FOKUS
IZBORI UZ PUČ: Penzionerom na Kuma
Objavljeno prije
8 godinana
Objavio:
Monitor onlineSINĐA: „Upad će da se vrši sutra u 23.00″
DIKIĆ: „Dobro”.
SINĐA: „To je 11 uveče”.
DIKIĆ: „Dobro”.
Ovo je dio navodnog transkripta telefonskih razgovora između Bratislava Bate Dikića i Aleksandra Sinđelića, narečenih vođa uhapšene terorističke grupe kojoj se na teret stavlja namjera da, u izbornoj noći, izvrše puč u Crnoj Gori i liše slobode aktuelnog premijera i predsjednika DPS-a Mila Đukanovića.
SINĐA: „Daj Bože, može da bude sve u redu, da se ovaj Milo pomiri sa sudbinom da je izgubio, i da ne bude ništa”.
DIKIĆ: „On da je pametan, dao bi odmah vlast”.
SINĐA: „Baš to”.
Čitanje službene lektire omogućio nam je, sa za sada anonimnim partnerima i sponzorima, portal CDM – elektronska varijanta Dnevnih novina (Oba medija su, uz Pobjedu i Portal analitiku u vlasništvu Media Nea, kompanije iza koje stoji Grk Petros Statis, partner sa povlasticom Đukanovićeve Vlade u poslovima na Svetom Stefanu, Miločeru, Kraljičinoj plaži). Uloga Vlade i Uprave policije u tom poslu biće naknadno utvrđena.
Resorno ministarstvo se, čim su navodni transkripti objavljeni, ogradilo od te rabote. „Na osnovu informacija koje ja imam radi se o jednoj vrlo smišljenoj podvali, o ubacivanju u transkript razgovora osoba koje nijesu mogle komunicirati”, izjavio je ministar MUP Goran Danilović, najavljujući da će Unutrašnja kontrola utvrditi odakle su, i sa kojim ciljem, plasirane te dezinformacije.
Nije nevažno podsjetiti kako smo na istom mjestu (DN i CDM), i vjerovatno u nekom vrlo sličnom aranžmanu, krajem oktobra prošle godine čitali popis, sve sa fotografijama, 40-ak osoba koje je policija, navodno, identifikovala i potraživala zbog učešća u sukobima pred Skupštinom Crne Gore u noći 24. oktobra. Ispostavilo se da velika većina „obilježenih” nije osumnjičena za napad na policajce, dok dobar dio njih nije ni bio na protestima, odnosno u Podgorici, tog dana. Tako da i ovu ekskluzivu treba uzeti sa baš velikom rezervom.
Istog dana (srijeda) oglasio se, kaže – iz Beograda, jedan od glavnih junaka priče o izbornom puču u Podgorici, Aleksandar Sinđelić. „ Da sam u bekstvu i sve ostale informacije koje se plasiraju o meni video sam na internetu, i nasmejao se na sve to. Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, prenosi njegovu izjavu portal Srbijadanas, uz Sinđelićevu konstataciju da srpska policija ima njegovu adresu na kojoj mogu da ga nađu. ,,Ja iz Srbije nisam odlazio niti znam o čemu se radi”.
Misterija druge nestale osobe iz priče o državnom udaru još traje. Ministar Danilović se u srijedu požalio kako još nije uspio da stupi u kontakt sa direktorom Uprave policije Slavkom Stojanovićem. Stojanović se ,,izgubio” u nedjelju ujutro, kada su ministru rekli da mu se direktor ne može javiti jer je na terenu! Šta je tamo radio nije objašnjeno. Ali pada u oči da Stojanović još nije predočio uniformisanu verziju priče u hapšenju pučista. Iako je, još prije dvadesetak dana, dalekovido najavio događaje koji su obilježili protekle izbore. I – po mnogim ocjenama – bitno uticali na njihov rezultat. Plašeći jedne, a mobilišući glasače drugog političkog opredjeljenja.
„Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio nas je Stojanović zaobilazeći resornog ministra i (bar zvanično) Vladu i obećao: ,,Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”.
U posljednjem medijskom nastupu uoči predizborne šutnje Đukanović je, gostujući u Živoj istini, potvrdio opozicione sumnje da Stojanović igra po diktatu DPS-a: „Apsolutno vjerujem saopštenju direktora policije, koji po logici stvari ima mnogo više informacija od ministra unutrašnjih poslova, jer je to sastavni dio njegovog posla”.
Bilo logično ili ne, uz pomoć tehnike čitanja između redova uz malo naknadne pameti, uviđamo da su od ministra Danilovića i njegovih opozicionih kolega o onome što dolazi sa izbornom šutnjom bolje informisani bili i Informer, Pink M, uz medije iz porodice Statis (vidjeti boks). Istraga će pokazati da te informacije medijima naklonjenim DPS-u nijesu stizale, možda, i iz prve ruke – od kreatora operacije izborni udar. Najave su se, uglavnom, obistinile.
Tek što je izborni dan počeo, Uprava policije je izdala saopštenje o hapšenju 20 ljudi koji su, navodno, planirali da „u vrijeme proglašenja rezultata izbora, uz upotrebu oružja, napadnu okupljene građane ispred Skupštine i službenike Uprave policije, a da potom zauzmu prostorije Skupštine, s namjerom da proglase izbornu pobjedu određenih političkih partija. Takođe se sumnja da je plan kriminalne organizacije bilo lišavanje slobode premijera Crne Gore”
Među uhapšenima je Bratislav Bata Dikić (Mali Legija), penzionisani komandant srpske Žandarmerije, čuven po ponašanju i postupcima koji su bili na rubu, ili sa one strane zakona. Podaci o ostalim uhapšenima, računajući i „odbjeglog” Sinđelića koji je označen kao „glavni organizator”, nijesu ukazivali da je riječ o viđenijim kriminalcima ili (para)policajcima/vojnicima. Iz policije i Tužilaštva su najavili kako „traje istraga o upletenosti još nekih lica, čiji identitet za sada nije poznat, za koje se osnovano sumnja da su finansirali i logistički omogućili formiranje grupe”, pa je ostao utisak da će se tek stići do glavnih zavjerenika.
Dok su policijski automobili sa uključenim rotacionim svjetlima kružili Podgoricom, oglasio se ministar Danilović. On je kazao kako zvanično nije obaviješten o akciji policije i konstatovao da će „neko morati javnosti da obrazloži detalje slučaja”. Ukazao je na moguće važan ali do danas neobjašnjen detalj: svi crnogorski granični prelazi ostali su, usljed „tehničkog kvara”, bez elektronskog nadzora u isto vrijeme, u petak poslije podne. Ne zna se ko je sve tada, i uz čiju eventualnu pomoć, ušao u Crnu Goru. Ili izašao iz nje.
A onda neupućenost premijera Đukanovića. „Imam ono što imate svi – i što se za sada pojavilo putem medija”, odgovorio je na pitanje novinara. „Od državnih organa sam dobio potvrdu da je postupak pripreme saopštenja u završnoj fazi”, obavijestio nas je čovjek koji je, navodno, bio glavna meta planiranog udara. Prisutni novinari kažu kako u Đukanovićevom okruženju nijesu primijetili ništa što bi ukazivalo na vanredne okolnosti predočene crnogorskoj javnosti.
Dakle: ministar policije i premijer nijesu, tvrde, znali ništa o planiranom državnom udaru i akciji kojom je on spriječen. Ko je onda odobrio, a ko rukovodio tom operacijom? Direktor UP Stojanović? Njegov prethodnik i mentor Veselin Veljović? Potpredsjednik Vlade i koordinator službi bezbjednosti Duško Marković?
Zašto su teroriste privodili „obični” policajci a ne specijalci? Nije valjda da je i na njih – baš kao i na dio čitalaca jučerašnjeg transkripta i objavljenih snimaka iz mjera tajnog nadzora – relaksirajuće uticalo saznanje da je puč propao zato što jedan od vođa terorista nije imao novca na pripejd računu, pa nije mogao da se javi na pozive potčinjenih (ko ne vjeruje neka pročita i presluša „dokumenta” objavljena na CDM)!
Saopšteno je i kako su „službenici Specijalnog policijskog odjeljenja i UP lišili slobode organizatora i članove ove kriminalne organizacije u trenutku kada su pošli da provjere unaprijed pripremljeno skriveno skladište i dopremljeno oružje i municiju”. Gdje je to oružje?
Objavljeni transkripti i snimci ukazuju da je grupa bila nenaoružana i dezorijentisana – u vremenu i u prostoru. Što ne isključuje mogućnost da su oni zaista imali zle namjere prema Crnoj Gori i njenim stanovnicima. Ali ukazuje na stvarnu težinu moguće prijetnje.
Kome je, recimo, palo na pamet da u izbornoj noći, u prisustvu više stotina ako ne i hiljada najvatrenijih simpatizera u sjedištu DPS-a može Mila Đukanovića „lišiti slobode”. Šta bi onda sa njim – odveli ga u hotelsku sobu? Ili tražili otkup? Šta bi „teroristi” radili nakon što osvoje parlament: dopunili račune za mobilni i poharali skupštinski restoran?
A može i ovako: zašto su o nekakvom okupljanju pred Skupštinom u noći prebrojavanja glasova informacije imali samo policajci i zavjerenici/turistički raspoloženi ravnogorci iz Zubinog potoka (tvrdnja srpskog premijera Aleksandra Vučića koji, izgleda, o hapšenjima u Podgorici zna više od crnogorskog kolege). Prvi su dizali barikade a drugi planirali upad na „ulaz prema parku” – očito ne znajući da je to glavni ulaz u parlament. Kako je moguće da među uhapšenima nema nijedno domaće čeljade. Ko je pristigle pozvao, dočekao, smjestio… Da li to policija nije uspjela da ih identifikuje ili ne želi da otkrije njihov identitet jer bi tako kompletna slika o navodnom puču poprimila jasnije obrise? Konačno, a možda i najvažnije, ko su „određene političke partije” u čije ime su teroristi trebali da pokore crnogorske institucije?
Gojko Pejović, generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost, koji je na tu poziciju izabran ispred opozicije, o vikend puču kaže: ,,Nijesam bio upoznat sa bilo kakvom informacijom koja bi ukazivala da se nešto u tom pravcu dešava, ili da se preduzimaju mjere sa namjerom presijecanja takvih aktivnosti, tako da o ovom slučaju nemam komentar.”
Mediji pod kontrolom DPS prizivaju i(li) najavljuju nova hapšenja, uzdajući se u predizborno obećanje predsjednika DPS da će se obračunati sa „svim političkim, nevladinim i medijskim subjektima” unajmljenim „da ostvare anti-NATO interese”. Đukanović nam je, 24 sata prije hapšenja navodnih pučista, poručio: „Ovog puta odgovorno poručujem da nećemo stati, istjeraćemo ovu stvar do kraja i pokušati da sasiječemo ono što su očigledno mnogo dublja uporišta antidržavnog i anticrnogorskog djelovanja u samoj Crnoj Gori”. U međuvremenu, tužilaštvo je na slobodu pustilo šest osumnjičenih.
Principi i nijanse
Priču vrlo slično aktuelnom izbornom puču vlast nam je ispričala u oktobru 1997. Između dva kruga predsjedničkih izbora na kojima je Đukanović na mišiće pobijedio Momira Bulatovića. I tada je, samo par sati pred početak predizborne šutnje, policija objelodanila kako je u hotelu Ljubović (današnji Siti) uhapsila 11 osoba iz Beograda i Novog Sada koje su „prema sopstvenom priznanju, došle da pruže pomoć Bulatoviću u izborima za predsjednika Republike”.
Pride, uhapšeni su priznali da je njihov zadatak bio da „izazivaju nerede, uznemirenje i strah kod građanstva”, dok su iskusni novinari „bliski vlastima” masnice na njihovom licu objašnjavali „intenzivnim treningom”. MUP Srbije i tadašnje SRJ nikada nije odgovorio na tvrdnje iz Podgorice da su uhapšeni pripadnici crvenih beretki.
Tajming nije jedina sličnost ova dva „puča”.
I tada i sada policiji je izmakao makar jedan od navodnih kolovođa. U subotu Sinđelić, u oktobru ’97. čak dvojica – Vlado Kovačević zvani Rambo i Petar Divjaković zvani Pera Divljak. I tada i sada kolovođe su imale vojno/policijske biografije, probleme sa zakonom i poznanike u Crnoj Gori koji su, praktično, najavili njihove aktivnosti i učestvovali u hapšenju. O penzionisanom generalu srpske Žandarmerije, Bratislavu Dikiću, njegovoj biografiji i vezama sa Crnom Gorom, Veselinom Veljovićem, Slavkom Stojanovićem i Bebom Popovićem, već je dovoljno pisano. Zato samo kratko podsjećanje na Ramba. Riječ je o nekadašnjem oficiru VJ koga je Haški tribunal, skupa sa generalom Pavlom Strugarom i viceadmiralom Miodragom Jokićem okrivio za ubijanje civila, razaranje i pljačku Dubrovnika 1991. godine. Jokić je na suđenju tvrdio da je Kovačević, bez njegovog znanja, granatirao grad. Kovačević je, ipak, 2004. godine proglašen ,,privremeno nesposobnim” za haško suđenje, zbog ,,psihotičnog stanja”, da bi u maju 2007. Tribunal njegov predmet ustupio Beogradu. Tamo su od daljeg suđenja odustali prije četiri godine – takođe zbog lošeg zdravstvenog stanja. Interesantno, i Dikić ima zdravstvene probleme poznate praktično svima koji su se dotakli priče o puču (kancer). I njegovu akciju je predvidio i najavio poznanik iz Podgorice – Slavko Stojanović, baš kao što je dešavanja iz oktobra 1997. „psihološki rat i ponavljanje 1918.” predvido general Pavle Strugar – ratni drug Ramba Kovačevića. Epilog: uhapšeni u oktobru 1997. iz pritvora su izašli ubrzo poslije izbora, da bi svih optužbi bili oslobođeni 2001. godine. Sudski epilog aktuelnog državnog udara tek ćemo vidjeti.
Odbrana i prethodni dani
Evo izvoda iz nekoliko tekstova /TV priloga, koji će biti nezaobilazni kada se bude pravila hronika najavljenog puča u Podgorici. „Završnicu izborne kampanje obilježavaju i dvije vrlo problematične afere, obje vezane za DF”, obavještavaju Informer i TV Pink, pozivajući se jedni na druge. Slijede priče koje su samo oni vidjeli kao dio izborne kampanje. I kao istinu: „Prva (problematična afera – prim. Monitor) je hapšenje njihovog šefa redarske službe, bivšeg obavještajca Miloševićeve vojne bezbjednosti Radovana Aleksića, koji je početkom jula maskiran pucao na Predraga Šukovića sa očiglednom namjerom da se za to djelo optuži vlast i na taj način pomognu njegovi politički mentori iz DF-a. Druga je saznanje da je lider Fronta Nebojša Medojević bio uključen u prijavljivanje nadničara Vlatka Vučelića, očigledno žrtvenog jarca pojedinih političkih kuhinja na Balkanu, koje su imale jasan cilj da se taj namješteni šverc oružja iskoristi kao povod da NATO ne uputi poziv Crnoj Gori za učlanjenje decembra prošle godine!?” U priču se uključuju mediji porodice Statis: „Jedan od lidera Demokratskog fronta Andrija Mandić dobio je nalog od finansijera iz Rusije i biznismena Miodraga Dake Davidovića da u nedjelju ne smije ni po koju cijenu da prizna izvjesni poraz saveza na čijem je čelu”. Potom su Dnevne novine ovlašćene da objave: „Aron Šaviv, kreator kampanje DF, digao je ruke od spotova i slogana, i počeo da se bavi kriminalom kako bi spasao milione koje je dobio od ruskih tajkuna, a ništa nije uspio da uradi… Proglašenjem izmišljene pobjede DF-a uveče u 20 sati, a zatim i pokušajem izazivanja sukoba sa policijom i nasilnim upadom u institucije, taj scenario bi se zaokružio”. Verzirani tvrde da recepti za ovakvo izvještavanje potiču iz kuhinje Vladimira Bebe Popovića, saradnika i prijatelja srpskog i crnogorskog premijera, korisnika sredstava iz budžeta Crne Gore i Srbije. Tako je novinar i bivši načelnik Vojne bezbjednosne agencije VBA Momir Stojanović napisao da Crnu Goru i Đukanovića „destabilizuje grupa ubačenih bivših srpskih žandara u režiji Bebe Popovića”.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
1 sedmicana
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori
Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.
Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.
U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika. U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.
Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.
Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.
Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.
Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.
Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.
Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti. I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.
Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…
Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.
Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim 6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.
Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.
To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.
Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.
Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.
U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.
U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).
Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.
Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!
Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala
Čas snova
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 dana
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
FOKUS4 sedmice
POBJEDNICI I OSTALI: Dobri moji, ovo nije završeno
-
INTERVJU4 sedmice
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Ključna pouka je da ne treba potcjenjivati građane
-
Izdvojeno3 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Lov na agente
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Odbrojavanje
-
Izdvojeno4 sedmice
33 GODINE OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sram prećutanog zločina
-
Izdvojeno4 sedmice
SKUPOĆA NE JENJAVA: Čekajući Lidl