Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Igra s ove strane kabla

Objavljeno prije

na

Hoće li u koritu rijeke Morače nići četiri betonske brane napravljene po zamislima starim skoro pola vijeka, crnogorska javnost će saznati za dva, tri mjeseca. Sada slijedi formalna procedura ocjenjivanja sugestija prikupljenih tokom javne rasprave na Detaljni prostorni plan za hidroelektrane na Morači i Stratešku procjenu uticaja na životnu sredinu tog plana. RAJ NA ZEMLJI: Iza leđa uglađenih vladinih činovnika koji ponavljaju priču o odličnim tehničkim rješenjima, blagodetima za građane Crne Gore, struji koja će potocima teći i računima za struju koji nikoga neće nervirati – već bruje motori građevinskih mašina koje su spremne da krenu u pohode na Moraču. Građevinski lobi, nakon godina rasta i jačanja, kao posebno krilo blisko vlastima, uzdrman je krizom i pod bremenom velikih kreditnih zaduženja. Pošto po Crnoj Gori nema gradilišta kao nekada, valja što prije upregnuti mehanizaciju, ući u nove, što veće i dugoročnije poslove i – zaraditi. Pa makar i na štetu poreskih obveznika i prirode.

Energetika je, zna se, vrlo profitabilan posao. U zemljama Evropske unije vladaju vrlo strogi standardi tokom planiranja, prikupljanja dokumentacije i, na kraju, tokom izgradnje energetskih objekata. Primjera radi – da bi se ispunili samo standardi iz Okvirne direktive o vodama treba i po nekoliko godina da bi se prikupila papirologija. Zato je jasno zašto je Crna Gora, sa ovakvom vlašću, raj za energetski lobi.

Ekonomska kriza i želja za opstankom na vlasti gura Crnu Goru u donošenje brzih odluka o velikim i važnim stvarima bez prethodnog društvenog konsenzusa koji bi morao da postoji u svakom demokratskom društvu oko ovako velikih projekata koji mijenjaju mapu države. U ovakvoj situaciji guranje javnog interesa u drugi plan – pogubno je.

 

DERIPASKIN ENERGETSKI PROBLEM: „Zašto se tender mora raspisati sada?”, pitao je javno i Garet Tankosić Keli, nekada prvi čovjek podgoričkog UNDP-a. „Pošto ni po najoptimističkijim izgledima ne može biti energije iz ovih brana u žici do 2018, to neće pomoći neposrednim energetskim ‘problemima’. Mnogo je važnije to što je svijet usred najgore ekonomske recesije u našem životu, a da su cijene svega od Londona do Dubaija pale na najniže grane; zašto onda prodavati koncesije na krunske bisere Morače u brzopoteznoj prodaji na dnu recesije?”, pitao se Tankosić Keli.

On upozorava da je mit – da se Crna Gora suočava sa energetskom krizom. „Činjenica je da Crna Gora nema energetski problem. Međutim, ima ga Oleg Deripaska, milijarderski rudarski tajkun iz druge države, zato što je KAP odgovoran za – manje više – 50 odsto potrošnje energije u Crnoj Gori”, objašnjava Tankosić Keli.

Sasvim se sada otvoreno priča ono o čemu se tek šuškalo kada su se Berluskoni i Đukanović smiješili rukujući se pred blicevima foto-aparata dok su najavljivali podmorski kabl za prenos struje između Crne Gore i Italije. Žurba je – da Italijani, što prije, započnu posao u Crnoj Gori i vuku struju u Italiju. Jasno je zašto. Ogroman deficit struje pritiska tu zemlju. A Italijani traže svoj interes. Legitimno. Pitanje je samo za čiji interes se vodi igra sa ove strane kabla. Za javni interes – sigurno je sada – ne.

DOGOVOR BRANU GRADI: „Ako su tačne prognoze Svjetske banke da će u naredne dvije decenije cijena električne energije porasti barem dvostruko, znači li to da je za Crnu Goru, njene građane i njen budžet, najbolje da prihod od tako rastućeg trenda cijena, u naredne tri decenije koristi inostrani koncesionar – po svemu sudeći firma A2A?”, pita i Branko Lukovac, bivši diplomata i nekadašnji šef Kancelarije za održivi razvoj.

Da je u pitanju već dogovoreni posao tvrdi i Vasilije Miličković, predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Elektroprivrede. „Rijeka Morača biće pretvorena u baru odlukom jednog čovjeka, premijera Mila Đukanovića. Ne postoji nijedan ekonomski razlog, niti interes građana i države za koncesionu gradnju hidroelektrana na Morači, već je to lični razlog premijera Đukanovića, koji je proistekao iz bilateralnog sporazuma sa italijanskim kolegom Silviom Berluskonijem, potpisanim sredinom juna prošle godine”.

Miličković tvrdi da u tajnom sporazumu decidno piše da je italijanska firma A2A dobila od Terne i Enela zadatak upravljanja EPCG preko učešća u privatizacionom tenderu, kao i razvoja i upravljanja postojećim i planiranim hidroelektranama u Crnoj Gori.

„Dakle, gradnja HE na Morači pripašće Italijanima. Mogu Francuzi, Njemci, Norvežani ili bilo koji drugi investitori na tenderu dati dvostruko bolju ponudu, međutim, biće ekspresno eliminisani kao što se desilo sa grčkim konzorcijumom PPC-Golden enerdži na tenderu za dokapitalizaciju EPCG”, tvrdi Miličković.

 

MARINA MARKOVIĆ, NEZAVISNA KONSULTANTKINJA ZA ŽIVOTNU SREDINU

Nepoznanica i štete i koristi

MONITOR: Zašto se Vladi toliko žuri da što prije usvoji dokumentaciju i ozvaniči investitora za gradnju HE na Morači?

MARKOVIĆ: Požurili su sa pretkvalifikacionim tenderom iako ga nije trebalo raspisati. Potpuno bi logično bilo da se prvo sačeka ishod javnih rasprava, vidi konačni Detaljni prostorni plan za četiri hidroakumulacije na Morači i tek nakon toga traže investitori. Jer, teoretski – DPP ne mora, a sudeći po javnim raspravama ne bi ni smio, biti usvojen ovakav kakav je sada i onda tekući tender nema smisla. Ulaženje u tenderski proces prije dobijanja saglasnosti na Stratešku procjenu uticaja na životnu sredinu (SEA) i usvajanja DPP-a smatram veoma arogantnim. Takav pristup govori da su nadležni Vladini resori sasvim sigurni da će DPP proći bez obzira na procedure kakve se primjenjuju u članicama Evropske unije, a koje su dio i naših zakona. Sada kada su javne rasprave o DPP i SEA završene pitanje je čemu su služile ako ne bude bitnijih promjena u ta dva dokumenta. U SEA-i ima dosta nedostataka i bez njene konačne verzije koja bi bila pripodobljena standardima EU i domaćem zakonodavstvu ne može biti usvojen ni DPP i time bi se čitav proces vratio na početak. No, ponavljam, veliko je pitanje da li će se to desiti. Voljela bih da budem demantovana i da se Plan i SEA-u vrate na popravni, ali se iskreno bojim da se to neće desiti.

MONITOR: Kao vjerovatni investitor već se pominje italijanska kompanija A2A.

MARKOVIĆ: Simptomatično je da se sve češće pominju Italijani i njihova kompanija A2A kao učesnici tendera i vjerovatni investitori. Ušli su u posao sa Elektroprivredom, između Italije i Crne Gore dogovoren je podmorski prenosni kabl, sve su glasnija mišljenja da se radi o već dogovorenom poslu. Nemam pouzdanih podataka o tome, ali smatram da je vrlo moguće da je tako: kada se sve ove činjenice i Vladin pristup tenderskom procesu povežu sve ukazuje da se radi o već dogovorenom poslu koji treba što prije sprovesti u djelo.

MONITOR: Koji su osnovni nedostaci SEA?

MARKOVIĆ: Prethodni nacrti SEA bili su kvalitetniji od dokumenta koji je kao finalni stavljen na javnu raspravu. I to čudi. Trebalo bi da bude upravo obrnuto. Posebno je problematično to što se ne razmatraju alternative i što se zaobilaze evropski propisi o upravljanju vodama i zaštiti prirode. DPP i Strategija razvoja energetike kao usmjeravajući dokument za njegovo donošenje i razvoj projekata četiri elektrane na Morači, nažalost odstupa od suštinskog cilja politike za vode Evropske unije – postizanja dobrog statusa do 2015. i sprječavanja daljeg pogoršanja statusa za sve vode. Da Crna Gora primjenjuje Okvirnu direktivu o vodama, odluka o gradnji elektrana na Morači bi mogla da se donese samo uz jasnu računicu i dokaze da se koristi od planiranih zahvata ne mogu postići ni na jedan drugi, po životnu sredinu povoljniji način, ili da su, na primjer, od suštinskog značaja za zdravlje i bezbjednost ljudi. A odsustvo takve analize je upravo ono na što, i to sa pravom, ukazuje nevladin sektor i što zabrinjava. Odluka ovakve vrste se, ako se poštuju zahtjevi Evropske unije, ne može donijeti, a da se prethodno na jednu stranu ne stave sve prednosti a na drugu sve štete koje bi projekat donio životnoj sredini, društvu i ekonomiji, i pravilno odmjere štete i koristi.

MONITOR: Nakon Prostornog plana i Strategije energetike – velika se polemika vodi i o DPP i SEA za Moraču…

MARKOVIĆ: Sada ne bismo imali ovakvu raspravu da je učešće javnosti posebno u donošenju Strategije razvoja energetike bilo suštinsko a ne formalno. Prirodno je zapitati se da li su DPP i SEA tek pokriće za odluke koje su već donesene tokom izrade Strategije razvoja energetike, znatno prije toga kada se na projektovanje i korišćenje velikih brana gledalo bitno drugačije nego danas, ili možda kroz neke vremenski bliske neformalne i druge procese u kojima se određene kompanije i privatni interesi pozicioniraju za djelovanje na budućem Regionalnom energetskom tržištu jugoistočne Evrope. Ako je zaista tako naredno pitanje je gdje je onda tu održivost? Kako onda u tom svijetlu da posmatramo izjave zvaničnika da imaju dobre namjere i da će ispoštovati visoke standarde očuvanja životne sredine osim kao prazne riječi? Čak i u SEA stoji da za dvije oblasti životne sredine koje će trpjeti najznačajnije negativne uticaje u slučaju gradnje HE – za vode i biodiverzitet – nedostaju podaci da bi se pouzdano procijenio uticaj. A upravo jedan od osnovnih principa održivosti jeste princip predostrožnosti – kad nijeste sigurni kakve će uticaje proizvesti određeno činjenje od njega se morate suzdržati. Biće interesantno vidjeti da li će prilikom odlučivanja taj princip primijeniti nadležni organ za SEA, a posebno ministar zaštite životne sredine koji se deklarativno zalaže za održivi razvoj. Logično bi bilo da resor koji se bavi zaštitom životne sredine i njegov prvi čovjek insistiraju na prikupljanju nedostajućih podataka, uključivanju više alternativa, varijanti rješenja u DPP i vjerovatno na ponovnoj procjeni uticaja na osnovu dopunjenih podataka i uz tješnje povezivanje procjene sa relevantnim evropskim propisima.

MONITOR: Ministarstvo za ekonomski razvoj je svojevremeno ignorisalo razmatranje alternativa tadašnje pilot Strateške procjene uticaja na životnu sredinu.

MARKOVIĆ: Da, ne treba zaboraviti da je tada prvi čovjek Ministarstva za ekonomski razvoj bio upravo sadašnji ministar uređenja prostora i zaštite životne sredine Branimir Gvozdenović. Izbjegavanjem da se alternative razmotre u ranoj fazi razvoja projekta konačni izbor se sužava, a određena rješenja nameću kao jedina ispravna. To svakako nije model koji se primjenjuje u evropskoj praksi niti u projektnom ciklusu Svjetske banke.

 

Marijana BOJANIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo