Povežite se sa nama

Izdvojeno

IZRAELSKO PALESTINSKI SUKOB: Da li će Gaza biti Vijetnam Izraela

Objavljeno prije

na

Ako se desi kopnena invazija Gaze stvari se mogu dramatično promijeniti. Smatra se da izraelska vojska nije pripremljena za borbu na terenu, da bi borba prsa u prsa u ruševinama Gaze odnijela veliki broj izraelskih života i da je to rizik koji izraelski lideri neće preuzeti lako. Izvještava se da je  predsjednik Bajden, vjerovatno strahujući od eskalacije, podsjetio Natanjahua kako je superiorna vojna sila SAD prošla u Vijetnamu

Piše: Radmila STOJANOVIĆ,specijalno za Monitor iz Ramale

 

Pretvaranje Gaze i njenih 2,3 miliona stanovnika u prah i pepeo je u toku i odvija se nesmanjenom žestinom.

Slike masovnog i neselektivnog fizičkog uništavanja ljudskih tijela i sistematskog rasturanja psihe stotina hiljada ljudi u svakom momentu izloženih smrtnom strahu, slike bola preživjelih za ubijenom djecom i najdražima, izazivaju šok širom svijeta. Od toga su  izgleda imuni lideri Izraela i njegovih moćnih saveznika.

Od 7. do 24. oktobra ubijeno je najmanje 5,700 ljudi – od kojih su polovina djeca, a velika većina  i  ostalih ubijenih su civili.  Izrael ih je osudio kolektivno na smrt kao naplatu za 1400 Izraelaca, vojnika i civila koji su ubijeni za vrijeme upada boraca iz opsjednute Gaze na teritiriju njihovog okupatora Izraela. Preko 16,000 ljudi u Gazi je ranjeno i sami bog zna koliko još ima žrtava u ruševinama demoliranih zgrada.

Apela za primirje, koji su rutina u svim vrstama sukoba, ovoga puta nema. Ujedinjene nacije stidljivo pominju ne primirje vec humanitarnu pauzu u bombardovanju oko koje ne mogu da se dogovore. U  EU nema dovoljno spremnosti čak ni za otvaranje koridora za humanitarnu pomoć. Vrh SAD  insistira da nije vrijeme za primirje.

Znači,  konsensus je medju najmoćnijim državama svijeta da Gazani treba da nastave da umiru pod bombama, sve dokle  Izrael  odluči da je dostignut dovoljan zbir pomora ljudi.

Svaki pomen  prekida vatre, uglavnom od medjunarodnih humanitarnih organizacija , predstavlja se  kao veleizdaja Izraela i kao kršenje njegovog prava da sam odluči koliko hiljada stanovnika Gaze treba da plati životom pokušaje Izraela da povrati  reputaciju vojnog snagatora. Borci iz Gaze su  pokazali da nema toga oružja koje moze da nadjača očaj pokorenih i njihovu motivaciju da se bore za slobodu.

Izraelski lideri imaju težak zadatak  da dokažu svoj populaciji da je jevrejska država sigurna u njihovim rukama i da je nedavni  kiks čisto rezultat varvarizma hordi ratnika Hamasa, poklonika kulta smrti, vodjenih ideologijom islamskog ekstremizma i mržnjom prema jevrejskoj drzavi.

Posao im olakšava to što je izraelsko društvo koje je do pred rat bilo duboko podijeljeno, sada ujedinjeno i u želji za osvetom i u namjeri da se vrate na poziciju superiorne nacije koju niko ne smije da izazove.

Rijetke su javne ličnosti Izraela koje dovode u pitanje zvaničnu verziju dogadjaja. I one to rade anonimno ili im treba oružano obezbjedjenje, nakon iznošenja jeretičkih stavova.

Obični ljudi širom svijeta nijesu oguglali na uništavanje života stotina hiljada nedužnih u posljednje tri decenije. Masovni su  protesti širom svijeta protiv destrukcije Gaze, uključujući i protest u Podgorici koja je bila peplavljena palestinskinm zastavama.

Dok svjetski mediji uglavnom pokazuju razrušena naselja i podnošljive slike umiranja, socijalne mreže su postale oči  na terenu. Predočavaju nestvarnu brutalnost indusrtijskih razmjera.

Čitava naselja kolapsiraju uživo,  snimana telefonima preživjelih, ljudi umiru pred kamerama, stotine izbezumljenih roditelja se opraštaju od ubijene djece zamotane u bijela platna sa ispisanim imenima, pripremljenim za masovne grobnice. Cjelokupne porodice nestaju pod betonom raketiranih zgrada. U Gazi više nema ljudi sa nekim prezimenima.

Danima  i  noćima, mnogi od nas su svjedoci genocida koji se prenosi direktno. Gotovo sve popularne platforme socijalnih medija, uključujuci Fejsbuk, X i Tiktok pokušavaju da cenzurišu “iz sjenke” postove sa lica mjesta. Treba zaštititi zvanični ratni narativ Izraela koji ne bi preživio u sudaru sa istinitim činjenicama sa terena.

Ključni koncept toga narativa je da je Izrael napadnut iz čista mira od Hamasovih terorista. Napad na okupatora od strane okupiranog naroda nikome ne bi trebalo da bude iznenadjenje. To je elementarna činjenica koja se u slučaju Gaze spinuje tako što se borci pokreta otpora iz Gaze poistovjećuju sa Hamasom, koji je proglašen terorističkom organizacijom onog momenta kad je na legitimnim izborima došao na vlast. Iz toga logično slijedi da su svi borci iz Gaze teroristi čija motivacija nije otpor okupaciji već želja da ruše i ubijaju i koje treba uništiti do zadnjega.  Visoki vojni čin iz Izraela je ovo izrazio vrlo eksplicitno kada je rekao:  “Svaki član Hamasa je mrtav čovjek”.

Pokret otpora Gaze uključuje borce raznih političkih ubjedjenja od ljevičara do islamista i svih političkih opcija izmedju. Hjuman  rights watch  koristi istinitiju terminologiju kad taj pokret naziva “borci iz Gaze pod rukovodstvom Hamasa “.

Dio ratne propagande Izraela je i tvrdnja njegovih lidera kako daju sve od sebe da izbjegnu civilne žrtve. Izraelska ambasadorka u Londonu je čak nedavno izjavila da u Gazi nema humanitarne krize!

Ovakve nebuloze zapadni  mean stream mediji uglavnom puste da prodju, iako je i sama odluka Izraela da gradjanima Gaze ukine pristup vodi, struji i gorivu i bez bombardovanja, mjera kolektivog kažnjavanja iz kataloga ratnih zločina.

Briga o civilima potkrepljuje se informacijama da izraelska vojska redovno javlja gradjanima Gaze da napuste djelove koje planiraju da bombarduju. Ti djelovi su onda  bjesomučno bombardovani kao da u njima nema civila.

Prije nešto više od nedjelje dana preko milion civila je dobilo instrukciju da u roku od 24 sata predju u južni dio Gaze. Bilo je jasno da tu instrukciju tehnički nije bilo moguće ispoštovati, a samo davanje takve direktive je ratni zločin.

Izrael sebi dozvoljava da ratuje bez pravila ne samo zato što navodno ima posla sa teroristima, već i zbog toga sto ih optužije za nečuvena zvjerstva pri upadu u Izrael koja, po izraelskim političarima, zaslužuju tretman bez ograničenja zakonima.

Propagandni rat  je u punom jeku i sa jedne i sa druge strane. No ponešto se može nedvosmisleno ustanoviti. Masovna ubistva civila Gaze su činjenica.  U akciji  boraca iz Gaze ubijeni su i civili  i  vojnici. Borci iz Gaze drže preko 200 taoca medju kojima ima i običnih ljudi.

Prvih dana rata izraelski izvori su pričali o pomoru i dekapitaciji beba i raznim   drugim zvjestvima uključujući i silovanja, koja za sada ostaju bez dokaza.

Posljednjih nekoliko dana pojavljuju se svjedočanstva, bazirana na intervjuima izraelskih medija za civilima koji su bili uhvaćeni u talas nasilja i sa vojnicima koji su učestvovali u borbama protiv napadača iz Gaze. Svjedočanstva uključuju tvrdnje žene koja je bila jedna od nekoliko stotina taoca koje su borci iz Gaze držali u kućama pograničnog kibuca koga su osvojili.Ona je u intervjuu za Izraelski radio iznenadjenom novinaru rekla da su je borci iz Gaze tretirali dobro i da je preko 120 taoca u stvari ubijeno od strane izraelskih snaga, koje su po svaku cijenu htjele da nadjačaju borce iz Gaze.

Njenu priču je potvrdio i vojnik koje je rekao da je izraelska armija u istom kibucu granatirala iz tenkova jednu po jednu  kuću u kojima su borci iz Gaze držali taoce. Visoki vojni starješina koji je rukovodio glavnom vojnom bazom zaduženom za “nadzor “ nad Gazom, koju su borci iz Gaze osvojili, rekao je da se sa malom grupom vojnika sakrio u podzemno sklonište i pozvao avijaciju da bombarduje bazu. Žrtvujući i borce iz Gaze i njihove zarobljenike.

Postavlja se pitanje, od 1400 ubijenih Izraelaca koliko ih je  žrtvovano da bi se porazio Hamas? Ove brojke su važne, jer za živote nedužnih Izralaca, ko god da ih je uzeo, plaćaju nedužni iz Gaze.

Ovo je rat koji će za Izrael da bude poguban. Mozda zvuči čudno reći ovo  dok hiljade Palestinaca umire pod naletima izraelskih bombi i raketa koje su Gazu pretvorile u teren sličan Hirošimi. Ali ne može se poreći činjenica da su glavni temelji na kojima je izgradjen Izrael žestoko poljuljani. Radi se o mitovima o Izraelu kao naprednoj zemlji i jedinoj demokratiji u regionu, koja je i moralno i vojno superiorna, organizovana i nepobjediva.

Narativ da je Izrael stvoren da bi Jevreji imali svoju zemlju u kojoj mogu bezbjedno da žive, nikad nije bio dalji od istine. Za to veliku zaslugu imaju lideri Izraela koji su pogrešno procijenili da uz bezrezervnu podršku moćnih prijatelja, neće morati da plaćaju cijenu za okupaciju, eksploataciju i ponižavanje Palestinaca.

Mogućnost širenja rata na čitavi region se ne isključuje, mada se ne smatra realističnom. Iran se redovno glaska i nedavno je upozorio da neće stajati po strani i posmatrati uništavanje Gaze. Stručnjaci smatraju da Iran, ipak,  ne želi eskalaciju i da će uglavnom djelovati preko vojnih grupa koje finansira, kao što su Hezbolah iz Libana i Huti iz Jemena.

Ako se desi kopnena invazija Gaze stvari se mogu dramatično promijeniti. Smatra se da izraelska vojska nije pripremljena sa borbu na terenu, da bi borba prsa u prsa u ruševinama Gaze odnijela veliki broj izraelskih života i da je to rizik koji izraelski lideri neće preuzeti lako.  Izvještava se da je  predsjednik Bajden, vjerovatno strahujući od eskalacije, podsjetio Natanjahua kako je superiorna vojna sila SAD prošla u Vijetnamu.

Uz sva razaranje Gaze, izgleda da otpor ne jenjava i očigledno je da strategija Izraela  “svi Gazani su Hamas” ne donosi vojne rezultate, a ima  katastrofalne posljedice po reputaciju Izraela.

Svakodnevno se na čitavoj teritoriji Izraela oglašavaju sirene koje upozoravaju na raketne napade. Izraelski izvori su javili prije neki dan da je pokušan kopneni upad u centralni dio Gaze radi oslobađanja taoca koji su borci iz Gaze odbili.

Slučajni ili namjerni raketni napad na američke vojne brodove koje su stacionirani opasno blizu ratnoj zoni kao demonstracija podrške Izraelu,  najveća  je opasnost za eskalaciju rata. To bi zasigurno dovelo do otvaranje novih frontova, do uvlačenja u neprijateljstva novih aktera i do eskalacije koju bi teško bilo držati pod kontrolom.

 

Ovo treba čuti i pokušati razumjeti

Njemačka ministarka inostranih poslova Analina Bearbok je nedavno izjavila: “Ne možemo zaustaviti humanitarnu tragediju ako se nastavlja sa terorizmom iz Gaze. Dakle, ono što je bitno je borba protiv terorizma”. Ona mora znati da je samo u prvih šest dana bombardvanja Gaze, Izrael na njenu populaciju ispalio više raketa nego što je NATO sručio na Avganistan za čitavu godinu. Koju viziju svijeta nam nudi njemačka ministarka, ako su ovo vrijednosti koje ona, kao političar moćne zemlje sa mračnom prošlošću, propagira?

 

Cijena arogancije

Aroganciju, samopuzdanje i osjećaj superiornosti stvorili su u Izraelu pogrešno vjerovanje da im Hamas nije ozbiljna vojna prijetnja i da granicu sa Gazom ne treba pretjerano štititi. Zato su borci iz Gaze uspjeli, kako reče jedan autor, da kroz milijarde dolara vrijednu Mažino liniju Izraela, prodju kao nož kroz puter.

 

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo