Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ima neka narko veza

Objavljeno prije

na

Da li je hvatanje istaknutog pripadnika zemunskog klana Sretka Kalinića u Zagrebu glavobolja više za kontroverznog pljevaljskog poslovnog čovjeka Darka Šarića, ali i ljude iz crnogorske tajne službe i politike? Policije Hrvatske i Srbije i isputuju Kalinića koji se nalazi u zagrebačkoj bolnici pošto ga je u utorak poslije podne teško ranio Miloš Simović, donedavni prijatelj i još jedan pripadnik klana koji je 2003. ubio u Beogradu premijera Srbije Zorana Đinđića. Osoba koja se predstavila kao Miloš Simović je uhapšena u četvrtak rano ujutro na granici Hrvatske i Srbije, objavili su beogradski mediji.

ZEMUNCI U ZAGREBU: Sretko Kalinić je, prema informacijama hrvatske policije, sarađivao sa Draganom Tošićem, saradnikom Darka Šarića, koji je prije dvije nedjelje uhapšen u Sloveniji. Nezvanično, bio je i u kontaktu sa Cvetkom Simićem (44), koji je na svirep način ubijen u martu u Zagrebu. Navodno su Kalinić i Simić zajedno išli u Sloveniju i to neposredno prije ubistva potonjeg. Simićev zapaljeni mercedes je tada pronađen nedaleko od mjesta gdje je ranjen Kalinić.

Direktor policije Milorad Veljović izjavio je za beogradske medije da se obračun zemunaca u Zagrebu može vezati i sa nedavnim ubistvom Simića. ,,Ovo je jedna šira priča, šira akcija koja će vjerovatno rezultirati i novim hapšenjima. Nisam siguran da ova priča ne dotiče i Šarićev klan,” rekao je direktor Veljović.

Beogradski tabloid Alo! je pozivajući se na MUP Hrvatske, objavio da je Kalinić otkrio gdje se nalaze drugi članovi odbjeglog zemunskog klana i kralj kokaina Darko Šarić.

Poznati kriminolog Dobrivoje Radovanović izjavio je da pokušaj ubistva Kalinića u Zagrebu pokazuje i da je došlo do pucanja međusobnih odnosa između ljudi u okviru jedne kriminalne grupe. To će dovesti do toga da oni koji su u bjekstvu budu brzo otkriveni, kazao je u utorak iskusni stručnjak.

PLJEVLJACI I ZEMUNCI: „Da li su odbjegli zemunci zaista u vezi sa Darkom Šarićem zaista ne znam, ali bi bilo prirodno da jesu. Jedan klan kao zemunski, koji je bio dominantan u trgovini narkoticima, mora po prirodi stvari da bude povezan sa ljudima koji su ih naslijedili. Nije isključeno da su bili zastupnici klana Šarić na području Hrvatske, Slovenije ili okolnih zemalja, a to će se tek vidjeti”, kazao je Radovanović.

Kalinić je, bio u bjekstvu od ubistva premijera Đinđića. Za taj zločin osuđen je na 30 godina, dok je u postupku protiv članova zemunskog klana osuđen na 40 godina zatvora.

Poznat je kao glavni ubica zemunskog klana. Njegov stil ubijanja bili su rafali iz kalašnjikova kroz otvoren prozor „audija smrti”. Na taj način ubio je čak osam ljudi. Neki članovi klana svjedočili su da je, pored ostalih žrtava, Kalinić ubio i Zorana Davidovića Ćandu, Radoslava Trlajića, zvanog Bata Trlaja i Mirka Tomića Bosanca.

Specijalne policijske snage MUP Hrvatske od preksinoć obezbjeđuju bolnicu u kojoj leži jedan od osuđenih za ubistvo premijera Zorana Đinđića, jer se preko doušnika došlo do informacija da Kalinić ne smije preživjeti zato što posjeduje važne informacije koje bi dovele do otkrivanja i hapšenja cjelokupne balkanske mafije.

ZADRANIN I EKSTRADICIJA: Kalinić je inače rođen u Zadru, pored srpskog ima i hrvatsko državljanstvo, što je prepreka za njegovo izručenje Srbiji, jer važeća odredba Ustava Hrvatske zabranjuje ekstradiciju domaćih državljana. Ova odredba bi trebalo da bude promjenjena do ljeta.

Miloš Simović, koji je takođe bio u bjekstvu od atentata na Đinđića, važi za člana najužeg jezgra zemunskog klana i jednog od najpovjerljivijih vođa te kriminalne bande. Simovićeva uloga u atentatu na premijera bila je da kontaktira sa Branislavom Bezarevićem, radnikom srpske Bezbjednosno informativne agencije (BIA), koji je za novac dostavljao podatke o kretanju Đinđića. Simović osuđen je na 40 godina zatvora pored ostalog, i zbog ubistva Novosađanina Branislava Lainovića, zvanog Dugi, kao i zbog ubistva Nenada Batoćanina i Željka Škrbe.

Simovićev mlađi brat Aleksandar je već u beogradskom zatvoru pošto je za ubistvo Đinđića osuđen na 35 godina robije.

Sretko Kalinić, po lažnim ispravama u Hrvatskoj Lazar Kostić (1976), priznao je hrvatskim isljednicima da je 2002. na autoputu na Novom Beogradu ubio Sredoja Šljukića Šljuku (30), šefa zvezdarskog klana, i njegovog brata Zorana. Kalinić je dalje kazao i da je Aleksandar Simović, brat Miloša Simovića, brutalno mučio i ubio bivšeg policajca Zorana Vukojevića 2006, zaštićenog svjedoka u procesu za ubistvo premijera Đinđića, objavio je zagrebački dnevnik Jutarnji list.
Kao razlog obračuna sa Simovićem na zagrebačkom jezeru, poslije koga je uhapšen, Kalinić je naveo ,,lične razloge”.

SLOVENAČKE VEZE: Policija je takođe utvrdila da je Kalinić alias Lazar Kostić pod lažnim imenom prelazio granice i skrivao se povremeno u Bosni i Hercegovini. U Sloveniji je bio na sastanku s Tošićem, označenog kao vođa slovenačkog ogranka narkokartela Darka Šarića, ,,preduzetnika iz Pljevalja”. Poslije propasti čuvene isporuke više od dvije tone kokaina iz Urugvaja, oktobra 2009, za balkansko tržište šefovi ovdašnjih narko-kartela, na sastancima u Zagrebu i Beogradu sastavili su liste za likvidacije ljudi za koje su smatrali da bi mogli imati veze sa zapljenom te pošiljke.

Tabloid Alo! pak ekskluzivno saznaje, da su srpske bezbjednosne službe došle i do saznanja da su Kalinić, Miloš Simović i još jedan odbjegli član zemunskog klana Vladimir Milisavljević Budala kontrolisali trgovinu drogom u regionu pod patronatom odbjeglog kralja kokaina Darka Šarića. Oni su hladnokrvno „čistili” sve Šarićeve suparnike koji bi mu se našli na putu, piše list iz sastava švajcarske medijske kuće Ringijer.

Srpski mediji prenose i navodne operativne podatke da su se odbjegli zemunci nalaze pod zaštitom crnogorske tajne policije, a srpska policija ima, navodno, saznanja da je najpoznatiji Pljevljak lociran u Baru.

Da zemunci i poslije ubistva premijera Đinđića ostanu u svijetu kriminala, omogućio im je sada najtraženiji bjegunac Darko Šarić. Vjeruje se da je upravo on finansirao njihove galantne živote, a oni mu uzvraćali „čišćenjem” ljudi koji su stali na put velikim kontigentima droge švercovane iz Južne Amerike u Evropu.

Hrvatska policija, kako saznaju mediji u Hrvatskoj, je pronašla stanove u Zagrebu u kojima su se uspješno skrivali Miloš Simović, Vladimir Milisavljević Budala, Ninoslav Kostadinović, Milan Jurišić, ali i Darko Šarić.

CRNOGORSKA TAJNA SLUŽBA: Dvojica srpskih policijskih istražitelja, dobrih poznavalaca kriminalnog miljea, otputovali su u Hrvatsku kako bi se uključili u tim koji će istraživati neriješena ubistva, pokušaje ubistava i ostale zločine s kojima se povezuju pripadnici srpskog podzemlja i Darko Šarić.

U bjekstvu su još zemunci Vladimir Milisavljević Budala, Ninoslav Konstantinović i Milan Jurišić.

,,Srpska policija je krajem januara imala informacije da se Kalinić i Simović kriju u Hrvatskoj. Pretpostavljamo da se od tada nalaze tamo, mada su u posljednjih sedam godina često menjali prebivalište. Podaci iz kriminogenih grupa, koji su dolazili do policije, ukazivali su na to da su boravili u Crnoj Gori, Bosni, Sloveniji, Bugarskoj… U Zagrebu su živeli sa falsifikovanim dokumentima, uredno, bez skretanja pažnje na sebe,” kazao je izvor beogradskog dnevnika Blic.
Falsifikovana hrvatska dokumenta ukazuju da su njih dvojica imali dobre veze sa lokalnim kriminalnim grupama.

Zemunci su svuda, pa i u Hrvatskoj sarađivali sa lokalnim mafijašima. Ti kontakti ostvareni su uz „pokroviteljstvo” crnogorske tajne policije, koja je zemunce indirektno štitila još od ubistva premijera Đinđića,” kazao je izvor Blica.

MOĆEVAC: Potvrda toga dobijena je 2007. godine kada su ih snimile sigurnosne kamere u jednom tunelu u blizini Podgorice. Neposredno prije toga, viđeni su na Budvanskom festivalu kako opušteno đuskaju na platou ispred Starog grada u Budvi.

Srpska policija tražila je svojevremeno od svojih crnogorskih kolega da provjere informacije srpskih obavještajnih službi da se Sretko Kalinić jednog ljeta krio u Baošićima. Poslije određenog vremena u MUP Srbije stigao je odgovor da je crnogorska policija utvrdila da je Kalinić bio u Baošićima, ali da je pobjegao iz ovog mjesta prije nego što je policija pokušala da ga uhapsi.

Blic saznaje u MUP Srbije, u posljednje vrijeme nisu postojali tačni podaci o kretanju odbjeglih zemunaca. Jedino što se zna jeste da se kreću u zemljama regiona.

,,Oni su kriminalci kalibra kakvog nema u Bugarskoj, Italiji, Bosni, gdje se sve skrivaju. Zbog toga ih tamošnje mafije i angažuju kao profesionalne plaćene ubice, što su radili u klanu koji je vodio Dušan Spasojević”, kazao je jedan sagovornik tablida Alo.

Šarića je uspio u ,,biznisu” jer je oko sebe okupio ljude od povjerenja – svoje prijatelje. Najprije drugare iz pljevaljskog naselja Moćevac, gdje je odrastao. A potom zemunce. Tako je nastala najmoćnija organizacija u ovom dijelu Balkana. Potpomognuta vezama u visokoj politici. Te veze u crnogorskom vrhu moglo bi da razotkrije pravosuđe Hrvatske i Srbije.

Šarić i misteriozna of šor

Kriminalna grupa kralja kokaina Darka Šarića imala je razgranatu mrežu u Hrvatskoj, tvrdi tamošnji nedjeljnik Nacional. Osim neslužbenih potvrda iz vrha hrvatske policije, na takav zaključak upućuju neki detalji iz velike akcije hapšenja članova Šarićeve mreže u Sloveniji, u kojoj je uhapšeno 17 osoba.

Krakovi Šarićeve kriminalne hobotnice vidljivi su i kroz uvid u samo jednu misterioznu off shore firmu, Fajnenšel ejndžels LLC (Financial Angels LL), registrovanu 2006. u američkoj saveznoj državi Delavare. Preko te firme, za koju se sumnja da je bila pod Šarićevom kontrolom, sprovodile su se sumnjive transakcije na području cijele bivše Jugoslavije: u Srbiji i Crnoj Gori kupovano je učešće u preduzećima i sticane nekretnine, a u Sloveniji je putem nje otkupljen dug nekadašnjeg slovenskog giganta Slovenijalesa prema bivšoj Jugobanci.

Ime Fajnenšel ejndžels LLC, nije nepoznato ni u Hrvatskoj. Postoje sumnje da su putem nje bivši direktori hrvatskih i srbijanskih željeznica, Davorin Kobak i Milanko Šarančić namjeravali da iz državnih preduzeća, preko otkupa njihovih dugova, sklone oko 20 miliona eura.

Plan je bio da se dio novca prebaci na račun Fajnenšel ejndžels LLC, čiji je vlasnik tada bio Municipijum S, a zastupnik Slobodan Resimić, zvani Sloba Talijan. Resimić je, po pisanju slovenačke štampe, glavni Šarićev čovjek za poslove u toj državi.

Afera oko otkupa dugova izbila februara 2009. i navodno je zbog nje, smijenjen je direktor preduzeća Hrvatske željeznice Kobak, dok je
Šaranči ovih dana uhapšen u Beogradu pod sumnjom da je zloupotrebama prilikom nabavke dizel lokomotiva od slovenačkih Željeznica i motornih vozila od švedske firme SwedeRail oštetio Željeznice i Srbiju za više od 1.240.000 eura. Slučajnost ili ne, Šarančić je rodom iz Pljevalja, odakle je i Darko Šarić.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo