnjava Barjaktarović.

Murinsku hidrocentralu za Đorđijeviće je konstruisao Slovenac Mihailo Kladnik, čiji rođaci i danas žive u Plavu.

,,Taj Slovenac je 1938. godine napravio i plavsku hidroelektranu snage osam kilovat sati, na Đuričkoj rijeci”, kaže Barjaktarović.

Ekspanzija izgradnje malih protočnih hidroelektrana u Gornjem Polimlju počela je poslije Drugog svjetskog rata.

,,Već krajem rata na manastirskom vrelu kod Đurđevih stupova u Beranama kaluđer Milan Đurović inicirao je gradnju hidrocentrale za potrebe manastira, parohijske i još nekoliko kuća. U prvim poratnim godinama odmah do nje izgrađena je i hidrocentrala koju je konstruisao Tomo Dimić”, navodi Barjaktarović.

On podsjeća i na mnoge druge konstruktore i male hidroelektrane o kojima se danas ništa ne zna, u selima Lužac, Buče, Zabrđe, Šekular, Kaludra, Praćevac, Donje Zaostro, Vinicka, Kuti, Gračanica, Cecuni.

,,Neke su bile veoma male i domaćini su ih gradili za svoje potrebe. Najveća u to vrijeme, jedina koja je proizvodila industrijsku struju, sagrađena je 1946. godine na rijeci Zlorečici kod Andrijevice. Imala je snagu od 40 kilovat sati i strujom je snabdijevala mašine za jedan stolarski pogon. Konstruisali su je Njemac Jozef Hocnekt i Drago Đorđijević. Đorđijević je konstruisao i centralu za sresku farmu u Andrijevici na planini Zeletin. Centralu na rijeci Dolji, u plavskoj opštini, napravili su 1943. godine Nika i Đeljoš Nikač, na samoj granici sa Albanijom”, priča Barjaktarović.

Od one u mjestu Mušovića Rijeka, za to vrijeme vrlo velike hidrocentrale, koja je ugasila sve male elektrane u Gornjem Polimlju, narednih šest-sedam decenija nastao je potpuni vakuum. Dok u zapadnoevropskim zemljama kontinuitet malih elektrana nije prekidan, kod nas od tada nije izgrađena nijedna.

Nije da nije bilo interesovanja. Naprotiv. Mnoge inicijative za gradnju malih elektrana propale su zbog komplikovane birokratske procedure pri dobijanju koncesija i dozvola. Sve do trenutka dok se nijesu pojavili tajkuni. Stvari su postale jasne. Taj posao je za njih dobro čuvan.

Odjednom su, praktično preko noći, formirane razne hidroenergije, igmaenergije, bemaksi i slične kompanije koje su počele da porobljavaju vodotoke na sjeveru. Za sada upravo najviše u Gornjem Polimlju. Nerijetko upravo na onim mjestima gdje su nekada počinjali pioniri elektrifikacije.

,,Problem je način na koji se sada to radi. Nikada se nije dešavalo da nestane rijeka, kao što je nestala u Šekularu u dužini od šest kilometara. Ili na nekim drugim mjestima. Uzimaju izvorišta i cijevima vodu dovlače kilometrima niže do turbina da bi dobili na jačini i snazi. Ne poštuje se biloški minimum”, kaže Barjaktarović.

Tajkuni ne samo da ne donose nikavu korist za lokalno stanovništvo, već devastiraju okolinu. Uništavaju puteve. Ostavljaju bez vode takozvane jazove koji su odvajkada korišteni za navodnjavanje poljoprivrednih površina.

I zbog toga se bune mještani onih sela gdje su prije Drugog svjetskog rata postojale male elektrane. U Šekularu, Kaludri i Buču u Beranama, na Zeletinu i selima ispod Komova u Andrijevici.

Poslednji slučaj, upravo ovih dana aktuelan, onaj je u selu Vinicka kod Berana. Izvjesna firma Rudi je od proizvodnje kafe i trgovine brašnom, preko stambene gradnje, stigla do hidroenergije. Dobili su koncesije da na malenoj Vinickoj rijeci grade minielektranu.

Priča je slična kao i u drugim selima. Mještane niko nije ništa pitao, i zato sada prijete da će prekinuti radove i traže da se preispita kako je ovo preduzeće dobilo dozvole.

Priča nije ni malo lokalna. Nijesu pogođeni samo mještani Berana i sela u njegovoj okolini. Atak je na svakog vlasnika električnog brojila. Na svakom mjesečnom računu za struju nalazi se stavka ,,naknada za podsticanje OIE” (obnovljivih izvora energije), koja uopšte nije mala.

Zapravo, stvari su vrlo jednostavne. Zovu se strujni udari. Čitava Crna Gora finansira tajkune da za svoju korist grade male elektrane. I čitava Crna Gora vrlo uredno ćuti i plaća.

Tufik SOFTIĆ