Povežite se sa nama

OKO NAS

GRADNJA MINI HIDROELEKTRANA, NEKAD I SAD: Pionire elektrifikacije zamijenili tajkuni

Objavljeno prije

na

Inženjer iz Berana Tomo Dimić bio je mladić kada je poslije Drugog svjetskog rata angažovan da projektuje male hidroelektrane u Gornjem Polimlju. Da završi taj važan zadatak na dobrobit naroda, Tomo je napustio studije elektrotehnike u Zagrebu, i vratio se u svoj rodni kraj.

Njegovih ruku djelo, između ostalih, bila je upravo hidrocentrala sreskog odbora Ivangrada, na manastirskom vrelu, sa koje su se strujom napajale zgrade sreskog odbora, pošte, milicije, apoteke i beranske bolnice.

Dimić je posljednje godine života proveo u Beogradu, a hroničar i istraživač u ovoj oblasti Midrag Barjaktarović priča kako ga je, radeći na knjizi, pronašao u jednom staračkom domu.

,,Taj susret bio je vrlo dirljiv. U staračkom domu on je i dalje sanjao o izgradnji malih elektrana. Dočaravajući mi to vrijeme, drhtavom rukom je nacrtao skicu turbine i potpisao se. U tom domu za stare nedugo poslije toga susreta je i preminuo”, kaže Barjaktarović.

Između Toma Dimića i drugih pionira elektrifikacije u Gornjem Polimlju i savremenih tajkuna koji grade elektrane na istim vodotocima, stao je skoro jedan čitav vijek. Prvi su radili iz entuzijazma i od opšte koristi za zajednicu, dok savremeni tajkuni otimaju od naroda da bi uvećavali svoje i onako problematično stečeno bogatstvo.

I u najmlađoj crnogorskoj opštini Petnjici, u neposrednoj blizini tamošnjeg motela, još vremenu odolijevaju zidine i ostaci stare hidrocentrale, napravljene u vrijeme elektrifikacije poslije Drugog svjetskog rata. Ova hidrocentrala na rijeci Popči puštena je u pogon 1955. godine, ali je radila svega pet godina, do vremena kada je struja u bihorski kraj dovedena s novog dalekovoda, iz pravca Berana, preko sela Polica. Sa nje su se u tom kratkom periodu električnom energijom, ipak, napajale sve zgrade u društvenoj svojini i dvadesetak privatnih kuća.

Kao i Tomova, i ova hidrocentrala bila je samo jedna od velikog broja koje su postojale na području Gornjeg Polimlja, odnosno opština Berane, Petnjica, Plav i Andrijevica, prije i neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Neki podaci govore da je na ovom prostoru do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana, od kojih do danas nijedna nije sačuvana.

Barjaktarović objašnjava da je za njima prestala potreba izgradnjom hidroelektrane na Mušovića rijeci kod Kolašina, kada je električna energija u Gornje Polimlje dovedena dalekodovom s ove hidrocentrale.

,,Sve su ugašene, a neke je trebalo sačuvati. Ako ništa, kao spomenike i za nauk ovima koji danas grade ovako naopako. Otimaju ljudima potoke i rijeke, ubacuju vodu u cijevi da bi dobili veće ubrzanje i uništavaju prirodni sklad i ravnotežu”, kaže Barjaktarović.

On razumije da su prve hidroelektrane bile male i primitivne, ali ističe da su lokalne zajednice od njih imale samo koristi, dok od današnjih trpe štete.

,,Jesu bile male, ali su neke od njih imale veliki značaj. To su bile centrale snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je snabdijevalo strujom po jednu kuću, pet po nekoliko kuća i 14 sa kojih su se strujom napajala čitava naselja”, svjedoči Barjaktarović.

Prva je, ostalo je zapisano, sagrađena na Murinskoj rijeci 1926. godine.

,,Njenu izgradnju finansirao je tadašnji kapitalista Gavrilo Đorđijević da bi sa nje strujom napajao svoj hotel u Murini, prodavnicu, pilanu, mlin i nekoliko kuća. Gavrilo i njegov otac radili su svojevremeno u Rusiji, vratili su se s novcem i uložili ga ovdje. Gavrilov sin Drago bio je sorbonski student i nastavio je porodičnu tradicuju izgradnje hidrocentrala”, objašnjava Barjaktarović.

Murinsku hidrocentralu za Đorđijeviće je konstruisao Slovenac Mihailo Kladnik, čiji rođaci i danas žive u Plavu.

,,Taj Slovenac je 1938. godine napravio i plavsku hidroelektranu snage osam kilovat sati, na Đuričkoj rijeci”, kaže Barjaktarović.

Ekspanzija izgradnje malih protočnih hidroelektrana u Gornjem Polimlju počela je poslije Drugog svjetskog rata.

,,Već krajem rata na manastirskom vrelu kod Đurđevih stupova u Beranama kaluđer Milan Đurović inicirao je gradnju hidrocentrale za potrebe manastira, parohijske i još nekoliko kuća. U prvim poratnim godinama odmah do nje izgrađena je i hidrocentrala koju je konstruisao Tomo Dimić”, navodi Barjaktarović.

On podsjeća i na mnoge druge konstruktore i male hidroelektrane o kojima se danas ništa ne zna, u selima Lužac, Buče, Zabrđe, Šekular, Kaludra, Praćevac, Donje Zaostro, Vinicka, Kuti, Gračanica, Cecuni.

,,Neke su bile veoma male i domaćini su ih gradili za svoje potrebe. Najveća u to vrijeme, jedina koja je proizvodila industrijsku struju, sagrađena je 1946. godine na rijeci Zlorečici kod Andrijevice. Imala je snagu od 40 kilovat sati i strujom je snabdijevala mašine za jedan stolarski pogon. Konstruisali su je Njemac Jozef Hocnekt i Drago Đorđijević. Đorđijević je konstruisao i centralu za sresku farmu u Andrijevici na planini Zeletin. Centralu na rijeci Dolji, u plavskoj opštini, napravili su 1943. godine Nika i Đeljoš Nikač, na samoj granici sa Albanijom”, priča Barjaktarović.

Od one u mjestu Mušovića Rijeka, za to vrijeme vrlo velike hidrocentrale, koja je ugasila sve male elektrane u Gornjem Polimlju, narednih šest-sedam decenija nastao je potpuni vakuum. Dok u zapadnoevropskim zemljama kontinuitet malih elektrana nije prekidan, kod nas od tada nije izgrađena nijedna.

Nije da nije bilo interesovanja. Naprotiv. Mnoge inicijative za gradnju malih elektrana propale su zbog komplikovane birokratske procedure pri dobijanju koncesija i dozvola. Sve do trenutka dok se nijesu pojavili tajkuni. Stvari su postale jasne. Taj posao je za njih dobro čuvan.

Odjednom su, praktično preko noći, formirane razne hidroenergije, igmaenergije, bemaksi i slične kompanije koje su počele da porobljavaju vodotoke na sjeveru. Za sada upravo najviše u Gornjem Polimlju. Nerijetko upravo na onim mjestima gdje su nekada počinjali pioniri elektrifikacije.

,,Problem je način na koji se sada to radi. Nikada se nije dešavalo da nestane rijeka, kao što je nestala u Šekularu u dužini od šest kilometara. Ili na nekim drugim mjestima. Uzimaju izvorišta i cijevima vodu dovlače kilometrima niže do turbina da bi dobili na jačini i snazi. Ne poštuje se biloški minimum”, kaže Barjaktarović.

Tajkuni ne samo da ne donose nikavu korist za lokalno stanovništvo, već devastiraju okolinu. Uništavaju puteve. Ostavljaju bez vode takozvane jazove koji su odvajkada korišteni za navodnjavanje poljoprivrednih površina.

I zbog toga se bune mještani onih sela gdje su prije Drugog svjetskog rata postojale male elektrane. U Šekularu, Kaludri i Buču u Beranama, na Zeletinu i selima ispod Komova u Andrijevici.

Poslednji slučaj, upravo ovih dana aktuelan, onaj je u selu Vinicka kod Berana. Izvjesna firma Rudi je od proizvodnje kafe i trgovine brašnom, preko stambene gradnje, stigla do hidroenergije. Dobili su koncesije da na malenoj Vinickoj rijeci grade minielektranu.

Priča je slična kao i u drugim selima. Mještane niko nije ništa pitao, i zato sada prijete da će prekinuti radove i traže da se preispita kako je ovo preduzeće dobilo dozvole.

Priča nije ni malo lokalna. Nijesu pogođeni samo mještani Berana i sela u njegovoj okolini. Atak je na svakog vlasnika električnog brojila. Na svakom mjesečnom računu za struju nalazi se stavka ,,naknada za podsticanje OIE” (obnovljivih izvora energije), koja uopšte nije mala.

Zapravo, stvari su vrlo jednostavne. Zovu se strujni udari. Čitava Crna Gora finansira tajkune da za svoju korist grade male elektrane. I čitava Crna Gora vrlo uredno ćuti i plaća.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

POTVRĐENA OPTUŽNICA PROTIV VESELINA VELJOVIĆA: Skaj prepiska u centru pažnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon potvrđivanja optužnice, oglasilo se SDT stavom da je vijeće Višeg suda potvrdilo da sadržina dekriptovane komunikacije preko SKY ECC aplikacije predstavlja zakonit dokaz. Veljovićev advokat tvrdi suprotno

 

Viši sud u Podgorici potvrdio je optužnicu protiv bivšeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića. Optužnicom je obuhvaćeno 15 osoba koje se terete za stvaranje kriminalne organizacije, krijumčarenje, pranje novca i zloupotreba službenog položaja. Podsjećamo, Veljović se tereti da je 2020. godine postao pripadnik kriminalne organizacije koju je 2018. godine formirao Aleksandar Mrkić radi šverca cigareta i pranja para. Konkretno, tereti se da je 25. decembra 2020. godine Mrkiću dojavio da će policija pretresti prostorije koje koristi pripadnik njegove kriminalne organizacije Mujo Nikočević.

Nakon potvrđivanja optužnice, oglasilo se i Specijalno državno tužilaštvo koje se saopštilo da je vijeće suda potvrdilo pravno stanovište SDT-a da sadržina dekriptovane komunikacije preko SKY ECC aplikacije, pribavljena u postupku međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, predstavlja zakonit dokaz. „Nema razloga da se dovodi u sumnju zakonitost procedure pred nadležnim inostranim pravosudnim organom koji je taj dokaz prikupio, te da se svakako međunarodna saradnja zasniva na međusobnom povjerenju, odnosno pretpostavci da je dokaz u drugoj državi pribavljen na zakonit način“, piše u saopštenju koje potpisuje specijalni tužilac Vukas Radonjić.

Veljovićev advokat Mihailo Volkov u razgovoru za Monitor kaže da ga odluka Višeg suda kojom se potvrđuje optužnica protiv njegovog klijenta nije iznenadila. Naprotiv, tvrdi, to je i očekivao. „Nijesam vjerovao da će vanraspravno vijeće Višeg suda imati dovoljno pravne kuraži da obustavi postupak, posebno pri činjenici da se u dijelu Veselina Veljovića kompletna osnovana sumnja bazira samo na navodnoj skaj prepisci koja, uzgred, ni sama po sebi nije krivično opterećujuća. Svako onaj ko je bio u Višem sudu na tim ročištima zna kvalitet takvih rješenja i značaj samog instituta potvrđivanja optužnice koji će vrlo brzo da nestane iz zakonske procedure. Tako da s tim u vezi nijesam iznenađen“, kazao je Volkov.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISTRAŽIVANJE INSTITUTA ALTERNATIVA: Preko 5.000 službenih automobila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijednost prevoznih sredstava u državnom vlasništvu je blizu 20 miliona eura. Ogromni vozni park institucijama nije dovoljan, pa je za ovu godinu najavljena kupovina još automobila u vrijednosti od najmanje četiri miliona eura

 

Prema podacima MUP-a iz februara 2024. godine, u Crnoj Gori je registrovano 4.658 vozila u državnoj svojini, što je za 377 više u odnosu na 2022. podaci su iz istraživanja koje je uradio Institut Alternativa.

Podaci MUP-a pokazuju da 4.658 vozila koristi 460 institucija. Najviše vozila ima MUP – 550. Potom slijedi Pošta Crne Gore – 345, Uprava policije – 181, Glavni grad Podgorica – 169, ANB – 119. Više desetina registrovanih vozila imaju i Uprava za inspekcijske poslove – 90, Uprava prihoda i carina – 77, Monteput – 72, Zavod za hitnu medicinsku pomoć – 54, Uprava za katastar i državnu imovinu – 44, Uprava za šume i Radio-televizija Crne Gore – po 43, Uprava za izvršenje krivičnih sankcija – 42, Putevi – 40, Aerodromi – 39, Uprava za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove – 38.

Ovi podaci nijesu  cjelovit pokazatelj broja vozila koja se koriste za potrebe državnih i lokalnih organa i institucija, te troškova koji nastaju njihovim korišćenjem. U ovaj broj ne ulaze vozila koja državne institucije uzimaju na lizing, s obavezom povraćaja vozila nakon isteka ugovorenog perioda, kao što su u prethodnom periodu radile Uprava za inspekcijske poslove i Uprava policije. Iako po državni budžet nastaju troškovi za ta vozila (višegodišnji zakup, troškovi goriva…) i koja neminovno čine vozni park državne institucije, ta vozila registruju davaoci lizinga, pa se ne prikazuju u broju vozila registovanih na državni organ.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZVOJ KOLAŠINA ZAOBILAZI KOLAŠINCE: Više gradilišta, veća stopa nezaposlenosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što Kolašin, kako predstavnici vlasti vole da kažu,  doživljava ekspanzivan razvoj , nije uticalo značajnije na  rast broja zaposlenih koji žive u tom gradu.  Na  kolašinskim gradilištima rade , mahom, strani državljani

 

Iako je u Kolašinu   između 15 i 20 aktivnih gradilišta, tokom minule godine prijavljeno je svega sedam slobodnih radnih mjesta iz oblasti građevinarstava. Investicioni bum, za sada, onima koji traže posao nije donio skoro nikavu korist, pa je stopa nezaposlenosti u toj opštini  više nego duplo veća od državnog prosjeka i iznosi čak 33,8 odsto. Na evidenciji  Biroa rada je 795 Kolašinca ili 10 više, nego, recimo, 2018. godine,  kada je stopa nezaposlenosti bila oko 25 odsto.

Broj nezaposlenih lani, u odnosu na  2022. godinu,  smanjen je za 8,7 odsto. U  kvalifikacionoj strukturi  dominaniraju oni sa III, IV i V nivoom kvalifikacija obrazovanja (52,7 odsto). Među Kolašinkama i Kolašincima koji traže posao oko 10 odsto je visokoškolaca. Prema Informaciji, koju su nedavno iz Zavoda  za zapošljavanje (ZZZ) dostavili lokalnom parlamentu, na posao je u decembru prošle  godine čekalo 76 osoba sa invaliditetom, što je za pet manje u odnosu na isti period prethodne godine.

“U 2023. godini Birou rada poslodavci su prijavili 284 slobodna radna mjesta, što u odnosu na isti period prethodne godine, predstavlja smanjenje od 16,2 odsto. U istom tom periodu broj prijavljenih slobodnih mjesta u Crnoj Gori porastao je za 5,5 odsto”, piše u dokumentu dostavljenom Skupštini opštine (SO). Kolašinski poslodavci lani  su iskazali najveću potrebu za srednjoškolskim zanimanjima (114 prijavljenih slobodnih radnih mjesta), zatim za visokoškolcima (95), dok je bilo 75 slobodnih radnih mjesta za zanimanja I i II nivoa obrazovanja. Najviše slobodnih radnih mjesta prijavljeno je u djelatnosti obrazovanja, usluge smještaja i ishrane, te administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo