Iako je srazmerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić
Dva brata Vojislav i Borislav Rade Bošković, prije Drugog svjetskog rata, završili su pravo u Beogradu. Kada je počeo rat otišli su u partizane. Iz rata je Vojo izašao kao major, a Rade kao kapetan.
Sutkinja Nataša Bošković, kojoj su otac Vojislav i majka Milica bili na Golom otoku, počinje priču: ,,Kum je moga oca poslao na Goli otok. Sjeđeli su i ćaskali i tata je rekao svome kumu – Trebali su otići u Bukurešt kad su ih zvali na onaj sastanak. Kako je imao čin, sudili su mu, tu privilegiju su imala samo vojna lica. Sudija, njegov školski drug, ga je osudio na 15 godina. Kada mu je izrekao kaznu, tata ga je gađao mastionicom. Onda mu je povećao kaznu na 20 godina. Na Golom otoku je bio sedam godina. Stric je bio u istražnom zatvoru devet mjeseci, pa su ga pustili. Po povratku sa Golog otoka, tata se demobilisao. Bio je u teškom psihičkom stanju, moj stric se nije odvajao od njega”.
Milica Čanović je čitavo vrijeme u okupiranom Nikšiću radila sa ilegalcima. Njen brat Dušan Dujo Čanović poginuo je na Ljubinom grobu. Četnici su 1944. osudili Milicu i njenu sestru Darinku-Giju na smrt strijeljanjem. ,,Strijeljanje, preko 60 omladinaca, je trebalo da bude ujutru, pod Trebjesom. Moja baka Zlatana pođe da se oprosti sa njima. Kaže im: „Ništa vas neće boljeti, to će kratko da traje, a ja ću biti tu da vas odmah uzmem”.
Zlatana je sa mužem, u tišini, čekala jutro. ,,Komšinica, iz četničke porodice, uleti u dvorište kod bake, i ne smije da joj kaže radosnu vijest, da joj uhvati muštuluk, nego psuje: Eno došli su partizani, oslobodili su ti šćeri”, priča Nataša Bošković.
Nakon rata Milica je bila komandant radne brigade na pruzi Nikšić – Podgorica. Na Golom otoku je bila tri godine, od 1950. do 1953.
Nataša napominje da o toj temi roditelji u kući nijesu pričali, nastojali su da djeci pruže što više ljubavi. Sjeća se da je, dok je bila u gimnaziji, neko pomenuo Goli otok, pa je ona pitala roditelje šta je to: ,,Samo su se pogledali i prećutali, i više na to nisam obraćala pažnju”.
Još jednom su u kući zaćutali, kada je na posljednjem ispitu na Pravnom fakultetu dobila devetku. Do tada je imala sve desetke. ,,Bio je to jedan potpuno beznačajan ispit za nas pravnike. Nisam znala što je razlog, pa nisam tome ni pridavala neku pažnju. A bio je muk u kući. Oni su tada, za razliku od mene, shvatili što se desilo – dijete informbirovaca ne smije da bude tako besprekorno”.
Iako bi kao najboljem studentu bilo razumljivo da ostane na fakultetu kao asistent, to se nije desilo. Kada se prijavljivala, ako bi na konkursu pisalo da prednost imaju studenti sa visokim prosjekom, konkurs se poništavao.
Nataša Bošković nastavlja sa desetkama i postdiplomske u Beogradu. Čuveni profesor Radomir Lukić pitao je na kojem je predmetu asistent, odgovorila je: Ni na jednom. On je počeo da šeta po kabinetu i preporučio joj da se mane nauke, da ide u advokate i da mlati pare. Nije ga poslušala.
Nakon postdiplomskih, godinu dana ne može da nađe posao. Odlučuje da ide u Beograd da traži zapošljenje. ,,Mjesec dana pošto sam otišla, otac mi je dobio infarkt. I zadnje riječi, mojoj majci je kazao: „Ovo se dijete ne zaposli“. Bukvalno je ta situacija mog oca ubila. Sve je on mogao izdržati, što se njemu dešavalo, imao je građanske hrabrosti, ali eto, kada su krenuli na djecu, to nije mogao da preživi”.
Nakon očeve smrti, vraća se kući: ,,Smrt oca sam vrlo teško podnijela. Bio je januar 1983. i majka me nagovara da izađem iz kuće. Pođem u Skupštinu Titograda, bila sam delegat, izabrala me omladina. Na dnevnom redu je bio izbor četiri sudije Osnovnog suda. Ja nezaposlena, nisam za to ni konkurisala. Digne se Milivoje Miro Raičević, sekretar MUP-a Titograd, i kaže: „Mi danas biramo četiri sudije Osnovnog suda, ja sam pogledao spisak i na tom spisku se nalaze djeca iz četničkih i IB porodica“. Osjetila sam samo kako propadam, ne znam što se dešava. Gledam lijevo i desno da nisam počela da haluciniram, od preveliko tuge za ocem. On kaže: „Znam da djeca ne treba da odgovaraju za grehove svojih roditelja, ali poznato je da se u Crnoj Gori djeca ne odriču svojih roditelja. Niko ne može biti izabran za sudiju dok mi iz MUP-a ne damo saglasnost“. I dan-danas se stidim što nisam ustala, što nisam protestovala”.
Konačno joj postaje jasno kako stvari stoje. Vraća se kući sa pitanjima koja upućuje majci: Zašto mi sve niste rekli? Zašto ste mi dozvolili da studiram pravo? Zašto ste ostali u Crnoj Gori? Onda je morala da priča, kaže Nataša.
,,Ispričala mi je tada da su mog oca, koji je radio u Ministarstvu pravde, svaka dva mjeseca posjećivala dva Udbaša. Ulazila u kancelariju i sporovodila niz dugački hodnik”, prisjeća se.
,,Ono što pamtim iz te priče je utisak da moja majka nije mogla sebe da sagleda tamo, ali je dobro zapamtila svoje prijateljice. Vidjela ih je na što liče, kako su izgledale, izmučene i iscrpljene, zapamtila tu muku, i samo mi je rekla da je to bio pakao. Ispričala mi je da je puno puta željela da se ubije. Da skoči sa stijene. A bilo je takvih slučajeva, ali dešavalo se da prežive i onda su im tek svašta radili. Kasnije mi je jednom ispričala da su ih često mučili glađu, i kada ih skroz iscrpe, daju im zasoljenu ribu. Pošto se gladni najedemo te slane ribe, onda, kaže, neće da nam daju vodu”, priča Nataša Bošković.
Tek tri godine od diplomiranja, 1984. zapošljava se kao pripravnica u Privrednom sudu u Podgorici. U Beogradu magistrira 1987, te godine gine joj majka. Nalazi posao u KAP-u, i tamo radi šest godina. Prijavljuje se na konkurs 1992. za sudiju u Privrednom sudu, i samo zahvaljujući tome, kaže, što su tada u komisiji bili profesori Baćo Mitrić i Mićo Perović izabrana je za sudiju.
,,Krajem 80-ih htjela sam da predam doktorsku tezu. Kada sam otišla na Pravni u Beogradu, ti profesori koje sam ja znala, sa kojima sam pričala, to više nisu bili oni profesori, počelo je da se kuva ono što će ’90-ih kulminirati. Ovdje počinje AB revolucija, sve ovo, otvara se i priča o golootočanima, navodno neka njihova rehabilitacija”, prisjeća se.
Sjeća se svog brata od tetke Đura Radana, koji je bio poznati vaterpolista, završio je mašinstvo, živio u Beogradu, mimo politike: ,,Njegov otac Milan Radan, moj tetak, nosilac spomenice, On je bio najstariji komunista u Nikšiću, zajedno sa Bocom Lazovićem. Obojica su bili na Golom otoku. Po povratku sa Golog otoka živio je u Herceg Novom. Jednom prilikom sjedio je u kafani i tuda je prolazio Nikola Kovačević Stari i pitao ga je: „Milane, kako si“? Odgovorio mu je: „Ja, bogomi, nikako, a ti eto te ko engleski lord, vodiš psa. Ujutru su došli po njega i odveli ga”.
Ističe da je ponosna na to što su njeni roditelji ostali časni i dosljedni i što su sve muke podnijeli bez jeda, ljutnje, što su nastavili da žive: ,,Družili su se sa sebi sličnima, sa ljudima iz IB porodica, koji su bili nesalomljivi. Znam da su se svakog ljeta sastajali kod Đoka Miraševića, nosioca francuske Legije časti koji je takođe bio na Golom otoku”.
Vojo i Milica su se upoznali nakon što su se vratili sa Golog otoka. Vjenčali su se 1958, i dobili troje djece, pored Nataše, dva sina Nikolu i Nebojšu. ,,Uvjerena sam da je nakon Golog otoka moja majka bukvalno spasila moga oca. Zajedno su nam pružili veliku ljubav i srećno djetinjstvo. Istakla bih i da ih se porodice nikad nisu odrekle, da su uvijek bili tu za njih. Očeva sestra od strica Vera uspjela je da ga posjeti na Golom otoku, žena od brata od strica takođe. Iako su govorili da se ni one neće vratiti, donijeli su vijest da je živ”, završava svoju priču Nataša Bošković.
(Nastaviće se)
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice