Povežite se sa nama

SVIJET

HOĆE LI AMERIKA POSTATI VLASNIK GRENLANDA: Trampova šala ili ozbiljna namjera

Objavljeno prije

na

Za SAD bi kupovina Grenlanda prije svega imala stratešku vrijednost, jer bi posjedovanje ledenog ostrva omogućilo dodatni uticaj na obližnjem Arktiku, gdje su suočene s pojačanom konkurencijom  Rusije i Kine

 

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp odlučio je da odgodi posjetu Danskoj planiranu za 2. i 3. septembar.

„Danska je veoma posebna zemlja sa nevjerovatnim ljudima, ali, na osnovu komentara premijerke Mete Frederiksen da nije zainteresovana za razgovor o kupovini Grenlanda, ja ću odgoditi naš sastanak koji je planiran za dvije nedjelje, za drugo vrijeme“, napisao je Tramp na Tviteru.

Prošle sedmice Tramp je zatražio je od saradnika da istraže mogu li SAD da kupe Grenland, najveće ostrvo na svijetu, koje je u sastavu Danske monarhije.

“Ta ideja se pojavila… I strateški je interesantna…“, kazao je Tramp.

Premijerka Danske Mete Frederiksen nazvala je Trampovu izjavu šalom. „Grenland nije Danska. Grenland je Grenland. Stvarno se nadam da je sve to šala“. Ministarka spoljnih poslova Grenlanda izjavila je: „Otvoreni smo za poslovanje, ali nismo na prodaju“.

Drugi danski političari su sa podsmjehom reagovali na izvještaje o Trampovoj zainteresovanosti da kupi Grenland. Bivši premijer Lars Loke Rasmusen je izjavio da to mora da je prvoaprilska šala, ali van sezone. “Ukoliko je Tramp zaista pomišljao na tako nešto, onda je to konačan dokaz da je poludio. Sama pomisao da će Danska prodati svojih 50.000 stanovnika SAD je potpuno smiješna”, rekao je čelnik Danske narodne partije Soren Espersen.

Da se ne radi o šali potvrdio je šef Nacionalnog ekonomskog savjeta Bijele kuće Lorens Kudlou: “Mi to razmatramo. Grenland pripada Danskoj. Danska je naš saveznik, a Grenland strateško mjesto. Tamo ima mnogo značajnih mineralnih resursa“.

Stanovnici Grenlanda poručili su Trampu da njihov dom nije za prodaju.  Njegovu ideju su uporedili sa politikom “iz doba ropstva i kolonijalne moci”.

A Tramp je zapravo otkrio “vjekovni način razmišljanja” SAD o Grenlandu, objavio je londonski Gardijan.

Grenlandska vlada reagovala je diplomatski. “Grenland ima dobre radne odnose sa SAD i zanimanje Bijele kuće za ostrvo smatramo izrazom većeg interesa za ulaganje u zemlju i njene mogućnosti“. Ali, “Grenland očito nije na prodaju”, reagovano je iz vlade u Nuku, glavnog grada Grenlanda.

Svjetski mediji javljaju da Grenland neće biti prodat SAD. Danska nema razloga da ga prodaje. To je bogata zemlja koja ima budžetski višak i lako može priuštiti godišnju subvenciju od oko 500 miliona američkih dolara koju isplaćuje Grenlandu.

Još 1867. američki državni sekretar Vilijem Stjuart  u tandemu sa bivšim senatorom Robertom Dž. Volkerom ispitivao je mogućnost kupovine Grenlanda i, možda, Islanda. Protivljenje u Kongresu u Vašingtonu je potopilo projekat pošto je za kupovinu odabrana ruska Aljaska, kao važnija investicija. Drugi put, poslije Drugog svjetskog rata, kada se Grenland nalazilo baš pod upravom SAD, predsjednik Hari Truman je 1946. ponudio da kupi ostrvo koje fizički čini dio sjevernoameričke kontinentalne mase. No, Danska je odbila ponudu od 100 miliona dolara.

Trampova zainteresovanost za Grenland, dansku pokrajinu visoke autonomije, pokrenula je mnoštvo pitanja. Koji su motivi predsjednika SAD, šta je pojam suverene teritorije danas, kao i mogu li tržišta takvih teritorija da ožive u budućnosti? Mogu li SAD da iskoriste Grenland za jačanje vojnog prisustva na Arktiku? Konačno, da li bi ideja o kupovini Grenlanda, kao nekada akvizicija Aljaske, doprinijela Trampovom nasljeđu? Pošto bi kupovina Grenlanda za Trampa i njegovo nasljeđe bila glavna tačka u predsjedničkom rezimeu.

Sasvim je jasno da iza ponude predsjednika Trampa, po vokaciji investitora,  stoje bogatstva koja se nalaze u tlu Grenlanda, iza koga se prostire Arktik, a koja će uskoro, zahvaljujući klimatskim promjenama i topljenju ledenih masa, da budu još dostupnija. To su neki od rijetkih neiskorišćenih regiona na svijetu s velikim ekonomskim potencijalom.

Smatra se da Grenland, ostrvo koje je 80 odsto prekriveno ledenom pločom, izuzetno bogat prirodnim resursima – uključujući gvozdenu rudu, olovo, cink, dijamante, zlato, rijetke elemente zemlje, uranijum… Ni ribni potencijal i milijarde barela nafte nisu zanemarljivi. Dobar dio toga je trenutno neiskorišten, no zbog globalnog zagrijevanja ledena ploča se brzo topi i iskorištavanje prirodnih resursa Grenlanda bi moglo biti lakše.

Analitičari, ipak, smatraju da je predsjedniku SAD, prije svega, stalo do geopolitičkog uticaja na Arktiku. Za SAD bi kupovina Grenlanda prije svega imala stratešku vrijednost, jer bi posjedovanje ledenog ostrva omogućilo dodatni uticaj na obližnjem Arktiku, gdje su suočene s pojačanom konkurencijom Rusije i Kine.

Pored SAD, Norveške i Danske, sa Arktikom se graniče Trampovi suparnici – Rusija i Kina. Iako rukovodstvo Pekinga ne kontroliše arktičku teritoriju, težnju za tim regionom na Sjevernom polu Kina jasno ističe, nazivajući sama sebe „državom bliskom Arktiku“.

Jasno je da je riječ o nečem većem od kupovine nekretnine. U trci za mineralnim sirovinama i rutama za brodove ogleda se geopolitičko nadmetanje starih i budućih hegemona za jedan novi svjetski poredak. Kod Donalda Trampa se ne radi ni o čemu drugom do o američkoj dominaciji na Arktiku i to u trci sa rivalima – Rusijom i Kinom.

SAD nastoje da osujete kineske napore za postizanje ekonomskog uporišta na Grenlandu. Sekretarijat za odbranu je 2018. uspješno radio na blokadi Kine za finansiranje tri aerodroma na ostrvu. Ovog juna je kineska državna kompanija povukla svoju ponudu za izgradnju dva medunarodna aerodroma pošto je Grenland izabrao danskog izvođača za dovršetak projekta koji će region učiniti dostupnijim ostatku svijeta. No, Kina nastavlja sa svojim planovima za razvoj novih brodskih linija koje će biti otvarane pošto se arktički led otapa usred klimatskih promjena.

Američki državni sekretar Majk Pompeo trebalo je da posjeti Grenland u maju radi razgovora o dugoročnom miru i održivom ekonomskom razvoju. Desetogodišnji ugovor o odbrani između Danske i SAD daje američkoj vojsci gotovo neograničena prava na Grenlandu u najsjevernijoj američkoj bazi, vazduoplovnoj bazi Tule. Smještena na 750 milja sjeverno od Arktičkog kruga, uključuje radarsku stanicu koja je dio američkog sistema ranog upozoravanja s balističkim raketama.

SAD smatraju uspon Kine rastućom prijetnjom njenom međunarodnom uticaju. Posljednjih nekoliko decenija Peking ulaže u infrastrukturu, poslovanje i prirodne resurse u Africi, ostatku Azije i Centralnoj i Južnoj Americi. Čini se da se sada Kina okreće ka Arktiku. Prošle godine je predstavila svoj plan “Polarnog Puta svile“.

 

Vrijednost ostrva  deset biliona dolara

Vrijednost ostrva Grenland mogla bi da bude oko 10 biliona dolara (1 bilion – 1.000 milijardi), izračunao je profesor Konstantin Ordov sa Katedre za finansijski menadžment Ruskog ekonomskog univerziteta G. V. Plehanov u Moskvi. Profesor Ordov je među onima u Rusiji koji su poklonili značajnu pažnju Trampovoj ideji.

„Vrijednost znatno manjih, a sličnih ostrva, iznosi oko pet miliona dolara po kvadratnom kilometru. Grenland više ne zaostaje po vrijednosti za Klondajkom (područje teritorije Jukona u severozapadnoj Kanadi, istočno od granice Aljaske) i njegova cijena bi mogla da dostigne 10 biliona dolara, a to je više od polovine američkog ukupnog domaćeg proizvoda, uz veoma sumnjivu ekonomsku isplativost“, rekao je Ordov.

 

Najveći nacionalni park na svijetu

Grenland je samoupravna autonomna teritorija pod suverenitetom Danskog kraljevstva. Prostire se na 2.166.086 kvadratnih kilometara, od čega voda čini 81,1 odsto. Još 2000. godine je 1.755.637 km² površine Grenlanda bilo prekriveno ledom, a 410.449 km² nije.  Samo je južni dio ostrva zelen, bar preko ljeta, zbog strujanja  Golfske struje uz obalu tog dijela ostrva.

Prema podacima iz 2013, na ostrvu je bilo 56.483 žitelja, uz gustinu od 0,025 stanovnika po km2.

Iako je geografski i etnički arktička nacija dio Sjeverne Amerike, politički i istorijski Grenland je više vezan za Evropu. Atlantski okean je grenlandska granica na jugu, Grenlandsko more na istoku, Sjeverni ledeni okean na sjeveru i Bafinov zaliv na zapadu. Najbliže države Grenlandu su Island na istoku i Kanada na zapadu. Grenland je najveća zavisna teritorija, a na ostrvu se nalazi i najveći nacionalni park u svijetu.

Grenland je u bio nastanjen tokom proteklih 4.500 godina, pripadnicima autohonih naroda Artika, čiji su preci dolazili iz današnje Kanade. Skandinavci su naselili južni dio Grenlanda početkom 10. vijeka. Sa Grenlanda i Islanda su se otiskivali na mora. Jedan od njih, Leif Erikson je postao pvi znani Evropljanin koji je dosegao Sjevernu Ameriku, gotovo 500 godina prije nego što je Kristofer Kolumbo doplovio do Karibskih ostrva.

 

Duga tradicija kupovine zemljišta

Amerika ima dugu istoriju kupovine zemljišta kako bi proširila svoju teritoriju i osigurala svoje interese u inostranstvu.Odmah poslije proglašenja nezavisnosti 1776. godine, čelnici SAD počeli su sa kupovinom teritorija. Prvi put 1803. godine — od Francuske je kupljena Luizijana za 15 miliona dolara. To nije ista savezna država kao danas, već je bila ogromna teritorija koja je obuhvatala, djelimično ili potpuno, 15 država: od Montane do Teksasa, zemljište koje čini gotovo četvrtinu sadašnje teritorije SAD.

Već 1819. godine, poslije rata sa Španijom, SAD su za pet miliona dolara kupile Floridu. Trideset godina kasnije i Teksas, sve do Pacifika, pripao je Americi uz milionsku kompenzaciju Meksiku. SAD su kupile Aljasku od carske Rusije1867. godine, za 7,2 miliona dolara, a Filipinska ostrva od Španije 1898. za 20 miliona dolara. Posljednji prodavac svoje teritorije je bila upravo Danska koja je Vašingtonu 1917. ustupila Djevičanska ostrva za 25 miliona dolara.

Smatralo se da, nakon usvajanja povelje UN poslije Drugog svjetskog rata, nikakav transfer teritorija nije moguć. Ovo pitanje se ipak pokreće.

Američki poslovni dnevnik Blumberg piše kako je Trampova ideja o kupovini Grenlada možda vanserijska i nemoguća, ali to ne znači da ne treba razmišljati o oživljavanju tržišta suverenih teritorija – što je nekada SAD učinilo velikim.

Iako ovo nije prvi put u istoriji da američki predsjednik razmatra kupovinu ledenog ostrva, danas to ipak nije moguće, smatra Vašington post. Ne samo zato što su ekonomski troškovi nesagledljivi, ocjenjuje list, naglasivši kako su norme nacionalnog identiteta od 19. vijeka transformisale teritoriju iz pokretne robe u nedjeljive i nepregovarajuće djelove suverenih naroda.

                 Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Ekonomski napredak Kine je pratio i rapidni vojni rast, mada je Kina trenutno prilično pasivni akter na svjetskoj sceni. Poltički se oglašava uglavnom kada se ugroze njeni ekonomski interesi. Trenutni Trampov napad na Kinu je  unilateralan. Kina potezima Amerike kontrira istom mjerom. U slučaju američkog zatvaranja kineskog konzulata u Hjustonu, odgovorila je zatvaranjem SAD konzulata u centralnoj Kini.

Tajnovitost koja obavija kinesku vojnu moć daje goriva strahu, nagađanjima i  mitovima koji se koriste kao municija za propagandu čiji je cilj obuzdavanje kineske ekonomske moći. S nemalom dozom rasizma i u SAD-u i u EU se o kineskoj političkoj pasivnosti govori kao o lukavoj taktici za osvajanje svijeta putem ekonomije, a da ce političko-vojno podjarmljivanje neminovno uslijediti, kad već bude kasno. Mišljenja tipa „Kinezi sve pokupovaše, ali se politički ne glaskaju, do jedne ure” zvuči poznato i u našim krajevima.

Barak Obama je za oba svoja mandata radio sa Kinezima na bilateralnom investicionom ugovoru koristeći kao metod za rješavanje problema pregovaranje i kooperaciju. Cilj mu je bio da sporazumom osigura kinesko poštovanje međunarodih investicionih pravila, uključujući oblasti nuklearne regulative, transfera tehnologija i otklanjanja tržišnih barijera.

Državne dotacije za kineske firme nijesu tada bile glavna tema. Tramp i Pompeo stavili su ih na vrh svoje liste. Kineski telekomunikacioni gigant Vajvei (kako se u stvari izgovara Huawei), je samo jedna od žrtava ove promjene.

Zvuči kao spekulacija, ali, nažalost, vjerovatno to nije, da je do promjene došlo jer Tvitovi o kineskim firmama pod šapom komunističke države više raspaljuju  populističku imaginaciju od onih o dogovaranju o investiranju i poštovanju međunarodnih zakona.

Dolaskom Trampa na vlast, pregovori sa Kinom o investicijama su zamrli, iako je on sebe donedavno vidio kao predsjednika koji će biti zapamćen kao neko ko je pripitomio Kinu i izveo je na pravi put. Kad se desio KOVID 19, Tramp je Kini namijenio ulogu krivca, odgovornog za katalog njegovih katastrofalnih poteza proisteklih iz neprihvatanja ozbiljnosti situacije i činjenice da on nije dorastao da se nosi sa pandemijom.

Traženje krivca je bilo lak posao. Kinofobi iz Trampovog najužeg okruženja na čelu sa državnim sekretarom Majkom Pompeom su pobijedili. Pompeo je nedavno izjavio da je KOVID bio sprečiv: „Kineska Komunistička partija je iskoristila pandemiju u svoje svrhe, što je sramno… Umjesto da pomogne svijetu, generalni sekretar Si Đinping je pokazao pravo lice svoje partije”.

Tramp je počeo sa rafalom optužbi bez dokaza da je Kina proizvela korona virus kao biološko i ekonomsko oružje, da je prikrivala opseg pandemije, da je Svjetska zdravstvena organizacija dio kineske propagandne mašine… Tu se nije stalo.

Bez obzira na mitove o tome kolika je kineska vojna moć, malo ko sumnja u američku vojnu nadmoć kada je u pitanju konvencionalno naoružanje. SAD i Evropu baca u paniku brzina napredovanja Kine na polju tehnologije, uključujući i informativnu tehnologiju, telekomunikacije i vještačku inteligenciju, čije korišćenje u političke i vojne svrhe je realnost.

Tramp Kinu optužuje za zloupotrebu tehnologije i flagrantno miješanje u američke unutrašnje poslove, za haj-tek špijunažu i pljačku intelektualne svojine, navodeći primjer pokušaja krađe rezultata istraživanja za pronalazak korona virus vakcine. Kina odbacje optužbe. No, nekoliko ljudi su nedavno osuđeni pred američkim sudovima za špijunažu za račun Kine.

Trampova taktika je da zemlje koje hoće da imaju dobre odnose sa SAD, moraju odigrati ulogu u sprovođenju njegove spoljne politike.

Primjer Britanije je ilustrativan. Vahvei je trebalo da uvede 5G tehnologiju. No, prije nekoliko dana Britanija je prekinula ugovor sa Vahvei-om, navodno jer bi povjerljive informacije mogle preko njih da padnu u ruke kineske države.

Cijena ovog poteza po britansku ekonomiju je oko sedam milijardi funti u novcu. Uz cijenu odlaganja uvođenja 5G tehnologije u nekim djelovima zemlje i do tri godine. Puno veća će biti indirektna cijena, koja će proizaći iz negativne ekonomske klime koju je ovaj potez priozveo. Vrijednost britanskog izvoza u Kinu je preko 30 milijardi funti, što je 6,8 posto njenog ukupnog izvoza. Velika Britanija mora računati na odgovor od strane Kine. To za Britaniju koja je izašla iz Evrope i panično se trudi da stvori novu ‘Globalnu Britaniju’ i nađe nove ekonomske partnere, nije naivna stvar.

Kinezi su optužili Britaniju da je podlegla američkom pritisku jer je prije samo četiri godine tadašnja konzervativna vlada smatrala Kinu „najboljim novim prijateljem” kojem su otvorili vrata za investicije i u britansku nuklearnu energiju i u sektor komunikacija.

Australija je u sličnoj situaciji. Njoj je SAD dodijelio ulogu da testira odlučnost kineske mornarice da ostane u djelovima Južnog kineskog mora, koje Amerika smatra anektiranim. Australija bi trebalo da tamo izvede vojne vježbe. Kina je bitan trgoviski partner Australije, pa mora da da odluči da li joj je manja šteta da naljuti Kinu ili Ameriku.

Zapadni tip kapitalizma je isprogramiran da raste i ima nezasitu glad za investicijama koje Kina nudi u izbobilju. Zapad im ne može odoljeti. Žudnja za kineskim novcem je dovela do toga da je i marginalizovanje Kine postalo gotovo nemoguće. Kina može da uzvrati ekonomski. To zapadni režimi, koji moraju da održavaju visoki standard birača, često ne mogu da sebi priušte.

Na samitu EU i Kine, prije nekoliko dana, ton je pooštren, ali predsjednica EU komisije Ursula von der Lejden je govorila i o kooperaciji i partnerstvu. Taj je jezik Tramp izbacio iz upotrebe.

EU kao politički bič koristi kršenja ljudskih prava muslimana Ujgura i stanovnika bivše britanske kolonije Hong Konga koji mjesecima protestuju. Ali i ne može da zauzme moralno superiornu poziciju kada Izrael, koji decenijama ilegalno okupira Palestince, ima povlašćeni pristup EU tržištu. Ili kada EU prodaje ogromne količine oružja Saudijcima, koji vojno intervenišu u Jemenu, jednoj od najsiromašnijih zemalja u svijetu, uz glad i ogromne žrtve među civilima.

Britanski ministar spoljnih poslova Dominik Rab se suočio sa sličnim problemom. Govorio je da oslanjanje na kineske državne firme, kao što je Vahvei, dovodi u pitanje bezbjednst Velike Britanije. Pitanje – kako je onda moguće da ostavlja britanske nuklearke u rukama kineskih investitora – ostavio je bez pravog odgovora.

U Americi politički rat nije zahvatio trgovinske odnose. Dugogodišnji pregovori, čija je prva faza završena u januaru ove godine, rezultirali su popravljanjem trgovinskog balansa u korist SAD-a, što je bilo jedno od glavnih Trampovih predizbornih obećanja. Kina se obavezala da će uvestii dodatnih 200 milijardi dolara, uglavnom u poljoprivrednim proizvodima iz država u kojima Tramp računa na glasove. Izvjesno je da će Tramp dati sve od sebe da ovo ostane nepromijenjeno. Komentatori ističu da je oblast trgovine jedino more mira između dvije ozbiljno zavađene zemlje.

Svijet se mijenja. U svijetu koji, za sada, ima samo jednu vojnu supersilu, glavna briga nije prijetnja državama već njihovim interesima. Novi neprijatelj, koji je zamijenio terorizam, je Kina.

Da li će nas Tramp odvesti u vreli, moguće nuklearni rat sa Kinom? Analitičari kažu da je to malo vjerovatno, ali ne i sasvim nemoguće. Ako ocijeni da je to jedini način da osigura ostvarenje svojih političkih ambicija.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo