Povežite se sa nama

FOKUS

IZBORI UZ PUČ: Penzionerom na Kuma

Objavljeno prije

na

sekulic-dps-stab

SINĐA: „Upad će da se vrši sutra u 23.00”
DIKIĆ: „Dobro”.
SINĐA: „To je 11 uveče”.
DIKIĆ: „Dobro”.
Ovo je dio navodnog transkripta telefonskih razgovora između Bratislava Bate Dikića i Aleksandra Sinđelića, narečenih vođa uhapšene terorističke grupe kojoj se na teret stavlja namjera da, u izbornoj noći, izvrše puč u Crnoj Gori i liše slobode aktuelnog premijera i predsjednika DPS-a Mila Đukanovića.
SINĐA: „Daj Bože, može da bude sve u redu, da se ovaj Milo pomiri sa sudbinom da je izgubio, i da ne bude ništa”.
DIKIĆ: „On da je pametan, dao bi odmah vlast”.
SINĐA: „Baš to”.

Čitanje službene lektire omogućio nam je, sa za sada anonimnim partnerima i sponzorima, portal CDM – elektronska varijanta Dnevnih novina (Oba medija su, uz Pobjedu i Portal analitiku u vlasništvu Media Nea, kompanije iza koje stoji Grk Petros Statis, partner sa povlasticom Đukanovićeve Vlade u poslovima na Svetom Stefanu, Miločeru, Kraljičinoj plaži). Uloga Vlade i Uprave policije u tom poslu biće naknadno utvrđena.

Resorno ministarstvo se, čim su navodni transkripti objavljeni, ogradilo od te rabote. „Na osnovu informacija koje ja imam radi se o jednoj vrlo smišljenoj podvali, o ubacivanju u transkript razgovora osoba koje nijesu mogle komunicirati”, izjavio je ministar MUP Goran Danilović, najavljujući da će Unutrašnja kontrola utvrditi odakle su, i sa kojim ciljem, plasirane te dezinformacije.

Nije nevažno podsjetiti kako smo na istom mjestu (DN i CDM), i vjerovatno u nekom vrlo sličnom aranžmanu, krajem oktobra prošle godine čitali popis, sve sa fotografijama, 40-ak osoba koje je policija, navodno, identifikovala i potraživala zbog učešća u sukobima pred Skupštinom Crne Gore u noći 24. oktobra. Ispostavilo se da velika većina „obilježenih” nije osumnjičena za napad na policajce, dok dobar dio njih nije ni bio na protestima, odnosno u Podgorici, tog dana. Tako da i ovu ekskluzivu treba uzeti sa baš velikom rezervom.

Istog dana (srijeda) oglasio se, kaže – iz Beograda, jedan od glavnih junaka priče o izbornom puču u Podgorici, Aleksandar Sinđelić. „ Da sam u bekstvu i sve ostale informacije koje se plasiraju o meni video sam na internetu, i nasmejao se na sve to. Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, prenosi njegovu izjavu portal Srbijadanas, uz Sinđelićevu konstataciju da srpska policija ima njegovu adresu na kojoj mogu da ga nađu. ,,Ja iz Srbije nisam odlazio niti znam o čemu se radi”.

Misterija druge nestale osobe iz priče o državnom udaru još traje. Ministar Danilović se u srijedu požalio kako još nije uspio da stupi u kontakt sa direktorom Uprave policije Slavkom Stojanovićem. Stojanović se ,,izgubio” u nedjelju ujutro, kada su ministru rekli da mu se direktor ne može javiti jer je na terenu! Šta je tamo radio nije objašnjeno. Ali pada u oči da Stojanović još nije predočio uniformisanu verziju priče u hapšenju pučista. Iako je, još prije dvadesetak dana, dalekovido najavio događaje koji su obilježili protekle izbore. I – po mnogim ocjenama – bitno uticali na njihov rezultat. Plašeći jedne, a mobilišući glasače drugog političkog opredjeljenja.

„Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio nas je Stojanović zaobilazeći resornog ministra i (bar zvanično) Vladu i obećao: ,,Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”.

U posljednjem medijskom nastupu uoči predizborne šutnje Đukanović je, gostujući u Živoj istini, potvrdio opozicione sumnje da Stojanović igra po diktatu DPS-a: „Apsolutno vjerujem saopštenju direktora policije, koji po logici stvari ima mnogo više informacija od ministra unutrašnjih poslova, jer je to sastavni dio njegovog posla”.

Bilo logično ili ne, uz pomoć tehnike čitanja između redova uz malo naknadne pameti, uviđamo da su od ministra Danilovića i njegovih opozicionih kolega o onome što dolazi sa izbornom šutnjom bolje informisani bili i Informer, Pink M, uz medije iz porodice Statis (vidjeti boks). Istraga će pokazati da te informacije medijima naklonjenim DPS-u nijesu stizale, možda, i iz prve ruke – od kreatora operacije izborni udar. Najave su se, uglavnom, obistinile.

Tek što je izborni dan počeo, Uprava policije je izdala saopštenje o hapšenju 20 ljudi koji su, navodno, planirali da „u vrijeme proglašenja rezultata izbora, uz upotrebu oružja, napadnu okupljene građane ispred Skupštine i službenike Uprave policije, a da potom zauzmu prostorije Skupštine, s namjerom da proglase izbornu pobjedu određenih političkih partija. Takođe se sumnja da je plan kriminalne organizacije bilo lišavanje slobode premijera Crne Gore”

Među uhapšenima je Bratislav Bata Dikić (Mali Legija), penzionisani komandant srpske Žandarmerije, čuven po ponašanju i postupcima koji su bili na rubu, ili sa one strane zakona. Podaci o ostalim uhapšenima, računajući i „odbjeglog” Sinđelića koji je označen kao „glavni organizator”, nijesu ukazivali da je riječ o viđenijim kriminalcima ili (para)policajcima/vojnicima. Iz policije i Tužilaštva su najavili kako „traje istraga o upletenosti još nekih lica, čiji identitet za sada nije poznat, za koje se osnovano sumnja da su finansirali i logistički omogućili formiranje grupe”, pa je ostao utisak da će se tek stići do glavnih zavjerenika.

Dok su policijski automobili sa uključenim rotacionim svjetlima kružili Podgoricom, oglasio se ministar Danilović. On je kazao kako zvanično nije obaviješten o akciji policije i konstatovao da će „neko morati javnosti da obrazloži detalje slučaja”. Ukazao je na moguće važan ali do danas neobjašnjen detalj: svi crnogorski granični prelazi ostali su, usljed „tehničkog kvara”, bez elektronskog nadzora u isto vrijeme, u petak poslije podne. Ne zna se ko je sve tada, i uz čiju eventualnu pomoć, ušao u Crnu Goru. Ili izašao iz nje.

A onda neupućenost premijera Đukanovića. „Imam ono što imate svi – i što se za sada pojavilo putem medija”, odgovorio je na pitanje novinara. „Od državnih organa sam dobio potvrdu da je postupak pripreme saopštenja u završnoj fazi”, obavijestio nas je čovjek koji je, navodno, bio glavna meta planiranog udara. Prisutni novinari kažu kako u Đukanovićevom okruženju nijesu primijetili ništa što bi ukazivalo na vanredne okolnosti predočene crnogorskoj javnosti.

Dakle: ministar policije i premijer nijesu, tvrde, znali ništa o planiranom državnom udaru i akciji kojom je on spriječen. Ko je onda odobrio, a ko rukovodio tom operacijom? Direktor UP Stojanović? Njegov prethodnik i mentor Veselin Veljović? Potpredsjednik Vlade i koordinator službi bezbjednosti Duško Marković?

Zašto su teroriste privodili „obični” policajci a ne specijalci? Nije valjda da je i na njih – baš kao i na dio čitalaca jučerašnjeg transkripta i objavljenih snimaka iz mjera tajnog nadzora – relaksirajuće uticalo saznanje da je puč propao zato što jedan od vođa terorista nije imao novca na pripejd računu, pa nije mogao da se javi na pozive potčinjenih (ko ne vjeruje neka pročita i presluša „dokumenta” objavljena na CDM)!

Saopšteno je i kako su „službenici Specijalnog policijskog odjeljenja i UP lišili slobode organizatora i članove ove kriminalne organizacije u trenutku kada su pošli da provjere unaprijed pripremljeno skriveno skladište i dopremljeno oružje i municiju”. Gdje je to oružje?

Objavljeni transkripti i snimci ukazuju da je grupa bila nenaoružana i dezorijentisana – u vremenu i u prostoru. Što ne isključuje mogućnost da su oni zaista imali zle namjere prema Crnoj Gori i njenim stanovnicima. Ali ukazuje na stvarnu težinu moguće prijetnje.

Kome je, recimo, palo na pamet da u izbornoj noći, u prisustvu više stotina ako ne i hiljada najvatrenijih simpatizera u sjedištu DPS-a može Mila Đukanovića „lišiti slobode”. Šta bi onda sa njim – odveli ga u hotelsku sobu? Ili tražili otkup? Šta bi „teroristi” radili nakon što osvoje parlament: dopunili račune za mobilni i poharali skupštinski restoran?

A može i ovako: zašto su o nekakvom okupljanju pred Skupštinom u noći prebrojavanja glasova informacije imali samo policajci i zavjerenici/turistički raspoloženi ravnogorci iz Zubinog potoka (tvrdnja srpskog premijera Aleksandra Vučića koji, izgleda, o hapšenjima u Podgorici zna više od crnogorskog kolege). Prvi su dizali barikade a drugi planirali upad na „ulaz prema parku” – očito ne znajući da je to glavni ulaz u parlament. Kako je moguće da među uhapšenima nema nijedno domaće čeljade. Ko je pristigle pozvao, dočekao, smjestio… Da li to policija nije uspjela da ih identifikuje ili ne želi da otkrije njihov identitet jer bi tako kompletna slika o navodnom puču poprimila jasnije obrise? Konačno, a možda i najvažnije, ko su „određene političke partije” u čije ime su teroristi trebali da pokore crnogorske institucije?

Gojko Pejović, generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost, koji je na tu poziciju izabran ispred opozicije, o vikend puču kaže: ,,Nijesam bio upoznat sa bilo kakvom informacijom koja bi ukazivala da se nešto u tom pravcu dešava, ili da se preduzimaju mjere sa namjerom presijecanja takvih aktivnosti, tako da o ovom slučaju nemam komentar.”

Mediji pod kontrolom DPS prizivaju i(li) najavljuju nova hapšenja, uzdajući se u predizborno obećanje predsjednika DPS da će se obračunati sa „svim političkim, nevladinim i medijskim subjektima” unajmljenim „da ostvare anti-NATO interese”. Đukanović nam je, 24 sata prije hapšenja navodnih pučista, poručio: „Ovog puta odgovorno poručujem da nećemo stati, istjeraćemo ovu stvar do kraja i pokušati da sasiječemo ono što su očigledno mnogo dublja uporišta antidržavnog i anticrnogorskog djelovanja u samoj Crnoj Gori”. U međuvremenu, tužilaštvo je na slobodu pustilo šest osumnjičenih.

Principi i nijanse

Priču vrlo slično aktuelnom izbornom puču vlast nam je ispričala u oktobru 1997. Između dva kruga predsjedničkih izbora na kojima je Đukanović na mišiće pobijedio Momira Bulatovića. I tada je, samo par sati pred početak predizborne šutnje, policija objelodanila kako je u hotelu Ljubović (današnji Siti) uhapsila 11 osoba iz Beograda i Novog Sada koje su „prema sopstvenom priznanju, došle da pruže pomoć Bulatoviću u izborima za predsjednika Republike”.

Pride, uhapšeni su priznali da je njihov zadatak bio da „izazivaju nerede, uznemirenje i strah kod građanstva”, dok su iskusni novinari „bliski vlastima” masnice na njihovom licu objašnjavali „intenzivnim treningom”. MUP Srbije i tadašnje SRJ nikada nije odgovorio na tvrdnje iz Podgorice da su uhapšeni pripadnici crvenih beretki.

Tajming nije jedina sličnost ova dva „puča”.

I tada i sada policiji je izmakao makar jedan od navodnih kolovođa. U subotu Sinđelić, u oktobru ‘97. čak dvojica – Vlado Kovačević zvani Rambo i Petar Divjaković zvani Pera Divljak. I tada i sada kolovođe su imale vojno/policijske biografije, probleme sa zakonom i poznanike u Crnoj Gori koji su, praktično, najavili njihove aktivnosti i učestvovali u hapšenju. O penzionisanom generalu srpske Žandarmerije, Bratislavu Dikiću, njegovoj biografiji i vezama sa Crnom Gorom, Veselinom Veljovićem, Slavkom Stojanovićem i Bebom Popovićem, već je dovoljno pisano. Zato samo kratko podsjećanje na Ramba. Riječ je o nekadašnjem oficiru VJ koga je Haški tribunal, skupa sa generalom Pavlom Strugarom i viceadmiralom Miodragom Jokićem okrivio za ubijanje civila, razaranje i pljačku Dubrovnika 1991. godine. Jokić je na suđenju tvrdio da je Kovačević, bez njegovog znanja, granatirao grad. Kovačević je, ipak, 2004. godine proglašen ,,privremeno nesposobnim” za haško suđenje, zbog ,,psihotičnog stanja”, da bi u maju 2007. Tribunal njegov predmet ustupio Beogradu. Tamo su od daljeg suđenja odustali prije četiri godine – takođe zbog lošeg zdravstvenog stanja. Interesantno, i Dikić ima zdravstvene probleme poznate praktično svima koji su se dotakli priče o puču (kancer). I njegovu akciju je predvidio i najavio poznanik iz Podgorice – Slavko Stojanović, baš kao što je dešavanja iz oktobra 1997. „psihološki rat i ponavljanje 1918.” predvido general Pavle Strugar – ratni drug Ramba Kovačevića. Epilog: uhapšeni u oktobru 1997. iz pritvora su izašli ubrzo poslije izbora, da bi svih optužbi bili oslobođeni 2001. godine. Sudski epilog aktuelnog državnog udara tek ćemo vidjeti.

Odbrana i prethodni dani

Evo izvoda iz nekoliko tekstova /TV priloga, koji će biti nezaobilazni kada se bude pravila hronika najavljenog puča u Podgorici. „Završnicu izborne kampanje obilježavaju i dvije vrlo problematične afere, obje vezane za DF”, obavještavaju Informer i TV Pink, pozivajući se jedni na druge. Slijede priče koje su samo oni vidjeli kao dio izborne kampanje. I kao istinu: „Prva (problematična afera – prim. Monitor) je hapšenje njihovog šefa redarske službe, bivšeg obavještajca Miloševićeve vojne bezbjednosti Radovana Aleksića, koji je početkom jula maskiran pucao na Predraga Šukovića sa očiglednom namjerom da se za to djelo optuži vlast i na taj način pomognu njegovi politički mentori iz DF-a. Druga je saznanje da je lider Fronta Nebojša Medojević bio uključen u prijavljivanje nadničara Vlatka Vučelića, očigledno žrtvenog jarca pojedinih političkih kuhinja na Balkanu, koje su imale jasan cilj da se taj namješteni šverc oružja iskoristi kao povod da NATO ne uputi poziv Crnoj Gori za učlanjenje decembra prošle godine!?” U priču se uključuju mediji porodice Statis: „Jedan od lidera Demokratskog fronta Andrija Mandić dobio je nalog od finansijera iz Rusije i biznismena Miodraga Dake Davidovića da u nedjelju ne smije ni po koju cijenu da prizna izvjesni poraz saveza na čijem je čelu”. Potom su Dnevne novine ovlašćene da objave: „Aron Šaviv, kreator kampanje DF, digao je ruke od spotova i slogana, i počeo da se bavi kriminalom kako bi spasao milione koje je dobio od ruskih tajkuna, a ništa nije uspio da uradi… Proglašenjem izmišljene pobjede DF-a uveče u 20 sati, a zatim i pokušajem izazivanja sukoba sa policijom i nasilnim upadom u institucije, taj scenario bi se zaokružio”. Verzirani tvrde da recepti za ovakvo izvještavanje potiču iz kuhinje Vladimira Bebe Popovića, saradnika i prijatelja srpskog i crnogorskog premijera, korisnika sredstava iz budžeta Crne Gore i Srbije. Tako je novinar i bivši načelnik Vojne bezbjednosne agencije VBA Momir Stojanović napisao da Crnu Goru i Đukanovića „destabilizuje grupa ubačenih bivših srpskih žandara u režiji Bebe Popovića”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo