Povežite se sa nama

OKO NAS

GRADNJA MINI HIDROELEKTRANA, NEKAD I SAD: Pionire elektrifikacije zamijenili tajkuni

Objavljeno prije

na

Miodrag-Barjaktarovic,-clan

Inženjer iz Berana Tomo Dimić bio je mladić kada je poslije Drugog svjetskog rata angažovan da projektuje male hidroelektrane u Gornjem Polimlju. Da završi taj važan zadatak na dobrobit naroda, Tomo je napustio studije elektrotehnike u Zagrebu, i vratio se u svoj rodni kraj.

Njegovih ruku djelo, između ostalih, bila je upravo hidrocentrala sreskog odbora Ivangrada, na manastirskom vrelu, sa koje su se strujom napajale zgrade sreskog odbora, pošte, milicije, apoteke i beranske bolnice.

Dimić je posljednje godine života proveo u Beogradu, a hroničar i istraživač u ovoj oblasti Midrag Barjaktarović priča kako ga je, radeći na knjizi, pronašao u jednom staračkom domu.

,,Taj susret bio je vrlo dirljiv. U staračkom domu on je i dalje sanjao o izgradnji malih elektrana. Dočaravajući mi to vrijeme, drhtavom rukom je nacrtao skicu turbine i potpisao se. U tom domu za stare nedugo poslije toga susreta je i preminuo”, kaže Barjaktarović.

Između Toma Dimića i drugih pionira elektrifikacije u Gornjem Polimlju i savremenih tajkuna koji grade elektrane na istim vodotocima, stao je skoro jedan čitav vijek. Prvi su radili iz entuzijazma i od opšte koristi za zajednicu, dok savremeni tajkuni otimaju od naroda da bi uvećavali svoje i onako problematično stečeno bogatstvo.

I u najmlađoj crnogorskoj opštini Petnjici, u neposrednoj blizini tamošnjeg motela, još vremenu odolijevaju zidine i ostaci stare hidrocentrale, napravljene u vrijeme elektrifikacije poslije Drugog svjetskog rata. Ova hidrocentrala na rijeci Popči puštena je u pogon 1955. godine, ali je radila svega pet godina, do vremena kada je struja u bihorski kraj dovedena s novog dalekovoda, iz pravca Berana, preko sela Polica. Sa nje su se u tom kratkom periodu električnom energijom, ipak, napajale sve zgrade u društvenoj svojini i dvadesetak privatnih kuća.

Kao i Tomova, i ova hidrocentrala bila je samo jedna od velikog broja koje su postojale na području Gornjeg Polimlja, odnosno opština Berane, Petnjica, Plav i Andrijevica, prije i neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Neki podaci govore da je na ovom prostoru do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana, od kojih do danas nijedna nije sačuvana.

Barjaktarović objašnjava da je za njima prestala potreba izgradnjom hidroelektrane na Mušovića rijeci kod Kolašina, kada je električna energija u Gornje Polimlje dovedena dalekodovom s ove hidrocentrale.

,,Sve su ugašene, a neke je trebalo sačuvati. Ako ništa, kao spomenike i za nauk ovima koji danas grade ovako naopako. Otimaju ljudima potoke i rijeke, ubacuju vodu u cijevi da bi dobili veće ubrzanje i uništavaju prirodni sklad i ravnotežu”, kaže Barjaktarović.

On razumije da su prve hidroelektrane bile male i primitivne, ali ističe da su lokalne zajednice od njih imale samo koristi, dok od današnjih trpe štete.

,,Jesu bile male, ali su neke od njih imale veliki značaj. To su bile centrale snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je snabdijevalo strujom po jednu kuću, pet po nekoliko kuća i 14 sa kojih su se strujom napajala čitava naselja”, svjedoči Barjaktarović.

Prva je, ostalo je zapisano, sagrađena na Murinskoj rijeci 1926. godine.

,,Njenu izgradnju finansirao je tadašnji kapitalista Gavrilo Đorđijević da bi sa nje strujom napajao svoj hotel u Murini, prodavnicu, pilanu, mlin i nekoliko kuća. Gavrilo i njegov otac radili su svojevremeno u Rusiji, vratili su se s novcem i uložili ga ovdje. Gavrilov sin Drago bio je sorbonski student i nastavio je porodičnu tradicuju izgradnje hidrocentrala”, objašnjava Barjaktarović.

Murinsku hidrocentralu za Đorđijeviće je konstruisao Slovenac Mihailo Kladnik, čiji rođaci i danas žive u Plavu.

,,Taj Slovenac je 1938. godine napravio i plavsku hidroelektranu snage osam kilovat sati, na Đuričkoj rijeci”, kaže Barjaktarović.

Ekspanzija izgradnje malih protočnih hidroelektrana u Gornjem Polimlju počela je poslije Drugog svjetskog rata.

,,Već krajem rata na manastirskom vrelu kod Đurđevih stupova u Beranama kaluđer Milan Đurović inicirao je gradnju hidrocentrale za potrebe manastira, parohijske i još nekoliko kuća. U prvim poratnim godinama odmah do nje izgrađena je i hidrocentrala koju je konstruisao Tomo Dimić”, navodi Barjaktarović.

On podsjeća i na mnoge druge konstruktore i male hidroelektrane o kojima se danas ništa ne zna, u selima Lužac, Buče, Zabrđe, Šekular, Kaludra, Praćevac, Donje Zaostro, Vinicka, Kuti, Gračanica, Cecuni.

,,Neke su bile veoma male i domaćini su ih gradili za svoje potrebe. Najveća u to vrijeme, jedina koja je proizvodila industrijsku struju, sagrađena je 1946. godine na rijeci Zlorečici kod Andrijevice. Imala je snagu od 40 kilovat sati i strujom je snabdijevala mašine za jedan stolarski pogon. Konstruisali su je Njemac Jozef Hocnekt i Drago Đorđijević. Đorđijević je konstruisao i centralu za sresku farmu u Andrijevici na planini Zeletin. Centralu na rijeci Dolji, u plavskoj opštini, napravili su 1943. godine Nika i Đeljoš Nikač, na samoj granici sa Albanijom”, priča Barjaktarović.

Od one u mjestu Mušovića Rijeka, za to vrijeme vrlo velike hidrocentrale, koja je ugasila sve male elektrane u Gornjem Polimlju, narednih šest-sedam decenija nastao je potpuni vakuum. Dok u zapadnoevropskim zemljama kontinuitet malih elektrana nije prekidan, kod nas od tada nije izgrađena nijedna.

Nije da nije bilo interesovanja. Naprotiv. Mnoge inicijative za gradnju malih elektrana propale su zbog komplikovane birokratske procedure pri dobijanju koncesija i dozvola. Sve do trenutka dok se nijesu pojavili tajkuni. Stvari su postale jasne. Taj posao je za njih dobro čuvan.

Odjednom su, praktično preko noći, formirane razne hidroenergije, igmaenergije, bemaksi i slične kompanije koje su počele da porobljavaju vodotoke na sjeveru. Za sada upravo najviše u Gornjem Polimlju. Nerijetko upravo na onim mjestima gdje su nekada počinjali pioniri elektrifikacije.

,,Problem je način na koji se sada to radi. Nikada se nije dešavalo da nestane rijeka, kao što je nestala u Šekularu u dužini od šest kilometara. Ili na nekim drugim mjestima. Uzimaju izvorišta i cijevima vodu dovlače kilometrima niže do turbina da bi dobili na jačini i snazi. Ne poštuje se biloški minimum”, kaže Barjaktarović.

Tajkuni ne samo da ne donose nikavu korist za lokalno stanovništvo, već devastiraju okolinu. Uništavaju puteve. Ostavljaju bez vode takozvane jazove koji su odvajkada korišteni za navodnjavanje poljoprivrednih površina.

I zbog toga se bune mještani onih sela gdje su prije Drugog svjetskog rata postojale male elektrane. U Šekularu, Kaludri i Buču u Beranama, na Zeletinu i selima ispod Komova u Andrijevici.

Poslednji slučaj, upravo ovih dana aktuelan, onaj je u selu Vinicka kod Berana. Izvjesna firma Rudi je od proizvodnje kafe i trgovine brašnom, preko stambene gradnje, stigla do hidroenergije. Dobili su koncesije da na malenoj Vinickoj rijeci grade minielektranu.

Priča je slična kao i u drugim selima. Mještane niko nije ništa pitao, i zato sada prijete da će prekinuti radove i traže da se preispita kako je ovo preduzeće dobilo dozvole.

Priča nije ni malo lokalna. Nijesu pogođeni samo mještani Berana i sela u njegovoj okolini. Atak je na svakog vlasnika električnog brojila. Na svakom mjesečnom računu za struju nalazi se stavka ,,naknada za podsticanje OIE” (obnovljivih izvora energije), koja uopšte nije mala.

Zapravo, stvari su vrlo jednostavne. Zovu se strujni udari. Čitava Crna Gora finansira tajkune da za svoju korist grade male elektrane. I čitava Crna Gora vrlo uredno ćuti i plaća.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo