Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE KLASIĆ, ISTORIČAR I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Crno-bijelu sliku zamijenili smo bijelo-crnom

Objavljeno prije

7 godina

na

Ono što je bilo loše, ono čega smo se sramili, oni koje smo nazivali zločincima do devedesete odjednom postaju nacionalni heroji i patriote, a oni kojima smo se ponosli postaju zločinci i njima rušimo spomenike, mijenjamo imena ulicama

 

 

MONITOR: jedan od povoda za ovaj razgovor je prijeteće pismo koje ste nedavno dobili sa potpisom ustaše i u kojem Vam prijete smrću. I ranije ste dobijali slična pisma. Ko Vam i zašto tako često prijeti?

KLASIĆ: Oni koji ne ćute, koji se suprotstavljaju određenim dezinformacijama kada je u pitanju prošlost, koji misle drugačije žive u atmosferi prijetnji, straha, verbalne, pa ponekad i fizičke argesije. U Hrvatskoj, kao i cijeloj Jugoslaviji, do devedesete godine odnos prema prošlosti bio je ideologiziran, tendenciozan, selektivan, neke su teme prešućivane, o nekima se govorilo i previše. I  onda smo demokratizacijom očekivali da će se kultura dijaloga uspostaviti u svim segmentima društva, pa i u odnosu prema prošlosti. Međutim, to se nije dogodilo. Onu crno-bijelu sliku zamijenili smo bijelo-crnom slikom. Ono što je bilo loše, ono čega smo se sramili, oni koje smo nazivali zločincima do devedesete odjednom postaju nacionalni heroji i patriote, a oni kojima smo se ponosli postaju zločinci i njima rušimo spomenike, mijenjamo imena ulicama… U takvoj atmosferi dobili smo novi službeni narativ, a ko ga je god dovodio u pitnje postaje na neki način izdajnik, protivnik i neprijatelj države. Ranije bi takvi  zbog toga završili u zatvoru, a sada se u demokratskoj Hrvatskoj to ne može napraviti. Sada  postoje kojekakvi pojedinci, organzacije koji vam prijete zbog vaših stavova , a ponekad je to i politika, koji stvaraju atmosferu pritiska da, na primjer, nećete dobiti posao ili ćete imati problema na poslu.

MONITOR: Znači li to da mržnja i agresivnost u Hrvatskoj  nisu incidentne pojave?

KLASIĆ: Ne slažem se sa premijerom Plenkovićem koji kaže da je atmosfera u društvu dobra. Atmosfera u hrvatskom društvu je dobra ako ne talasate, ako ne postavljate “pogrešna” pitanja ili ne dajete “pogrešne” odgovore. Ako okrenete glavu na drugu stranu, ako ne vidite nešto što vam ne odgovara ili kad zažmirite na jedno oko da ne vidite neke stvari u tom slučaju amtosfera je normalna. U suprotnom, onda se javljaju agresivni, huškački i slični ispadi ne samo prema meni nego iprema mojim kolegama i to postaju svakodnevne, a  ne incidentne pojave. Dakle, ako ste drugačiji, ako kao političar mislite drugačije, ako ste Srbin, ako ste homoseksualac, ako ste ljevičar, ako se ne uklapate u taj poželjni obrazac, onda za vas atmosfera u društvu nije normalna.  Najsigurniji ste ako ste Hrvat, ako ste katolik i ako ste član HDZ-a.

MONITOR: Prije  dvije godine u intervjuu za Monitor, rekli ste da su Hrvatima najveći problem Hrvati, a Srbima Srbi. Je li i danas tako?

KLASIĆ: Jeste, i dalje mislim isto. Hrvati su se stoljećima borili za svoju neovisnost i protiv pljačke, ali od devedesete godine do danas ispada da Hrvate niko nikad nije opljačkao koliko oni sami sebe. Dakle, od kada imamo svoju nezavisnu državu, hrvatski političari, menadžeri, biznismeni … pokazuju sami sebe kao najveći problem. S druge strane, ja ne dobijam prijetnje iz nekih drugih zemalja nego od Hrvata i to nije samo slučaj u Hrvatskoj nego u većini zemalja bivše Jugislavije. Devedesetih godina dobili smo države, ali ni dan danas ne znamo šta ćemo sa njima. Imam osjećaj da je forma važnija od sadržaja. Kao da je bilo dovoljno dobiti državu, a kakva će ta država biti postalo je manje  bitno. Mi za razliku od nekih država, koje su takođe izlazile iz rata 1945. godine, poput Njemačke, Francuske i Austrije, ubrzo su nakon rata postale prosperitetne zemlje, zemlje demokracije i pravne države. Mi to nismo postigli. Mi još nismo u potpunosti ni pravne, ni demokratske države, akamoli mjesta prosperiteta, stabilnosti i sigurnosti. U tom smslu i dalje se pokazuje da mi lutamo. I građani i naše političke elite dokazujemo to time što točno ne znamo šta želimo sa državama koje su sada samo naše.

MONITOR: Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i bivši diplomata Budimir Lončar izjavili su prošle nedjelje da se u Hrvatsku vraća ustašizacija.

KLASIĆ: Ne bih složio sa tim da se ustašizacija vraća. Mislim da nikad nije ni otišla. Mnogi u posljednje vrijeme  prozivaju  Tomislava Karamarka da je kada je došao na čelo HDZ-a prije nekoliko godina tog trenutka krenula radikalizacija. Ja se sa tim ne slažem, jer milisim da je radikalizacija krenula sa nedosljednošću Franje Tuđmana, koji je od devedesetih godina s jedne strane potencirao službeni narativ o antifašističkoj Hrvatskoj, jer je bio partizan i antifašist. Međutim, i službeno i neslužbeno imali smo jednu praksu koja je bila bitno drugačija,  a to je rušenje spomenika. Preko tri i po tisuće spomenika antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma je porušeno, partizanski heroji gube imena ulica, a ulice dobijaju ustaše poput Mila Budaka i ustaškog ministra Julija Makanca, osnivaju se vojne postrojbe koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, ustaški pozdrav Za dom spremni redovno se može čuti na ulicama i trgovima…

MONITOR: Predsjednički izbori sve su bliži. Aktuelnoj predsjednici Grabar Kitarović podrška, sudeći prema najnovijim anketama, raste iako je zbog njenih izjava stalno žestoko kritikuju. Kako to objašanjavate?

KLASIĆ: Po svemu što vidimo posljednjih  trdeset godina hrvatsko biračko tijelo je više desno nego lijevo. Ne bih rekao da je nacionalističko, ali ima naravno određen broj ljudi koje bismo mogli nazvati nacionalistima i šovinistima. Zbog toga ne čudi da se, tako da kažem, u nekakvom obračunu desnog i lijevog kandidata, dakle Zorana Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović, da će se ipak desno tijelo opredijeliti za Kolindu Grabar Kitarović  bez obzira na to što se sa mnogim stvarima sa njom ne slaže. Ali u Hrvatskoj se i dalje glasa protiv, a ne za. Tako da će se svi oni koji ne žele da ljevica dođe na vlast glasati za HDZ i njihovog kandidata, a isto će se dogoditi i sa ljevicom tako da možda ne čude ove nelogične brojke. Ne vidim čime je to predsjednica   zaslužila dobiti drugi mandat, ali očigledno je da još nismo došli do toga da birači vide šta je neko napravio, pa da ga onda naagrade ili kazne prema zaslugama. Ovdje se stranke, pa i birači, još ponašaju tako da im je od svjetonazora bitniji vlastiti interes, vlastita radna mjesta, koja su dobili upravo zahvaljujući politici. I dok je to tako ne moramo se čuditi nikakvim rezultatima anketa.

 

Antifašizam hrvatske predsjednice

 

MONITOR: Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je prije nekoliko dana da je hrvatski narod, srazmjerno broju stanovnika, najviše doprinio antifašističkoj borbi u Evropi, a izbacila je iz svog kabineta Titovu bistu. Na pitanje je li Tito najveći hrvatski izdajnik i zločinac, odgovorila je:“Ja sam sklonila Tita iz svog kabineta. Mislim da jasnija nisam mogla biti”.

KLASIĆ: Predsjednica  Kolinda Grabar Kitarović je u niz situacija pokazala svoju nedosljednost  i potrebu da kaže ono što publika u određenom trenutku želi čuti. U Jeruzalemu se klanja žrtvama holokausta, a onda se vrati u Hvatsku i da intervju ekstremno nacionalističkom tjedniku u kojem se nalazi i članak o logoru Jasenovac pod naslovom Ciganska posla. Ona se, dakle, u Jeruzalemu klanja žrtvama holokausta, a u intervjuu uopće ne pominje ni židovske ni srpske žrtve ustaškog režima. Ode u Poljsku i govori o antifašistima, ali ne sjećam se da je ikad otišla položiti vijenac na mjesta stradanja hrvatskih antifašista, kao što je, na primjer, Sutjeska. Ali svake godine ne propušta priliku da položi vijenac pripadnicima ustaške vojske ubijenima nakon Blajburga.

I ovaj primjer koji ste naveli govori o njenom odnosu prema hrvatskim antifašistima ili generalno antifašistima čiji je  vrhovni zapovjednik bio Josip Broz Tito,  bez čije uloge, kao sekretara Komunističke partije, tog pokreta ne bi bilo. I ponositi se time, a njega nazivati izdajnikom i slagati se sa uklanjanjem imena sa trgova i uklanjati Titovu bistu je relativizacija koja u Hrvatskoj stvara konfuziju u javnosti. Kad se obraćate domaćoj publici, i to desničarima, bićete blagi prema Paveliću i ustašama, a kada ste negdje vani – u Izraelu, Poljskoj ili Americi, onda ćete se ponosti antifašizmom. To ja za mene vrlo nezrelo i vrlo loše ne samo za hrvatsku predsjednicu nego za hrvatsko društvo generalno.

 

Za ratove nema novca

 

MONITOR:Odnosi između Hrvatske, BiH i Srbije su daleko od normalnih. Da li postoji opasnost za nove ratne sukobe u našem regionu?

KLASIĆ: U više navrata sam govorio da ne postoji takva opasnost, jer nijedna država nema novaca da vodi ratove, a s druge strane Hrvatska je članica NATO-a i svaki rat s jednom članicom je i rat sa cijelim NATO-om. Tako da i zbog toga ovdje rata sigurno neće biti, što ne znači da na nestabilnost treba gledati isključivo kroz vođenje rata. Nismo u hladnom ratu da se nestabilnost manifestira samo vođenjem rata. Svjedoci smo da različitim informatičkim operacijama možete destabilizirati određenu zemlju.

Međutim, između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije definitivno postoji niz otvorenh pitanja, niz problema koji se dešavaju iz različitih razloga, da ne ulazimo u to da Bosna i Hercegovina, nažalost, ne funkcionira kao jedinstvena država. Ona je rascjepkana i po horizontali i po vertikali, birokracija na sve strane, nemogućnost dogovora između njenih naroda i građana, insisitiranje na etničkoj i vjerskoj pripadnosti, a ne na građanskoj pripadnosti.

S druge strane, u Srbiji imamo situaciju u kojoj čovjek koji je na vlasti i njegova stranka u principu drže svu kontrolu nad medijima i imaju apsolutnu političku vlast, pa je oporbi gotovo nemoguće funkcionirati. Srpsko društvo se i dalje ne suočava sa vlastitom prošlošću. Vrlo rijetko ćete čuti nešto negativno o ulozi Srbije i srpskih političkih elita  u događajima s kraja osamdesetih i s početka devedesetih. Dobrom dijelu srpskog stanovništva svi su drugi krivi, dakle oni nisu, nego Hrvati,  Bošnjaci, Crnogorci…. Svi su oni krivi, a nikad Srbi sami.

U Hrvatskoj sam već naveo niz problema, tako da, čini mi se, ova društva ne mogu jedno prema drugom biti bolja kada nisu ni prema sebi dobri. Mislim da treba paraleno raditi na tome da se sva navedena društva zbilja demokratizuju i da se stvore institucije pravne države.Tek kada se to postigne, kada države počnu funkcionirati iznutra. puno će lakše surađivati sa svojim susjedima i svim ostalim državama.

                          Veseljko KOPRIVICA  

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

ELVIS BERIŠA,IZVRŠNI DIREKTOR NVO KORAČAJTE SA NAMA – PHIREN AMENCA: Nema suštinskog zaokreta u rješavanju problema romske zajednice

Objavljeno prije

16 sati

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Međunarodni dan Roma ove godine dočekujemo sa istim izazovima koji godinama opterećuju ovu zajednicu – od sistemske diskriminacije do socijalne isključenosti. Istovremeno, važno je istaći da postoji sve veći broj inicijativa iz same zajednice i civilnog sektora koje doprinose većoj vidljivosti problema i stvaraju pritisak za promjene

 

 

MONITOR: Kada smo protekle godine radili intervju Vlada Crne Gore nije uputila javnu čestitku povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Kazali ste da romska zajednica i aktivisti to vide kao znak odsustva političke volje i pažnje usmjerene prema Romima. Da li je ove godine bilo čestitke? 

BERIŠA: Prema dostupnim informacijama, ni ove godine nije zabilježena javna čestitka premijera Crne Gore povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Iako su organizovani brojni događaji od strane institucija i civilnog sektora, te pojedini predstavnici vlasti učestvovali u obilježavanju ovog datuma, izostanak zvanične čestitke sa najvišeg nivoa izvršne vlasti ostavlja utisak kontinuiteta nedovoljne političke pažnje prema romskoj zajednici.

Ovakva situacija dodatno potvrđuje ono na šta romski aktivisti godinama ukazuju – da pitanja Roma često nijesu među prioritetima, barem ne na simboličkom nivou koji ima važnu poruku priznanja i uvažavanja. U kontekstu društva koje teži evropskim vrijednostima, upravo ovakvi simbolični gestovi imaju značaj jer pokazuju da li postoji stvarna politička volja da se romska zajednica vidi, uvaži i uključi kao ravnopravan dio društva.

MONITOR:Da li je u proteklih godinu dana bilo više političke volje da se riješe brojna pitanja romske zajednice i kako ove godine dočekujemo Međunarodni dan Roma?

BERIŠA: U proteklih godinu dana nije došlo do suštinskog zaokreta kada je riječ o političkoj volji za rješavanje ključnih problema romske zajednice. Postoje određeni pomaci na nivou deklarativne podrške i učešća institucija u dijalogu, ali konkretni rezultati i dalje izostaju ili su ograničeni. Najveći problem ostaje jaz između strategija, akcionih planova i njihove stvarne primjene u praksi.

Međunarodni dan Roma ove godine dočekujemo sa istim izazovima koji godinama opterećuju ovu zajednicu – od sistemske diskriminacije do socijalne isključenosti. Istovremeno, važno je istaći da postoji sve veći broj inicijativa iz same zajednice i civilnog sektora koje doprinose većoj vidljivosti problema i stvaraju pritisak za promjene.

MONITOR: Problemi sa stanovanjem, zapošljavanjem, obrazovanjem, ličnim dokumentima – ima li pomaka u rješavanju ijednog od ovih pitanja?

BERIŠA:Pomaci postoje, ali su spori i nedovoljni u odnosu na realne potrebe. Kada je riječ o ličnim dokumentima, i dalje imamo značajan broj ljudi koji se suočavaju sa pravnim preprekama, posebno u kontekstu apatridije i složenih administrativnih procedura. Uprkos postojanju zakonskih rješenja, njihova primjena u praksi često nije dosljedna.

U oblasti stanovanja i dalje dominiraju problemi neformalnih naselja i nedostatka dugoročnih rješenja, dok zapošljavanje ostaje jedno od najkritičnijih pitanja, uz visoku stopu nezaposlenosti i ograničen pristup tržištu rada. Obrazovanje bilježi određene pozitivne pomake, posebno kroz uključivanje djece u sistem, ali izazovi u pogledu kvaliteta, podrške i zadržavanja u obrazovanju i dalje postoje.

Pozitivno je istaći da je kroz izmjene zakonodavnog okvira u oblasti visokog obrazovanja prepoznata potreba za dodatnom podrškom romskoj zajednici, pa je omogućeno da Romi ne plaćaju školarinu i da se upisuju po principu afirmativne akcije, slično kao i osobe sa invaliditetom. To je važan korak, ali je potrebno obezbijediti i širu podršku kako bi studenti uspješno završavali studije.

Ukupno gledano, pomaci su više fragmentirani nego sistemski i još uvijek ne dovode do suštinskog poboljšanja položaja romske zajednice.

MONITOR: Dugo upozoravate na političku diskriminaciju Roma, da li tu ima nekih promjena i planova?

BERIŠA:Politička diskriminacija Roma i dalje je prisutna, posebno kada je riječ o njihovoj zastupljenosti u procesima donošenja odluka. Iako postoji formalni okvir koji prepoznaje prava manjina, u praksi Romi i dalje nemaju adekvatnu političku reprezentaciju niti stvarni uticaj na politike koje ih se direktno tiču.

Do sada nijesmo vidjeli konkretne korake ka unapređenju političke participacije Roma, poput izmjena izbornog zakonodavstva ili uvođenja mehanizama koji bi omogućili veću zastupljenost. Ovo pitanje ostaje ključno jer bez političkog glasa nema ni održivih rješenja za druge probleme. Ovo je bilo upravo pitanje koje sam postavio na četvrtom zasjedanju romskog parlamenta na 8 april. Međutim, kao i do sada, dobijamo odgovore koji ukazuju na to da bi  poslanici podržali takvu reformu, ali niko do sada godinama unazad ne otvara i ne podržava ovu temu na način kako bi trebalo.

 

Jezik igra ključnu ulogu u pristupu pravima

MONITOR: Već dvije godine ste sudski tumač za romski jezik. Kakva su iskustva?

BERIŠA:Iskustvo sudskog tumača za romski jezik dodatno mi je približilo svakodnevne izazove sa kojima se Romi suočavaju u pristupu pravdi. U praksi se često dešava da osobe ne razumiju postupke u kojima učestvuju, što direktno utiče na njihova prava i položaj.

Ova uloga jasno pokazuje koliko je važno obezbijediti jednak pristup pravosudnom sistemu, ali i koliko su institucionalni kapaciteti i dalje ograničeni kada je riječ o radu sa romskom zajednicom. Istovremeno, ona otvara i šire pitanje položaja romskog jezika u društvu.

Romski jezik i dalje nije sistemski uključen u obrazovni sistem, što predstavlja ozbiljan nedostatak kada je riječ o očuvanju identiteta i jednakim mogućnostima za obrazovanje djece. Uvođenje romskog jezika u škole ne bi bilo samo pitanje kulture, već i pitanje prava, inkluzije i dugoročnog osnaživanja zajednice. Upravo iskustva iz prakse pokazuju koliko jezik igra ključnu ulogu u pristupu pravima i koliko je važno da se ovaj korak napravi što prije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA SZ U PENZIJI, ZAGREB: Jedino građanski otpor u SAD može spriječiti autoritarnu, a možda i totalitarnu transformaciju Amerike

Objavljeno prije

16 sati

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Ako postojeći (anonimni, bezlični, a u Trampu, Putinu i Siju tek personificirani) centri svjetske finansijske i političke moći i dalje budu kontrolisali prirodne resurse i sve sofisticiranije nove tehnologije – predstoji nam tranzicija u ovakvu ili onakvu varijantu Orvelove  distopije

 

 

MONITOR: Da li je nedavni „susret godine“ između predsjednika i premijera Hrvatske, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića na sastancima Odbora za bezbjednost i Odbora za odbranu, znak da Hrvatska ima „preča posla“ od toga da građanstvo zabavlja javnim prepucavanjima dva državna lidera.  Koliko su njihovi sukobi bili kalkulantski i inscenirani?

VELJAK: Nije posve jasno u kojoj je mjeri njihov sukob insceniran. Evidentno se radi o sukobu dva umišljena ega, sukobljena na zajedničkoj osnovi populizma. A još je evidentnije da je tu na djelu rijalitazicija politike, što nipošto ne doprinosi razvijanju političke kulture primjerene demokraciji.

MONITOR: Pored „tekućih“ optužbi stalni fokus je na hrvatskom nedovoljnom okajavanju zločina logora Jasenovac i nadgornjavanja o broju žrtava. U tu temu su, permanentno, uključeni i istoričari, pa je istoričaru i profesoru UB, Milošu Koviću, zabranjen ulazak u Hrvatsku. Ko „pobjeđuje“ u ovoj kvazi-diplomatskoj igri?

VELJAK: Te su optužbe neutemeljene (što ne znači da se službe obiju država ne pokušavaju infiltrirati u vojne i sigurnosne strukture one druge države, ali to rade i druge zemlje, i one sa Zapada i one s Istoka). Iz hrvatske perspektive mora se naglasiti da nije problem razina okajavanja zločina u Jasenovcu, već nešto drugo: sve glasniji i sve uporniji pokušaji većeg broja hrvatskih (kvazi)istoričara da se logor u Jasenovcu ne samo relativizira (po broju žrtava i po tretmanu zatočenika koji je vršila logorska uprava), nego i opravda potrebom (navodno nezavisne) ustaške kvazidržave NDH da izolira državne neprijatelje. A mora se reći i to da je spomenuti Miloš Ković zapravo blizak tim kvaziistoričarima: oni se susreću na zajedničkom zadatku prepravljanja sjećanja na prošlost, a sve u cilju rehabilitacije poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata.

MONITOR: Već duže Slovenija ima najveću inicijativu kada se radi o lobiranju za pomake zemalja Zapadnog Balkana ka EU. Hrvatska nije igrala tako konstruktivnu ulogu. Koliko su jaki politički i privredni interesi Hrvatske koji njenu politiku prema Zapadnom Balkanu i dalje čine kontraverznom?

VELJAK: Slovenija lobira za zemlje Zapadnog Balkana na njihovom putu u EU, ali to je lobiranje organski vezano uz uspostavljanje evropskih standarda u poljima poput vladavine prava, medijskih sloboda, itd.- odnosno uz napredovanje na svakom od planova standarda. Hrvatska je tu suzdržanija primarno iz unutarnjepolitičkih razloga: Plenković računa na svoju biračku bazu, koja nije pretjerano sklona približavanju Srbiji (ili je pak podložna manipulacijama s navodnim opasnostima koje Hrvatskoj prijete iz Srbije, posebno stoga što se u bazi HDZ-a Plenković u znatnoj mjeri doživljava kao strano tijelo). No, privredna suradnja uspješno napreduje, a što se tiče političke dimenzije – ona bi svakako bila bolja kad bi se na strani Srbije našli adekvatni partneri.

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuju parlamentarni izbori u Mađarskoj, sa kojima se dovodi u vezu i navodni pokušaj miniranja gasovoda kod Kanjiže, u Srbiji. U vezu sa tim izborima dovodi se i formiranje vlade u Sloveniji, ali i funkcionisanje EU…Svuda jača zahtjev za moćnijom tzv. nacionalnom politikom. Snaga i uticaj međunarodnih organizacija su sve manji…Ima li u tom haosu i nekog „sistema“?

VELJAK: Ima tu, dakako, sistema! Trump i Putin uspostavljaju (ili bar pokušavaju uspostaviti) novi međunarodni poredak, u čemu sudjeluje i (nominalno komunistička) Kina, a taj poredak u sve većoj mjeri nalikuje na distopiju opisanu u Orwellovoj 1984. Tramp, još nije uspio u svojoj namjeri da uspostavi autokratski režim po uzoru na njegove prijatelje i partnere (prema onima koji ne razumiju o čemu se radi: protivnike i neprijatelje) Putina i Sija, a uvjeren sam da i neće uspjeti-jer građanstvo Sjedinjenih Američkih Država pokazuje visoku razinu otpornosti („Nećemo kralja!“). To bi se moglo potvrditi na jesenskim izborima, kada će Tramp, nadam se, izgubiti kontrolu nad Kongresom. To su, globalno gledano, iznimno važni izbori. Rusija će se svakako potruditi da spriječi taj gubitak (kao što zajedno s trampistima sistematski podržava radikalnu i ekstremnu desnicu u EU, uključujući i onu u Sloveniji). No, u EU i za budućnost EU su najvažniji izbori u Mađarskoj: Orbanov bi poraz predstavljao značajan impuls procesima odbacivanja političke prakse „iliberalne demokracije“ (zapravo se tu radi o odbacivanju autoritarizma koji tendira diktaturi i totalitarizmu). Taj poraz predstavljat će snažan udarac kako Trumpu tako i Putinu, ali i drugim zastupnicima autoritarizma. I u regiji i šire. Komična priča o miniranju gasovoda trebala je poslužiti spašavanju Orbana od izbornog poraza, no diletantski pristup scenariju i nije mogao dovesti do drugačijeg ishoda.

MONITOR: Energetskom krizom posle napada Izraela i SAD na Iran, kao da se nastavlja „koalicija rivala“. Da li je, istovremeno, vladanje prirodnim resursima i moćnim tehnologijama, ono što će presudno uticati na političke odluke i dovesti do kraha liberalnih demokratskih vrijednosti koje su oblikovale zapadnu civilizaciju više od trista godina?

VELJAK: Ta koalicija je danas, gotovo posve neskriveno, na djelu. Nisu oni rivali već saveznici! Činjenica je da se Evropa nalazi u nezavidnoj situaciji i -što je još gore, ima još nezavidnije perspektive. Jednako je očigledno da je Putin najveći dobitnik aktualnog sukoba na Bliskom Istoku (ako zanemarimo dobitnike među Trampovim prijateljima u redovima burzovnih mešetara).

Kako će se EU snaći ukoliko se obistine mračni scenariji produbljavanja energetske krize? Nije lako odgovoriti na to pitanje: pesimisti, a to su prvenstveno oni koji vjeruju da danas živimo u 30-im godinama 20. stoljeća, reći će da će to dati krila radikalnoj nacionalističkoj (a zapravo i proputinovskoj) desnici u ključnim evropskim zemljama. Oni koji su manje skloni mračnim predviđanjima vjerovat će u demokratski potencijal Zapada (koji bi se morao očitovati u porazu Orbana i u Trampovom gubitku kontrole nad Kongresom SAD).

No, ključno je, na srednjeročnom i dugoročnim planu, sljedeće: ako postojeći (anonimni, bezlični, a u Trampu, Putinu i Siju tek personificirani) centri svjetske financijske i političke moći i dalje budu kontrolirali prirodne resurse i sve sofisticiranije nove tehnologije – onda se čovječanstvu ne piše dobro, jer nam predstoji tranzicija u ovakvu ili onakvu varijantu Orwellove distopije. A treba dodati : ukidanje spomenute kontrole moralo bi voditi računa i o tome da je ona zakonomjeran rezultat dominacije logike profita. Bez problematiziranja opravdanosti održavanja te logike besmisleno je pokušavati oblikovati nekakve izgledne puteve oslobađanja od potencijalno totalitarne kontrole centara svjetske moći. Malo tu pomažu moralni apeli da se oslobodimo od pohlepe: dok se temelji onih koji drže realnu moć a zakonomjreno se rukovode pohlepom ne dovedu u pitanje – osuđeni smo na to da živimo u zatečenim okolnostima i da srljamo u bezdan.

MONITOR:  Tramp je prije primirja, pominjao i kopnenu invaziju na djelove Irana, bombardovanje energetskih postrojenja i mostova. Stradanje civila kao da je jedan od glavnih ciljeva ovog kao i drugih najnovijih ratova. U novim ratovima ljudski gubici postaju sve nesrazmjerniji. Postoji li snaga u svijetu koja bi mogla zaustaviti ovaj „pir moćnih“?

VELJAK: Kopnena invazija na Iran nesumnjivo bi i produbila i produljila ratne sukobe na Bliskom Istoku. Nema nikakve sumnje da bi ona štetila pokušajima demokratske preobrazbe Irana, jer već i dosadašnja stradanja civila u Iranu dovode do dodatne homogenizacije stanovništva i njegova okupljanja oko vjerskih vođa. Invazija bi, dakako, produbila i energetsku krizu, ali bi – kada se počne povećavati broj poginulih američkih vojnika – dovela i do jačanja antiratnih protesta u SAD (neki tu govore o obnovi antiratnih protesta  iz vremena vijetnamskog rata). Čini se da je jedina snaga koja bi mogla zaustaviti rat- građanski otpor u Sjedinjenim Američkim Državama, što bi ujedno predstavljalo snažan doprinos sprečavanju transformacije SAD u autoritarnu (a u perspektivi i totalitarnu) državu. Izostanak te nepoželjne transformacije značio bi možda i početak suočavanja s neodržljivošću logike profita nad ljudskim potrebama.

 

Vučić žanje kako je sijao

MONITOR: Milanović je otkazao samit Brdo-Brioni, pozivajući se na teške optužbe i uvrede  koje Aleksandar Vučić, upućuje Hrvatskoj. Da li je to i izraz neformalnog stava da je Vučić u Hrvatskoj postao „ persona non grata“ i početak neke vrste EU personalnih sankcija?

VELJAK: Jasno je da je i Vučić dospio na listu nepoželjnih ličnosti, i to ne samo u Hrvatskoj već i u najvećem dijelu EU. Ovdje se može primijeniti poslovica: kako si sijao, tako ćeš i žeti.

 

 

Tramp se rukovodi procjenama koja su savezništva prikladnija za rast profita njegovih prijatelja

MONITOR: Govorilo se o novom „hladnom ratu“ između Rusije i Zapada. Povratkom na vlast Donalda Trampa, tu je i najnoviji „hladni rat“, sada između EU i Evrope i SAD. Koji su suštinski uzroci dovođenja u pitanje ovog savezništva?

VELJAK: Očigledna je kriza evroatlantskog savezništva. Odgovor na pitanje o uzrocima te krize je jasan: Tramp i njegova ideologija i politika! Računica kojom se on vodi vjerojatno se svodi na procjene koja su savezništva prikladnija za rast profita Trampovih prijatelja.

Naravno, tu treba uzeti u obzir i druge faktore, kao što je među ostalima i potisnuti osjećaj inferiornosti jednoga polupismenog polukriminalca u odnosu ne evropsku civilizaciju i kulturu (što se očituje i u njegovoj neskrivenoj mržnji spram američke kritičke inteligencije i stvaralačkih umjetnika). I zato Donald Tramp i uvažava zločinački

lik i djelo Vladimira Putina. No, osnovni uzrok ne bi valjalo tražiti u bilo čijoj individualnoj psihologiji (pa, naravno, ni Trampovoj) nego u interesnom profiliranju globalnih centara financijske moći: snažna i demokratska Evropa (jednako kao i demokratska Amerika) izravno ometaju nesmetano ostvarivanje njihovih interesa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Vrijeme je isteklo

Objavljeno prije

1 sedmica

na

3 Aprila, 2026

Objavio:

Kasno je za izbornu reformu ukoliko se budu poštovali izborni standardi, da se zakonadavni okvir ne mijenja godinu prije izbora. Realna šansa da se ona sprovede prije narednih izbora već je propuštena, i to ne zbog objektivnih ograničenja, već zbog izostanka političke volje u prethodne dvije godine

 

 

MONIITOR: Da li DPS-ov prijedlog izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika znači nastavak parlamentarnog rada na izbornoj reformi, ili je suština tog prijedloga u nečemu drugom?

KOPRIVICA: Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu je od dvije godine postojanja ozbiljno radio, otprilike, dva mjeseca. Nakon julskih izmjena dijela izbornog zakonodavstva, euforično je najavljen nastavak rada u septembru i od tada se ništa nije desilo.

Ako je opozicija željela nešto ozbiljno raditi, njen “protest” se morao desiti u oktobru, a ne u martu. Vrijeme za reformu je isteklo i ona se neće desiti ukoliko se budu poštovali izborni standardi – da se zakonadavna reforma ne sprovodi godinu prije izbora.

Dakle, umjesto ozbiljnog rada u Odboru, sprovodi se kvazi izborna reforma kroz “inflaciju” partijskih predloga i dominantno u svrhu političkog marketinga. Ukoliko politički subjekti nastave sa ovom vrstom političke taktike, to može završiti veoma opasnim ishodom – izostankom promjena koje se usvajaju sa dvije trećine glasova i jednostranom promjenom onih zakona koji se mijenjaju prostom većinom, a prije svih zakona o biračkom spisku i registrima prebivališta i boravišta i državljanstvu, ali i Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja.

Imajući u vidu netransparentnu zakonodavnu proceduru u Skupštini Crne Gore, postoji realna mogućnost da vlast kroz jednostranu izmjenu zakona koji su ključni za izborni proces, bez javne rasprave i poštovanja demokratskih standarda, izborna pravila prilagodi svojim partijskim interesima i stekne dodatnu prednost u susret izborima. Ovo bi dovelo do veoma nepovoljnog ambijenta neposredno prije parlamentarnih i opštih lokalnih izbora.

MONITOR: Zašto niko ne pominje sređivanje biračkog spiska?

KOPRIVICA: Birački spisak, odnosno registar prebivališta neće biti sređen do juna 2027. kada će biti opšti lokalni i, vjerovatno, parlamentarni izbori.

Prvo bi se morale desiti transparentne izmjene Zakona o registrima što je u ovom momentu teško očekivati. Vlast je pokazala kako vidi zakonodavni proces i  koristi svaku moguću situaciju da ugrabi neku novu privilegiju. Ukoliko krenu tim putem prilikom izmjene ovog Zakona, vjerujem da nas očekuju još veće političke tenzije. Svako donošenje izbornih pravila bez konsenzusa ili jake većine vodi do pada kvaliteta i povjerenja pred izborni proces koji nas očekuje.

A, sve i da se usvoje najbolji zakoni i da vlada opšta harmonija u političkom životu, da bi se kvalitetno kontrolisalo prebivalište, da bi se obišla svaka adresa u državi više puta, da bi se kod “sumnjivih” sproveo kvalitetan proces kontrole uz prikupljanje potrebne dokumentacije i zaštitu prava birača i prevenciju zloupotreba, potrebne su godine.

Kad pogledamo kako vlast donosi zakone, pomislim da je možda bolje da se ovdje ništa ne radi do sljedeće političke harmonije vlasti i opozicije, jer su mogućnosti za ozbiljne zloupotrebe ogromne. Zato brinu najave o jednostranoj izmjeni izbornih  zakona.

MONITOR: Šta bi nam donijele otvorene liste, odnosno, da li je izvjesno da bi građani bili na dobitku tom promjenom?

KOPRIVICA: CDT se godinama zalaže za uvođenje otvorenih lista, ali ne smatramo da bi one preko noći riješile sve naše probleme. Recimo da one mogu biti početak kraja partitokratije u Crnoj Gori, ali samo ako građani budu znali i željeli da ih na taj način upotrijebe.

Otvorene liste donijele bi otvaranje “unutarpartijskog tržišta”. Kandidati bi se borili i za sebe, a ne samo za partiju, što bi podrazumijevalo da se moraju truditi da njihov rad bude kvalitetniji, što podrzumijeva i politički integritet.

U suštini, partijama bi bilo veoma teško da obećavaju i, najčešće, ne ispunjavaju obećanja koja su data u predizbornoj kampanji, kao što je to sada slučaj. Onaj koji je obećao i slagao ima ime i prezime, ne bi se mogao sakriti iza partije i morao bi direktno podnijeti račun ljudima koji su mu vjerovali. Ovim se otvara mogućnost da neko bude kažnjen za loš ili nesavjestan rad. Vjerujem da bi se promijenio i sadržaj predizbornih kampanja jer bi one morale biti mnogo realnije i konkretnije.

Naravno za sve ovo je potreban informisan i zainteresovan građanin. Demokratija je proces na koji se ljudi trebaju naviknuti, pa ne treba očekivati neko “čudo” prilikom prve primjene. Ali, kad ljudi zaista shvate da direktno utiču na sastav parlamenta, to može biti veoma bitan preokret.

MONITOR: Da li prijedlog DPS-a predstavlja korak u dobrom pravcu?

KOPRIVICA: Predlog DPS-a načelno predstavlja sublimaciju dosadašnjih predloga koji su se mogli čuti ili pročitati na javnoj sceni, i koji mahom polaze od pretpostavke uvođenja poluotvorenih lista, odnosno otvaranja mogućnosti da birač glasa za listu i da ima mogućnost za preferencijalne glasove unutar nje.

Poluotvorene liste nijesu cilj CDT-a, ali smatramo da u datim političkim okolnostima predstavljaju ispravan prvi korak koji bi, nakon nekoliko iteracija primjene, vodio ka uvođenju stvarnih otvorenih lista. Naša politička scena će prodisati kad birač bude imao mogućnost da sa ponuđene liste bira 81 poslanika i poslanicu, a da su korekcije moguće samo zbog poštovanja principa rodne ravnopravnosti i afirmativne akcije.

DPS predlog ima i značajne nedostatke i mora biti korigovan jer u njemu leže neke partitokratske tendencije. Mi smo objavili dokument u kome detaljnije analiziramo sve mane ovog predloga. U najkraćem, neke od ključnih preporuka su: predlogom predvidjeti uvođenje individualnih kandidatura, pojačati zaštitu principa rodne ravnopravnosti radi sigurnog ostvarenja kvote od 40 odsto žena u parlamentu tokom čitavog mandata, poboljšati rješenja kojima se reguliše raspodjela mandata unutar koalicione liste – brisati odredbu kojom se garantuje ulazak u parlament nosiocu liste, preispitati predloženi sadržaj glasačkog listića.

MONITOR: Kako bi se reklamirala i finansirala nastojanja partijskih kandidata da se na izbornoj ljestvici popnu koju stepenicu iznad partijskog rejtinga?

KOPRIVICA: Dio naših sugestija podrazumijeva da bi trebalo korigovati pravila o medijskom predstavljanju lista u toku izborne kampanje.

Veoma je važno da se na ovaj način ostavi mogućnost kandidatima ili grupama kandidata sa jedne liste da biračima predstave i svoje “lične” programe i animiraju ih da uzmu što veće učešće u preferencijalnom glasanju. Važeći zakon je u dijelu medijskog predstavljanja trenutno dizajniran za predstavljanje zatvorenih partijskih lista, i ne garantuje balansirano i ravnopravno predstavljanje svih kandidata/kinja na listama. Bez ovih izmjena otvara se prostor da partije dovedu u neravnopravan položaj pojedine kandidate sa liste i na taj način posredno kanališu građane i utiču na njihove preferencijalne glasove.

Takođe, potrebno je korigovati i Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja na način koji će obezbijediti da dio sredstava koje partije dobijaju za izborne kampanje bude ravnopravno stavljen na raspolaganje svim kandidatima na listama u svrhu predstavljanja njihovih “ličnih” programa.

MONITOR: Otvara li to prostor za neke neformalne, moguće i  neželjene, uticaje?

KOPRIVICA: Otvorene liste nijesu savršene. I u teoriji i u praksi one imaju svoje slabe tačke. Dio njih smo željeli “neutralisati” predlozima za poboljšanje DPS rješenja. Dio njih je sistemski i teško ih je eliminisati.

Uvijek postoji prostor za zloupotrebe demokratskih principa, pa tako  i na ovom polju. Međutim, nevjerovatne zloupotrebe se dešavaju i bez postojanja (polu)otvorenih lista. Kod nas nema ama baš niti jedne oblasti funkcionisanja države u kojoj partitokratija nema čvrstu kontrolu nad procesima. Dakle, teško da može biti gore, pa u tom kontekstu rizik nije dramatičan – dramatične stvari već svakodnevno živimo.

Na kraju svega, ako ova zemlja i njene političke elite žele u Evropsku uniju i ako žele učestvovati na izborima za Evropski parlament, neki oblik preferencijalnog glasanja moraće biti dio našeg izbornog sistema.

MONITOR: Koliki su izgledi da se obećana reforma izbornog zakonodavstva završi do sledećih izbora?

KOPRIVICA: Kasno je za izbornu reformu. Realna šansa da se ona sprovede prije narednih izbora već je propuštena, i to ne zbog objektivnih ograničenja, već zbog izostanka političke volje u prethodne dvije godine. Kod ključnih pitanja nije dovoljno usvojiti rješenja na papiru, potrebno je vrijeme da se ona primijene i daju rezultate, a to vrijeme je nepovratno izgubljeno.

Želim spomenuti oblast koja se gotovo ne spominje a ima suštinsku važnost u modernim izborima – zaštitu izbornog procesa od dezinformacija i stranog uticaja. Umjesto sistemskog pristupa i pravovremenog djelovanja, svjedočimo zakašnjelim i parcijalnim reakcijama, bez iole stabilnog pravnog temelja. Za pune dvije godine nije urađen ni minimum – da se makar postave osnovna pravila igre u ovoj oblasti.

Kako sada stvari stoje, ulazimo u izbore 2027. godine sa zakonodavstvom koje detaljno uređuje zastarjele oblike kampanje – od megafona do ogromne količine besplatnih sati za partijsku propagandu na javnim servisima – dok istovremeno potpuno ignoriše prostor u kojem se kampanje danas dominantno odvijaju: digitalni informacioni ekosistem, društvene mreže i dezinformacije.

MONITOR: Ako sve to stavimo u kontekst EU integracija – šta vidite? 

KOPRIVICA: EU integracije se otaljavaju, ali i fingiraju. Osim što najznačajnije promjene nijesu ni usvojene, ponovo se dešava situacija da se propisi trebaju mijenjati ubrzo nakon usvajanja po modelu IBAR zakona koji su mijenjani nakon “slavodobitnog” usvajanja.

Parlament je u julu 2025. usvojio Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, a već u novembru je Evropska komisija pozvala na dodatne izmjene ovog zakona, kako bi se značajno povećala transparentnost i kontrola trošenja sredstava političkih partija i spriječila zloupotrebe državnih resursa.

Sasvim sigurno, daleko smo od prave izborne reforme, a kako će to EU okarakterisati nama bi trebalo da je manje važno. Prioritet bi morala biti  suštinska promjena i otklanjanje izbornih nedostataka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo