Povežite se sa nama

FOKUS

IZBORI UZ PUČ: Penzionerom na Kuma

Objavljeno prije

na

SINĐA: „Upad će da se vrši sutra u 23.00″
DIKIĆ: „Dobro”.
SINĐA: „To je 11 uveče”.
DIKIĆ: „Dobro”.
Ovo je dio navodnog transkripta telefonskih razgovora između Bratislava Bate Dikića i Aleksandra Sinđelića, narečenih vođa uhapšene terorističke grupe kojoj se na teret stavlja namjera da, u izbornoj noći, izvrše puč u Crnoj Gori i liše slobode aktuelnog premijera i predsjednika DPS-a Mila Đukanovića.
SINĐA: „Daj Bože, može da bude sve u redu, da se ovaj Milo pomiri sa sudbinom da je izgubio, i da ne bude ništa”.
DIKIĆ: „On da je pametan, dao bi odmah vlast”.
SINĐA: „Baš to”.

Čitanje službene lektire omogućio nam je, sa za sada anonimnim partnerima i sponzorima, portal CDM – elektronska varijanta Dnevnih novina (Oba medija su, uz Pobjedu i Portal analitiku u vlasništvu Media Nea, kompanije iza koje stoji Grk Petros Statis, partner sa povlasticom Đukanovićeve Vlade u poslovima na Svetom Stefanu, Miločeru, Kraljičinoj plaži). Uloga Vlade i Uprave policije u tom poslu biće naknadno utvrđena.

Resorno ministarstvo se, čim su navodni transkripti objavljeni, ogradilo od te rabote. „Na osnovu informacija koje ja imam radi se o jednoj vrlo smišljenoj podvali, o ubacivanju u transkript razgovora osoba koje nijesu mogle komunicirati”, izjavio je ministar MUP Goran Danilović, najavljujući da će Unutrašnja kontrola utvrditi odakle su, i sa kojim ciljem, plasirane te dezinformacije.

Nije nevažno podsjetiti kako smo na istom mjestu (DN i CDM), i vjerovatno u nekom vrlo sličnom aranžmanu, krajem oktobra prošle godine čitali popis, sve sa fotografijama, 40-ak osoba koje je policija, navodno, identifikovala i potraživala zbog učešća u sukobima pred Skupštinom Crne Gore u noći 24. oktobra. Ispostavilo se da velika većina „obilježenih” nije osumnjičena za napad na policajce, dok dobar dio njih nije ni bio na protestima, odnosno u Podgorici, tog dana. Tako da i ovu ekskluzivu treba uzeti sa baš velikom rezervom.

Istog dana (srijeda) oglasio se, kaže – iz Beograda, jedan od glavnih junaka priče o izbornom puču u Podgorici, Aleksandar Sinđelić. „ Da sam u bekstvu i sve ostale informacije koje se plasiraju o meni video sam na internetu, i nasmejao se na sve to. Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, prenosi njegovu izjavu portal Srbijadanas, uz Sinđelićevu konstataciju da srpska policija ima njegovu adresu na kojoj mogu da ga nađu. ,,Ja iz Srbije nisam odlazio niti znam o čemu se radi”.

Misterija druge nestale osobe iz priče o državnom udaru još traje. Ministar Danilović se u srijedu požalio kako još nije uspio da stupi u kontakt sa direktorom Uprave policije Slavkom Stojanovićem. Stojanović se ,,izgubio” u nedjelju ujutro, kada su ministru rekli da mu se direktor ne može javiti jer je na terenu! Šta je tamo radio nije objašnjeno. Ali pada u oči da Stojanović još nije predočio uniformisanu verziju priče u hapšenju pučista. Iako je, još prije dvadesetak dana, dalekovido najavio događaje koji su obilježili protekle izbore. I – po mnogim ocjenama – bitno uticali na njihov rezultat. Plašeći jedne, a mobilišući glasače drugog političkog opredjeljenja.

„Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio nas je Stojanović zaobilazeći resornog ministra i (bar zvanično) Vladu i obećao: ,,Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”.

U posljednjem medijskom nastupu uoči predizborne šutnje Đukanović je, gostujući u Živoj istini, potvrdio opozicione sumnje da Stojanović igra po diktatu DPS-a: „Apsolutno vjerujem saopštenju direktora policije, koji po logici stvari ima mnogo više informacija od ministra unutrašnjih poslova, jer je to sastavni dio njegovog posla”.

Bilo logično ili ne, uz pomoć tehnike čitanja između redova uz malo naknadne pameti, uviđamo da su od ministra Danilovića i njegovih opozicionih kolega o onome što dolazi sa izbornom šutnjom bolje informisani bili i Informer, Pink M, uz medije iz porodice Statis (vidjeti boks). Istraga će pokazati da te informacije medijima naklonjenim DPS-u nijesu stizale, možda, i iz prve ruke – od kreatora operacije izborni udar. Najave su se, uglavnom, obistinile.

Tek što je izborni dan počeo, Uprava policije je izdala saopštenje o hapšenju 20 ljudi koji su, navodno, planirali da „u vrijeme proglašenja rezultata izbora, uz upotrebu oružja, napadnu okupljene građane ispred Skupštine i službenike Uprave policije, a da potom zauzmu prostorije Skupštine, s namjerom da proglase izbornu pobjedu određenih političkih partija. Takođe se sumnja da je plan kriminalne organizacije bilo lišavanje slobode premijera Crne Gore”

Među uhapšenima je Bratislav Bata Dikić (Mali Legija), penzionisani komandant srpske Žandarmerije, čuven po ponašanju i postupcima koji su bili na rubu, ili sa one strane zakona. Podaci o ostalim uhapšenima, računajući i „odbjeglog” Sinđelića koji je označen kao „glavni organizator”, nijesu ukazivali da je riječ o viđenijim kriminalcima ili (para)policajcima/vojnicima. Iz policije i Tužilaštva su najavili kako „traje istraga o upletenosti još nekih lica, čiji identitet za sada nije poznat, za koje se osnovano sumnja da su finansirali i logistički omogućili formiranje grupe”, pa je ostao utisak da će se tek stići do glavnih zavjerenika.

Dok su policijski automobili sa uključenim rotacionim svjetlima kružili Podgoricom, oglasio se ministar Danilović. On je kazao kako zvanično nije obaviješten o akciji policije i konstatovao da će „neko morati javnosti da obrazloži detalje slučaja”. Ukazao je na moguće važan ali do danas neobjašnjen detalj: svi crnogorski granični prelazi ostali su, usljed „tehničkog kvara”, bez elektronskog nadzora u isto vrijeme, u petak poslije podne. Ne zna se ko je sve tada, i uz čiju eventualnu pomoć, ušao u Crnu Goru. Ili izašao iz nje.

A onda neupućenost premijera Đukanovića. „Imam ono što imate svi – i što se za sada pojavilo putem medija”, odgovorio je na pitanje novinara. „Od državnih organa sam dobio potvrdu da je postupak pripreme saopštenja u završnoj fazi”, obavijestio nas je čovjek koji je, navodno, bio glavna meta planiranog udara. Prisutni novinari kažu kako u Đukanovićevom okruženju nijesu primijetili ništa što bi ukazivalo na vanredne okolnosti predočene crnogorskoj javnosti.

Dakle: ministar policije i premijer nijesu, tvrde, znali ništa o planiranom državnom udaru i akciji kojom je on spriječen. Ko je onda odobrio, a ko rukovodio tom operacijom? Direktor UP Stojanović? Njegov prethodnik i mentor Veselin Veljović? Potpredsjednik Vlade i koordinator službi bezbjednosti Duško Marković?

Zašto su teroriste privodili „obični” policajci a ne specijalci? Nije valjda da je i na njih – baš kao i na dio čitalaca jučerašnjeg transkripta i objavljenih snimaka iz mjera tajnog nadzora – relaksirajuće uticalo saznanje da je puč propao zato što jedan od vođa terorista nije imao novca na pripejd računu, pa nije mogao da se javi na pozive potčinjenih (ko ne vjeruje neka pročita i presluša „dokumenta” objavljena na CDM)!

Saopšteno je i kako su „službenici Specijalnog policijskog odjeljenja i UP lišili slobode organizatora i članove ove kriminalne organizacije u trenutku kada su pošli da provjere unaprijed pripremljeno skriveno skladište i dopremljeno oružje i municiju”. Gdje je to oružje?

Objavljeni transkripti i snimci ukazuju da je grupa bila nenaoružana i dezorijentisana – u vremenu i u prostoru. Što ne isključuje mogućnost da su oni zaista imali zle namjere prema Crnoj Gori i njenim stanovnicima. Ali ukazuje na stvarnu težinu moguće prijetnje.

Kome je, recimo, palo na pamet da u izbornoj noći, u prisustvu više stotina ako ne i hiljada najvatrenijih simpatizera u sjedištu DPS-a može Mila Đukanovića „lišiti slobode”. Šta bi onda sa njim – odveli ga u hotelsku sobu? Ili tražili otkup? Šta bi „teroristi” radili nakon što osvoje parlament: dopunili račune za mobilni i poharali skupštinski restoran?

A može i ovako: zašto su o nekakvom okupljanju pred Skupštinom u noći prebrojavanja glasova informacije imali samo policajci i zavjerenici/turistički raspoloženi ravnogorci iz Zubinog potoka (tvrdnja srpskog premijera Aleksandra Vučića koji, izgleda, o hapšenjima u Podgorici zna više od crnogorskog kolege). Prvi su dizali barikade a drugi planirali upad na „ulaz prema parku” – očito ne znajući da je to glavni ulaz u parlament. Kako je moguće da među uhapšenima nema nijedno domaće čeljade. Ko je pristigle pozvao, dočekao, smjestio… Da li to policija nije uspjela da ih identifikuje ili ne želi da otkrije njihov identitet jer bi tako kompletna slika o navodnom puču poprimila jasnije obrise? Konačno, a možda i najvažnije, ko su „određene političke partije” u čije ime su teroristi trebali da pokore crnogorske institucije?

Gojko Pejović, generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost, koji je na tu poziciju izabran ispred opozicije, o vikend puču kaže: ,,Nijesam bio upoznat sa bilo kakvom informacijom koja bi ukazivala da se nešto u tom pravcu dešava, ili da se preduzimaju mjere sa namjerom presijecanja takvih aktivnosti, tako da o ovom slučaju nemam komentar.”

Mediji pod kontrolom DPS prizivaju i(li) najavljuju nova hapšenja, uzdajući se u predizborno obećanje predsjednika DPS da će se obračunati sa „svim političkim, nevladinim i medijskim subjektima” unajmljenim „da ostvare anti-NATO interese”. Đukanović nam je, 24 sata prije hapšenja navodnih pučista, poručio: „Ovog puta odgovorno poručujem da nećemo stati, istjeraćemo ovu stvar do kraja i pokušati da sasiječemo ono što su očigledno mnogo dublja uporišta antidržavnog i anticrnogorskog djelovanja u samoj Crnoj Gori”. U međuvremenu, tužilaštvo je na slobodu pustilo šest osumnjičenih.

Principi i nijanse

Priču vrlo slično aktuelnom izbornom puču vlast nam je ispričala u oktobru 1997. Između dva kruga predsjedničkih izbora na kojima je Đukanović na mišiće pobijedio Momira Bulatovića. I tada je, samo par sati pred početak predizborne šutnje, policija objelodanila kako je u hotelu Ljubović (današnji Siti) uhapsila 11 osoba iz Beograda i Novog Sada koje su „prema sopstvenom priznanju, došle da pruže pomoć Bulatoviću u izborima za predsjednika Republike”.

Pride, uhapšeni su priznali da je njihov zadatak bio da „izazivaju nerede, uznemirenje i strah kod građanstva”, dok su iskusni novinari „bliski vlastima” masnice na njihovom licu objašnjavali „intenzivnim treningom”. MUP Srbije i tadašnje SRJ nikada nije odgovorio na tvrdnje iz Podgorice da su uhapšeni pripadnici crvenih beretki.

Tajming nije jedina sličnost ova dva „puča”.

I tada i sada policiji je izmakao makar jedan od navodnih kolovođa. U subotu Sinđelić, u oktobru ’97. čak dvojica – Vlado Kovačević zvani Rambo i Petar Divjaković zvani Pera Divljak. I tada i sada kolovođe su imale vojno/policijske biografije, probleme sa zakonom i poznanike u Crnoj Gori koji su, praktično, najavili njihove aktivnosti i učestvovali u hapšenju. O penzionisanom generalu srpske Žandarmerije, Bratislavu Dikiću, njegovoj biografiji i vezama sa Crnom Gorom, Veselinom Veljovićem, Slavkom Stojanovićem i Bebom Popovićem, već je dovoljno pisano. Zato samo kratko podsjećanje na Ramba. Riječ je o nekadašnjem oficiru VJ koga je Haški tribunal, skupa sa generalom Pavlom Strugarom i viceadmiralom Miodragom Jokićem okrivio za ubijanje civila, razaranje i pljačku Dubrovnika 1991. godine. Jokić je na suđenju tvrdio da je Kovačević, bez njegovog znanja, granatirao grad. Kovačević je, ipak, 2004. godine proglašen ,,privremeno nesposobnim” za haško suđenje, zbog ,,psihotičnog stanja”, da bi u maju 2007. Tribunal njegov predmet ustupio Beogradu. Tamo su od daljeg suđenja odustali prije četiri godine – takođe zbog lošeg zdravstvenog stanja. Interesantno, i Dikić ima zdravstvene probleme poznate praktično svima koji su se dotakli priče o puču (kancer). I njegovu akciju je predvidio i najavio poznanik iz Podgorice – Slavko Stojanović, baš kao što je dešavanja iz oktobra 1997. „psihološki rat i ponavljanje 1918.” predvido general Pavle Strugar – ratni drug Ramba Kovačevića. Epilog: uhapšeni u oktobru 1997. iz pritvora su izašli ubrzo poslije izbora, da bi svih optužbi bili oslobođeni 2001. godine. Sudski epilog aktuelnog državnog udara tek ćemo vidjeti.

Odbrana i prethodni dani

Evo izvoda iz nekoliko tekstova /TV priloga, koji će biti nezaobilazni kada se bude pravila hronika najavljenog puča u Podgorici. „Završnicu izborne kampanje obilježavaju i dvije vrlo problematične afere, obje vezane za DF”, obavještavaju Informer i TV Pink, pozivajući se jedni na druge. Slijede priče koje su samo oni vidjeli kao dio izborne kampanje. I kao istinu: „Prva (problematična afera – prim. Monitor) je hapšenje njihovog šefa redarske službe, bivšeg obavještajca Miloševićeve vojne bezbjednosti Radovana Aleksića, koji je početkom jula maskiran pucao na Predraga Šukovića sa očiglednom namjerom da se za to djelo optuži vlast i na taj način pomognu njegovi politički mentori iz DF-a. Druga je saznanje da je lider Fronta Nebojša Medojević bio uključen u prijavljivanje nadničara Vlatka Vučelića, očigledno žrtvenog jarca pojedinih političkih kuhinja na Balkanu, koje su imale jasan cilj da se taj namješteni šverc oružja iskoristi kao povod da NATO ne uputi poziv Crnoj Gori za učlanjenje decembra prošle godine!?” U priču se uključuju mediji porodice Statis: „Jedan od lidera Demokratskog fronta Andrija Mandić dobio je nalog od finansijera iz Rusije i biznismena Miodraga Dake Davidovića da u nedjelju ne smije ni po koju cijenu da prizna izvjesni poraz saveza na čijem je čelu”. Potom su Dnevne novine ovlašćene da objave: „Aron Šaviv, kreator kampanje DF, digao je ruke od spotova i slogana, i počeo da se bavi kriminalom kako bi spasao milione koje je dobio od ruskih tajkuna, a ništa nije uspio da uradi… Proglašenjem izmišljene pobjede DF-a uveče u 20 sati, a zatim i pokušajem izazivanja sukoba sa policijom i nasilnim upadom u institucije, taj scenario bi se zaokružio”. Verzirani tvrde da recepti za ovakvo izvještavanje potiču iz kuhinje Vladimira Bebe Popovića, saradnika i prijatelja srpskog i crnogorskog premijera, korisnika sredstava iz budžeta Crne Gore i Srbije. Tako je novinar i bivši načelnik Vojne bezbjednosne agencije VBA Momir Stojanović napisao da Crnu Goru i Đukanovića „destabilizuje grupa ubačenih bivših srpskih žandara u režiji Bebe Popovića”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo