Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Osveta ili likvidacija

Objavljeno prije

na

Devet godina od stravičnog zločina, ubistva braće Martinović u Beranama, javnost je prvi put nedavno na snimku svadbe Safeta Kalića na Jutjubu imala priliku da se prisjeti lika Duška Martinovića. U jednom kadru ovaj robusni mladić dočekuje mladence po slijetanju helikoptera, a u drugom ih, pozdravlja i čestita im.
Onda slijedi zamrznuti kadar i propratni tekst uz njegovu fotografiju: ,,Duško Martinović, trgovac oružjem i drogom. Ubijen u svojoj kući u Beranama u eksploziji tempirane bombe”.
ODBAČENA VERZIJA: Ti snimci aktuelizovali su pitanje ko je zapravo bio ovaj Beranac i zašto je ubijen. Konačno, otvorio se prostor da se iznova postavi i pitanje ko su Duškove ubice i naručioci ubistva. Viši sud je prošle godine oslobodio do tada označenog nalogodavca Milovana Đukića, a Apelacioni sud je tu presudu potvrdio prije četiri mjeseca.
Stravična eksplozija, koja je do temelja srušila višespratnicu braće Martinović u centru grada, i u smrt odnijela šestoro ljudi, dogodila se 29. januara 2001. godine, oko osam sati ujutru. Osim Duška Martinovića (36) i njegovog rođenog brata Milutina (31), stradali su i brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), kao i Srđan Stamenković koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama. Nekim čudom ovu eksploziju preživo je jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju.
,,Toga jutra padala je neka sitna kiša. Kišobran sam spustio nisko, ne gledajući okolo. Kada je puklo mislio sam da je grom. Ni u bolnici nijesam znao šta se zapravo dogodilo, dok nijesam čuo od drugih”, prisjeća se za Monitor jedan od onih koji se slučajno zatekao u blizini i kasnije bio svjedok na suđenju, na žalost, bez velike koristi, jer se nije sjećao ničega.
Taj čovjek je od siline eksplozije i udarca u zid susjedne zgrade zadobio frakturu lobanje, zbog koje i danas trpi posljedice.
,,Naravno da imam problema, ali ko me za to pita i koga je briga. Kažu mi da sačekam pravni ishod i da poslije tužim okrivljenog. Kada će to biti”, pita se on, ne želeći da mu se više povlači ime po novinama. Od svega je, kaže, imao samo štetu i nikada nije uspio u cijelosti ni da nadoknadi putne troškove za odlazak na ročišta do Višeg suda u Bijelom Polju.
Istrazi je trebalo izvjesno vrijeme da sklopi kockice i priču, koja je u prvom postupku završila osuđivanjem Zorana Stevančevića iz Peći, Davora Savičića iz Doboja i Milovana Đukića iz Andrijevice na po maksimalnih četrdeset godina robije.
Prema zvaničnoj, sada sudski odbačenoj verziji, ubistvo braće Martinović naručio je, navodno, Milovan Đukić. Za taj posao unajmio je nekog u koga će Martinovići najmanje posumnjati, Savičića, Stevančevića i Stamenkovića, koji su mnogo vremena proveli u kući Martinovića.
Nije daleko od istine da je ova družina skupljena ukrštanjem narkodilerskih i ratnih puteva. I sam Milovan Đukić je izvjesno vrijeme proveo u Arkanovim jedinicama. Samo tri-četiri mjeseca prije eksplozije on je primio u svoju kuću Srđana Stamenkovića. Taj kriminalac je bježao pred potjernicom MUP-a Srbije zbog razbojništva i narkodilerstva. Stamenković se u Andrijevici zbog toga predstavljao samo pod nadimcima Boban ili Japanac.

RATNI VIHOR: Savičić i Stevančević stigli su zajedno sa Kosova. Donio ih je ratni vihor. Savičić je prethodno iz Bosne na Kosovo došao da bi se u ratu priključio Frenkijevcima. Bez rata, očigledno, nije mogao. U Bosni je ostao poznat pod nadimkom Elvis, jer je kažu, bez milosti ubijao Bošnjake, pa su ga njegovi drugovi, ekstremisti, kao u crnom humoru prozvali muslimanskim imenom. Ova dvojica su našla utočište u Beranama, kod Martinovića.
Šta je mogao biti razlog da Đukić naruči ubistvo svoga nekadašnjeg ortaka i druga, za tužilaštvo je bilo samo stvar nagađanja. Stari lični sukobi. Istraga je, navodno, ,,pouzdano” utvrdila da su se naručilac i egzekutori našli u Beogradu desetak dana prije eksplozije. Za taj posao trebalo je da dobiju petnaest hiljada maraka. Kao kaparu dobili su, tvrdilo se, pet hiljada. Ostalo nikada.
Đukić je odatle, kako je pisalo u prvoj optužnici, otišao u inostranstvo, a oni su se okupili u Beranama 29. januara u ranim jutarnjim satima. Sakrili su se u podrumu jedne obližnje zgrade čekajući da se kafić otvori. Eksploziv su u lokal Holivud u prizemlju kuće Martinovića, unijeli Stevančević i Stamenković. Osam kilograma razorne ,,plastike” postavljeno je vješto u suterenu uz noseće stubove kuće. Dilema je bila samo da li je Stamenković žrtvovan od svojih saučesnika ili nije uspio da pobjegne prije detonacije. Eksploziv je, navodno, aktivirao Savičić iz daljine. Stevančević i on su se potom vratili automobilom jugo pećkih tablica za Beograd.
Očevici pričaju da takav prizor rušenja višespratnice nijesu gledali ni na filmovima. Prvo je, kažu, odjeknula eksplozija koja je probudila grad. Kuća kao da se podigla u vazduh, a potom su se tone betona srušile kao kula od karata.
Sve u svemu, u zatvoru se, nakon istrage jedino našao Stevančević. On je, navodno, u policiji priznao zločin, da bi poslije na suđenju sve negirao. Savičić se šetao po Doboju. Dva puta je hapšen u vezi s tim, ali je na kraju odbijen zahtjev za njegovu ekstradiciju. Priča poznata – dražva ne izručuje svoje državljane. Za Đukića se do prošle godine nije znalo gdje je. Čim ga je, međutim, sud proglasio nedužnim, kao i Savičića, on se, ne sačekavši ni pravosnažnost, pojavio u Andrijevici, gdje od tada živi mirnim životom.
NERIJEŠEN SLUČAJ: Ko je onda naručio i ko je ubio Duška Martinovića, pitanje je koje se poslije skoro deceniju opet postavlja. Ako su sudovi u pravu, sva policijska saznanja, konstrukcije i teorije pale su u vodu. U zatvoru je i dalje samo Stevančević. On je nakon ponovljenog postupka osuđen na 20 godina robije. Jedan od svjedoka koji je čitav slučaj posmatrao s prozora svoje zgrade, u svim sudskim postupcima, pa i u posljednjem, ostao je pri izjavi da je upravo tog mladića vidio samo nekoliko minuta prije razorne eksplozije s torbom u ruci kako prolazi pored kafića Holivud. Stevančevićev advokat je, s druge strane, tvrdio da je njegov klijent u vrijeme eksplozije bio u Beogradu gdje je radio u obezbjeđenju braće Karić.
Ako i jeste kriv, nije li Stevančević samo izvršilac. Ko je nalogodavac stravičnog ubistva ako nije Đukić? Njegovim oslobađanjem sudovi su, tako, od riješenog napravili još jedan težak neriješen slučaj, i vratili policiji vrlo vruć krompir. Šta se zapravo dogodilo toga kobnog jutra? Da li će se ikada doći do potpune slike teškog zločina, koji će vjerovatno biti upisan kao jedan od najbrutalnijih za sva vremena u Crnoj Gori. Stvari su vraćene na početak, a svi su, stiče se utisak, umorni od toga da sada kopaju po prošlosti.
Smije li se, ipak, tek tako prepustiti zaboravu šestostruko ubistvo? Da li eventualno neko novo svijetlo na taj strašni događaj i njegove aktere može baciti saznanje da je pokojni Duško bio prijatelj Safeta Kalića. Kako bi se inače našao na svadbi kontroverznog Rožajca, ako s njim nije bio blizak. Ne zovu se ljudi s ulice u svatove. Da li je on stvarno bio trgovac oružjem i narkodiler, i ako jeste, za koga je radio?
Već na početku istrage mogle su se čuti verzije koje su ubistvo Duška Martinovića dovodile u vezu sa uklanjanjem tragova i nezgodnih svjedoka puteva oružja i droge, na kraju svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Šta je razlog da se vojnicima koji su u to vrijeme bili stacionirani na beranskom aerodromu i koji su među prvima došli na mjesto tragedije, ne dozvoli da odmah otpočnu s raščišćavanjem ruševina i potragom za preživjelima? Navodno je postojala opasnost od naknadnih detonacija eksploziva, odnosno oružja i municije koji su kasnije zaista pronađeni u podrumu.
Danas je na tom mjestu tragove nemoguće tražiti. Bageri su zatrpali i poravnali suteren, a Duškov i Milutinov nesrećni otac, nakon što je ostao bez djece, od tuge je prodao atraktivni plac. Nikla je nova kuća i sve je zaboravljeno. Samo je snimak na Jutjubu probudio kod Beranaca sjećanja na tog mladića koji je, bez obzira na sve, među sugrađanima ostao upamćen kao galantan gazda kafea, široke ruke, sklon da i nepoznatim gostima pošalje turu pića koju kuća časti.

Tufik SOFTIĆ

 

Komentari

DRUŠTVO

NAJAVE UVOĐENJA VJERONAUKE U DRŽAVNE ŠKOLE: Novo raspirivanje podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako zaživi zamisao mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija o uvođenju vjeronauke u državne škole, stare i nove podjele među odraslima sele se i među djecu. Svih uzrasta. Ne može biti da mitropolit to ne zna. Samo, ne haje

 

Nanovo se raspiruju podjele u crnogorskom društvu. Priču o potencijalnom uvođenju vjeronauke u državne škole, prije nekoliko dana, pokrenuo je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.

„Uvođenje vjeronauke u škole bi bilo sporno iz više razloga. To bi predstavljalo još jedno u nizu miješanja vjerskih organizacija u rad države (i obratno), od čega konačno treba napraviti otklon shodno Ustavu Crne Gore. Sem toga, vjerske organizacije raspolažu sa dovoljno kako ljudskih, tako i prostornih kapaciteta za sprovođenje svojih učenja, na šta polažu pravo. Ipak, to ne znači da se u okviru redovnog školovanja ne treba učiti o religijama i vjeri“, kaže za Monitor kolumnista Milivoje Krivokapić.

Ideja o uvođenju vjeronauke u škole u Crnoj Gori nije nova. I ranije su postojale te inicijative. Ponovo je dospjela u žižu javnosti nakon što su Vijesti prije desetak dana objavile šta piše u nacrtu Temeljnog ugovora koji treba da potpišu država Crna Gora i Srpske pravoslavne crkve (SPC). U članu 16 tog dokumenta navodi se da će pravoslavna vjerska nastava u javnim školama biti regulisana posebnim ugovorom između strana ugovornica. Mitropolit Joanikije je, u nedavnom razgovoru za beogradsku Politiku, kazao da nema sumnje da pravo na vjeronauku spada u osnovna ljudska prava i prava djeteta na takvu vrstu obrazovanja. „Kao što je izvan svake sumnje da se Crna Gora ubraja među svega nekoliko evropskih zemalja koje nemaju nikakav oblik vjeronauke u svojim školama”, napomenuo je.

Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju propisuje svjetovni karakter javnih ustanova i ustanova kojima je dodijeljena koncesija za izvođenje javnog obrazovnog programa i zabranjuje religijsko djelovanje u školama, koje nisu licencirane kao srednje vjerske škole.

Slikarka-konzervatorka Svetlana Dukić protiv je uvođenja vjeronauke u državne škole. „Ništa nepametnije od toga nijesam čula. Vjeronauci nije tu mjesto, posebno u momentu kada smo, kao zajednica, nikad podijeljeniji. Njenim uvođenjem podjele bi počinjale od malih nogu. Svaki roditelj, ako želi, može dijete voditi u crkvu, džamiju ili sinagogu na časove vjeronauke. Umjesto nje, bolje bi bilo, kao obavezan predmet, vratiti prijeko potrebno – građansko obrazovanje. U školama, o religiji i vjeri djeca mogu saznati izučavajući druge predmete, od kojih neki već postoje”, kaže ona za Monitor.

Jedan takav, Istorija religije, ima status izbornog predmeta u pojedinim srednjim školama u Crnoj Gori, poput gimnazija. U okviru njega izučavaju se sve politeističke i monoteističke religije. Krivokapić ističe da bi i predmeti poput istorije, sociologije i filozofije trebalo detaljno da obrađuju temu religije u okviru svojih kurikuluma. „Bez takvog učenja bilo bi nemoguće na pravi način razumjeti istorijske tokove koji uključuju razvoj društva, civilizacija, umjetnosti i filozofske misli. Religija je krupan društveni fenomen, ostavila je i ostavlja značajan trag na čovječanstvo i kao takva mora naći svoje mjesto u obrazovanju, ali isključivo kroz objektivno izučavanje i kritičko promišljanje, a ne kroz afirmativni pristup kakav bi bio uvođenje predmeta vjeronauke. Obrazovanje mora biti sekularno i objektivno, što, između ostalog, znači da u okviru njega obavezno treba učiti činjenice o religijama, ali ne i religijska predanja kao činjenice”, objašnjava Milivoje Krivokapić.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PROTEST KULTURNIH DJELATNIKA: Žigosani u kulturi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka Bratić kadriranjem u svojim resorima kao da namjerno doliva ulje na užarenoj političkoj sceni. Bila osnivačica ili samo kandidatkinja na listi ultradesnog pokreta Dveri, imenovanje direktorice Filmskog centra Aleksandre Božović izaziva podozrenje. Pogotovu što ovo nije prvi put da ministarka poseže za kadrovima veoma upitnih biografija. To je ove nedjelje gurpa građana i kulturnih djelatnika na protestu poručila Vladi

 

Kulturni djelatnici su u ponedjeljak ispred zgrade Vlade upriličili protest sa koga su poručili da traže smjenu ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić i novoizabrane direktorke Filmskog centra Crne Gore Aleksandre Božović.

U proglasu grupe građana, kulturnih aktivista i stvaralaca, koji je pročitan na protestu, navodi se da ministarki zamjeraju „otvorenu i očiglednu diskriminaciju prema građanima koji su po nacionalnosti Crnogorci“. Dodali su i vjersku diskriminaciju, animozitet prema svemu crnogorskom, otvoreni i beskrupulozni revanšizam prema svima za koje ona sumnja da su pripadali bivšem režimu, protiv bahatosti, svojeglavosti, nepristupačnosti i egoizma… ministarke Bratić. Za direktorku Filmskog centra traže razrješenje zato što nema državljanstvo Crne Gore, osporavaju njene stručne reference i navode da je pripadnica ideološki neonacističke partije.

„Mi se ovdje nismo okupili da branimo nijednu fotelju, niti partijsko-klanovsko-drugarsko zapošljavanje bivše vlasti. Naprotiv, takvih nam je preko glave. Ali smo promjenom vlasti upravo očekivali promjenu takvog sistema bezvrijednosti. A umjesto toga dobili revanšističko-osvetnički-jednovjerski resor››, naglašava se na početku proglasa.

Protestu je prethodilo pismo koje je preko 80 stvaralaca i kulturnih djelatnika uputilo premijeru Zdravku Krivokapiću, vicepremijeru Dritanu Abazoviću, ministarki Bratić, povodom, kako su kazali, nezakonitog imenovanja Božović za direktoricu Filmskog centra Crne Gore. Oni navode da „Zakon o kulturi propisuje da se na mjesto direktora ustanove kulture može imenovati afirmisani umjetnik, afirmisani stručnjak u kulturi ili afirmisani stručnjak iz oblasti društvenih djelatnosti.  Imenovana gospođa nije niti jedno niti drugo niti treće, čime je grubo prekršen Zakon o kulturi, a institucija Filmski centar i filmska struka poniženi. Po sopstvenom priznanju, gospođa Mandarić Božović je svoj dosadašnji radni vijek posvetila pretežno produkciji reklama“. Ističu i da je novoimenovana direktorica Mandarić Božović bila na listi  Dveri, političke organizacije koja otvoreno zastupa nacističku ideologiju, velikosrpski hegemonizam i negira postojanje crnogorskog naroda.

„Tako je, ja sam državljanka Republike Srbije, sa stalnim prebivalištem u Crnoj Gori na osnovu braka s državljaninom Crne Gore… Bojim se da je moja politička karijera u nekim medijima ozbiljno preuveličana. Tačno je da sam kao nestranački kandidat na izborima 2012. godine bila na listi Dveri, upravo zato što su smatrali da im mogu pomoći na polju kulturne politike i medija. Nikada nisam bila ni član, a kamoli osnivač Dveri“, kazala je Božović za Vijesti.

Ona je, kako je kazala, diplomirana filmska i televizijska producentkinja i filmskom, televizijskom i produkcijom reklama se bavim više od 15 godina. Od 2012. Bila je dio tima koji je vodio Kulturni centar Novog Sada, a najponosnija je na svoj rad na kandidaturi Novog Sada za Evropsku prijestonicu kulture 2021. i projekat digitalizacije kulturne baštine Novog Sada.

Otkada je u Crnoj Gori, Božović je bila saradnica u produkciji TV serije Grudi Marije Perović, koprodukciji RTCG-a i Meander filma iz Nikšića, producentkinja Malog festivala kulture življenja Jugoslavija Fest Nikšić, direktorka filmskog festivala Uhvati film Kotor koji prikazuje filmove koji se bave temom invaliditeta, a  kao saradnica Kulturnog centra Novog Sada za međunarodne odnose aktivno učestvuje na povezivanju kulturnih centara iz Srbije i Crne Gore.

Tokom protekle nedjelje DPS, tačnije Komisija za prosvjetu ove partije, je izdala saopštenje u kome se kaže: „Desant na Filmski centar ne smije proći!“ A portal CdM najavio je protest uz objašnjenje da Božović nema nikavog radnog iskustva na filmu, te da je jedna od osnivača nacionalističke stranke Dveri“.

„Bilo je tog pokušaja da DPS instruiše protest. Pojedini mediji su najavljivali protest protiv svih imenovanja, ali to nije uspjelo. Na protestu su se jasno tražila smjena Bratićke i Božovićeve“, kaže jedan od učesnika protesta koji je želio da ostane anoniman.

Nakon protesta IN4S je osuo paljbu po glumcu Zoranu Vujoviću koji je pročitao proglas. On je je 2019. na svom Fejsbuk profilu ispisao niz uvreda na račun sprskog naroda. Kasnije se izvinio javnosti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NA GODIŠNJICU EKOLOŠKE DRŽAVE, PRIVOĐENJE EKOLOŠKIH AKTIVISTA: Dok ignorišu dokaze protiv bahatih funkcionera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gomila službenih i privatnih automobila bila je nepropisno parkirana u šumi oko Crnog jezera, a policija je zbog performansa privela ekološke aktiviste Milorada Mitrovića i Huseina Pajevića

 

Aktivisti nevladine organizacije Breznica krenuli su ka Crnom jezeru. Tradicionalna svečana sjednica Skupštine Crne Gore povodom godišnjice od proglašenja prve ekološke države na svijetu počinje u dva sata. Ove godine riječ je o tridesetoj godišnjici.

Nezadovoljni stanjem u ekologiji i očuvanju životne sredine, aktivisti ove organizacije Milorad Mitrović i Husein Pajević raširili su transparent na kojem je crnim slovima ispisano: „30 godina kasnije, a tek smo na početku“. Nekoliko minuta prije početka sjednice Mitrović i Pajević su, takođe, tradicionalno sa gas maskama i u zaštitnim odijelima oglasili sirene za uzbunu.

Iako su cijeli performans odradili u dogovoru sa službenicima policije, poštujući većinu njihovih preporuka, nakon performansa su obojica odvedeni u stanicu policije. Zanimljivo je da su ih službenici policije pratili pored desetina službenih automobila, parkiranih po šumama i livadama strogo zaštićene zone Nacionalnog parka Durmitor. Većina funkcionera nije se udostojila da vozila parkiraju ispred rampe, na parkingu, i prepješače vekoliko stotina metara do mjesta gdje se održavala sjednica.

Službenicima policije, međutim, nije „bola oči“ gomila nepropisno parkiranih automobila među drvećem oko Crnog jezera, ali jeste performans ekoloških aktivista koji godinama ukazuju na devastaciju prirode. Mitrović i Pajević su privedeni u Centar bezbjednosti Žabljak, gdje su u svojstvu građana dali izjave povodom „remećenja javnog reda i mira“. Osnovna državna tužiteljka u Pljevljima Nataša Bajčeta donijela je odluku da u perfromansu Mitrovića i Pajevića nema elemenata krivičnog djela.

„Jedina razlika između ove i prošle vlasti jeste ta što su me prošli poslali u zatvor, a ovi još nijesu“, kazao je Mitrović za Monitor.

On kaže da su im, kada se završio performans, prišla dva uniformisana policajca i jedan u civilu da ih obavijeste da u žabljačkom Centru bezbjednosti moraju dati izjave povodom remećenja javnog reda i mira. Nakon što su dali izjave, Mitrović tvrdi da je on podnio krivičnu prijavu protiv NN lica za lažno prijavljivanje.

„Kada sam pitao policajca da li će postupiti po mojoj prijavi, on je rekao da će postupiti kroz nekoliko dana. Dakle, kada se ekološki aktivisti prijave – odmah se uzima izjava i odmah se procesuiramo. Što nije slučaj kada mi prijavimo nekog drugog“, kazao je Mitrović.

Mitrović vjeruje da su nekom od funkcionera ili gostiju zasmetali, pa je naredio policiji da ih privedu. On nije znao ko bi to mogao biti, ali vjeruje da se radi o nekome ko ima jak uticaj na policiju. Očito je drugo. Iako su partije, koje čine parlamentarnu većinu, u predizbornoj kampanji posebno isticale ekološke teme, na isti način tretiraju ekološke aktiviste kao i prethodna vlast. Pa tako na tridesetogodišnjicu od proglašenja ekološke države, državni službenici privode ekološke aktiviste zbog ekološkog performansa.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo