Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Igra s ove strane kabla

Objavljeno prije

na

Hoće li u koritu rijeke Morače nići četiri betonske brane napravljene po zamislima starim skoro pola vijeka, crnogorska javnost će saznati za dva, tri mjeseca. Sada slijedi formalna procedura ocjenjivanja sugestija prikupljenih tokom javne rasprave na Detaljni prostorni plan za hidroelektrane na Morači i Stratešku procjenu uticaja na životnu sredinu tog plana. RAJ NA ZEMLJI: Iza leđa uglađenih vladinih činovnika koji ponavljaju priču o odličnim tehničkim rješenjima, blagodetima za građane Crne Gore, struji koja će potocima teći i računima za struju koji nikoga neće nervirati – već bruje motori građevinskih mašina koje su spremne da krenu u pohode na Moraču. Građevinski lobi, nakon godina rasta i jačanja, kao posebno krilo blisko vlastima, uzdrman je krizom i pod bremenom velikih kreditnih zaduženja. Pošto po Crnoj Gori nema gradilišta kao nekada, valja što prije upregnuti mehanizaciju, ući u nove, što veće i dugoročnije poslove i – zaraditi. Pa makar i na štetu poreskih obveznika i prirode.

Energetika je, zna se, vrlo profitabilan posao. U zemljama Evropske unije vladaju vrlo strogi standardi tokom planiranja, prikupljanja dokumentacije i, na kraju, tokom izgradnje energetskih objekata. Primjera radi – da bi se ispunili samo standardi iz Okvirne direktive o vodama treba i po nekoliko godina da bi se prikupila papirologija. Zato je jasno zašto je Crna Gora, sa ovakvom vlašću, raj za energetski lobi.

Ekonomska kriza i želja za opstankom na vlasti gura Crnu Goru u donošenje brzih odluka o velikim i važnim stvarima bez prethodnog društvenog konsenzusa koji bi morao da postoji u svakom demokratskom društvu oko ovako velikih projekata koji mijenjaju mapu države. U ovakvoj situaciji guranje javnog interesa u drugi plan – pogubno je.

 

DERIPASKIN ENERGETSKI PROBLEM: „Zašto se tender mora raspisati sada?”, pitao je javno i Garet Tankosić Keli, nekada prvi čovjek podgoričkog UNDP-a. „Pošto ni po najoptimističkijim izgledima ne može biti energije iz ovih brana u žici do 2018, to neće pomoći neposrednim energetskim ‘problemima’. Mnogo je važnije to što je svijet usred najgore ekonomske recesije u našem životu, a da su cijene svega od Londona do Dubaija pale na najniže grane; zašto onda prodavati koncesije na krunske bisere Morače u brzopoteznoj prodaji na dnu recesije?”, pitao se Tankosić Keli.

On upozorava da je mit – da se Crna Gora suočava sa energetskom krizom. „Činjenica je da Crna Gora nema energetski problem. Međutim, ima ga Oleg Deripaska, milijarderski rudarski tajkun iz druge države, zato što je KAP odgovoran za – manje više – 50 odsto potrošnje energije u Crnoj Gori”, objašnjava Tankosić Keli.

Sasvim se sada otvoreno priča ono o čemu se tek šuškalo kada su se Berluskoni i Đukanović smiješili rukujući se pred blicevima foto-aparata dok su najavljivali podmorski kabl za prenos struje između Crne Gore i Italije. Žurba je – da Italijani, što prije, započnu posao u Crnoj Gori i vuku struju u Italiju. Jasno je zašto. Ogroman deficit struje pritiska tu zemlju. A Italijani traže svoj interes. Legitimno. Pitanje je samo za čiji interes se vodi igra sa ove strane kabla. Za javni interes – sigurno je sada – ne.

DOGOVOR BRANU GRADI: „Ako su tačne prognoze Svjetske banke da će u naredne dvije decenije cijena električne energije porasti barem dvostruko, znači li to da je za Crnu Goru, njene građane i njen budžet, najbolje da prihod od tako rastućeg trenda cijena, u naredne tri decenije koristi inostrani koncesionar – po svemu sudeći firma A2A?”, pita i Branko Lukovac, bivši diplomata i nekadašnji šef Kancelarije za održivi razvoj.

Da je u pitanju već dogovoreni posao tvrdi i Vasilije Miličković, predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Elektroprivrede. „Rijeka Morača biće pretvorena u baru odlukom jednog čovjeka, premijera Mila Đukanovića. Ne postoji nijedan ekonomski razlog, niti interes građana i države za koncesionu gradnju hidroelektrana na Morači, već je to lični razlog premijera Đukanovića, koji je proistekao iz bilateralnog sporazuma sa italijanskim kolegom Silviom Berluskonijem, potpisanim sredinom juna prošle godine”.

Miličković tvrdi da u tajnom sporazumu decidno piše da je italijanska firma A2A dobila od Terne i Enela zadatak upravljanja EPCG preko učešća u privatizacionom tenderu, kao i razvoja i upravljanja postojećim i planiranim hidroelektranama u Crnoj Gori.

„Dakle, gradnja HE na Morači pripašće Italijanima. Mogu Francuzi, Njemci, Norvežani ili bilo koji drugi investitori na tenderu dati dvostruko bolju ponudu, međutim, biće ekspresno eliminisani kao što se desilo sa grčkim konzorcijumom PPC-Golden enerdži na tenderu za dokapitalizaciju EPCG”, tvrdi Miličković.

 

MARINA MARKOVIĆ, NEZAVISNA KONSULTANTKINJA ZA ŽIVOTNU SREDINU

Nepoznanica i štete i koristi

MONITOR: Zašto se Vladi toliko žuri da što prije usvoji dokumentaciju i ozvaniči investitora za gradnju HE na Morači?

MARKOVIĆ: Požurili su sa pretkvalifikacionim tenderom iako ga nije trebalo raspisati. Potpuno bi logično bilo da se prvo sačeka ishod javnih rasprava, vidi konačni Detaljni prostorni plan za četiri hidroakumulacije na Morači i tek nakon toga traže investitori. Jer, teoretski – DPP ne mora, a sudeći po javnim raspravama ne bi ni smio, biti usvojen ovakav kakav je sada i onda tekući tender nema smisla. Ulaženje u tenderski proces prije dobijanja saglasnosti na Stratešku procjenu uticaja na životnu sredinu (SEA) i usvajanja DPP-a smatram veoma arogantnim. Takav pristup govori da su nadležni Vladini resori sasvim sigurni da će DPP proći bez obzira na procedure kakve se primjenjuju u članicama Evropske unije, a koje su dio i naših zakona. Sada kada su javne rasprave o DPP i SEA završene pitanje je čemu su služile ako ne bude bitnijih promjena u ta dva dokumenta. U SEA-i ima dosta nedostataka i bez njene konačne verzije koja bi bila pripodobljena standardima EU i domaćem zakonodavstvu ne može biti usvojen ni DPP i time bi se čitav proces vratio na početak. No, ponavljam, veliko je pitanje da li će se to desiti. Voljela bih da budem demantovana i da se Plan i SEA-u vrate na popravni, ali se iskreno bojim da se to neće desiti.

MONITOR: Kao vjerovatni investitor već se pominje italijanska kompanija A2A.

MARKOVIĆ: Simptomatično je da se sve češće pominju Italijani i njihova kompanija A2A kao učesnici tendera i vjerovatni investitori. Ušli su u posao sa Elektroprivredom, između Italije i Crne Gore dogovoren je podmorski prenosni kabl, sve su glasnija mišljenja da se radi o već dogovorenom poslu. Nemam pouzdanih podataka o tome, ali smatram da je vrlo moguće da je tako: kada se sve ove činjenice i Vladin pristup tenderskom procesu povežu sve ukazuje da se radi o već dogovorenom poslu koji treba što prije sprovesti u djelo.

MONITOR: Koji su osnovni nedostaci SEA?

MARKOVIĆ: Prethodni nacrti SEA bili su kvalitetniji od dokumenta koji je kao finalni stavljen na javnu raspravu. I to čudi. Trebalo bi da bude upravo obrnuto. Posebno je problematično to što se ne razmatraju alternative i što se zaobilaze evropski propisi o upravljanju vodama i zaštiti prirode. DPP i Strategija razvoja energetike kao usmjeravajući dokument za njegovo donošenje i razvoj projekata četiri elektrane na Morači, nažalost odstupa od suštinskog cilja politike za vode Evropske unije – postizanja dobrog statusa do 2015. i sprječavanja daljeg pogoršanja statusa za sve vode. Da Crna Gora primjenjuje Okvirnu direktivu o vodama, odluka o gradnji elektrana na Morači bi mogla da se donese samo uz jasnu računicu i dokaze da se koristi od planiranih zahvata ne mogu postići ni na jedan drugi, po životnu sredinu povoljniji način, ili da su, na primjer, od suštinskog značaja za zdravlje i bezbjednost ljudi. A odsustvo takve analize je upravo ono na što, i to sa pravom, ukazuje nevladin sektor i što zabrinjava. Odluka ovakve vrste se, ako se poštuju zahtjevi Evropske unije, ne može donijeti, a da se prethodno na jednu stranu ne stave sve prednosti a na drugu sve štete koje bi projekat donio životnoj sredini, društvu i ekonomiji, i pravilno odmjere štete i koristi.

MONITOR: Nakon Prostornog plana i Strategije energetike – velika se polemika vodi i o DPP i SEA za Moraču…

MARKOVIĆ: Sada ne bismo imali ovakvu raspravu da je učešće javnosti posebno u donošenju Strategije razvoja energetike bilo suštinsko a ne formalno. Prirodno je zapitati se da li su DPP i SEA tek pokriće za odluke koje su već donesene tokom izrade Strategije razvoja energetike, znatno prije toga kada se na projektovanje i korišćenje velikih brana gledalo bitno drugačije nego danas, ili možda kroz neke vremenski bliske neformalne i druge procese u kojima se određene kompanije i privatni interesi pozicioniraju za djelovanje na budućem Regionalnom energetskom tržištu jugoistočne Evrope. Ako je zaista tako naredno pitanje je gdje je onda tu održivost? Kako onda u tom svijetlu da posmatramo izjave zvaničnika da imaju dobre namjere i da će ispoštovati visoke standarde očuvanja životne sredine osim kao prazne riječi? Čak i u SEA stoji da za dvije oblasti životne sredine koje će trpjeti najznačajnije negativne uticaje u slučaju gradnje HE – za vode i biodiverzitet – nedostaju podaci da bi se pouzdano procijenio uticaj. A upravo jedan od osnovnih principa održivosti jeste princip predostrožnosti – kad nijeste sigurni kakve će uticaje proizvesti određeno činjenje od njega se morate suzdržati. Biće interesantno vidjeti da li će prilikom odlučivanja taj princip primijeniti nadležni organ za SEA, a posebno ministar zaštite životne sredine koji se deklarativno zalaže za održivi razvoj. Logično bi bilo da resor koji se bavi zaštitom životne sredine i njegov prvi čovjek insistiraju na prikupljanju nedostajućih podataka, uključivanju više alternativa, varijanti rješenja u DPP i vjerovatno na ponovnoj procjeni uticaja na osnovu dopunjenih podataka i uz tješnje povezivanje procjene sa relevantnim evropskim propisima.

MONITOR: Ministarstvo za ekonomski razvoj je svojevremeno ignorisalo razmatranje alternativa tadašnje pilot Strateške procjene uticaja na životnu sredinu.

MARKOVIĆ: Da, ne treba zaboraviti da je tada prvi čovjek Ministarstva za ekonomski razvoj bio upravo sadašnji ministar uređenja prostora i zaštite životne sredine Branimir Gvozdenović. Izbjegavanjem da se alternative razmotre u ranoj fazi razvoja projekta konačni izbor se sužava, a određena rješenja nameću kao jedina ispravna. To svakako nije model koji se primjenjuje u evropskoj praksi niti u projektnom ciklusu Svjetske banke.

 

Marijana BOJANIĆ

Komentari

DRUŠTVO

SVI UHAPŠENI POLICAJCI: Brojka samo raste

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po nalogu Novovića i njegovih specijalnih tužilaca uhapšeno je više bivših čelnika crnogorskog sudstva, tužilaštva ali najviše osoba iz bezbjednosnog i policijskog sektora

 

“Nadam se da smo dosadašnjim radom makar malo promijenili percepciju da visoka korupcija prolazi nekaženjeno. Naša misija je da svaki slučaj procesuiramo, kako bi pokazali da niko nije iznad zakona“, rekao je nedavno glavni specijalni tužilac Vladimir Novović.

U prilog njegovim tvrdnjama idu i brojne akcije koje su pripadnici Specijalnog policijskog odjeljenja izvodili od marta 2022.godine kada je imenovan.  Spisak osoba uhapšenih tokom tih akcija je trocifren.

Po nalogu Novovića i njegovih specijalnih tužilaca uhapšeno je više bivših čelnika crnogorskog sudstva, tužilaštva ali najviše osoba iz bezbjednosnog i policijskog sektora.

Prošle sedmice uhapšen je Ilija Vasović, bivši šef kriminalistike u Baru, a nakon što je portal Libertass press objavio prepisku između njega i optuženog šefa kriminalne organizacije koja se bavila švercom cigareta, Aleksandra Mrkića.  Vasoviću tužilaštvo na teret stavlja krivično djelo – stvaranje kriminalne organizacije i produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja.

Poslije hapšenja bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića prvi na spisku za hapšenje iz bezbjednosnog sektora našao se bivši službenik Agencije za nacionalnu bezbjednost Petar Lazović.

U julu 2022.godine dobio je poziv da se javi službenicima Specijalnog policijskog odjeljenja, što je i uradio i od tada se nalazi u pritvoru. Lazović je u spisima Europola označen kao pripadnik kriminalnog Kavačkog klana, koji se dovodi u vezu sa međunarodnim švercom kokaina. SDT Lazovića sumnjiči za pripadnost kriminalnoj organizaciji, šverc droge, oružja i zloupotrebu položaja.  I pored brojnih optužbi na njegov račun, u podgoričkom Višem sudu mu ni nakon dvije godine nije počelo suđenje niti u jednom slučaju.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

Rudnika u Mojkovcu neće biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kompanija Tara resources nije do 25. maja dostavila korigovanu Studiju izvodljivosti, pa se Vlada odlučila za raskid ugovora i naplatu bankarske garancije. Koncesionaru ostaje da se žali Privrednom sudu ili da pokrene arbitražu

 

Vlada će raskinuti ugovor za kompanijom Tara resources, o ekspolataciji rude u rudniku Brskovo kod Mojkovca, saopštio je ministar rudarstva i energetike Saša Mujović. Koncesionar nije u roku koji je istekao 25. maja dostavio Vladi korigovanu Studiju izvodljivosti čime su se stekli uslovi za jednostrani raskid ugovora i naplatu bankarske garancije.

Vlada je zadužila Mujovića da dostavi pisani otkaz koncesionaru, aktivira bankarsku garanciju (500.000 eura) i sprovede sve druge radnje u cilju zaštite prava države. ,,Problem sa kompanijom Tara Resources je bila njihova studija izvodljivosti, koja je u dva navrata dostavljena, ali se oba puta kosila sa zakonima Crne Gore. A znate da je riječ o krovnom dokumentu kojim investitor dokazuje da će rudnik funkcionisati po ekološkim standardima”, naglasio je Mujović.

Tara Resources može se žaliti Privrednom sudu, kao i pokrenuti arbitražu. ,,Na njima je kakva će biti odluka, ali mi smo spremni na sve scenarije i duboko utemeljeni u činjenicama da je pravda na našoj strani i uporedna sudska praksa”, dodao je Mujović.

Projekat otvaranja rudnika je vrijedan 150 miliona eura. Koncesionar je prošle godine saopštio da je uložio 30 miliona, te da od januara 2023. godine plaća koncesionu naknadu koja iznosi blizu 650 hiljada  eura. Nakon osnovnog ugovora iz 2010. godine Vlada je sa Tara Resources potpisala šest aneksa. Posljednjim, u julu 2021. godine, koncesionar je dobio dvije godine da pribavi urbanističko-tehničke uslove. Tumačenja oko toga da li su se stekli razlozi za raskid ugovora, rješila je Međuresorna komisija koja je predložila Vladi da se ugovor raskine.

Premijer Milojko Spajić zatražio je da se pribavi dodatno pravno stručno mišljenje kako bi se otklonio finansijski rizik za državu. Angažovana je advokatska kuća Harrisons. Ministar Saša Mujović je na konferenciji za novinare 21. marta objasnio kako je dobijeno pravno tumačenje da bi jednostranim raskidom ugovora, kakav je bio prijedlog komisije, došli na klizav teren, a postojala bi mogućnost da Tara Resources pokrene međunarodnu arbitražu i ugrozili bi interese Crne Gore. Zato je koncesionaru određen rok 25. maj, da dostavi korigovanu dokumentaciju.

,,Ovo je pobjeda znanja nad neznanjem, istine nad obmanom, dobrom nad lošom namjerom, opštim dobrom nad interesom malog broja osoba”, saopštili su iz Građanske inicijative Zdravi Mojkovac.“Lokalna zajednica je pokazala ogromnu snagu i izrazito visoku svijest. Nisu nasjeli na priče ‘o zlatnim brdima i dolinama’ koje su plasirali kompanija i njihovi pomagači, kako iz prethodne tako i sadašnje vlasti.“ Oni su pozvali obrađivače nacrta prostornog plana Crne Gore do 2030. godine da uklone iz tog dokumenta sve što je vezano za rudarske aktivnosti na Brskovu.

P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SUDSKA PRAKSA IZMEĐU NAVIKA I PRAVA: Klin, ploča i pritvor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osumnjičeni i optuženi u pritvoru, neki i godinama, čekaju da se domaća pravila o određivanju i produženju pritvora usaglase sa preporukama Evropskog suda. Odgovornima se ne žuri pošto njihove greške, po pravilu, plaća neko drugi

 

Ustavni sud Crne Gore je adresa na koju nezadovoljne stranke traže pravni lijek kada smatraju da im je nanijeta nepravda. No o njihovim odlukama i mišljenju, svjedoci smo, u javnosti se govori zavisno od slučaja i toga da li i kome odgovara ono što su oni utvrdili. I ne samo u javnosti. Podjednaka selektivnost, da pročitaju i usvoje mišljenje sudija Ustavnog suda, prisutna je i kod sudija Višeg suda. Opet zavisno od slučaja do slučaja. To je najuočljivije kada se govori o pritvorskim predmetima u kojima sudije Ustavnog i Višeg suda, u većini slučajeva, imaju različita mišljenja. Od kojih ne odustaju.

Tako postoje već tri žalbe koje su na rješenje o pritvoru pisali advokati bivšeg specijalnog tužioca Saše Čađenovića, a koje su sudije Ustavnog suda usvojile. Te odluke, izgleda, ne zanimaju sutkinju specijalnog odjeljenja Višeg suda Nadu Rabrenović. Baš kao što je ne dotiču ni one koje su sudije Ustavnog suda usvojile u slučaju Miloša Medenice, sina bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. U njegovom slučaju i sudije Apelacionog suda su, prilikom donošenja odluke o ukidanju rješenja kojim mu se produžava pritvor, ukazale na odluku Ustavnog suda, ali ni to nije uticalo na odluku sutkinje Rabrenović.

Tako je Medenica u pritvoru više od dvije godine, kao jedini član kriminalne grupe, koju je, prema tvrdnjama Specijalnog tužilaštva, lično formirao. A suđenje nije odmaklo dalje od početka, tačnije ni do danas nijesu saslušani svi optuženi. Tako se pritvori, saglasni su brojni pravnici, pretvaraju u kaznu.

To smatra i advokatica Andrijana Razić. Ona kaže kako je u Crnoj Gori pritvor – suprotno zakonu, Ustavu, međunarodnim standardima – postao pravilo, a ne strogi izuzetak, kako bi trebalo i moralo da bude.„Postala je, nažalost, uobičajena praksa da se onoga momenta kad se odredi pritvor bilo kojem uhapšenom ili osumnjičenom licu, već podrazumijeva provizorno osuđujuća presuda, da bi se pokrilo trajanje tog pritvora. To je zastrašujuća praksa koju primjenjuju sudovi odavno“, smatra Razić.

Bivša zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom Valentina Pavličić ukazuje da je neophodno da postoji kvalitetniji dijalog između Ustavnog sudstva i redovnog sudstva. Taj  dijalog ne postoji. „Imamo situaciju da Ustavni sud utvrđuje povrede ljudskih prava, a da se one na identičan način ne verifukuju kod redovnog sudstva. Uvijek kažem da je bolje da se učimo na tuđim greškama i vidimo kako je praksa u regionu ili uopšte regulisala ta pitanja, a da izbjegnemo greške koja će država sjutra morati da ispravlja ili plaća. Međutim, to je nemoguće uraditi dok se ne utvrdi individualna profesionalna odgovornost“, kazala je ona.

Pavličić je pojasnila da se individualna profesionalna odgovornost ne odnosi na izraženo mišljenje sudija u njihovoj odluci. “Ali, ako Ustavni sud kao zadnja brana i zadnji branik prava na nacionalnom nivou, primijeni određene međunarodne standarde ono što je najmanje očekivati ja da se njegovim primjerom povode i ostali sudovi. Tim prije što nemam dilemu da ti predmeti neće, u konačnom, doći pred Evropski sud“, kaže Pavličić. Zato ne krije čuđenje što krivično odjeljenje Vrhovnog suda ne zasjeda i razmatra šta je to Ustavni sud vodilo u pogledu ukidnih razloga odluka o produženju pritvora. I da, ako imaju različite stavove po tim pitanjima, ukrste argumente.

Kada je riječ o dugom trajanju pritvora Pavličić dodaje da nije dobro za Crnu Goru i njen pravosudni sistem da postoji, kako ocjenjuje, ozbiljan zaostatak u rješavanju te vrste predmeta. „Kao neko ko je bio i predsjednik tog odjeljenja, prema onome što ja znam, nema te države koja će moći u realnom periodu da presudi 170 predmeta organizovanog kriminala. I dobijamo sporu pravdu. Onda neko bude tri godine u pritvoru i nakon toga mora biti pušten jer država nije u stanju da izvrši svoje obeveze  i obezbijedi pravo na pravično suđenje u razumnim rokovima, Prema nekim pokazateljima, nama su rokovi po 196 dana trajanja postupaka“, dodaje ona.

Pavličić ukazuje da je neophodno da rukovodioci redovne pravne vlasti i Ustavnog  suda zauzmu jedinstvene stavove. “U nekim predmetima već tri puta se ukidaju redovne odluke sudova. To će biti problematizovano od strane Evropskog suda jer će reći da mi ne poštujemo naš pravni sistem. Čak je Apelacioni sud ukazao Višem na odluku Ustavnog suda i ukinuo neka rješenja o pritvoru vraćajući ih Višem sudu na ponovno odlučivanje. I Viši sud je donio istu odluku. To je taj ping- pong postupak koji je prisutan apsolutno u svim procesima u Crnoj Gori – i krivičnim i parničnim. I to će nam se vratiti kao bumerang. Zato sam, i kao zastupnik pred Evropskim sudom, zagovarala potrebu da se ona sredstva koja se odlivaju iz budžeta na tu vrstu odšteta isplaćuju iz budžeta onih institucija gdje je napravljena ta povreda.”

Pavličić smatra da bi tek tada sudovi vodili računa kada se ukine rješenje Ustavnog suda da to obrazloženje ne bude copy paste već da se dobro razmotri i argumentuje. “Sudovi po tom pitanju moraju biti na visini zadatka. Oni sada to, nažalost, nisu i tu treba uraditi dosta toga kako bi se stanje popravilo”.

Pavličić smatra da koliko god pričali o vetingu, kojem se ne protivi, postavlja se pitanje ko da ga sprovede. “Parlament? Pa to neće prihvatiti nijedan naš međunarodni partner. To jedino mogu biti nezavisne komisija od strane međunarodnih eksperata. I  da se prvo vetinguju tijela koja biraju tužioce i sudije, a ne da tamo sjede lica iz reda uglednih pravnika koji su najmanje ugledni u tom smislu stručnosti ali su predstavnici određenih političih grupacija. I da po tom kriterijumu biraju kandidate…”,  zaključuje ona.

Direktorica Direktorata ljudskih i manjinskih prava, Mirjana Pajković, ukazala je nedavno da se dešava da odluke o lišenju slobode budu zakonite u smislu nacionalnog zakonodavstva, a da sa stanovišta Konvencije budu prilično proizvoljne ili protivne.

„U praksi se nailazi na krovne primjere kršenja zakonitosti odluke o lišenju slobode kao što su samo formalno pokrivenost nacionalnim zakonom, korišćenje stereotipnih formulacija uz odsustvo relevantnih dokaza o odluci za lišenje slobode, nepreispitivanje blažih mjera, ali i nepoštovanje zakonskih rokova o produženju pritvora i nepoštovanje odluke Ustavnog suda“, rekla je Pajković.

Prema njenim riječima, praksa Evropskog suda za ljudska prava daje jasne smjernice ukazujući da postojanje osnova sumnje kao uslova za određenje pritvora, protokom vremena, ne može biti dovoljan razlog da se pritvor produži. „Razlozi da se produži pritvor moraju biti relevantni, dovoljni i moraju biti sadržani u odluci o pritvoru. Odsustvo takvih razloga u obrazloženju odluke nije rijedak primjer u nacionalnim pravnim sistemima. Zbog toga je potrebno navesti šta se u praksi Evropskog suda smatra relevantnim i dovoljnim razlozima“, navela je Pajković.

Osumnjičeni i optuženi u pritvoru, neki i godinama, čekaju da se domaća pravila o određivanju i produženju pritvora standardizuju sa preporukama Evropskog suda. Odgovornima se ne žuri pošto njihove greške, po pravilu, plaća neko drugi.

Svetlana ĐOKIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo