Nada da Crna Gora može izaći iz ekonomije jeftinog rada, zadržati ljude i približiti standard evropskom. Strah da će, ako proizvodnja i produktivnost ne sustignu administrativno povećane zarade, račun stići kroz cijene, otkaze, manje prihode opština ili veći državni dug. A suština tog rebusa je produktivnost

Javnost je sa zanimanjem iščekivala odgovor premijera Milojka Spajića na nevolje koje su mu proizveli bivši i sadašnji koalicioni partneri, od Andrije Mandića i Nika Đeljošaja do Milana Kneževića. Premijer je, iznenadno, pažnju nacije zaokupio novom ekonomskom čarolijom.

Od januara minimalna neto zarada za radna mjesta predviđena za zapošljene sa osnovnim i nižim obrazovanjem trebala bi da bude 1.000 eura, za ona sa srednjim obrazovanjem 1.250, a sa visokim 1.400 eura. Novim odricanjem države od naplate poreza i doprinosa na zarade, porasle bi i plate zaposlenih koji već zarađuju više od budućeg minimalca, obećao je premijer.

Ni penzioneri, prema njegovim najavama, neće ostati kratkih rukava. Od 2027. penzije bi se usklađivale četiri umjesto tri puta godišnje, prosječna bi u aprilu trebala biti veća od 600, dok bi minimalna „značajno” prešla 500 eura. Da prekrate čekanje, premijer je penzionerima obećao po 100 eura u decembru. „Za zimu”.

To je, uglavnom sve što smo o Euro modelu, kao novom ekonomskom programu koji je Spajić predstavio prošlog četvrtka, saznali iz zvaničnih izvora. Uz informaciju da je prethodno istog dana (prošli četvrtak) Vlada na telefonskoj sjednici pribavila saglasnost za izmjenu šest zakonskih rješenja kojima se obezbjeđuju uslovi za njegovu primjenu. Riječ je o zakonima o radu, porezu na dohodak fizičkih lica, doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, penzijskom i invalidskom osiguranju, porezu na dobit pravnih lica i finansiranju lokalne samouprave.

Predočeni recept podsjeća na programe Evropa sad I i II. Rast zarada dominantno pomognut odricanjem države od dijela poreza i doprinosa i velikim povećanjem minimalne zarade. Samo, ovoga puta nepoznatih je mnogo više, pa jedno od najčešće postavljanih pitanja minulih dana glasi: da li je najava Euro modela planirani početak nove ekonomske reforme ili start političke kampanje vladajuće većine pred period u kome će njena unutrašnja stabilnost biti na ozbiljnim probama?

Euro model nije planiran Programom rada Vlade za 2026. Nema ga u važećoj Fiskalnoj strategiji niti u Smjernicama makroekonomske i fiskalne politike usvojenim u julu, upozoravaju iz NVO Institut alternativa.

Uz šest zakonskih predloga nijesu objavljene ni procjene uticaja tih propisa – RIA, izvještaji o sprovedenim javnim raspravama i mišljenja nadležnih ministarstava. Zato je javnost ostala uskraćena za zvanične projekcije posljedica Euro modela po državni budžet, Fond PIO i lokalne samouprave.

Nobjavljivanje ne mora da znači da ta dokumentacija ne postoji. Ali, ono što prati premijerovu promociju programa sluti na tako nešto. Posebno kada sagledamo poziciju Ministarstva finansija koje bi moralo biti njegov srce i mozak.

„Moje kolege su jako brzo analizirale zakone. Izvinjavam se što će meni biti potrebno nekoliko dana”, kazao je ministar finansija Novica Vuković objašnjavajući zašto nije podržao predloženi paket izmjena zakona. „Kako to procedura nalaže, Ministarstvo finansija će imati vrlo jasno izjašnjenje kroz cijeli proces“. Samo što ga još nema, iako su zakoni koji treba da promijene javne finansije, uslove poslovanja u Crnoj Gori i (moguće) postojeći sistem penzionog osiguranja krenuli u proceduru izmjena i dopuna.

Spajić nudi objašnjenje. Crna Gora se, kaže, mora pripremiti za ulazak na jedinstveno tržište EU. Veće zarade treba da zadrže radnike i podstaknu povratak dijaspore. Euro model bi, po ocjenama njegovih partijskih sljedbenika, trebalo da bude i odgovor na aktuelni rast troškova života.

Premijer tvrdi da je reforma „pažljivo isplanirana i u potpunosti pokrivena“. Računa na rast potrošnje i zaposlenosti, suzbijanje sive ekonomije, povratak dijaspore, rashodnu disciplinu i nove poreske mjere. Dodatni prihod očekuje i od efikasnijeg oduzimanja nezakonito stečene imovine i oporezivanja praznih nekretnina.

Nije objavljeno koliko bi svaki od tih rezervnih izvora budžetskih prihoda trebalo da donese. Institut alternativa konstatuje da nema tabele, projekcije po godinama niti broja uz koji bi stajao izvor i metodologija.

Dostupna računica pokazuje da povećanje zarada neće svuda funkcionisati kao u primjeru koji je Spajić predočio kao potvrdu predloženog modela. On se pozvao na primjer neto plate od 1.600 eura, za koju poslodavac sada izdvaja 1.980 eura. Od januara bi, uz isti trošak, radniku mogao isplatiti oko 1.870 eura. Razliku između sadašnje i najavljene neto plate, u ovom slučaju, daje država odričući se dijela poreza i preostalih doprinosa koji još nijesu ukinuti programima Evropa sad I i II.

Slikovit primjer. Ali, Spajić nije slučajno odabrao iznos neto zarade koji je van opsega projektovanih minimalnih zarada. Pošto je ta priča malo komplikovanija. I znatno skuplja iz perspektive poslodavca.

Zaposlenom koji danas prima 600 eura, a čije radno mjesto pripada budućoj kategoriji od 1.000 eura, plata mora porasti za 400 eura ili 66,7 odsto. Ako treba da dobije 1.250, rast je 650 eura ili više od 108 odsto. Zaposlenom koji sada prima 800, a novi minimum mu bude 1.400 eura, zarada raste 600 eura ili 75 odsto.

Ta razlika ne može da se pokrije iz poreza i doprinosa kojih država može da se odrekne. Institut alternativa računa da kod prelaska sa 600 na 1.000 eura poslodavcu trošak raste oko 360 eura mjesečno. Drugi objavljeni obračuni pokazuju da je kod prelaska sa 600 na 1.250 eura minimalne zarade dodatni trošak približno 640 eura mjesečno, odnosno oko 7.700 godišnje po zaposlenom.

Spajićev primjer sa platom od 1.600 eura jeste istinit, ali ne opisuje položaj poslodavca koji danas isplaćuje minimalac. Jednostavno, u slučaju zarada koje su sada veće od planiranih minimalaca, država povećanje obezbjeđuje odricanjem od svojih prihoda. U drugom, a on je dominantan u Crnoj Gori, račun najvećim dijelom stiže poslodavcu.

Tu počinju strahovi privrede. I dvije različite priče o ovonedjeljnom sastanku Spajića sa predstavnicima Unije poslodavaca.

Premijer je poslije razgovora saopštio da su „dogovorili korake – kako da se Euro model primijeni u Crnoj Gori“. Na pitanje novinara koji su to koraci, nije dao direktan odgovor. Predsjednik Unije poslodavaca Slobodan Mikavica imao je drugačiju poruku.

„Plašim se jednog prelomnog trenutka koji će nastupiti 1. januara za mnoga preduzeća“, kazao je Mikavica, upozoravajući da će posebno biti pogođene male firme i da je privredi potrebno vrijeme da popravi produktivnost i pripremi se za najavljenu promjenu platnog modela. Nezvanično, iz Unije poslodavaca zatraženo je da se pregovori o programu i njegova priprema odlože za „poslije izbora”, a da njegova primjena ne krene prije januara 2028. godine.

Profesorica Ekonomskog fakulteta Maja Baćović upozorava na osnovni nesklad: „Rast minimalne zarade od preko 60 odsto u periodu kad proizvodnja u Crnoj Gori raste tri, a produktivnost stagnira, ili čak i blago pada u nekim djelatnostima, nema uporište u ekonomskoj teoriji, a ni empiriji.“

I napominje: „Ono što je možda i važnije je da li privreda može da iznese toliko rast zarada.“ Ako ne može, upozorava Baćović, rast troškova rada prenosi se na cijene, slabi konkurentnost, a posljedica može biti smanjenje proizvodnje i zaposlenosti. Veće zarade istovremeno podstiču potrošnju i uvoz.

Prema preliminarnoj računici Vijesti, ukidanjem doprinosa za PIO i nezaposlenost država bi godišnje izgubila oko 430 miliona eura prihoda. Istovremeno bi zbog većih plata u javnom sektoru, penzija i socijalnih naknada rashodi mogli porasti za oko 310 miliona. Prema toj računici, uz neke uštede, neto fiskalni efekat bio bi minus od približno 670 miliona eura godišnje. Toliko, ilustracije radi, iznose dva-tri godišnja kapitalna budžeta. Na papiru, pošto u stvarnosti, po pravilu, bude manje.

Vlada očekuje da dio manjka nadoknadi većom potrošnjom i poreskim prihodima, ekonomskim rastom, suzbijanjem sive ekonomije i drugim mjerama. Detaljnu računicu koja bi potvrdila ta očekivanja još nije objavila.

Možda najdublja promjena Euro modela ipak nije u zaradama nego u penzijama.

Sadašnji sistem polazi od toga da se u radni staž računa vrijeme za koje je uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Budući da bi, prema prošlonedjeljnom Vladinom prijedlogu, stopa doprinosa bila nula, novi model mora razdvojiti radni staž od stvarne uplate doprinosa. Važeći zakon, nasuprot tome, izričito vezuje staž osiguranja za period rada „za koji je uplaćen doprinos“.

U toj magli, mnogi vide put ka promjeni modela penzionog osiguranja i uvođenju jedinstvene „socijalne penzije“, koja se prima kada korisnik dostigne određenu starosnu dob, nezavisno od godina rada.

Nulta stopa doprinosa, sama po sebi, ipak ne znači da nestaje osnovica za obračun buduće penzije. Zarada može ostati evidentirana i služiti za određivanje budućeg penzijskog prava. Ali nestaje neposredna finansijska veza između plate i finansiranja penzijskog sistema: ako od zaposlenog više ne stiže novac za PIO doprinos, novac za isplatu penzija mora doći iz drugih državnih/budžetskih prihoda.

Otuda i pitanje šta takav rez znači za princip na kome je sistem do sada počivao i za vezu između uplata, staža i budućeg penzijskog prava. Još jedno od pitanja na koje nijesmo dobili odgovor.

Ekonomistkinja Mila Kasalica ističe da je taj problem započet još programom Evropa sad 2, kada su smanjeni doprinosi za PIO, a da ga Euro model dodatno produbljuje. „Već se 2024, kad su se smanjili doprinosi za PIO, ubacila hidrogenska bomba u ono što se odnosi na minuli staž. Sad će ta bomba da napravi devastaciju do kraja“, kaže Kasalica, uz procjenu da posljedice neće biti kratkoročne. „Ako se ovo usvoji, uticaće na tržišta rada sljedećih 10 godina.“

Negativan račun Euro modela mogao bi stići i opštinama.

Prema objavljenom predlogu, razvijenim opštinama bi udio u porezu na dohodak bio smanjen sa 40 na 30 odsto, a sjevernim opštinama, Tuzima i Zeti sa 89 na oko 66,75 odsto. Egalizacionom fondu bi od poreza na motorna vozila pripadalo 75 umjesto 100 odsto, od poreza na nepokretnosti 15 umjesto 20, a od naknada za igre na sreću 30 umjesto 40 odsto.

Tako građanin može dobiti veću platu, a njegova opština manje novca za puteve, vodovod, komunalne usluge i investicije. Med i žuč vladinog političko/ekonomskog projekta.

Ostaje pitanje koliko će veća plata stvarno vrijedjeti. Tu već imamo neko iskustvo.

U 2021, neposredno prije Evrope sad I, prosječna godišnja neto plata bila je 532 eura, a kvadrat novogradnje 1.194 eura. Stan od 60 kvadrata koštao je 71.640 eura, odnosno, oko 135 prosječnih plata. U julu ove godine prosječna neto zarada iznosila je 1.037 eura, dok je u drugom kvartalu prosječni kvadrat novogradnje dostigao 2.557 eura. Stan od 60 kvadrata košta 153.420 eura. Za njega treba oko 148 prosječnih mjesečnih plata.

Plate su od 2021. gotovo udvostručene. Stan od 60 kvadrata, mjeren brojem prosječnih zarada potrebnih za njegovu kupovinu, nije postao dostupniji. Naprotiv: odnos se pogoršao sa približno 135 na 148 prosječnih mjesečnih plata za njegovu kupovinu.

To ne znači da su Evropa sad I i II isključivo odgovorni za rast cijena. Mnogo je tu bilo faktora. Pokazuje nešto drugo: rast plate i rast standarda nijesu ista stvar.

Ako Euro model u kratkom roku ubaci veliki dodatni novac u potrošnju, a domaća proizvodnja roba i usluga ne poraste približno istom brzinom, dio će završiti u većem uvozu, a dio može završiti u cijenama.

Tada će zaposleni i penzioneri zaista imati veća primanja. Pitanje je koliko će za njih moći da kupe. I šta će biti sa spektrom javnih usluga, od obrazovnog i zdravstvenog sistema do bezbjednosti i(li) infrastrukture.

Profesorica Ekonomskog fakulteta Mirjana Kuljak, ne negirajući opasnost od rasta cijena, inflacije, budžetskog deficita, vjeruje da postoji izlaz. Povećane zarade mogu biti gorivo za produktivniju ekonomiju, investicije, inovacije i preduzetništvo. U suprotnom…

„Ovo je zapravo plaćanje računa iz prošlosti. Da bismo uopšte jednog dana imali zdravu i normalnu ekonomiju, država je morala grubo da se umiješa, uništi stari klijentelistički model i vrati ekonomsku nezavisnost građanima, jer gladan i ucijenjen radnik ne može biti slobodan građanin ni na tržištu, ni na izborima”, smatra Kuljak. Predočava i opcije:

„Država je administrativno podigla uloge, a mi se suočavamo sa brutalnom istinom – ako ove plate ne odbranimo radom, inovacijama, preduzetništvom i stvaranjem realne vrijednosti, poješće ih inflacija… Ili ćemo platiti preskupi ceh dosadašnjeg neproduktivnog ponašanja i doživjeti kolaps, ili ćemo ovaj trenutak iskoristiti kao gorivo da se konačno prebacimo na produktivni kolosijek. Vrijeme uskočke ekonomije je isteklo. Ili postajemo društvo koje stvara i preuzima odgovornost za sopstveni život, ili nestajemo u sopstvenoj iluziji standarda.”

Postajemo ili nestajemo, dakle. Nada da Crna Gora može izaći iz ekonomije jeftinog rada, zadržati ljude i približiti standard evropskom. Strah da će, ako proizvodnja i produktivnost ne sustignu administrativno povećane zarade, račun stići kroz cijene, otkaze, manje prihode opština ili veći državni dug.

Suština tog rebusa je produktivnost. Država može administrativno povećati cijenu rada. Ne može administrativno povećati vrijednost koju taj rad proizvodi. Iskustvo Evropa sad I i II pokazuje koliko je važno razlikovati rast nominalne zarade od rasta realnog standarda.

Može li Euro model biti treća sreća? Za odgovor su potrebne precizne projekcije i računice. One koje Vlada još nije pokazala.

Zoran RADULOVIĆ

Novije EU analize procjenjuju da će puna implementacija ekoloških standarda za Crnu Goru koštati između tri i četiri milijarde eura. Procjene iz 2019. godine govorile su da će potpuno usklađivanje i zatvaranje Poglavlja 27 koštati oko 500 miliona eura

Do kraja ove godine ili početkom sljedeće planirano je da Crna Gora zatvori Poglavlje 27 – životna sredina i klimatske promjene, najavljeno je iz Vlade. Crna Gora je ovo poglavlje otvorila prije osam godina, u decembru 2018., a građani i posjetioci Crne Gore su svjedoci da iskoraci nijesu veliki.

Vide to i u Briselu, pa je Evropska komisija u svom posljednjem izvještaju naglasila da Crna Gora mora značajno ubrzati rad na završnim mjerilima, posebno u oblastima vazduha, voda, zaštite prirode, upravljanja otpadom i klimatskih promjena.

I kada se ovo poglavlje privremeno zatvori, za očekivati je da Crna Gora dobije prelazni period od pet ili deset godina tokom kojeg će teći usklađivanje sa standardima EU. Novije EU analize procjenjuju da će puna implementacija ekoloških standarda za Crnu Goru koštati između tri i četiri milijarde eura.

Za ispunjavanje svih obaveza iz Poglavlja 27, koje se odnosi na životnu sredinu, Crnoj Gori biće potrebno oko tri i po milijarde eura, najavio je više puta ministar ekologije i održivog razvoja sjevera Damjan Ćulafić. Iz ovog ministarstva nijesu odgovorili na naša pitanja o rezultatima na ovom polju.

Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene Univerziteta Donja Gorica za Monitor kaže da je ovo poglavlje infrastrukturno i finansijski najzahtjevnije, te da će posao trajati godinama, a u nekim segmentima i decenijama nakon učlanjenja Crne Gore u EU.

Ona ocjenjuje da je dosadašnji bilans u zatvaranju ovog poglavlja mješovit: ,,Poglavlje 27 je proces koji traje godinama i mnogi rezultati, koje danas vidimo, započeti su znatno ranije. Proces uspostavljanja mreže Natura 2000 započet je još 2016., a kompletiran 2026. Slično je i sa infrastrukturom. Pripremne aktivnosti i projekat izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda za Podgoricu pokrenuti su prije šest-sedam godina, što pokazuje koliko vremena može proći od planiranja velikog ekološkog infrastrukturnog projekta do njegove realizacije“.

„Nakon gotovo četiri godine sporog napretka u Poglavlju 27, a što je uslijedilo 2021., u posljednjoj godini su usvojeni neki važni dokumenti i propisi, na koje smo neopravdano dugo čekali, kao što su Državni plan upravljanja otpadom, Nacionalna strategija upravljanja kvalitetom vazduha, Zakon o zaštiti prirode, Zakon o klimi, Nacionalni energetski i klimatski plan, itd’’, ukazuje sagovornica.

U prethodnom periodu smo trčali više za formom, nego što je bilo suštinskih promjena, smatra ekološki aktivista Aleksandar Dragićević.

,,Zato danas imamo nefunkcionalan Zakon o upravljanju otpadom, gdje je teret upravljanja otpadom praktično u potpunosti prebačen na lokalne samouprave, koje nemaju ni novca ni kapaciteta da se same bave jednim od najkompleksnijih sektora u državi. Zbog toga Crna Gora danas reciklira svega oko jedan odsto svog otpada, a obavezali smo se da taj procenat povećamo na 30 odsto i više”, kaže Dragićević.

Vojinović kao drugi veliki izazov navodi otpadne vode: ,,To su skupi i tehnički zahtjevni infrastrukturni projekti koji se ne mogu završiti preko noći. I sama činjenica da je Crna Gora tražila najduži tranzicioni period za izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda najbolje pokazuje o kakvom vremenskom horizontu govorimo’’.

Dragićević smatra da se nova postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda ne donose i ne sprovode dovoljno brzo: ,,Ove godine imali smo prilike da vidimo da zbog izlivanja kanalizacije u naše more brojne plaže nijesu mogle biti korišćene jer je more bilo zagađeno, kako bakterijama, tako i drugim zagađivačima”.

Sagovornici Monitora kao jedan od velikih problema navode i kvalitet vazduha. ,,Karakterističan primjer su Pljevlja i Bijelo Polje, gdje se moraju rješavati izvori zagađenja, energetska tranzicija, individualna ložišta i energetska efikasnost’’, naglašava Vojinović.

Sve opštine u Crnoj Gori nemaju mjerne stanice za kvalitet vazduha, pa tako često ni ne znamo koliko je vazduh zapravo zagađen, ističe Dragićević. ,,Ovdje prije svega mislim na sjeverne opštine koje kao primarni energent za grijanje koriste drvo, a neke i ugalj. U Bijelom Polju, Beranama, Rožajama, Nikšiću i brojnim drugim gradovima imamo ogromne koncentracije zagađenja vazduha koje prelaze dozvoljene vrijednosti. Zbog toga u Crnoj Gori imamo više od hiljadu prijevremenih smrti i veliki broj teških oboljenja povezanih sa zagađenjem vazduha”, upozorava on.

Crna Gora se obavezala da će kroz mrežu Natura 2000 zaštititi oko 44 odsto svoje teritorije. ,,Završetak identifikacije Natura 2000 područja nije kraj procesa. Pravi izazov biće upravljanje tim područjima. Moraćemo da pokažemo da zaštitu prirode možemo pomiriti sa prostornim planiranjem, turizmom, energetikom, saobraćajem i drugim razvojnim politikama, odnosno da država može spriječiti projekte koji mogu ugroziti Natura 2000 vrijednosti’’, kaže Vojinović.

Dragićević smatra da se zaštita često ne sprovodi na terenu. Kao primjer navodi da je u nacionalnim parkovima jedno od glavnih mjerila uspjeha postao broj prodatih ulaznica, a ne stanje i stepen zaštićenosti prirode. ,,U Parku prirode rijeka Zeta postoje ozbiljni problemi sa izlivanjem fekalnih voda, kako sa farmi svinja i klanica, tako i iz samog Danilovgrada, koji nema postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda. Veliki dio otpadnih voda tako završava u podzemnim vodama ili direktno u rijeci Zeti”, kaže Dragićević.

Upozorava i da ćemo imati ogoman konflikt u prostoru kada je riječ o sanaciji bazena crvenog mulja, koji predstavlja ozbiljan ekološki rizik za centralni dio Crne Gore:,,Ta sanacija radiće se prema projektu iz 2007. i 2008. godine, koji više nije adekvatan savremenim standardima. Slično je i sa sanacijom rasutog opasnog otpada na teritoriji KAP-a. Umjesto da se taj otpad, kako je predviđeno ranijim studijama, izveze, on će biti smješten u inženjerske kasete i tamo ostati praktično trajno. A i ta studija je stara gotovo 20 godina”.

Na prošlonedjeljnoj proslavi 35 godina od proglašenja Crne Gore ekološkom državom ambasador Evropske unije (EU) u Crnoj Gori Johan Satler je izjavio da je ,,mnogo toga odrađeno, ali moglo je biti i više“.

„Trebalo je više da uradimo, ali nemojmo se zadržavati na tome šta smo trebali da uradimo. Vidimo šta treba da uradimo sada“, dodao je.

Dragićević ističe da je 2019. godine bilo procijenjeno da će potpuno usklađivanje i zatvaranje Poglavlja 27 koštati oko 500 miliona eura, dok danas govorimo o cifri od približno četiri milijarde eura.

„Problem nije samo u novcu. Problem je prije svega u administrativnim kapacitetima, znanju, sprovođenju zakona i političkoj spremnosti da se problemi zaista riješe, a ne da se samo formalno ispuni ono što od nas traži EU”.

Vojinović kaže da su nam na raspolaganju pretpristupni fondovi, sredstva iz Plana rasta za Zapadni Balkan, međunarodnih finansijskih institucija, a nakon članstva biće nam dostupni i znatno veći kohezioni i strukturni fondovi. ,,Ovdje je još važnije pitanje imamo li dovoljno kvalitetnih i zrelih projekata i ljudi koji će taj novac povući i pretvoriti u postrojenja za otpadne vode, sisteme upravljanja otpadom, sanaciju zagađenih lokacija, zaštitu prirode i mjere prilagođavanja klimatskim promjenama. Crna Gora mora povećati sposobnost apsorpcije EU fondova i sredstava međunarodnih finansijskih institucija’’.

Ona smatra da je potrebno napraviti razliku između političke volje da se poglavlje zatvori, koja danas postoji, i političke volje da se evropski standardi dosljedno primjenjuju nakon njegovog zatvaranja: ,,Dugoročno ćemo tek vidjeti da li će politička volja opstati i kada Poglavlje 27 više ne bude pregovarački prioritet, i u situaciji kada treba zaustaviti projekat koji ugrožava zaštićeno područje, sankcionisati velikog zagađivača, ograničiti gradnju i sl. Jer članstvo u EU neće smanjiti obaveze u oblasti životne sredine. Naprotiv, tada će puna primjena evropskih standarda postati naša svakodnevna obaveza’’.

Do sada se nismo iskazali.

Predrag NIKOLIĆ

Za institucije bi bilo zdravije da je rasprava održana i da se glasalo, bez obzira na ishod. Politička odgovornost podrazumijeva da se o teškim pitanjima odlučuje, a ne da se demokratska procedura blokira kada postane politički neugodna

MONITOR: Vanredna sjednicu Skupštine na kojoj je trebalo da se raspravlja o smjeni predsjednika Skupštine, zbog saučešća koje je uputio porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, nije održana. Kako to vidite?

ULJAREVIĆ: Do glasanja nije ni došlo jer nije obezbijeđen kvorum. Taj politički ishod je jasna politička poruka. Umjesto rasprave u kojoj bi svaki poslanik preuzeo odgovornost za svoj odnos prema postupku predsjednika Skupštine, vladajuća većina izabrala je izbjegavanje izjašnjavanja.

To je problematično i jer je Andrija Mandić neposredni akter ovog slučaja. Njegovi politički partneri mogli su doći u Skupštinu, braniti njegov postupak i glasati protiv razrješenja. Umjesto toga, dio većine omogućio mu je da se o njegovoj političkoj odgovornosti ne glasa. To se odnosi i na one koji sebe predstavljaju kao nosioce evropske politike, primarno Pokret Evropa sad (PES), koji je odsustvom politički zaštitio Mandića. Ako smatraju da saučešće porodici Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, nije razlog za razrješenje predsjednika, politički odgovorno je da to javno obrazlože i glasaju. Rušenje kvoruma treba gledati kao prećutnu saglasnost sa Mandićevim stavovima i postupcima.

Za institucije bi bilo zdravije da je rasprava održana i da se glasalo, bez obzira na ishod. Politička odgovornost podrazumijeva da se o teškim pitanjima odlučuje, a ne da se demokratska procedura blokira kada postane politički neugodna.

Ovaj slučaj prevazilazi Mandića. Dio vladajuće većine uspostavlja standard po kojem predsjednik Skupštine može, uz navođenje svoje državne funkcije, iskazati saučešće porodici pravosnažno osuđenog za genocid, a da većina ne omogući ni raspravu i glasanje o njegovoj političkoj odgovornosti.

Opasna je poruka kada se institucija blokira jer njen demokratski mehanizam može proizvesti politički neželjen rezultat. To je pokazatelj velike slabosti parlamentarne većine. Tzv. „novi srpski odgovor“ ovdje se razotkriva kao diktatorski i kukavički model političkog ponašanja – zaštita lidera od institucionalne provjere, disciplinovanje većine i stavljanje očuvanja funkcije iznad autoriteta Skupštine. A to je i obrazac koji je u regionu najizraženije razvio Aleksandar Vučić u Srbiji.

Ključno pitanje više nije da li bi Mandić imao dovoljno glasova da ostane na funkciji. Ključno je zašto se vladajuća većina nije usudila da to provjeri glasanjem i gdje je donešena odluka da se Skupštini uskrati mogućnost da o tome odluči.

MONITOR: Što ovo znači za PES premijera Spajića?

ULJAREVIĆ: Za PES je ovo politički i identitetski problem. Nije se odlučivalo o kadrovskom pitanju niti o opstanku parlamentarne većine, već o odnosu prema „nasljeđu“ pravosnažno osuđenog ratnog zločinca. Između jasne evropske orijentacije i zaštite Mandića, što nije teška dilema, PES se odlučio da stane u zaštitu tog pojedinca.

Time je PES ozbiljno doveo u pitanje autonomiju i tvrdnju da predstavlja evropski korektiv vladajuće većine, jer je spreman da zbog Mandića gazi po svom evropskom kredibilitetu. Ako i u ovom koalicioni interes ima prednost nad principima na kojima počiva evropeizacija, legitimno je pitanje: ko određuje politički pravac ove većine?

To može biti dugoročno važnije od jednog neodržanog glasanja. PES više ne može uvjerljivo tvrditi da samo toleriše vrijednosno problematične poteze partnera radi stabilnosti vlasti, jer je ovog puta aktivno učestvovao u njihovom legitimiziranju.

MONITOR: Može li ovakva sjednica uticati ozbiljnije na političku scenu i, u konačnom, evropski put zemlje?

ULJAREVIĆ: Može, jer je EU već bila nedvosmislena: glorifikacija ratnih zločinaca, negiranje genocida i istorijski revizionizam nemaju mjesta ni u EU ni u državama kandidatkinjama. Sličnu poruku poslali su i evropski poslanici iz četiri političke grupacije, naglašavajući da se Mandićev postupak ne može odvojiti od funkcije predsjednika Skupštine. Ovo je za Mandića Pirova pobjeda – ostao je na funkciji izbjegavanjem glasanja, ali uz političku hipoteku koju ne može poništiti narativom o sebi kao navodnom promoteru pomirenja.

Evropska integracija nije samo zatvaranje poglavlja. Ona podrazumijeva vladavinu prava, poštovanje pravosnažnih presuda međunarodnih sudova, političku odgovornost i odnos prema žrtvama. Kada predsjednik Skupštine izražava saučešće porodici pravosnažno osuđenog za genocid, premijer izbjegava jasnu osudu, a parlamentarna većina blokira čak i raspravu o političkoj odgovornosti, imamo problem političkog standarda vlasti koja javno otkriva nedostatak evropske vrijednosne supstance.

Ne zaboravimo i da o članstvu Crne Gore na kraju odlučuju države članice i tu se ne cijeni samo koliko smo poglavlja zatvorili, već kakvu državu i političku kulturu unosimo u EU.

Crna Gora je blizu članstva i zato će biti pod većom lupom, a sve manje je prostora za manipulaciju sa velikim, iako često neprijatnim pitanjima iz oblasti demokratije, vladavine prava i suočavanja s prošlošću. Upravo sada se provjerava da li je evropska transformacija Crne Gore stvarna ili  proceduralna.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje rezultate vlasti kada su u pitanju integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora je otvorila sva 33 poglavlja, a do jula ove godine privremeno ih je zatvorila 18. To je daleko manje od najava vlasti da ove godine sve završavamo, ali ostaje najnaprednija kandidatkinja za članstvo. EU je u aprilu formirala i ad hoc radnu grupu za pripremu pristupnog ugovora. To potvrđuje da je proces ušao u ozbiljnu završnu fazu i da postoji snažna politička volja EU i država članica da se on ubrza.

Tu dolazimo do paradoksa: pregovarački rezultat ove vlasti bolji je od njenog demokratskog učinka. Imamo ubrzanje tehničkog dijela integracija, a  istovremeno ozbiljne probleme u funkcionisanju i nezavisnosti institucija, političkoj odgovornosti, odnosu prema medijima i civilnom društvu, uz sve izraženije vrijednosne kontroverze.

Period pred nama je presudan. Poglavlja možemo zatvarati administrativno, ali evropsko društvo ne možemo izgraditi administrativnim putem. Ako su ta dva procesa razdvojena, možemo formalno stići nadomak članstva, a ostati nedovoljno demokratski konsolidovani. Taj bi nam se raskorak mogao vratiti kao problem u završnici, kada odluka pređe sa EK na države članice.

   MONITOR: Koliko smo trenutno „evropski“? 

ULJAREVIĆ: Geografski, formalno i politički jesmo duboko u evropskom procesu, ali vrijednosno i demokratski slika je znatno složenija.

Imamo snažnu, iako posljednjih godina promjenljivu podršku građana članstvu u EU, dug pregovarački proces i visok stepen usklađenosti zakonodavstva sa evropskom pravnom tekovinom. Ali demokratija se ne mjeri samo usvojenim zakonima, već ponašanjem vlasti kada je niko ne primorava da bude demokratska. Mjeri se odnosom prema kritici, nezavisnošću institucija, jednakom primjenom zakona, odnosom prema žrtvama i pravosnažno utvrđenim činjenicama, kao i time da li viša javna funkcija znači veću ili manju odgovornost.

Slučaj glorifikacije Ratka Mladića to ogoljava. Kada se pravosnažno osuđeni ratni zločinac pretvara u „generala“, „heroja“ ili „zaštitnika naroda“, ne mijenja se presuda, ali je jasna intencija da se promijeni društveni odnos prema činjenicama i odgovornosti. A kada država reaguje selektivno, zavisno od političke moći onoga ko to čini, onda problem više nije samo odnos prema prošlosti, nego i ogledalo vladavine prava danas.

Evropa nije destinacija do koje treba stići, kako je često tretiraju naši zvaničnici. Ona bi morala biti standard po kojem uređujemo državu prije nego što u EU uđemo.

MONITOR: Brisel je raspoložen da nas primi. No, u najnovijem Predlogu reformi procesa proširenja stoji da nove članice EU treba po prijemu da se odreknu prava veta na odluke koje se u Uniji donose konsenzusom. Kako to komentarišete?

ULJAREVIĆ: To još nije odluka EU, već dio sve intenzivnije debate o tome kako Unija sa 30 i više članica može ostati funkcionalna. Čekamo konačne prijedloge EK, a različite ideje već dolaze iz država članica i političkih grupacija.

Francuska i Njemačka zagovaraju ubrzanu i postepenu integraciju kandidata, odnosno raniji pristup djelovima Jedinstvenog tržišta i institucijama EU, ali uz reverzibilnost u slučaju nazadovanja. Još dalje ide poslanička grupa SPD-a u Bundestagu, koja eksplicitno predlaže da se pristupni ugovor Crne Gore iskoristi i za reformu same EU: nove članice u početku ne bi imale veto, a najkasnije za deset godina jednoglasnost bi bila ukinuta za sve, uz veći uticaj malih i srednjih država u sistemu kvalifikovane većine.

Dakle, ovo ne bih čitala kao poruku da Crna Gora treba da bude članica drugog reda, već kao signal da će naš ulazak vjerovatno biti dio šire transformacije same EU. Uostalom, Evropski parlament se, kroz svoju rezoluciju iz marta ove godine, izričito protivi različitim kategorijama članstva i insistira na jednakim pravima i obavezama budućih i sadašnjih članica.

Za Crnu Goru je ključno da ne bude samo predmet tih reformi, već da što ranije bude uključena u razgovor o njima i da razumijemo da članstvo u Uniji od 30 i više država vjerovatno neće izgledati identično članstvu u EU kakvu poznajemo danas.

Kampanja uveliko počela

MONITOR: Ulazimo li već u predizbornu kampanju?

ULJAREVIĆ: Da, kampanja je za partije vlasti uveliko počela, iako formalno nije proglašena, uz široko korišćenje institucionalnih prednosti vlasti i nezapamćen populizam. U tom kontekstu treba posmatrati i najavljeni „Euromodel“.

Rast životnog standarda jeste legitiman cilj svake Vlade. Ali ovako veliki zahvati zahtijevaju ozbiljnu pripremu, a ne ponoćne WhatsApp sjednice Vlade. I precizne odgovore: koliko model košta, iz čega se finansira, kakve posljedice ima po budžet, penzioni sistem, privredu i lokalne samouprave i da li je održiv?

Ekonomska politika ne smije biti zloupotrijebljena za potiskivanje političke i institucionalne odgovornosti. Tajming ove najave teško je odvojiti od predizborne računice PES-a i pokušaja da ekonomskim obećanjima amortizuje političku cijenu zaštite koju je pružio Mandiću, a koja može biti visoka na izborima, posebno među biračima kojima se PES predstavlja kao proevropska i građanska opcija.

Građanima jesu potrebne veće plate i penzije, ali i funkcionalne institucije i odgovorna vlast. Veća primanja ne mogu biti politička kompenzacija za manjak demokratije, niti novac može izbrisati političke izbore vlasti.

Milena PEROVIĆ