Povežite se sa nama

FOKUS

IZBORI UZ PUČ: Penzionerom na Kuma

Objavljeno prije

na

SINĐA: „Upad će da se vrši sutra u 23.00″
DIKIĆ: „Dobro”.
SINĐA: „To je 11 uveče”.
DIKIĆ: „Dobro”.
Ovo je dio navodnog transkripta telefonskih razgovora između Bratislava Bate Dikića i Aleksandra Sinđelića, narečenih vođa uhapšene terorističke grupe kojoj se na teret stavlja namjera da, u izbornoj noći, izvrše puč u Crnoj Gori i liše slobode aktuelnog premijera i predsjednika DPS-a Mila Đukanovića.
SINĐA: „Daj Bože, može da bude sve u redu, da se ovaj Milo pomiri sa sudbinom da je izgubio, i da ne bude ništa”.
DIKIĆ: „On da je pametan, dao bi odmah vlast”.
SINĐA: „Baš to”.

Čitanje službene lektire omogućio nam je, sa za sada anonimnim partnerima i sponzorima, portal CDM – elektronska varijanta Dnevnih novina (Oba medija su, uz Pobjedu i Portal analitiku u vlasništvu Media Nea, kompanije iza koje stoji Grk Petros Statis, partner sa povlasticom Đukanovićeve Vlade u poslovima na Svetom Stefanu, Miločeru, Kraljičinoj plaži). Uloga Vlade i Uprave policije u tom poslu biće naknadno utvrđena.

Resorno ministarstvo se, čim su navodni transkripti objavljeni, ogradilo od te rabote. „Na osnovu informacija koje ja imam radi se o jednoj vrlo smišljenoj podvali, o ubacivanju u transkript razgovora osoba koje nijesu mogle komunicirati”, izjavio je ministar MUP Goran Danilović, najavljujući da će Unutrašnja kontrola utvrditi odakle su, i sa kojim ciljem, plasirane te dezinformacije.

Nije nevažno podsjetiti kako smo na istom mjestu (DN i CDM), i vjerovatno u nekom vrlo sličnom aranžmanu, krajem oktobra prošle godine čitali popis, sve sa fotografijama, 40-ak osoba koje je policija, navodno, identifikovala i potraživala zbog učešća u sukobima pred Skupštinom Crne Gore u noći 24. oktobra. Ispostavilo se da velika većina „obilježenih” nije osumnjičena za napad na policajce, dok dobar dio njih nije ni bio na protestima, odnosno u Podgorici, tog dana. Tako da i ovu ekskluzivu treba uzeti sa baš velikom rezervom.

Istog dana (srijeda) oglasio se, kaže – iz Beograda, jedan od glavnih junaka priče o izbornom puču u Podgorici, Aleksandar Sinđelić. „ Da sam u bekstvu i sve ostale informacije koje se plasiraju o meni video sam na internetu, i nasmejao se na sve to. Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, prenosi njegovu izjavu portal Srbijadanas, uz Sinđelićevu konstataciju da srpska policija ima njegovu adresu na kojoj mogu da ga nađu. ,,Ja iz Srbije nisam odlazio niti znam o čemu se radi”.

Misterija druge nestale osobe iz priče o državnom udaru još traje. Ministar Danilović se u srijedu požalio kako još nije uspio da stupi u kontakt sa direktorom Uprave policije Slavkom Stojanovićem. Stojanović se ,,izgubio” u nedjelju ujutro, kada su ministru rekli da mu se direktor ne može javiti jer je na terenu! Šta je tamo radio nije objašnjeno. Ali pada u oči da Stojanović još nije predočio uniformisanu verziju priče u hapšenju pučista. Iako je, još prije dvadesetak dana, dalekovido najavio događaje koji su obilježili protekle izbore. I – po mnogim ocjenama – bitno uticali na njihov rezultat. Plašeći jedne, a mobilišući glasače drugog političkog opredjeljenja.

„Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio nas je Stojanović zaobilazeći resornog ministra i (bar zvanično) Vladu i obećao: ,,Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”.

U posljednjem medijskom nastupu uoči predizborne šutnje Đukanović je, gostujući u Živoj istini, potvrdio opozicione sumnje da Stojanović igra po diktatu DPS-a: „Apsolutno vjerujem saopštenju direktora policije, koji po logici stvari ima mnogo više informacija od ministra unutrašnjih poslova, jer je to sastavni dio njegovog posla”.

Bilo logično ili ne, uz pomoć tehnike čitanja između redova uz malo naknadne pameti, uviđamo da su od ministra Danilovića i njegovih opozicionih kolega o onome što dolazi sa izbornom šutnjom bolje informisani bili i Informer, Pink M, uz medije iz porodice Statis (vidjeti boks). Istraga će pokazati da te informacije medijima naklonjenim DPS-u nijesu stizale, možda, i iz prve ruke – od kreatora operacije izborni udar. Najave su se, uglavnom, obistinile.

Tek što je izborni dan počeo, Uprava policije je izdala saopštenje o hapšenju 20 ljudi koji su, navodno, planirali da „u vrijeme proglašenja rezultata izbora, uz upotrebu oružja, napadnu okupljene građane ispred Skupštine i službenike Uprave policije, a da potom zauzmu prostorije Skupštine, s namjerom da proglase izbornu pobjedu određenih političkih partija. Takođe se sumnja da je plan kriminalne organizacije bilo lišavanje slobode premijera Crne Gore”

Među uhapšenima je Bratislav Bata Dikić (Mali Legija), penzionisani komandant srpske Žandarmerije, čuven po ponašanju i postupcima koji su bili na rubu, ili sa one strane zakona. Podaci o ostalim uhapšenima, računajući i „odbjeglog” Sinđelića koji je označen kao „glavni organizator”, nijesu ukazivali da je riječ o viđenijim kriminalcima ili (para)policajcima/vojnicima. Iz policije i Tužilaštva su najavili kako „traje istraga o upletenosti još nekih lica, čiji identitet za sada nije poznat, za koje se osnovano sumnja da su finansirali i logistički omogućili formiranje grupe”, pa je ostao utisak da će se tek stići do glavnih zavjerenika.

Dok su policijski automobili sa uključenim rotacionim svjetlima kružili Podgoricom, oglasio se ministar Danilović. On je kazao kako zvanično nije obaviješten o akciji policije i konstatovao da će „neko morati javnosti da obrazloži detalje slučaja”. Ukazao je na moguće važan ali do danas neobjašnjen detalj: svi crnogorski granični prelazi ostali su, usljed „tehničkog kvara”, bez elektronskog nadzora u isto vrijeme, u petak poslije podne. Ne zna se ko je sve tada, i uz čiju eventualnu pomoć, ušao u Crnu Goru. Ili izašao iz nje.

A onda neupućenost premijera Đukanovića. „Imam ono što imate svi – i što se za sada pojavilo putem medija”, odgovorio je na pitanje novinara. „Od državnih organa sam dobio potvrdu da je postupak pripreme saopštenja u završnoj fazi”, obavijestio nas je čovjek koji je, navodno, bio glavna meta planiranog udara. Prisutni novinari kažu kako u Đukanovićevom okruženju nijesu primijetili ništa što bi ukazivalo na vanredne okolnosti predočene crnogorskoj javnosti.

Dakle: ministar policije i premijer nijesu, tvrde, znali ništa o planiranom državnom udaru i akciji kojom je on spriječen. Ko je onda odobrio, a ko rukovodio tom operacijom? Direktor UP Stojanović? Njegov prethodnik i mentor Veselin Veljović? Potpredsjednik Vlade i koordinator službi bezbjednosti Duško Marković?

Zašto su teroriste privodili „obični” policajci a ne specijalci? Nije valjda da je i na njih – baš kao i na dio čitalaca jučerašnjeg transkripta i objavljenih snimaka iz mjera tajnog nadzora – relaksirajuće uticalo saznanje da je puč propao zato što jedan od vođa terorista nije imao novca na pripejd računu, pa nije mogao da se javi na pozive potčinjenih (ko ne vjeruje neka pročita i presluša „dokumenta” objavljena na CDM)!

Saopšteno je i kako su „službenici Specijalnog policijskog odjeljenja i UP lišili slobode organizatora i članove ove kriminalne organizacije u trenutku kada su pošli da provjere unaprijed pripremljeno skriveno skladište i dopremljeno oružje i municiju”. Gdje je to oružje?

Objavljeni transkripti i snimci ukazuju da je grupa bila nenaoružana i dezorijentisana – u vremenu i u prostoru. Što ne isključuje mogućnost da su oni zaista imali zle namjere prema Crnoj Gori i njenim stanovnicima. Ali ukazuje na stvarnu težinu moguće prijetnje.

Kome je, recimo, palo na pamet da u izbornoj noći, u prisustvu više stotina ako ne i hiljada najvatrenijih simpatizera u sjedištu DPS-a može Mila Đukanovića „lišiti slobode”. Šta bi onda sa njim – odveli ga u hotelsku sobu? Ili tražili otkup? Šta bi „teroristi” radili nakon što osvoje parlament: dopunili račune za mobilni i poharali skupštinski restoran?

A može i ovako: zašto su o nekakvom okupljanju pred Skupštinom u noći prebrojavanja glasova informacije imali samo policajci i zavjerenici/turistički raspoloženi ravnogorci iz Zubinog potoka (tvrdnja srpskog premijera Aleksandra Vučića koji, izgleda, o hapšenjima u Podgorici zna više od crnogorskog kolege). Prvi su dizali barikade a drugi planirali upad na „ulaz prema parku” – očito ne znajući da je to glavni ulaz u parlament. Kako je moguće da među uhapšenima nema nijedno domaće čeljade. Ko je pristigle pozvao, dočekao, smjestio… Da li to policija nije uspjela da ih identifikuje ili ne želi da otkrije njihov identitet jer bi tako kompletna slika o navodnom puču poprimila jasnije obrise? Konačno, a možda i najvažnije, ko su „određene političke partije” u čije ime su teroristi trebali da pokore crnogorske institucije?

Gojko Pejović, generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost, koji je na tu poziciju izabran ispred opozicije, o vikend puču kaže: ,,Nijesam bio upoznat sa bilo kakvom informacijom koja bi ukazivala da se nešto u tom pravcu dešava, ili da se preduzimaju mjere sa namjerom presijecanja takvih aktivnosti, tako da o ovom slučaju nemam komentar.”

Mediji pod kontrolom DPS prizivaju i(li) najavljuju nova hapšenja, uzdajući se u predizborno obećanje predsjednika DPS da će se obračunati sa „svim političkim, nevladinim i medijskim subjektima” unajmljenim „da ostvare anti-NATO interese”. Đukanović nam je, 24 sata prije hapšenja navodnih pučista, poručio: „Ovog puta odgovorno poručujem da nećemo stati, istjeraćemo ovu stvar do kraja i pokušati da sasiječemo ono što su očigledno mnogo dublja uporišta antidržavnog i anticrnogorskog djelovanja u samoj Crnoj Gori”. U međuvremenu, tužilaštvo je na slobodu pustilo šest osumnjičenih.

Principi i nijanse

Priču vrlo slično aktuelnom izbornom puču vlast nam je ispričala u oktobru 1997. Između dva kruga predsjedničkih izbora na kojima je Đukanović na mišiće pobijedio Momira Bulatovića. I tada je, samo par sati pred početak predizborne šutnje, policija objelodanila kako je u hotelu Ljubović (današnji Siti) uhapsila 11 osoba iz Beograda i Novog Sada koje su „prema sopstvenom priznanju, došle da pruže pomoć Bulatoviću u izborima za predsjednika Republike”.

Pride, uhapšeni su priznali da je njihov zadatak bio da „izazivaju nerede, uznemirenje i strah kod građanstva”, dok su iskusni novinari „bliski vlastima” masnice na njihovom licu objašnjavali „intenzivnim treningom”. MUP Srbije i tadašnje SRJ nikada nije odgovorio na tvrdnje iz Podgorice da su uhapšeni pripadnici crvenih beretki.

Tajming nije jedina sličnost ova dva „puča”.

I tada i sada policiji je izmakao makar jedan od navodnih kolovođa. U subotu Sinđelić, u oktobru ’97. čak dvojica – Vlado Kovačević zvani Rambo i Petar Divjaković zvani Pera Divljak. I tada i sada kolovođe su imale vojno/policijske biografije, probleme sa zakonom i poznanike u Crnoj Gori koji su, praktično, najavili njihove aktivnosti i učestvovali u hapšenju. O penzionisanom generalu srpske Žandarmerije, Bratislavu Dikiću, njegovoj biografiji i vezama sa Crnom Gorom, Veselinom Veljovićem, Slavkom Stojanovićem i Bebom Popovićem, već je dovoljno pisano. Zato samo kratko podsjećanje na Ramba. Riječ je o nekadašnjem oficiru VJ koga je Haški tribunal, skupa sa generalom Pavlom Strugarom i viceadmiralom Miodragom Jokićem okrivio za ubijanje civila, razaranje i pljačku Dubrovnika 1991. godine. Jokić je na suđenju tvrdio da je Kovačević, bez njegovog znanja, granatirao grad. Kovačević je, ipak, 2004. godine proglašen ,,privremeno nesposobnim” za haško suđenje, zbog ,,psihotičnog stanja”, da bi u maju 2007. Tribunal njegov predmet ustupio Beogradu. Tamo su od daljeg suđenja odustali prije četiri godine – takođe zbog lošeg zdravstvenog stanja. Interesantno, i Dikić ima zdravstvene probleme poznate praktično svima koji su se dotakli priče o puču (kancer). I njegovu akciju je predvidio i najavio poznanik iz Podgorice – Slavko Stojanović, baš kao što je dešavanja iz oktobra 1997. „psihološki rat i ponavljanje 1918.” predvido general Pavle Strugar – ratni drug Ramba Kovačevića. Epilog: uhapšeni u oktobru 1997. iz pritvora su izašli ubrzo poslije izbora, da bi svih optužbi bili oslobođeni 2001. godine. Sudski epilog aktuelnog državnog udara tek ćemo vidjeti.

Odbrana i prethodni dani

Evo izvoda iz nekoliko tekstova /TV priloga, koji će biti nezaobilazni kada se bude pravila hronika najavljenog puča u Podgorici. „Završnicu izborne kampanje obilježavaju i dvije vrlo problematične afere, obje vezane za DF”, obavještavaju Informer i TV Pink, pozivajući se jedni na druge. Slijede priče koje su samo oni vidjeli kao dio izborne kampanje. I kao istinu: „Prva (problematična afera – prim. Monitor) je hapšenje njihovog šefa redarske službe, bivšeg obavještajca Miloševićeve vojne bezbjednosti Radovana Aleksića, koji je početkom jula maskiran pucao na Predraga Šukovića sa očiglednom namjerom da se za to djelo optuži vlast i na taj način pomognu njegovi politički mentori iz DF-a. Druga je saznanje da je lider Fronta Nebojša Medojević bio uključen u prijavljivanje nadničara Vlatka Vučelića, očigledno žrtvenog jarca pojedinih političkih kuhinja na Balkanu, koje su imale jasan cilj da se taj namješteni šverc oružja iskoristi kao povod da NATO ne uputi poziv Crnoj Gori za učlanjenje decembra prošle godine!?” U priču se uključuju mediji porodice Statis: „Jedan od lidera Demokratskog fronta Andrija Mandić dobio je nalog od finansijera iz Rusije i biznismena Miodraga Dake Davidovića da u nedjelju ne smije ni po koju cijenu da prizna izvjesni poraz saveza na čijem je čelu”. Potom su Dnevne novine ovlašćene da objave: „Aron Šaviv, kreator kampanje DF, digao je ruke od spotova i slogana, i počeo da se bavi kriminalom kako bi spasao milione koje je dobio od ruskih tajkuna, a ništa nije uspio da uradi… Proglašenjem izmišljene pobjede DF-a uveče u 20 sati, a zatim i pokušajem izazivanja sukoba sa policijom i nasilnim upadom u institucije, taj scenario bi se zaokružio”. Verzirani tvrde da recepti za ovakvo izvještavanje potiču iz kuhinje Vladimira Bebe Popovića, saradnika i prijatelja srpskog i crnogorskog premijera, korisnika sredstava iz budžeta Crne Gore i Srbije. Tako je novinar i bivši načelnik Vojne bezbjednosne agencije VBA Momir Stojanović napisao da Crnu Goru i Đukanovića „destabilizuje grupa ubačenih bivših srpskih žandara u režiji Bebe Popovića”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti  drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ

 

 

Skupština Crne Gore usvojila je Zakone kojima su potvrđeni sporazumi Vlada Crne Gore i Ujedinjenih arapskih emirata (UAE) o ekonomskoj saradnji,  u oblasti turizma i razvoja nekretnina.

Sporazum su podržali poslanici partija koje predvode Milojko Spajić (PES), Aleksa Bečić (Demokrate), Andrija Mandić (NSD) i Ervin Ibrahimović (BS). Milan Knežević i njegov poslanički kub (NDP) bili su uzdržani, poslanici nacionalnih partija Albanaca i Hrvata bili su protiv, baš kao URA i Boris Mugoša (SD). Poslanici DPS nijesu bili u sali kada se glasalo. Da se bolje vidi ko je bio za, objašnjavaju.

Dobro upućeni zli jezici danima su najavljivali uzdržanost najjače opozicione partije. Razlog je, tvrde, lična zainteresovanost počasnog predsjednika DPS Mila Đukanovića za budući angažman investitora iz UAE. I njihove projekte koji, prema usvojenim Sporazumima, mogu biti finansirani sopstvenim sredstvima investitora, „bankarskim kreditima, ili kreditima od povezanih strana ili akcionara, prodajom, prethodnom prodajom, prihodima od ulaganja treće strane…“.

To znači da će biti teško ući u trag stvarnim izvorima novca za finasiranje dva projekta predviđena Sporazumom o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Jedan na jugu a drugi na sjeveru Crne Gore. Ali, da taj dio priče ostavimo za vrijeme kada pred nas dođu konkretni ugovori o  poslovima koji se, za sada, samo najavljuju. Pošto bi, opet prema najavama dobro obaviještenih, prvi posao („južni“) mogao krenuti ka realizaciji već narednog mjeseca.

Vratimo se, za sada, Sporazumima koji su u utorak potvrđeni u Skupštini u formi Zakona. Postajući, tako, „sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka“ koji „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva“ (Ustav Crne Gore, član 9).

Samo će Ustav biti „stariji“ od Sporazuma koji su usaglašeni za pola sata, na tzv. telefonskoj sjednici Vlade, a onda usvojeni u formi zakona, bez javne rasprave, i uz zamjerke poslanika vladajuće koalicije (PES) na kvalitet prevoda na crnogorski jezik („odrađen nestručno“). Moguće je, znači, da između verzije koju je usvojena u parlamentu i zvanične verzije Sporazuma na engleskom jeziku, postoje i neke vrlo bitne razlike koje bi nas, u nekom neželjenom scenariju, mogle skupo koštati.

Ostalo je i nejasno kako se rješavaju eventualni nesporazumi između Crne Gore i investitora (entiteta, po slovu Sporazuma) koje će nam poslati Vlada UAE. „Bilo koji nesporazum između Strana ugovornica koji proističe iz tumačenja i primjene ovog Sporazuma ili dodatnih sporazuma i protokola biće prijateljski rješavan konsultacijama ili pregovorima između zvaničnika Mješovite komisije/Komiteta za ekonomsku saradnju (nije preciziran kada i kako će ona biti formirana – prim. Monitora). Ukoliko pregovori ne uspiju, predmet spora ili tumačenja biće riješen kroz konsultacije diplomatskim kanalima…“, navodi se u Sporazumu o ekonomskoj saradnji Vlada Crne Gore i UAE. Šta biva ako diplomatija ne uspije – ne zna se.

Konfuziju pojačava sadržaj drugog Sporazuma (o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina). U prvom dijelu teksta piše kako Vlada Emirata garantuje za investitore (entitete) koje predloži za realizaciju projekata u Crnoj Gori. Onda, nekoliko pasusa niže, stoji da „UAE neće biti predmet bilo kakvih mehanizama za rješavanje sporova predviđenih ugovorima, programima i sporazumima zaključenim između Emirata i Vlade Crne Gore“. Šta onda, tačno, partneri iz Abu Dabija garantuju Crnoj Gori?

Ili su garancije tražene, i dobijene, samo od strane vlasti u Podgorici. Poput one da se u poslovima zaključenim po osnovu ovih Sporazuma, a ta lista će se prema Spajićevim najavama poprilično produžiti, neće primjenjivati (antikoruptivne) odredbe Zakona o javnim nabavkama, procedure o javnim tenderima ili bilo koji drugi postupci javnog nadmetanja.

Pride, država je dužna da investitoru obezbijedi zemljište za realizaciju projekta, a to mora uraditi odričući se, unaprijed, „procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine“.

Sporazum predviđa i da će svi  poslovi sa entitetima iz UAE imati status „strateških projekata od javnog interesa“.

Nije pojašnjeno zašto bi privatna gradnja stanova za prodaju, na zemljištu koje je obezbijedila Vlada, (uz pripadajuću infrastrukturu – vodu, struju, kanalizaciju, telekomunikacije, puteve…) imala status projekta od javnog interesa. To pitanje su,  pored mnogih drugih, problematizovali iz Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Podsjetili su na definiciju iz Zakona, prema kojoj je javni interes „materijalni i nematerijalni interes za dobro i prosperitet svih građana pod jednakim uslovima“. Zamjerili su Vladi  to što se nije preciznije odredila prema investicijama koje bi mogle dobiti takav status. Uz pripadajuće benefite.

ASK problematizuje i tvrdnje ovdašnjih zvaničnika da država neće prodavati zemljište za projekte, već će ga dati u dugoročni zakup (99 godina). Zato Vladi sugerišu da obrati pažnju na član 171 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojim je propisano da „na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena, vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu cjelinu“.

Dakle,  Crna Gora nakon 99 godina izdavanja u zakup neće moći da u svoj posjed povrati zemljište na kome će se graditi stanovi, hoteli, restorani…. Samo što će njegovu vrijednost, kroz cijenu nekretnina, naplatiti neko drugi. Uostalom, kako je primijetio neko od  kritičara tog dijela Sporazuma, „zemljište nije tepih“, pa da sa njega otresete mrve i tako ga vratite u pređašnje stanje.

Usvojeni Sporazumi mogu imati elemente državne pomoći, zbog čega je Vlada, prije njihovog potpisivanja, morala konsultovati Agenciju za zaštitu konkurencije, smatra Dragan Damjanović, predsjednik Savjeta Agencije.

„S obzirom da nije ispoštovan ovaj korak, Savjet Agencije će dati precizne instrukcije stručnim službama i kroz postupak predispitnih radnji prikupiti svu neophodnu dokumentaciju za eventualno pokretanje postupka naknadne kontrole“, navodi Damjanović podsjećajući nadležne iz izvršne i zakonodavne vlasti „da bi pokretanje postupka naknadne kontrole dovelo do zaustavljanja svih procedura na planu sprovođenja Sporazuma sa UAE, sve do konačnog mišljenja Agencije“.

Umjesto zvaničnika vlasti na to je odgovorio Predrag Zečević, novinar i ekonomski analitičar blizak premijeru Spajiću. Po njegovom sudu, primjedbe AZK su neutemeljene. „Vlada je uradila ono što joj je Ustavom i zakonom dozvoljeno: potpisala je sporazum koji obavezuje obje strane, uz naknadnu kontrolu zakonitosti svake pojedinačne mjere koja iz njega proistekne. U krajnjem, o validnosti sporazuma odlučuje Skupština, a ne Agencija.“

Sličan optimizam provijava i iz izjava državnih zvaničnika koji su slijedili premijerovo ubrzanje u trci za investcijima. Kojih, usput pomenimo, skoro da nema od smjene vlasti 2020.

„Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa UAE u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU“, tvrdi ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.

„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, u skladu su sa principima transparentnosti i konkurencije i zakonom propisanim procedurama javnih nabavki“.

Da je neko, van Vlade, vidio te analize – bilo bi svima lakše. Ovako, sumnja da oni ne postoje nije odagnana.

Koalicija organizacija  civilnog društva iz Crne Gore obratila se  Evropskoj komisiji, izražavajući zabrinutost zbog potpisanih sporazuma.

„Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina omogućava sprovođenje velikih investicionih projekata putem direktnih pregovora s investitorima bez primjene transparentnih i nediskriminatornih procedura javnih nabavki. To je u direktnoj suprotnosti sa principima jednakog tretmana svih tržišnih učesnika, kako je propisano Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Crne Gore i EU“, navodi se u njihovom pismu EK. „Ovaj sporazum otvara vrata preferencijalnom tretmanu investitora iz UAE, narušavanju fer konkurencije i potencijalno nezakonito državnoj pomoći, što je zabranjeno zakonima EU o konkurenciji. Još alarmantnije, sporazum uključuje odredbe o prilagođavanju nacionalnog zakonodavstva potrebama specifičnih investicionih projekata i investitora — pristup koji ozbiljno ugrožava pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom“.

Odgovor čekamo. U međuvremenu, parlament je ignorisao preporuku predsjednika države Jakova Milatovića da se o sporazumima sa UAE ne izjašnjava prije mišljenja zvaničnog Brisela. Milatović sada ima opciju da ne potpiše zakone usvojene u utorak. Iz iskustva znamo da će se, tako, konačna odluka samo prolongirati za 30-tak dana.

Sudeći po najavama, slijedi i nastavak građanskih protesta protiv takvog načina privlačenja investitora i investicija.

Sve bi to, možda, bilo drugačije, bolje i lakše kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. Tamo je sud partije važniji od prava i pravde. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

EHO IZBORA: Đukanović opet porazio DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović je svojim i zvaničnim povratkom dokusurio  koalicioni kapacitet DPS-a , koji je, ipak, u vrijeme podgoričkih izbora počeo da raste. Poništio je ono što je napravio Nermin Abdić. I nastavio da gura Crnu Goru sve dublje u rascjep između dva identitetska bloka. U prošlost

 

 

Rezultati lokalnih izbora održanih u nedjelju u Nikšiću i Herceg Novom  pričaju dvije različite  priče.   U Nikšiću su najveći broj glasova odnijela dva suprotstavljena bloka, koja su i ovu predizbornu kampanju vodila insistirajući na identitetskim pitanjima. Za razliku, u Herceg Novom  vlast, matematički,  može  biti formirana bez Demokratske partije socijalista (DPS) i partija bivšeg Demokratskog fronta (DF). Najveći broj glasova, dovoljan za samostalno formiranje vlasti, osvojile su Demokrate i  Novska lista koju podržava PES.

Te dvije liste zabilježile su  istovremeno rast u Herceg Novom, a  DPS  i partije okupljene oko bivšeg DF pad povjerenja.

Lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić iz Demokrata osvojila je dva mandata više nego na izborima 2021., a Novska lista  tri mandata više.   Demokrate sa sadašnjih 12  i  Novska lista sa 10 mandata,  mogu bez problema formirati vlast, pošto je za većinu u lokalnom parlamentu potrebno 18 mandata. Oni imaju četiri više.  Vlast su u prethodnom mandatu obavljali  sa  partijama bivšeg DF, odnosno ZBHN (NSD, DNP,  Pravom Crnom Gorom i Ujedinjenom Crnom Gorom) kao i sa  SNP i GP URA.

ZBHN je na ovim izborima pao sa sedam na pet mandata, gotovo kao i DPS, koji je sa osam pao na  pet mandata.  SNP nije prešla cenzus, URA je osvojila jedan mandat. Jedan mandat pripao je Evropskom savezu i Građanskom pokretu Idemo, a Bokeški forum nije prešao cenzus.

Nikšićki izbori su u potpunosti zasijenili  Hercegnovske. I postizborno stanje je znatno  uzbudljivije.  Osim jačanja identitetskih glasova, na uštrb građanskih opcija,  Nikšiću predstoje komplikovaniji pregovori o formiranju vlasti.

Najbolji pojedinačni rezultat u tom gradu ostvario je DPS sa 35,12 odsto glasova, odnosno 16 mandata.  Na prethodnim lokalnim izborima DPS je u tom gradu išao sa SD, LP i PKS i osvojio 18 mandata, odnosno oko 40 posto podrške.  Evropski savez (SD, LP, SDP) sada je izašao samostalno i osvojio dva mandata.  DPS je, kad se tako pogleda, ostao  okvirno na istom nivou kao i prije tri godine.

Za DPS-om ide ZBNK, lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koja je u odnosu na izbore iz 2021. osvojila oko 1.600 glasova više, ukupno 15 mandata.

Demokrate sa kojima je ZBNK vršio vlast, su drastično pale: sa deset na  tri mandata.  Neki analitičari ocjenjuju da ih je podrške koštala tragedija na Cetinju. Ipak, u Herceg Novom su porasli.

Partija premijera Milojka Spajića, PES, prvi put se oprobala u nikšićkoj izbornoj trci osvojivši pet mandata.  URA je ostala ispod cenzusa. Lider URA Dritan Abazović je na prethodnim izborima u Nikšiću, kada je  SDP ostao ispod cenzusa, kazao: “Cilj je ispunjen – DPS je pao s vlasti, SDP je nestao sa političke scene”. Sada nije imao komentar. Evropski savez,  svejedno, ima ozbiljne razloge da obnovi štivo: prevelika bliskost sa nereformisanim DPS-om, je – preveliki rizik.

Dosadašnja nikšićka vlast (ZBNK i Demokrate) izgubila je većinu u lokalnom parlamentu. U posljednjem sazivu, nakon izbora iz 2021. godine imali su ukupno 22 mandata, većinu u gradskom parlamentu. Skupa  sada imaju 18 mandata, a za formiranje vlasti neophodno je imati najmanje 21 ruku.   Pošto nedostaju tri mandata, analitičari  PES vide kao tas na vagi. Sa svojih pet mandata partija premijera Spajića imaće  značajnu ulogu u formiranju nove većine u Nikšiću.

ZBNK bi, naravno  sa Demokratama i PES-om, sa kojima na državnom nivou vrše  vlast, imao većinu u lokalnom parlamentu. Da li je to i konačni scenario  još nije definitivno saopšteno.  Iz PES-a se, dok se načelno ne dovodi u pitanje formiranje vlasti u Nikšiću sa ZBNK i Demokratama,  čuju različiti  glasovi kada je u pitanju izbor gradonačelnika , odnosno ostanak Kovačevića na toj poziciji.

Zoran Mrkić, koji je predvodio listu PES-a u Nikšiću saopštio je da je prirodno da ta stranka napravi lokalnu vlast s koalicionim partnerima s državnog nivoa, ali da nije siguran da će PES podržati ostanak nosioca liste Za budućnost Nikšića Marka Kovačevića na čelu Opštine. “Cijeneći određene aktivnosti koalicije koju predvodi Kovačević i možda neke njegove postupke, dozvolite da još uvijek razmislimo”, kazao je. Požalio se: “U okršaju velikih, radikalnih polova naše političke scene,  uvijek strada građanska Crna Gora i oni ljudi koji su umjereniji u svemu”.

Njegov kolega poslanik PES-a Darko Dragović bio je konkretniji. Otkrio je,  u nedjelju veče na RTCG,  da u toj partiji postoji neslaganje oko podrške Kovačeviću.’’U svoje ime kažem da PES niti treba, niti smije, kao građanski pokret, da u ovom momentu podrži Kovačevića”, rekao je. I on je napomenuo da ne postoji sumnja da li treba ili ne ići sa ZBNK ili Demokratama u Nikšiću.

Premijer Spajić se nije odredio po tom pitanju, dok predsjednik parlamenta Andrija Mandić inistira da neće odustati od Kovačevića kao lidera. Kovačević je u prethodnom periodu prepoznat po brojnim ispadima i govoru mržnje, te snažnim konekcijama, kao i njegovi partijski saborci, sa režimom Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u RS.

Metodolog i analitičar Miloš Bešić ocijenio je da je jedna od važnih poruka nikšićkih izbora „to što su i dalje dominantna dva politička bloka, DPS i prosrpske partije, zbog čega, prema njegovim riječima, najviše gube građanske stranke”. . Prema njegovim riječima, Nikšić pokazuje da građanska Crna Gora mora da se probudi.  On je ocijenio i da ta dva bloka “rastržu PES”.

Dobar rezultat Kovačevića i ZBNK, Bešić  vidi i u izlaznosti koja je bila iznad očekivane. Izlaznost u Nikšiću bila je u nedjelju 71,04 odsto, na prethodnim izborima  81,8 odsto, a na parlamentarnim – 56,4 odsto.

’’Ta izlaznost  je suprotna mojim očekivanjima, što je odgovaralo ZBNK-u. To je posljedica mobilizacije birača  kod kojih je i dalje izražen anti-DPS osjećaj. Očigledno je da još postoji taj sentiment kod jednog dijela biračkog tijela, koji ne bih rekao da je zadovoljan rezultatima nakon smjene DPS-a, ali je taj sentiment još dovoljno snažan da neko može da ih mobiliše’’, ocijenio je Bešić.

Optužbe opozcije da  su se u Nikšiću spremali i glasači iz RS i Srbije, nijesu dokazane.

Još jedan je posebno važan eho ovih izbora  o kome se gotovo i ne govori. Milo Đukanović opet porazio DPS. Neposredno pred izbore, Đukanović se vratio na političku scenu i kroz formalnu titulu počasnog predsjednika DPS, a potom  preuzeo kampanju u rodnom Nikšiću. Igrao je na sve ili ništa. Pojavljivao se na predizbornim skupovima u tom gradu, uz snažne identitetske poruke, predstavljajući lokalne izbore kao presudnu borbu protiv srpskog sveta, odnosno borbu za Crnu Goru.

U DPS –u su navodno zadovoljni najvećim pojedinačnim rezultatom u Nikšiću (dok o hercegnovskom padu ne govore). Zavjetno ćute o tome da je Đukanović svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a, koji je bio počeo da raste nakon njegovog formalnog odlaska sa čela te partije.

Iako nije bilo suštinske reforme Đukanovićeve partije, a novo rukovodstvo nije jasno napravilo otklon od Đukanovića i njegovih nekadašnjih najbližih saradnika,  nova lica bez hipoteke prošlosti ipak su uticala na, drugačiju vizuru prema partiji koja je tri decenije obnašala vlast, uspostavljajući neslućene monopole, i normalizujući organizovani kriminal srastao s državnom aparaturom.  Podgorički lokalni izbori, na kojima je ubjedljivi pobjednik bio nosilac liste DPS  Nermin Abdić, to su pokazali. Formiranje vlasti DPS-a i jednog dijela avgustovskih pobjednika, odnosno jednog dijela nekadašnjeg PES-a povezanog sa predsjednikom Jakovom Milatovićem, zamalo nije postalo realnost.

Đukanovićevim povratkom, to više nije ni  opcija.  O tome da bi PES u Nikšiću   mogao ući u koaliciju sa DPS-om, gotovo se i ne govori.  Đukanović je poništio ono što je nagovijestio  Abdić.

Lider Preokreta Srđan Perić, ocijenio je nakon ovih izbora da će zdravljenje političke scene početi onda kada svi ostali politički subjekti odbiju koaliranje i sa DPS i sa ZBCG. “I kada oni tako budu natjerani da sami naprave koaliciju DPS – ZBCG. Ova koalicija bi bila prirodna jer bi značila preuzimanje pune odgovornosti za podjelu koju sami stvaraju. Oni, naravno, ne žele preuzimanje pune odgovornosti – uvijek im je potrebno opravdanje koje imaju u onom drugom. Jednostavno je: ako su najveći, neka preuzmu i najveću odgovornost. Time bi nestao i ucjenjivački potencijal “malih” na koji se upravo oni neprestano žale”, napisao je Perić na svojoj FB stranici.  “Sve dok se to ne desi, Crna Gora će biti nesretno podijeljena zajednica i ništa novo neće moći da se održi. Dakle, hrabrosti treba. Ovo već može da krene od Nikšića, ali nemam iluziju da hoće”, kazao je.

Iz PES-a u tom pravcu za sada nijesu išli. Demokrate su, pojasnila je  funkcionerka te partije i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, u statut upisale da neće u koaliciju sa DPS-om. O ZBCG  nijesu ništa upisivali.

„Većina građana Nikšića i Herceg Novog misli da Crna Gora ide u dobrom smjeru, i da su protiv politike DPS-a“, kazala je Vujović. Žmireći na jedno oko.  U Nikšiću se  ne bi reklo da birači misle da Demokrate idu u dobrom smjeru. A posebno pitanje je šta bi se desilo da se sada raspišu državni izbori. Kad bi se nikšićkim rezultatu, okvirno, na nivo države, pridodali i izborni rezutati manjinskih partija.

Sigurno je:  Dva bloka koja insistiraju na identitetskim pitanjima guraju Crnu Goru u prošlost. Formalni povratak Đukanovića na čelo DPS, pokazali su i nikšićki izbori, samo je dublje gura u taj rascjep. Herceg Novi,  uz mali broj drugih opština, , nagovještava,  da može i drugačije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe

 

 

Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.

„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.

Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.

Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu.  Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i  ideje sa ove strane Atlantika,   da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”

U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp  odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama,  vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz  podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.

Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio  Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.

Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.

Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na  automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica  i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“

Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari  kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.

„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.

Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače  (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.

Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.

To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.

Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…

Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.

„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.

Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan.  On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.

Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“?  Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.

Bivši ministar ekonomije Francuske Alen Madelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.

Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu  otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“

Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo